Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Eysenck Hans / Sargent Carl ~ Ajzenk Hans / Sardžent Karl  (Pročitano 19510 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Svest i materijalni svet

     Vokerova teorija pokušava da obuhvati tri ključna promenljiva elementa u ESP ogledu: posmatrača, posmatranje i posmatrani sistem. U ovom modelu oni postaju: svest, povratna sprega i nasumičnost. Kako?
     Kao prvo, Voker ima jednu teoriju o međudejstvu između telesnog mozga (u čovekovoj lobanji) i nečeg što očigledno izmiče svakom pokušaju merenja, a to je um, ili svest (Voker tu upotrebljava i termin 'volja', ali ćemo ga mi izbeći jer nosi izvesne konotacije koje nam ne bi bile od pomoći). Nasumičnost ulazi u sliku zato što mozak, koji je jedan zapanjujuće složen organ, sadrži u sebi veoma veliki broj nasumičnih ili kvazinasumičnih procesa ili elemenata procesa. Svest je sposobna da moćno utiče na delovanje mozga, naprosto tako što kolabira mnoge vektore stanja (mnoge talasne funkcije) u njemu! Prema tome, po Vokeru, međudejstvo svest-mozak simetrično je sa međudejstvom svest-kvantni sistem. Razlika je samo u tome što se jedno dešava u čovekovom organizmu, a drugo izvan njega.
     Ovo može zvučati bizarno. Nismo navikli da razmišljamo o svom sopstvenom mozgu kao o REG mašini - generatoru nasumičnih događaja (osim, možda, kad sanjamo ili kad se neko malo žešće napije). Međutim, Vokerov model postulira samo nekoliko takvih osnovnih procesa, među kojima je najistaknutiji proces kvantnomehaničkog 'elektronskog tunelovanja' na sinapsama (sastavcima gde nervni signal treba da preskoči iz jedne nervne ćelije u drugu). Ovo je dovoljno verovatno, ili barem nije jasno neverovatno, ako imamo u vidu fizička ograničenja sinapsnog sistema. Mogli bismo obratiti pažnju na činjenicu da jedan drugi nobelovac, ser Džon Ekls, koji je Nobelovu nagradu za medicinu dobio za svoj rad u oblasti delovanja centralnog nervnog sistema, ima slične ideje o međudejstvima između svesti i mozga. Dovoljno je da svest izvrši samo mali uticaj na nekoliko nasumičnih događaja u mozgu, pa da to povuče za sobom, lančano, prave kaskade efekata u milionima nervnih ćelija u mozgu. Dakle, svest može moćno da utiče na čovekove moždane procese, na delovanje njegovog sopstvenog mozga. Nismo baš sigurni da li Voker o ovom efektu kaže išta drugo osim da se on dešava; ali imamo pravo da postavimo pitanje da li to ima neke implikacije na oblast paranormalnih moći.
     Povratna sprega je u ovoj teoriji naprosto skraćeni naziv, naznaka, za sve one načine na koje je svest spregnuta sa činom posmatranja, u terminima priticanja (u svest) onih informacija koje se posmatranjem pribavljaju. U pojedinim varijantama kvantnomehaničke teorije o paranormalnoj moći, taj činilac presudno ograničava paranormalne događaje, tako da, ako nema povratne sprege, nikakvog ESP efekta neće moći da bude jer on neće imati čime da bude aktiviran. (Nedostajaće 'okidač'.) O tome ćemo još nešto reći kasnije.
     Najzad, u Vokerovoj teoriji pojavljuje se, iz tehničkih razloga, kao bitan zahtev i to da svest mora imati sposobnost ne-lokalnog delovanja. A to znači da svest mora imati moć da deluje i izvan mozga u kome ima uporište: mora imati moć da stupi u međudejstvo sa posmatranim fizičkim sistemom.
     To je, dakle, osnovna priroda ovog teorijskog modela. Po njemu, svest može da utiče na nasumične događaje neposredno, i to na dva mesta: u telu i izvan tela; u oba slučaja na taj način što opaža nešto i time kolabira vektor(e) stanja u posmatranim događajima. Pogledajmo, sada, koje konkretne prognoze, a time i testovi, odatle proističu.

     Opažanje i vršenje uticaja

     Gotovo svi kvantnomehanički modeli paranormalnih moći odlikuju se jednom jednostavnom prognozom: ako čovek ne opazi jedan sistem, ne može na njega ni uticati. Ako svest nije povezana sa procesom kolabiranja jedne talasne funkcije, onda neće imati nikakvu ulogu u tom kolabiranju, pa neće nimalo ni uticati na njega. To u slučaju ogleda sa paranormalnom moći znači da ako jedna osoba ni na koji način ne doznaje rezultate nekog ogleda, ne može ni upotrebiti svoju paranormalnu moć da utiče na njih. Ovo predviđanje vodi ka ponovnom tumačenju nekih starih ogleda, raščišćava neke prividne probleme u vezi sa paranormalnom moći, pravi jasna predviđanja, ali usput i stvara neke trnovite paradokse.
     Ponovna tumačenja. Ko, zapravo, proizvodi ESP efekte u ESP ogledima? Odgovor se sam po sebi nameće: ispitanici, dabome. Ali kvantnomehaničke teorije kažu da to ne mora biti tako; ako ispitanici ne vide i ne doznaju rezultate, to znači da nisu mogli ni uticati na njih. Kao primer uzmimo daljinske ESP studije Karlisa Osisa koje smo već pominjali. Pošto ispitanici nikada nisu doznali rezultate, a ispitivači jesu (jer su ih posle proveravali i ocenjivali) kvantnomehanička teorija sugeriše da ispitanici nisu mogli izazvati ESP efekte. Dakle, jedino su ih mogli izazivati - ispitivači! Drugim rečima, eksperimentatori.
     Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Razmotrimo opet oglede Reksa Stenforda po PMIR teoriji. U tim ogledima ispitanici nisu mogli primati povratne informacije o svojim sopstvenim reakcijama na tajnim (nesvesnim) testovima paranormalnih moći, ali jesu dobili informacije u obliku posledica svog PK dejstva (naime, oni koji su postigli uspeh, posle toga su dobili daleko prijatnije zadatke). Sad u prvi plan izbija pitanje: šta, zapravo, znači reč 'merenje' i kako, zapravo, deluje 'povratna sprega'? Teorije kvantnomehaničke paranormalne moći daju opštu predstavu prema kojoj bi optimalna povratna sprega izgledala ovako: ispitanik nešto nagađa, onda mu se saopšti šta je stvarno trebalo da kaže. Zatim pokuša da pogodi ponovo, i odmah mu se, opet, kaže da li je pogodio i šta je trebalo da kaže. I tako redom, gađa jednu po jednu metu i svaki put sazna celu istinu o svom učinku. Tako ceo ogled, deo po deo, paradira pred ispitanikovim očima. Kudikamo slabija povratna sprega bila bi ako ispitanik sazna samo zbirni učinak svog truda (svoj ukupni postignuti ishod za ceo test) ili ako mu ispitivač makar samo malo namigne u smislu 'Dobro si postigao' (ili: postigla).
     Kvantnomehaničke teorije paranormalnih moći daju izvestan broj vrlo jasnih prognoza o tome koji će ispitanici postizati koliko visoke rezultate iznad nivoa slučaja u testovima, a te prognoze su funkcije tipa i količine ostvarene povratne sprege; ali kvantnomehaničke teorije to čine na jednostavan matematički način, a informaciju takođe definišu matematički. To je lepo, ali možda ne pokriva sve izvore, niti sve staze i stazice, kojima povratna sprega može da 'procuri' u stvarnom eksperimentalnom okruženju. Nećemo se zaglibiti u jednačine; suština je da svojim insistiranjem na povratnoj sprezi kvantnomehaničke teorije zaoštravaju pitanje ko je bio, a ko, zapravo, nije bio izazivač efekata, odnosno da li su ESP i PK efekti bili pripisivani pogrešnim ili pravim ljudima. Pošto je za uspeh ogleda svakako važno da se izoluju pravi izazivači, da bi se potom efekti mogli kontrolisati i ponovo dobijati negde drugde, uviđamo da nam kvantnomehaničke teorije mogu pomoći da u budućnosti postižemo veću ponovljivost rezultata.
     Voker je uspeo da ponovo protumači rezultate nekih složenih ranih ogleda sa kockicama i psihokinezom, i to u terminima upravo njegove lične verzije kvantnomehaničkog modela. Zanimljivo je znati da je iste rezultate postigao nekoliko godina ranije jedan švedski inženjer koji je imao neke svoje zamisli o tome šta je u takvim studijama trebalo da se dešava. Efekti u ovim ogledima bili su istančani i složeni; ne želimo da se zapetljavamo u tehničke pojedinosti (a zainteresovani čitaoci neka pročitaju relevantne izvore o tome, koji su u bibliografiji navedeni), već ćemo samo reći da su kvantnomehaničke teorije bile vrlo produktivne, tako da su dale alternativna objašnjenja za izvesne podatke za koje smo mislili da smo ih ispravno protumačili iz prvog pokušaja.
     Objašnjenja. Kvantnomehaničke teorije uspele su da objasne izvesne eksperimentalne nalaze koji su do tada bili do krajnosti zbunjujući za parapsihologe. Jedan od klasičnih primera za tako nešto jeste takozvani 'efekat beležnika'.
     U tri klasične serije ESP ogleda sa pogađanjem karata, Robert Brajer i Sara Feder (Rajnova kćer) opazili su da osoba koja vodi evidenciju o rezultatima (upisuje podatke, sabira ih i tako dalje) ima jak uticaj na te iste rezultate. Kad su se menjali beležnici, dobijali su se veoma različiti obrasci pogađanja, iako ispitanici nisu ništa znali o beležnicima, niti o rezultatima, niti su beležnici išta znali o ispitanicima.
     Ovaj zbunjujući fenomen kasnije su temeljito istraživali drugi parapsiholozi u Zadužbini za istraživanje prirode čoveka, držeći se tradicije Federove i Brajera. Razlog što su ti efekti beležnika morali biti tako ozbiljno shvaćeni sastojao se u tome što su se veome dosledno, uporno ispoljavali u tim dugim serijama ogleda. To, dakle, nisu bila post festum preturanja po statističkim beznačajnostima na silu izvučenim iz prošlosti. Naročito uznemirujući vid 'efekta beležnika' sastoji se u tome što se ispoljavao i u slučajevima kad su beležnmici stupali na scenu mnogo, mnogo kasnije, pa čak i godinama posle ogleda! Naime: neko je obavio oglede, neko drugi je zapisao sve rezultate (jedan po jedan rezultat, za svako pojedinačno pogađanje zapisano je šta je ispitanik rekao, a koja je karta stvarno bila), a kroz nekoliko godina jedan beležnik uzeo je da sabere i obradi neke od tih rezultata, drugi je uzeo druge i - pokazao se 'efekat beležnika', ovih naknadnih.
     Sa konvencionalnog stanovišta, moramo proći kroz neke vrlo čudne mentalne akrobacije da bismo objasnili tako nešto. Kako može neko ko se uključio u projekat tek godinama kasnije, neko ko je učesnicima bio potpuno nepoznat, i to se uključio samo da bi već zapisane podatke sređivao i sabirao, da utiče na tok ogleda? Zar posezanjem iz budućnosti? Ali za Vokerovu teoriju tu nema problema. Ta mogućnost proističe iz temporalne i prostorne invarijantnosti u mernom vidu kvantnomehaničke teorije. Posmatrač koji gleda jedan ogled iz budućnosti može da utiče na njega jer je proces temporalno invarijantan. Dakle, problem koji je za konvencionalnu analizu vrlo teško rešiv, za kvantnomehaničku analizu postaje lako rešiv. (Ali različiti kvantnomehanički modeli različito tumače način na koji posmatrač iz daleke budućnosti može uticati na kolabiranje vektora; to ćemo videti kasnije.)
     Predviđanja. Stižemo do jednog od velikih trijumfa kvantnomehaničkog modela. Temporalno-invarijantni element kolapsa vektora stanja nadahnuo je istraživače da potraže jednu zaista zapanjujuću pojavu, retro-PK, to jest psihokinetičko delovanje unazad kroz vreme.
     Objasnićemo šta to, zapravo, znači tako što ćemo razmotriti jedan od Šmitovih izuzetnih, divnih ogleda na ovu temu. Šmit je uredio da jedna REG mašina proradi i da proizvede seriju nasumičnih binarnih brojeva koji su snimani na magnetnu traku, i to na dva različita kanala, i koji su na njoj i ostajali, a da ih baš niko nije tada video niti na ma koji način doznao. Satima ili danima kasnije Šmit je dovodio ispitanike i postavljao im na glavu slušalice. Iz leve slušalice dopirala je serija pucketavih zvukova. Iz desne slušalice dopirala je druga, zasebna serija pucketavih zvukova. Naravno, to su bili zvuci dobijeni tako što je puštana ona traka. Od svakog ispitanika se tražilo da se usredsredi i da svojom voljom utiče da pucketanje u jednoj slušalici bude učestalije nego u drugoj. To znači da se na jednom kanalu moralo naći nešto više signala nego na drugoj; a to bi bilo moguće jedino ako bi ispitanik mogao samim svojim htenjem, svojom voljom, da utiče na REG mašinu unazad kroz vreme - dakle, da utiče na odavno završeni proces snimanja trake.
     Rezultati su bili izrazito iznad nivoa puke slučajnosti. Kasnije je još nekoliko istraživača prijavilo jake retro-psihokinetičke rezultate. Sad je retro-PK efekat već solidno dokumentovan, a to znači da su kvantnomehaničke teorije paranormalnih moći ispoljile klasičnu vrlinu dobrih naučnih teorija - predskazale su neke sasvim nove eksperimentalne rezultate o kojima dotad niko ništa nije ni slutio, a koji su potom zaista dobijeni. Ova vrsta ogleda ne bi nikako pala na um onima koji bi se oslanjali na druge, ranije teorije paranormalnih moći.
     Vokerov kvantnomehanički model (a, verujemo, i većina drugih kvantnomehaničkih modela) daje još jedno predviđanje. Pretpostavimo da je neko merio psihološko stanje ispitanika u vreme kad je REG mašina radila i nabacivala na traku pucketave zvuke, i da je, mnogo kasnije, opet izmerio psihološko stanje tih istih ljudi u vreme kad su im stavljane slušalice na glavu i kad im je prvi put rečeno šta treba da rade. Bilo bi važno samo njihovo psihološko stanje u ovo kasnije vreme. A mi bismo mogli upriličiti razne postupke da tada manipuilišemo njihovim psihičkim stanjem: na primer, da povećavamo ili smanjujemo nivo brižnosti kod tih ljudi kako bismo testirali ovu prognozu. Nije nam poznato da je do danas taj vid kvantnomehaničkih teorija testiran kako treba, ali predviđanje je jasno i može se testirati lako, pa bi, prema tome, zaista trebalo da se neko angažuje oko toga.
     Paradoks. Element prostorne i temporalne invarijantnosti u kvantnomehaničkim modelima ne samo što je izvor njihove velike snage i vrednosti (što se pokazalo generisanjem retro-PK testova) nego je, u isti mah, i njihova Ahilova peta. (Ali to je više unošenje nekih opštih nedoumica kvantne fizike u parapsihologiju, nego što je odlika parapsihologije same.) Teškoća je sledeća: ako posmatrač iz budućnosti može uticati na događaje koji su se dešavali u prošlosti (kao što je bilo u ogledima sa 'efektom beležnika') onda se moramo zapitati - koji posmatrači, iz koje budućnosti? Ima li taj proces ikakve granice?
     Razmotrimo još jedan Šmitov pionirski ogled. U jednoj kasnijoj studiji retro-psihokineze on je nekim ispitanicima puštao istu traku sa pucketanjima četiri puta ispočetka, a da oni to nisu ni znali niti primetili. Zahtev je bio isti: uticati da na jednoj slušalici pucketanje bude češće. I stvarno se na jednom kanalu našlo pucketanje znatno češće: efekat je bio mnogo jači nego kad je traka puštana samo jednom. Drugim rečima, postoji kumulativni efekat: pokušaj ponavljan četiri puta uzastopno izvršio je snažnije delovanje na prošlost. Ali to otvara 'problem divergencije': ako se u još daljoj budućnosti dogodi novo preslušavanje (a to može da znači i uključivanje novih posmatrača, drugih ljudi) oni bi takođe mogli da se umešaju u kolabiranje vektora stanja.
     Različiti kvantnomehanički modeli imaju različita rešenja za ovaj problem. Jedna strategija sastoji se u tome da se ključna uloga prepusti povratnoj sprezi. Razlog što, na primer, čitaoci stručnih časopisa imaju vrlo malo uticaja na tok ogleda koji su u tim časopisima prijavljeni jeste to što ne dobijaju mnogo povratne sprege; doznaju možda samo ukupan, objedinjen statistički rezultat ogleda. Bez povratne sprege koja bi obuhvatala jedan po jedan detalj celog toka ogleda oni na taj tok ne mogu uticati. Voker tvrdi da postoji jedno prostorno-vremensko invarijantno 'povezivanje' posmatrača događaja koje je takvo da su posmatrači iz budućnosti veoma sputani u svakom eventualnom pokušaju da kolabiraju vektore stanja u prošlosti; ali bićemo pošteni i priznaćemo da Vokerovu logiku u ovom pogledu nismo uspeli da pratimo. Rvanje sa problemom divergencije različitih uticaja iz budućnosti ostaje vrlo težak problem za kvantnomehaničke teoretičare paranormalnih moći. Ne bismo želeli tvrditi da kvantnomehanički modeli nemaju svoje veoma ozbiljne probleme: imaju ih. Ali imaju i dodatnu podršku iz novog pravca.

     Duh i mašina: mašina

     Nasumičnost je, po Vokeru, ključna odlika one mašine koja se naziva čovek. 'Tunelsko' zadiranje elektrona kroz prepreke u sinapsama u mozgu i ESP uticaj svesti na nasumične kvantnomehaničke događaje izvan tela, jesu dva presudna nasumična fenomena. Bez takve nasumičnosti ne bi (po Vokeru) moglo biti nikakve paranormalne moći.
     Ovaj deo teorije sugeriše da psihokinetička moć ne može uticati na događaje koji su samo pseudo-nasumični. Generator pseudo-nasumičnih događaja je mašina koja koristi neki algoritam da generiše niz događaja koji će ličiti na nasumičnost. Voker tvrdi da PK ne može delovati na rad takvih generatora. Ogledi su, međutim, pokazali da PK utiče i na pseudo-nasumične mašine, mada slabije nego na one sa istinskom nasumičnošću. Zbog čega je to moguće? Zbog toga što i kao početak datog algoritma mora da postoji neki događaj koji je 'okidač' - naime, mora postojati početna tačka za koju se ponekad kaže da je 'broj-semenka'. Pošto se taj broj-semenka odabira zaista nasumce, podložan je PK delovanju! Zasad niko nije smislio postupak koja bi poništio to jezgro prave nasumičnosti u pseudo-nasumičnoj mašini. (Ili, bar, parapsiholozi nisu doznali za to.) Vokerov model ovde daje jedno predviđanje koje se svakako može testirati, i mi sa nestrpljenjem očekujemo dan kad će neko uraditi taj posao. Važno je da model bude u načelu podložan testiranju.
     Vokerova teorija takođe predviđa da složenost procesa koji dovodi do generisanja nasumičnih događaja nije važna kao činilac. (Pod nekim okolnostima, složeniji sistemi mogu, zapravo, davati veće mogućnosti za kolaps talasnih funkcija, kao u slučaju 'tumbanja' više kockica odjednom ili u Džanovoj nasumičnoj mehaničkoj kaskadi, gde nastaje veći broj zaista nasumičnih događaja). Ovo predviđanje podržano je, opet, Šmitovim radom sa jednostavnim i složenim REG mašinama.
     Uzgred, ovaj postulat nasumičnosti pomaže da odbacimo jednu staru zamerku skeptika u vezi sa PK, koju je Hansel ponovio. Zašto psihokinetičari, pita Hansel, ne mogu upotrebiti svoju moć da proizvedu silu kojom bi makar samo malčice pomakli kazaljku apotekarske vage? Čemu kockice? Odgovor je, po Vokeru, očigledan: mnogo je lakše uticati na jedan dinamički sistem (na kockice koje se prevrću leteći kroz vazduh ili na opaljivanje impulsa u REG mašini) nego na neki statički sistem u kome nema mnogo nasumičnih kvantnih događaja (apotekarska vaga sa tasovima u ravnoteži). Dinamički sistemi imaju, već po svojoj prirodi, mnogo veću nasumičnost, pa je zato lakše uticati na njih. To ne znači da su 'makro-PK efekti', kao levitacija nepomičnih predmeta, nemogući ili da se nikad ne dešavaju, nego samo znači da će biti daleko ređi i da će ih biti daleko teže izmamiti od subjekta. Ovaj element u Vokerovoj teoriji takođe je u saglasnosti sa beleškama Vilijema Brauda o dinamičkoj prirodi ciljnih sistema kao ključnoj varijabilnoj veličini u bio-PK istraživanju. Takođe nam pokazuje da raniji istraživači, koji su tvrdili da fizičke osobine ciljeva u PK ogledima ne utiču na rezultate, naprosto nisu gledali one prave osobine. Da su proučavali odnos statičkog i dinamičkog, da su razmatrali koji ciljevi su labilni, našli bi razlike (Voker kaže da su ih, zapravo, i nalazili, ali da nisu uviđali značaj tih svojih uočavanja.)
     Baš kao što ova teza 'smiruje' Hanselovo pitanje, ona takođe uspeva da se udruži sa Stenfordovim sugestijama o razlozima zbog kojih su izmenjena stanja svesti povoljna za ispoljavanje paranormalnih moći. Kad se mozak u takvim izmenjenim stanjima 'de-strukturiše' (a to se primećuje po halucinacijama, čudnim i bizarnim slikama i načinima razmišljanja, i tako dalje), onda, po Vokerovom modelu, treba očekivati povećanje broja zaista nasumičnih događaja u njemu, a time i veću mogućnost svesti da utiče na kolaps talasnih funkcija, to jest vektora stanja. Ovde postoji jasno podudaranje fizike i fiziologije.

