Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:00:25
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Frederik Pohl ~ Frederik Pol  (Pročitano 38451 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
8.

     "Dobro jutro", reče neko, upadajući mi usred sna u kome sam se bio zaglavio u nekakav živi pesak usred Orionove magline. "Doneo sam vam malo čaja."
     Otvorih jedno oko. Ugledah preko ivice mreže za spavanje par očiju crnih kao neki predeli na Mlečnom putu utisnutih u lice boje peska. Bio sam potpuno obučen i visio preko mreže; nešto je vrlo neprijatno mirisalo i ja shvatih da to potiče od mene.
     "Ja se zovem", reče osoba sa čajem, "Šikitei Bakin. Popijte, molim vas, čaj. To će pomoći da vam tkiva povrate tečnost."
     Pogledao sam naniže i video da se prilika završava kod struka; to je bio čovek bez nogu sa pričvršćenim krilima koga sam video u tunelu prethodnog dana. "Uh", uzdahnuh, a onda pokušah ponovo i uspeh da kažem: "Dobro jutro." Orionova maglina iz sna počela je da bledi, kao i osećaj da moram da se probijam kroz oblake gasa koji su brzo očvšćavali. Neprijatan zadah osećao se i dalje. U sobi je užasno zaudaralo, čak i po merilima koja važe na Kapiji, i ja shvatih da sam bio povratio na pod. Nedostajalo je sasvim malo da to ponovo uradim. Lagano mašući krilima po vazduhu, Bakin spretno spusti jednu začepljenu bocu pored mene na mrežu. Zatim se odbaci na vrh komode, sede tamo i reče:
     "Mislim da imate lekarski pregled danas u osam."
     "Zar?" Uspeo sam nekako da skinem poklopac i da srknem malo čaja. Bio je vrlo vreo, nezaslađen i gotovo bez ikakvog ukusa, ali izgleda da je pomerio jezičak na vagi u mom stomaku u smeru suprotnom od ponovnog povraćanja.
     "Da. Mislim da je tako. To je uobičajeno. A pored toga, vaš piezofon je zvonio nekoliko puta."
     Ja počeh ponovo da uzdišem. "Uh?"
     "Pretpostavljam da vas je to vaš agent zvao da vas podseti. Sad je sedam i petnaest, gospodine..."
     "Brodhed", rekoh ja promuklo, a zatim nešto pažljivije: "Ja se zovem Bob Brodhed."
     "Da. Uzeo sam slobodu da proverim da li ste budni. Prijatno, gospodine Brodhed. Neka vam boravak na Kapiji bude prijatan."

     KOME PRIPADA KAPIJA?
     Kapija je jedinstvena pojava u istoriji ljudskog roda, pa je vrlo brzo shvaćeno da je ona suviše skupocen izvor bogatstva da bi bila data na korišćenje samo jednoj grupi ljudi, odnosno samo jednoj vladi. Stoga je osnovano akcionarsko društvo "Preduzeće Kapije".
     "Preduzeća Kapije" (uobičajeni naziv "Korporacija") je multinacionalna korporacija čiji su ortaci sa neograničenim pravom vlade Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih država Brazila, Konfederacije Venere i Nove Narodne Azije, a čiji su partneri sa ograničenim pravima sva ona lica koja, kao vi, potpišu predloženi Ugovor.

     On klimnu glavom, sruči se sa ormana, sjuri se ka vratima, pomažući se rukama pri prolazu, i nestade. Dok mi je glava bučala pri svakoj promeni položaja, izvukao sam se iz ležaljke, pokušavajući da izbegnem zaprljana mesta na podu, i nekako uspeh da se pristojno operem. Pomislio sam da bih mogao da se depiliram, ali mojoj bradi je bilo otprilike dvanaest dana i ja odlučih da je izvesno vreme ne skidam; više nije izgledala sasvim kao neobrijana, a nisam za to ni imao snage.
     Kad sam, povodeći se, stigao do lekarske ordinacije, bio sam tek pet minuta u zakašnjenju. Svi ostali iz moje grupe stajali su pre mene, pa sam morao da čekam i da uđem poslednji. Uzeli su mi krv sa tri mesta, iz prsta, iz pregiba u laktu i iz donjeg dela uva; znao sam sigurno da će svi nalazi biti pomalo ispod normale. Ali nije bilo važno. Pregled je bio samo formalnost. Ako je neko bio u stanju da preživi let do Kapije u kosmičkoj letelici, onda će biti u stanju da preživi i u svemirskom brodu koji su napravili Hičiji. Ukoliko se nešto ne desi. U tom slučaju ionako verovatno neće preživeti, bez obzira koliko je zdrav.
     Imao sam vremena za šolju kafe na brzinu, koju je neko pronosio na kolicima pored jednog okna (privatno preduzeće na Kapiji? Nisam znao da tako nešto postoji), a zatim sam stigao na prvi čas predavanja tačno u sekundu. Skup je bio u jednoj velikoj prostoriji na nivou Pas, dugačkoj, uskoj i sa niskom tavanicom. Stolice su bile poređane po dve sa svake strane, sa prolazom u sredini, nalik na nekakvu učionicu u prepravljenom autobusu. Šeri je zakasnila, izgledala je sveže i veselo i uvukla se na sedište pored mene; cela naša grupa bila je tu, nas sedmoro koji smo zajedno stigli sa zemlje, četvoročlana porodica sa Venere i još nekoliko drugih za koje sam znao da su novajlije kao i ja. "Ne izgledaš tako strašno", prošaputala je Šeri, dok je instruktor zadubljeno gledao u neke papire na svom stolu.
     "Da li mi se vide tragovi mamurluka?"
     "Pa i ne. Ali zamišljam da ga još uvek osećaš. Čula sam kad si se vratio sinoć. U stvari", dodala je ozbiljnim glasom, "ceo tunel te je čuo."
     Trgao sam se. Još uvek sam osećao onaj zadah na sebi, mada je on očigledno više bio negde unuta. Niko drugi, čini se, nije se sklanjao od mene, čak ni Šeri.
     Instruktor je ustao i pažljivo nas odmeravao kraće vreme. "Oh, u redu", rekao je i ponovo se zagledao u svoje papire. Zatim je zavteo glavom. "Neću beležiti ko je prisutan", izjavio je. "Predavaću vam o tome kako se upravlja brodom koji su napravili Hičiji". Primetio sam da nosi veći broj narukvica; nisam mogao da ih prebrojim, ali bilo ih je najmanje pet. Upitao sam se za trenutak kako to da se ti ljudi, koje sam viđao i koji su bili napolju više puta, još nisu obogatili. "Ovo je samo jedan od tri kursa koje ćete slušati. Posle toga imaćete obuku o tome kako da preživite u nepoznatoj sredini i kako da prepoznate šta je od vrednosti. Ali ovaj kurs je o upravljanju brodovima i mi ćemo početi praktičnom obukom. Pođite svi za mnom."
     Onda smo svi ustali i krenuli za njim. Izišli smo iz učionice, pa kroz tunel, pa silaznim užetom kroz okno pored stražara - možda onih istih koji su me prethodne večeri oterali. Sada su samo klimnuli glavom instruktoru i odgledali nas. Stigli smo u jedan dugačak, širok hodnik, sa niskom tavanicom, u kome je iz poda štrčalo otprilike pola tuceta zarubljenih cilindara od obojenog metala. Ličili su na ugljenisane panjeve i trebalo je da prođe nekoliko trenutaka pre nego što sam shvatio gde se nalazimo.
     Zagrcnuh se.
     "To su brodovi", šapnuo sam Šeri, glasnije nego što sam nameravao. Dve-tri osobe pogledaše me radoznalo. Jedna od njih, primetih, bila je devojka s kojom sam igrao prethodne noći, ona sa gustim, crnim obrvama. Ona mi klimnu glavom i nasmeši se; video sam da ima narukvice na ruci i zapitao sam se šta tu radi - i kako je prošla za kockarskim stolom.
     Instruktor nas prikupi oko sebe i reče: "Kao što je neko upravo rekao, to su brodovi Hičija. Ovo je lender. To je onaj deo u kome se spuštate na površinu planete, ukoliko imate sreće da pronađete neku planetu. Ne izgledaju baš veliki, ali pet osoba može da se smesti u svaku od ovih kanti za đubre koje vidite. Ne baš udobno. Ali može. Uopšteno govoreći, razume se, uvek ćete ostaviti po jednog čoveka u glavnom brodu, tako da će uglavnom biti po četvoro u kapsuli za pristajanje."
     Poveo nas je ka najbližem od njih i mi svi zadovoljismo nagonsku želju da ga dodirnemo, zagrebemo ili potapšemo. Zatim je počeo da drži predavanje:
     "Bilo je devet stotina dvadeset četiri ovakva broda na Kapiji u vreme kad je ona prvi put istražena. Oko dve stotine se do sada pokazalo neupotrebljivo. Uglavnom ne znamo zašto; prosto ne funkcionišu. Trista četiri je upotrebljeno bar po jedanput. Od njih, trideset tri je sada ovde i mogu se koristiti za istraživačka putovanja. Ostali još nisu isprobani." On se pope na zdepasti valjak i nastavi, sedeći tamo gore:

     UPUTSTVO ZA TUŠIRANJE
     Ovaj tuš automatski izbacuje dva mlaza u trajanju od 45 sekundi. Nasapunjajte se između dva mlaza.
     Vaše je pravo da koristite ovaj tuš jedanput u tri dana.
     Dodatna tuširanja idu na teret vašeg tekućeg računa po ceni od
     Četrdeset pet sekundi - pet U.S. dolara.

     "Jedna od stvari o kojima morate sami da odlučite jeste da li ćete uzeti jedan od ovih trideset tri testirana ili jedan od onih u kome niko još nije leteo. Mislim, ljudsko bićenije letelo. Za svoje pare možete da birate. To vam je lutrija, kako god uzmete. Kod velikog broja letova bez povratka bila je reč o brodovima koji su bili prvi put upotrebljeni, tako da tu rizik očigledno postoji. To je suvislo, zar ne? Na kraju krajeva, niko ih nije održavao već bog zna koliko dugo, otkako su ih Hičiji ovde postavili.
     S druge strane, rizik postoji i kod onih koji su bili u misiji i bezbedno se vratili. Perpetuum mobile ne postoji. Smatramo da se neki nisu vratili jer je u brodu nestalo goriva. Nezgoda je u tome što mi ne znamo o kome je gorivu reč, niti koliko ga ima; takođe ne možemo da pogodimo kad će u brodu ponestati goriva."
     Potapšao je trupac. "Ovaj i svi ostali koje vidite ovde napravljeni su za posadu sastavljenu od pet Hičija, koliko možemo da zaključimo. Ali mi ih šaljemo napolje sa tri ljudska bića. Izgleda da su Hičiji bolje podnosili jedan drugoga u skučenom prostoru nego što to ljudima polazi za rukom. Ima većih i manjih brodova, ali postotak letova sa kojih nije bilo povratka prilično je veliki tokom nekoliko poslednjih orbita. Možda je to samo slučajnost, ali... U svakom slučaju, ja bih se lično odlučio za 'trojku'. Vi možete da uradite kako hoćete.
     Sad prelazimo na drugu stvar koju sami birate, to jest ko će s kim da ide. Motrite dobro. Tražite sebi društvo... Molim?"
     Šeri je mahala rukom sve dok je on nije primetio. "Rekli ste 'postotak je prilično veliki'", kazala je. "Koliki je?"
     Instruktor je odvratio strpljivo: "U poslednjoj fiskalnoj orbiti na svakih deset 'petica' otprilike tri se vratilo. To su najveći brodovi. U nekoliko slučajeva kad smo otvorili brodove posada je bila mrtva, iako se vratila."
     "Da, da", reče Šeri, "to je zaista mnogo."
     "Ne, uopšte nije mnogo u poređenju sa 'jedinicama'. Pre dve orbite u toku čitave jedne orbite samo dve 'jedinice' su se vratile. To je gadno."
     "Zašto je to tako?" upita otac porodice pacova iz tunela. To su bili Forhendovi. Instruktor ga pogleda.
     "Ako to ikada utvrdite", reče, "svakako nekoga obavestite. A sada, što se tiče biranja članova posade, uvek je bolje za vas ako idete s nekim ko je već bio napolju. To ćete možda moći, a možda nećete. Svemirski istraživači koji se obogate obično odlaze odavde; oni koji uporno traže još, ponekad ne žele da rasture svoju grupu. Zbog toga će mnogi od vas novajlija morati da idu sa drugim novajlijama. Hm." On pogleda oko sebe pažljivo. "Pa, hajde da zgazimo malo. Podelite se u grupe od po troje - ne brinite sada s kim ste u grupi, ovde se ne biraju partneri - i popnite se u jedan od ovih otvorenih lendera. Nemojte ništa dirati. Mi smatramo da se oni nalaze u pasivnom stanju, ali ne ostaju stalno pasivni. Samo uđite, siđite u pilotsku kabinu i sačekajte dole instruktora."
     Tada sam prvi put čuo da ima i drugih instruktora. Osvrnuo sam se oko sebe, pokušavajući da pogodim ko su nastavnici, a ko novajlije, kad on reče: "Hoće li neko nešto da pita?"
     Opet Šeri. "Da. Kako se zovete?"
     "Zar sam opet zaboravio da kažem? Ja sam Džimi Šu. Drago mi je što smo se upoznali. A sad hajdemo."
     Sad znam mnogo više od svog instruktora, imajući u vidu šta mu se dogodilo pola orbite kasnije - jadni stari Džimi Šu, odleteo je napolje pre mene i vratio se za vreme mog drugog putovanja, načisto mrtav. Opekotine od plamena, kažu da su mu se oči rastočile. Ali u ono vreme znao je sve, a meni je sve bilo vrlo neobično i divno.
     Tako ubauljasmo kroz jedan čudan poklopac eliptičnog oblika, kroz koji vas nešto pogura, pa skliznete unutra, pa u kapsulu za pristajanje, a onda niz jednostube lestve, pa zakoračismo u glavni brod.
     Pogledasmo unaokolo, tri Ali Babe koje unezvereno bulje u pećinu sa skrivenim blagom. Čusmo neko grebanje tamo gore i jedna glava se promoli. Na njoj su bile kosmate obrve i ljupke oči, a pripadala je devojci s kojom sam igrao prethodne noći. "Uživate?" zapita nas. Mi smo se bili stisli jedan uz drugog što je moguće dalje od bilo čega što je izgledalo pokretno, i zaista sumnjam da smo odavali ustisak opuštenosti. "Ne brinite", reče ona, "samo razgledajte. Upoznajte se s ovim ovde. Imaćete prilike da ga se nagledate. Vidite ovaj okomiti niz točkića sa malim zupcima koji iz njih štrče? To je birač odredišta. Najvažnija stvar koju ne treba dodirivati za sada - možda nikada. Ona zlatna spirala tamo pored vas, plavojko? Hoće li neko da pogađa čemu služi?"
     Ona plavojka, u stvari jedna od Forhendovih kćeri, povuče se unazad i zatrese glavom. Ja zatresoh glavom, ali Šeri poče da nagađa: "Da nije možda čiviluk za šešire?"
     Instruktorka se zagleda u nju iskosa, zamišljeno. "Hm. Ne, neće biti, ali gajim nadu da će se neko od vas novajlija dosetiti. Niko od nas ovde ne zna. Ponekad se tokom leta zažari; niko ne zna zašto. Tamo je toalet. Dobro ćete se s njim zabavljati. Ali funkcioniše, kad naučite kako s njim da postupate. Možete da okačite svoju ležaljku onde i da spavate - odnosno, gde god želite. Onaj ugao i ono udubljenje su prilično zaklonjena mesta. Ako se nađete u posadi koja želi povremeno malo da se izoluje, možete ih odvojiti pregradom. U svakom slučaju, bar donekle."
     Šeri upita: "Zar niko od vas, ljudi, neće da kaže kako se zove?"
     Nastavnica se nasmeši: "Ja sam Džel-Klara Mojnlin. Želite da saznate i sve ostalo o meni? Bila sam napolju dva puta, nisam ništa našla i sad ubijam vreme dok se ne ukaže onaj pravi let, radeći kao pomoćni instruktor."
     "Kako znate koji let je onaj pravi?" zapita Forhendova kćer.
     "Bravo mudrice. Dobro pitanje. To je još jedno od onih pitanja koje volim od vas da čujem, jer pokazuje da razmišljate, ali ukoliko na njega postoji odgovor, ja ga ne znam. Hajde da vidimo. Vi već znate da je ovaj brod 'trojka'. Išao je do sada na šest letova, ali se sa dosta verovatnoće možete opkladiti da u njemu ima dovoljno rezervnog goriva za još koje putovanje. Ja bih ga pre odabrala nego neku 'jedinicu'. Ona je za kockare koji idu na sve ili ništa."
     "Gospodin Šu je isto tako rekao", reče Forhendova, "ali moj otac kaže da je pregledao sve podatke od početka prve orbite i da jedinice nisu toliko loše."
     "Evo još jednog podatka za vašeg oca", reče Klara Mojnlin. "Nisu u pitanju samo statistički podaci. U jedinici ste usamljeni. U svakom slučaju, jedna osoba ne može da obavi sav posao; ako nešto pronađete potrebni su vam saputnici, tako da jedan ostane u kružnoj putanji - većina nas ostavlja po jednog u glavnom brodu, to daje osećaj veće sigurnosti; odnosno neko može da vam pomogne ako stvari baš krenu nizbrdo. Znači dvoje se spuštaju u lenderu da ispitaju teren. Naravno, ako vas baš hoće sreća, onda morate da delite na tri dela. Ako nađete nešto stvarno vredno, onda ima dovoljno za sve. A ako ne nađete ništa, trećina od nule nije ništa manja od nule."
     "Zar ne bi onda bilo bolje u 'petici'?" upitah ja.
     Klara me pogleda i kao da mi namignu; mislio sam da se ne seća da smo prethodne noći zajedno igrali. "Možda jeste, a možda i nije. Problem s 'peticama' je u tome što one imaju gotovo neograničen odredišni kapacitet."
     "Molim vas govorite engleski", reče Šeri umiljato.
     "'Petice' prihvataju mnoga odredišta koja 'trojke' i jedinice ne prihvataju. Po mom mišljenju to je zbog toga što su neka odredišta rizična. Od svih brodova koje sam videla posle povratka, jedna 'petica' je bila u najstrašnijem stanju. Sva izubijana, spržena i izobličena; niko ne zna kako je uopšte uspela da se vrati. Takođe niko ne zna gde je bila, ali sam čula da je neko rekao da je možda bila u fotosferi neke zvezde. Posada nam nije mogla reći. Svi su bili mrtvi."

     KOJI SU ZADACI KORPORACIJE?
     Korporacija je osnovana sa ciljem da eksploatiše svemirske letelice koje su ostavili Hičiji i da trguje, razvija, ili na drugi način koristi sve artefakte, robni fond, sirovine, ili druge stvari od vrednosti, otkrivene uz pomoć ovih svemirskih brodova.
     Korporacija se zalaže za razvoj tehnologije Hičija na komercijalnoj osnovi i u tu svrhu vrši ustupanje licenci na bazi novčane naknade za ustupljena materijalna prava.
     Svoje prihode koristi za isplatu odgovarajućih deonica partnerima sa ograničenim pravom, kao što ste vi, koji su omogućili otkrivanje novih stvari od vrednosti; za pokriće troškova za održavanje same Kapije preko iznosa ostvarenog uplatom boravišne takse; za isplatu svim partnerima sa neograničenim pravom godišnje sume u visini troškova za obezbeđenje stalnog nadzora uz pomoć patrolnih svemirskih brodova koje ste primetili u obližnjoj orbiti; za stvaranje i održavanje odgovarajućih rezervi za nepredviđene izdatke; a preostale prihode koristi za subvencioniranje istraživačkog i razvojnog programa u vezi sa samim predmetima od vrednosti.
     Tokom fiskalne godine, koja je istekla 30. februara, ukupni prihodi Korporacije iznosili su preko 3,7x1012 U.S. dolara.

     "Razume se", nastavi ona zamišljeno, "oklopljena 'trojka' prihvata gotovo isti broj odredišta kao i 'petica', ali kako god uzmete, stavljate na kocku. Hoćemo li sad da počnemo? Vi..." pokaza na Šeri, "sedite tamo."
     Forhenedova i ja se malo pomerismo kako bismo napravili mesto među raznim uređajima koji su bili delo ljudskih bića i Hičija. Mesta nije bilo mnogo. Ako biste sasvim ispraznili trojku, dobili biste prostoriju veličine tri sa četiri metra, ali, naravno, ako biste je ispraznili, ona onda ne bi mogla da se pokrene.
     Šeri sede ispred stuba sa nazubljenim točkićima, vrteći se kako bi se udobno namestila. "Kakve li su zadnjice imali ti Hičiji?" progunđa.
     Nastavnica reče: "Opet jedno dobro pitanje i opet pitanje na koje ne znamo odgovor. Ako ustanovite, recite nam. Korporacija je obezbedila ove gurtne na sedištima. A sad, ovo u šta gledate, to je birač odredišta. Stavite šaku na jedan od točkića. Na bilo koji. Samo ne dirajte nijedan drugi. Sad ga pokrenite." Pomno je pratila kako Šeri dodiruje donji točak, zatim ga gura prstima, a onda pritiska zapešćem, odupire se svom snagom o naslon za ruke u obliku slova V i gura ga. On se najzad pokrenu i svetla na nizu točkova počeše da trepere.
     "Hej", uzviknu Šeri, "mora da su bili vrlo snažni!"
     Ređali smo se jedan po jedan na tom istom točku - Klara nam nije dopustila da probamo neki drugi toga dana - i kad je došao na mene red iznenadio sam se kad sam ustanovio da moram da upotrebim svu mišićnu snagu kako bih ga pokrenuo. Nije se činilo kao da je zarđao, nego kao da je namerno bio napravljen tako da se pokreće s mukom. A kad pomislite u šta možete da se uvalite ako usred leta slučajno pomerite namešteni kurs, verovatno je tako bilo i najbolje.
     Razume se, sada i o tome više znam nego što je tada znao moj instruktor. Ne zato što sam ja jako bistar, nego zato što su mnogobrojni ljudi proveli, i još uvek provode, užasno mnogo vremena da bi odgonetnuli šta se događa samo prilikom određivanja odredišta na biraču kursa.
     Ta sprava se, u stvari, sastoji od okomitog niza generatora brojeva; ona svetla kad zasvetle pokazuju brojeve; to nije lako uočiti, jer nemaju izgled brojki. Nisu to pozicioni, ili decimalni brojevi. (Čini se da su Hičiji izražavali brojeve kao zbirove prim brojeva i izložilaca, ali sve je to daleko iznad moje moći poimanja.) Samo kontrolni letači i programeri kursa, koji rade kao službenici Korporacije, moraju umeti da čitaju te brojeve, a ni oni to ne čine neposrednim putem, već samo uz pomoć kompjuterski obrađenih podataka. Prvih pet brojki izgleda da označavaju položaj odredišta u kosmosu, čitajući odozdo naviše. (Dejn Mečnikov da redosled prostih brojeva nije odozdo naviše nego sleva nadesno, što na neki način govori nešto o Hičijima. Oni su bili trodimenzionalno orijentisani kao primitivna ljudska bića, umesto dvodimenzionalno orijentisani, kao mi.) Pomislili biste, zar ne, da su tri brojke dovoljne da odrede svaki položaj bilo gde u kosmosu. Hoću da kažem, ako Galaksiju predstavite kao trodimenzionalni prostor, možete ucrtati u njemu svaku tačku pomoću jednog broja za svaku od tri dimenzije. Ali Hičijima je bilo potrebno pet. Da li to znači da su Hičiji mogli da percepiraju pet dimenzija? Mečnikov kaže da nisu...

     BRODOVI NA KAPIJI
     Letelice koje se nalaze na Kapiji u stanju su da obavljaju međuzvezdane letove brzinama većim od brzine svetlosti. Pogonski sistem nije rastumačen (vidi priručnik za pilote). Postoji takođe prilično konvencionalan sistem na raketni pogon, koji koristi tečni vodonik i tečni kiseonik za kontrolu položaja letelice, kao i za pogon kapsule za sletanje na površinu koja je pripojena svakoj međuzvezdanoj letelici.
     Zastupljena su tri glavna tipa, označena kao klasa 1, klasa 3, i klasa 5, prema broju putnika koje mogu da prime. Neke letelice imaju posebno snažnu konstrukciju i označene su kao "oklopljene". Većina oklopljenih su "petice".
     Svaka letelica programirana je za automatsku navigaciju do većeg broja odredišta. Povratni let se obavlja u automatskom režimu i u praksi se pokazao kao sasvim pouzdan. Obukom na kursu za rukovanje brodom osposobićete se za obavljanje potrebnih zadataka u vezi sa bezbednim upravljanjem svoga broda; međutim, pročitajte propise o bezbednosti u priručniku za kosmičke pilote.

