Феномени ријалити програма :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Ponekad treba krenuti od samog korena problema...
... mada je ponekad teško pronaći gde je koren... od tolikog korova se lako čovek zbuni...

Kako steći prijatelje.

Tehnički napredak, a pogotovu sve veće mogućnosti komuniciranja premostili su i u Izraelu ograde među ljudima — osobito navečer dok zastori još nisu spušteni.
Jedne večeri zazvonilo je na našim vratima. Najbolja supruga na svijetu skoči i požuri preko cijele sobe prema meni, pa reče:
— Hajde, otvori.
Pred vratima su stajali Grossmannovi. Dov i Lucy Grossmann, prijazan bračni par u srednjim godinama i papučama. Kako se do tog vremena nismo još nikada izravno sreli, predstaviše se i ispričaše što smetaju u ovo kasno doba.
— Ta, susjedi smo — rekoše. — Možemo li na trenutak ući?
— Samo izvolite.
Grossmannovi se sa zapanjujućom sigurnošću usmjeriše ravno u salon, zaobiđoše glasovir i zastadoše pred kolicima za služenje čaja.
— Vidiš? — Lucy će slavodobitno mužu. — Nije to nikakav šivaći stroj.
— Dobro, u redu! — Dov se ljutito zarumenje. — Pobijedila si. Ali prekjučer sam ja imao pravo. Oni nemaju Encyclopaediju Britannicu.
— O Britannici uopće nije bilo govora — ispravi ga Lucy. — Ja sam samo kazala da oni u kući imaju enciklopediju i da su uopće podosta snobovi.
— Šteta što nismo tvoje cijenjene izjave snimili na vrpcu.
— Da, stvarno je šteta.
Opazio sam kako malo treba da se taj razgovor pretvori u čarku. Zato sam predložio da svi lijepo sjednemo i razgovaramo kao odrasli ljudi. Grossmannovi klimnuše — svako za sebe — potvrdno glavom, Dov odloži kišni kaput i oboje sjedoše. Pidžama što ju je Dov imao na sebi, bila je plavo i sivo prugasta.
— Stanujemo u kući preko puta — započe Dov i pokaza prema kući. — Na petom katu. Prošle godine bili smo u Hongkongu i ondje kupili izvrstan dvogled.
Složio sam se da su japanski proizvodi zaista vrijedni.
— Povećanje je maksimalno, jedan prema dvadeset — pohvali se Lucy čupkajući po uvijačima za kosu. — S tim dvogledom možemo vidjeti svaku sitnicu u vašoj kući. A Dobby, koji je kadikad tvrdoglav kao magarac, jučer je upravo tvrdio da je tamni predmet iza vašega glasovira šivaći stroj. I niste ga mogli razuvjeriti, premda se jasno vidjelo da na njemu stoji vaza. Ta odakle, molim vas, vaza na šivaćem stroju? Upravo tako. Ali Dobby to nikako nije htio priznati. I danas smo se cijeloga dana svađali oko toga. Naposljetku rekoh
Dobbyju: Znaš li što? Otići ćemo prijeko do njih i provjeriti tko ima pravo. I tako, evo nas ovdje.
— Dobro ste učinili — pohvalio sam ih. — Inače svađi ne bi bilo kraja. Postoji li još nešto sporno?
— Pa, eto, zastori — uzdahnu Dov.
— Što nije u redu sa zastorima i zašto uzdišete? — zapitao sam.
— Kad u spavaćoj sobi navučete zastore, ne vidimo ništa drugo osim nogu.
— To stvarno nije u redu.
— Ne bih htio da pomislite kako se ja tužim — ubaci Dov. — Uopće se ne obazirite na nas. Vi ste u svojoj kući.