     Duh i mašina: duh

     Tako stižemo do same svesti. Filozof Džilbert Rajl svojevremeno se podsmevao pojmu svesti, tvrdeći da je to samo 'duh u mašini'. Po Vokerovom mišljenju, međutim, to je veoma delotvoran duh.
     Prema Vokeru, ključni element jeste cilj svesti. Šta posmatrač želi videti? Šta priželjkuje, kakva je njegova (kako bi to Stenford rekao) dispozicija? Svest je jedan parametar koji utiče na kolaps talasne funkcije. Sada smo na čisto psihološkom nivou istraživanja, jer istraživač jedino može da postavlja pitanja subjektu, ako želi saznati šta je u njegovoj svesti (ili može učiniti neki pokušaj da manipuliše njegovim željama ili dispozicijama).
     Međutim - tu stvari postaju zanimljive - Vokerova teorija tvrdi da postoji određeno ograničenje sposobnosti svesti da utiče na fizičke sisteme. U većini kvantnomehaničkih teorija postoji, kao što smo videli, neki oblik ograničenja povezan sa jačinom povratne sprege, ali Voker predlaže i ograničenje u pogledu količine informacija (u matematičkom smislu) koju svest može predati (to se kaže: 'saopštiti') jednom fizičkom sistemu. Pojedinosti Vokerovih derivacija ovde nas ne zanimaju; važno je znati da njegovi postulati o 'kapacitetu kanala' svesti (svesti kao činioca koji deluje na svet) daju neka konkretna predviđanja koja se mogu testirati.
     Najvažnije od njih jeste predviđanje da će razmera signal/šum u ogledima sa paranormalnim moćima biti nezavisna od osnovnih verovatnoća za uspeh ili neuspeh. Razmotrimo neke oglede o kojima smo već govorili. U nekom Šmitovom ogledu sa binarnom REG mašinom 'osnovna verovatnoća' za postizanje uspeha jeste 50%, a to znači 1:2. Drugim rečima, postoje dve podjednake mogućnosti, pa su izgledi da pukim slučajem 'nabodeš' onu pravu tačno jedna polovina. U ESP ogledu sa pogađanjem karata, ako na njima ima pet mogućih simbola, izgledi da nasumce pogodiš onu željenu je 1:5, ili, 20%. Za pokušaje psihokineze sa bačenom kockicom za kockanje, znamo da izgledi da željena strana padne čistom slučajnošću nagore iznose 16,67 odsto, jer svaki put će pasti samo jedna od šest mogućih - 1:6. Dakle, ukratko rečeno, osnovna verovatnoća jeste ona da se nešto 'potrefi' potpuno slučajno, pukim slučajem. Voker tvrdi da, ako su svi drugi elementi isti, nema razloga da se pretpostavlja da će svest saopštiti više informacija jednom od tih sistema nego bilo kom drugom. Razmera između (korisnog, željenog) signala i (nekorisnog) šuma, to jest buke, merena statistički i iskazana kao stepen neverovatnoće da se nešto postigne pukim slučajem, biće ista i za velike i za male osnovne verovatnoće - za bilo kolike.
     Pa šta? Pa, to da je ovo predviđanje sasvim različito od onoga što kažu drugi modeli, to jest druge teorije o mogućim načinima delovanja paranormalnih moći. Razmotrite, na primer, jedan privlačan model paranormalnih moći koji kaže da prilikom jednog ogleda, ponovljenog izvestan broj puta, paranormalna moć proradi ponekad, a kad proradi, izazove kolaps talasne funkcije takav da se postigne upravo onaj željeni ishod. Koliko često će proraditi, to je stvar koja bi trebalo da ostaje prilično postojana tokom vremena. Recimo da će proraditi u 10% slučajeva (poprilično visoka vrednost, ali neka nam posluži kao ilustracija). Kad bi to tako bilo, onda bi se razmera signal/šum menjala dramatično prilikom promene osnovne verovatnoće.
     Zašto je to tako? Razmotrite jedan binarni REG ogled. Neka paranormalna moć uspešno deluje u 10% slučajeva. Znači, u svakih sto pokušaja ispitanik će deset puta uspešno uključiti svoju paranormalnu moć i time obezbediti pogodak (željeni rezultat). U preostalih 90 slučajeva neće. To znači da u tih 90 slučajeva ostaje vladavina čiste, puke slučajnosti, tako da će on pogoditi u 45, a promašiti u 45 slučajeva. Znači ukupno će imati 55 pogodaka, a to je 1,1 puta više nego što bi puka slučajnost dala. A zamislimo sada ogled u kome je udešeno da REG mašina pošalje svaki puls u samo jedan od 10 mogućih kanala. Zahvaljujući paranormalnoj moći, ispitanik će od svakih 100 pogoditi u 10 pokušaja, a u preostalih 90 slučajeva njegova paranormalna moć neće ni biti uključena. A tu će (zato što ima 10 kanala niz koje signal može da otputuje) pukom slučajnošću pogoditi samo 9 puta. Promašiće 81 put. Ukupan broj pogodaka u 100 pokušaja biće 19, što je čak 1,9 puta više od stope uspeha koja se mogla očekivati da je ispitanik nagađao zaista naslepo. Tih 1,9 daleko su veći uspeh nego 1,1 a to znači ne samo uspešnije nagađanje nego i mnogo veću razmeru signal/šum (veću u korist signala).
     Model sve-ili-ništa predviđa da će razmera signala prema šumu, kao i iznos neverovatnoće da se uspeh 'nabode' slučajno, zavisiti od osnovne verovatnoće. Vokerov model kaže da neće nimalo. Dokazi kojima raspolažemo sugerišu da je Vokerov model tačniji, iako ovde ne možemo u celosti odbaciti psihološke činioce (ljude možda više obeshrabruju testovi sa paranormalnim u kojima je verovatnoća pogotka mala, a kad su obeshrabreni oni, možda, gube motivaciju). U svakom slučaju, ono što je ovde važno jeste nešto što je donedavno bilo teško i zamisliti: postojanje preciznih matematičkih iskaza o tome kako bi paranormalna moć trebalo da deluje.

     Rasprave se nastavljaju

     Pokušajmo da svedemo jake i slabe strane ovih teških, kontraintuitivnih, kvantnomehaničkih modela paranormalnih moći i da vidimo u kom pravcu se kreće ta oblast izučavanja, u kojoj se protivurečnosti nastavljaju.
     Jake strane kvantnomehaničkog modela jasno su vidljive. Logički su dobro utemeljene. Fizika iza njih neobična je zato što na neobičan način tumači izoštravanje talasne funkcije, ali nije besmislena. Ovi modeli daju predviđanja koja se mogu u praksi proveriti i nude razumna objašnjenja za neke činjenice koje već dugo zbunjuju parapsihologe. Ovi modeli su generisali barem jednu sasvim novu liniju istraživanja, a mogli bi ponuditi mnoge nove magistralne pravce istraživanja.
     Ipak, ostaju teškoće. Teorija je kontraintuitivna, ali to je, donekle, zato što neki od problema povezanih sa njom (kao što je problem divergencije) jesu neposredno uneseni, to jest preneseni iz same fizike - a to je jedna poenta koju neki Vokerovi kritičari nisu shvatili. Ponajmanje je jasna, naravno, relevantnost kvantnomehaničkih modela za spontane paranormalne događaje, ali objašnjavanje takvih događaja i nije osnovni zadatak teoretičara kvantne mehanike.
     Preostaju još neki problemi koji izazivaju neslogu i razdor kad su u pitanju kvantnomehaničke teorije. Mi ne znamo da li je svest, sama po sebi, dovoljna da kolabira jednu talasnu funkciju. Godine 1989. Edvin Mej je prijavio jedan ogled koji je, po našem uverenju, od kapitalnog, prekretničkog značaja, a koji sugeriše da svest, možda, ipak nije potrebna za kolabiranje talasne funkcije; to je presudno pitanje, pa smo zaista začuđeni da niko u fizici, koliko znamo, do danas nije izvršio ponavljanje ovog ogleda. Osim toga, istina o današnjim fizičarima je sledeća: većina njih i danas je vezana za kopenhagensko tumačenje problema merenja, tumačenje koje (ma koliko oni pričali o prirodi mernih sistema i o međudejstvima mernih sistema sa kvantnomehaničkim svetom) ostaje, u suštini, jedan prazan ne-odgovor, jedna proizvoljna izjava da na tom mestu postoji zapreka koja onemogućava dalje razumevanje.
     Postoje dva glavna načina da se razmatraju Vokerov model i modeli drugih teoretičara nadahnuti kvantnom mehanikom.
     Jedan način sastoji se u tome da se u njima vide precizne formulacije podložne preciznoj eksperimentalnoj proveri, posle čega će se tačno znati šta je tačno a šta je netačno. Ali ako ćemo biti pragmatični, to nije najpametniji prilaz. Pametnije je, i korisnije, pogledati od kojih modela ima koliko koristi. Da li neki model omogućuje predviđanja koja se mogu testirati? Da li objašnjava podatke kojima već raspolažemo? Da li nas vodi nekim novim magistralnim putevima istraživanja? Presudna proba vrednosti ili bezvrednosti svake teorije jeste: da li sugeriše nove oglede i da li podstiče istraživačke poduhvate koji vrede truda. U tom pogledu, kvantnomehanički modeli imaju šta da ponude parapsihologiji. Mi ne kažemo da su istiniti; štaviše, kažemo da je to besmislen način razgovora o njima. Kažemo da su korisni. U tom smislu, oni su uvažavanja dostojna nauka.
     U tom pogledu, kvantnomehanički teorijski modeli bitno se razlikuju od spekulacija Džona Hejsteda o objašnjavanju paranormalnih događaja pomoću fizičke teorije Evereta i Vilera o postojanju višestrukih vaseljena. Hejsted sugeriše da se paranormalni efekti događaju onda kad se uz pomoć nečije paranormalne moći otvori komunikacija između svetova, između uporednih vaseljena, tako da događaj koji je u ovoj Vaseljeni slabo verovatan 'prođe kroz kapiju' iz neke druge vaseljene, gde je aktuelizovan, to jest desio se, u našu Vaseljenu, tako da se desi ovde. (Ili: i ovde.) To, da se razumemo, nije u skladu sa najosnovnijim postulatom fizike - da različite vaseljene jedna drugu isključuju; osim toga, ne vodi nas ni prema kakvim proverljivim ekskluzivnim predviđanjima. (To 'ekskluzivnim' bi značilo: predviđanja koja proističu samo i jedino iz Hejstedove teorije, ni iz jedne druge, pa, prema tome, ako bi se dokazalo da su tačna, time bi i tačnost baš Hejstedove teorije, za razliku od svih ostalih, bila dokazana.) Vidimo, dakle, koliko su nadmoćni pojedini kvantnomehanički modeli, kao što je Vokerov.
     Da li se kvantnomehaničke teorije kreću u nekom pravcu? Tu život postaje zanimljiv. One nisu, poslednjih godina, nadahnule mnogo novih ogleda. To je delimično, sumnje nema, zbog toga što su ogledi koji iz kvantne mehanike proističu često složeni, čudni i suprotni ljudskoj intuiciji. Većina parapsihologa diplomirani su psiholozi i osećaju se nelagodno kad se nađu u blizini čudnovatih kvantnomehaničkih modela (koji su takvi zato što je kvantna fizika, iz koje su izvedeni, veoma čudnovata nauka). Iz tih razloga mnogi parapsiholozi radije se drže dobrih starih načina ESP i PK testiranja. Još dva činioca ovde su od značaja. Prvo, iako kvantnomehanički modeli kažu da su psihološki činioci kod posmatrača od ključnog značaja za kolabiranje vektora stanja (a to znači i za pojavu i prirodu ESP efekata), oni te efekte ostavljaju, sasvim opravdano, u domenu psihologije. Iz tog razloga i parapsiholozi teže da se pridržavaju psihologije; ona je, ipak, nauka koju su proučavali. Drugi činilac jeste taj da je u poslednjih desetak godina u parapsihologiji postignut dramatičan napredak pomoću jednog postupka o kome ćemo govoriti u završnom poglavlju, a koji je poznat kao 'metaanaliza'. Baš kao što su Breid i Eliotson imali taj peh da svoju hipnotičku anesteziju ponude javnosti upravo u vreme kad je naišlo nešto mnogo bolje (hloroform), tako i kvantnomehanički modeli možda ostaju potisnuti zato što je, koliko vidimo, naišlo nešto još bolje.
     Vratićemo se kasnije pitanju da li je parapsihologija nauka ili pseudo-nauka, koje smo dodirnuli tvrdnjom da su kvantnomehaničke teorije dostojne naučnog uvažavanja. U našem sledećem poglavlju iskoračićemo iz granica nauke i istražićemo jednu temu koja je zaokupila već pionire parapsihologije. Smatramo da je to tema koju ne možemo prenebregavati i o kojoj su se možda i mnogi čitaoci zapitali: život posle smrti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ŽIVOT POSLE SMRTI?

     Naš glavni posao u ovoj knjizi bio je, do sada, razmatranje sve obimnijih naučnih dokaza da odista postoje anomalije koje se moraju označiti terminima 'paranormalna moć' ili 'paranormalno', kao i navođenje teorija o tome kako bi ta paranormalna moć mogla delovati, kada bi mogla delovati najbolje, ko bi je mogao najdelotvornije koristiti, šta bi se njome moglo postići i tako dalje. Ali za sve to vreme smo prenebregavali ono 'veliko pitanje' koje je raspaljivalo maštu prvih sistematskih istraživača paranormalnih moći: mogu li ljudska bića da opstanu i posle svoje fizičke smrti? Britanski istraživači u devetnaestom veku nisu se ograničavali na puko verovanje u to; okruženi trijumfalnim materijalizmom svoje epohe, teorijom evolucije i naučnim ateizmom, oni su bili rešeni da svakako potraže i dokaze.
     Za upuštanje u ovu temu nisu baš svi parapsiholozi podstaknuti religijom (kao što su neki kritičari netačno tvrdili). Mi ćemo se u tu temu upustiti iz nekoliko razloga, uprkos činjenici da će nas ta tema prisiliti da napustimo granice naučnog metoda i naučnog vršenja ogleda. Prvi razlog je istorijski: život posle smrti bio je važno pitanje u razmišljanjima naših najranijih kolega. Ne kažemo da su oni bili, niti da nisu bili, časni i nepristrasni u svojim nastojanjima da dođu do odgovora; samo kažemo da ne bi bilo sa naše strane korektno da se odričemo istorije svoje sopstvene discipline. Drugo, ova tema pojavljuje se u doživljajima mnogih ljudi. Mnogi je i smatraju značajnom, jer da nije tih mnogih, ne bi ni današnji spiritistički medijumi imali tako postojano, stalno tržište za svoje usluge, to jest tako postojan priliv klijenata. Kao treće, mi imamo utisak da najbolji dokazni materijal kojim raspolažemo zaslužuje i zavređuje naučno razmatranje zato što je veoma visokog kvaliteta. Ne možemo bežati od činjenica samo zato što nam nije po volji jedna oblast. Lično govoreći, nemamo baš mnogo volje da raspravljamo o implikacijama raznih istraživanja iz oblasti reinkarnacije, ali ipak nećemo prenebregavati, a ni ismevati dokazni materijal koji o tome postoji.

     Konkretni slučajevi

     Postojanje paranormalnih moći kao da sugeriše da um, ili svest, može da deluje izvan tela. To je najočiglednije u slučaju psihokineze, gde ljudska volja, po svemu sudeći, deluje na udaljene objekte i događaje. Svest, ako želite da se tako izrazite, nije lokalizovana, ona nije ograničena na fizičku zapreminu našeg mozga. Pa, ako je tako, onda je logično da potražimo i neke dalje dokaze o izdvojenosti uma od tela. Naša prva luka u koju ćemo doploviti jeste vantelesno iskustvo, VTI, poznato i kao astralna projekcija, astralni let ili astralno putovanje - takve izraze koristili su neki autori, malo više skloni okultnom, kad su pisali o VTI. Mi ćemo sve te njihove astralne svetove sasvim izostaviti iz naših razmatranja i posvetićemo pažnju, prvo, pitanju kako je to kad vam se dogodi VTI. Ovde je tipična, mada vrlo kratka, izjava jednog osmogodišnjeg dečaka o VTI: "E, da znate samo šta mi se desilo. Ležao ja na krevetu i čitao nešto, i odjedanput kao počnem da se dižem u vazduh. Podignem se ja sve do blizu plafona. Onda pogledam dole i vidim sebe kako ležim na krevetu. Onda se spustim polako. Posle toga sam pozvao..."
     Da li se takvi događaji zaista dešavaju ili su samo halucinacije? Ako bi um mogao na ovaj način da isplovi iz tela, zar ne bi mogao i trajno da ga napusti, a ipak da očuva svoj integritet i svoju koherentnost, pa i posle smrti tela? Ova mogućnost naročito se izoštrava kod jedne posebne vrste VTI, koja je poznata kao 'iskustvo blizine smrti' ili IBS. Pojedini ljudi koji su bili vrlo blizu smrti, na primer klinički mrtvi neko vreme, a onda reanimacijom vraćeni u život, prijavili su da im se činilo da njihov um plovi nekud, izlazi iz tela, u to vreme.
     Naš sledeći korak bio bi da pogledamo kakvi događaji sugerišu da bi um mogao nastaviti da deluje posle smrti tela. Ti događaji bili bi: priviđenja (prikaze, aveti, sablasti) mrtvih ljudi, razgovori sa njima posredstvom spiritista (medijuma), dokazi o navodnim 'ranijim životima' prikupljeni tokom takozvane hipnotičke regresije, kao i neposredno proučavanje pojedinaca koji ostavljaju utisak da su reinkarnirani iz nekih ranijih života.
     Može li se dati konačna naučna presuda o pitanju života posle smrti? Tu postoji jedno trnovito pitanje. Pretpostavimo da jedan medijum počne da saopštava podrobne podatke o nekome ko je umro, i da mi onda ustanovimo, na osnovu dokumentacije ili kroz razgovore sa ljudima koji su tog pokojnika ili pokojnicu poznavali, da je medijum sve tačno rekao. Pretpostavimo da su dokazi toliko jaki da mi, bez ikakve razložne sumnje, zaključimo da medijum ni na koji način osim paranormalnim putem nije mogao doznati sve to o preminuloj osobi. Pa i tada nećemo imati nikakav dokaz da je umrla osoba na neki način duhovno preživela i dostavila informacije spiritisti. Jer, ako smo mi mogli da proverimo informacije (da pogledamo dokumentarne izvore, da razgovaramo sa ljudima), onda je i spiritista mogao, pomoću ESP, da dokuči sadržinu upravo tih istih dokumenata ili pomoću telepatije da nasluti čega se sećaju preživeli poznanici umrlog čoveka. Za to je medijum mogao upotrebiti izuzetno jaku vrstu vančulnog opažanja, takozvanu super-ESP. Na ovu mogućnost vratićemo se kasnije, ali u teoriji super-ESP je alternativa pomoću koje možemo osporiti svaku tvrdnju i priču o komunikaciji sa mrtvima.
     Uprkos tome, kao i uprkos činjenici da veliki deo dokaznog materijala koji ćemo uzeti u razmatranje zaista nije plod nikakvog naučnog vršenja ogleda, mi ipak možemo doći do nekih razložnih zaključaka o životu posle smrti. Ovde treba da usvojimo načelan stav francuskih 'istražnih sudija', a to vam je, u Francuskoj, službeno lice koje ne sudi nego samo prikuplja i analizuje sve moguće podatke i dokaze koji bi mogli biti u vezi sa počinjenim krivičnim delom. Treba da koristimo svoju racionalnost, svoje osećanje za verovatnost i za razložnu sumnju, i pomoću toga da procenjujemo koliko ubedljivo izgleda ovaj ili onaj prijavljeni slučaj. Nema ni govora o konačnoj naučnoj presudi, ali se može doći do provizorne naučne razumne procene.