     Uostalom, bilo kako bilo. Kad jednom fiksirate prvih pet brojeva, ostalih sedam možete odabrati sasvim proizvoljno, a ipak ćete uzleteti kad pritisnete dugme za start.
     Ono što obično radite - odnosno ono što obično rade programeri kursa, koje Korporacija zbog toga drži na platnom spisku - jeste da odaberete bilo koje četiri brojke. Zatim tražite petu brojku sve dok se ne pojavi nekakav ružičast sjaj kao "pozor". On je ponekad slab, a ponekad jači. Ako se tu zaustavite i pritisnete onaj glatki ovalni deo ispod dugmeta, ostali brojevi počinju sami da se pojavljuju, samo po koji milimetar levo i desno, a ružičasti sjaj postane još jači. Kad se ustale, sjaj je intenzivno ružičast i intenzivno svetao. Mečnikov kaže da je to automatski uređaj za fino doterivanje. Mehanizam računa sa mogućnošću ljudske greške - pardon, mislim greške Hičija - tako da kad ste približno dobro odredili kurs ka nekom stvarnom, valjanom odredištu, on umesto vas automatski izvrši konačno doterivanje. Možda je Mečnikov u pravu.
     (Razume se, savlađivanje čitavog ovog postupka korak po korak koštalo je mnogo vremena i novaca, a mnogo toga stajalo je i po koji život. Opasno je biti svemirski istraživač. Ali za nekolicinu onih koji su prvi odleteli napolje, bilo je to pre nalik na samoubistvo.)
     Ponekad pokušavate da uštimate petu brojku i ne dobijete uopšte ništa. Tada, naravno, psujete. Onda promenite jednu od prve četiri i ponovo pokušavate. Za ovu operaciju potrebno je samo nekoliko sekundi, ali probni piloti su proveli stotinu sati na pronalaženju novih kombinacija pre nego što su postigli određenu boju.
     Naravno, pre nego što sam ja krenuo u svemir, probni piloti i programeri kursa već su odredili nekoliko stotina mogućih kombinacija koje su zvanično zabeležene kao dobre ali koje još nisu korišćene, zajedno sa svim ostalim kombinacijama koje su korišćene, ali koje ne vredi ponovo probati. Odnosno one sa kojih se posade nisu vratile.
     Ali o svemu tome tada nisam ništa znao i kada sam seo na ono prepravljeno sedište Hičija, za mene je sve bilo novo, novo, novo. I ne znam da li sam u stanju da vam dočaram kako sam se osećao.
     Hoću da kažem, bio sam tu, na sedištu na kome su Hičiji sedeli pre pola miliona godina. Ona naprava ispred mene bila je birač odredišta. Brod je mogao da poleti bilo kuda. Bilo kuda! Ako odaberem ispravan cilj, mogao bih se naći u kružnoj putanji oko Sirijusa, Prokiona, možda čak i oko Magelanovih oblaka!
     Nastavnica se umorila od položaja naglavce, pa se provukla kroz otvor i ugurala iza mene. "Na vas je red, Brodhede", rekla je, stavljajući mi ruku na rame, dok sam na leđima osetio njene grudi.
     Oklevao sam pre nego što sam ma šta dodirnuo. Upitao sam: "Zar nema načina da se zna dokle će se dospeti?"
     "Verovatno ima", odvratila je, "pod uslovom da ste Hiči sa završenim letačkim tečajem."
     "Čak ni to da, recimo, jedna boja označava da ste dospeli na veću daljinu, a druga da ste bliže?"
     "Nema ovde još nikoga ko je to dokučio. Naravno, neprestano pokušavaju. Postoji čitav tim koji provodi vreme u analiziranju izveštaja sa uspešno okončanih misija i upoređuje ih sa programima koji su odabrani pre lansiranja. Do sada nisu ništa zaključili. A sad, hajde da krenemo, Brodhede. Stavite celu šaku na prvi točak, onaj na kome su svi vežbali. Pokrenite ga. Biće vam potrebno više mišićne snage nego što mislite."
     I bilo je. U stvari, gotovo sam se plašio da ga gurnem dovoljno jako kako bih ga pokrenuo. Ona se nagnula napred i stavila šaku preko moje, a ja shvatih da onaj fini mošusni miris, koji sam u nozdrvama osećao već izvesno vreme, potiče od nje. Nije to ipak bio samo mošus; njeni feromoni odlično su se slagali sa mojim hemoreceptorima. Bila je to vrlo prijatna promena u odnosu na ostali zadah na Kapiji.
     No uprkos tome, nisam uspeo da dobijem čak ni trag neke boje, mada sam pokušavao pet minuta pre nego što mi je dala znak da prestanem i pozvala Šeri da se ponovo oproba.
     Kad sam se vratio u sobu, neko ju je već bio počistio. Pitao sam se, sa osećanjem zahvalnosti, ko je to učinio, ali sam bio premoren da u tome dugo razmišljam. Dogod se na nju ne naviknete, smanjena sila teže može da deluje iscrpljujuće; zaključujete da preterano naprežete sve svoje mišiće, te da stoga najpre morate da naučite na koji način da ih štedite.
     Prikačio sam svoju ležaljku i upravo se spremao da zadremam kad sam začuo grebanje na rešetkastoj pregradi na vratima i Šerin glas: "Bobe?"
     "Molim?"
     "Spavaš?"
     Očigledno nisam spavao, ali sam pitanje protumačio onako kako je ona očekivala. "Ne. Ležim i razmišljam."
     "I ja... Bobe?"
     "Da?"
     "Da li hoćeš da dođem kod tebe?"
     Napregnuo sam se da se dovoljno rasanim kako bih bio u stanju da razmotrim ovo pitanje.
     "Ja bih zaista želela", reče ona.
     "U redu. Naravno. Mislim, baš mi je drago što si došla." Ona se uvuče u moju sobu i prebaci se preko ležaljke, koja se lagano zaljulja dok se ona uspuzala unutra. Na sebi je imala pletenu majicu i gaćice i bila je topla i meka pored mene kad smo se blago sklupčali u udubljenom delu ležaja.
     "Ne mora da bude seks, pastuve jedan", rekla je. "Meni odgovara i jedno i drugo."
     "Videćemo šta će da ispadne. Bojiš se?"
     Dah joj je mirisao najprijatnije od svega; osetio sam ga na svom obrazu. "Mnogo više nego što sam mislila da ću se bojati."
     "Zašto?"
     "Bobe..." Namestila se udobnije, a zatim je iskrenula vrat da bi me pogledala preko ramena. "Znaš li da ponekad govoriš prave budalaštine?"
     "Izvini."
     "Da, baš tako. Mislim, pogledaj šta radimo. Sešćemo u nekakav brod za koji ne znamo da li će nas odvesti kuda mislimo da hoće, pa čak ne znamo ni kuda treba da ide. Letimo brže od svetlosti, niko ne zna kako. Ne znamo koliko ćemo dugo biti na putu, čak i kad bismo znali kuda idemo. Znači, moglo bi se desiti da nastavimo da putujemo do kraja života i da umremo pre nego što tamo stignemo, čak i ako ne naletimo na nešto što će nas usmrtiti za dve sekunde. Je l' tako? Tako je. Pa onda, kako možeš da me pitaš da li se bojim?"
     "Samo razgovaramo." Sklupčao sam se uz njena leđa i obuhvatio jednu dojku, ne grubo, već zato što je bilo prijatno.
     "I ne samo to. Mi ne znamo ništa o ljudima koji su sagradili ove sprave. Kako možemo znati da sve to nije samo šegačenje s njihove strane? Možda je to način za Hičije da domame sveže meso na svoj deo neba?"
     "Ne možemo znati", složih se ja. "Okreni se ovamo."
     "A brod koji su nam pokazali jutros gotovo da uopšte ne liči na ono što sam zamišljala", rekla je, okrenuvši se kako sam joj kazao i stavljajući ruku na moj vrat.
     Odnekud se začuo oštar zvižduk, nisam znao odakle.

     Mali oglasi
     OTKUD znate da niste unitarist? Bratstvo Kapije je upravo u toku obrazovanja. 87-539.
     TRAŽI SE BILITIS za Safu i Lezbiju, putujemo sve zajedno dok ne uspemo, a onda ostajemo zauvek srećne zajedno u Severnoj Irskoj. Isključivo trajan brak utroje. 87-033 ili 87-034
     DAJTE NA ČUVANJE svoju pokretnu imovinu. Uštedite novac za zakupninu, ne dajte da vam ga Korporacija uzme dok ste na putu. U cenu uračunata uputstva za raspolaganje istom u slučaju nepovratka. 88-125.

     "Šta je to?" Začuo se ponovo, odzvanjajući u tunelu i, još glasnije, u mojoj sobi. "Oh, to je piezofon." Ono što sam začuo bio je moj sopstveni piezofon i još dva, sa svake strane sobe po jedan, i svi su zvonili odjednom. Zvižduk je prestao i začuo se glas:
     "Govori Džimi Šu. Svi vi nove pridošlice koji želite da vidite kako izgleda brod kad se vrati u lošem stanju, dođite kod doka broj četiri. Upravo ga dovlače."
     Čuo sam žamor iz sobe Forhendovih i osetio kako Šerino srce jako kuca. "Bolje da pođemo", kazao sam.
     Brod je uspeo da se vrati do Kapije, ali ne baš do doka. Jedan od patrolnih brodova ga je otkrio i spustio se na njega. Sad ga je tegljač dovlačio do pristaništa Korporacije, gde obično stoje samo rakete sa planeta. Tu se nalazio jedan poklopac dovoljno veliki da se unuta smesti čak i "petica". Ovo je bila "trojka"... odnosno, ono što je od nje ostalo.
     "Oh, dobri bože!" prošaputa Šeri. "Bobe, šta misliš da im se dogodilo?"
     "Ljudima? Nastradali su." U to zaista nije moglo biti sumnje. Brod je bio olupina. Drška, to jest kapsula za pristajanje, bila je otpala, preostala je samo međuzvezdana letelica, onaj šešir na pečurki, a i on je bio izobličen, procepljen, spržen od visoke temperature. Procepljen! Metal Hičija se čak i ne smekšava pod dejstvom električnog luka!
     Ali još nismo videli ono najgore.
     Nismo uopšte videli ono najgore, samo smo čuli. Jedan čovek se još uvek nalazio u brodu. Po celoj unutrašnjosti broda. Bukvalno se rasprštao po celoj komandnoj kabini, i njegovi sprežni komadi bili su zalepljeni za zid. Zbog čega? Usled visoke temperature i ubrzanja, bez sumnje. Možda je neopaženo zašao u gornje slojeve nekog sunca, ili u blisku orbitu oko kakve neutronske zvezde. Možda je razlika u gravitacionoj sili onako raskomadala brod i posadu. Ali to nismo nikad saznali.
     Druga dva člana posade uopšte nisu bila unutra. To nije bilo lako zaključiti; ali prema popisu nađenih organa unutra se nalazila samo jedna vilica, jedna karlica, jedna kičma - mada u sitnim komadima. Možda su ona druga dvojica bila u kapsuli za pristajanje?
     "Odbijte, novajlije!"
     Šeri me uhvati za ruku i povuče u stranu. Petoro članova posade iz patrolnih brodova priđe, dvoje u plavoj američkoj i brazilskoj uniformi, jedan u ruskoj bež boje, u beloj sa Venere i mrkoj iz Kine. Američki i venerijanski član posade bile su žene; crte lica bile su im različite, ali svi izrazi pokazivali su istu mešavinu discipline i gađenja.

     PROPISI O BEZBEDNOM KORIŠĆENJU
     BRODOVA NA KAPIJI
     Mehanizam za međuzvezdani let nalazi se, prema našem saznanju, u kutiji u obliku romba ispod centralne kobilice u brodovima predviđenim za 3 ili 5 osoba, a u brodovima za 1 osobu u sanitarnom čvoru.
     Nikome dosad nije pošlo za rukom da otvori neku od ovih kutija. Pri svakom pokušaju došlo je do eksplozije koja je imala približnu snagu od jedne kilotone. Jednim obimnim istraživačkim projektom pokušavamo sada da probijemo ovu kutiju, a da je pri tom ne uništimo, i ukoliko vi kao ortak sa ograničenim pravom pribavite bilo kakvu informaciju ili sugestiju u vezi s ovim, potrebno je da odmah obavestite jednog od službenika Korporacije.
     Međutim, ni pod kojim uslovima nemojte pokušavati da sami otvorite ovu kutiju! Baratanje na bilo koji način, ili vraćanje na Kapiju letelice na kojoj je vršeno baratanje ovom kutijom, strogo se zabranjuje. Kazna povlači gubitak svih prava i trenutno isterivanje sa Kapije.
     Uređaj za određivanje kursa letenja takođe predstavlja potencijalnu opasnost. Ni pod kojim uslovima ne treba da pokušavate da menjate kurs posle otpočinjanja leta. Nijedna letelica na kojoj je ovo pokušano nikada se nije vratila.

     "Hajdemo odavde." Šeri me povuče za sobom. Nije htela da gleda kako posada pretura po ostacima, a nisam ni ja. Cela naša grupa, Džimi Šu, Klara, ostali instruktori i svi ostali, poče da se razilazi, svako u svoju sobu. Ne baš žurno. Provirivali smo kroz prozorske otvore u hermetički zatvorenu kabinu; kad je brodska patrola otvorila, zapahnuo nas je vazduh odande. Ne znam kako da ga opišem. Pomalo kao kad se kuvaju truli otpaci za splačine koje se daju svinjama. Čak i u zagađenom vazduhu na Kapiji bilo je teško podneti tako nešto.
     Naša instruktorka iziđe na svom nivou - znatno nižem od našeg, u onom delu gde se plaća skupa zakupnina u blizini "Udobnog nivoa". Kad je podigla pogled ka meni, pošto sam joj poželeo laku noć, prvi put sam primetio da plače.
     Šeri i ja poželesmo laku noć Forhendovima pred vratima njihove sobe, i ja se osvrnuh da je pogledam, ali ona je već bila izmakla napred.
     "Mislim da ovu noć neću provesti kod tebe", rekla je. "Izvini, Bobe, ali znaš, uopšte mi više nije do toga."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
9.

     Ne znam zašto još uvek odlazim kod Sigfrida fon Šrinka. Moji zakazani sastanci sa njim uvek su sredom po podne, a on ne voli kad pre toga pijem ili se drogiram. To upropasti ceo dan. Ja veoma mnogo plaćam za te dane. Nemate pojma koliko je skup život kakav ja vodim. Moj apartman na Vašington skveru košta osamnaest hiljada dolara mesečno. Na porez za stanovanje pod Velikom kupolom odlazi mi još tri hiljade. (Ni život na Kapiji ne košta toliko!) Plaćam prilično visoke račune za krzna, vino, žensko rublje, nakit, cveće... Sigfrid kaže da pokušavam da kupim ljubav. U redu, to je tačno. A zašto da ne? Ja to mogu sebi da dozvolim. A u to ne ulazi iznos koji plaćam za komplet medicinskih usluga.
     Međutim, Sigfrid me ne košta ništa. U medicinski komplet ulazi psihijatrijsko lečenje one vrste koju sam odaberem; mogao bih da uzmem grupnu terapiju ili unutrašnju masažu za istu cenu, to jest besplatno. Ponekad ga zbog toga zadirkujem. "Čak i ako se uzme u obzir da si samo vreća zarđalih šrafova", kažem ja, "od tebe nema mnogo koristi. Ali cena za tvoje usluge je sasvim u redu."
     On pita: "Da li zbog toga osećaš da ti sam više vrediš, ako kažeš da ja ne vredim?"
     "Ne naročito."
     "Pa onda zašto se stalno trudiš da misliš na to kako sam ja kompjuter? Odnosno da te ništa ne koštam? Odnosno da ne mogu da iziđem iz okvira programa koji mi je zadat?"
     "Meni se čini da ti mene prosto zavitlavaš, Sigfride." Znam da se ovim neće zadovoljiti, pa mu objašnjavam. "Upropastio si mi jutro. Ona prijateljica, S. Ja. Lavorovna prenoćila je kod mene prošle noći. Ona ti je nešto posebno." Onda pričam Sigfridu malo o tome kakva je S. Ja, uključujući kako izgleda kad izlazi iz kreveta u triko-gaćicama sa onom dugom prljavozlatnom kosom koja joj dopire do pojasa.
     "Reklo bi se da je vrlo lepa", komentariše Sigfrid.
     "Nego šta misliš. Jedino što se ujutru sporo budi. Baš kad se ponovo zagrejala, morao sam da napustim svoju letnju rezidenciju tamo pored Tapanskog jezera i da dođem ovamo."
     "Da li je voliš, Bobe?"
     Odgovor je negativan i zato želim da on pomisli da je pozitivan. Kažem: "Ne."
     "Mislim da je to pošten odgovor, Robe", kaže on, sa odobravanjem, a razočarano. "Je li to razlog što si na mene ljut?"
     "Oh, ne znam. Samo nisam dobro raspoložen, pretpostavljam."
     "Možeš li da navedeš neki razlog?"
     On čeka da odgovorim, pa posle izvesnog vremena odgovaram: "Oprobao sam malo sreću na ruletu sinoć."
     "Jesi li preterao?"
     "Isuse! Nisam." Ali ipak imam razloga za zlovolju. Ima tu i nekih drugih stvari. Bliži se ono hladno razdoblje godine. Moj stan na Tapanskom jezeru nije ispod Kupole, tako da ručak na tremu sa S. Ja. nije bio baš prijatan. Ne želim da to pominjem Sigfridu. On bi rekao nešto sasvim racionalno, kao na primer, zašto vam ručak nije serviran unutra? A ja bih morao da mu pričam opet ispočetka kako je, kad sam bio dete, moj san bio da imam stan na Tapanskom jezeru i da ručam na tremu, dok gledam u jezero. Tada su upravo zajazili Hadson, kad je meni bilo možda dvanaest godina. Često sam sanjao o velikom uspehu i životu u stilu pravih bogataša. A on je tu priču već čuo.
     Sigfrid se nakašlja. "Zahvaljujem, Bobe", kaže, da bi mi dao na znanje da je naš sat istekao. "Hoćemo li se videti iduće nedelje?"
     "Zar se ne viđamo svake nedelje?" odvraćam ja, smešeći se. "Kako vreme leti. U stvari, danas sam hteo da odem malo ranije."
     "Zar, Bobe?"
     "Imam opet sastanak sa S. Ja.", objašnjavam. "Doći će opet kod mene večeras u letnji apartman. Iskreno rečeno, ono što će ona raditi bolja je terapija od tvoje."
     On kaže: "Je li to sve što tražiš od neke veze, Robi?"
     "Misliš, samo seks?" Odgovor je u ovom slučaju negativan, ali ne želim da on dozna šta ja to želim od veze sa S. Ja. Lavorovnom. Kažem: "Ona je nešto drugačija od većine mojih prijateljica, Sigfride. Ona je otprilike isto toliko udarena kao ja, pre svega. Ima đavolski dobar posao. Divim joj se."
     To jest, u stvari, ne mnogo. Odnosno, svejedno mi je da li joj se divim ili ne. Kod S. Ja. ima nešto što me impresionira čak više od toga što ima najslađu zadnjicu koju je bog ikada stvorio na nekom ženskom stvoru. Njen đavolski dobar posao u oblasti obrade informacija. Završila je Akademgorski univerzitet, bila saradnik Instituta Maks Plank za inteligenciju mašina i predaje na postdiplomskom studiju V. I. odseka Njujorškog univerziteta. Ona zna o Sigfridu više nego što Sigfrid zna o samom sebi, a to meni nagoveštava zanimljive mogućnosti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
10.

     Otprilike petog dana boravka na Kapiji, ustao sam i fino se doterao, doručkovao kod "Grba Hičitauna" opkoljenog turistima, kockarima zakrvavljenih očiju iz kazina preko puta vretenaste šupljine i marincima sa krstarica koji su bili na odsustvu. Atmosfera je bila ekskluzivna, a i cene su bile ekskluzivne. Vredelo je doći ovamo zbog turista. Osećao sam kako me posmatraju. Znao sam da govore o meni, naročito jedan Afrikanac, glatkog lica, ali star, iz Dahomeja ili Gane, čini mi se, koji je bio sa svojim vrlo mladom, vrlo gojaznom, vrlo našmukiranom ženom. Ili već šta mu je bila. Po svemu sudeći, izgledao sam im kao kakav razmetljivi junak. Doduše, nisam imao nijednu narukvicu na ruci, ali ni neki veterani ih nisu nosili.
     Razbaškario sam se. Pomislio sam da poručim prava jaja sa slaninom, ali to je koštalo više nego što sam sebi čak i u ovoj euforiji mogao da dozvolim, pa sam se odlučio za sok od pomorandže (ispalo je da je pravi, na moje iznenađenje), maslac-kiflu i nekoliko šolja crne danske kafe. Osećao sam da mi samo nedostaje jedna zgodna devojka na stolici pored moje. Bile su tu dve privlačne žene, izgleda iz posade sa kineskog patrolnog broda na odsustvu, i obe prilično voljne da razmene nekoliko radio-poruka očima, ali ja sam odlučio da ih imam u vidu za neki kasniji trenutak, pa sam platio račun (što je bilo dosta mučno) i otišao na čas.
     Silazeći, sustigao sam Forhendove. Otac, koji se, izgleda, zvao Ses, otpustio je silazno uže i sačekao kako bi mi učtivo poželeo dobro jutro. "Nismo vas videli za doručkom", reče njegova supruga, pa sam im ispričao gde sam bio. Mlađa kćer, Lois, imala je na licu pomalo zavidljiv izraz. Majka je to primetila i potapšala je. "Ne brini, dušo, otići ćemo u taj restoran pre povratka na Veneru." Zatim se obratila meni. "Za sada moramo vrlo pažljivo da rukujemo novcem. Ali kad se budemo obogatili, imamo neke dosta preduzimljive planove kako ćemo da ga potrošimo."
     "Zar ih nemamo svi?" rekoh ja, ali nešto sam razmišljao. "Zar ćete se zbilja vratiti na Veneru?"

     Mali oglasi
     GURMANSKA KUHINJA po narudžbini. Sečuanska, kalifornijska, kantonska. Specijalizovana za narudžbine za prijeme. Vongovi, nazovite 83-242.
     KARIJERA PREDAVAČA & PV saradnika očekuje veterane sa brojnim narukvicama! Prijavite se još danas na kurs iz govorništva, pripremanja holograma, organizovanja propagande. Pregledajte overena pisma diplomiranih polaznika koji zarađuju nedeljno od 3000 U.S. dolara naviše. 86-521. DOBRODOŠLI na Kapiju! Povežite se u najkraćem roku sa drugima uz pomoć naše jedinstvene službe. Raspolažemo spiskom od dve stotine imena, po izboru. Honorar za upoznavanje 50 U.S. dolara. 88-963.

     "Sigurno", rekoše svi zajedno, ko na jedan ko na drugi način, i izgledali su iznenađeni što ih tako nešto pitam. To je opet iznenadilo mene. Nisam mogao da shvatim kako pacovi iz tunela uopšte mogu o toj istopljenoj zagušljivoj bombi da misle kao o svom domu. Ses Forhend je, mora biti, takođe primetio moj izraz lica. Oni su bili povučena porodica, ali im gotovo ništa ne bi promaklo. On se nasmejao i rekao:
     "To je naš dom, na kraju krajeva. Kao i Kapija, na izvestan način."
     To je već bilo veoma čudno. "U stvari, mi smo u srodstvu sa čovekom koji je prvi otkrio Kapiju, Silvesterom Meklenom. Čuli ste za nega?"
     "Kako da ne."
     "Bio nam je neki brat od tetke. Pretpostavljam da znate celu priču?" Hteo sam da kažem da znam, ali on je očigledno bio ponosan na svog rođaka, a to mu nisam mogao zameriti, i tako sam čuo jednu pomalo drugačiju verziju porodične legende: "On je bio u jednom od tunela na južnom polu, gde je našao jedan brod. Bog će znati kako ga je dopeljao do površine, ali uspeo je, ušao unutra, pritisnuo dugme za start i brod je - onako kako je bio programiran - doleteo ovamo."
     "Zar Korporacija ne isplaćuje naknade za korišćenje ustupljenih materijalnih prava?" upitao sam. "Hoću da kažem, ako plaćaju za nova otkrića, koje otkriće bi moglo biti vrednije?"
     "Nama u svakom slučaju ne", kazala je Lujza Forhend, pomalo tužno; novac je za Forhendove bio mučna tema. "Naravno, Silvester nije krenuo u nameri da pronađe Kapiju. Kao što znate iz onog što smo čuli na kursu, brodovi imaju automatski režim povratka. Kud god da odletite, samo pritisnete dugme za start i vraćate se pravo ovamo. Samo, to Silvesteru ništa nije vredelo, jer on je već bio ovde. To je bio povratni krik nekog kružnog putovanja sa usputnim sletanjem udaljenim svetlosnih x godina."
     "Bio je bistar i snažan", Ses preuze priču. "Morate biti takvi, ako hoćete da istražujete. Zato ga nije uhvatila panika. Ali pre nego što je iko stigao ovamo radi istraživanja, iscrpeo mu se sistem za obezbeđenje životnih uslova. A mogao je još malo da poživi. Mogao je da upotrebi tečni kiseonik i H-dva iz rezervoara lendera da bi došao do vazduha i vode. Uvek sam se pitao zašto nije."
     "Zato što bi ionako umro od gladi", upade Lujza, braneći svoga rođaka.
     "Pa da. U svakom slučaju, našli su njegov leš; u ruci je držao ono što je napisao. Prerezao je sebi grkljan."
     Oni su bili prijatni ljudi, ali ja sam sve to već čuo, a zbog njih ću zakasniti na čas.
     Razume se, materija koju smo obrađivali na ovom času nije bila baš osobito zanimljiva. Učili smo kako se razapinje ležaljka (početni stupanj) i kako se ispira toalet (viši stupanj). Možda ćete se zapitati zašto nisu više vremena posvećivali obuci u upravljanju brodovima. Iz jednostavnog razloga. Te sprave su letele same, kao što su mi Forhendovi, i svi ostali, ispričali. Čak ni kapsulama za pristajanje nije bilo mnogo teško upravljati, mada je za njih bilo potrebno doterati neke instrumente. Kad se jednom nađete u toj kapsuli sve što treba da uradite to je da sravnite tri-D, nekakvu holografsku predstavu neposredne okoline svemirskog prostora sa mestom do koga želite da stignete, i da nekako podesite jednu svetlu tačku na rezervoaru prema tački do koje želite da stignete. Kapsula je letela pravo tamo. Ona je sama izračunavala trajektorije i korigovala svoja sopstvena odstupanja. Bilo je potrebno malo mišićne koordinacije da se savlada podešavanje te svetlosne tačke sa odredišnom tačkom, međutim ovaj sistem je bio poslušan.
     Između praktičnih časova ispiranja toaleta i uvežbavanja kako se razapinje ležaljka razgovarali smo kuda ćemo da idemo kad položimo završni ispit. Rasporedi lansiranja su stalno ažurirani i prikazivani na PV monitoru u našoj učionici, kad god bi neko pritisnuo dugme. Uz neka od njih stajala su imena, od kojih sam ja prepoznao dva-tri. Tiki Trambul je bila devojka s kojom sam igrao i pored koje sam jedanput ili dva puta sedeo u kantini. Ona je bila svemirski pilot i pošto joj je bila potrebna posada, razmišljao sam da joj se pridružim. Ali mudronje su mi kazale da su ti svemirski letovi gubljenje vremena.
     Trebalo bi da vam kažem šta je svemirski pilot. To je onaj koji prevozi nove posade na Kapiju Dva. Ima otprilike jedno tuce "petica" koje redovno obavljaju ove letove. Prevezu četiri osobe (to su one koje Tiki traži), a zatim se pilot vraća sam, ili vraća i istraživače - ukoliko ih ima - kao i ono što su oni pronašli. Obično se nađe poneko.
     Tim koji je otkrio Kapiju Dva - to su oni o kojima svi mi sanjamo. Oni su je napravili. Čoveče, kako su je samo napravili! Kapija Dva je bila druga Kapija, potpuno ista, osim što je kružila oko jedne druge zvezde, a ne oko naše. Nije bilo mnogo više blaga na Kapiji Dva nego što je bilo na našoj Kapiji; Hičiji su gotovo sve bili pokupili, osim samih brodova. A tamo nije bilo ni blizu toliko svemirskih brodova, samo oko sto pedeset u poređenju sa gotovo hiljadu na našoj staroj prvobitnoj solarnoj Kapiji. Ali već samo otkriće tih sto pedeset svemirskih brodova bilo je vredno. Da ne pominjem činjenicu da oni prihvataju neka odredišta koja brodovi sa naše Kapije, čini se, ne prihvataju.