Atmosfera je očigledno postajala srdačnijom. Moja je žena iznijela čaj i slano pecivo.
Dov prijeđe prstima po donjoj strani naslona za ruke.
— Silno me zanima ...
— Da? A što to?
— Da li je tu još uvijek zalijepljena ona guma za žvakanje. Bila je crvena, ako se ne varam.
— Glupost — ispravi ga Lucy. — Bila je žuta.
— Nije nego crvena.
Neprijateljstvo je iznova usplamtjelo. Zar dvoje civiliziranih ljudi ne mogu ni pišivih pet minuta međusobno razgovarati a da se ne svade? Kao da su te sitnice važne! Slučajno je guma za žvakanju zelena, znam to posve dobro.
— Ovdje ju je zalijepio gost koji je prošlog tjedna bio u vas na večeri — objasni Dov. — Neki visoki, dobro odjeveni muškarac. Dok je vaša supruga bila u kuhinji, izvadio je gumu iz usta, osvrnuo se oko sebe da ga tko ne vidi i zatim ... kao što već rekoh ...
— Pa to je prekrasno — kikotala je moja žena.
— Što vi sve ne vidite!
— Kako nemamo televizor, moramo se zabaviti na neki drugi način. Nadamo se da nemate ništa protiv.
— Ni govora.
— Ali morali biste bolje pripaziti na onog čistača prozora što vam dolazi svake sedmice. Na onog u sivoj radnoj kuti. On uvijek poslije ode u kupaonicu i upotrebljava vaš deodorans.
— Ma nemojte? Vi možete gledati čak i u našu kupaonicu?
— Ne osobito. Vidimo u najboljem slučaju tko je pod tušem.

Slijedeće upozorenje odnosilo se na djevojku koja čuva našeg sina.

— Netom vaš mali zaspe — objašnjavala je Lucy — ona se zavuče u vašu spavaću sobu. Sa svojim ljubavnikom, dakako. Studentom. Nosi naočale bez okvira.
— A kako vidite spavaću sobu?
— Nije loše. Samo, rekla sam vam već, smetaju zastori. Osim toga, ne sviđa mi se onaj cvjetni uzorak.
— Odgovara li vam barem osvjetljenje?
— Da kažem istinu: ne odgovara. Kadikad se samo naziru sjene. Tako nešto ne možete fotografirati.
— Rasvjeta u našoj spavaćoj sobi — ispričavao sam se — podešena je uglavnom za čitanje. Moja žena i ja vrlo mnogo čitamo u krevetu.
— Znam, znam. Ali ponekad to čovjeka, vjerujte mi, može naljutiti.
— Dov! — dobaci mu Lucy prijekorno. — Ti ljude moraš odmah napadati!
Kao za utjehu objavi nam što ona najradije gleda: kad moja žena prije spavanja pođe u dječju sobu i poljubi našega najmlađeg u riticu.
— To je tako lijep i veseo prizor! — Glas joj je bio pun oduševljenja. — Prošle nedjelje posjetio nas bračni par iz Kanade, oboje arhitekti za unutrašnje uređenje. Oboje su, neovisno jedno o drugom izjavili kako još nikada nisu vidjeli nešto tako dirljivo. Obećali su da će nam poslati pravi teleskop, jedan prema četrdeset, najnoviji model. Uostalom, Dov se već bavio mišlju da montira u vašu spavaću sobu jedan od onih japanskih mikrofona što navodno imaju domet i do dva kilometra. Ja bih radije pričekala dok ne budemo mogli sebi priuštiti nešto zaista prvorazredno, američko.
— Imate pravo. Kod tih stvari ne treba štedjeti. Dobby ustade i strese s pidžame mrvice sendviča kojima ih je moja žena u međuvremenu bila poslužila.
— Zaista nas veseli što smo se naposlijetku ovako licem u lice upoznali — reče srdačno, pa me, kao u šali, udari pod rebra i prašpnu mi: — Pazite na težinu, momče! Vaš trbuh se vidi čak u susjedstvu.
— Hvala vam na upozorenju — rekoh pomalo postiđeno.
— Nema na čemu. Ako možemo pomoći susjedu, onda to treba da učinimo, zar nije tako?
— Naravno!
— A zar ne mislite da je onaj cvjetni uzorak na vašim zastorima ...
— Posve ste u pravu.
Pozvali smo Grossmannove da nam što prije opet dođu. Malo zatim ugledali smo kako se u petom katu susjedne kuće upalilo svjetlo. Na prozoru se ocrtavala Dobbvjeva vitka prilika. Kad je uzeo dvogled iz Hongkonga, mahnuli smo mu. On nam uzvrati.

Bez sumnje: stekli smo nove prijatelje.

_{Efraim Kišon - Nije fer, Davide.}