     Vantelesna iskustva

     "Bila sam vrlo umorna, i to fizički premorena, zaista, ali moj um bio je baš veoma aktivan. Prilegla sam da se malo odmorim, bilo je kasno po podne. Osetila sam neko čudnovato peckanje u rukama i nogama, onda sam začula neko zujanje... Bila sam svesna da mi se stvara neki pritisak oko glave ili u glavi, a onda kao da me je nešto ponelo kroz neki mračan tunel, velikom brzinom... To se završilo, pogledala sam oko sebe i po svemu stekla utisak da lebdim metar ili dva iznad postelje, još u toj istoj sobi. Bacila sam pogled nadole i videla svoje telo tamo, ispod mene. Iz nekog čudnog razloga zagledala sam se sa velikom pažnjom u jedan čudan pramen paučine na vrhu mog ormana za odeću... To me je pomalo uplašilo, pa sam se uprla snagom volje da se vratim u svoje telo. Kao da me je povukao neki kanap ili nit, vratila sam se, i to putanjom (mada u ovo nisam sigurna) kroz svoju glavu. Malo sam se trgla i pridigla se u sedeći položaj. Sve to bilo je savršeno neočekivano. Kad sam se malo pribrala, pogledala sam šta ima na tom ormanu. I zaista, ona paučina je bila tamo i izgledala je baš tako."
     Ovakva VTI nisu retkost. Bilo je raznih anketa o tome, pitanja su postavljana na različite načine, ali čini se da je nekih deset ili dvadeset posto od ukupnog stanovništva imalo nekada u svom životu barem jedno slično iskustvo. Jedna veoma mala manjina prijavljuje dva ili više VTI. Dakle, takve stvari ne govore samo neki čudaci, niti samo oni drugari koji vole da se raspričaju o 'astralnim' putešestvijima.
     Da li se tokom VTI koristi ESP? Osoba iz gornje priče 'videla' je nešto što iz normalne ljudske perspektive nije bilo dostupno pogledu; to otvara mogućnost da je um isplovio iz tela i paranormalnim putem postigao jedno opažanje.
     Čarls Tart je prijavio jedan zanimljiv ogled u kome se želeo proveriti upravo taj efekat. Jedna žena koja je već imala vantelesna iskustva ležala je na krevetu u jednoj sobi. Na njenu glavu bile su priključene elektrode EEG mašine, da bi se snimao njen elektroencefalogram. Ona je iz tog položaja uspela da pročita, tačno, petocifreni broj ispisan na papiru položenom na vrh ormana u drugoj, susednoj sobi. Karl Osis izveo je još domišljatiji ogled u kome je ispitanik ležao u jednoj sobi dok se u drugoj sobi nalazio jedan izuzetan ESP ciljni predmet. Bila je to mašina koja je projektovala slike na takav način da ih nije mogao videti niko osim neke osobe koja bi došla i stala tačno ispred te mašine. Ispitaniku je rečeno koje su to slike, on ih je, dakle, znao, ali trebalo je da pogodi kojim će se redosledom one pojaviti. Niko nije pušten da uđe u tu drugu sobu; dakle, te optičke informacije nije mogao primiti niko. Pa ipak, ispitanik je nepogrešivo pogodio kad je koja slika puštena. Za sebe je tvrdio da oseća veliko pouzdanje da će tačno pogađati. Ogled je ponovljen još dvaput, i svaki put je taj subjekt nepogrešivo pogodio redosled tih slika. Neverovatnoća da on to pogodi pukim slučajem bila je veoma velika.
     Osisov ogled je, prividno, naročito povoljan za naše sadašnje razmatranje zato što stičemo utisak da je neki deo uma tog ispitanika doplovio pred projektor i video kad se prikazuje koji optički efekat. Ali to je samo prividno; zasnovano je na pogrešnoj logici. Ako se pomoću ESP mogu otkriti podaci koji su samo na jednom mikrofilmu i nigde drugde, i ako se opet pomoću ESP može u ogledu 'nadole skroz' pogoditi koje su karte ispod kojih u čvrsto zapakovanom špilu, onda znamo da je naivno svako razmišljanje o vančulnom opažanju kao o nečem što je vezano za lokalizovano čulo. Osisov pomenuti rezultat mogao bi biti najnormalnija ESP. Štaviše, moguće je tvrditi da vantelesna iskustva nisu ništa drugo do ESP efekti praćeni halucinacijama.
     Ovaj opšti zaključak podržavaju dva ogleda Džona Palmera. U tim ogledima on je uspeo da izazove VTI kod dobrovoljaca. U prvom ogledu upotrebio je vizuelno polje sa spiralom koja rotira. U drugom ogledu obezbedio je gancfeld uslove, a ispitanicima je govorio da treba da dožive vantelesno iskustvo koje bi im omogućilo da saznaju nešto o ciljnoj slici koja se nalazi u drugoj sobi gde je gleda jedan čovek. U prvom ogledu ukupni rezultati bili su ispod slučajnosti, a oni ispitanici koji su doživeli VTI postigli su značajno ESP promašivanje. U drugom ogledu desilo se sve suprotno. Ukupni postignuti rezultati bili su iznad nivoa slučajnosti, a kod onih koji su postigli VTI, izrazito iznad tog nivoa.
     Poenta je ovde to da su to upravo isti oni rezultati koje je Palmer postizao u svojim običnim ogledima sa gancfeldom i sa izmenjenim stanjima, gde niko nije ni pominjao, a ni prijavljivao nikakva vantelesna iskustva. Najizrazitiji ESP rezultati dobijeni su od onih kandidata kod kojih su se razvila najjače izmenjena stanja svesti. To nam sugeriše da je VTI jedna suvišnost, beznačajnost, nešto što samo može eventualno naznačiti da je ispitanik dospeo u izmenjeno stanje svesti. Mi to izmenjeno stanje svesti možemo, u svakom slučaju, meriti i na druge načine. Nije nimalo važno da li se ispitaniku pričinilo da izlazi iz svog tela, važno je samo da je dospeo u izmenjeno stanje svesti. Ali da bismo bili pošteni, priznaćemo da su ispitanici u Palmerovim ogledima, oni koji su prijavili VTI, dali kudikamo drugačije opise te pojave nego ljudi kojima se to u životu desilo neočekivano; kvalitet doživljaja nije bio isti.
     Da li su ogledi sa VTI pružili neki bolji uvid u tu pojavu?
     Godine 1976. parapsiholog Robert Moris prijavio je jedan ogled sa uvežbanim ispitanikom po imenu Stjuart Hareri. Moris je sugerisao da bi jedan dobar način da se testira da li tokom VTI zaista nešto izlazi iz Harerijevog tela mogao biti sledeći: da se u blizini nađe neki monitor, dakle nadzornik, možda čovek, a možda i životinja, koji bi mogao reagovati na to nešto. Za taj posao odabrana je životinja, Harerijev kućni ljubimac - njegovo omiljeno mače. Mače je stavljeno u jedan zatvoren prostor u drugoj sobi dok je Hareri pokušavao, u nasumično odabranim periodima (koji su zahvatili otprilike jednu polovinu ukupnog vremena ogleda) da 'mentalno putuje' ka svom mačetu. Tokom onih razdoblja kad je Hareri pokušavao da bude u VTI (ako se tako može reći), mače je sedelo mirno, bez ikakvog mjaukanja, i odavalo utisak da se oseća dobro i zadovoljno. Tokom druge polovine eksperimentalnog vremena ponašalo se nemirno i mjauknulo je 37 puta. Ali kad je isti ovaj ogled ponovljen sa drugom mačkom sa kojom Hareri nije bio ni u kakvoj dotadašnjoj bliskosti, nije primećen nikakav značajan efekat.
     Da li je, dakle, to malo stvorenje na neki način osećalo Harerijevo mentalno prisustvo i iz tog razloga sedelo u miru i tišini? Jedan od posmatrača ispričao je da mu se u jednom trenutku pričinilo da vidi neku ljudsku sen u blizini mačke; kasnije se ispostavilo (jer to tada posmatrač nije znao) da je to bilo tokom jednog od razdoblja kad je Hareri, po svome tvrđenju, doživljavao vantelesno iskustvo. Ali Hareri je mogao psihokinezom uticati i na mačku i na tog posmatrača u drugoj sobi, tako da cela stvar ostaje nedokazana. Isto se može reći i za nedavne Osisove studije u kojima je uspeh na testu prepoznavanja optičke ciljne slike bio praćen signalima iz uređaja za merenja napetosti u metalnim predmetima (kao u Hejstedovim studijama o savijanju metala). Metalni predmeti bili su u blizini projektora slika. To je, dabome, moglo biti istovremeno delovanje ESP i PK.
     Džon Palmer izložio je zamisao da bi jači dokaz za VTI bio ako bi se moglo pokazati da su ESP efekti koji stoje u vezi sa VTI nekako različiti po vrsti od onih bez veze sa VTI. Ali on je to sugerisao poodavno, a niko dosad, koliko znamo, nije takve naporedne oglede pokušao da izvede. Aktivnost mozga nadzirana je tokom VTI, ali bezuspešno; različiti eksperimentatori prijavili su rezultate koji se između sebe ne slažu.
     Mi sada nemamo dobre dokaze na temelju kojih bismo mogli oceniti da li je VTI stvar čisto subjektivna ili nije. Ali znamo da su VTI osećanja bila često prijavljena u vreme kad su ispitanici postizali jake paranormalne rezultate, a to može značiti da je doživljavanje raznih VTI utisaka dobar pokazatelj da je osoba dospela u psihičko stanje povoljno za ESP delovanje.

     Svetlost na kraju tunela

     Rani hroničari VTI zapazili su da je veliki deo takvih iskustava bio indukovan velikim strahom, jakim stresom ili ranjavanjem; ali nastojali su da što manje naglašavaju tu istinu, plašeći se da će neko reći da su sve to bile halucinacije izazvane takvim nevoljama, a ne 'prava' vantelesna iskustva. Međutim, okolnosti su se promenile u poslednjih dvadesetak godina, ispoljeno je veliko zanimanje za VTI indukovana stresom. Za jednoga od pionira u istraživanjima na ovom polju smatra se Rejmond Mudi, čovek koji je prikupio nekoliko stotina izveštaja o slučajevima spontanih VTI i IBS.

     Osobeni elementi iskustva blizine smrti
     (1) Neiskazivost. Veoma je teško rečima opisati sve vidove takvih doživljaja.
     (2) Svest o drugima. Neki ljudi u dubokoj nesvesti kao da ipak opažaju govor i postupke ljudi oko sebe.
     (3) Smirenost. Izrazito osećanje spokojstva i mira.
     (4) Zvuci. Čuju se ili pričinjavaju zvuci kao: zujanje, jaka zvonjava, fijuk nalik na vetar, često neugodni.
     (5) Mračni tunel. Osećaj brzog kretanja kroz mračni tunel ili dugačku pećinu, odnosno dolinu. (Da li je tu poreklo metafora o 'dolini senke smrti'?)
     (6) VTI vid. Osećaj posedovanja još jednog tela, izvan svog fizičkog tela. Ovo često dođe kao veliko iznenađenje.
     (7) Susreti sa drugima. Susreti sa 'duhovima' ljudi koje je subjekt poznavao a koji su umrli.
     (Smile 'Zbunjeni duhovi'. (Neuobičajeno.) Bilo je izveštaja da su viđeni ljudi koji su umrli, ali su vezani za neki predmet, osobu ili naviku; činilo se da ih razdire neki sukob ili neka muka. Ostavljaju utisak da su više humanizovani nego drugi 'duhovi'.
     (9) Bića od svetlosti. Pojave bića koja izgledaju kao osobe, ali sazdana od blistave svetlosti. Ta svetlost, ipak, ne zaseni oči, to jest ne zaslepi posmatrača; iz takvog svetlosnog bića kao da isijavaju silna radost, ljubav i toplina. Izrazita neopisivost rečima. Takvo biće često bude sagledano kao vodič ili izaslanik.
     (10) Pregled učinjenog. Svetlosno biće skrene umirućem čoveku pažnju na protekli život, na učinjena dela i na posledice tih dela, ali sve to bez i jedne jedine reči. Ovo sa ciljem da se uspomene evociraju i da se o njima razmisli, a ne da se umirućoj osobi sudi i presudi. "On (stvor od svetla) pokušavao je kroz svaku od tih uspomena da mi pokaže nešto. Neprestano je naglašavao značaj ljubavi... Ali bez ijedne optužbe protiv mene."
     (11) Vizije znanja. (Neuobičajeno.) Kratkotrajna sagledavanja jednog sasvim izdvojenog područja postojanja, gde kao da sveukupno znanje o svemu uporedo postoji u nekom bezvremenom stanju. Vrlo izrazita neiskazivost rečima.
     (12) Gradovi svetlosti. (Neuobičajeno.) Ponekad se viđeni prizor opisuje, maltene biblijskim rečima, kao Raj; reke su kao staklo, građevine od kristala, a sve je to prožeto i natopljeno svetlošću.
     (13) Granica. Neka velika voda ili jedna crta na tlu, kapija, ograda, vrata, ili siva izmaglica; preći tamo znači prihvatiti smrt.
     (14) Spasenje ili pomilovanje. (Neuobičajeno.) Verovanje da stvor od svetlosti, ili neko drugi, daje pomilovanje za počinjena dela, ili spasava umirućeg od smrti. U takvim slučajevima umirući se često plaši za neku drugu osobu koja je još u životu, na Zemlji: za bračnog druga kome može biti slomljeno srce, ili za dete koje neće moći da bude odgajeno onako kako bi to umirući želeo.
     (15) Povratak. Često se doživi kao razočaranje, u prvim trenucima, naročito kod onih koji su reanimacijom vraćeni iz kliničke smrti.
     (16) Delovanje na kasniji život. Veoma jako pozitivno delovanje. Nestane svaki, pa i najmanji strah od smrti, poneko prijavi i povećanu sposobnost da 'oseti' druge ljude (ili čak ispolji paranormalnu moć). Ojačano osećanje svrhe, cilja. Manje brižnosti zbog svakojakih životnih problema.
     (17) Nerado saopštavanje drugima. Okolina često reaguje negativno, sa nerazumevanjem ili odbacivanjem, kad onaj koji je bio nadomak smrti priča o ovim stvarima. Zato onaj ko je doživeo IBS nauči da o tome ne priča rado.
     Evo jednog prilično tipičnog izveštaja o IBS. To je pričao jednome od nas dvojice, autora ove knjige, jedan čovek. Pridodali smo brojeve u zagradama, koji ukazuju na mesta gde se pojavljuju neki od pobrojanih 17 elemenata.
     "Meni je vrlo teško da to objasnim, teško je naći reči za to... bilo je tu nekih svojstava koja stvarno ne mogu lako iskazati (1). Dogodila mi se saobraćajna nesreća. (Priča pojedinosti o sudaru.) Bio sam nejasno svestan da se oko mene odvija burna aktivnost, da ljudi nešto viču, ali sam to vrlo slabo zapamtio (2). Osećao sam se čudno miran, vrlo spokojan, kao da mi više ništa nije važno (3). Postepeno sam postajao svestan da putujem kroz nekakvu dugačku cev (5), idem sve dalje i dalje, oko mene je to bilo zamućeno. Mislim da nisam imao pojma šta sam bio. Ali u daljini sam video jedno svetlo... jednu grudvu, kuglu svetlosti. Kretala se meni u susret, polako, a kad se primakla, bila je tako bleštava. Čista svetlost, ali ne zasenjujuća (9)... To svetlo, ja naprosto ne mogu da izrazim šta je značilo... ne Boga, niti Hrista, niti išta tako, ali to je bio neko, neki agens, neka sila... Imao sam zapanjujuće osećanje potpune dobronamernosti te svetlosti. Iza te lopte svetlosti bile su, morao bih se tako izraziti, građevine, nekakve građevine, sve u svetlosti (12)... Bilo je okolo i raznih drugih svetlosti, pretpostavljam da bih sad rekao da su to bili duhovi ili tako nešto, ali ne sećam se da sam tada u njima prepoznao ljude, ikoga koga sam poznavao... Svetlo je iznenada učinilo neku kretnju ka meni. Pokazalo je, zapravo, kao da se orijentisalo na neki način prema dole... Shvatio sam da ću se vratiti sebi, u svoje telo, da živim... Iako ovo može zvučati bizarno, u onom trenutku nisam bio zbog toga baš zadovoljan. Ta svetlost bila je toliko puna svega što je dobro da sam maltene želeo da ostanem. Ali ona je izbledela, postepeno, i nestala... a ja sam posle nekog vremena došao svesti (15). Bio sam u toj nesreći vrlo teško ranjen."
     Taj čovek nikada nije čuo za Rejmonda Mudija niti za njegove studije, ali paralele između ove ispovesti i nekoliko Mudijevih elemenata IBS (od ukupno 17) veoma su upadljive. Jedan bitan element koji se kod ovog čoveka, koji umalo što nije poginuo, nije pojavio jeste 'saslušanje' pred bićem od svetlosti. Kod Rejmonda Mudija to je deveta stavka. Drugi stradalnici pričali su da im je to biće usmerilo pažnju ka proteklom životu, sa pitanjem (bez ijedne reči) otprilike u smislu: "Šta si uradio (uradila) sa svojim životom? Jesi li spreman (spremna) da umreš?" Ljudi koji su sa Mudijem razgovarali tvrdili su da to pitanje nikad nije zazvučalo kao optužba. Navodno su bili jasno svesni da svetlosno biće ima za njih bezgraničnu i bezuslovnu ljubav. Usled toga (kažu), prestali su se plašiti smrti, mada je nisu počeli priželjkivati. Za ogromnu većinu njih to je bilo veoma dragoceno iskustvo, sa moćnim pozitivnim uticajem na njihov kasniji život.
     Naznake da je opstanak moguć i posle smrti jesu i susreti sa ljudima koji su umrli ranije, a koje je za života poznavao čovek u VTI, kao i činjenica da VTI ne prestaje trenutkom kliničke smrti. (U jednom od Mudijevih slučajeva, čovek je imao VTI još minutima posle kliničke smrti, sve do trenutka kad je reanimacija uspela.) Likovna sadržina VTI može biti veoma slična vizionarskim spisima mistika; neki stradalnici su kasnije pričali o 'svetu zbunjenih duhova' - naime, bića koja nisu ostvarila svoju svrhu u životu ili koja su počinila samoubistvo. Pregled učinjenog (10) može uključiti i utisak da se događa otkrovenje, to jest čudesno uviđanje posledica učinjenog. Razmišljajući o nacistima koji su počinili velika zverstva, Rejmond Mudi zapisao je da su ta dela počinjena za života morala imati za posledicu "nebrojene pojedinačne tragedije... bezbrojna polagana umiranja, kao i brza i okrutna... užasne degradacije, godine gladi, suza i muka kod žrtava. Ako se nacističkim zlikovcima desilo isto ono što su doživeli moji VTI subjekti, onda ja zaista nikako ne mogu zamisliti pakao užasniji, nepodnošljiviji od toga." Moguće je, možda, naslutiti u tim VTI doživljajima začetke zamisli o raju i paklu.
     Naravno da je Rejmond Mudi potražio i normalna objašnjenja za VTI. Čovek koji je teško ranjen ili pod teškim stresom doživeće, neminovno, i krupne psihološke promene. Kao prvo, takav pacijent ima bitno smanjen ili i sasvim prekinut dotok krvi u mozak, što znači da mozak ostaje bez snabdevanja kiseonikom. Usledi i čulna izolacija i tako dalje. Neke od osobina VTI sreću se, itekako, i drugde, izvan VTI. Tako, na primer, osećanje putovanja kroz kanal ili tunel često imaju i epileptičari, bolesnici od migrene, a ponekad i ljudi kojima neposredno predstoji utonuće u san. (Jedan od nas dvojice, autora ove knjige, može iz ličnog iskustva da potvrdi da narkoza kod zubara takođe može izazvati taj efekat.) Droge i anestetici itekako mogu izazvati neke od nejjednostavnijih pojava vezanih za VTI, ali ima u izobilju slučajeva stradalnika koji nisu bili drogirani niti pod bilo kakvim uticajem lekova niti bilo koje medicinske intervencije, a ipak su doživeli VTI.
     Psihijatar Ronald Sigel iz Los Anđelesa napisao je opširan kritički prikaz o VTI, tvrdeći da se sva takva iskustva mogu objasniti jakim psihološkim potrebama i jakim željama kombinovanim sa medicinskim traumama. Većinu osobina VTI, kaže on, prijavili su i mnogi uživaoci LSD i drugih halucinogenih droga. Sigel, međutim, možda previđa suštinu. Ako postoji neki kontinuitet između VTI i IBS, zašto bismo očekivali da IBS bude u celosti različit od izvesnih iskustava živih i zdravih ljudi? Osim toga, ako ostavimo po strani neke izuzetno sumnjive tvrdnje o paklenim doživljajima koje su objavljivali pojedini religijski angažovani pisci, vidimo da su izveštaji o negativnim, užasavajućim sadržinama IBS veoma retki, dok su negativna i užasavajuća halucinogena iskustva česta, što se ne uklapa dobro sa tezom o VTI i IBS kao reakcijama na traumu.
     Onaj deo Sigelove teorije u kome on govori o ispunjavanju želja takođe nailazi na veliki problem. Naime, fenomenologija IBS (priroda samog tog iskustva) izgleda da nije ni u kakvoj vezi sa čovekovom pripadnošću ovoj ili onoj kulturi i civilizaciji. Čini se da je savršeno svejedno da li neko veruje ili ne veruje u anđele i duhove, Hrista, Višnu ili Budu, ili u nešto drugo. Stereotipni izveštaji o raju ili paklu zapravo su veoma retki u IBS. Takođe ni školska sprema, socijalna ili klasna pripadnost, pa ni ekonomsko stanje, ne utiču nimalo na učestalost ili prirodu IBS.
     S vremena na vreme neko ko ima malo ili nimalo prakse u ovoj oblasti istraživanja istupi sa nekom svojom zamišlju. Tako je čuveni popularizator nauke, astronom Karl Segan, izjavio da univerzalnost IBS može biti u nekoj vezi sa jednim doživljajem koji je svima nama zajednički, a to je rođenje, to jest prolazak kroz proces porođaja. Taj 'mračni kanal' mogao bi biti porođajni kanal, a izlazak iz svoga tela mogao bi biti samo prisećanje na izlazak iz majčinog tela - ponovno proživljavanje tog događaja. Ova zamisao (koja je dobila sasvim nekritičnu podršku u jednom delu javnosti) možda je proistekla iz 'nju-ejdž' terapija, kao što je ona sa 'ponovnim rađanjem'. Iz čega god da je proistekla, dovoljno je samo ovlaš je razmotriti, pa da se raspadne. Porođajni kanal uopšte ne liči na tunel. Mentalni kapacitet novorođenčeta nije takav da bi dete moglo da zapamti svoje rođenje tako dobro da iz toga proisteknu podrobne, produbljene slike i drugi osećaji u vantelesnim iskustvima i u iskustvima bliske smrti. Osim toga, nađeno je da su VTI i IBS jednako česti kod 'normalno' rođenih i kod onih rođenih putem carskog reza. To prilično delotvorno ruši ideju da je tunelski efekat u IBS odraz ili odjek porođajnog doživljaja.
     Bilo je pokušaja da se iz dosad prikupljenog znanja o vizuelnom korteksu u ljudskom mozgu izvuku, ekstrapolacijom, naznake o tunelskim slikama u IBS. Na primer, ovako: povećanje kortikalne pobudljivosti, sposobnosti pobuđivanja nervnih ćelija u vizuelnom korteksu moglo bi u njemu aktivirati 'trake' koje bi davale privid koncentričnih prstenova ili spirala, a to bi vodilo ka prividu tunela. Pošto je veći broj neurona (po jedinici površine vidnog polja) usredsređen na sredini vidnog polja nego na periferiji, pacijent bi mogao imati privid da je ispred njega mutna kugla svetlosti. Ove spekulacije možda bi mogle objasniti najjednostavnije elemente IBS i VTI fenomena, možda nekih 5%, ali nikako ne onih preostalih 95% - jer je fenomenologija VTI i IBS složena. Nema razloga da verujemo da će ova pojednostavljena neurofiziološka objašnjenja voditi nekom napretku u ovoj oblasti.