     Spisak raspoloživih letova
     30-107. PETICA. Tri slobodna mesta, jezik engleski.
     Teri Jakamora (83-675) ili Džej Parduk
     (83-004).
     30-108. TROJKA. Oklopljena. Jedno slobodno
     mesto. Engleski ili francuski. PUTOVANJE
     DONOSI BONUS. Dorlean Sigri (P-fon 88-108).
     30-109. JEDINICA.
     Kontrolni let. Proverena bezbednost.
     Javiti se kapetanu leta.
     30-110. JEDINICA. Oklopljena. PUTOVANJE
     DONOSI BONUS. Javiti se kapetanu leta.
     30-111. TROJKA. Nepopunjena. Javiti se kapetanu
     leta.
     30-112. TROJKA. Najverovatnije kratko putovanje.
     Nepopunjena. Jemstvo minimalno. Javiti se
     kapetanu leta.
     30-113. JEDINICA. Četiri slobodna mesta preko
     Kapije Dva. Prelet pouzdanom "peticom".
     Tiki Trambul (87-869).

     Do Kapije Dva izgleda ima oko četiri stotine svetlosnih godina i potrebno je po sto devet dana za prelet tamo i natrag. Njena glavna zvezda je svetloplava i pripada tipu B. Misli se da je to Alkiona u jatu Plejada, ali postoje izvesne sumnje. U stvari, ona nije prava zvezda Kapije Dva. Ova ne obilazi oko velike zvezde, nego oko jednog obližnjeg, malog, ugljenisanog patuljka. Kažu da je taj patuljak verovatno udaljena dvojna zvezda one glavne zvezde B tipa, ali takođe kažu da ne bi trebalo tako da bude zbog razlike u starosti između tih dveju zvezda. Ako ih ostavimo da raspravljaju još koju godinu, možda će ustanoviti. Čovek se pita zašto su Hičiji postavili svoju orbitalnu stanicu-raskrsnicu u putanju oko jedne tako neugledne zvezde, ali čovek se i inače pita o mnogo čemu što je u vezi s Hičijima.
     Međutim, sve ovo ne pogađa po džepu tim koji ju je slučajno pronašao. Njima se isplaćuju naknade za korišćenje ustupljenih materijalnih prava za sve što bilo koji istraživač posle njih pronađe! Nije mi poznato koliko su dobiti dosad ostvarili ali to mora biti ide na desetine miliona svakom ponaosob. Možda na stotine. I eto zašto se ne isplati poći sa nekim svemirskim pilotom; nema zaista mnogo izgleda na dobitak, a mora da se deli ono što se dobije.
     Tako smo redom raspravljali o svim letovima objavljenim na spisku i trtljali o njima u svetlosti našeg stručnog znanja stečenog za pet dana. Što nije bilo mnogo. Obraćali smo se Klari Mojnlin za savet. Na kraju krajeva, ona je dva puta bila napolju. Pažljivo je proučavala spisak letova i imena, pućeći usne. "Teri Jakamora je pristojan momak", rekla je. "Ne poznajem Parduka, ali možda bi vredelo okušati sreću sa ovim letom. Odbacite Dorleanov let. Donosi bonus od milion dolara, ali ono što vam ovde ne kažu to je da na tom brodu imaju 'hibridnu' kontrolnu tablu. Stručnjaci Korporacije ubacili su jedan kompjuter koji bi trebalo da nadmaši birač odredišta Hičija, a ja im ne bih poklonila poverenje. I, naravno ne bih preporučila 'jedinicu' ni pod kojim uslovima."
     Lois Forhend upita: "Koji biste let vi izabrali kad biste birali, Klaro?"
     Ona se zamisli namrgođeno, tarući crnu levu obrvu vrhovima prstiju. "Možda ovaj s Terijem. Ah, bilo koji. Ali ja ne idem ponovo napolje još neko vreme." Hteo sam da je zapitam zašto, ali ona prestade da gleda u ekran i reče: "U redu, družino, hajde da ponovimo našu vežbu. Pazite, naviše kad kažem 'pi', naniže, držite, čekajte dok izbrojite do deset, pa naviše kad kažem 'pu'."
     Proslavio sam završetak jednonedeljne obuke u rukovanju brodom, ponudivši Dejnu Mečnikovu da ga častim pićem. To nije bila moja prvobitna namera. Moja prvobitna namera bila je da častim Šeri pićem koje bismo popili u krevetu, ali ona je bila nekuda otišla. Onda sam pritiskao dugmeta na piezofonu i dobio Mečnikova.
     On se iznenadio kad je čuo moj poziv. "Hvala", rekao je, a onda se zamislio. "Znaš šta. Hajde da mi pomogneš da nešto prenesemo, pa ću onda ja tebe da častim pićem."
     Tako sam otišao u njegov stan, koji se nalazio odmah ispod nivoa Bejb; soba mu nije bila mnogo bolja od moje, pri tom prazna, osim što je bilo nekoliko putnih torbi. Pogledao me je gotovo ljubazno. "Ti si sada vasionski istraživač", promumlao je.
     "Pa i nisam. Imam još dva kursa."
     "Sad me i inače vidiš poslednji put. Sutra letim sa Terijem Jakamorom."
     Iznenadio sam se. "Zar se nisi tek vratio, pre desetak dana?"
     "Ne možeš ništa da zaradiš ako stalno čučiš ovde. Ja sam samo čekao pravu posadu. Hoćeš da dođeš na moju oproštajnu večeru? Kod Terija. U dvadeset dva nula nula."
     "Baš fino", odvratio sam. "Mogu li da povedem Šeri?"
     "Pa, naravno, ona i inače dolazi, čini mi se. Častiću te pićem tamo, ako nemaš ništa protiv. Samo mi pomozi da smestimo ove stvari."
     Bio je sakupio neverovatnu količinu stvari. Čudio sam se kako je uspeo da ih sve strpa u sobicu koja je bila isto toliko majušna kao i moja; tri velike platnene torbe potpuno nabijene, holodiskovi sa uređajem za projektovanje, mikrofilmovane knjige i nekoliko pravih knjiga. Na Zemlji bi one težile više nego što mogu da ponesem, verovatno pedeset ili šezdeset kila, ali razume se, na Kapiji nije bio nikakav problem da ih podignem; jedino je bila petljavina dok sam ih vukao kroz hodnike i spuštao niz okna. Ja sam nosio veći teret, ali Mečnikov je imao više problema, jer je ono što je on nosio bilo različitih oblika i različitih stepena krhkosti. To naše tegljenje je u stvari potrajalo gotovo ceo sat. Najzad smo stigli u deo asteroida u kome ranije nikad nisam bio i u kome je jedna postarija Pakistanka prebrojala koleta, dala Mečnikovu priznanicu i počela da odvlači stvari kroz jedan hodnik gusto obrastao vinovom lozom.
     "Uh", zabrekta on. "E pa, hvala."
     "Nema na čemu." Krenuli smo natrag prema uzlaznom oknu i obraćajući mi se, pretpostavljam zato što je odnekud shvatio da mi duguje neki znak pažnje i da treba da pokaže da zna šta je red, on reče:
     "Pa, kako je bilo na kursu?"
     "Misliš izuzimajući činjenicu da sam ga upravo završio i da još uvek nemam predstavu kako da upravljam tim prokletim brodovima?"
     "Pa naravno da nemaš", reče on nabusito. "Na kursu to i nećeš naučiti. On ti samo daje opštu orijentaciju. To se uči u toku samog letenja. Jedina teška stvar je kapsula za pristajanje, naravno. Uostalom, dobio si trake?"
     "Ah, da." Trake su se nalazile u šest kaseta. Svako od nas dobio je komplet kaseta na kraju prve nedelje kursa. U njima je bilo sadržano sve o čemu je dotle bilo reči, kao i još mnogo drugih stvari o raznim vrstama uređaja koje Korporacija može, a ne mora, da ugradi na kontrolnu tablu Hičija, i tako dalje.
     "Preslušavaj ih", reče on. "Ako si iole pametan, ponećeš ih kad kreneš na put. Onda ćeš imati dosta vremena da ih preslušavaš. Brodovi ionako uglavnom sami lete."
     "Nadam se", odvratih ja, sumnjajući u to. "Zdravo." On mahnu rukom i uhvati nizlazni kabl, ne osvrćući se više. Po svemu sudeći, pristao sam da me časti pićem na oproštajnoj večeri. Gde to neće ništa koštati.
     Pomislio sam da opet potražim Šeri, a onda sam odlučio da to ne uradim. Nalazio sam se u delu Kapije koji nisam poznavao, a, razume se, mapu sam bio zaboravio u svojoj sobi. Lunjao sam unaokolo manje-više nasumce, preko raskršća iz kojih su vodili neki tuneli koji su mirisali na buđ i prašinu i gde nije bilo mnogo sveta, a onda kroz jedan nastanjeni deo gde su izgleda bili smešteni uglavnom ljudi iz Istočne Evrope. Nisam raspoznavao te jezike, a bilo je i vrlo malo obaveštenja i znakova obešenih po puzavicama koje su svuda rasle, ispisanih, reklo bi se, ćirilicom ili nekom još čudnijom azbukom. Stigao sam do jednog okna, razmislio jedan trenutak, a onda se uhvatio za uzlazno uže. Najlakši način da se na Kapiji ne izgubite jeste da idete naviše sve dok ne stignete do vretenaste špilje, odakle više nema "naviše".
     Ali ovoga puta nađoh se pored Central parka i, nagonski, otpustih uzlazno uže da bih malo posedeo ispod kakvog drveta.
     Central park nije, u stvari, park. To je veliki tunel nedaleko od središta rotacije asteroida, koji je namenjen gajenju raznog rastinja. Tu sam otkrio narandžino drveće (otuda, znači, sok od narandže) i vinovu lozu: i paprati različite vrste i mahovine, ali trave nije bilo. Nisam siguran zašto. Verovatno je to u nekakvoj vezi s činjenicom da se ovde gaje samo one vrste biljaka koje su osetljive na postojeću svetlost, uglavnom plavičast sjaj Hiči-metala, koji je svetlucao svuda unaokolo, a možda nisu mogli da pronađu travu koja bi takvu svetlost mogla da koristi za svoju fotosintezu. Glavni razlog postojanja Cental parka bio je pre svega da upija ugljendioksid i ispušta kiseonik; tako je bilo pre nego što su razmnožili rastinje po svim tunelima. Međutim, on je takođe odstranjivao zadah, ili je bar tako trebalo da bude, donekle, a u njemu je raslo i ponešto za jelo. Ceo park je bio možda osamnaest metara dugačak i dvostruko viši od mene. Širok je bio toliko da je bilo dovoljno prostora za nekoliko vijugavih staza. Ono na čemu su biljke rasle veoma je ličilo na dobro staro đubre na Zemlji. To je, u stvari, bio humus koji se sastojao od kanalizacionog mulja što je poticao od ljudi koji su upotrebljavali toalete na Kapiji, ali to nikako ne biste mogli pogoditi po njegovom izgledu, niti pak po mirisu.
     Prvo dovoljno veliko drvo ispod koga bi se moglo sesti nije za tu svrhu bilo pogodno; to je bio dud, a ispod njega su bile razastrte prostirke od fine mrežaste materije na koje su padale dudinje. Prođoh pored njega i nešto dalje ugledah jednu ženu i jedno dete.
     Dete! Nisam znao da na Kapiji uopšte ima dece. Bila je to jedna sićušna devojčica, od možda godinu i po, koja se igrala loptom, lopta je bila toliko velika i toliko usporenog kretanja usled smanjene sile teže da je izgledala kao balon.
     "Zdravo, Bobe."
     To je bilo još jedno iznenađenje; žena koja me je pozdravila bila je Džel-Klara Mojnlin. Rekao sam, ne razmišljajući; "Nisam znao da imaš ćerkicu."
     "I nemam. Ovo je Keti Frensis. Njena mama je ponekad pusti da bude sa mnom. Keti, ovo je Bob Brodhed."
     "Zdravo, Bobe", reče mala devojčica, zagledajući me sa udaljenosti od tri metra. "Jesi li ti Klarin prijatelj?"
     "Nadam se da jesam. Ona je moja nastavnica. Hoćeš da se igramo dobacivanja?"
     Keti završi promatranje i precizno saopšti, izgovarajući reč po reč tako jasno artikulisano kao da je odrasla: "Ne umem da igram dobacivanje, ali ću ti doneti šest dudinja. To je sve što možeš da dobiješ."
     "Hvala." Skljokah se pored Klare, koja je rukama bila obgrlila kolena i posmatrala devojčicu. "Zlatna je."
     "Da, reklo bi se. Teško je prosuditi, pošto ovde nema mnogo dece."
     "Ona nije vasionski istraživač, zar ne?"
     Ja, u stvari, nisam zbijao šalu, ali Klara se iskreno nasmeja. "Njeni roditelji su ovde stalno nastanjeni. To jest, gotovo stalno. Mama joj se upravo sada nalazi na istraživačkom putu; oni se time ponekad bave, mnogi od njih. Čovek može da provede tako puno vremena i u nagađanju šta su ti Hičiji hteli pre nego što poželi da pokuša da sam odgoneta njihove zagonetke."
     "Zvuči opasno."
     Ona mi dade znak da ćutim. Keti se vratila, noseći po tri dudinje na opruženim dlanovima, kako ih ne bi zgnječila. Hodala je na neki neobičan način, tako da je izgledalo da mnogo ne napreže mišiće butina i listova; kao da se naizmenično otiskivala o jednu ili drugu nogu, savijenu u kolenu, i puštala da lebdi u vazduhu, pa bi onda opet zakoračila. Pošto sam shvatio kako to radi, pokušao sam i sam i pokazalo se da je to prilično dobar način hodanja pri gotovo nultoj sili teže, ali moji refleksi stalno su zakazivali. Pretpostavljam da čovek mora da bude rođen na Kapiji da bi mu to došlo spontano.
     Klara, koju sam našao u parku, bila je daleko opuštenija i ženstvenija od Klare koju sam znao kao nastavnicu. Obrve koje su izgledale natušteno i muškobanjasto postale su vedre i ljubazne. I dalje je mirisala vrlo prijatno.
     Bilo je sasvim lepo ćaskati s njom dok je Keti ljupko poskakivala oko nas, igrajući se loptom. Pričali smo o tome gde smo sve bili i nismo našli nijedno zajedničko mesto. Jedina zajednička stvar koju smo otkrili bila je da sam ja rođen istog dana kao njen dve godina mlađi brat.
     "Jesi li volela svog brata?" upitao sam, povukavši đavolski pogrešan potez.
     "Pa, naravno. On je bio maza. Ali bio je rođen u znaku Ovna i pod uticajem Merkura i Meseca. Zbog čega je, zna se, bio ćudljiv i mrzovoljan. Verujem da bi za njega život bio zapetljan."
     Manje me je zanimalo da je ispitujem šta mu se dogodilo nego da li zaista veruje u takve krajnje gluposti, ali to ne bi bilo taktično, a ona je ionako nastavila priču. "Ja sam Strelac, inače. A ti - oh, pa naravno. Ti si isti kao Dejvi."
     "Pretpostavljam", odvratio sam učtivo. "Mene, ovaj, mnogo ne interesuje astrologija."
     "Ne astrologija, genetlialogija. Prvo je sujeverje, drugo je nauka."
     "Hm."
     Ona se nasmeja. "Vidim već da si podrugljiv. Ne mari. Ako veruješ, u redu; ako ne veruješ - pa, ne moraš da veruješ u zakon gravitacije, a ipak ćeš se zgnječiti kao pire kad padneš sa dvadesetog sprata."
     Keti, koja je sela pored nas, upita učtivo: "Da li se vi to prepirete?"
     "Ne baš, dušo." Klara je pomilova po glavi.
     "To je dobro, Klaro, jer ja sad moram da idem u kupatilo, a mislim da ne mogu, ovde."
     "I inače je vreme da idemo. Bilo mi je prijatno, Bobe. Čuvaj se napada potištenosti, čuješ?" I njih dve odoše, držeći se za ruke, dok je Klara pokušavala da oponaša neobični hod devojčice. Izgledala je vrlo lepo... za jednu koku.
     Te večeri poveo sam Šeri na oproštajnu večeru Dejna Mečnikova. I Klara je bila tamo; izgledala je još lepše u kompletu s pantalonama i obnaženim trbuhom. "Nisam znao da poznaješ Dejna Mečnikova", rekao sam.
     "Ko je on? Hoću da kažem, mene je pozvao Teri. Hoćemo da uđemo?"

     Ovaj park se
     KONTROLIŠE
     pomoću internog PV sistema
     Želja nam je da ovde uživate. Nemojte brati cveće i voće. Nemojte oštetiti nijedan nasad. Za vreme dok boravite ovde, dozvoljeno vam je da jedete ono voće koje je opalo i to do sledeće količine:
     Grožđe, trešnje 8 po osobi
     Ostalo sitno voće ili bobice 6 po osobi
     Narandže, limun, kruške 1 po osobi Zabranjeno uklanjanje šljunka sa šetačkih staza. Sve otpatke bilo koje vrste stavite u kante za otpatke.
     SEKCIJA ZA ODRŽAVANJE
     KORPORACIJA KAPIJE

     Sveta je bilo i napolju u tunelu. Navirio sam na vrata i iznenadio se kad sam video koliko je to veliki prostor; Teri Jakamora je imao na raspolaganju dve sobe, od kojih je svaka bila više nego dvostruko veća od moje. Kupatilo je bilo privatno i u njemu se stvarno nalazila kada, to jest bar tuš-kada. "Lep stan", rekao sam zadivljeno, a onda sam ustanovio, na osnovu nečega što je neko iz društva rekao, da Klara stanuje u istom tom tunelu. To me je nateralo da promenim mišljenje o Klari: ako je već mogla sebi da dozvoli da stanuje u delu Kapije gde se plaća visoka zakupnina, zašto je još uvek na Kapiji? Zašto se nije vratila kući da uživa s tim parama? Ili obrnuto, ako je još uvek na Kapiji, zašto se zamlaćuje i jedva podmiruje iznos za lični porez, radeći kao pomoćni instruktor, umesto da opet ode napolje i okuša sreću još jedanput? Ali nisam uspeo da joj postavim to pitanje. Ona je te noći igrala uglavnom sa Terijem Jakamorom i ostalima iz posade.
     Šeri nisam ponovo video sve dok mi posle jednog sporog fokstrota, odigranog gotovo u mestu, nije prišla sa svojim partnerom. To je bio jedan vrlo mlad momak - u stvari, dečak; izgledao je otprilike kao devetnaestogodišnjak. Učinio mi se poznat; tamna koža, gotovo bela kosa, retka bradica koja se protezala u luku od jednog do drugog zaliska donjom ivicom brade. On nije stigao sa Zemlje sa mnom. Nije bio u našoj grupi na kursu. Ali negde sam ga već video.
     Šeri nas predstavi. "Bobe, poznaješ Franćeska Ereiru?"
     "Ne bih rekao."
     "On je sa brazilskog patrolnog broda." Onda sam se setio. On je bio jedan od onih iz nadzorne službe koji su došli da preturaju po sprženim komadima mesa na olupini broda koji smo videli nekoliko dana pre toga. Bio je torpiljerac, kako se moglo zaključiti po širitima na manžetnama. Posadu iz patrolnih brodova angažuju privremeno kao stražare na Kapiji, a ponekad ih šalju da ovde provedu odsustvo. Stigao je ovamo na redovnom kruženju otprilike u vreme kad smo i mi stigli. Neko je baš tada stavio traku i zasvirala je hora, a kad smo odigrali tu igru, pomalo zadihani, Ereira i ja nađosmo se jedan pored drugog naslonjeni na zid, pokušavajući da ne smetamo ostalima iz društva. Rekao sam mu da sam se upravo setio da sam ga video pored olupine.
     "A, da, gospodin Brodhed, sećam se."
     "Mučan posao", rekoh ja, tek da nešto kažem. "Zar ne?"
     Već je dosta bio popio, pa će moći da mi odgovori na to pitanje, pomislio sam. "Pa, gospodine Brodhed", rekao je, obrazlažući svoj odgovor, "tehnički opis tog dela moga posla glasi 'pretraga i popisivanje'. Nije uvek mučno. Na primer, vi ćete bez sumnje uskoro poleteti napolje, a kad se vratite, ja ili neko drugi umesto mene, pretražiće sve vaše otvore, gospodine Brodhed. Ja ću vam izvrnuti džepove, a zatim fotografisati i premeriti težinu i veličinu svake stvari na vašem brodu. To ću uraditi da bih proverio kako ništa od vrednosti iz ovog broda ne švercujete i ne odnosite s Kapije, a da pri tom Korporaciji niste platili odgovarajući deo. Zatim popisujem ono što sam našao; ako ne nađem ništa, upisujem 'ništa' u formular, a jedan drugi član posade, sa jednog drugog patrolnog broda, bilo kog drugog koji je odabran, uradiće tačno to isto. Znači, bićete dva puta dobro pretraženi."
     To mi se nije učinilo vrlo zabavno, ali ni tako strašno kao što sam prvi put pomislio. I to sam mu rekao.
     On pokaza niz sitnih, vrlo lepih zuba. "Kad treba pretresti nekog svemirskog istraživača, kao na primer Šeri ili Džel-Klaru, ne, uopšte nije tako strašno. Može da bude sasvim prijatno. Ali mene mnogo ne zanima da pretresam muškarce, gospodine Brodhed. Naročito ne kad su mrtvi. Da li ste se ikad našli pored pet ljudskih telesa koja su mrtva već tri meseca, ali nisu balsamovana? Tako je bilo na prvom brodu na kome sam vršio pretragu. Verujem da ništa mučnije nikad više neću doživeti."
     Onda je prišla Šeri i pozvala ga na još jednu igru, i zabava se nastavila.
     Bilo je puno ovakvih sedeljki. Pokazalo se da ih je oduvek bilo, samo mi, nove pridošlice, još nismo bili uključeni. Ali kako se približavalo vreme završetka obuke, sprijateljili smo se sa većim brojem ljudi. Bilo je oproštajnih večera. Bilo je zabava na kojima se proslavljao povratak, ali ni blizu tako mnogo kao ovih prvih. Čak i kad bi se posade vratile, nije uvek bilo razloga za proslavljanje. Ponekad bi toliko dugo bili odsutni, da su izgubili kontakt sa starim prijateljima. Ponekada, kad bi ih sreća prilično poslužila, nisu želeli ništa drugo do da što pre odu kući s Kapije. A ponekad, naravno, nisu mogli da skupljaju društvo, jer žurevi nisu dozvoljeni u šok-sobama Bolničkog terminala.
     Nije sve vreme prolazilo u sedeljkama; morali smo i da učimo. Do kraja kursa trebalo je potpuno da savladamo rukovanje letelicama, tehniku spasavanja života i procenu komercijalnih predmeta. E, ja još nisam to uspevao. Šeri je bila još slabija od mene. Upravljanje brodom išlo joj je prilično dobro, i imala je oštro oko za pojedinosti koje će joj biti od velike pomoći pri procenjivanju vrednosti bilo čega što bi mogla pronaći u toku istraživačkog putovanja. Ali izgleda da joj tehnika spasavanja života nije išla u glavu.
     Učenje s njom za završni ispit bila je prava pravcata muka.
     "U redu", rekao bih joj, "ovo je zvezda tipa F sa planetom čiji G na površini iznosi nula koma osam, parcijalan pritisak kiseonika - sto trideset milibara, srednja temperatura na polutaru plus četrdeset Celzijusa. Šta ćeš za ovu lepu priliku da obučeš?"
     Ona bi rekla prekorno: "Pitaš me baš ono što je lako. To je praktično kao Zemlja."
     "A odgovor, Šeri?"
     Počešala se zamišljeno ispod grudi. Onda je nestrpljivo zavrtela glavom. "Ništa. Mislim, dok se spuštamo, imaću na sebi skafander, ali kad stignemo na površinu, mogla bih da se šetam okolo u bikiniju."
     "Glupačo! Za dvanaest sati bila bi možda mrtva. Uslovi koji odgovaraju uslovima na Zemlji - to znači vrlo verovatno i biološki uslovi kao na Zamlji. Što znači patogene klice koje bi te mogle svu pojesti."
     "E pa, onda" - zgurila se ona - "onda bih ostala u zaštitnom odelu dok, ovaj, ne proverim da li ima patogenih klica."
     "A kako se to radi?"
     "Koristim ovaj blentavi pribor, glupane!" Brzo je dodala, pre nego što sam ja ma šta mogao da kažem: "Mislim, izvadim, čekaj da se setim, diskove za bazalni metabolizam iz odeljka za zamrzavanje i aktiviram ih. Ostajem u orbiti dvadeset četiri časa dok ne sazre, zatim, kad se nađem na površini planete, eksponiram ih i pročitam pomoću, ovaj, pomoću C-44."
     "C-33. C-44 uopšte ne postoji."
     "U redu. Oh, takođe ponesem sa sobom komplet mnogoreklamiranih antigena, kako bih, ukoliko iskrsne neki uzgredni problem sa tamo nekakvim mikroorganizmima, mogla sebi da dam injekciju i steknem privremeni imunitet."
     "Mislim da je dovde tačno", kažem ja, ne sasvim siguran. U praksi, razume se, ona ne bi morala da pamti sve to. Pročitala bi uputstva na omotima, ili bi pustila trake sa snimljenim predavanjima, ili još bolje, putovala bi s nekim ko je već bio napolju i zna sve te cake. Ali postojala je takođe mogućnost da se nešto nepredviđeno dogodi i da bude prepuštena sama sebi, a da i ne pominjem činjenicu da mora da polaže završni ispit i da ga položi. "Šta još, Šeri?"
     "Ono uobičajeno, Bobe! Zar moram da izverglam ceo spisak? U redu. Radio-relej; rezervni akumulator; geološki pribor; hranu za deset dana - a, ne - ja neću da jedem ništa što na toj planeti nađem, čak i ako se tamo tik uz brod nađe Mekdonaldov kiosk sa pljeskavicama. I rezervni ruž za usne i nekoliko higijenskih uložaka."
     Ja čekam. Ona se ljupko smeši i ćuti, sve dok ja ne kažem: "A oružje?"
     "Oružje?"

     Spisak dežurstva i odsustva US Majagez

     1. Sledeći artiljerci i članovi posade preb. se na privr. dužn. u stan. na Kapiji radi kontrole šverca i održavanje reda:
     LINKI, Tina V/o
     MASKO, Kazimir Dž. BsnM 1
     MIRARKI, Iori S. S2

     2. Sledećim artiljercima i članovima posade odobr. se 24-čas. privr. odsus. na Kapiji:
     GRISON, Keti V LtjG
     HARVI, Ivan RadM
     HLEB, Karajl T Sl
     HOL, Vilijam F ml. Sl

     3. Upozoravaju se ponovo svi artiljerci i članovi posade da izbegavaju svaku raspravu sa artiljercima i članovima posade drugih patrolnih brodova bez obzira na nacionalnost i bez obzira na date okolnosti, kao i da ne odaju tajne informacije apsolutno bilo kom licu. Prekršaj ove naredbe povlači za sobom potpuno gubljenje prava na korišćenje odsustva na Kapiji, uz sve ostale kazne koje sud za prekršioce bude naložio.

     4.Privremeno obavljanje dužnosti na Kapiji je privilegija, a ne nečije pravo. Ako ga želite, morate ga zaslužiti.
     Po naređenju KOMANDIRA USA MAJAGEZA

     "Da, prokleto bilo, dabogda! Ako su uslovi gotovo kao na Zemlji, kakvi su izgledi da tamo ima živih bića?"
     "Ah, da. Da vidimo. Naravno, ako mi je potrebno, poneću ga. Ali, čekaj malo; prvo pronjuškam da li ima metana u atmosferi očitavanjem podataka sa spektrometra dok sam na orbiti. Ako nema znakova metana, nema živih bića i ne moram da brinem."
     "Nema sisara i moraš da brineš. Šta ako ima insekata? Reptila? Hvatalica?"
     "Hvatalica?"
     "To je reč koju sam upravo izmislio da opišem vrstu živih bića za koje još nismo čuli, kod kojih se u crevima ne stvara metan, ali koji jedu ljude."
     "O, pa da, naravno. U redu, poneću pištolj i dvadeset dum-dum metaka. Pitaj me još nešto."
     I tako bismo nastavili. Kad smo prvi put počeli da se preslišavamo, u takvim trenucima obično smo govorili ili, "Nemam šta da brinem, jer ćeš ti ionako biti tamo sa mnom", ili "Daj mi jedan poljubac, ludo jedna." Ali nekako smo prestali to da govorimo.
     Uprkos svemu ovome, položili smo završni ispit. Svi koliko nas je bilo.
     Priredili smo tim povodom zabavu: Šeri, ja, svo četvoro Forhendovih, ostali koji su došli sa Zemlje sa nama i još šestoro-sedmoro koji su se tu našli sa raznih strana. Nismo pozvali nikoga stranog, ali naši nastavnici nisu bili "strani". Svi su došli da nam požele sreću. Klara je stigla sa zakašnjenjem, popila nešto na brzinu, sve nas izljubila, i žene i muškarce, čak i malog Finca, kome je govorna sposobnost bila blokirana i koji je morao sva predavanja da uči sa traka. On će sigurno imati problema. Oni ovde imaju trake sa predavanjima na svim mogućim jezicima, a ako nemaju baš ono narečje kojim se vi služite, onda ceo materijal pomoću kompjutera prevode na drugi, njemu najsličniji. To je dovoljno da možete da završite kurs, ali problemi nastaju posle toga. Ne možete očekivati da vas prihvati posada koja s vama ne može da razgovara. Usled pomenutog bloka, on nije mogao da nauči nijedan strani jezik, a na Kapiji niko živi nije govorio finski.
     Zauzeli smo prostor u tunelu između naših soba, Šerine, moje i Forhendovih. Igrali smo i pevali, dok društvo nije počelo da se razilazi, a onda smo okretali brojeve da vidimo spisak narednih letova na PV ekranu. Presićeni pivom i duvanom, presekosmo karte i ja pobedih i dobih pravo da prvi biram.
     Nešto se zbilo u mojoj glavi. Nisam se otreznio, zapravo. Ne. Još sam bio veseo i nekako sav zagrejan i prijemčiv za sve signale koji su dolazili spolja. Ali jedan deo mozga kao da mi se rastvorio i par bistrih očiju zavirio je u budućnost i procenio situaciju. "Mislim", rekao sam, "da ću propustiti ovaj krug. Sese, ti si drugi; biraj ti."
     "Trideset jedan - nula - devet", reče on smesta; svi Forhendovi su se na porodičnom skupu već odlučili, odavno. "Hvala, Bobe."
     Ja mu mahnuh bezbrižno rukom, onako pijan. Nije, u stvari, trebalo da mi zahvaljuje. To je bila 'jedinica', a ja ne bih odabrao 'jedinicu' ni za šta na svetu. Što se toga tiče, na spisku nije bilo ništa što se meni dopadalo. Iscerio sam se na Klaru i namignuo; ona je za trenutak imala ozbiljan izraz na licu, a onda i ona meni namignu, ali još uvek sa ozbiljnim izrazom na licu. Znao sam da shvata ono što sam ja već bio ukapirao; svi ovi letovi bili su otpaci. Najbolje letove razgrabe onog časa kad se objave oni koji su već bili napolju, odnosno oni koji su ovde stalno.
     Šeri je bila peta, i kad je došao na nju red pogledala je pravo u mene. "Ja ću da uzmem ovu 'trojku' ako mogu da nađem društvo. Kako ti stojiš, Bobe? Hoćeš li da pođeš ili ne?"
     Zakikotao sam se prigušeno. "Šeri", rekao sam ljubazno i odmereno, "niko ko je već jednom bio napolju ne želi ovaj brod. To ti je oklopnjak. Ne znaš kuda bi, do đavola, mogao da ode. A osim toga ima suviše zelene boje na kontrolnoj tabli za moj ukus." (Niko, u stvari, nije znao šta te boje znače, ali u našoj školi je postojalo praznoverje da mnogo zelene boje označava superopasnu misiju).
     "To je jedina 'trojka' na spisku, a donosi bonus."
     "Ja ne idem, dušo. Pitaj Klaru; ona je ovde već dosta dugo i ja uvažavam njeno mišljenje."
     "Ja pitam tebe, Bobe."
     "Ne. Ja ću pričekati nešto bolje."
     "Ja neću da čekam, Bobe. Već sam razgovarala sa Vilom Forhend i ona se slaže. U najgorem slučaju, popunićemo posadu uzimajući - sasvim svejedno koga", uzvrati ona, bacajući pogled u pravcu malog Finca, koji se pijano osmehivao sam za sebe, dok je buljio u ekran na kome se nalazila lista narednih letova. "Samo - ti i ja smo se dogovorili da ćemo ići zajedno napolje."
     Zavrteo sam glavom.
     "Onda ostani ovde i ucrvljaj se", planu ona. "Treba da znaš da se tvoja devojka boji isto toliko koliko i ti!"
     One trezne oči u mojoj lobanji pogledaše Klaru i leden, ukočen izraz na njenom licu; i, začudo, shvatio sam da je Šeri u pravu. Klara je bila ista kao ja. Oboje smo se bojali da krenemo.

     MALI OGLASI ŽILET, RONALD C, napustio Kapiju tokom prošle godine. Svako kome je poznato sadašnje prebivalište molim da obavesti suprugu, Anabelu, preko Kanadskog poslanstva, Tarsis, Mars. Sledi nagrada.
     SVEMIRSKI LETAČI, VIŠESTRUKI dobitnici, neka se vaš novac uvećava dok ste vi u svemiru. Investirajte u zajedničke fondove, fondove za razvoj, zemljište, ostalo. Skroman honorar za stručni savet. 88-301.
     PORNODISKOVI ZA vaša duga, usamljena putovanja. 50 sati 500 U.S. dolara. Komplet ili po ličnom izboru. Takođe se traže modeli. 87-108.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
11.

     Kažem Sigfridu: "Bojim se da ovo neće biti vrlo korisna seansa. Jednostavno sam potpuno iscrpen. Seksualno, ako razumeš šta hoću da kažem."
     "Sasvim dobro razumem šta hoćeš da kažeš, Bobe."
     "I tako, nemam šta mnogo da pričam."
     "Da li se sećaš nekih snova?"
     Previjam se na kauču. Nekim slučajem, sećam se dva-tri sna. Odgovaram: "Ne". Sigfrid me uvek tera da mu pričam snove. Meni se to ne sviđa.
     Kada mi je to prvi put predložio, rekao sam mu da ne sanjam vrlo često. On je odvratio strpljivo. "Mislim da ti je poznato, Bobe, da svaki čovek sanja. Ti možda ne možeš da se setiš svojih snova u budnom stanju. Ali moći ćeš, ako pokušaš."
     "Ne, ne mogu. Ti možeš. Ti si mehanička sprava."
     "Ja znam da sam mehanička sprava, Bobe, ali mi razgovaramo o tebi. Hoćeš li da probamo nešto?"
     "Možda."
     "Nije teško. Drži olovku i parče hartije pored kreveta. Čim se probudiš, zapiši ono čega se sećaš."
     "Ali ja se nikada uopšte ničega ne sećam iz snova."
     "Mislim da vredi pokušati, Bobe."
     Pokušavao sam. I, znate, počeo sam stvarno da pamtim svoje snove. Sasvim kratke odlomke, u početku. I zapisivao sam ih i ponekad ih saopštavao Sigfridu, a on bi zbog toga bio presrećan. Prosto je obožavao snove.
     Što se mene tiče, meni to nije izgledalo važno... Zapravo, u početku nije. Ali onda se dogodilo nešto zbog čega sam postao pobožan.
     Jednog jutra sam se probudio iz sna koji je bio toliko neprijatan i toliko stvaran da nekoliko trenutaka nisam bio siguran da nije istinski doživljaj; i toliko strašan da se nisam usudio da poverujem da je to samo san. Toliko me je potresao da sam počeo da ga zapisujem, što sam brže mogao, svaku pojedinost koju sam zapamtio. A onda je zazvonio piezofon. Javio sam se; i, da li verujete, za samo onih nekoliko trenutaka koliko sam proveo na piezofonu, sve sam zaboravio! Nisam mogao da se setim nijednog delića. Sve dok nisam pogledao u ono što sam zapisao, a tada mi se čitav san vratio u sećanje.
     A onda, kad sam bio kod Sigfrida dan-dva posle toga, ponovo sam ga bio zaboravio! Kao da ga nikad nisam sanjao. Ali bio sam sačuvao ono parče hartije i pročitao sam mu šta sam zabeležio. To je bila jedna od onih prilika kad mi se učinilo da je vrlo zadovoljan i sobom i mnome. Odgonetao je taj san čitav sat. Pronalazio simboliku i značenje u svakom njegovom deliću. Ja ih se ne sećam, ali se sećam da mi to uopšte nije bilo zabavno.
     U stvari, znate li šta je odista zabavno? Bacio sam onu hartiju, odlazeći iz njegove sobe. I sada vam ni za živu glavu ne bih mogao taj san ispričati.
     "Vidim da ne želiš da razgovaramo o snovima", reče Sigfrid. "Ima li nešto o čemu želiš da razgovaramo?"
     "Pa i nema."
     On na ovo ne uzvraća ništa za trenutak, a ja znam da samo čeka da se ja rešim da kažem nešto, ne znam, nešto glupo. I ja kažem: "Mogu li nešto da te pitam, Sigfride?"
     "Uvek možeš, Robe, je l' tako?" Ponekad mi se čini da on u stvari pokušava da se nasmeši. Mislim, stvarno da se nasmeši. Glas mu tako zvuči.
     "Pa eto, želim da znam, šta ti radiš sa svim onim što ti ja ispričam?"
     "Nisam siguran da razumem tvoje pitanje, Robi. Ako pitaš kako izgleda moj sistem za skladištenje informacija, odgovor je sasvim tehničke prirode."
     "Ne, nisam na to mislio." Oklevam, pokušavajući da tačno razaberem šta hoću da pitam, ne znajući zašto želim to da pitam. Pretpostavljam da sve ovo potiče još od vremena kada sam bio sa Silvijom, koja je bila otpadnik od katoličke crkve. Ja sam joj istinski zavideo što pripada jednoj veri i rekao sam joj da smatram da je glupa što ju je napustila, jer sam joj zavideo što može da se ispovedi. Moj mozak je bio prepun nekakvih sumnji i strahova kojih nisam mogao da se oslobodim. Veoma bih voleo da sam mogao da ih saopštim mesnom parohu. Čini mi se da tu postoji jedan fini hijerarhijski poredak pri kome se sav šljam iz moje duše spira u ispovedaonicu, a mesni paroh ga sliva u eparhijskog monsenjera (ili tako nekako; ja zaista ne znam mnogo o crkvenoj organizaciji), a sve to završava kod pape, u kome se taloži sav kal sastavljen od bola, patnje i bede sveukupnog ljudskog roda, dok ga on ne prosledi dalje, to jest ne preda direktno Bogu. (Hoću reći, pod uslovom da postoji Bog, ili bar pod pretpostavkom da postoji "Bog" kao adresa na koju sav taj šljam možete uputiti).
     Sve u svemu, poenta je u tome što sam ja na neki takav način zamišljao i psihoterapiju: lokalne kanalizacione cevi slivaju se u okružnu kanalizacionu mrežu koja je povezana sa sabirnim gradskim sistemom iz koga se granaju psihijatri od krvi i mesa, ako razumete šta hoću da kažem. Kad bi Sigfrid bio ljudsko biće, on ne bi bio u stanju da primi na sebe svu onu bedu koju mu poveravaju. Pre svega, on bi imao svoje sopstvene probleme. Zatim bi imao moje, jer to je način na koji bih se ja njih oslobodio, prebacujući ih na njega. On bi takođe imao probleme svih ostalih osoba sa kojima delim ovaj vreli kauč; i on bi sve to prebacio, zato što bi bio prinuđen, osobi iznad sebe, koja njega "grči", i tako dalje, i tako dalje, sve dok svi problemi ne dospeju - do koga? Do duha Sigmunda Frojda?
     Ali Sigfrid nije ljudsko biće. On je mehanička sprava. On ne može da oseća patnju. Pa onda, kuda sva ta patnja i sav taj glib odlaze?
     Pokušavam da mu sve to objasnim, završavajući rečima: "Zar ne shvataš, Sigfride? Ako ti ja predam svoje patnje, a ti ih predaš nekom drugom, to negde mora da se završi. Meni ne izgleda stvarno da to prosto završava u obliku magnetnih mehura na parčetu kvarca koje niko nikada ne oseća."
     "Mislim da s tobom ne vredi raspravljati o prirodi patnje, Robe."
     "Vredi li raspravljati o tome da li si ti nešto stvarno ili nisi?"
     On gotovo ispušta uzdah. "Bobe", kaže, "takođe mislim da ne vredi raspravljati o prirodi realnosti s tobom. Ja znam da sam mehanička sprava. Ti znaš da sam ja mehanička sprava. Zašto smo nas dvojica ovde? Da li zato da pomognemo meni?"
     "Ponekad se pitam", odvraćam ja zlovoljno.
     "Čini mi se da to nije tačno. Mislim da znaš da si ti ovde da pomogneš sebi, a to ćeš postići tako što ćeš se potruditi da se nešto dogodi u tebi unutra. Pitanje šta ja radim sa informacijama može zanimati tvoju radoznalost, a može isto tako i da ti posluži kao izgovor da ove seanse iskoristiš za intelektualne razgovore umesto za terapiju..."
     "Bravo, Sigfride", prekidam ga.
     "Da. Ali baš od toga zavisi kako ćeš se ti osećati i da li ćeš se ponašati bolje ili gore u situacijama koje su za tebe važne. Molim te da se pozabaviš onim što je u tvojoj glavi, Bobe, a ne u mojoj."
     Odgovaram sa divljenjem: "Ti si bez sumnje odvratno inteligentna naprava, Sigfride."
     On kaže: "Imam utisak da time, u stvari, hoćeš da kažeš: 'Mrzim tvoj odvratni bezobrazluk, Sigfride'."

     1316 ,S, Vrlo je zdravo što 115,215
     svoj prekid sa 115,220
     Drusilom smatraš za 115,225
     novo korisno iskustvo, Bobe. 115,230
     1318 ,C, Ja sam vrlo zdrava osoba, 115,235
     Sigfride, zato 115,240 sam ovde. 115,245
     13919 IRRAY (DE)-IRRAY (DF) 115,250
     1320 ,C, Uostalom, takav je 115,255
     život, jedno korisno 115,260
     iskustvo za drugim, 115,265
     i kad prođeš kroz 115,270
     sva korisna iskustva zavr-115,275
     šavaš svoje školovanje 115,280
     a kao diplomu, uruče 115,285
     ti smrt. 115,290

     Nikada ga ranije nisam čuo da tako nešto kaže i to me zapanjuje, a onda sam se setio da sam, u stvari, to isto ja njemu rekao, ne jedanput nego mnogo puta. I to je tačno.
     Mrzim njegov odvratni bezobrazluk.
     On pokušava da mi pomogne i ja ga zbog toga užasno mrzim. Mislim na privlačnu, seksi S. Ja. i na to kako je ona spremna da uradi sve što od nje tražim, gotovo sve. Želeo bih, veoma, da nateram Sigfrida da pati.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
12.

     Vratio sam se u svoju sobu jednog jutra i začuo kako piezofon tiho zuji, kao kakav ljutiti komarac u daljini. Odštampao sam kodiranu poruku i doznao da me pomoćnik direktora personalnog odseka poziva u svoju kancelariju u deset. A deset je već bilo prošlo. Navikao sam bio da provodim dosta vremena u toku dana, i gotovo svaku noć, s Klarom. Njen ležaj bio je mnogo udobniji od moga. Zbog toga sam poruku primio tek negde oko jedanaest sati, a to što sam u personalni odsek Korporacije stigao sa zakašnjenjem nije baš povoljno delovalo na raspoloženje pomoćnika direktora.
     Bila je to jedna vrlo debela žena po imenu Ema Foder. Ona ne prihvati moje izvinjenje i poče sa optužbama: "Vi ste ispite položili pre sedamnaest dana. Od tada niste apsolutno ništa preduzeli."
     "Čekam da se pojavi ogovarajuća misija", odvratih ja.
     "Koliko dugo ćete još čekati? Vaša uplaćena boravišna taksa ističe kroz tri dana, a onda šta?"
     "Pa", rekoh ja, gotovo iskreno, "ionako sam nameravao da danas dođem do Vas radi toga. Ja bih želeo neki posao ovde na Kapiji."
     "Pih!" (Dotad nisam nikad čuo taj uzvik, ali baš tako je rekla.) "Jeste li radi toga došli na Kapiju, da čistite kanalizacione cevi?"
     Bio sam gotovo siguran da blefira, jer ovde ih nije bilo baš tako mnogo; nije bilo dovoljno gravitacione sile da im omogući dobar protok. "Odgovarajuća misija može se pojaviti svakog časa."
     "O, razume se, Bobe. Znate, ljudi kao što ste vi zadaju mi brige. Imate li uopšte predstavu o tome koliko je važan naš posao ovde?"
     "Pa, mislim da znam..."
     "Čitava vasiona čeka nas tamo napolju da je otkrijemo i proučimo! Samo uz pomoć Kapije možemo do nje da dospemo. Neko kao vi, ko je odrastao na farmama za uzgajanje planktona..."
     "To su zapravo bili rudnici hrane u Vajomingu."

     IZVEŠTAJ O MISIJI
     Letelica 3-31, Let 08D27. Posada C. Pitrin, N. Ginza, Dž. Krab.
     Vreme provedeno u svemiru 19 dana i 4 sata. Položaj neizvestan, u blizini (plus-minus 2 svetlosne godine) Zeta Bika.
     Rezime. "Dospeli u transpolarnu orbitu oko planete 0,88 Zemljinog prečnika na udaljenosti 0,4 a.j. Oko planete otkrivena 3 mala satelita. Još šest planeta ustanovljeno kompjuterskim izračunavanjem. Primarna zvezda K7.
     Izvršeno sletanje na površinu. Ova planeta je očigledno prošla kroz razdoblje otopljenja. Na njoj nema polarnih "kapa", a sadašnje obalske linije ne izgledaju vrlo stare. Nisu otkriveni nikakvi znaci nastanjenosti. Nema inteligentnih bića.
     Detaljnom pretragom neba locirano telo koje je, čini se, bilo "randevu" - stanica za Hičije na našoj orbiti. Približili smo mu se. Bilo je nedirnuto.
     Prilikom pokušaja da uđemo unutra, eksplodiralo je i tom prilikom poginuo je N. Giza. Naš brod je bio oštećen i mi smo se vratili, a usput je umro Dž-Krab. Biotiči uzorci sa planete uništeni prilikom oštećenja broda."