     Istraživanja jednog kardiologa

     "Moram priznati: kad sam prvi put čitao knjigu Život posle života mislio sam da su svi ti doživljaji samo izmišljotine pojedinaca koji su želeli da zloupotrebe lakovernost autora, doktora Rejmonda Mudija, ili da je sam Mudi 'ukrašavao' istinu da bi se njegova knjiga što bolje prodala. Ali, evo, posle pet godina i 116 razgovora sa pacijentima, uveren sam, iz mnogih razloga, da te moje početne sumnje nisu bile opravdane."
     Ovo je bio pasus iz odlične knjige Uspomene na smrt koju je napisao Majkl Sabom, kardiolog iz Atlante. Ono po čemu se doktor Sabom razlikuje od mnogih drugih medicinara koji su sa istim tolikim stepenem podozrenja čitali Mudijevu knjigu jesu dve osobine: prvo, dr Sabom bio je voljan da uloži trud i potraži istinu o toj oblasti i, drugo, pre nego što je pristupio tom poslu on je jasno i precizno razradio metodologiju za tako nešto. Priznaje da nije očekivao da će njegovi pacijenti govoriti o IBS ili o bilo čemu sličnom. Ipak, preduzeo je niz razgovora sa onima koji su se oporavili od vrlo teških srčanih udara i sličnih neposrednih opasnosti po život, kao i sa onima kojima je tokom neke velike operacije, na hirurškom stolu, srce bilo zaustavljeno neko vreme, pa ponovo pokrenuto. On je sa njima vodio razgovor veoma pažljivo ali "najnormalnije, kao da je to deo uobičajenog prikupljanja podataka o toku bolesti". Sabom beleži da mu je pacijentkinja posle jednog od prvih njegovih takvih intervjua rekla: "Doktore, u početku razgovora vi kao da ste svim silama nastojali da mi dokažete da ja nisam doživela to što sam doživela." Doktor Sabom je kod velikog broja pacijenata koji su se izvukli sa samog praga smrti naišao na otpor, na oklevanje da se o IBS govori: pacijenti su mislili da je bolje o tome ne pričati, neki iz straha da će im biti pripisano da govore gluposti ili da su im to bile samo halucinacije. Ali mnogi su progovorili o IBS, i pokazalo se da je iznenađujuće veliki postotak njih imao IBS. Nalazi dr Saboma podudaraju se, u opštim crtama, sa nalazima Rejmonda Mudija, Keneta Ringa, Rasela Nojisa, i drugih istraživača na ovom polju. Mi smatramo da je, u poređenju sa svima njima, rad dr Saboma najbolji, najkvalitetniji.
     Sabom je svoju knjigu pomno dokumentovao i tablicama prikazao sve nalaze prikupljane pet godina. Posvetio je znatan prostor razmatranju raznih mogućih objašnjenja IBS u terminima svesnog ili podsvesnog stvaranja uobrazilja, ili psiholoških fenomena kao što je depersionalizacija (iščezavanje ličnosti), autoskopska halucinacija (privid gledanja sebe), i slični sindromi; zatim, dejstvo ranijih očekivanja (pokazalo se da neobično veliki broj ljudi zna poprilično o IBS i pre nego što im se dogodi, odnosno, znaju i oni kojima se IBS nikada nije dogodio); dalje, dejstvo raznih lekova i droga; dejstvo moždanih udara u raznim područjima mozga; oslobađanje moždanih hemikalija koje su poznate kao endorfini; acidoza (prisustvo prevelike količine ugljendioksida u mozgu) i tako dalje. Dr Sabom temeljito ilustruje slabosti svih tih alternativnih objašnjenja, uzetih pojedinačno ili u kombinacijama. Ali možda najizrazitiji od svih doprinosa dr Saboma sastoji se u tome što je on domišljato istraživao tačnost izveštaja IBS subjekata o tome da su, tokom svoje najteže krize, bili navodno svesni okoline.
     Sabom je razgovarao sa mnogima koji su tvrdili da su tokom IBS doživljaja bili svesni šta se oko njih događa - to jest, da su doživljavali nešto nalik na vantelesno iskustvo (VTI). Pacijenti kojima se dogodio srčani udar i na kojima je primenjena tehnika poznata kao kardio-pulmonarni restart (CPR) često su opisivali ko je šta radio tokom CPR, iako su za vreme tog događaja bili, dakako, u dubokoj nesvesti. Sabom kaže da su to 'autoskopski IBS', što bukvalno znači: gledanje sebe tokom IBS doživljaja. Razgovarajući sa tim ljudima Sabom je uspeo da 'izvuče' iz njih vrlo konkretna prisećanja na razne događaje koji su se odigravali tokom reanimacije. Nisu to bili retki uspesi; u 32 slučaja postignuto je uspešno prisećanje.
     Onda je dr Sabom razgovarao sa dvadeset pet kardioloških pacijenata koji nisu doživeli ni IBS ni VTI tokom reanimacije, ali koji su bili (kako ih on naziva) "iskusni kardio-pacijenti sa prosečnim bolesničkim stažom od nešto preko pet godina". Tih dvadeset pet ljudi on je analizovao tako što ih je delio u grupe prema polu, starosti, rasi i drugim varijabilnim činiocima; svaku tako dobijenu grupu upoređivao je sa podudarnom grupom autoskopskih IBS ispitanika. Onda je postavljao tim 'iskusnim' pacijentima pitanja o kardio-monitorima koji se priključuju na pacijenta u krizi, o izgledu kardio-defibrilatora koji se koristi u CPR, o drugoj opremi za CPR, kao i o opštoj opremi i opštim postupcima u kardiološkom odeljenju. Cilj je bio da se ustanovi da li ono što autoskopski IBS subjekti znaju takođe zna svaki iskusan pacijent. Čak je obezbedio da svi koji su ušli u tu kontrolnu grupu budu osobe sklone redovnom gledanju televizije - zato što je želeo da sazna da li različita konkretna znanja kod pripadnika glavne (ne kontrolne) grupe mogu biti pripisana, ipak, samo gledanju televizijskih drama sa medicinskom sadržinom, ničem čudnijem od toga.
     Sabom je ustanovio da su ispitanici u kontrolnoj grupi pravili osobene greške kad je trebalo opisati CPR postupak; od 23 ispitanika koji su o tome pristali da govore, 20 je načinilo bar jednu krupnu grešku. Najčešća greška bila je verovanje da se pacijentima kojima je stalo srce daje veštačko disanje usta na usta. Bilo je i zabluda o načinu na koji se obezbeđuje da grlo i dušnik ostanu otvoreni tokom CPR, kako se daje masaža srca (ljudi su mislili da udarac u leđa, ispod plećke, može u tome da pomogne), nerazumevanje kako defibrilator radi (mnogi su, na primer, mislili da one ravne površine koje se pritisnu pacijentu na prsa imaju u sebi neke ventile za uvlačenje vazduha, to jest sisaljke koje navodno obezbede da defibrilator 'dobro prianja' uz telo), zapravo grešili su u pogledu gotovo svakog vida CPR postupka. Ali za razliku od njih, oni koji su bili u glavnoj grupi - dakle, oni koji su prijavili autoskopni IBS - nisu načinili nijednu krupnu grešku. Prema tome, čini se da ovi autoskopski IBS subjekti nisu samo nagađali na osnovu ranijih znanja, kao što je Sabom podozrevao. To čini uverljivijom zamisao da su oni, na neki način, zaista tačno uočavali i pamtili šta im se dešavalo tokom reanimacije, iako su bili u nesvesti. Postoje, doduše, izvesni nalazi da i pacijenti pod anestezijom, ali vrlo daleko od opasnosti po život (dakle, oni koji nikako nisu kandidati za IBS), zadržavaju neki delić svesti, pa i zapamte ponešto o svom tadašnjem okruženju, ali to je mnogo ređi slučaj; osim toga, za takve pacijente tipično je da su njihove uspomene fragmentarne i minimalne.
     Fenomen IBS mnogo je više zbunjujući nego VTI. Nije lako objasniti, terminima poznate psihologije, šta bi to moglo da se dešava nadomak smrti, pa da stvori takve utiske. Možda bi se moglo tvrditi da pacijenti koji imaju paranormalnu moć naknadno pročitaju iz svesti okolnih lekara šta se i kako radilo, pa onda neistinito tvrde da je to bila 'autoskopija u nesvesti'. Ako nije to, onda je tu reč o neverovatnoj izoštrenosti čula, pojavi koja bi bila poprilično čudo sve i da je pacijent bio budan i svestan; psihologija za sad nema objašnjenja za tako izoštreno opažanje, ali ne samo što nema objašnjenja nego i ne priznaje njegovo postojanje. Ima nekoliko (vrlo mali broj) izveštaja u kojima ljudi koji su umrli opisuju sam proces umiranja; ovi izveštaji su u ponečemu slični IBS.
     Najzad stižemo do iznuđenog poteza: moramo se upustiti u razmatranje o slučajevima u kojima se, možda, dogodila neka komunikacija sa onima koji nisu nikakvom reanimacijom vraćeni u život nego su umrli i ostali mrtvi. Dakle, komunikacija sa onima koji su prešli stvarno 'na drugu stranu'... ako takva postoji.

     Priviđenja: živi i mrtvi

     Da li su duhovi - dakle, priviđenja umrlih ljudi - čiste halucinacije? Mnogo je ljudi koji su 'videli duha'; priče o tome stare su koliko i civilizacija. Evo jednog prilično tipičnog primera.

     Radila sam u jednom velikom ženskom internatu u pokrajini Kent. Imala sam dvadeset devet godina, bila sam odličnog zdravlja i vida, normalnog temperamenta, nesklona nekim posebnim uzbuđenjima.
     Jedne noći silazila sam niz stepenice, sa Aladinovom lampom (sic) u ruci. Svetiljka je bila podešena da svetli prilično slabo... Stigla sam na jedno odmorište od koga se nadole pružao dugačak, prav niz stepenica. Tada sam ugledala jednu priliku. Činilo se da je to neki stari čovek koji silazi ispred mene, niz te iste stepenice. Bio je pet-šest stepenika odmakao kad sam ga prvi put ugledala. Bio mi je okrenut leđima, kosa mu je bila siva. Jednom rukom pridržavao se za rukohvat.
     Stala sam i ostala tako, nepomična. Gledala sam ga kako silazi. Kad je stigao do dna tog niza stepenika, iščezao je. Nisu se čuli njegovi koraci, nijednog trenutka, iako na tim stepenicama ne postoji tepih. Taj čovek kao da je bio odeven u nešto crno i dugačko.
     Znala sam od prvog trenutka da je to 'duh', ali nisam osećala ništa osim ogromne radoznalosti. Ta zgrada bila je već veoma stara i govorilo se za nju da je opsednuta; naravno, u njoj je tad stanovalo mnogo žena, ali pretpostavljam da su u to doba noći gotovo sve spavale.
     Iako sam tamo stanovala četiri godine, to je bilo moje jedino takvo iskustvo u toj zgradi. Neke druge stanarke viđale su 'duhove', ali različite od tog starog čoveka na stepeništu."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
    Ima dobrih razloga da pretpostavimo da je ovo bilo svedočenje o jednoj najobičnijoj, čistoj halucinaciji. Kao prvo, uslovi za posmatranje bili su loši - bilo je mračno, a posmatrač je imala samo jedan slab fenjer u ruci i nikakvo drugo svetlo. Drugo, ta zgrada je već imala reputaciju opsednute - sećate se Kornelovog 'duha' iz našeg prvog poglavlja? Iščekivanje da će se nešto desiti, i verovanje da hoće, mogu uticati na čovekovo opažanje. Treće, ostali posmatrači videli su drugačije navodne 'duhove'. Doduše, normalno je da različiti posmatrači daju o istom događaju iskaze koji se uveliko razlikuju - pročitajte samo izveštaje nekoliko svedoka o jednoj istoj saobraćajnoj nesreći; razlikovaće se znatno između sebe, ali to naravno ne znači da se nesreća nije desila, da je bila samo privid. Pa ipak, niko drugi nije video tog starca na stepeništu. Najzad, u čitavoj priči nema ničega što bi dokazalo njenu autentičnost.
     A u kakvim drugim okolnostima bi se moglo pomisliti da je priča o prikazama ipak nešto više od halucinacije? Predlažemo četiri činioca, odnosno četiri tipa slučaja gde izveštaj ne bismo mogli tako spremno odbaciti kao ovaj navedeni.

     Kolektivno viđenje. Ako jedno isto priviđenje vidi nekoliko osoba u isti mah, na istom mestu, i ako svi daju otprilike jednak iskaz o tome.
     Višegodišnje pojavljivanje. Isto priviđenje pojavljuje se na istom mestu posle mnogo godina, pa još jednom posle mnogo godina, i tako više puta, a to vide i prijavljuju različite osobe.
     Priviđenje u trenucima kobne krize. Čovek umire ili je sasvim blizu smrti; baš u tim trenucima priviđenje koje liči na njega pojavljuje se nekom živom čoveku.
     Informativna priviđenja. Priviđenja koja daju neku određenu, konkretnu informaciju osobi koja ih vidi, informaciju koju ta živa osoba nije mogla ni na koji drugi način doznati. (Predsmrtno pojavljivanje, to jest u trenucima kobne, predsmrtne krize, samo je jedan poseban slučaj ove vrste, naravno.)

     Prve dve kategorije retko se sreću, ali ima ipak i takvih slučajeva, u dovoljnom obimu za naše potrebe. Evo jednog tipičnog primera višegodišnjeg pojavljivanja: "Živeo sam u Trondhajmu četiri godine, a godine 1938. otišao sam iz tog grada; ipak, u kasnijim godinama često sam ga posećivao. Veoma su me zanimali građevinski radovi koji su izvođeni u tamošnjoj katedrali. Jednog sunčanog jutra ušao sam u katedralu. Krenuo sam severnim prolazom... Bacio sam pogled dijagonalno, ka južnoj dvorani, i primetio jednu kaluđericu kako sedi tiho i mirno u jednoj od mnogih niša u tom zidu... Zapitao sam se šta će ona tu u to doba dana. Pomislio sam da joj priđem i da joj se obratim, ali kad sam bio na samo dva i po ili dva metra od nje, ona je nestala! Izbledela je i više je nisam video. Moram priznati da me je to zbunilo. Otišao sam u zapadni deo katedrale i tamo video žene koje su čistile crkvu. Rekao sam im: 'Učinilo mi se da vidim jednu katoličku kaluđericu tamo, na zapadnom kraju; sedela je u niši, a kad sam ja prišao bliže, ona je nestala. Kako može to biti?' Jedna čistačica mi je odgovorila: 'A, to. Pa, mi nju često vidimo.' Ovo su mi potvrdili i drugi."
     Takvi slučajevi, kad je posmatranje izvršeno pod povoljnim uslovima (sunčan dan, sunce u katedrali) i kad je istraživač razgovarao sa nezavisnim svedocima i proverio pojedinosti, ne može se olako odbaciti.
     Međutim, od većeg su značaja priviđenja u trenucima kobne krize i priviđenja koja daju neku informaciju. Čini se da su slučajevi sa kobnom krizom prilično česti. Postoje neke, makar i male, mogućnosti da se njihova istinitost proveri. Ako čovek prijavi da je video neku osobu koja, daleko odatle, umire, onda možemo saslušati svedoke i proveriti da li se to desilo u isto vreme. Ako se potvrdi vremensko podudaranje, onda već možemo obrazovati neko naše mišljenje ili ocenu o tom slučaju, ali uvek imajući na umu probleme koje smo pomenuli u prvom poglavlju - ta smrt bi trebalo da bude neočekivana i tako dalje
     Najvažnije objavljeno delo u ovoj oblasti ostaje, do današnjeg dana, jedna knjiga s kraja devetnaestog veka, koju su objavili pioniri Britanskog društva za ESP istraživanja. U izvesnom smislu istraživanje je tad bilo lakše nego danas. Ako je neko godine 1893. sanjao da neki njegov rođak umire u nekoj dalekoj zemlji, imao je vremena da to ispriča mnogim ljudima pre nego što vest o toj smrti na bilo koji način stigne, odnosno pre nego što bude potvrđena. Danas imamo telefone, telefaks mašine, komunikacije su trenutne. Naći nezavisnog svedoka koji bi potvrdio da je neko video priviđenje umirućeg, a da nikako drugačije nije mogao biti obavešten o krizi, vrlo je teško zato što obaveštenja putuju tako brzo.
     Monumentalno delo Statistika o halucinacijama koje su prikupili ti davni aktivisti pomenutog britanskog Društva sadrži iskaze nekih sedamnaest hiljada ljudi o raznim halucinacijama koje su im se dogodile, pa i o priviđenjima, to jest 'duhovima'. Nekih 2.300 ljudi reklo je da su u nekom trenutku u svom životu imali neku vrstu halucinacija; kad odbacimo ona halucinantna iskustva koja su bila snovi ili koja bi se mogla pripisati drogama, lekovima, visokoj temperaturi i tako dalje, ostaje u toj knjizi oko 1.700 slučajeva koji zaslužuju dalje razmatranje. Od tnjh, bilo je oko 80 slučajeva sa kobnom krizom, u kojima se 'duh' umirućeg ili umrlog pojavio pred nekim živim ne više od dvanaest sati pre ili posle smrti. Ondašnji istraživači postavljali su takvim ispitanicima mnoštvo dodatnih pitanja, a osim toga pažljivo su proveravali podatke, tako da možemo danas izdvojiti 32 slučaja u kojima smrt nije mogla biti očekivana ni zbog starosti, niti bolesti, niti iz drugih razloga, i gde je (osim u dva-tri slučaja) bilo nezavisnih svedoka. Takvi 'jaki' slučajevi činili su dakle oko 1,5% od ukupnog broja ispitanika koji su po našem mišljenju dolazili ozbiljno u obzir. Na osnovu centralne matične knjige Velike Britanije za ona vremena, ustanovili smo da je verovatnoća da jedna osoba umre baš u neki određeni dan iznosila 1 prema, približno, 19.000. Ovih na kraju izdvojenih 32 ispitanika pogađali su, dakle, nešto što je bilo tako malo verovatno. Reklo bi se: rezultati izrazito iznad nivoa slučajnosti.
     Na nesreću, metodologija tih davnih istraživača nije stvarno prihvatljiva nama danas. Premnogo je pretpostavki bez dokaza bilo pravljeno i premnogo subjektivnih procena o jačini slučajeva. Toliko je toga ostalo nedorečeno da se podaci ne mogu sabrati i iskazati kao jedna vrednost o statističkoj verovatnoći. Pa ipak, i kad se sve protumači na najstrožiji danas poznati način, ostaje nelagodna činjenica da je mogućnost da su to trideset dvoje ispitanika pogodili vreme nečije smrti sasvim slučajno bila manja od 1:250. A to je, drugim rečima, i uz sve rezerve, veoma visok stepen neverovatnoće.
     Ako bismo prihvatili, rasprave radi, da ne mogu sva ta priviđenja biti objašnjena kao halucinacija, optička varka ili podudarnost, da li bismo se primakli gledištu o životu duše posle smrti tela? Ili bi prikladnija bila objašnjenja o super-ESP saznavanju šta se sa nekim desilo? Jer priviđenje nečijeg lika i tela moglo bi, naravno, da bude telepatsko znanje da neko umire, plus jaka halucinacija koja se u svesti primaoca telepatske poruke javlja kao reakcija na šokantnu, stresnu sadržinu poruke (ovo je prilično nategnuta, ali ipak logički održiva hipoteza; neki istraživači su je već postavljali).
     Primer načina na koji bi istraživanje moglo na ovom frontu ipak napredovati jeste jedan domišljat ogled Gertrude Šmajdler i njenih kolega. Pošto su proveli izvesno vreme istražujući navodno opsednute kuće, sastavili su spiskove šta je koji 'duh' radio kad je bio viđen. Posle toga, male grupe osoba obdarenih paranormalnom moći upućene su u te kuće da 'pogledaju' šta se dešava; dati su im spiskovi i tačnih i sasvim lažnih podataka, nasumično izmešanih. Šmajdlerova je ustanovila da su neke od tih paranormalno obdarenih osoba uspele da pogode, i to znatno iznad nivoa slučajnosti, koji se 'duh' pojavljivao gde i šta je tačno radio kad se pojavljivao. Šmajdlerova je isti zadatak poverila i grupama skeptika i ustanovila da su njihovi rezultati ostali tačno na nivou puke slučajnosti - dakle, zaista nasumičnog nagađanja. To je zanimljivo. Ako su priviđenja nešto što se može pripisati optičkim varkama u slabo osvetljenim delovima kuće, ili sličnim okolnostima, onda bi bilo logično da skeptici otkriju takva mesta i da postignu bolje rezultate nego oni koji su obdareni paranormalnim moćima ili, barem, da postignu rezultate bar malo iznad nivoa slučaja; ali oni ih nisu postigli.
     Naravno, ti paranormalno obdareni istražitelji koje je Šmajdlerova dovodila na takva mesta mogli su se poslužiti jednostavnim vančulnim opažanjem da pročitaju istinite podatke iz uma nekoga ko je podatke znao; nisu morali hvatati 'vibracije' građevina, kako su to neki od njih rekli. Ali, svejedno, uhvatili su nešto, neki signal, čime izlazimo na teren koji je barem malo pouzdaniji od pukih priča i pričancija kojih u ovoj oblasti ima toliko.

     Ima li nekog tamo?