     "Sasvim svejedno! Vi znate koliko je ljudskoj rasi najhitnije potrebno ono što mi možemo da joj pružimo. Novu tehnologiju. Nove energetske izvore. Hranu! Nove svetove u kojima će živeti." Ona zavrte glavom i poče da pritiska dugmad na "sortirki" na svom stolu, sa izrazom ljutnje i zabrinutosti. Pretpostavljam da su joj platu obračunavali na osnovu toga koliko besposličara i parazita uspe da nagovori da krenu u svemir, onako kako se od nas i očekivalo, čime bi bio objašnjen njen neprijateljski stav - pod pretpostavkom da možete naći opravdanje za to što ona sama, pre svega, sedi na Kapiji. Ona ostavi uređaj za sortiranje informacija, pa ustade i otvori kartoteku na zidu. "Pretpostavimo da vam nađem neki posao", reče pogledavši me preko ramena. "Jedino stručno znanje kojim raspolažete, a koje je ovde upotrebljivo, to je istraživački posao, a vi ga ne koristite."
     "Prihvatiću bilo šta - gotovo bilo šta", rekoh ja.
     Ona me pogleda podrugljivo, a zatim se vrati za svoj sto. Bila je neverovatno graciozna s obzirom na svoju težinu od sto kila. Možda se naporima jedne debele žene da se ne opusti mogla objasniti njena želja da zadrži ovaj posao i ostane na Kapiji. "Radićete najnižu vrstu nekvalifikovanog posla", upozorila me je. "Za to ne plaćamo mnogo. Sto osamdeset na dan."
     "Prihvatam!"
     "Od toga se oduzima iznos za vašu boravišnu taksu. Kad to oduzmete i možda dvadeset dolara dnevno za hranu, šta vam ostaje?"
     "Mogu uvek da radim još ponešto uzgred ako mi je potrebno više."
     Ona uzdahnu. "Vi samo odlažete onaj dan, Bobe. Ja ne znam. Direktor, gospodin Hsijen, vrlo revnosno pregleda molbe za zaposlenje. Biće mi vrlo teško da objasnim zašto sam vam dala posao. A šta ćete da radite ako se razbolite i ne budete mogli da radite? Ko će da plati za vas porez?"
     "Onda ću se vratiti, pretpostavljam."
     "I baciti u vetar sve što ste ovde naučili?" Ona zavrte glavom. "Smuči mi se od vas, Bobe."
     Ali probušila mi je jednu radnu karticu na kojoj je pisalo da se javim šefu posade na nivou Grand, severni sektor, za rad na održavanju zelenila.
     Nije mi se dopao ovaj razgovor sa Emom Foder, ali već sam bio upozoren da će tako biti. Kad sam ga te večeri ispričao Klari, ona mi je rekla da sam se, u stvari, dobro izvukao.
     "Imao si sreće da se dopadneš Emi. Stari Hsijen ponekad pušta ljude da čekaju sve dok ne istroše sav novac za porez."
     "A onda?" Ustao sam i seo na ivicu njene viseće postelje, tražeći nogama svoje natikače. "Izbace ih kroz vrata?"
     "Nemoj da se šališ. Moglo bi se čak i to desiti. Hsijen je jedan stari maovac, vrlo oštar prema rasipnicima društvenih sredstava."
     "Ko mi to kaže?"
     Ona se zakikota, okrenu i prisloni nos uz moja leđa. "Razlika između tebe i mene, Bobe", rekla je, "jeste u tome što ja imam nešto skupljene love iz prve misije. Nisam mnogo dobila, ali sam nešto ućarila. Osim toga, već sam bila napolju, a njima su potrebni ljudi koji će da podučavaju takve kao što si ti."
     Oslonio sam se na njeno bedro, napola se okrenuvši i obuhvatio je, više prisećajući se nego navaljujući. Bilo je izvesnih tema o kojima nismo mnogo razgovarali, ali... "Klaro?"
     "A?"
     "Kako to izgleda, u svemirskoj misiji?"
     Trljala je bradu o moju podlakticu neko vreme, posmatrajući panoramu Venere na hologramu na zidu. "... Jezivo", kazala je.
     Čekao sam, ali ona ne reče o tome više ništa, a toliko sam već i sam znao. Bojao sam se mnogo već tu na Kapiji. Nisam morao da se otisnem u svemir na tajanstvenom "Hičibusu" da bih saznao šta znači bojati se; taj osećaj mi je već bio poznat.
     "Zapravo, izbora nemaš, dragi Bobe", reče ona, gotovo nežno, s obzirom na njenu prirodu.
     Osetih iznenadni napad gneva. "Ne, i nemam! Sad si tačno opisala ceo moj život, Klaro. Nikada i nisam imao izbora, osim jedanput, kad sam dobio na lutriji i odlučio da dođem ovamo. A nisam baš siguran da sam tada doneo dobru odluku."
     Ona je zevnula i protljala nosem moju ruku. "Ako smo sa seksom gotovi", reče, "ja bih nešto da pojedem pre spavanja. Hajde sa mnom do 'Plavog pakla', ja ću da častim."
     "Održavanje zelenila" je stvarno bilo održavanje zelenila; odnosno, preciznije rečeno, održavanje bršljana koji pomaže da Kapija bude snošljiva za život. Javio sam se na dužnost i, iznenađenje - prijatno iznenađenje - ispalo je da je poslovođa moje posade moj sused bez nogu, Šikiteo Bakin.
     On me pozdravi, na izgled sa iskrenim zadovoljstvom. "Baš je lepo od Vas što ste nam došli, Robinete", rekao je. "Očekivao sam da ćete odmah na neki let."
     "Hoću, Šiki, ubrzo. Kad budem ugledao pravi let na oglasnoj tabli, znaću da je to taj."
     "Razume se." Nije više o tome govorio. Predstavio me je ostalim radnicima. Nisam odmah sve zapamtio, osim da je devojka iz naše ekipe bila u nekoj vezi sa profesorom Hegrametom, jako uglednim hičiologom sa Zemlje, dok su dva muškarca već imala za sobom po koju misiju. Nije stvarno bilo potrebno da se trudim da ih bolje upoznam. Svi smo mi shvatili ono suštinsko jedan o drugome, bez razgovora. Niko od nas nije još bio potpuno spreman da istakne svoje ime na letačkom rasporedu.
     Ja čak još nisam bio spreman ni da dobro razmislim zašto.
     Međutim, posao oko održavanja zelenila biće pogodno mesto za razmišljanje. Šiki me je odmah uposlio na pričvršćivanju držača na zidove od Hiči-metala nekakvim lepkom. To je bila neka vrsta naročite lepljive supstance. Prianjala je i uz Hiči-metal i uz rebrastu oblogu posuda za biljke, a nije sadržavala nikakav rastvor koji bi vetrio i zagađivao vazduh. Stvar je bila vrlo skupa. Ako biste se njome namazali, morali ste naučiti da je trpite na sebi bar dotle dok koža na tom mestu ne izumre i ne preljušti se. Ako biste pokušali da je uklonite na bilo koji drugi način, raskrvavili biste se.
     Kad je dnevna kvota držača bila postavljena, otišli smo svi zajedno u deponiju, odakle smo prenosili posude napunjene muljem i prekrivene tankom prevlakom od celuloze. Postavljali smo ih na držače, uvrtali odgovarajuće navrtnje da bi stajale na mestu i pored njih stavljali rezervoare za zalivanje. Svaka ova posuda verovatno bi težila po sto kila na Zemlji, ali na Kapiji o tome jednostavno ne razmišljate; čak ni to što su bile napravljene od metalnih listova nije bilo dovoljno da čvrsto stoje na držačima. Zatim, kad je sve to bilo gotovo, Šiki je lično pristupio punjenju zdele izdancima, dok smo mi otišli po novu količinu držača. Bilo je zabavno posmatrati ga. Nosio je zdele sa rasadom bršljana okačene kaiševima oko vrata, kao devojka koja u baru prodaje cigarete. Jednom rukom se pridržavao u visini posude, a drugom je zabadao izdanke kroz tanku opnu u mulj.
     To je bio lagan posao, služio je korisnom cilju (pretpostavljam) i pomagao da vam prođe vreme. Šiki nas nije terao da baš mnogo radimo. On je odredio dnevnu kvotu po sopstvenom nahođenju. Čim bismo postavili šezdeset držača i napunili ih vodom, nije više obraćao pažnju da li zabušavamo, pod uslovom da to činimo neupadljivo. Klara bi navratila ponekad da joj prođe vreme, ponekad sa malom devojčicom, a imali smo i veliki broj drugih posetilaca. A kad nije bilo mnogo posla i nikoga s kim bi bilo zanimljivo razgovarati, jedan po jedan odlazili bismo da prolunjamo otprilike po sat vremena. Istražio sam dobar deo Kapije koji ranije nisam znao, a odluku sam odlagao iz dana u dan.
     Svi smo razgovarali o odlasku u svemir. Skoro svakog dana začuli bismo tup udar i podrhtavanje kad bi se neka kapsula za pristajanje otkačila sa svog postolja, potiskujući čitav brod tako da pogonski sistem glavnog broda Hičija može da se aktivira. Gotovo isto toliko često osetili bismo jednu drugačiju vrstu manjeg, brzog potresa, kad bi neki brod prispeo natrag. Uveče smo odlazili na sedeljke koje je neko priređivao. Cela moja grupa s kursa već se otisnula napolje, gotovo cela. Šeri je odletela na jednoj "petici" - nisam je video da je zapitam zašto je promenila plan, a nisam bio siguran da me to zaista interesuje; posada njenog broda bila je inače sastavljena samo od muškaraca. Oni su govorili nemački, ali pretpostavljam da je Šeri uvidela da može dosta dobro da prođe i ako mnogo ne govori. Poslednja je bila Vila Forhend. Klara i ja smo bili na Vilinoj oproštajnoj večeri, a zatim smo sledećeg jutra otišli da posmatramo lansiranje. Trebalo je da ja budem na svom poslu ali smatrao sam da mi Šiki neće zameriti. Na nesreću, tamo je bio i gospodin Hsijen i video sam da me je prepoznao.
     "O, do vraga", rekao sam Klari.
     Ona se zakikotala i uzela me za ruku, pa nas dvoje umakosmo sa mesta za lansiranje. Išli smo dok nismo stigli do uzlaznog okna i popeli smo se na sledeći nivo. Seli smo na ivicu Jezera Supirior. "Bobe, stari pastuve", reče ona, "sumnjam da će te otpustiti zbog jednog zabušavanja. Iskrpiće te verovatno."
     Slegao sam ramenima i bacio kamičak šljunka za filtriranje do jedne krivine u jezeru, koje se pružalo dobrih dve stotine metara ispod nas, pa zatim duž Kapijinog omotača. Osećao sam se jadno i pitao sam se da li sam dospeo blizu tačke na kojoj grozničavo neraspoloženje usled čučanja na Kapiji ne nadilazi grozničavo neraspoloženje usled moguće grozne smrti u kosmičkom prostranstvu. Čudno je to s tim strahom. Nisam ga osećao. Znao sam da je jedini razlog zbog koga i dalje sedim ovde to što se bojim, ali nisam osećao kao da se bojim, nego samo kao da sam prirodno oprezan.
     "Mislim", rekao sam, započinjući rečenicu za koju nisam znao kako će se završiti, "da ću ipak da krenem. Hoćeš li da pođeš sa mnom?"
     Klara se uspravi i strese se. Čekala je jedan trenutak pre nego što je kazala: "Možda. Šta planiraš?"
     Nisam ništa planirao. Bio sam samo posmatrač, koji sluša kako govorim nešto od čega mi se grče stopala. A izgovorio sam, kao da sam planirao: "Mislim da bi bila dobra zamisao krenuti na neki reprizni let."
     "Ne dolazi u obzir!" Izgledala je gotovo ljuta. "Ako idem, onda idem tamo gde su istinske pare."

     Mali oglasi
     KUĆNA POMOĆNICA, KUVARICA ili družbenica. Boravišna taksa + 10 U.S. dolara dnev. Filis, 88-423.
     HRANA ZA SLADOKUSCE, izuzetan uvoz sa Zemlje. Iskoristite jedinstvenu mogućnost da preko moje službe "Garantovane grupne narudžbine" dobijete sve što zaželite. Uštedite sebi visoke troškove za dopremanje pojedinačnih narudžbina! Sirs, Bredli, tražite naše G.U.M. kataloge. 87-747.
     NOVI DOĐOŠ iz Australije, M, lepe spoljašnosti, traži Francuskinju za intim. druženje. 65-182.

     A to je bilo tamo gde je istinska opasnost, razume se. Mada su se i reprizni letovi dosta često loše završavali.
     To su letovi na koje krećete, znajući da je neko taj put već prevalio i uspeo da se vrati, i ne samo to, nego je nešto i pronašao što vredi produbiti. Neka nalazišta su prilično bogata. Kao na primer Pegin Svet, odakle potiču one spirale i krzna. Pa onda, Eta Karina Sedam, koja je verovatno krcata dobrim stvarima ukoliko samo dospete do nje. Nevolja je u tome što je na njoj zavladalo ledeno doba otkako su Hičiji tamo bili poslednji put. Oluje su stravične. Od pet lendera, jedan se vratio sa celom posadom, neoštećen. Jedan se uopšte nije vratio.
     Uopšteno govoreći, ne žele naročito da idete na reprizni let. Nude vam isplatu u gotovom novcu umesto u postocima ukoliko se do vrednih stvari lako dolazi, kao na Pegi. Plaćaju ne toliko za komercijalne prdmete koliko za mape. Znači, odletite donde i provedete sve vreme kružeći u orbiti i pokušavajući da otkrijete geološke anomalije koje ukazuju da možda ima tragova kopanja koje su vršili Hičiji. Možda uopšte nećete ni sletati na površinu. Takav novac vredi zaraditi, ali nije bog zna šta. Morali biste da obavite najmanje dvadeset ovakvih letova da biste nakupili dovoljno za ceo život, uzimajući u obzir da Korporacija isplaćuje jednokratne iznose. A ako se odlučite da idete za svoj račun, u istraživanje, morate isplatiti deo dobiti posadi koja je prva izvršila otkriće, a oduzimaju vam i od onoga što vam je preostalo od učešća plaćenog Korporaciji. Na kraju vam ostane samo delić u odnosu na ono što biste mogli dobiti za sasvim novo otkriće, čak i ako tamo na licu mesta ne pronađete već osnovanu koloniju s kojom morate da se sukobite.
     Ili možete da okušate sreću sa bonusima: sto miliona dolara nagrada ako otkrijete neku nepoznatu civilizaciju, pedeset miliona za posadu koja prva pronađe mesto na kome se nalazi brod Hičija veći od "petice", milion dolara ako utvrdite položaj planete na kojoj se ljudi mogu nastaniti.
     Izgleda čudno da bi vam isplatili samo jedan bedan milion za celu novu planetu? Ali postavlja se pitanje, kad pronađete, šta s njom da radite? Niste u stanju da na nju prebacite puno prekobrojnih stanovnika pošto se može prevoziti samo po četvoro odjednom. Četvoro, plus pilot, to je sve što može da se smesti u najveći svemirski brod na Kapiji. (A ako nemate pilota, brod ne može da se vrati). Tako je Korporacija dala pristanak za finansiranje nekoliko malih kolonija, jedna je vrlo zdrava na Pegi a druge su vrlo nepodesne. Ali time se ne rešava problem dvadeset i pet milijardi ljudi od kojih je većina nedovoljno ishranjena.

     Od Šikitei Bakina Aritsunu,
     njegovom cenjenom unuku
     Srećan sam preko mere što čujem da se rodilo tvoje prvo dete. Nemoj da očajavaš. Sledeće će verovatno biti sin.
     Pokorno se izvinjavam što nisam ranije pisao, ali nemam mnogo toga da kažem. Radim svoj posao i nastojim da stvaram lepotu tamo gde mogu. Možda ću jednoga dana ponovo poleteti u svemir. To nije lako bez nogu.
     Jasno je, Aritsune, da bih mogao da kupim nove noge. Upravo pre nekoliko meseci pojavilo se jedno odgovarajuće tkivo. Ali ta cena! Gotovo bih za nju mogao da uplatim komplet medicinskih usluga. Ti si se pokazao kao odan unuk time što me nagovaraš da upotrebim svoj kapital u tu svrhu, ali ja moram sam da donesem odluku. Šaljem ti polovinu svoga kapitala sada da ti olakšam troškove za moju praunuku. Ako ovde umrem, dobićeš i drugi deo, koji je namenjen tebi i drugoj deci koja će se uskoro roditi tebi i tvojoj dobroj ženi. To je moja želja. Nemoj da se opireš.
     Šaljem vam svima troma izraze najdubje ljubavi. Ako budeš mogao, pošalji mi jedan hologram sa trešnjama u cvetu - uskoro će biti u punom cvetu, zar ne? Čovek ovde izgubi osećaj za godišnje doba tamo kod kuće!
     Voli te, tvoj deda

     Takvu vrstu bonusa nećete nikada dobiti za reprizni let. Možda se neki od tih bonusa uopšte ne mogu dobiti; možda ono za šta su predviđeni ne postoji.
     Čudno je da niko nikada nije otkrio trag nekog drugog inteligentnog bića. Ali za osamnaest godina, i sa više od dve hiljade letova, niko ništa nije otkrio. Postoji oko pola tuceta nastanjivih planeta, plus još otprilike oko stotinu na kojima bi ljudi mogli da žive ako bi bili apsolutno primorani, kao što moramo na Marsu i na, ili bolje reći u, Veneri. Postoji nekoliko tragova bivših civilizacija, koje nisu ni Hiči ni ljudske. I ima suvenira preostalih od samih Hičija. Pri tom, u tunelima Venere ima više toga nego što smo pronašli bilo gde drugde u našoj Galaksiji, do sada. Čak i Kapija je bila gotovo potpuno "očišćena" pre nego što su je oni napustili.
     Prokleti Hičiji, zašto su morali da budu toliko pedantni?

     Tako smo digli ruke od repriznih letova, jer oni ne donose dosta para, i izbacili iz glave bonuse za specijalna otkrića, jer ne postoji nikakav način da se to unapred isplanira.
     I na kraju smo jednostavno prestali da razgovaramo, i gledali smo jedno u drugo, a onda čak više nismo ni gledali jedno u drugo.
     Bez obzira na ono što smo rekli, krenuti nećemo. Nemamo hrabrosti. Klarina se istrošila na njenom poslednjem putovanju, a ja je, pretpostavljam, nikad nisam ni imao.
     "E pa", reče Klara, ustajući i protežući se, "odoh ja sad gore da dobijem koji dolar u kazinu. Hoćeš da kibicuješ?"
     Zavrteo sam glavom. "Biće bolje da se vratim na posao. Ako me još čeka."
     Poljubili smo se za rastanak pred uzlaznim oknom i kada smo stigli do mog nivoa pružih ruku da je pomilujem po gležnju i iskočih napolje. Nisam bio naročito dobro raspoložen. Potrošili smo toliko energije, pokušavajući da ubedimo sami sebe da uopšte nema letova koji toliko obećavaju da bi bili vredni rizika, da sam ja u to gotovo poverovao.
     Razume se, nismo uopšte bili pomenuli jednu drugu vrstu novčanih nagrada: bonuse za opasnost.
     Čovek mora da bude u prilično jadnom finansijskom stanju da bi tako nešto odabrao. Na primer, Korporacija ponekad odredi otprilike pola miliona stimulativne nagrade za posadu koja bi obavila isti let koji je već okušala neka druga posada... i nije se vratila. Oni rezonuju da se možda nešto desilo na brodu, da je nestalo pogonskog goriva ili tako nešto, i da bi sledeći brod možda čak mogao da spase posadu prethodnog broda. (Teško!) Verovatnije je, naravno, da bi ono, što god to bilo, što je usmrtilo prvu posadu još uvek bilo tamo, spremno da usmrti i vas.
     Zatim je došlo vreme, kada ste mogli da se prijavite za let čiji bonus iznosi milion dolara, kasnije su to podigli na pet miliona, s tim da pokušate da menjate kurs letenja posle lansiranja.
     Razlog zbog koga su podigli iznos bonusa na pet miliona ležao je u tome što su posade prestale da se prijavljuju dobrovoljno pošto se niko, nijedan jedini član posade, nikada nije vratio natrag. Onda su to obustavili, zato što su na taj način gubili veliki broj brodova, i na kraju su to sasvim zabranili. S vremena na vreme izrade poneku sklepanu komandnu tablu, neki vispreni novi kompjuter koji bi trebalo da radi u simbiozi sa tablom koju su napravili Hičiji. Ni u ove brodove, isto tako, ne vredi se kladiti. Postoji opravdan razlog zašto na originalnoj komandnoj tabli ima bezbednosna brava. Dok je ona zaključana, ne možete menjati odredište. Možda odredište uopšte ne možete promeniti, a da pri tom ne uništite brod.
     Video sam kad su petoro njih jednom okušali sreću sa nagradom od deset miliona dolara na ime rizika. Neki genije iz Korporacije trudio se da smisli kako bi se odjedanput moglo transportovati više od pet ljudi, ili ista ta težina u obliku tovara. Mi nismo znali kako se konstruišu brodovi poput Hičijevih, a nikada nismo pronašli neki njihov stvarno veliki brod. I tako je on smislio da bi se ta prepreka mogla zaobići koristeći "peticu" kao neku vrstu traktora.
     U tu svrhu sagrađen je svojevrstan vasionski tegljač od Hiči-metala. Natovarili su ga raznim otpacima i dopremili jednu "peticu" uz pomoć pogonske energije iz kapsule za pristajanje. To je samo vodonik sa kiseonikom i to se prilično lako može ponovo upumpati. Zatim su privezali "peticu" za tegljač pomoću jednožilnih kablova od Hiči-metala.
     Mi smo sve to posmatrali sa Kapije na piezoviziji. Videli smo kako se kablovi mlitavo podižu dok ih "petica" zateže mlaznim motorima iz lendera. Najšašaviji prizor koji ste ikada videli.
     Onda mora biti da su aktivirali dugme za start.
     Na PV smo samo videli kako se tegljač nešto kao otrgnuo i "petica" je jednostavno iščezla iz vidokruga.
     Nikada se nije vratila. Stop-start sistemom propuštanja trake otkriven je bar delić onoga što se desilo na samom početku. Snop kablova isekao je brod na komade kao tvrdo kuvano jaje. Korporacija još uvek čuva tih deset miliona; niko više ne želi da pokuša da ih dobije.
     Šiki mi je očitao jednu učtivu pridiku, a onu stvarno gadnu, ali kratku, dobio sam preko piezofona od gospodina Hsijana, ali na tome se svršilo. Posle dan-dva, Šiki je ponovo počeo da nas pušta na uobičajene pauze.

     IZVEŠTAJ O MISIJI
     Letelica 5-2, Let 08D33. Posada L. Konečni, E. Konečni, F. Ito, F. Lonsberi, A. Akaga.
     Vreme provedeno u svemiru 27 dana 16 sati. Primarna zvezda nije identifikovana, ali velika verovatnoća da je u pitanju zvezda iz skupine 47 u sazvežđu Tukana.
     Rezime. "Dospeli lebdeći u gravitacionom polju. Nijedna planeta u blizini. Primarna zvezda A6, vrlo sjajna i vrela, udaljenost približno 3,3 a.j.
     Zaklanjanjem glavne zvezde ugledali sjajan prizor sačinjen, čini se, od dve do tri stotine vrlo sjajnih zvezda, prividne magnitude od 2 do -7. Međutim, nisu detektovani nikakvi artefakti, signali, planete ili asteroidi pogodni za sletanje. Uspeli smo da ostanemo na tom mestu samo tri sata usled snažne radijacije sa zvezde A6. Lari i Evelin Konečni bili su ozbiljno bolesni na povratku, po svoj prilici usled izlaganja radijaciji, ali su se oporavili. Nisu obezbeđeni artefakti ili uzorci."