     U drugom poglavlju razmotrili smo karijeru Danijela Danglasa Houma, PK medijuma - a to znači, čoveka u čijem prisustvu kao da se događala psihokinetička vrsta paranormalnih efekata. Međutim, za ispitivanje eventualnog života posle smrti potreban je mentalni, a ne PK medijum. Možemo govoriti i o duhovnom (mentalnom) posredništvu. Mentalni medijum saopštava informacije koje je, navodno (po svojoj sopstvenoj tvrdnji), pribavio paranormalnim putem od duhova umrlih ljudi. Kao što smo napomenuli, uvek postoji mogućnost da on (ili ona) te iste informacije pribavi pomoću super-ESP. Ali pre ma kakvih razgovora o tome trebalo bi da vidimo da li čitava ta oblast zavređuje ma i trun naše pažnje.
     Ogromna većina tih spiritističkih, dakle mentalnih medijuma jesu ljudi blagi i nezlobivi, tako da bi bilo okrutno reći im da lažu; ali ljudi koji iskazuju samo neodređene, uopštene fraze koje nijedan iskusan istraživač ne može primiti ozbiljno. Usluge ovih spiritista blaže tugu i bol onih kojima je neko blizak i drag nedavno umro; mnogi spiritisti ne traže honorar, ili uzimaju samo simboličan honorar. To nisu komercijalno usmereni šarlatani rešeni da 'oderu' lakoverne i zgrnu bogatstvo. Naprotiv; mnogi su ljubazni i dobronamerni. Pa ipak, njihov šou je čisto zavaravanje ili samozavaravanje; ništa više. Uz samo malo vežbe, svako može da ovlada tehnikom koja se naziva 'čitanje na hladno'. Ona se sastoji u tome da spiritista priča uopštene fraze koje bi mogle svašta i koješta značiti ili ne značiti, ali koje provociraju posetioca da nešto kaže, da neke podatke o sebi i o pokojniku otkrije; upravo te podatke, koje je tako izmamio, spiritista posle slavodobitno saopštava posetiocu. Zapanjujuće je koliko su ljudi skloni da zaborave, da smetnu s uma, šta su sami rekli sagovorniku pre samo pola sata. Još jedan 'vic' u toj tehnici 'čitanja na hladno' sastoji se u tome da spiritista naprosto pažljivo gleda i sluša mušteriju i izvlači određene zaključke na osnovu rase, pola, starosti, imovnog stanja, stila i načina govora, izbora reči, odeće, nakita i tako dalje. Majstorsko 'čitanje čoveka', nagađanje na osnovu takvih stvari i na osnovu izmamljenih informacija, može dati izuzetno uverljiv 'razgovor sa mrtvima' - naime, uverljiv kad se gleda iz perspektive posetioca. Pa, pošto znamo da je to tako, pređimo odmah na neke dokaze bolje od toga.
     Moglo bi se reći da je 'zlatno doba' spiritizma bilo približno između 1880. i 1940. godine. Tokom tog razdoblja naročito temeljitom istraživanju bilo je podvrgnuto šest žena, vrlo uglednih spiritistkinja. Nakupilo se podosta izveštaja i dokaza koji jesu intrigantni. Ali od tada, ništa. Više nijedan tako dobro dokumentovan slučaj nije se pojavio. Zbog čega je to tako? Skeptik bi rekao: zbog toga što su moderni istraživači veoma pažljivi i pametni, pa začas prozru sve trikove i prevare, tako da ništa nije ostalo, nijedan dokaz, pošto je sve od početka bilo samo trik i prevara. Ima i drugih objašnjenja. Jedno od njih kaže da današnji istraživači naprosto nemaju para, vremena ili nemaju jake pokrovitelje - naprosto, nisu sposobni da temeljito istraže rad makar i jednog pravog duhovnog medijuma.
     U svakom slučaju, čak i isključivi skeptik ostavio bi bled utisak u poređenju sa Ričardom Hodžsonom, koji je bio 'car' neverice i podozrenja, zaista arheskeptik. Rođen u Australiji, Hodžson je prvi proučavao karijeru velike, možda i najveće spiritistkinje svih vremena, gospođe Leonore Pajper. Uistinu, pojedinosti njene karijere otkriće nam više i daće nam vrednije podatke nego opšti, ali plitak prikaz medijumstva.

     Izuzetna gospođa Pajper

     Godine 1884. gospođa Pajper bila je sasvim obična domaćica u Bostonu, u američkoj saveznoj državi Masačusets. Njena običnost okončala se kad je otišla kod jednog iscelitelja i kad je tamo, u toku seanse, pala u trans i primila 'poruku' upućenu jednoj drugoj osobi koja je takođe učestvovala u toj seansi. Od tada je počela da drži seanse za svoje prijatelje, a na tim seansama redovno se pojavljivao kao dramatis persona jedan 'kontrolni duh', Francuz koji je sebe zvao imenom 'doktor Finui'. Taj Finui bio je posrednik između mušterija Pajperove i 'duhova' sa kojima su mušterije želele da razgovaraju. Govorkanja o ovim seansama stigla su do ušiju psihologa Vilijema Džejmsa i pobudila njegovu radoznalost u tolikoj meri da je on došao na jednu od njenih seansi i učestvovao kao mušterija, godine 1885. Posle toga slao je i druge istraživače da se tako 'ubacuju' na seanse kod gospođe Pajper, ali svako pod pseudonimom. Mnogi od njih kasnije su svedočili da im je gospođa Pajper davala informacije, često veoma lične i prisne prirode, koje, po njihovom uverenju, nije mogla o njima pribaviti nikakvim normalnim putem. Jedan od tih kolega kasnije je napisao pismo Džejmsu i u pismu rekao da je gospođa Pajper 'otužna proročica'. Ona zaista nije imala veliko obrazovanje, niti veliku erudiciju, niti je ikad tvrdila da to ima.
     Godine 1887. u Boston je stigao Ričard Hodžson i preuzeo mesto sekretara Američkog društva za istraživanje paranormalnih moći. I, prirodna stvar, morao je otići na poneku od seansi Pajperove. Iz pisama koja je pisao sam Hodžson, kao i iz onoga što su drugi o njemu pisali, vidimo da je Hodžson bio grozan kao ličnost, inteligentan, ali bezosećajan, nasrtljiv i sklon da vređa. Teško je zamisliti čoveka koji bi bio dalji od lakovernog dobričine koga šarlatani mogu da nasamare. Pa ipak, posle izvesnog vremena taj Hodžson došao je do uverenja da gospođa Pajper poseduje paranormalnu moć i da njene poruke izgovorene u transu jesu autentične poruke onih koji su preživeli svoju telesnu smrt.
     Rođen godine 1855, Hodžson je studirao na Pravnom fakultetu u Melburnu, a onda je nastavio obrazovanje tako što je studirao u Kembridžu predmet 'nauka o moralu'. Zatim je postao jedan od članova-osnivača Britanskog društva za ESP istraživanja. Godine 1884. ovo Društvo poslalo ga je u Indiju da proceni rad spiritistkinje po imenu gospođa Blavacki i 'teozofijskog' kulta koji je ona osnovala. Hodžsonov izveštaj bio je porazan po nju: saopštio je da je Blavacki najobičnija opsenarka, a da su njeni teozofisti svi, ili gotovo svi, jadne prevarene budale. (Ma šta mi o teozofiji mislili, ne može se reći da je taj izveštaj bio staložen, pošten ili objektivan.) U drugim istraživanjima, on je temeljito uništavao kredibilitet svedoka koji su jemčili autentičnost ove ili one spiritistkinje; pri tom je kao argument koristio i svoju znatnu mađioničarsku veštinu - naime, on je sam uspevao da obmane te iste svedoke i time da dokaže da su nepouzdani. Sve u svemu, Hodžsonova jaka strana bila je da prema spiritističkim medijumima nastupa agresivno i neprijateljski i da raskrinkava jednog po jednog, pokazujući, redom, da su to prevaranti i prevarantkinje.
     Hodžson je pristupio slučaju gospođe Pajper organizovano, sa celom grupom svojih pomagača i sa temeljitošću koja je za njega bila osobena. O toku gotovo svake seanse pravljene su beleške, u kojima su doslovce zapisivane i sve izgovorene rečenice; kad god su okolnosti dozvolile, od drugih učesnika u seansama uzimane su i pismene izjave. Organizovana su i učešća preko posrednika, a to je sredstvo od ključnog značaja u testiranju spiritističkih medijuma. Naime, na seansu se uputi jedan posrednik, neko kome se kaže da zatraži izvesne informacije, ali ne za sebe nego za nekog trećeg ko uopšte nije tu i koga posrednik ne poznaje niti išta zna o njemu. Suština je u tome što će spiritista uzalud motriti na starost, obrazovanje, imovno stanje i druge osobine posrednika - na taj način neće saznati baš ništa o pravom pitaocu; i zalud će pokušavati da izmami iz posrednika bar neku informaciju o pitaocu - neće uspeti, jer posrednik ne zna ništa o pitaocu, ne zna ni ko je to.
     Godine 1889. Hodžson je uspeo da 'izveze' gospođu Pajper u Englesku. Tamo je, takođe, organizovano mnogo testova sa učesnicima koji su bili samo posrednici za neke druge, odsutne osobe. Kad je stigla u kuću svog domaćina, a to je bio istraživač ser Oliver Lodž, čitav njen prtljag su pretresli da vide ima li tu ikakvih zaliha informacija pribavljenih unapred o mogućim mušterijama, to jest mogućim učesnicima budućih seansi. Nije nađeno ništa. Hodžson je čak unajmio detektive koji su pratili Pajperovu i članove njene porodice da vide da li neko od njih zalazi u biblioteke, matične kancelarije ili se druži sa onima koji poznaju buduće mušterije, u cilju doznavanja informacija koje bi onda tobožnji 'Finui' mogao nuditi na seansama. U tom pogledu, zadatak ovih detektiva bio je mnogo lakši tada, pre stotinu i više godina, nego što bi bio danas. Jer sada se u kompjuterima svuda oko nas nalazi takvo more informacija o svima nama, da svaki spiritista može i ne izlazeći iz sobe mnogo toga da sazna o svakoj zakazanoj mušteriji, pre seanse; a još i više uz pomoć nekog prijatelja koji ume da 'njuška' po podacima.
     Da nastavimo našu priču. U vreme kad je gospođa Pajper došla u posetu iz Amerike, u Lodžovoj kući bilo je mnogo slugu, ali su svi bili nedavno zaposleni, tako da joj nijedan nije mogao dati veću količinu vrednih informacija, čak i da je ona uspela da izmakne kontroli i ispituje te ljude (pri čemu bi rizikovala da bude raskrinkana nešto kasnije, naravno). Na seanse su dovođeni pojedinci odabrani 'sa velikom merom slučajnosti', kako je to Hodžson napisao. U nekim slučajevima Hodžson je čekao da gospođa Pajper padne u trans, pa je tek onda donosio odluku koga će pozvati na seansu. U jednoj seansi Lodž je dao gospođi Pajper jedan časovnik sa poklopcem, na lancu. Taj časovnik pripadao je jednom njegovom ujaku sa kojim se Lodž družio u detinjstvu, ali u kasnijim godinama vrlo malo ili nimalo. Javio se 'duh' tog ujaka Džerija, rekao je ime svog brata, izjavio da je sat njegov. Lodž je uzvratio da će u to moći da veruje tek ako čuje i neke dodatne informacije, stvari koje mu nisu poznate sad, ali koje bi mogao proveriti kod Džerijevog brata koji je još živ. Informacije su stigle. Lodž je zapisao: "Taj 'ujak Džeri' prisetio se nekih epizoda iz njihovog dečačkog druženja - na primer, kako su plivali po jednoj rečici u kojoj su se lako mogli i udaviti; kako su ubili mačku u Smitovoj njivi; kako su posedovali jednu malu pušku; i ne samo pušku, nego i jednu neobičnu dugačku kožu, valjda zmijsku, koju je ujak Robert (onaj koji je duže živeo) kasnije zadržao u svom vlasništvu, ali ne dugo." Sve te činjenice su, kaže Lodž, kasnije proverene "manje ili više potpuno". Možda ponajviše intrigira priroda tih uspomena. To su one male stvari iz detinjstva koje su tako neobične da baš po tome naslućujemo da su autentične.
     Doduše, Lodž nije prijavio da su ta tačna pogađanja bila izmešana sa velikim količinama uopštene, prazne priče, kao i sa mnoštvom netačnih nagađanja. Kad čitamo puni transkript ovih seansi gospođe Pajper, vidimo da je u izobilju pogrešnog i nevažnog ona, ipak, davala i jednu znatnu razmeru tačnog i konkretnog. Neko bi mogao reći: pokušavala je nasumce, mnogo puta, pa je ponešto i pogodila, čistom slučajnošću. Ali u suočenju sa mnogobrojnošću njenih pogodaka, taj argument ne zvuči osobito ubedljivo. Opisana seansa sa Lodžom nije bila 'preko posrednika', ali u suštini i jeste, jer su davane informacije koje nisu bile poznate nikome od prisutnih. (Lodž je posle morao poštom da se raspituje kod ujaka Roberta o tačnosti onoga što je od gospođe Pajper čuo).
     Koincidencija se može još pouzdanije isključiti kao objašnjenje za njene uspehe u jednom kasnijem nizu ogleda, urađenom posle njenog povratka u Ameriku. Navodni 'Finui' se uglavnom prestao pojavljivati, ali na njegovo mesto došao je 'Dž. P.', navodno duh jednog mladog čoveka, Džordža Pelua, koji je poginuo u nekoj nesreći 1892. godine. Pred gospođu Pajper dovedeno je sto pedeset ljudi, i ona je posle seansi sa svima njima izdvojila sve one i samo one koji su tog Pelua poznavali - tačno trideset ljudi, bez ijedne greške. To sigurno nije postigla slučajnim nagađanjem. Tu o slučajnosti ne može biti ni govora. Ako je na neki način 'pročitala' iz njihovog ponašanja da su poznavali Pelua, to je zaista izuzetan nivo preciznosti u posmatranju. Druga poenta, teža za kvantifikaciju, ali ne sporedna, sastojala se u tome što se Dž. P. ponašao prema svakome od tih 30 ljudi malčice drugačije, uvek na način prikladan za tu osobu; oni su tvrdili, svi do jednog, da Dž. P. (dakle, 'duh') ima prema svakome od njih tačno onaj isti stav, i upotrebljava tačno isti način govora, kao kad su se družili u životu. U razdoblju kad je Dž. P. bio 'na vlasti' kod gospođe Pajper, Hodžson je bio praktično organizator i nadzornik svih seansi; postigao je da bude zapisano sve što se na tim seansama događalo, svaka izgovorena reč.
     Kod gospođe Pajper pažnje vredno je naročito to što su svi oni istraživači koji su došli i posvetili se proučavanju njenog rada zaključili, posle izvesnog vremena (bez obzira na to kakav im je bio početni stav) da ona zaista poseduje paranormalnu moć. Zapisnici o njenim seansama su obimni, to je nekoliko hiljada stranica teksta. Nas dvojica smo, iz tog razloga, bili vremenski u mogućnosti da pročitamo samo mali deo toga. Samo po neki skromni uzorak, tu i tamo. To je jedna planina dokaznog materijala koja je tada prkosila, a i sada prkosi, neverici. Hodžson, a i druge 'neverne Tome' od kojih su neki bili maltene isto toliko neprijateljski nastrojeni u početku, na kraju postadoše sasvim uvereni u autentičnost paranormalnih rezultata gospođe Pajper. Hodžson je otišao i korak dalje, počeo je verovati da je njeno spiritističko informisanje dokazalo da život posle smrti stvarno postoji. Ova njegova uverenost zasnivala se na nekom dokazu koji je on navodno dobio, ali nije ga hteo objaviti. (Eto koliko su netačne glasine da se izbegava objavljivanje neuspeha, i samo neuspeha, paranormalno obdarenih ljudi, odnosno da se svaki njihov uspeh publikuje.) U ono vreme bilo je govorkanja da mu je gospođa Pajper saopštila izuzetno poverljive informacije, lične prirode, o jednoj pokojnoj ženi. Da li ga je to konačno opredelilo da poveruje?
     Kakve zaključke možemo izvesti o gospođi Pajper? Pošto smo i sami mukotrpno prošli kroz jedan deo arhiva o njoj, možemo samo zaključiti da se tu dešavalo nešto izuzetno, što ne može ni približno biti objašnjeno prevarama i šarlatanstvom, autosugestijama i 'čitanjem na hladno', a ni delovanjem čiste slučajnosti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Slučaj super-ESP?

     Da li su uistinu duhovi mrtvih prosledili i jednu jedinu informaciju gospođi Pajper? Ili je ona sve to doznavala vančulnim očitavanjem podataka oko sebe? Neki od njenih (nekoliko) 'kontrolnih duhova' zaista mnogo više liče na varijante njene sopstvene ličnosti, a ne na bestelesne duše nekih drugih ljudi. To su, dakle, lako mogli biti njeni alter ego-i, njeno drugo ja, treće ja i tako dalje. (U tom pogledu samo je Dž. P. bio donekle izuzetak zato što je poznato i dokazano da je jedan čovek sa tim imenom doista postojao i poginuo.) Možda je ona, prebacujući se u te svoje druge uloge, lakše dospevala u psihičko stanje povoljno za ESP. Možda su te uloge čak bile mera njenog uspeha u postizanju ESP stanja.
     Međutim, hipotezu o super-ESP teško je uskladiti sa nalazima dr Alana Goulda, naučnika koga smo već pominjali zbog njegovog rada na istraživanju poltergajsta. Gould je istraživao i slučajeve u kojima je informacije navodno dobijene od 'duhova' moguće danas proveriti u istorijskim izvorima, kao što su arhive. Gould je imao sreće da pronađe fascikle sa arhiviranim materijalom - velikim količinama materijala - jedne grupe entuzijasta koja je dvadeset godina pre toga održavala, i to duže vremena, svoje seanse i sve pomno beležila. Gould je proveravao i našao je nekoliko informacija koje su o svojim životima 'duhovi' dali tačno, a koje su u ondašnjim izvorima bile objavljene netačno! U takvim slučajevima, nije moguće da su učesnici seansi potražili i našli tačnu informaciju u tim normalnim izvorima i onda je samo ponovili na seansi. Da bi u tom slučaju ESP objašnjenje moglo da se održi, moramo pretpostaviti da su učesnici, koristeći ESP, naslutili da su publikovani podaci netačni i da su zato preskočili na druge, autentične podatke, koje su pribavili iz nekih drugih izvora; ali u to je malo teže poverovati.
     Navešćemo jedan izuzetno dobar primer slučaja te vrste. Glavna ličnost tu je jedan momak koji nam je poznat kao 'Hari Stokbridž', što je pseudonim - Gould nije hteo da navede pravo ime i prezime tog mladića, jer njegova porodica nije želela da bude na taj način prisutna u javnosti. Duh poginulog Harija Stokbridža pojavio se na jednoj seansi, nepozvan i nenajavljen, i dao sledeće podatke o svom životu (a podaci koje je dvadeset godina kasnije ustanovio Gould dati su u zagradi).

     "Potpor. u Nortamb. fusilerima. Pogiboh četrnaestog jula šesnaeste." (Zaista je postojao potporučnik sa tim imenom, u britanskoj diviziji koja se naziva 'Nortamberlendski fusileri' i zaista je poginuo 14. jula 1916, mada je datum njegove pogibije netačno naveden u službenim spisima britanskog Ministarstva rata.)

     "Sa Škotima od Tajna." (Taj mladi čovek zaista je služio, u okviru te divizije, u bataljonu koji je označen kao 'onaj sa reke Tajn', i to prvo u irskoj, a kasnije u škotskoj četi - činjenica koja nigde nije bila objavljena.)

     "Visok, mršav, crnokos. Oči krupne, smeđe." (Ovo su potvrdili rođaci, a postoji i fotografija koja to potvrđuje, ali nije objavljeno, koliko smo mogli ustanoviti, ni u jednom štampanom izvoru.)

     "Sa drugarima u Lesteru." (Tačno, izlazio je u grad sa kolegama tamo.)

     (Na pitanje šta voli i šta ne voli.) "Probleme svake. Pipsovo čitanje. Vodene boje." (Na fakultetu je proučavao matematiku i fiziku. Postojali su štampani izveštaji da je student, ali ne i čega. /Reč 'problemi' verovatno se odnosila na matematičke probleme./ Njegove poslednje dve napomene nisu bile jasne ni rodbini.)

     (Na pitanje da li zna za izvesnu 'ulicu Povis', o kojoj je sanjao jedan siter.) "Dobro je znam." (Kasnije se ispostavilo da se ulica pod tim nazivom nalazi nedaleko od mesta gde je rođen.)

     Bilo bi lepo, naravno, imati o nekima od ovih stvari više pojedinosti. Moglo je biti rečeno više o ulici Povis, na primer; bilo je bolje da je 'duh' rekao precizno da voli matematičke, a ne neke druge probleme, ili da je bar rekao 'brojčane probleme'. Ali nalazimo tvrdnju da je rekao ime, datum smrti, izgled, regimentu, bataljon - vrlo konkretno; sve to je provereno i tačno je, čak i ono što je u to doba bilo objavljeno netačno ili uopšte nije bilo objavljeno. Podudarnost je ovde neubedljivo objašnjenje. Teško bi bilo poverovati i da je bila podvala. Zar treba stvarno da verujemo da je jedna grupa amatera sklona seansama uložila ogroman trud i preturala po starim matičnim knjigama, novinama i slično, pa čak pribavljala i neobjavljene informacije o jednom poginulom vojniku Prvog svetskog rata, samo da bi prevarila istraživača koji će se pojaviti na sceni dvadeset godina kasnije - štaviše, istraživača koga niko nije pozvao niti je iko mogao predskazati njegov dolazak? A ako su se oslanjali, zaista, na podatke štampane u doba Prvog svetskog rata (to bi im bila prva pomisao, ako bi želeli da organizuju obmanu), onda kako to da nisu naseli na netačnosti koje su u štampanju promakle u vreme kad je taj mladi čovek živeo? Nije verovatno da je to bilo šarlatanstvo i 'nameštanje'. Najverovatnije i najekonomičnije objašnjenje za tu priču jeste paranormalna moć.