     Ja sam ih gotovo uvek provodio s Klarom. Vrlo često bismo ugovorili sastanak u njenom krevetu, ili ponekad i u mome, u trajanju od po jednog sata. Spavali smo zajedno gotovo svake noći; pomislili biste da smo se već bili zasitili. Ali nismo. Nisam bio siguran zašto se sastajemo, radi zabave ili da bismo odvratili pažnju od razmišljanja o samim sebi. Ležao bih tako i gledao u Klaru, koja bi se uvek okrenula na drugu stranu, priljubljena potrbuške, i zatvorila oči posle svega, čak i kad smo dva minuta kasnije nameravali da ustanemo iz postelje. Razmišljao bih kako dobro poznajem svaki pregib i površ njenog tela. Udisao bih onaj njen slatki, seksi miris i - oh, žudeo! Prosto žudeo za stvarima koje nisam mogao da iskažem rečima: za apartmanom pod Velikom kupolom u kome bih stanovao s Klarom, za skafandrom i ćelijicom u nekom Venerinom tunelu s Klarom, čak za životom u rudnicima hrane - s Klarom. Pretpostavljam da je to bila ljubav. Ali onda bih je i dalje gledao i osećao kako se u meni slika koju vidim menja i tada bih ugledao svoj ekvivalent u ženskom obličju: kukavicu kojoj se pružila najveća prilika što se ljudskom biću može pružiti, a ono se boji da je iskoristi.
     Kad nismo bili u postelji, lunjali smo po Kapiji zajedno.
     To nije ličilo na uobičajene sastanke. Nismo često odlazili u "Plavi pakao" ili u sale za projektovanje holofilmova, niti smo posećivali restorane. Klara jeste. Ja to sebi nisam mogao da dozvolim, pa sam se hranio u trpezarijama Korporacije, gde je hrana uračunata u dnevni iznos boravišne takse. Klara ne bi odbila da plati račun za nas oboje, ali nije na tome baš insistirala - kockala se dosta ozbiljno, a nije mnogo dobijala. Bilo je raznih grupa kojima smo se priključili - za kartanje, ili prosto za sedeljke; folklornih grupa, grupa za slušanje muzike, diskusionih grupa. Bile su besplatne i ponekad zanimljive. Ili smo čisto išli da istražujemo.
     Nekoliko puta posetili smo muzej. Meni se to nije baš mnogo dopalo. Bilo je - pa, nekako nezgodno.
     Prvi put smo otišli odmah pošto sam se bio izvukao s posla, onog dana kad je Vila Forhend odletela napolje. Obično je u muzeju bilo puno sveta, na primer posade iz patrolnih brodova na kratkom odsustvu, posade sa komercijalnih letova, ili turista. Ovoga puta, iz nekog razloga, bilo je samo nekoliko osoba, pa smo imali prilike da sve lepo razgledamo. Stotine molitvenih lepeza, tih tananih, malih kristalnih predmeta, koje su predstavljale najčešće artefakte Hičija; niko nije znao čemu služe, sem što su bile nekako ljupke, ali su ih Hičiji svuda ostavili. Bilo je tu i jedno originalno anizokinetičko svrdlo, koje je nekom srećnom istraživaču već donelo otprilike dvadeset miliona dolara na ime naknade za ustupljena materijalna prava. A stalo bi vam u džep. Krzna. Biljke u formalinu. Originalni piezofon, na kome su tri posade zaradile toliko da se svaki član ponaosob silno obogatio.
     Predmeti koji bi se mogli najlakše ukrasti, kao na primer molitvene lepeze, krvavi dijamanti i vatreni biseri, bili su smešteni iza čvrstog, nelomljivog stakla. Verujem da su čak bili spojeni sa alarmnim uređajima radi obezbeđenja od krađe. To je bilo iznenađujuće, na Kapiji. Ovde nema nikakvih drugih zakonskih odredaba, osim onih koje propiše Korporacija. Postoji policija Korporacije i postoje propisi - ne sme se krasti ili počiniti ubistvo - ali nema sudova. Ako prekršite neki propis, sve se svršava time što vas služba bezbednosti Korporacije pokupi i odvede na jedan od brodova koji kruže na orbiti. Na vaš sopstveni brod, ukoliko je tu onaj kojim ste bilo otkuda stigli. Na bilo koji, ukoliko nije. Ali ako vas ne odvedu, ili ako nećete da odete na brod svoje sopstvene države, a možete da nagovorite neki drugi brod da vas primi, na Kapiji ne prave pitanje. Na tim brodovima idete na saslušanje. Pošto se prvo i prvo već zna da ste krivi, možete da birate jednu od tri stvari. Jedna je da platite za prelet do kuće. Druga je da se prijavite za člana posade, ako hoće da vas prime. Treća je da iziđete napolje bez zaštitnog odela. Kao što vidite, mada na Kapiji nema mnogo zakonskih propisa, takođe nema ni mnogo kriminala.
     Ali, razume se, razlog zbog koga su skupoceni predmeti u muzeju pod ključem jeste taj što prolazni posetioci mogu doći u iskušenje da zdipe jedan do dva suvenira.
     Tako smo Klara i ja sanjarili za blagom koje je neko pronašao... a nikako nismo razgovarali o tome da se i od nas očekuje da idemo napolje i pronađemo još štogod.
     Nisu u pitanju samo eksponati. Oni su bili opčinjavajući; to su bili predmeti koje su ruke (pipci? kandže?) Hičija napravile i dodirivale, a oni su došli sa nezamislivih mesta, nepojmljivo udaljenih. Ali mene su još više opčinjavale treperave slike koje su se stalno smenjivale na ekranu. Sažeti podaci o svakoj pojedinoj prethodnoj misiji, prikazivani redom jedan po jedan. Odnos između ukupnog broja misija i broja povrataka; podaci o novčanim naknadama za ustupljena prava isplaćenih srećnim istraživačima; spisak onih koji nisu imali sreće, poimence jedan za drugim, u laganom sledu preko jednog celog zida, iznad vitrina sa eksponatima. Zbirne brojke kazivale su istorijat: 2355 lansiranja (brojka se promenila u 2356, pa zatim u 2357 dok smo mi bili tamo; osetili smo podrhtavanje za vreme ova dva lansiranja), 841 uspešan povratak.
     Stojeći pred tim "eksponatom", Klara i ja bismo gledali jedno u drugo, ali sam osetio stisak njene ruke u svojoj.
     Na ovaj način, "uspešan" povratak bio je veoma neodređeno definisan. Broj je označavao da se određeni svemirski brod vratio. Ništa nije govorio o tome koliko članova posade je preživelo u dobrom stanju.
     Posle toga smo otišli iz muzeja i nismo mnogo razgovarali uz put do uzlaznog okna.
     Razmišljao sam o tome kako je tačno ono što mi je rekla Ema Foder: ljudskoj rasi je potrebno ono što mi, vasionski istraživači, možemo da joj damo. Veoma potrebno. Bilo je ljudi koji su gladovali, a tehnologija Hičija bi verovatno njihov život mogla da učini daleko snošljivijim, ukoliko istraživači odlaze u svemir i donose odande uzorke.
     Čak i ako to staje nekoliko ljudskih života.
     Čak i ako u te živote uračunamo i moj i Klarin. Da li bih ja želeo, pitao sam se, da moj sin - ako ikad budem imao sina - provede svoje detinjstvo onako kako sam ja proveo svoje?
     Otpustili smo uzlazno uže na nivou Bejb i začuli neke glasove. Ja nisam na njih obratio pažnju. Upravo sam u sebi donosio odluku. "Klaro", rekao sam, slušaj. Hajde da..."
     Ali Klara je gledala preko mog ramena. "Za ime božje!" uzviknula je. "Pogledaj ko je ovde!"
     Ja se okretoh i videh kako Šiki, lepršajući u vazduhu, razgovara sa nekom devojkom, a onda shvatih sa zaprepašćenjem da je devojka Vila Forhend. Ona nam se javi, sa izrazom zbunjenosti i veselosti.
     "Šta se dešava?" upitao sam. "Zar nisi upravo odletela - pre otprilike osam časova?"
     "Deset", reče ona.
     "Je l' se nešto desilo na brodu, pa ste morali da se vratite?" nagađala je Klara.
     Vila se tužno osmehnu. "Baš ništa. bili smo i vratili se. Najkraći let zabeležen do sada: išla sam do Meseca."
     "Zemljinog Meseca?"
     "Baš tako." Izgledalo je kao da pokušava da obuzda smeh. Ili suze.
     Šiki reče, tešeći je: "Sigurno će vam isplatiti bonus, Vila. Jednom je jedna posada stigla do Ganimeda i Korporacija im je isplatila pola miliona da između sebe podele."
     Ona zavrte glavom. "Čak ni ja nisam toliko glupa, dragi Šiki. O, neku nagradu će nam dati. Ali to neće biti ni izdaleka dovoljno. Nama je potrebno više od toga." To je bilo ono što je neobično i pomalo iznenađujuće, kod Forhendovih: uvek je bilo "nama". Oni su očigledno bili vrlo tesno povezana porodica, mada o tome nisu voleli s drugima da razgovaraju.
     Potapšah je u znak naklonosti i sažaljenja. "Šta ćeš da uradiš?"
     Ona me pogleda iznenađeno. "Pa ja sam se već prijavila za drugi let, prekosutra."
     "Pazi, pazi!" uzviknu Klara. "Moraćemo odjednom da ti priredimo dve časti! Bolje da počnemo odmah da se pripremamo..." A nekoliko sati kasnije, upravo pre nego što smo te noći zaspali, ona mi reče: "Ti si hteo nešto da mi kažeš baš pre nego što smo ugledali Vilu, je l' da?"
     "Zaboravio sam", odvratih sanjivo. Nisam bio zaboravio. Znao sam šta je to bilo. Samo nisam više hteo to da kažem.
     Bilo je dana kad sam gotovo dolazio dotle da zapitam Klaru da li hoće ponovo da poleti sa mnom. A bilo je dana kada bi se neki brod vratio sa dvoje-troje izgladnelih, dehidriranih preživelih, ili bez preživelih, ili kada bi se u određeno vreme na oglasnoj tabli pojavio spisak prošlogodišnjih letova označenih kao "letovi bez povratka". Takvih dana dolazio sam gotovo dotle da potpuno napustim Kapiju.
     Većinu dana provodio sam prosto odlažući odluku. Što nije bilo mnogo teško. Bio je to prilčno prijatan život, istraživati Kapiju i uzajamno se istraživati. Klara je uzela kućnu pomoćnicu, jednu krupnu, plavokosu, mladu ženu iz rudnika hrane Karmarten, po imenu Hajva. Izuzimajući to što se hrana u tim velškim fabikama jednoćelijskih belančevina dobavljala iz uglja umesto iz uljnih škriljaca, svet iz koga je poticala bio je gotovo istovetan mome. Način na koji je odande pobegla nije bio zgoditak na lutriji, nego dve godine provedene u posadi nekog trgovačkog svemirskog broda. Ona čak nije imala mogućnosti da se vrati kući. Na Kapiji je pobegla s tog boda i za kaznu su joj uzeli novac na ime duga koji nije mogla da isplati. A nije mogla ni da krene u istraživanje, jer je pri onom jedinom lansiranju u životu stekla srčanu aritmiju koja se ponekad, činilo se, poboljšava, a ponekad je odvodila u Bolnički terminal na čitavih nedelju dana. Hajvin posao sastojao se u tome da s jedne strane kuva i čisti za Klaru i mene, a s druge da čuva devojčicu, Keti Frensis, kad je njen otac dežuran, a Klara nije želela da joj dete smeta. Klara je dosta para gubila u kockarnici i zbog toga, u stvari, nije mogla sebi da dozvoli da drži Hajvu, ali isto tako nije mogla sebi da dozvoli da "drži" mene.
     Ono što nam je sa lakoćom odvraćalo pažnju od istine, bilo je to što smo se pretvarali jedan pred drugim, a ponekad i pred samim sobom, da se mi, u stvari, pripremamo, zaista propisno, za dan kada će se pojaviti onaj pravi let.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Mali oglasi
     ORGANI ZA prodaju ili razmenu. Svi parni organi, prvoklasni. Potrebne zadnje srčane komore, leva gornja pretkomora, l. i d. komora, sa okolnim tkivom. Pozovite 88-703 radi podataka o vrsti tkiva.
     IGRAČI "HNEFATAFLA", Šveđani ili Rusi. Veliki turnir Kapije. Takođe dajem časove. 88-122.
     PRIJATELJ iz Toronta voleo bi da mu napišete kako je tamo gore. Adresa Toni, 955 Zaliv, TorOntCan M5S 2A3.
     POTREBNO MI JE da se isplačem. Ja ću vama pomoći da otkrijete izvor svoje patnje. Pozovite 88-622.

     To nije bilo teško. Mnogi pravi vasionski istraživači činili su to isto, između dva leta. Postojala je jedna grupa koja je sebe nazivala "Tragači za Hičijima", koja se sastajala sredom uveče; osnovao ju je istraživač po imenu Sem Kehejn, na okupu su je održali drugi, dok je on bio na putu koji je ispao neuspeo; Sem joj se sada ponovo priključio između dva leta, čekajući da se dva člana njegove posade vrate u formu za sledeće putovanje. (Između ostalog, oni su zaradili skorbut, prouzrokovan kvarom u hladnjaku za hranu). Sem i njegovi prijatelji bili su "topla braća" i očigledno su održavali jednu trajnu trostruku vezu, ali to nije uticalo na njihovo interesovanje za nauku o Hičijima. Sem je obezbedio trake sa svim predavanjima sa nekoliko kurseva iz kosmičke biologije iz rezervata u istočnom Teksasu, gde je profesor Hegramet stekao ugled kao najveći svetski autoritet u oblasti izučavanja Hičija. Naučio sam mnoge stvari koje nisam znao, mada je glavna činjenica, da postoji daleko više pitanja u vezi s Hičijima nego što ima odgovora, bila svima dobro poznata.
     A pridružili smo se i grupi za održavanje fizičke kondicije, u kojoj smo radili vežbe za jačanje mišića, koje možete izvoditi tako da ne pomerate nijedan ud više od desetak santimetara, i trenirali masažu, što je bilo i zabavno i korisno. Verovatno je bilo korisno, ali je naročito bilo zabavno, posebno u seksualnom smislu. Klara i ja smo naučili da jedan drugom radimo neke neverovatne stvari na telu. Išli smo na jedan tečaj kuvanja (mnogo možete da poboljšate ovdašnju standardnu ishranu ako dodajete određene začine i trave). Nabavili smo nešto traka sa jezičkim kursevima, u slučaju da krenemo napolje sa ljudima koji ne govore engleski, i vežbali zajedno "šoferski" italijanski i grčki. Oni su imali dozvolu da koriste teleskope na Kapiji, pa smo tako provodili dosta vremena posmatrajući Zemlju i Veneru iz položaja izvan ravni ekliptike. Frensi Ereira bi dolazio u tu grupu kad je mogao da se izvuče s broda. Klari se on dopadao, a i meni, i tako smo navikli da popijemo nešto u našim - odnosno, u Klarinim sobama, ali ja sam i inače u njima provodio puno vremena - zajedno sa njim posle sastanaka sa grupom. Frensi se veoma, gotovo požudno, interesovao za stvari koje se nalaze tamo napolju. Znao je sve o kvazarima i crnim rupama i Sajfertovim galaskijama, da i ne pominjem stvari kao što su dvojne zvezde ili nove. Često smo zamišljali kako bi moglo izgledati kad bi se u misiji stiglo do granice gravitacione sfere neke supernove. To bi se moglo desiti. Bilo je poznato da su se Hičiji interesovali za posmatranje astrofizičkih pojava iz neposredne blizine. Neki od njihovih letova bili su programirani tako da posadu dovedu u blizinu zanimljivih pojava, a jedna proto-supernova je svakako zanimljiva pojava. Samo od tada je prošlo strašno mnogo vremena i ta supernova možda više nije bila "proto".
     "Pitam se", reče Klara, smešeći se da bi pokazala da iznosi samo apstraktnu mogućnost, "da li se tako nešto nije možda dogodilo na nekim misijama bez povratka."
     "To je statistički apsolutno sigurno", kazao je Frensi, takođe smešeći se, kako bi pokazao da prihvata pravila igre. Vežbao je da govori engleski, koji mu je već bio sasvim pristojan; sada je govorio gotovo bez naglaska. Takođe je znao nemački, ruski i prilično dobro veći broj romanskih jezika koji su bili slični njegovom portugalskom, što smo otkrili kad smo probali da reprodukujemo neke konverzacije s traka i utvrdili da nas on bolje razume nego što smo se Klara i ja međusobno razumeli. "Pa ipak, ljudi idu."
     Klara i ja nismo ništa odgovorili neko vreme, a onda se ona zasmejala. "Neka idu", kazala je.
     Ja sam brzo ubacio: "To zvuči kao da vi sami želite da idete, Frensi."
     "Zar ste ikada u to sumnjali?"
     "Pa, u stvari jesam. Hoću da kažem, vi ste u brazilskoj mornarici. Ne možete tek tako da odletite, zar ne?"
     On me ispravi: "Mogu da uzletim u bilo koje vreme. Samo posle toga jednostavno ne mogu da se vratim u Brazil."
     "I zar biste to žrtvovali?"
     "Žrtvovao bih sve", odgovorio mi je.
     "Čak..." navaljivao sam ja, "i ako postoji opasnost da se ne vratite, ili da se upetljate kao posada broda koji se danas vratio?" To je bila jedna "petica" koja se spustila na neku planetu pokrivnu nekakvim biljkama nalik na otrovni bršljan. Bilo je to gadno putovanje, kako smo čuli.
     "Da, naravno", odvratio je on.
     Klara je postala nestrpljiva. "Mislim", rekla je, "da sad hoću na spavanje."
     U tonu njenog glasa postojala je dodatna poruka. Pogledao sam je i rekao: "Otpratiću te do sobe."
     "Nije potrebno, Bobe."
     "Ipak ću te otpratiti", rekao sam, prenebregnuvši poruku. "Laku noć, Frensi. Videćemo se iduće nedelje."
     Klara je već bila na pola puta do nizlaznog okna i ja sam morao da požurim da bih je stigao. Uhvatio sam se za uže i doviknuo naniže: "Ako ti to stvarno želiš, otići ću u svoju sobu."
     Nije pogledala naviše, ali nije isto tako kazala da to želi, pa sam tako izišao na njenom nivou i krenuo za njom ka njenom stanu. Keti je čvrsto spavala u drugoj sobi, Hajva je dremala nad holodiskovima u našoj spavaćoj sobi. Klara posla devojku kući i uđe da proveri da li se dete udobno smestilo. Ja sam seo na ivicu kreveta, čekajući je.
     "Možda treba da dobijem menzis", reče Klara kad se vratila. "Izvini, osećam prosto da sam razdražljiva."
     "Otići ću ako to želiš."
     "Isuse! Prestani s tim, Bobe!" Zatim je sela pored mene i naslonila se na mene kako bih mogao da je zagrlim. "Keti je tako slatka", rekla je potom, gotovo čežnjivo.
     "Ti bi želela da imaš svoje dete, je l'tako?"
     "Imaću ja svoje dete." Zavalila se, povlačeći i mene za sobom. "Samo bih volela da znam kad će to biti, to je sve. Potrebno mi je mnogo više novaca nego što imam da bih detetu mogla da pružim pristojan život. A nisam sve mlađa i mlađa."
     Ležali smo tako nekoliko trenutaka, a onda sam joj prošaputao u kosu: "I ja to želim, Klaro."
     Uzdahnula je. "Zar misliš da ne znam?" Onda se izvila i uspravila. "Ko je to?"
     Neko je grebao na vratima. Vrata nisu bila zaključana; nikad ih nismo zaključavali. Ali isto tako niko nikada nije dolazio bez poziva, a ovoga puta se to dogodilo.
     "Sterling!" reče Klara iznenađeno. Onda se setila šta je red: "Bobe, ovo je Sterling Frensis, Ketin otac. Bob Brodhed."
     "Zdravo", reče on. Bio je znatno stariji nego što sam mislio da će biti otac one devojčice i mnogo više iscrpen nego što se činilo prirodno. "Klaro", rekao je, "vodim Keti natrag kući sledećim brodom. Mislim da će to biti večeras, ako se ne ljutite. Ne želim da ona to slučajno dozna od nekog drugog."
     Klara ispruži ruku da me uhvati, ne gledajući u mene. "O čemu da dozna?"
     "O svojoj majci." Frensi protrlja rukom oči, zatim reče: "Oh, zar niste čuli? Džen je mrtva. Njen brod se vratio pre nekoliko sati. Svi četvoro koji su bili u kapsuli za spuštanje pretvorili su se u nekakvu spužvastu masu; naduli su se i umrli. Video sam njen leš. Izgleda..." Zastao je. "Osoba koje mi je stvarno žao", nastavio je, "to je Anali. Ona je ostala na orbiti, dok su se ostali spustili na površinu, i ona je donela Dženin leš. Čini mi se da je nekako poremetila. Čemu to? Za Džen je ionako bilo prekasno... Sve u svemu, mogla je da vrati samo dve osobe, toliko je mesta bilo u frižideru, a razume se, njena hrana..." Ponovo je zastao, i ovoga puta izgledalo je da nije u stanju ništa više da kaže.
     Ja sam ostao da sedim na ivici postelje, dok mu je Klara pomagala da probude dete i uviju ga u nešto, kako bi ga on odneo u svoj stan. U njihovom odsustvu, potražio sam nekoliko informacija preko PV prijemnika i vrlo pažljivo ih proučio. Pre nego što se Klara vratila, isključio sam PV i seo prekrštenih nogu na krevet, duboko se zamislivši.

     BELEŠKA O ZADNJICI HIČIJA
     Profesor Hegramet. Mi nemamo pojma kako su Hičiji izgledali i možemo samo da se poslužimo logičkim zaključivanjem. Verovatno je da su bili dvonošci. Njihova oruđa prilično dobro odgovaraju ljudskim rukama, što znači da su verovatno imali ruke. Ili nešto nalik na ruke. Izgleda da su opažali manje više iste boje u spektru kao i mi. Mora biti da su bili manji rastom od nas - recimo, sto pedeset santimetara, ili manje. I imali su čudne zadnjice.
     Pitanje. Kako to mislite, čudne zadnjice?
     Profesor Hagramet. Pa, evo, da li ste ikada pogledali pilotsko sedište u brodu Hičija? Ono se sastoji od dva komada metala spojena u obliku slova V. U njemu ne biste mogli da sedite deset minuta a da vam se ne otkine parče "sedala". Zbog toga mi preko njih moramo da postavljamo jedno sedište s gurtnama. Ali taj dodatak su napravili ljudi. Hičiji tako nešto uopšte nisu imali.
     Znači da su njihova tela morala biti manje-više nalik na telo ose, kod koje ovaj veliki donji trbuh visi, odnosno proteže se isod bedara, između nogu.
     Pitanje. Da li to znači da su možda imali žaoke kao ose?
     Profesor Hagramet. Žaoke. Ne. Ja mislim da nisu. Ali možda. A možda su imali polne organe samoga đavola.

     "Gospode bože", uzviknu ona zlovoljno. "Ova noć je grozomorna." Sela je na sasvim drugi kraj kreveta. "Posle svega ne spava mi se", kazala je. "Možda ću da odem gore da dobijem koji dolar na ruletu."
     "Hajde da ne idemo", rekao sam ja. Prethodne noći sedeo sam pored nje tri sata, dok je prvo dobila deset hiljada dolara, zatim izgubila dvadeset. "Imam bolju ideju. Hajde da krenemo napolje."
     Ona se okrete da bi me pogledala u oči, tako brzo da je za trenutak poletela naviše iz kreveta. "Šta?"
     "Hajde da idemo napolje."
     Ona za čas zatvori oči i, ne otvarajući ih, zapita: "Kada?"
     "Let 29-40. 'Petica', a ima dobru posadu; Sem Kehejn i njegovi momci. Oni su sad svi oporavljeni, a potrebno im je još dvoje da popune posadu."
     Prevlačila je prstima po kapcima, zatim je otvorila oči i pogledala me. "Pa, Bobe, zaista imaš zanimljiv predlog." Na zidovima načinjenim od Hiči-metala bili su zastori koji su zamračivali sobu za spavanje, a ja sam ih bio spustio; ali čak i u toj škiljavoj polutami mogao sam da vidim kako izgleda. Preplašena. Pa ipak, kazala je: "To nisu loši momci. Kako se ti slažeš sa peškirima?"
     "Ja njih ostavljam na miru, oni mene ostavljaju na miru. Pogotovu kad imam tebe."
     "Hm", reče ona, a zatim dopuza do mene, obavi ruke oko mene, povuče me i zari mi glavu u vrat. "Zašto da ne?" rekla je tako tiho da prvo nisam bio siguran da sam je čuo.
     Kad sam postao siguran, uhvatio me je strah. Uvek je postojala mogućnost da će ona reći "ne". Tako bih se izvukao. Osećao sam kako drhtim, ali sam uspeo da izgovorim: "Onda ćemo se prijaviti ujutru?"
     Ona zavrte glavom. "Ne", rekla je, prigušenim glasom. Osetio sam da drhti isto koliko i ja. "Hajde na piezofon, Bobe. Sad ćemo se prijaviti. Pre nego što se predomislimo."
     Sledećeg dana napustio sam posao, spakovao svoje stvari u kofere u kojima sam ih bio doneo i predao ih na čuvanje Šikiju, koji je na licu imao setan izraz. Klara je napustila službu u školi i otpustila devojku - koja je izgledala ozbiljno zabrinuta - ali se nije pobrinula da se spakuje. Bilo joj je preostalo puno novaca, zaista puno. Platila je kiriju unapred za obe sobe i ostavila sve onako kako je bilo.
     Imali smo oproštajnu večeru, razume se. Nisam zapamtio nijednu jedinu osobu koja je bila prisutna.
     A zatim, sasvim iznenada, već smo se uvukli u kapsulu, sišli u kabinu glavnog broda, dok je Sem Kehejn metodično proveravao komandne uređaje. Zatvorili se hermetički u našoj čauri. Stavili u pokret automatski programator.
     A potom se osetio trzaj, pa propadanje, pa lebdenje, pre nego što su raketni nosači bili odbačeni, i mi uzletesmo.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
13.

     "Dobro jutro, Bobe", reče Sigfrid, dok ja zastajem na vratima, iznenada podsvesno uznemiren.
     "Šta ti je?"
     "Ništa mi nije, Robe. Uđi."
     "Ti si sve preuredio", kažem, protestujući.
     "Tako je, Robi. Da li ti se dopada kako soba izgleda?"
     Razgledam je. Jastuci na podu su nestali. Apstraktne slike poskidane su sa zidova. Sada je postavio holograme sa prizorima iz kosmosa, planina i sa mora. Najčudnije od svega izgleda sam Sigfrid: on mi se obraća iz neke lutke, koja sedi u jednom uglu sobe, držeći olovku u ruci, i gleda u mene iza tamnih naočara.
     "Ispao si mnogo bistar", rekoh ja. "Zašto si sve ovo uradio?"
     Njegov glas zvuči kao da se blagonaklono smejulji, mada se na licu lutke ne vidi nikakva promena. "Prosto sam pomislio da će te promena obradovati, Robe."
     Napravih nekoliko koraka napred i opet stadoh.
     "Uklonio si dušek!"
     "Nije nam potreban, Bobe. Kao što vidiš, imamo nov kauč. Izgleda sasvim klasično, zar ne?"
     "Hm."
     On se umiljava: "Zašto ne legneš na njega? Da vidiš kakav je."
     "Hm." Ipak se opružam po njemu, oprezno. Baš je neobičan i ne sviđa mi se, možda zato što ovakva soba predstavlja za mene nešto ozbiljno, a zbog svih ovih izmena sam nervozan. "Dušek je imao kaiševe."
     "Ima ih i kauč, Bobe. Možeš da ih izvučeš, sa strane su. Samo potraži rukom... tako. Zar nije bolje?"
     "Ne, nije."
     "Ja mislim", veli on tiho, "da treba da mi dozvoliš da ja odlučim da li je iz terapeutskih razloga potrebna nekakva promena, Robe."
     Sedam uspravno. "A i to, Sigfride! Odluči se već jedanput kako ćeš da me zoveš. Ja se ne zovem Rob, niti Robi, niti Bob. Nego Robinet."
     "Znam, Robi..."
     "Opet ti!"
     Pauza, zatim blagim glasom: "Smatram da treba da mi dozvoliš da odaberem ime koje se meni dopada, Robi."
     "Hm." Imam na lageru beskonačnu količinu ovakvih neutralnih nereči. U stvari, voleo bih kad bih mogao celu seansu da provedem, ne odajući ništa više od toga. Ono što ja želim to je da se Sigfrid oda. Želim da znam zašto mi se obraća raznim imenima u raznim prilikama. Želim da znam šta on smatra značajnim od onoga što ja govorim. Želim da znam šta stvarno o meni misli... to jest, ako jedna zveckava naprava od kalaja i plastike može da misli.
     Naravno, ono što ja znam, a Sigfrid ne zna, to je da je moja dobra prijateljica S. Ja. gotovo dala pristanak da će mi dozvoliti da se s njim malo našalim.
     "Ima li nešto što želiš da mi ispričaš, Robe?"
     "Nema."
     On čeka. Ja sam pomalo u neprijateljskom i nekomunikativnom raspoloženju. Mislim da je to delimično zbog toga što toliko željno iščekujem trenutak kad ću moći malo da nasamarim Sigfrida, ali takođe delimično zbog toga što je promenio izgled svoje sobe. Tako nešto su mi priređivali i kad sam imao onu psihotičnu epizodu u Vajomingu. Ponekad bih došao na seansu, a oni bi prikazivali hologram moje majke, za ime božje. Ličio je potpuno na nju, ali nije mirisao kao ona, niti je na dodir bio kao ona; u stvari, nije se uopšte mogao dodirnuti; bila je to samo svetlost. Ponekad bi me tamo uveli u mraku, a nešto toplo i meko uzelo bi me u naručje i nešto mi šaputalo. To nisam voleo. Bio sam lud, ali ne toliko lud.
     Sigfrid još uvek čeka, ali znam da neće beskonačno čekati. Ubrzo će početi da mi postavlja pitanja, verovatno o mojim snovima.
     "Jesi li nešto sanjao od našeg poslednjeg susreta, Bobe?"
     Zevam. Ta tema je uopšte veoma dosadna. "Čini mi se da nisam. Ništa, važno, to znam sigurno."
     "Voleo bih da čujem šta je to bilo. Makar i neki delić."
     "Užasan si gnjavator, Sigfride, je l' znaš?"
     "Žao mi je što ti se čini da sam gnjavator, Robe."
     "Pa, eto... čini mi se da ne mogu da se setim čak ni nekog delića."
     "Pokušaj, molim te."
     "Oh, bože moj! Dobro." Smeštam se udobno na kauču. Jedini san koga mogu da se setim apsolutno je beznačajan i ja znam da u njemu nema ničega što se odnosi na bilo šta što je glavno ili u vezi sa traumom, ali ako bih mu to kazao, on bi se naljutio. Stoga kažem poslušno: "Nalazio sam se u jednom vagonu nekakve dugačke kompozicije. Mnogo vagona je bilo prikačeno jedan za drugi i moglo se prelaziti iz jednog u drugi. U njima je bilo puno poznatih ljudi. Jedna žena, nekako materinski tip, koja je mnogo kašljala, i još jedna žena koja je - pa eto, izgledala dosta čudno. Prvo sam pomislio da je muškarac. Na sebi je imala nekakav radnički kombinezon, pa se zbog toga nije moglo znati da li je muško ili žensko; takođe je imala vrlo muževne, kosmate obrve. Ali bio sam siguran da je žensko."
     "Jesi li razgovarao sa tim dvema ženama, Bobe?"
     "Molim te, ne prekidaj me, Sigfride, zbog tebe ne mogu da pratim misli."
     "Izvini, Robe."
     Nastavljam da pričam san: "Ostavio sam ih - ne, nisam sa njima razgovarao. Vratio sam se u susedni vagon. To je bio poslednji vagon voza. Bio je prikačen za ostale vagone nekom vrstom - čekaj, da vidim, ne znam kako da ti to opišem. Bilo je nalik na one rastegljive stvari na Kapiji, načinjeno od metala, znaš? I rastezalo se."
     Prestajem za trenutak da pričam, iz dosade. Osećam kao da se izvinjavam što sam sanjao tako glup, bezvezan san. "Rekao si da se metalna spojnica rastezala, Bobe?" podstrekava me Sigfrid.
     "Tačno, rastezala se. Zbog toga je, naravno, vagon u kome sam se nalazio sve više i više zaostajao iza drugih vagona. Sve što sam mogao da vidim bilo je stop-svetlo, koje je nekako imalo oblik njenog lica i gledalo u mene. Ona..." Gubim nit onoga što hoću da kažem. Pokušavam da nastavim tamo gde sam stao: "Čini mi se da sam osećao da će biti teško da se do nje vratim, kao da ona - izvini, Sigfride, ne sećam se jasno šta se otprilike na tom mestu dogodilo. Onda sam se probudio. I", dovršavam skrušeno, "sve sam to zapisao čim sam stigao, baš kao što si mi ti rekao da uradim."
     "Hvala lepo, Bobe", uzvraća Sigfrid ozbiljnim glasom. Čeka da nastavim.
     Prevrćem se nemirno. "Ovaj kauč ni izdaleka nije tako udoban kao onaj dušek", žalim se.
     "Baš mi je žao, Bobe. Rekao si da si ih prepoznao?"
     "Koga?"
     "One dve žene u vozu, od kojih si se sve više i više udaljavao."
     "Ah. Ne, shvatam šta hoćeš da kažeš. Prepoznao sam ih u snu. Zaista nemam pojma koje su."
     "Da li su ličile na nekoga koga poznaješ?"
     "Nimalo. I sam sam se pitao ko bi mogle biti."
     Sigfrid veli, posle male pauze, koju je koliko znam slučajno napravio, kako bi mi dao priliku da se predomislim u pogledu odgovora koji mu se ne sviđa: "Pomenuo si da je jedna od žena bila materinski tip i da je kašljala..."

     IZVEŠTAJ O MISIJI
     Letelica 1-8, Let 013D6. Posada F. Ito.
     Vreme u svemiru 41 dan i 2 sata. Položaj neidentifikovan. Podaci zabeleženi na instrumentima oštećeni.
     Sledi prepis sa trake izveštaja člana posade: "Planeta čini se ima gravitacionu silu na površini preko 2,5, ali nameravam da pokušam sletanje. Ni vizuelnim ni radarskim osmatranjem nemoguće je probiti oblake svemirske prašine i pare. Sve to zaista ne izgleda vrlo povoljno, ali ovo je moj jedanaesti let. Fiksiram uređaj za automatski povratak kroz deset dana. Ako se dotle ne vratim u lenderu, smatram da će se glavni brod sam vratiti na Kapiju. Voleo bih da znam šta znače pege i plameni jezici na ovom suncu."
     Član posade nije bio na brodu kada se brod vratio. Nije bilo artefakta ili uzoraka. Kapsula za pristajanje nije vraćena. Letelica oštećena.

     "Da. Ali nisam je prepoznao. Čini mi se da mi je izgledala poznata, ali, znaš, onako kao što to biva u snovima."
     On strpljivo kaže: "Možeš li da se setiš bilo koje žene koju si ikada poznavao, a koja je bila materinski tip i mnogo je kašljala?"
     Smejem se glasno na to. "Dragi prijatelju Sigfride! Žene koje ja poznajem uopšte ne pripadaju materinskom tipu! I sve imaju obezbeđenu bar glavnu medicinsku negu. Takve ne kašlju."
     "Da. Jesi li siguran, Robi?"
     "Ne gnjavi, Sigfride", odvraćam ja, ljut zbog toga što mi je teško da se udobno namestim na ovom odvratnom kauču, a i zato što treba da idem u kupatilo, a ova situacija kao da se produžava u beskonačnost.
     "Razumem." I posle male pauze on počinje da zapitkuje o nečem drugom, kao što već znam: on je kao golub, taj Sigfrid, i kljuca sve što mu bacim, zrno po zrno. "A šta je sa drugom ženom, onom sa kosmatim obrvama?"
     "Kako, šta je?"
     "Da li si ikada poznavao neku devojku koja je imala kosmate obrve?"
     "Isuse! Sigfride, ja sam spavao sa pet stotina devojaka! Neke od njih su imale sve moguće vrste obrva za koje si ikad čuo!"
     "Neka određena devojka?"
     "Ne bih mogao da se setim, tek onako."
     "Ne tek onako, Bobe. Molim te, napregni se i pokušaj da se setiš."
     Lakše je uraditi ono što on kaže, nego se s njim oko toga raspravljati, i stoga sam se napregnuo. "Dobro, hajde da vidimo. Ida Me? Nije. Sju-En? Nije. S. Ja. Nije. Grethen? Nije - pa, da ti iskreno kažem, Sigfride, Grethen je bila tako plava da ti ne bih mogao ni reći da li je uopšte imala obrve."
     "To su devojke koje si poznavao poslednjih godina, zar ne, Robe? Možda neka od ranije?"
     "Misliš, sasvim odavno?" Razmišljam, vraćajući se najdalje što mogu u prošlost, sve do rudnika hrane i Silvije. Smejem se naglas. "Znaš šta, Sigfride? Čudno zvuči, ali jedva mogu da se setim kako je Silvija izgledala - a, čekaj malo. Ne. Sad sam se setio. Ona je čupala gotovo cele obrve, i onda ih je crtala olovkom. Sećam se toga zato što smo jedanput, kad smo bili zajedno u krevetu, crtali jedan po drugom crteže njenom olovkom za crtanje obrva."
     Gotovo ga čujem kako uzdiše. "Oni vagoni", kaže, kljucajući drugo zrno. "Kako bi ih ti opisao?"
     "Kao kod svakog voza. Dugački. Uzani. Prolaze dosta brzo kroz tunel."
     "Dugački i uzani, prolaze kroz tunel, Bobe?"
     Tu gubim strpljenje. On je tako odvratno providan! "Slušaj, Sigfride! Nemoj kod mene da pokušavaš sa tim banalnim simbolima penisa."
     "Ja ništa ne pokušavam. Bobe."
     "E pa, užasno gnjaviš s ovim snom, kunem ti se. U njemu nema ničega. Voz je bio samo voz. Ne znam ko su bile one žene. I slušaj, dok smo kod toga, stvarno mrzim ovaj prokleti kauč. Za pare koje ti plaća moje osiguranje mogao bi da mi pružiš nešto mnogo bolje!"
     Sad sam se stvarno na njega razbesneo. Stalno pokušava da se navraća na onaj san, ali ja sam odlučio da od njega izvučem onoliko koliko mu osiguravajući zavod za to plaća i pre nego što sam otišao, obećao je da će do mog sledećeg dolaska promeniti nameštaj.
     Odlazeći toga dana iz njegove sobe, osećam se prilično zadovoljan sobom. On mi zaista mnogo pomaže. Tako mi se čini zato što dobijam hrabrost da mu se oduprem, a možda su i sve te budalaštine korisne za mene, s te stane, ili s neke druge strane, mada je tačno da su neke njegove zamisli prilično luckaste.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
14.

     Pokušah da se ispetljam iz svoje ležaljke kako bih napravio mesto za Klarino koleno i udarih u lakat Sema Kehejna. "Pardon", reče on, i ne osvrćući se da vidi kome se izvinjava. Ruka mu je još uvek bila na dugmetu za start, mada je prošlo već deset minuta od kako smo poleteli. Pažljivo je posmatrao treperave boje na Hičijevskoj tabli sa instrumentima, podigavši sa njih pogled samo jedanput da bi osmotrio video-ekran koji je bio postavljen iznad glave.
     Seo sam uspravno, osećajući neko škakljanje po stomaku. Bilo mi je potrebno više nedelja da se naviknem na praktično odsustvo gravitacione sile na Kapiji. Fluktuirajuće sile teže u kabini broda bile su nešto drugo. Promene su bile vrlo blage, ali nisu ostajale stabilne duže od jednog minuta, pa je moje unutrašnje uho protestovalo.
     Povukoh se nekako do kuhinje, tražeći pogledom vrata toaleta. Hem Tajah je još uvek bio unutra. Ukoliko ne bude ubrzo izišao, moja situacija postaće kritična. Klara se nasmejala, pružila ruku iz svoje ležaljke i zagrlila me. "Jadni Bobi", kazala je. "A tek smo krenuli."
     Progutao sam jednu pilulu i namerno zapalio cigaretu, trudeći se da ne povratim. Ne znam koliko je od toga, u stvari, bilo usled kinetoze. Dobrim delom bilo je to usled straha. Veoma je zastrašujuće kad znate da između vas i trenutne, grozne smrti postoji samo tanka oplata od metala koju su napravila neka čudna nepoznata bića pre pola miliona godina. I kad znate da ste se obavezali da nekuda idete, a da nad tim više nemate nikakvu kontrolu, kao i da sve može da ispadne neprijatno.
     Upuzah ponovo u svoju ležaljku, ugasih cigaretu, zatvorih oči i usredsredih se na to da utucam vreme.
     A biće mnogo vremena za utucavanje. Prosečno putovanje traje možda četrdeset pet dana u jednom pravcu. Nije toliko važno kao što mislite do koje udaljenosti letite. Deset svetlosnih godina ili deset hiljada: donekle je važno, ali ne u smislu linearne razdaljine. Čuo sam da brodovi stalno sve više i više ubrzavaju tempo ubrzanja, sve vreme. Da povećanje brzine isto tako nije linearno, čak ni eksponencijalno, u bilo kom shvatljivom smislu. Vrlo brzo postiže se brzina svetlosti, za manje od jednog sata. Zatim, je izgleda, potrebno prilično vremena da se ona primetno prevaziđe. A posle toga, leti se istinski brzo.
     Sve se to može opaziti (kažu) ako se posmatraju zvezde koje se vide na navigacionom Hiči-ekranu smeštenom više glave (kažu). U toku prvog sata sve zvezde počinju da menjaju boju i da se rasplinjuju. Kad pređete c - to se zna po tome što se one sve zbiju u središtu ekrana, koji se nalazi na prednjoj strani broda u pravcu leta.
     U stvari, zvezde se nisu pomerile. To vi dostižete brzinu svetlosti koju emituju izvori iza vas, ili pored vas. Fotoni koji udaraju u ekran na prednjoj strani emitovani su jedan dan, ili sedam dana, ili sto godina ranije. Posle dan-dva, one čak više ne izgledaju kao zvezde, već prosto kao nekakva tačkasta, siva površina. Nalik pomalo na holofilm kad se pogleda na svetlosti, a može se izraditi i pravi snimak pomoću fleš-lampe, premda niko nikada nije na njemu dobio ništa osim šljunkaste sive boje na osnovu onoga što se vidi na Hiči-ekranima.
     Kad sam konačno dospeo u toalet, hitna potreba više nije izgledala tako hitna; a kad sam odande izišao, Klara je bila sama u kabini i proveravala izgled zvezda pomoću teodolitske kamere. Okrenula se da me pogleda, zatim je klimnula glavom. "Malo si manje zelen u licu", rekla je zadovoljno.
     "Preživeću. Gde su momci?"
     "Gde bi bili? Dole su u lenderu. Dred smatra da bi možda trebalo tako da se podelimo da ti i ja koristimo lender za vreme dok su oni ovde gore; posle toga mi dolazimo ovamo, a oni idu tamo."
     "Hm." To je zvučalo dosta dobro; u stvari, već sam se pitao kako ćemo da izvedemo da se nekako izolujemo od ostalih. "U redu. Šta ja treba sad da radim?"
     Ona se izvi i poljubi me rasejano. "Samo nemoj da smetaš. Znaš šta? Izgleda da letimo gotovo pravo ka galaktičkom severu."
     Primio sam ovo obaveštenje, shvativši u isti mah kolika sam neznalica. Zatim sam zapitao: "Je li to dobro?"
     Ona se nasmeja. "Otkud znamo?" Opružio sam se i posmatrao je. Ako je isto toliko uplašena kao ja, a u to nisam uopšte sumnjao, onda to zaista nije pokazivala.
     Počeo sam da se pitam šta se nalazi u pravcu galaktičkog severa - i, što je još važnije, koliko će nam vremena biti potrebno da donde stignemo.

     Mali oglasi
     JA ĆU masirati vaših sedam tačaka ako vi meni budete čitali Džibrana. Golotinja neobavezna. 86-004.
     ULOŽITE SVOJ novac od naknada za ustupljena materijalna prava u združeni narod Zapadne Afrike koji ima najbržu stopu rasta. Povoljni poreski zakoni, proverena stopa razvoja. Naš ovlašćeni predstavnik nalazi se ovde na Kapiji i on će vam objasniti kako da postupite. Besplatno predavanje sa trake, bife "Plavi pakao", sreda 15.00 "Dahomej je ekskluzivno turističko područje sutrašnjice".
     IMA LI NEKOGA iz Aberdina? Hajde da popričamo. 87-396.
     VAŠ PORTRET izrađujem u pastelu, ulju i ostalim tehnikama, 150 U.S. dolara. Izrađujem i druge slike. 86-569.

     Za najkraći zabeleženi let do nekog sunčevog sistema bilo je potrebno osamnaest dana. Reč je bila o Barnardovoj zvezdi, i to je bio potpun promašaj, tamo ničega nema. Najduži, odnosno dosad najduži poznati let - ko zna koliko brodova sa mrtvim istraživačima još putuje natrag sa, možda, M-31 u Andromedi? - trajao je po sto sedamdeset pet dana tamo i natrag. Putnici su se vratili mrtvi. Teško je reći gde su bili. Snimci koje su načinili nisu mnogo pokazivali, a što se tiče samih istraživača, naravno, oni više nisu bili u stanju da to ispričaju.
     Kad se otisnete u kosmos, prilično je jezivo čak i za veterane. Znate da letite sve brže. Ne znate koliko će ubrzanje da traje. To će vam postati jasno kad stignete do zaokreta. Kao prvo, jasno vam je po znacima, jer zlatni namotaj u svakom Hiči-brodu pomalo zatreperi. (Niko ne zna zašto.) Međutim, znate da se okreće u suprotnom smeru čak i bez gledanja, pošto ona mala pseudo-gravitacija, koja vas je vukla ka zadnjoj strani broda, sad počinje da vas gura ka prednjoj. Ono što je bilo dole, postaje gore.
     Zašto Hičiji nisu prosto zaokretali svoje brodove na polovini puta, da bi tako iskoristili istu potisnu silu i za ubrzavanje i za usporenje? Ja ne bih znao. Morali biste biti Hiči da biste to znali.
     Možda to ima neke veze sa činjenicom da se svi njihovi video-uređaji nalaze na prednjoj strani. Možda zato što je prednji deo broda uvek snažno oklopljen, čak i kod malih brodova, protiv, pretpostavljam, udara zalutalih molekula gasa ili prašine. Ali neki od većih brodova, nekoliko "trojki" i gotovo sve "petice", oklopljeni su sa svih strana. No ni oni se ne okreću u suprotnom smeru.
     Bilo kako bilo, kad svitak zatreperi i osetite zaokretanje, znate da ste prešli jednu četvrtinu vremena u preletu. Ne obavezno i četvrtinu ukupnog vremena putovanja, razume se. Koliko ćete dugo ostati na odredištu to je sasvim druga stvar. O tome odlučujete sami. Ali prešli ste polovinu puta u automatskom režimu leta na izlaznom kraku.
     Onda pomnožite broj dana koji su dotle prošli sa četiri, i ako je taj broj manji od broja dana predviđenih vašim raspoloživim rezervama za održavanje životnih uslova, onda bar znate da nećete morati da umrete od gladi. Razlika između ta dva broja predstavlja broj dana koje možete da provedete na odredištu.
     Vaše osnovne zalihe, hrana, voda, obnavljanje vazduha, predviđene su za dve stotine pedeset dana. Možete da ih rastegnete na tri stotine dana bez mnogo muke (jednostavno se vratite natrag smršali i sa možda nekoliko bolesti prouzrokovanih nedostatkom važnih elemenata u ishrani). Znači, ako letite šezdeset do šezdeset pet dana na izlaznom kraku bez zaokretanja, onda znate da ćete možda imati problema, i počinjete da jedete manje. Ako to traje osamdest do devedeset dana, onda se problem sam od sebe rešava, jer onda više nemate opcija, umrećete pre nego što se vratite. Mogli biste pokušati da promenite kurs leta. Ali to je onda samo umiranje na drugi način, koliko se može reći na osnovu onoga što pričaju preživeli.
     Verovatno je da su Hičiji mogli da menjaju pravac leta po svojoj želji, ali kako su to činili, to je jedno od onih važnih pitanja bez odgovora u vezi s Hičijima, kao na primer, zašto su sve počistili pre nego što su otišli? Ili kako su izgledali? Ili kuda su otišli?
     Postojala je nekakva šaljiva knjiga koju su prodavali na vašarima kad sam ja bio mali. Naslov joj je bio Sve što znamo o Hičijima. Imala je sto dvadeset osam stranica i sve su bile prazne.
     Ako su Sem, Dred i Mohamed bili topla braća, a nisam imao razloga da u to sumnjam, onda se to nije videlo u toku prvih nekoliko dana. Svako od njih je radio ono što ga zanima. Čitao. Slušao muziku sa traka preko slušalica. Takođe su igrali šah, a kad su mogli da nagovore Klaru i mene, svi smo igrali kineski poker. Nismo igrali u pare, igrali smo u smene. (Posle nekoliko dana Klara je rekla da to više liči na pobeđivanje kojim gubiš, jer ako izgubiš imaš više vremena na raspolaganju). Oni su bili vrlo blagonaklono popustljivi prema Klari i meni, to jest prema podređenoj heteroseksualnoj manjini u dominantnom homoseksualnom društvu koje je naseljavalo naš brod, i davali su nam da koristimo lender tačno pedeset posto vremena, mada smo nas dvoje sačinjavali četrdeset posto populacije.
     Slagali smo se. Dobro je što je tako bilo, jer smo u svakom trenu živeli u uzajamnoj senci i uzajamnim mirisima.
     Prostor u unutašnjosti glavnog broda, čak i "petice", nije mnogo veći od kuhinje u nekom stanu. Lender obezbeđuje još malo dodatnog prostora - dodajte koliko još jedan oveći plakar - ali bar na izlaznom kraku on je obično ispunjen zalihama i opremom. A od te ukupne raspoložive kubature, recimo četrdeset dva do četrdeset tri kubna metra, vidi sam koliko preostaje kad računaš mene, tebe i ostale istraživače.
     Kad počnete da se približavate svemirskom odredištu osećate stalnu laganu silu ubrzanja. To, u stvari, nije ubrzanje, već samo opiranje vašeg tela da se kreće brže od c, a može se isto tako opisati kao trenje usled sile teže. Ali to se oseća kao smanjena sila teže. Osećate se kao da težite oko dva kilograma.
     To znači da vam je potrebno nešto što će vas držati u mestu kad ste na jednom mestu, pa tako svaki član posade ima svoj lični remen, u kome, kad ga opruži, može da spava. Dodajte tome prostor potreban svakom ponaosob: za ormane za trake i diskove i garderobu (mnogo toga se uopšte ne oblači;) za toaletni papir; za fotografije milih i dragih (ako ih imate); za sve ono što ste rešili da ponesete do ukupne dozvoljene težine i zapremine (sedamdeset pet kilograma, jedna trećina kubnog metra); i to je već dovoljno da bude tesno.
     Dodajte tome originalne Hiči-uređaje na brodu. Tri četvrtine toga nećete nikad upotrebiti. Skoro sve što tu spada ne biste ni znali da koristite i kad biste morali; to uglavnom uopšte ne dirate. Ali te stvari ne možete ukloniti. Hičiji su konstruisali integralan mehanizam. Ako mu amputirate jedan deo, on umire.
     Možda bismo, kad bismo znali kako da zacelimo ranu, mogli da izvadimo deo te starudije, a brod bi i dalje funkcionisao. Ali ne znamo, i zato sve ostaje unutra: veliki sanduk zlatne boje u obliku romba, koji eksplodira kad pokušate da ga otvorite; tanana spirala sistema navoja zlatne boje, koja, s vremena na vreme, zasvetli, a još češće postane neprijatno vrela (niko ne zna zašto, zapravo) i tako dalje. Sve to stoji unutra, i vi se s tim neprestano sudarate.
     Dodajte svemu tome opremu za ljudsku posadu. Svemirska odela: po jedno za svakoga, napravljeno po vašoj meri. Uređaj za fotografisanje. Toalet i kupatilo. Odeljenje za pripremanje hrane. Sanduke za smeštaj otpadaka. Pribor za obavljanje opita, oružje, svrdla, sanduke za uzorke, sav onaj dar-mar koji ćete poneti sa sobom na površinu planete, ako slučajno imate sreće da dospete do neke planete na koju možete da sletite.
     Prostor koji preostaje nije baš veliki. Pomalo kao kad biste živeli nedeljama i nedeljama pod haubom motora nekog vrlo velikog kamiona, dok motor radi, a vi se sa još četiri osobe borite za mesto.
     Posle prva dva dana kod mene se pojavilo nerazumno predubeđenje protiv Hema Tajeha. Bio je preterano krupan. Zauzimao je više prostora nego što bi bilo pravo.
     Istini za volju, Hem nije bio čak ni moje visine, mada je imao više kilograma. Ali meni nije smetalo što zauzimam tako malo prostora. Samo mi je smetalo kad drugi ljudi u njega zalaze. Sem Kehejn je bio krupnog stasa, premda nije bio viši od sto šezdeset santimetara, sa gustom crnom bradom i neuglednim kovrdžama skroz preko celog trbuha i grudi, kao i po celim leđima. Nisam smatrao da mi Sem povređuje životni prostor sve dok nisam našao jednu dugačku, crnu dlaku iz brade u jelu. Hem je bar bio gotovo ćosav, sa zlatastom kožom, zbog čega je ličio na haremskog evnuha iz Jordana. (Da li su jordanski kraljevi imali evnuhe u svojim haremima? Da li su imali hareme? Izgledalo je da Hem ne zna mnogo o tome; roditelji su mu živeli u Nju Džerziju kao treće pokolenje.
     Uhvatio sam sebe kako čak pravim poređenje između Klare i Šeri, koja je bila bar za dva broja manja. (Nisam to često radio. Najčešće je Klara bila baš kako treba). A Dred Frauenglas, koji je pošao sa Semovom grupom, bio je fin, mršav mladić koji nije mnogo govorio i koji je, čini se, zauzimao najmanje mesta od svih ostalih.
     Ja sam bio jedini pravi početnik u grupi i svi su mi pokazivali kako se radi ono malo što smo imali da radimo. Moraju se rutinski očitavati fotografski i spektrometarski instrumenti; snimati na traci podaci sa kontrolne konzole Hičija, gde se stalno pojavljuju minimalne promene u boji i intenzitetu na svetiljkama. (Njih još uvek proučavaju, u nadi da će shvatiti čemu služe). Moraju se na brzinu analizirati spektri zvezda iz okolnog kosmosa, koje se vide na video-ekranu. A za sve to zajedno potrebno je, oh, možda, dva sata dnevno. Za domaće poslove oko pripremanja hrane i čišćenja potrebno je još dva.
     To iznosi negde oko četiri sata rada dnevno po čoveku. Kad vas ima petoro, onda ostaje sve zajedno otprilike osamdeset sati koje treba nekako provesti.
     Lažem. Mi, zapravo, ne provodimo to vreme tek tako. U tom vremenu čekamo zaokretanje.
     Tri dana, četiri dana, nedelju dana; onda sam osetio da je zavladala neka napetost koja mene još nije zahvatila. Posle dve nedelje, saznao sam kako to izgleda, jer sam je i sam osećao. Svi smo čekali da se ono dogodi. Pre spavanja poslednji pogled bismo bacili na zlatnu spiralu da vidimo da nije kojim čudom počela da svetluca. Pri buđenju prva misao bila nam je da li je tavanica postala pod. Pred kraj treće nedelje svi smo postali potpuno razdražljivi. Kod Hema se to najviše poznavalo, debelog Hema zlataste kože sa licem živahnog zlog duha:
     "Hajde, da igramo malo poker, Bobe."
     "Neću, hvala."
     "Hajde, Bobe. Potreban nam je četvrti." (U kineskom pokeru podele se sve karte, po trinaest svakom igraču. Drukčije ne može da se igra).
     "Neću."
     A iznenada besno: "Idi ti do đavola! Ne vrediš ni pišljiva boba kao član posade. Sad, eto nećeš ni karte da igraš!"
     I onda bi sedeo i sekao karte zlovoljno po pola sata, kao da je to veština koju mora da savlada, jer mu od nje zavisi život. A, sve u svemu, gotovo je tako i bilo. Jer pomislite sami. Pretpostavimo da se nalazite u "petici" i da ste proveli sedamdeset pet dana bez zaokretanja. Bez daljeg znate da ste u škripcu: zalihe hrane neće podmiriti potrebe petoro ljudi više od tri stotine dana.
     Ali bi mogle podmiriti potrebe njih četvoro.
     Ili njih troje. Ili dvoje. Ili jednog čoveka.
     U tom trenutku postaje jasno da se bar jedna osoba neće vratiti živa s puta, a ono što većina posada radi jeste da počinje da seče karte. Onaj ko izgubi učtivo sebi prereže grkljan. Ukoliko gubitnik nije učtiv, ostala četvorica nauče ga šta je red.
     Mnogi brodovi koji su krenuli kao "petice" vratili su se kao "trojke". Neki su se vratili kao "jedinice".
     Tako nam je prolazilo vreme, ne prijatno i svakako ne naročito brzo.
     Seks je bio glavno sredstvo za umirenje izvesno vreme, pa smo Klara i ja provodili sate i sate čvrsto zagrljeni, odremali po malo i budili se da bismo ono drugo probudili da nastavimo. Pretpostavljam da su i ostali radili to isto; nije dugo potrajalo, a kapsula lendera počela je da miriše kao svlačionica fiskulturne sale za dečake. Zatim smo počeli da tražimo samoću, svako pojedinačno. U brodu nije baš bilo dovoljno mesta za izolovanje za nas petoro, ali smo se snalazili kako smo znali; dogovorili smo se da puštamo da po jedan od nas bude sam (ili sama) u lenderu po sat-dva. Dok sam ja bio tamo, Klarino prisustvo su dopuštali u kabini. Dok je Klara bila tamo, ja sam obično igrao karte s momcima. Dok je jedan od njih bio tamo, ostala dvojica pravila su nama društvo. Nemam pojma šta su drugi radili u svom "solo" vremenu; što se mene tiče, uglavnom sam buljio u prazno. Mislim bukvalno u prazno: gledao sam kroz pozore lendera u apsolutni mrak. Ništa se nije videlo, ali to je bilo bolje nego gledati u ono što je bilo u brodu, a što mi je beskrajno dojadilo.