     Duhovi za moderna vremena

     Nešto nalik na spiritizam opstaje i danas, u takozvanom 'kanalisanju' i sličnim aktivnostima, ali doba velikih spiritističkih medijuma očigledno je davno prošlo; za ovo verovatno postoje dobri psihološki razlozi. Baš kao što je 'Filip' izmaštan da bi poslužio kao katalizator za PK efekte, tako su i 'kontrolni duhovi' raznih spiritistkinja (navodni 'doktor Finui', zatim 'Dž. P.', ili indijanski mudraci koji su sad toliko u modi kod američkih medijuma belaca) najverovatnije, u većini slučajeva, samo psihološka pomoćna sredstva.
     Reks Stenford i drugi uočili su da paranormalni efekti (a naročito oni snažni) jesu strani egou. To znači: ne osećamo se stvarno prijatno sa njima, pa su zbog toga naši izgledi da postignemo uspešno ESP dejstvo veći ako se nekako 'izvučemo' od lične odgovornosti za to; ako imamo utisak da je odgovoran neko drugi. Moguće je da, kad prevalimo 'krivicu' za ESP efekte na nekog drugog ili na nešto drugo, naš kapacitet za ESP delovanje biva oslobođen. Otud se pojavljuju 'duhovi' koji su tačno taj neko drugi ili nešto drugo.
     Ako nastavimo ovom linijom razmišljanja, koja nije neverovatna, biće nam jasnije zašto su veliki spiritistički medijumi stvar prošlosti. Maštanja o duhovima bila su civilizacijski prihvatljiva u vremenima gospođe Pajper; moda spiritualizma bila je u punom zamahu, narod je naprosto 'ludovao' za duhovima. Danas su takva maštanja mnogo manje prihvatljiva. Mnogi ljudi smatraju da je tradicionalna slika spiritističkog medijuma koji osluškuje svoje 'kontrolne duhove' zastarela, banalna, čak da je 'blamaža' verovati u ma šta slično. Promenila se naša kultura, a ljudi se sad verovatno ispomažu nekim drugim pomoćnim psihološkim sredstvima, možda jačim. Hajde da zamočimo samo jedan prst jedne noge u izvesne veoma opasne vode i da pogledamo koja bi to jača sredstva mogla biti.
     Dva takva pomagala sama se nude našoj pažnji. Jedno su 'neidentifikovani leteći objekti' - NLO. Postoje ljudi koji to proučavaju: 'ufolozi'. Oni su prijavili veliki broj spontanih ispoljavanja paranormalnih moći kod onih ljudi koji tvrde da su videli NLO ili čak tvrde (eto mode koja postaje sve jača) da su ih vanzemaljci oteli, kidnapovali, uvukli u svoje NLO. Vremena su sada takva da je lakše pripisati ESP efekte nekom 'čoveku u crnom' koji je navodno doleteo iz neke druge, daleke galaksije, nego bestelesnoj sablasti koja navodno zastupa nekog pokojnika. Niko nije formalno testirao paranormalnu moć onih ljudi koji tvrde da su imali neka posla sa predmetima i bićima iz svemira, ali takva istraživanja mogla bi biti preduzeta.
     Drugo takvo psihološko pomagalo jeste astrologija. Stvarno nema naučnih dokaza da tradicionalna astrologija ima ikakvu vrednost ili istinitost, ali obavljene su neke studije koje sugerišu da ono što astrolozi zaključuju na osnovu svojih izračunavanja (polazeći od nečijeg dana i sata rođenja) ipak sadrži nešto malo više informacija o tom čoveku nego što bi se pogodilo pukom slučajnošću, pričanjem sasvim 'bez veze', sasvim nasumce. Astrolozi možda imaju najbolje psihološko sredstvo za potpomaganje svojih ESP sposobnosti; taj njihov sistem za navodno očitavanje nečijih sklonosti, sposobnosti i sudbine bar pokušava, ili u načelu želi, da bude naučno zasnovan, a mogao bi se i testirati. U veku nauke teško je i zamisliti bolje psihološko pomoćno sredstvo. Ako je to tako, onda u redovima astrologa možda postoji poneki pojedinac koji raspolaže zanimljivim paranormalnim moćima. Neće biti lako staviti na probu ove hipoteze, jer astrolozi, parapsiholozi i ufolozi često zaziru jedni od drugih i nastoje da se 'ne mešaju'; ali testiranje je moguće, pa se iskreno nadamo da će ga neko, nekad, i obaviti!
     Okrećemo se sada poslednjoj liniji istraživanja koja je od značaja za pitanje opstanka posle smrti, a to je: reinkarnacija. Očigledno, ako bi se proučavanjem te oblasti mogli naći jaki dokazi da je reinkarnacija moguća, onda bismo, po logici, morali prihvatiti da 'nešto' od čoveka može da živi i posle njegove telesne smrti. U prvom izdanju ove naše knjige razmotrili smo dve vrste dokaza: 'hipnotičku regresiju' u prošle živote i tvrdnje o reinkarnaciji kod dece. U ovom izdanju razmatraćemo samo ovo drugo; dakle, idemo odmah pravo u središte stvari, tamo gde se nalaze najjači raspoloživi dokazi.

     Studije o reinkarnaciji

     Godine 1977. ugledni Journal of Nervous and Mental Diseases objavio je dva stručna rada o reinkarnaciji. Autor oba rada bio je psihijatar dr Jan Stivenson koji je tada radio na Univerzitetu Virdžinija. Već sama činjenica da je jedno takvo glasilo dalo publicitet radovima o tako neuobičajenoj temi pokazuje koliko je rad dr Stivensona cenjen i među skepticima.
     Postoje dva razloga zbog kojih je ovo istraživanje mnogo moćnije od 'hipnotičke regresije u prošlost' sa odraslima. Kao prvo, Stivensonovi ispitanici bila su mala deca, u nekim slučajevima vrlo mala deca - od tri, čak i od dve godine. Onda naprosto padaju kao neuverljive sve zamerke koje bi sugerisale da je ispitanik 'konstruisao' svoje navodne uspomene iz ranijeg života tako što je kombinovao pojedinačne podatke do kojih je došao čitanjem knjiga, novina i magazina kao i gledanjem filmova i TV programa. Drugo, Stivenson je ova istraživanja obavljao uglavnom u takozvanim 'zemljama u razvoju' gde i nema mnogo takvih izvora informacija. Ukratko, daleko je problematičnija 'regresija', navodno prisećanje, odraslog i pismenog čoveka u zapadnoj civilizaciji koja je natopljena informacijama, nego regresija malog deteta u polupismenoj sredini.
     Osobena odlika rada dr Stivensona jeste dosledni, čisti, čak pomalo zastrašujući profesionalizam. On ima kontakte sa mnogim ljudima; pa kad od nekoga od njih čuje nagoveštaje da se možda pojavio slučaj reinkarnacije, on kreće na posao. Skoro uvek je reč o vrlo malom detetu (u približno jednoj polovini njegovih slučajeva to su deca od dve godine ili čak i mlađa) čije ponašanje i govor sugerišu da je to dete osoba koja je već jednom, ranije, živela. Stivenson otputuje gde god je potrebno: na Aljasku, u Liban, Indiju, Šri Lanku, Brazil i tako dalje. Osim engleskog on vrlo dobro zna i francuski i nemački, a u ostalim slučajevima koristi prevodioce u koje ima poverenja - naime, ispituje to dete, a i svedoke, uz pomoć prevodioca. Sa gotovo svakim svedokom obavi posle izvesnog vremena još jedan razgovor, da bi proverio da li će se sve podudariti; osim toga, kod svakog pojedinog slučaja koristi usluge bar dva prevodioca, a ponekad i više, da bi prevod bio sasvim pouzdan, svaka reč tačno protumačena. Poseduje ogromnu biblioteku traka na kojima su ti razgovori. Izrečene tvrdnje kasnije proverava u dokumentima, arhivima, matičnim knjigama. Stivensonove knjige prepune su pojedinosti, on do sitnica opisuje svoj istraživački rad.
     Razmotrićemo prvo jedan slučaj koji ima znatnu dokaznu vrednost, a u kome je Stivenson bio u mogućnosti da razgovara prvo sa jednom porodicom, a kasnije sasvim zasebno sa drugom, pre nego što su se te dve porodice susrele i upoznale, zahvaljujući čemu nije postojala opasnost da svedočenja prvih budu kontaminirana razgovorima sa drugima - sa rodbinom preminulog koji se navodno reinkarnirao u detetu u prvoj porodici.
     Stivenson je doputovao u Liban godine 1964, kad je još bilo moguće koliko-toliko bezbedno boraviti u toj državi. Došao je zato što je čuo od jednog mladog Libanca, koji je dve godine ranije radio kao njegov asistent u jednom istraživanju u Brazilu, da u Libanu ima mnogo slučajeva reinkarnacije. Postoji tamo jedan narod koji se zove 'Druzi' i koji je svojevrsna manjinska islamska sekta; Druzi veruju u reinkarnaciju - štaviše, to je glavno uporište njihove religije. Ipak, mnogi Druzi vrlo skeptično reaguju na pojedine priče o reinkarnaciji; nisu lakoverni.
     Pošavši u posetu Libancu koji ga je pozvao kod sebe, Stivenson je doznao za jedan slučaj u selu Kornajel u kome se obreo, desetak kilometara istočno od Bejruta. Pokazalo se da je otac dotičnog deteta Mohamed Elavar, rođak Stivensonovog mladog asistenta. Prvog dana boravka u Kornajelu, Stivenson je razgovarao sa Elavarom i njegovom ženom i o tome sačinio pomne beleške. Tom prilikom bio je na raspolaganju samo jedan neuvežbani prevodilac; sledeća četiri dana Stivensonovog boravka bila su tu dvojica drugih, uvežbanih prevodilaca. Pet meseci kasnije Stivenson je opet došao u to selo (sa novim prevodiocem) i proverio veliki deo materijala prikupljenog u prvoj poseti; ujedno je i prikupio nove informacije.
     Pri prvoj poseti Stivensonu je rečeno da je Mohamedov sin Imad rođen decembra 1958. Prva reč koju je to dete u svom životu progovorilo bila je 'Džamileh'. Tada to ni roditelji nisu znali, ali to je bilo ime ljubavnice izvesnog Ibrahima Boumhaza, čoveka koji se kroz to dete (Imada) navodno reinkarnirao. Čim se osposobio da sastavlja reči u rečenice, mali Imad je počeo da priča o svom ranijem životu. Otac ga je grdio što laže, ali je Imad ostajao uporan. Kad je imao dve godine, Imad je spontano prepoznao, na ulici, jednog Boumhazijevog komšiju. Takođe je ispričao mnoge pojedinosti o Boumhazijevoj kući, rodbini i životu. Pa ipak, porodica Elavar nije pristupila nikakvom proveravanju svega toga. Pokojni Boumhazi živeo je i umro u drugom selu, koje se naziva Kribu; Mohamed Elavar (otac) samo je jednom bio u tom selu, na nekoj sahrani, ali nije susreo nijednog člana porodice Boumhazi.
     Razdaljina između ta dva sela, Kornajel i Kribu, iznosi samo oko trideset kilometara, ali Druzi u tim krajevima nisu (tada) bili skloni da mnogo putuju; pripadnici dvaju porodica (Elavari i Boumhaziji) kategorično su tvrdili da se nikada nisu sreli. Kad je prikupio sve informacije koje je mogao o Imadu, Stivenson je krenuo u selo Kribu da sakupi što više podataka i o porodici Boumhazi.
     Posle toga je poveo Imada i Imadovog oca Mohameda Elavara u selo Kribu, gde se Imad upoznao sa porodicom Boumhazi. Mnoge od tih ljudi Imad je spontano prepoznao i svakome se obratio na prikladan način. Boumhazijevi su bili zapanjeni nadasve Imadovim ponašanjem, a to u ovakvim slučajevima nije svejedno. Dete od pet godina ponašalo se, rekli su članovi te porodice, baš onako kako se njihov Ibrahim ponašao za života.
     Imadovi iskazi o njegovom prošlom životu uključivali su prisna i precizna opažanja o kući i porodici Ibrahima Boumhazija, na primer:

     - voleo je lov;
     - imao je smeđeg psa, a jednom prilikom je pretukao drugog psa;
     - kuća je imala dva bunara, jedan pun, a jedan suv;
     - u vreme njegove smrti porodica je gradila novu baštu;
     - imao je mali, žuti automobil i jedan minibus;
     - alat za automobil držao je na tavanu.

     Bogatstvo i specifičnost informacija dobijenih od ovog dečaka isključuju, reklo bi se, svaku mogućnost da je pogađao pukom slučajnošću. Stivenson je proverio 57 pojedinačnih dečakovih tvrdnji; 51 je potvrđena kao istinita.
     Slučaj Imada Elavara jedan je od mnogih koje je Stivenson istražio i o njima savesno izvestio. Suočeni smo sa većim brojem takvih slučajeva. Kakva objašnjenja, osim reinkarnacije, možemo dati za njih?

     Konicidencija. Niko nikad nije pretpostavio da su svi ti ispitanici pukim slučajem rekli ('tek onako, desilo se da kažu') to što su rekli. Nećemo to pretpostaviti ni mi.

     Loše pamćenje. U slučaju Imada Elavara, obe porodice kategorično su tvrdile da se nikada ranije nisu upoznale. Iz tog razloga, informacije nisu mogle biti ni u kakvim susretima razmenjene, a posle ponovljene za inostranog slušaoca. Ako bismo pretpostavili da je ipak bilo nekih uzgrednih susreta, ili preko nekog posrednika, ili da je bilo neposrednih susretanja, ali su to obe strane zaboravile, ne bismo, ipak, mogli na taj način objasniti bogatstvo, konkretnost i tačnost Imadovih iskaza. U raznim drugim slučajevima događalo se da istraživači dokažu da se porodice dveju umešanih strana nikako nisu mogle sresti, ni na koji način. U pojedinim slučajevima uzimanje iskaza od deteta je završeno, a tek mnogo kasnije je otkriveno ko je bio i gde je i kada živeo preminuli o čijem se negdašnjem životu dete izjašnjavalo. Tu nema ni pomena o slabom pamćenju.
     U mnogim kulturama u kojima je Stivenson nalazio ovakve slučajeve, komunikacija i socijalna pokretljivost veoma su ograničeni; ljudi se rađaju, žive i umiru na jednom veoma ograničenom prostoru, kako fizičkom tako i društvenom. U takvim uslovima slučajno širenje informacija mnogo je manje verovatno nego u našem, zapadnom društvu koje je zasićeno informacijama i veoma pokretno.

     Prevara. Čovek bi se mogao razumno zapitati: iz kog razloga bi dve libanske porodice (ukupno sedamnaest ljudi sa kojima je Stivenson razgovarao) preduzele jednu takvu urotu da nasamare jednog inostranog istraživača koji će rezultate posle objaviti u nekoj stranoj zemlji? Tu nikakvog dobitka nije bilo za njih. Štaviše, neki vidovi Imadijeve reinkarnacije očigledno su im bili neprijatni (na primer, da se jedan petogotišnjak priseća kako se dobro provodio sa svojom ljubavnicom). Osim toga, nije ni moguće 'naučiti' dete tako mlado (ili još mlađe) da laže tako dosledno i uverljivo.
     Bilo je i slučajeva u kojima je prevara neverovatna zbog toga što je dete tvrdilo da je reinkarnacija nekog kriminalca, čak i ubice. U nekim slučajevima bilo je vidljivo da se porodica čak trudila da prikrije šta se dešava, da čak ni komšije ne načuju ništa o tome.

     Čudnije i čudnije

     Drugi istraživač, Antonija Majls, koja je obavila tri zasebna putovanja u Indiju od 1987. do 1989. godine, dokumentovala je dvadeset šest slučajeva reinkarnacije među muslimanskim porodicama u onim sektama gde verovanja o reinkarnaciji nisu rado gledana niti prihvatana. Dokumentovala je, štaviše, deset slučajeva u kojima je dete bilo pripadnik hindu religije, a pokojnik Musliman, ili obratno. Odnosi između Hindusa i Muslimana različiti su u raznim delovima indijskog potkontinenta, u zavisnosti od lokalne istorije, ali po pravilu nema mešovitih brakova između te dve vere, a u nekim gradovima (velikim i malim) nema ni mešovitog stanovanja, nego se tačno zna ko u kojim kvartovima (ili pokrajinama) živi. U nekim pokrajinama verske razlike služe kao povod, i izgovor, za ogromno međusobno nasilje, nebrojena ubistva, i tome slično. Nema ni najmanje mogućnosti da bilo koja muslimanska, ili bilo koja hinduistička porodica smisli neku 'šarenu lažu' u kojoj bi njihovo dete bilo prikazano kao pripadnik one druge vere. Takođe je nezamislivo da bi pripadnici neke više kaste Hindusa smislili neku lagariju koja bi značila da je jedno njihovo dete reinkarnacija nekoga iz neke niže kaste. Pa ipak, kod Stivensona nalazimo i takve slučajeve.
     Zađimo još malo dublje u ovu intrigantnu oblast. Stivenson je prijavio mnoge slučajeve u kojima su dokazi ne samo psihički nego i fizički. Dete se, na primer, rodi sa istim rasporedom mladeža, ili čak sa istom urođenom manom kao pokojnik. Bilo je slučajeva da je čovek ubijen sa nekoliko hitaca iz vatrenog oružja, a da se uskoro rodi dete koje ne samo što ima njegove uspomene, nego na leđima ima po jedan veliki mladež tamo gde su pokojniku bile ulazne rane od metaka, i to tačno na tim mestima. Postoji izveštaj i o jednom slučaju albinizma gde je pokojnik bio albino, a dete u koje se reinkarnirao - to isto. (Stivenson je nedavno objavio seriju zanimljivih, informativnih knjiga o tome; navedene su u bibliografiji.) Na osnovu medicinskih statistika moguće je proceniti koliko često se pojavljuju mladeži različitih vrsta; zato bi bilo moguće tačno iskazati koliko su malo verovatne podudarnosti nekoliko mladeža, tako tačne; tu bi brojke bile, po svemu sudeći, astronomske - verovatnoća bi iznosila jedan prema mnogo milijardi. Pošto su mladeži i urođene mane materijalne stvari i ne mogu se falsifikovati, onda podvala nije ni teorijski moguća, za razliku od čisto verbalnog svedočenja gde jeste.
     Godine 1991. istraživač Jirgen Kajl, onaj isti koji je radio sa Stivensonom u eksperimentalnim studijama sa Stepanekom dvadeset godina pre toga, prijavio je svoje prve studije reinkarnacije koje je obavio u Burmi, na Tajlandu i u Turskoj. Kajl radi u Tasmaniji; tamo je njegova baza. On jasno kaže da se u ovakvo istraživanje nije uključio zbog neke svoje eventualne vere da će živeti opet: "Ja smatram da je verovanje u konačnost smrti razumno." O svojim istraživanjima on kaže, skromno, da su "istraživanja pojedinačnih slučajeva na terenu, ponovljena nekoliko puta". Dokumentovao je 16 slučajeva reinkarnacije, među kojima je i nekoliko slučajeva u kojima su porodice očigledno želele da prikriju stvar, da se ne sazna. (Jedna porodica zahtevala je anonimnost, plašeći se navale stranaca, ali i svojih zemljaka ako bi se saznalo kakvo dete imaju.) Kvalitet dokumentacije i provere u ovih 16 slučajeva je dobar, pa se zato nadamo da je Kajlov rad tek početak mnogo obimnijih studija u kojima bi Stivensonovi nalazi mogli biti provereni.
     Možemo samo nagađati koliko se učestano reinkarnacija događa. (U nekim kulturama na snazi je verovanje da je reinkarnacija sveopšta, a to bi značilo da je svako od nas reinkarnacija nekog ko je živeo ranije; ali i u tim kulturama smatra se da je svesno prisećanje svog ranijeg života retka pojava.) Ima nagoveštaja da onaj ko okonča život kao žrtva nasilja, a naročito onaj ko bude nepravedno ubijen, mnogo češće 'dolazi opet', to jest reinkarnira se, nego drugi pokojnici. Čini se, osim toga, da postoji težnja da između smrti i reinkarnacije prođe izvesno, ne mnogo dugo vreme (nekoliko nedelja ili meseci). Međutim, to može naprosto značiti da u slučajevima kad protekne nešto duže vreme, reinkarnirana ličnost ima slabije izglede da se svesno priseti svog ranijeg života. Činjenicu da mnogi slučajevi reinkarnacije dolaze iz onih kultura u kojima se u takve stvari veruje možemo objasniti na ovaj način: pripadnici takvih kultura spremniji su da javno priznaju, pred istraživačima, šta se dešava. Ima i pet-šest slučajeva reinkarnacije otkrivenih u zapadnim zemljama. Dodajmo, najzad, da deca koja su navodno nečije reinkarnacije postaju normalni ljudi, nije primećeno da kao mladi, ili kad odrastu, ispoljavaju neku neprilagođenost; stiče se utisak da većina njih, sazrevajući, postepeno zaboravi svoj raniji život - dakle, da te uspomene izblede.

     Verovatnoća da se može preživeti

     Čitaoci su do sada verovatno zaključili, tačno, da mi smatramo da su slučajevi dokumentovani kod Stivensona, Milsove, Kajla i još nekolicine istraživača daleko ubedljiviji i kvalitetniji od ma kojih drugih za koje se zna (ako izostavimo spiritistkinju gospođu Pajper). Pročitali smo nekoliko stotina stranica Stivensonove dokumentacije, a videli smo i prve nezavisne potvrde ili bar početke nezavisnog potvrđivanja, pa se ne možemo oteti utisku da se tu pred nama otkriva nešto istinski značajno. Jedan od nas dvojice (Karl Sardžent) želi da izdvoji mišljenje i da saopšti da mu se zamisao reinkarnacije nimalo ne dopada. Evo zašto: ako pogledamo projekcije stanovništva sveta u predstojećim vekovima, zatim projekcije o budućoj degradaciji čovekove životne okoline i noviju istoriju Evrope, stvarno nije mnogo privlačna ideja da će onaj ko živi sada, morati u bliskoj budućnosti da živi još jednom, pa još jednom, i tako dalje. Ali ovakve lične i emocionalne preferencije nisu razlog za odbacivanje dokaza; drugim rečima, moramo gledati, dokaze pa ma koliko nam oni bili, zbog raznih svojih implikacija, neprijatni.
     Mi verujemo da će praktično svaki čitalac, kad pročita Stivensonov materijal i njegove obazrive ocene, zaključiti da tu postoje zapanjujuće stvari, pa pozivamo čitaoce da pogledaju bibliografiju i da se uvere sami.
     Naravno, uvek ostaje hipoteza o ESP čitanju podataka o pokojniku iz svesti živih, ali treba imati u vidu da bi dete sa tako ogromnim paranormalnim moćima verovatno ispoljilo ESP i na razne druge načine, ne bi se usredsredilo samo na oponašanje nekog umrlog čoveka. Drugim rečima, trebalo bi da u svim takvim slučajevima bude i obilje drugih manifestacija paranormalnih moći. Osim toga, pribaviti informacije o nekome je jedno, a oponašati tog čoveka je sasvim druga stvar; hipoteza o ESP objašnjenjima za 'reinkarnaciju' ne tumači zašto se ta deca ponašaju tako. U slučaju Imada Elavara, ona druga porodica (Boumhazi) bila je ponajviše impresionirana ponašanjem tog deteta. Ponekad članovi porodice sasvim spontano, zapanjeni, prepoznaju tačne obrasce ponašanja preminulog. Alan Gould je veoma podrobno proučavao život i rad mnogih davnih spiritista, tako da se zaista može reći da o njima zna više nego što bi se moglo razumno očekivati da iko nasluti pomoću vančulnog opažanja, pa ipak - on priznaje da ni slučajno ne bi umeo da oponaša te davno umrle ljude, njihovo držanje i ponašanje; a reinkarnirana deca postižu baš to, u uzrastu kad glumačke sposobnosti mogu biti vrlo slabo razvijene. Treba i to ozbiljno uzeti u obzir.
     Antonija Mils razmatra i jedan slučaj u kome je Hindu dete po imenu Nareš Kumar Rajdas kategorično tvrdilo za sebe da je rođeno kao Musliman, i to sin nekog starog fakira; a da je njegova majka bila druga žena tog Muslimana. Već sa dve godine to dete je počelo redovno da izvodi islamski obred poznat kao 'namaz' u trenucima kad je verovalo da ga niko ne gleda. Taj mali dečak je na ulicama pronašao tog starog fakira, pa je počeo da ide za njim. Takođe je prosio i molio se za one koji mu nešto udele, na način na koji to muslimanski fakiri čine. Poginuli sin staroga fakira zvao se Mušir. Kad je konačno odveden u Muširovu porodicu, dečak je prepoznao ostalu decu staroga fakira (to jest, 'svoju' braću i sestre) i upustio se u razgovor o načinu na koji je poginuo (dok je vozio zaprežna kola). Razgovarao je i sa Muširovom majkom. Mušir je u pogibiji zadobio jednu veliku ranu, a dečak je rođen sa velikim mladežom baš na tom mestu. Pre susreta sa malim Narešom Kumarom Rajdasom taj fakir nije verovao u reinkarnaciju, ali kasnije, razgovarajući sa Antonijom Mils, bio je vidno potresen, sav obuzet emocijama. Pošto ga je počela mučiti nesanica, u ponoć se molio Alahu i postavljao pitanje: "Kakva je, Bože, ovo tajna?"
     Neko možda želi, ili ne želi, da se moli nekom božanstvu, ali tajna u vezi sa tom 'reinkarniranom' decom postoji i ne bi je trebalo prenebregavati.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
PARANORMALNA MOĆ, NAUKA I BUDUĆNOST

     Smatramo da ogledi i činjenice sažeto izloženi u ovoj knjizi predstavljaju, sveukupno, jake argumente u prilog verovanju da odista postoje značajne anomalije u oblasti ljudskih sposobnosti. Zaista ima razloga za uverenje da ljudska bića raspolažu sposobnostima da uzvesne stvari doznaju i mimo svojih 'konvencionalnih', nauci poznatih pet čula, kao i sposobnostima da utiču na daleke predmete i događaje samo svojom voljom, čistim htenjem.
     Ali mnogim naučnicima teško je da prihvate metode i nalaze parapsihologije. Oni ili prenebregavaju sve raspoložive dokaze ili izriču površne, uopštene komentare u smislu: "Sve su to laži, pojedinačne i grupne podvale, naučno nepouzdani metodi vršenja ogleda, nijedan od tih efekata nije moguć, ništa od toga nije se stvarno desilo niti se može desiti." Postoje bar dva razloga za tako nešto.
     Jedan je istorijski. Uz parapsihologiju se i danas 'lepi' i vuče uspomena na nebrojene slučajeve šarlatanstva i obmane, lažnih spiritističkih medijuma, lažnih materijalizacija 'ektoplazme'; uspomena na nebrojene prevarante koji su 'povukli za nos' lakoverne građane. Zato je čitava oblast parapsihologije kontroverzna, pa je i normalno da naučnici na nju gledaju podozrivo. Ali taj istorijski razlog ne opravdava odbacivanje parapsihologije kao nauke, u celosti. Jedna nauka može imati itekako sumnjivu prošlost, pa ipak biti prava nauka danas! Pogledajte samo hemiju - počela je kao alhemija. Pogledajte astronomiju - počela je kao astrologija. Pa i sam Johan Kepler, jedan od prvih velikih astronoma, bavio se takođe astrologijom i bio joj je veoma sklon.
     Drugi razlog je od šireg značaja. Nauka se često ponaša veoma rđavo kad naiđe na neku stvarnu inovaciju. Setite se samo kakva se oluja mržnje, gneva i opakih pogrda sručila na pionire vakcinacije, takođe na one koji su prvi tvrdili da postoji kretanje kontinenata, to jest da kontinenti 'plove' po površini zemaljske kugle, zatim na one koji su prvi izvodili anesteziju putem hipnoze, i na druge koji su prvi istupili sa nekim zaista novim naučnim otkrićem. Nauka je, u dubini svoje 'duše', strašno konzervativna. Naravno, neko će reći da su naučnici samo mudro oprezni, ne žele da se zalete, da olako, bez dovoljno dokaza, prihvate nešto novo; ali time se ne može objasniti žestoka uzbuđenost, taj iracionalni bes kojim neki naučnici reaguju na svaki novi dokaz o stvarnom postojanju anomalija.
     U ovom poslednjem poglavlju zalazimo nešto dublje u tu pojavu, u iracionalnost koju nauka ispoljava kad se mora suočiti sa takvim novim dokazima. Suština onoga što imamo da kažemo prilično je gruba; ali najgrublji ćemo biti prema onim pripadnicima naučne zajednice koji su izdali čak i temeljna načela svog poziva - dakle, naučnog istraživanja.

     Skandal sa 'zvezdanom bebom'

     U Sjedinjenim Američkim Državama postoji jedna organizacija koja se naziva 'Odbor za naučno istraživanje tvrdnji o paranormalnom'. Skraćenica za to je 'Csikop'. U Izvršnom odboru Csikopa ima vrlo malo naučnika, ali je zato ta organizacija prilazila mnogim naučnicima i vredno se trudila da ih pridobije da stupe u članstvo. Time je sebi pribavila privid naučne organizacije, privid koji do krajnosti koristi kad god njeni članovi krenu u lov na duhove. Zanimljivo je da Csikop kao organizacija nikada ne preduzima nijedno svoje naučno istraživanje. Razlog ovome je jednostavan: jedanput, i samo jedanput, to je pokušala. Ishod je bio takav da zaista zaslužuje mesto u istoriji nauke.
     Od 1976. do 1980. godine jedna grupa starijih članova Izvršnog odbora Csikopa ispitivala je nalaze dve francuske istražiteljke koje su se zvale Mišel i Fransoaz Gogelan. Te dve žene prikupljale su podatke godinama i zaključile da izvesne grupe u ljudskom društvu (istaknuti naučnici, umetnici, sportski asovi i tako dalje) imaju tu odliku da su mnogi njihovi pripadnici rođeni u 'znaku' pojedinih planeta - to jest, kad su pojedine planete zauzimale neka određena mesta na nebu. Jedan od nas dvojice (Ajzenk) odavno se zanimao za tu studiju Mišel i Fransoaz Gogelan, pa ju je i posebno proučio i došao do zaključka da je rađena odličnom naučnom metodologijom. Grupa iz Csikopa istraživala je samo jedan od nalaza Gogelanovih, i to takozvani 'efekat Marsa', koji bi se sastojao u tome da među istaknutim sportistima ima srazmerno više (nego među populacijom uopšte) onih koji su rođeni kad je planeta Mars bila tačno u zenitu ili blizu istočnog horizonta.
     Jedan od članova te Csikopove grupe bio je statističar Marvin Zelen. On nije prihvatio tvrdnje Gogelanovih o podudaranju sportskog uspeha sa učestalošću pojavljivanja pojedinih planeta u pojedinim sektorima neba. (Pojavljivanje planeta na tim mestima je čisto tehnička, astronomska stvar i može se do savršenstva tačno ustanoviti.) Zato je predložio 'izazov' nalazima Fransoaz i Mišel Gogelan, i tom izazovu dao ime 'Zelenov test'. Cilj je bio da se mala grupa vrhunskih sportista koji su odista rođeni u dan i sat kad je Mars bio na takvim položajima uporedi sa vrlo velikom kontrolnom grupom neistaknutih sportista, rođenih u istim zemljama i gradovima i u sličnim razdobljima godine. Sačinili su tročlanu grupu za ovo: predsednik Csikopa Pol Kurc, Marvin Zelen, i astronom Džordž Abel. Skraćenica za tu grupu bila bi: KZA. Krenuli su, dakle, u prikupljanje dokaza.
     Rezultati 'Zelenovog testa' bili su potpuno jasni. Statistika Gogelanovih bila je ispravna i istinita. Kod njihovih istaknutih sportista 'efekat Marsa' bio je jasno vidljiv, a kod preko 16.000 drugih sportista nije - jer je tih 16.000 osoba ostalo u okvirima prosečne i slučajne distribucije u skladu sa tačnim astronomskim tablicama. Dakle, i zaključci Gogelanovih morali bi, na osnovu toga, biti prihvaćeni kao korektni.
     Posle toga nastupilo je vreme petljanja i zbunjivanja. Grupa KZA počela je iznalaziti svakojake začkoljice pomoću kojih su nastojali da ipak obore zaključke Gogelanovih, njima očigledno nepodobne. Počeli su da 'presecaju' podatke o vrhunskim sportistima na nove načine, mimo ustanovljenog statističkog postupka. Izbacili su iz razmatranja sve istaknute sportistkinje sa bizarnim obrazloženjem da "njih i ne treba uračunati, jer nisu imale jednake izglede da se istaknu u sportskom životu kao muškarci". Sakupili su podatke o nekim drugim vrhunskim sportistima, po svom izboru, i to bez ikakve dogovorene procedure koja bi obezbedila da im uzorak bude zaista nasumičan i pošten. Pa ipak se 'efekat Marsa' još jednom pojavio; ali je grupa KZA onda osporila i svoje sopstvene nalaze, i to ovog puta argumentima koji su i sami bili pogrešni, i tako dalje.
     Mnoge od tih stvari čisto su tehničke i mi za njih ovde nemamo prostora. Čitalac koji želi da se lično uveri, neka potraži dokumentaciju o tome u bibliografiji. Ali navešćemo kako su reagovali skeptici iz redova samog Csikopa.
     Prvi koji je otkazao poslušnost bio je Denis Rolins, bivši član Csikopa, koji je ostao veoma skeptičan prema navodnom efektu Marsa na bebe, ali koji je ipak izjavio da grupa KZA napada efekat Marsa na načine koji nisu naučno zasnovani niti legitimni. Ukazivao im je na očigledne, grube greške koje su u svom radu pravili; uzalud. Grupa KZA terala je po svome. Pokušavao je da saopšti te svoje primedbe članstvu i javnosti, ali ga je organizacija Csikop počela sistematski ometati u tome. Oduzimali su mu reč na sastancima, nisu hteli ništa njegovo objaviti u svom časopisu, sprečavali su da se njegove primedbe objave ma gde, a za to vreme uporno su objavljivali neistinite i netačne nalaze i zaključke, svoje sopstvene. Glas upozorenja je, dakle, prvo prenebregavan, a zatim silom ućutkan. Najzad su ga izbacili iz Csikopa. Počelo je sistematsko suzbijanje vesti o tome.
     Ali neki od članova Csikop primetili su šta se dešava i počeli su (što je svakako pozitivno) da se raspituju o njegovim primedbama. Ubrzo su shvatili da su sad i oni u nemilosti: i njima je oduzimana reč, a i sprečavano svako objavljivanje. U međuvremenu su sve Csikopove publikacije nastavile štampanje hvalospevnih izveštaja o 'uspesima' grupe KZA. Jedan od ljudi koji su naglo pali u nemilost 'moćnika' bio je Ričard Kaman, profesor psihologije, koautor veoma značajnih radova iz oblasti parapsihologije. Kaman je opširno zabeležio i objavio kako je sve grupa KZA pokušavala da ga ućutka, da ga 'sredi', i kako je za te svrhe upotrebljen Csikop. Posredi je zapanjujuća knjiga; ako ćete iz sve naše bibliografije, od svih knjiga i dokumenata, pročitati samo jednu knjigu, pročitajte baš nju.
     Kaman je proučio čitavu tu stvar sa efektom Marsa, od samog početka. Njegovi zaključci su da je grupa KZA "godinama uporno nudila javnosti jedan skup očigledno rđavih statističkih argumenata protiv 'efekta Marsa', iako je iz godine u godinu bilo sve više upozorenja i dokaza o nelogičnosti i netačnosti njihovih tvrdnji... Zapanjuje ne samo to da su se oni sasvim odvezali od svih sidrišta logike, nego i činjenica da njihov odlutali brod nije mogao biti potopljen čak ni višegodišnjim bombardovanjem kompetentnih statističara kao što su Mišel Gogelan, Elizabet Skot, Denis Rolins i Rej Hajmen." Hajmen je psiholog, a Skotova je baš statističar; oboje su tada bili povezani sa Csikopom. Kaman nastavlja: "Kao ni drugim članovima Csikopa, ni meni nije bilo lako da poverujem da u celom devetočlanom Savetu ove organizacije (a članovi tog Saveta su i Martin Gardner, Emejzing Rendi i Kendrik Frejzier) samo jedan jedini član, Denis Rolins, časno i pošteno govori istinu o ovom slučaju. Posle sedam meseci istraživanja ustanovio sam da je to, ipak, tako. Trojka KZA pretrpela je potpuni fijasko u slučaju 'efekta Marsa'; organizacija Csikop, rešena da brani nešto nebranjivo (naime, svoje argumente), zašla je korak po korak, bespovratno, u propagandnu kampanju protiv Denisa Rolinsa, u suzbijanje istine o njegovim dokazima, u sprečavanje da bilo koji drugi kritičar grupe KZA objavi ili kaže bilo šta, bilo gde."
     Kaman podrobno nabraja i opisuje kako su i njega lično, i Rolinsa, i sve druge kritičare u sastavu Csikopa suzbijali, ismevali, šta je organizacija preduzimala da se njihovi tekstovi nigde ne objavljuju, kakva je upornost moćnika ispoljena u tome. Teško je i zamisliti žešću osudu organizacije Csikop, pogotovo kad se ima u vidu da ju je izrekao čovek neospornog integriteta, skeptičan i prema 'efektu Marsa', a uz to i (tada) član Csikopa. Jedan od drugih članova Csikopa, holandski novinar Pit Hajn Hebens, napisao je da po njegovom mišljenju Kamanov prikaz tih događaja sa KZA grupom predstavlja "izrazito fer, uravnotežen izveštaj, veoma čitljiv, i - ako se ima u vidu pod kojim uslovima je nastajao - zaista vrlo uzdržan; izveštaj jednog uglednog skeptika koji je uložio gotovo neverovatnu količinu svog truda da pomogne organizaciji Csikop da se izvuče iz te svoje zlosrećne afere sa Marsom."
     Ali čak ni grupa KZA nije mogla da blokira istinu zauvek. Sedam godina posle prvog pominjanja Zelenovog testa, potpuno nezavisni britanski naučnik Patrik Kari objavio je svoj prikaz u kome je sumirao čitavu tu kontroverzu. Tek tada je i časopis Sceptical Inquirer, interna publikacija Csikopa, objavio članak pod naslovom 'Preispitivanje'. U tom članku grupa KZA priznala je svoja naknadna brljanja po statistikama i podacima; priznali su da im je to bila greška; priznali su da je trebalo da sa Gogelanovima usaglase protokol rada, da bi mogli i sami proveravati kakva predviđanja bi trebalo da proističu iz njihovih podataka po njihovoj sopstvenoj metodologiji. Ali to je bilo priznanje kroz stisnute zube, zlovoljno, prožeto gunđanjima, bez ikakvog izvinjenja Rolinsu (čije ime su izostavili sa spiska onih koji su "bili povezani sa /našim/ ogledima"), bez izvinjenja Mišel i Fransoaz Gogelan zbog neosnovanih insinuacija o istinitosti, to jest netačnosti njihovih podataka, bez ikakvog pominjanja lavine kritike koja je godinama stizala iz redova samog Csikopa.
     Razlog što smo ovako podrobno opisali ovu bruku i sramotu jeste sledeći: Csikop - iako se više ne bavi samostalnim istraživanjem bilo čega, možda imajući u vidu ocenu Patrika Karija da KZA debakl "neizbežno dovodi u sumnju svako dalje angažovanje Csikopa u istraživanju o 'efektu Marsa', a verovatno i o bilo kojoj drugoj paranormalnoj oblasti" - nastavlja da deluje kao organizacija i da koristi sav svoj uticaj da napada sve u nauci što je Csikopu nepodobno, da zlostavlja i ućutkuje istraživače u mnogim kontroverznim oblastima rada. Najnoviji neslavni primer bilo je neobično ponašanje Emejzinga Rendija u laboratoriji francuskog istraživača po imenu Žak Benvenist. Benvenist je objavio biohemijske nalaze koji, čini se, podržavaju homeopatske medicinske teorije; objavio je to u veoma uglednom časopisu Les Comptes de l' AcadQmie des Sciences. To je glasilo Francuske akademije nauka. Časopis Nature poslao je jednu istraživačku ekipu da ispita te veoma kontroverzne nalaze, a jedan od istražitelja u toj grupi bio je i Emejzing Rendi. Ali Benvenistova laboratorija pretvarala se u Rendijevom prisustvu bukvalno u cirkus, i to je ostajala sve dok je on bio prisutan tamo. Nećemo zamarati čitaoce pojedinostima; naprosto ćemo zabeležiti da je ovog puta čak i na stranicama Sceptical Inquirer-a bilo članaka u kojima je osporavana vrednost takvog rada istražiteljske grupe i u kojima je napomenuto da je "kritika bila nemarna", "kredibilitet rasipan uludo", da se "polazilo od predrasuda". Rendi je držao javna predavanja o tom istraživanju, tokom kojih je podsmešljivo oponašao Benvenistov francuski izgovor engleskog jezika i grubo vređao "francusku nauku" kao celinu. Mnogi slušaoci nalazili su da je to uvredljivo i za prisutne u sali.
     Sasvim jednostavno rečeno, Csikop nije naučna organizacija. U njegovom rukovodstvu preovlađuju mađioničari i medijski šoumeni. Csikop je jedan propagandni pokret, koji se posvetio svojim 'isterivanjima duhova', ali i 'raskrinkavanju' svega što rukovodstvu izgleda iracionalno. Na nesreću, zbog svog veštog manipulisanja medijima i zbog naklonosti mnogih akademskih ličnosti koje imaju nejasan utisak da je poželjno da neko, negde, raskrinkava nešto (mada te ličnosti ostaju blaženo nesvesne činjenica o napadnutim oblastima rada) Csikop nastavlja da uspešno nanosi štetu parapsihologiji. Ili, bar, donedavno uspešno.
     Srećom, bio je u Csikopu i jedan pojedinac kome se mora priznati da je našao u sebi volje da pogleda dokaze i da ih pokuša oceniti i proceniti barem koliko-toliko nepristrasno i odmereno. Već po tome, on je u Csikopu izuzetak, zaista 'retka ptica'. Njegov dijalog sa Čarlsom Honortonom o gancfeld istraživanjima omogućio je parapsihologiji da stvarno zakorači napred, tokom poslednjih nekoliko godina. Bio je to, međutim, težak put; skeptike ubediti da odustanu od neistinitih i neispravnih načina kritike - to je bio zaista spor posao.