     BELEŠKA O RAĐANJU ZVEZDA
     Dr Asmenion. Pretpostavljam da se većina vas nalazi ovde više zato što se nada da ću dići bonus za naučno otkriće nego zato što se stvarno zanima za astrofiziku. Ali to ne treba da vas brine. Instrumenti obavljaju veći deo posla. Vi vršite rutinsko osmatranje, a ako naiđete na nešto naročito, to će se pokazati tokom procene kad se vratite.
     Pitanje. Zar ne postoji nešto naročito za čim bi trebalo da tragamo?
     Dr Asmenion. O, naravno. Na primer, imali smo jednog istraživača koji je digao pola miliona, čini mi se, zato što je stigao u predeo oko Orionove magline i ustanovio da jedan deo gasnog oblaka pokazuje višu temperaturu od ostalih delova. On je zaključio da se u tom trenutku rađa nova zvezda. Gas se zgušnjavao i njegova temperatura je počela da raste. Kroz deset hiljada godina tamo će verovatno početi da se formira jedan prepoznatljiv sunčev sistem, i on je načinio specijalni mozaički snimak skenerom čitavog tog dela neba. I tako mu je isplaćena novčana nagrada. Sada, svake godine, Korporacija tamo šalje taj isti brod da prikuplja nove podatke. Plaćaju nagradu od sto hiljada dolara, od čega pedeset hiljada odlazi njemu. Ja ću vam dati koordinate za neka takva slična mesta, kao što je, na primer, Tifidova maglina, ako želite. Nećete dići pola miliona, ali nešto ćete zaraditi.

     Onda, posle izvesnog vremena, svako je počeo da radi nešto po svom nahođenju. Ja sam preslušavao trake, Dred je gledao porno-diskove, Hem je razvio jednu savijenu klavijaturu i svirao elektronsku muziku preko slušalica (pa ipak, malo zvuka bi procurilo ako se napregnu uši, i meni se smučiše, strašno, Bah, Palestrina i Mocart). Sem Kehejn nam je nenametljivo organizovao časove predavanja, pa smo dosta vremena provodili čineći mu po volji, diskutujući o prirodi neutronskih zvezda, crnih rupa i Sajfertovih galaksija, u vreme kad se nismo preslišavali koji sve postupci prethode spuštanju na novu planetu. Ono što je u tome bilo dobro to je da smo uspeli da se uzajamno ne mrzimo po jedno pola sata. Ostalo vreme - ovaj, da - obično smo se uzajamno mrzeli. Ja nisam mogao da podnesem to što Hem Tajeh neprestano meša karte. Dred se nerazumno neprijateljski ponašao prema mom pušenju cigareta s vremena na vreme. Sem se grozno osećao ispod pazuha, čak i u ovom gnojnom smradu koji je vladao u kabini broda, tako da se i najgori vazduh na Kapiji u poređenju s tim činio kao vrt ruža. A Klara - e, Klara je imala ovu gadnu naviku. Volela je špargle. Ponela je četiri kile dehidriranih špargli, radi promene, a i da bi imala nešto da radi; i mada ih je delila sa mnom, a ponekad i sa ostalima, insistirala je da ih tu i tamo jede sama. Od špargli mokraća ima čudan miris. Nije baš romantično da znate tačno kad vam je dragana jela špargle na osnovu promene kvaliteta vazduha u zajedničkom toaletu.
     Ali uprkos tome - ona je bila moja dragana, stvarno je bila.
     Nismo baš samo spavali zajedno tokom onih beskrajnih sati u lenderu; mi smo i razgovarali. Nikada nisam upoznao ni delić tuđe psihe tako dobro kao što sam upoznao Klarinu. Morao sam da je zavolim. Nisam mogao drukčije i nisam mogao da prestanem.
     Nikada.
     Dvadeset trećeg dana zabavljao sam se sa Hemovim elektronskim klavirom, kad iznenada ostih da mi je muka. Fluktuacije gravitacione sile, koje sam sada jedva primećivao, naglo su počele da se pojačavaju.
     Pogledao sam naviše i sreo Klarin pogled. Ona se bojažljivo smešila, gotovo kroz plač. Pokaza mi prstom, a kroz sve vijugave krivine staklene spirale zlatne iskre vrcale su kao sjajne belice u potoku.
     Ščepasmo jedno drugo i tako se držasmo, smejući se, dok se kosmos okretao oko nas i dok pod nije postao tavanica. Stigli smo do zaokretanja. A nismo bili prekoračili vremensku granicu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
15.

     Sigfridova ordinacija se, razume se, nalazi pod Kupolom kao i sve ostale takve ordinacije. U njoj ne može da bude ni suviše toplo ni suviše hladno. Ali ponekad se tako čini. Kažem mu: "Isuse, kako je ovde vrućina. Pokvario ti se klima-uređaj."
     "Ja nemam klima-uređaj, Robi", odgovara on strpljivo. "Da se vratimo na tvoju majku..."
     "Bestraga glava mojoj majci", kažem ja. "Tvojoj takođe."
     Nastaje pauza. Znam o čemu razmišljaju njegova impulsna kola i osećam da ću zažaliti zbog svoje prenagljene primedbe. Stoga brzo dodajem: "Hoću da kažem da se stvarno ne osećam prijatno, Sigfride."
     "Tebi je ovde vrućina", ispravlja me on.
     "Molim?"
     "Moji senzori pokazuju da se tvoja temperatura poveća gotovo ceo jedan stepen kad god razgovaramo o izvesnim temama: o tvojoj majci, o toj ženi Džel-Klari Mojnlin, o tvom prvom putovanju, o tvom trećem putovanju, o Dejnu Mečnikovu, i o izlučevinama."
     "Pa to je sjajno", urlam ja, iznenada razljućen. "Ti me znači špijuniraš?"
     "Ti znaš da ja beležim tvoje spoljne reakcije, Robi", odgovara on prekorno. "U tome nema ničeg ružnog. To je kao kad ti prijatelj skrene pažnju da si pocrveneo, ili da mucaš, ili da dobuješ prstima."
     "Tako ti kažeš."
     "Ja tako zaista kažem, Robe. Ja ti to govorim zato što smatram da je potrebno da znaš da su kod tebe ove teme nabijene jakim emocionalnim nabojem. Da li bi hteo da mi ispričaš zašto je to tako?"
     "Ne! Ono o čemu bih ja voleo da pričam to si ti, Sigfride! Kakvim još malim tajnama o meni raspolažeš? Brojiš li mi erekcije? Stavljaš li prisluškivače u moj krevet? Prisluškuješ li moj telefon?"
     "Ne, Bobe. Nijednu od tih stvari ne radim."
     "Veoma se nadam da je to istina, Sigfride. Imam ja načina da doznam kad lažeš."
     Pauza. "Čini mi se da ne razumem šta to govoriš, Robe."
     "I ne moraš da razumeš", kažem ja podrugljivo. "Ti si samo mehanička sprava." Dovoljno je da ja razumem. Vrlo mi je važno da mogu da sakrijem ovu malu tajnu od Sigfrida. U džepu mi se nalazi parče hartije koje mi je dala S. Ja. Lavorovna jedne noći, pune kocke, vina i sjajnog seksa. Jednog dana, tu skoro, izvadiću je iz džepa, a onda ćemo da vidimo ko je od nas dvojice gazda. Istinski uživam u ovom nadmetanju sa Sigfridom. To me razjaruje. Kad sam ljut, zaboravljam onu veliku ranu koja me peče, i peče, a ne znam kako da je nateram da prestane.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
16.

     Posle četrdeset šest dana putovanja brzinom većom od brzine svetlosti brod je smanjio brzinu tako da je izgledalo kao da se uopšte ne krećemo: ušli smo na kružnu putanju, oko nečega, i svi motori su prestali da rade.
     Zaudarali smo do neba i bili smo neverovatno siti jedni drugih, ali smo se svi sjatili oko video-ekrana, držeći se pod ruku, kao najstrasniji ljubavnici, na nultoj sili teže, gledajući unezvereno u sunce koje je bilo pred nama. To je bila neka veća i narandžastija zvezda od Sunca; ili je bila veća ili smo joj mi bili bliže od jedne astronomske jedinice; ali sama zvezda nije bila ta oko koje smo se nalazili na kružnoj putanji. Naša glavna planeta bila je jedan gasoviti džin sa jednim velikim mesecom, koji je opet bio upola manji od Meseca.
     Ni Klara ni momci nisu razdragano vikali i klicali, pa sam zato sačekao koliko sam mogao da izdržim i onda zapitao: "U čemu je stvar?"
     Klara je odgovorila rasejano, "Sumnjam da na ovo možemo da sletimo." Nije izgledala razočarana. Nije izgledalo da joj je to uopšte važno.
     Sem Kehejn ispusti jedan dugačak, jedva čujan uzdah kroz bradu i reče: "Dobro. Prvo i prvo, treba da dobijemo nekoliko jasnih spektara. To ćemo uraditi Bob i ja. Vi ostali počnite da ispitujete da li ima znakova Hičija."
     "Teško", reče neko iz grupe, ali tako tiho da nisam bio siguran ko je to bio. Mogla je da bude čak i Klara. Hteo sam još nešto da zapitam, ali sam imao utisak da ako zapitam zašto se ne raduju, neko od njih može da mi odgovori, a meni se odgovor neće dopasti. Zato sam se provukao za Semom u lender i nas dvojica se sudarismo dok smo navlačili šlemove, proveravali rančani uređaj za obezbeđenje životnih uslova i komunikacije i sve hermetički zatvorili. Sem mi mahnu da uđem u pneumatički hodnik; začuo sam kako pumpe munjevito isisavaju vazduh i tada me jedan preostali dašak oduva napolje u svemirsko prostranstvo, pošto su se vrata hodnika otvorila.
     Za trenutak osetio sam pravu pravcatu grozu, sasvim sam usred prostora u kome nijedno ljudsko biće nikada nije bilo, užasnut pri pomisli da sam zaboravio da pričvrstim uže. Ali nisam to ni morao da uradim; magnetna kopča skliznula je sama na svoje mesto i ja stigoh do kraja užeta, snažno ga povukoh i počeh lagano da se vraćam ka brodu.
     Pre nego što sam donde stigao i Sem je izišao i kružno je lebdeo prema meni. Uspesmo da se uzajamno ščepamo i počesmo da se nameštamo kako bismo fotografisali.
     Sem je gestikulirao u pravcu jedne tačke između džinovskog gasovitog diska u obliku tanjira i do bola sjajnog narandžastog sunca i ja rukavicama zaklonih oči dok nisam ugledao šta mi pokazuje: M-31 u Andromedi. Naravno, ovo odakle mi posmatramo ne nalazi se u sazvežđu Andromede. Unaokolo se nije videlo ništa nalik na Andromedu, ili, što se toga tiče, nalik na bilo koje drugo sazvežđe koje sam ikad video. Ali M-31 je tako velika i tako sjajna skupina da je možete razabrati čak i sa Zemljine površine, kad smog nije suviše gust, kao zvezdanu prašinu spiralnog oblika. To je najsjajnija od svih spoljnih galaksija, koju možete prilično dobro prepoznati sa gotovo svakog mesta do koga brod Hičija može da stigne. Pomoću malog uveličavanja možete sa sigurnošću ustanoviti da ima spiralan oblik, a to možete i da proverite poređenjem sa manjim galaksijama koje se nalaze otprilike u istom smeru posmatranja.
     Dok sam ja hvatao u objektiv M-31, Sem je to isto radio sa Magelanovim oblacima, odnosno sa onima što je on mislio da su Magelanovi oblaci. (Tvrdio je da je identifikovao Južni Doradus). Obojica počesmo da snimamo teodolitskom kamerom. Svrha svega ovoga, naravno, jeste da omogućimo naučnicima koji rade za Korporaciju da uz pomoć triangulacije odrede gde smo bili. Možda se pitate da li im je do toga stvarno stalo, ali jeste; toliko mnogo da vam prema propisima ne pripada nikakav bonus za naučni doprinos ukoliko ne napravite kompletnu seriju snimaka. Možda ste pomislili da oni mogu da odrede gde smo bili na osnovu snimaka koje načinimo kroz prozore dok letimo brzinom većom od svetlosti. To ne ide tako. Mogu da utvrde glavni pravac pritiska, ali posle prvih nekoliko svetlosnih godina sve je teže i teže pratiti trag prepoznatljivih zvezda, a ne bi se reklo da se let odvija pravolinijski; neki pričaju da on sledi nekakvu nabrčkanu konfiguraciju u zakrivljenom kosmičkom prostoru.
     Bilo kako bilo, mudronje koriste sve do čega mogu da dođu - uključujući i merenje u vezi sa rotacionim pomeranjem Magelanovih oblaka i pravcem u kome se pomeraju. A znate li čemu to? Zato što na osnovu toga može da se odredi koliko smo svetlosnih godina od njih udaljeni, pa prema tome koliko smo duboko zašli u Galaksiju. Oblaci načine rotaciju za otprilike osamdeset miliona godina. Pažljivim ucrtavanjem u kartu mogu se prikazati promene u jednom delu u toku dva-tri miliona godina - recimo, razlike u kretanju od otprilike sto pedeset svetlosnih godina.
     S obzirom da sam slušao Semova predavanja, mogu da kažem da sam se prilično zainteresovao za takve stvari. Zapravo, dok sam snimao i pokušavao da pogodim kako će te slike na Kapiji protumačiti, gotovo sam bio zaboravio da treba da se bojim. I gotovo, na baš sasvim, bio sam zaboravio da postaje jasno da će ovo putovanje, preduzeto uz ulaganje tako mnogo hrabrosti, ispasti jedno veliko ništa.

     Ali jeste bilo jedno veliko ništa.
     Hem zgrabi od Sema trake sa snimcima pretrage neba čim smo se vratili na brod i stavi ih u skener. Prvi snimak je pokazivao samu planetu. Ni na jednoj traci elektromagnetnog spektra nije se pojavilo ništa što bi nagoveštavalo radijaciju koja potiče od artefakata.
     Onda je počeo da traži druge planete. To je išlo sporo čak i u automatskom skeneru, a verovatno je postojalo čitavo tuce planeta koje nismo mogli da ugledamo za ono vreme koje smo tamo proveli (ali to i nije bilo važno, jer ako nismo mogli da ih ugledamo onda su one ionako suviše daleko da do njih dospemo). Hem je ovo radio na taj način što je na spektrogramu pronalazio kritične znakove koji potiču od zračenja glavne zvezde, a zatim je programirao skener i utvrđivao njene refleksije. Otkrio je pet nebeskih objekata. Ispalo je da su dva od ovih objekata zvezde sa sličnim spektrom. Ostala tri su bile planete, u redu, koje, međutim, isto tako nisu pokazivale zračenje izazvano artefaktima.
     Tako je preostao samo jedan veliki mesec gasovitog džina.
     "Ispitaj ga podrobno", zapovedi Sem.
     Mohamed progunđa: "Ne izgleda naročito dobro."
     "Ne tražim tvoje mišljenje, samo želim da uradiš ono što ti kažem. Ispitaj ga podrobno."
     "Naglas, molim", dodade Klara. Hem je pogleda iznenađeno, možda zbog onog "molim", ali učini kako je kazala.
     Pritisnu jedno dugme i reče: "Znakovi za kodirano elektromagnetsko zračenje." Jedna lagana sinusoida pojavi se na ekranu skenera, zaigra gore-dole za trenutak, a zatim se pretvori u pravu, apsolutno nepokretnu liniju.
     "Negativno", reče Ham. "Nenormalne promene temperature u odnosu na vreme."
     Ovako nešto za mene je bilo novo. "Šta znači nenormalne promene temperature u odnosu na vreme?" upitao sam.
     "Kao kad nešto postaje toplije posle zalaska sunca", odgovori Klara nestrpljivo. "Dakle?"
     Ali i ova linija je bila prava. "Ni ovde nema ništa", reče Hem. "Površinski metal sa visokim albedom?"

     Mali oglasi
     SVIRANJE NA RIKORDERU, dajem časove ili sviram na zabavama. 87-429.
     BOŽIĆ se približava! Setite se svojih dragih kod kuće i pošaljite im maketu od Hiči-plastike koja predstavlja autentičnu kopiju Kapije ili Kapije Dva; kad je podignete videćete ljubak prizor snežne vejavice od autentične svetlucave prašine sa Peginog Sveta. Hologrami sa raznim pejzažima, rukom ugravirane kosmonautske narukvice za omladinu, razni drugi pokloni. 88-542.
     IMATE LI sestru, kćer, prijateljicu dole na Zemlji? Želeo bih da se dopisujem. Krajnji cilj brak. 86-032.

     Spora sinusoida, onda ništa. "Hm", reče Hem. "Ha... Ostali znaci ovde nisu potrebni; neće biti metana, pošto nema atmosfere, i tako dalje. Šta ćemo da radimo, gazda?"
     Sem otvori usta da nešto kaže, ali Klara ga preduhitri. "Izvini, molim te", reče strogo, "ali šta podrazumevaš pod 'gazda'?"
     "Oh, zaveži", odbrusi Hem nestrpljivo. "Seme?"
     Kehejn pogleda Klaru, smešeći se popustljivo. "Ako želiš nešto da kažeš, samo reci", ponudi joj on. "Što se mene tiče, ja mislim da treba da uđemo na kružnu putanju oko ovog meseca."
     "Čisto traćenje goriva!" obrecnu se Klara. "Ja mislim da je to koješta."
     "Imaš li neku bolju ideju?"
     "Šta znači 'bolju'? Šta bi bio razlog?"
     "Pa eto", odvrati Sem odmereno, "još nismo osmotrili ceo mesec. On rotira prilično polako. Mogli bismo da se spustimo u lenderu i da ga pogledamo; možda se čitav jedan Hiči-grad nalazi s druge strane."
     "Teško", frknu Klara, gotovo jedva čujno, razrešavajući tako pitanje koje je neko već jednom postavio. Momci nisu ni čuli. Sva trojica su se već uputila ka lenderu, ostavljajući Klaru i mene same u kabini broda.
     Klara se izgubi u toalet. Ja pripalih cigaretu, gotovo poslednju koju sam imao, i počeh da duvam manje paperjaste kolutove kroz veće paperjaste kolutove ispred njih, koji su lebdeli nepokretno u nepokretnom vazduhu. Brod se lagano ljuljao i ja ugledah najpre kako daleki, smeđi disk meseca planete klizi naviše preko ekrana, a trenutak kasnije sasvim mali, sjajan hidrogenski plamen iz lendera koji je išao prema njemu. Zapitao sam se šta ću da uradim ako njima nestane goriva, ili ako se sruše, ili pretrpe neki kvar. Ja bih ih u tom slučaju ostavio tamo zauvek, eto šta bih uradio. Ono što nisam znao bilo je da li ću imati hrabrosti da uradim ono što treba da uradim.
     Ovo se stvarno činilo kao grozno, besmisleno rasipanje ljudskih života.
     Šta smo tražili ovde? Putujući stotinama ili hiljadama svetlosnih godina, da bismo sebi iskidali srce?
     Uhvatih sebe kako se držim za grudi, kao da je ova metafora stvarna. Pljunuh na opušak cigarete da bih ga ugasio i zgnječih ga u vreću za smeće. Male trunke pepela lebdele su na mestu gde sam ih, ne razmišljajući, otresao, ali nije mi bilo do toga da ih sada lovim. Posmatrao sam kako se veliki, pegavi srp planete okreće u uglu ekrana i divio mu se kao kakvom umetničkom predmetu; žućkasto-zelen do ivice osvetljene strane, amorfno crn u ostalom delu, tako da je tu zamračivao zvezde. Moglo se videti gde počinju spoljašnji, tanji delovi atmosfere po malobrojnim sjajnim zvezdama koje su treperavo provirivale, ali je uglavnom bila toliko gusta da se kroz nju ništa nije moglo videti. Razume se, nije bilo govora da se spustimo na njenu površinu, čak i ako ima čvrstu površinu, ona bi bila prekrivena takvom količinom gustog gasa da tamo nikako ne bismo mogli preživeti. Ljudi iz Korporcije pričali su kako će sagraditi specijalan tip kapsule za pristajanje, koja bi se mogla probiti kroz atmosferu planete kao što je Jupiter, a možda će jednog dana to i učiniti; ali ne dovoljno brzo da nama sad pomognu.
     Klara je još bila u toaletu.
     Ja rastegoh svoju ležaljku s kraja na kraj kabine, uvukoh se u nju spustih glavu i zaspah.
     Četiri dana kasnije oni se vratiše. Praznih ruku.
     Dred i Hem su bili smrknuti, prljavi i razdražljivi; Sem Kehejn je izgledao sasvim veseo. Time me nije obmanuo; da su našli bilo šta od vrednosti, obavestili bi nas preko radio-veze. Ali bio sam radoznao. "Kakav je rezultat, Seme?"
     "Gola nula", odvrati on. "Samo stenje, nisam mogao da ukibim ništa zbog čega je bilo vredno spuštati se na površinu. Ali imam ideju."
     Klara nam priđe, gledajući ljubopitljivo u Sema. Ja sam gledao u ostalu dvojicu; izgledali su tako kao da znaju kakvu ideju ima Sem, ali im se ona nije dopadala.
     "Znate", reče on, "ova zvezda je dvojna."
     "Kako se to raspoznaje?" upitao sam ja.
     "Uključio sam antene. Videli ste onu veliku plavu cicu tamo..." On se osvrnu, zatim se zacereka. "Ovaj, ne znam s koje strane se sada nalazi, ali je bila u blizini planete kad smo počeli da snimamo. Elem, činilo se da je blizu, pa sam je osmatrao na zahvatnicama, a oni su pokazivali tako pravilno kretanje da nisam mogao da verujem. Sigurno je u pitanju binarni sistem, čija je glavna zvezda ovde; do njenog parnjaka može da ima najviše pola svetlosne godine."
     "Mogla bi biti lutalica, Seme", reče Hem Tajeh. "To sam ti već rekao. Prosto zvezda koja noću prolazi."
     Kehejn slegnu ramenima. "Čak i da je tako. Blizu je."
     Klara upade: "Postoji li neka planeta?"
     "Ne znam", priznade on. "Pričekaj malo - eno je, čini mi se."
     Svi pogledasmo u pravcu ekrana. Bilo je sasvim jasno o kojoj zvezdi Kehejn govori. Bila je sjajnija od Sirijusa gledanog sa Zemlje, sa magnitudom od najmanje minus dva.
     Klara reče ljubazno: "Zanimljivo. Nadam se samo da ne razumem dobro šta smeraš, Seme. Pola svetlosne godine - to je u najboljem slučaju dvogodišnje putovanje najvećom brzinom broda, čak i kad bismo za to imali dovoljno goriva. A mi ga nemamo, deco."
     "Znam ja to", nastavi Sem uporno, "ali sam nešto mislio. Kad bismo samo malo mogli da poguramo glavni brod..."
     Ja se i sam zaprepastih što vičem iz sve snage: "Prestani s tim!" Sav sam se tresao. Nisam mogao da se zaustavim. Ponekad je to izgledalo kao da potiče od osećanja užasa, a ponekad kao da je od jarosti. Čini mi se da sam u tom času imao revolver u ruci ustrelio bih Sema bez razmišljanja.
     Klara me dotače rukom da bi me smirila. "Seme", reče ona, sasvim blago za svoju narav, "znam kako ti je." Kehejn se pet puta uzastopce vratio praznih šaka. "Kladim se da je to moguće učiniti."
     Njegov izraz lica bio je začuđen, sumnjičav, defanzivan, sve to zajedno. "Ozbiljno?"
     "Hoću da kažem, zamišljam da kad bismo mi u ovom brodu bili Hičiji, umesto što smo ljudski klipani kao što jesmo - e, onda bismo znali šta da radimo. Došli bismo ovamo i pogledali okolo i kazali: 'O, hej, pazi naši ovdašnji prijatelji -' ili, znate, već ko god da je bio ovde kad su oni određivali pravac ovog leta - 'naši prijatelji su se, mora biti, odselili. Nema ih više kod kuće.' A onda bi kazali: 'Nek' idu bestraga, hajde da vidimo koga ima u susedstvu.' I onda bismo gurnuli ovu stvarčicu ovde i onu tamo i suknuli pravo naviše do one velike plave zvezde..." Ona prekide i pogleda ga, držeći se i dalje za mene. "Samo mi nismo Hičiji, Seme."
     "Isuse, Klaro! Ja to znam. Ali mora da postoji neki način..."
     Ona klimnu. "Sigurno da postoji, ali mi ne znamo koji je. Ono što znamo, Seme, jeste da nijedan brod nikada nije promenio pravac leta i vratio se da nam o tome ispriča. To znaš? Nijedan jedini."
     Nije joj dao neposredan odgovor; samo je buljio u veliku plavu zvezdu na video-ekranu i rekao: "Glasajmo."
     Rezultat glasanja je, naravno, bio četiri prema jedan protiv menjanja kursa na komandnoj tabli, s tim što je Hem Tajeh stajao između Sema i table sve dok nismo prestali da letimo brzinom većom od svetlosne na povratku kući.
     Putovanje u pravcu Kapije nije bilo duže od putovanja na izlaznom kraku, ali je izgledalo kao večnost.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:00:25
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.149 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.