     Polemika oko gancfelda

     Godine 1982, u Kembridžu, u Engleskoj, na konferenciji povodom stogodišnjice rada Britanskog društva za ESP istraživanja i dvadesetpetogodišnjice osnivanja Udruženja za parapsihologiju, Rej Hajmen je u svom ekspozeu dao jednu verziju teksta (koji je kasnije objavljen) o ESP. U tom tekstu Hajmen je kritikovao dotad objavljene oglede sa ESP u uslovima gancfelda. Smatra se da su istraživanja sa gancfeldom možda ono najjače što parapsihologija može da ponudi, ali Hajmen je upravo ta istraživanja zasuo kritikom, osporavajući korektnost u statistici, ali i u metodologiji vršenja ogleda, i tvrdeći da je zbog toga celokupan dosadašnji rad na gancfeldu nepouzdan.
     Odbacivanje podrške koju gancfeld studije daju hipotezama o ESP bilo bi ozbiljan udarac za parapsihologiju. Iz tog razloga Honorton i Hajmen započeli su dijalog, nastojeći da u borbi argumenata dođu do jasnijih ocena o vrednosti ili bezvrednosti pojedinih ogleda. U decembru 1986. godine objavili su zajednički kominike u kome su naveli do kojih su nalaza došli i koje su njihove preporuke za budućnost.
     Prva poenta ovde sastoji se u tome što je Hajmen odustao od svojih ranijih tvrdnji da iz statističkih razloga treba odbaciti gancfeld oglede u celosti. Pojedini ogledi, i to vrlo mali broj njih, zaista se mogu osporiti primedbama da je statistička obrada bila loša; ali Hajmen je najzad prihvatio činjenicu da kod ogromne većine gancfeld ogleda, kad se posmatraju svi ukupno (kao jedna grupa) nije moguće takvim zamerkama opovrgnuti izrazite rezultate iznad nivoa slučajnosti, to jest ogromna odstupanja od onoga što bi ispitanici postizali pukom slučajnošću. Takođe je prihvatio činjenicu da nema nikakvog smisla tvrditi da su publikovani samo oni ogledi u kojima se zadesio, slučajno, neki jak rezultat, a da su mnogi drugi ogledi u kojima nije bilo ničega jednostavno prikriveni. Lako se može izračunati da bi za tako nešto bilo potrebno mnogo stotina ogleda u dubokoj tajnosti. A kad pogledate koliko treba truda oko samo jednog ogleda, čak i oko samog ocenjivanja njegove vrednosti kad je okončan, i koliko malo eksperimentatora postoji u celoj parapsihologiji, jasno je (i svi se slažu) da to nije uverljiva linija kritičkog napada. A što se tiče statističkih zamerki, još i pri prvom čitanju Hajmenovih ranijih tvrdnji bilo je jasno (ili je trebalo da bude jasno) da su neosnovane; a on je to priznao tek posle toliko vremena. Pa ipak, treba mu odati priznanje kao čoveku koji je, ipak, sposoban da izmeni svoja početna uverenja kad se pokaže da za to ima razloga.
     Hajmenova druga grupa kritičkih argumenata odnosila se na eksperimentalni metod korišćen u gancfeld istraživanjima. Da li su 'čulni nagoveštaji' bili stvarno potpuno odstranjeni? U nekoliko (ali samo u malom broju) ogleda sa slobodnim reagovanjem sudijama nisu bili dati duplikati ciljnih slika, nego originali, koji su posle išli ispitanicima u ruke (a na slikama bi mogli ostati otisci prstiju). Da li je nasumičnost redosleda slika zaista bila korektno postignuta? Takve stvari ne mogu uvek biti zaključene jednostavno i objektivno i onda doturene nekom Hajmenu da ih 'samelje' kao nedvosmislene brojke. Kad se odlučuje da li je metod rada u nekom ogledu besprekoran ili ne, često ima prostora i za 'slobodno sudijsko uverenje' onoga ko o tome odlučuje. Navešćemo jedan primer iz konvencionalne psihologije da bismo pokazali da je to tako.
     U toj studiji istraživači su naprosto izmislili jedan ogled iz astrologije i napisali članak o njemu. U članku stoji da nije nađeno ništa - da su rezultati ostali na nivou puke slučajnosti. Umnožili su ga u deset primeraka i poslali na adrese deset vodećih akademskih časopisa. Ali napisali su i drugu verziju istog članka. U njoj stoji da su nađeni uverljivi rezultati u prilog astrologije. To su takođe umnožili i poslali na adrese deset drugih naučnih časopisa. Potrudili su se da dve grupe časopisa budu otprilike jednake po stepenu ugleda i po postotku radova koje prihvataju (ili odbacuju) od ukupnog broja radova koji im se šalju. Onu 'pozitivnu' verziju odbacili su svih deset, a njihovi recenzenti (čitači ponuđenih radova) pronašli su mnoge zamerke 'upotrebljenoj' metodologiji. Onaj negativan članak, štetan po astrologiju, prihvatilo je za objavljivanje čak devet od deset časopisa, a recenzenti su hvalili upravo iste one metode koje su oni drugi odbacivali! Stvar je jasna: njihove ocene o tome koji su metodi valjani, a koji su neispravni bile su zasnovane na tome da li su im rezultati bili po ćudi ili ne.
     U vreme kad je Hajmen istupao sa kritikama, jedan od nas (Sardžent) prijavio je sedam gancfeld ogleda. Hajmen je za samo jedan od njih priznao da je tu ciljna slika bila izmešana sa drugima zaista nasumično. A ta jedna studija za koju je to priznao bila je baš ona u kojoj su postignuti najslabiji rezultati, najbliži pukoj slučajnosti, najnepovoljniji po hipotezu da ESP postoji. A svih sedam izvedeni su potpuno istim postupkom nasumičnosti u redosledu ciljeva. Time pokazujemo i dokazujemo da je Hajmenovo tadašnje rasuđivanje bilo pod uticajem njegovih predrasuda, to jest ćudi. Jer jedino je mogao osporiti svih sedam ili podržati svih sedam; logički je nekoherentno podržati samo jedan postupak od sedam istih.
     Na sreću, ljudi mogu i da prevaziđu takve svoje lične naklonosti i nenaklonosti. Sada ulazimo u jednu novu oblast statističke analize koja se naziva metaanaliza. Taj termin možda zvuči 'opasno', ali stvar je, zapravo, zasnovana na vrlo jednostavnoj logici.
     U prvom poglavlju ove knjige objasnili smo pojmove slučajnosti, proseka i rasipanja rezultata na primerima pojedinačnih ogleda, kao i na primerima nagađanja ili pokušavanja u tim ogledima. Ono što metaanaliza radi jeste, u suštini, sledeće: posmatra ceo jedan ogled i njegov ukupni konačni rezultat kao jedan pokušaj. Dakle, jedna jedinica koju uzimamo u obzir jeste ceo jedan ogled; neki drugi ogled je, ceo, opet samo jedna jedinica; i tako dalje. Statistika je naučna, matematička disciplina koja uvek posmatra distribuciju eksperimentalnih rezultata. Konkretno: zadatak statistike u našem poslu jeste da ustanovi koliki bi bili prosečni slučajni rezultati - odnosno, kakvi bi se rezultati dobijali ako ne postoje ni ESP, ni PK, niti bilo šta paranormalno. Primenjujući metaanalizu na gancfeld oglede, vidimo da je njihova prosečna uspešnost bila 38%, što se očigledno razlikuje od 25% koliko bi se očekivalo na osnovu puke slučajnosti.

     Rasprava se zaoštrava

     Statistika bez metaanalize naprosto potvrđuje ono što smo i ranije znali: rezultati gancfeld ogleda takvi su da se ne mogu pripisati samo pukoj slučajnosti. Međutim, pošto je metaanaliza mnogo moćnije statističko oruđe, sa njom možemo krenuti i mnogo dalje. Na primer, možemo pribaviti jednu meru koja se tehnički naziva veličina efekta. To nije samo ona maločas pomenuta vrednost od 38% uspešnih ogleda. Veličina efekta zavisi, između ostalog, i od broja pokušaja u svakom ogledu ponaosob. Ako neko prikupi ogromne količine podataka, on može dokazati da su njegovi nalazi statistički značajni (jer, zaista, oni to i jesu), iako je, zapravo, reč o vrlo, vrlo malom preovladavanju uspeha nad neuspesima. Veličina efekta dobar je nagoveštaj koliki je praktični značaj nekih rezultata, za razliku od čiste statističke veličine tih istih rezultata. Dakle, kad tražimo veličinu efekta, mi ne pitamo samo "Da li je ovo bilo pukom slučajnošću?" nego i: "Da li je ovo stvarno od nekog značaja?"
     Kod gancfeld podataka, efekti su veoma krupni, njihova veličina je velika. To znači da oni imaju i veliki praktični značaj. Robert Rozental, psiholog koji je učinio više nego iko drugi na uvođenju metaanalize u široku upotrebu u parapsihologiji, dokazao je da su u gancfeld istraživanjima dobijene veće veličine efekta nego u nekoliko značajnih oblasti konvencionalne psihologije.
     Metaanaliza nam takođe omogućava da procenimo koliko su značajne pojedinosti eksperimentalnih postupaka. Grupe sudija mogu procenjivati jedan po jedan ogled tako što će za svaki ustanoviti 'broj pogrešaka' - naime, davaće za svaki važan metodološki vid procenu od samo jedne reči, da ili ne. (Da, ispravno se radilo; ne, nije se ispravno postupalo.) Kad se sudije uvežbaju u svome poslu, pokazuje se veoma visok stepen podudarnosti, to jest saglasnosti u njihovom suđenju, pa i kad svaki radi potpuno sam, i kad su međusobno veoma različiti u pogledu skeptičnosti. Brojanje pogrešaka uključuje i ovakve stvari: da li su svi vidovi metodologije jednog ogleda prijavljeni i potpuno opisani; da li je beleženje podataka bilo u celosti objektivno (a to znači: mašinsko ili fotografsko - na primer, da li su kockice svaki put kad se umire fotografisane da bi postojao dokaz o tome kako su pale; da li su ispitivanici imali jedan komplet slika, a ispitivači drugi komplet, duplikat (u ogledima slobodnog reagovanja) i tako dalje. Svi elementi koje treba na ovaj način vrednovati jasno se odrede, do najsitnije pojedinosti, tako da više nema nikakvog prostora za mutna globalna ocenjivanja šta je 'dobro', a šta je 'loše' po nečijem opštem utisku. Zato se o svakom ogledu dobija izoštrenija, pouzdanija ocena. Nijedan ogled nije savršen; takvih nigde u nauci nema.
     Sada postavljamo sledeće pitanje: da li postoji ikakav odnos između kvaliteta ogleda i veličine efekta, to jest jačine paranormalnih rezultata postignutih u njima? Mogao bi postojati, na primer, negativan odnos. To bi značilo: što se kvalitetnije radilo, to su slabiji rezultati utvrđivani; a u najkvalitetnijim, naučno najozbiljnijim ogledima, onima koji nose 'plavu traku' izvrsnosti, dobijani su najslabiji rezultati. To bi sugerisalo zaključak da su u pravu oni koji kažu da skraćenica ESP znači 'greška na nekom mestu'.
     Za razrešenje ove nedoumice bilo je potrebno mnogo više vremena nego za razrešenje one prethodne, koja se odnosila na jednostavnu statistiku; ali konačno je usaglašen zaključak, kad je reč o gancfeld istraživanjima, da nije nađen nikakav značajan odnos između broja grešaka u ogledima i jačine dokaza u prilog ESP u tim istim ogledima. Nije to samo saglasnost Hajmena i Honortona; o tome su se izjasnili i mnogi nezavisni analitičari. Tvrdnje da su dokazi o ESP u gancfeld ogledima naprosto posledica aljkavog vršenja ogleda nisu uspele da se održe.
     Sa metaanalizom može se ići još dalje. Da li su razni istraživači dobijali različite rezultate? Možemo ustanoviti objedinjene eksperimentalne rezultate jednog istraživača, zatim nekog drugog, trećeg i tako dalje, i pomoću metaanalize ih osmotriti. Trebalo bi da se pokaže kolika je homogenost tih rezultata - da li je, u jednoj istoj oblasti, svako dobio otprilike iste rezultate. Suprotno od homogenosti bila bi heterogenost, koja bi značila da neki istraživač dobija jake rezultate, a neki slabe. Ustanovljena je, odista, heterogenost, ali u malom stepenu - neki istraživači stalno postižu nešto bolje rezultate, a neki nešto slabije. To nema nikakve veze sa ispravnošću ili neispravnošću njihove metodologije rada! Takođe ne znači da su neki manje časni i pošteni nego neki drugi. Kao što Rozental primećuje: "U raznim oblastima psihologije poznato je da će različiti istraživači postizati rezultate značajno različite." Kao dokaz navodi istraživanja kojima su istraživači hteli da ispitaju uslovni refleks treptanja kod ispitanika. Jedna ekipa psihologa dobila je očekivane rezultate u 94% slučajeva a druga u samo 62% slučajeva. Činjenice, zapravo, govore da je heterogenost rezultata u parapsihologiji znatno manja nego u velikom delu obične psihologije. Mogli bismo čak prenebregavati sve što su radila dvojica istraživača koja su u oblasti gancfelda postigla ponajviše (Honorton i Sardžent), i opet bi nam ostalo na raspolaganju obilje rezultata, sa visokim stepenom značaja. Rezultati u parapsihologiji ne zavise presudno od bilo kog pojedinca ili od bilo koje dvojice pojedinaca. Malo-pomalo, sve smo bliže 'ponovljivom ogledu'.
     Postoji još mnogo toga što nam metaanaliza kaže. Na primer, iako je srednja stopa uspeha gancfeld ogleda bila daleko iznad nivoa slučajnosti, metaanaliza predviđa da će neki ogledi ostati, ipak, sasvim u okvirima puke slučajnosti. Štaviše, predviđa da će, kod ogleda sa vrlo malim brojem uzoraka, većina ogleda ostati u okvirima slučajnosti. Metaanaliza kaže istraživaču tačno koliko ispitanikovih pokušaja treba da bude u jednom ogledu da bi organizator ogleda bio manje-više siguran da će (ako paranormalnog efekta zaista ima) pribaviti statistički jak rezultat; pokazalo se da je taj broj mnogo veći od onog stvarno ostvarenog u mnogim dosadašnjim ogledima sa paranormalnom moći! Metaanaliza nam pokazuje da su mnoga 'neuspela ponavljanja' ogleda morala biti neuspela, naprosto zato što istraživači nisu testirali dovoljno veliki broj subjekata.
     Statističarka Džesika Ats, koja, kao i Rozental i drugi, vidi parapsihologiju kao odličan teren za oprobavanje moći metaanalize (discipline koja danas pretenduje, ne bez osnova, da uzdigne čitavu psihologiju ka novim nivoima razumevanja), ukazuje da metaanaliza može pomoći parapsihologiji i na još jedan, zapanjujući način. Atsova je uzela u razmatranje Hajmenovu građu - tačno iste one oglede na čije razmatranje se ograničio i Hajmen. Zatim je izbacila sve one u kojima je postignut statistički visok rezultat (dakle, odsekla je čitav onaj gornji, uspešan deo statističke krive). Po metaanalizi, ako je veličina jednog efekta zaista velika, onda nešto od toga treba da se pronađe i u takvim uslovima, kad se najuspešniji ogledi odbace; efekat (naginjanje ka onih 38% uspeha, za razliku od statističke slučajnosti koja u toj vrsti ogleda iznosi 25%) treba da 'prosijava' i tada. Atsova je uzela u obzir samo trinaest ogleda koji su se završili neuspehom. Pokazalo se, međutim, da kad se u statistički postupak uzmu svih trinaest zajedno, kao jedna celina, onda sve ono što je u njima postignuto ipak daje statistički značajan rezultat iznad nivoa slučajnosti, u prilog postojanja ESP! Mnogi propali ogledi bili su, kad se bolje pogleda, gotovo uspeli, ali to se može matematički iskazati tek kad se pogledaju zbirno.
     Mi smatramo da je usponom metaanalize parapsihologija dobila dramatično ojačanje. Sada smo onoliko blizu dokaza koliko nauka uopšte dozvoljava da se bude blizu dokaza da je u hiljadama ogleda, tokom mnogo decenija rada, nađena tolika količina istinskih anomalija da to ni u kom slučaju ne može sve biti odbačeno kao rđav i nevešt rad ili prevara. Proboj je, konačno, pred nama. To pokazuje i zanimanje takvih ličnosti izvan parapsihologije kao što su Robert Rozental, Daril Bem i Džesika Ats. Bilo bi, međutim, naivno očekivati da će sve proći bez protivudara iz redova onih koji su danas u odstupanju - iz redova onih ljudi koji se tako tvrdo drže svojih unapred 'zabetoniranih' mišljenja da jednostavno odbijaju da menjaju svoje predstave o načinu na koji svet deluje.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Jedna službena ocena

     Decembra 1987. Nacionalni savet za istraživanje pri Američkoj nacionalnoj akademiji nauka (ANAS), objavio je jedan izveštaj pod naslovom 'Pojačanje ljudskih sposobnosti'. Tu je sumiran napredak u mnogim oblastima, pa i u mnogim oblastima psihologije. Pomenuta je i parapsihologija. Izveštaj je, inače, pripremljen za američku vojsku. Predsedništvo saveta piše da je "možda najjači naš zaključak bio u vezi sa parapsihologijom... Sagledan je naučni rad koji u toj oblasti traje već sto trideset godina i nije nađen nikakav naučni osnov za verovanje da parapsihološki fenomeni postoje."
     Ako bi ovo bila objektivna presuda, bila bi zaista katastrofalna po parapsihologiju. Međutim, kad pogledamo imena, kad vidimo ko je (tada) pisao izveštaj za NRC, odnosno kome je bilo povereno da ocenjuje celu parapsihologiju, stvari postaju kudikamo jasnije: Rej Hajmen i Džejms Olkok, obojica članovi predsedništva Csikopa. Nije konsultovan nijedan parapsiholog, niti iko 'neutralan'.
     Taj dokument NRC po mnogo čemu je neobičan spis. Izostavlja neka od najubedljivijih istraživanja do tad obavljenih u parapsihologiji, ali ne navodi zašto ih izostavlja. Upitana o tome, obojica autora javno su priznala da ne mogu obrazložiti zbog čega su izostavila najvažnija parapsihološka istraživanja, i da se, štaviše, čak i ne sećaju zbog čega su to učinila. U to doba Hajmen je već bio javno priznao da su njegovi prvobitni napadi na statističku valjanost gancfeld ogleda bili neosnovani, a takođe je javno priznao da je znatan broj istraživača postigao veoma jake, naučno potvrđene rezultate tom tehnikom, ali, gle čuda, ni jedno, a ni drugo priznanje nije se probilo u tekst NRC izveštaja. Naprotiv: u izveštaju je gancfeld naprosto sasečen. Osim toga, NRC izveštaj poslužio se strategijom 'klevete pomoću spajanja sa ozloglašenim'. Ta strategija koristi se mnogo i često na stranicama Csikopovih publikacija, a sastoji se u sledećem: oni predmet o kome je reč 'strpaju u istu vreću' sa nečim drugim, što je u javnosti već odbačeno i uvaljano u blato. U ovom slučaju, gotovo isti prostor dat je navodnoj 'psihologiji biljaka' kao i gancfeldu, rame uz rame. Čak je napisano da su autori lično posmatrali to sa biljkama u nekoj, nekakvoj, 'parapsihološkoj laboratoriji', iako je obojici autora bilo odlično poznato da čovek koji je radio to sa biljkama nije nikad imao nikakve veze sa parapsihologijom i da su ga upravo parapsiholozi raskrinkali kao autora priča bez ikakve naučne osnovanosti. Zaprepašćuje činjenica da je taj odlazak u prostoriju sa biljkama bio jedini pokušaj obojice autora da se, u toku pripremanja svog izveštaja, lično uvere u bilo šta, bilo gde; njihov, bukvalno, jedini odlazak igde, u vezi sa pisanjem tog izveštaja.
     Izveštaj NRC u međuvremenu je sasvim diskreditovan, kritikama mnogo žešćim nego što je ova naša. Ima i razloga za to; jer taj izveštaj na mahove postaje maltene nepovezan govor, niz besmislica. Šta li je dvojici autora značila ova rečenica, koju su u izveštaju, govoreći o uspešnim ESP ogledima, napisali: "Ne, nije nađen zadimljeni pištolj, niti smo mi bili u mogućnosti da demonstriramo verovatnu alternativu"? Stvarno, rečenica koja potpuno zbunjuje. Danas NRC, kad šalje poštom primerke tog svog izveštaja, prilaže i fotokopiju prve stranice jednog vrlo oštrog kritičkog prikaza o onom delu izveštaja koji se odnosi na parapsihologiju. Očigledno - nekome, negde u NRC cela ta stvar sa napadom na parapsihologiju liči sve više na blamažu.
     Ima i zlonamernog prikrivanja u pomenutom izveštaju NRC. Robert Rozental i njegova saradnica Monika Haris napisali su jedan širi, informativni stručni rad o parapsihologiji i metaanalizi. U ovom radu izvršena je uporedna analiza šest oblasti istraživanja pokrivenih NRC izveštajem (dodajmo da ni Rozental ni Harisova nikada nisu bili aktivni u parapsihološkom istraživanju niti su ikad javno izricali bilo kakve ocene o parapsihologiji). Glavni zaključak do koga su to dvoje istraživača došli metodom 'brojanja grešaka' bio je sledeći: najmanje grešaka, dakle najpouzdaniju naučnu metodologiju, imali su parapsiholozi, dok su ostalih pet oblasti (sve u konvencionalnoj psihologiji) imale (i prihvatale) daleko niže metodološke standarde. Taj stručni rad pomenut je na više mesta u izveštaju NRC, kad god je bilo reči o psihologiji, ali nije pomenut nijednom u izveštaju o parapsihologiji; bukvalno je prikriven zato što ono što u njemu piše nije bilo po ćudi NRC-ovim skeptičnim autorima. Džon Svets, predsednik NRC, čak je telefonirao Rozentalu i zahtevao da Rozental povuče (to jest, izbriše) taj deo - zaključak u kome se kaže da je parapsihologija radila metodološki najpouzdanije. Rozental se pokazao kao čovek od časti: odbio je. Pošto nisu znali kako da potisnu u stranu taj stručni rad koji im je bio trn u oku, a nisu imali hrabrosti ni da krenu u napad na Rozentala, oni su odlučili da se tiho 'prave ludi', da u parapsihološkom delu izveštaja NRC prenebregnu rad Rozentala i Monike Haris... naprosto, kao da ne postoji.
     Sramno je da neko tako postupa prema jednom potpuno ispravnom naučnom radu istaknutih psihologa. A kad neko od autora zatraži da povuče sopstvene nalaze o istini, samo zato što nisu po ćudi nekome ko je unapred odlučio šta istina 'mora' da bude, onda je to cenzura u službi ideologije - dakle, nešto što bi svakom poštenom čoveku trebalo da bude odvratno.
     Na sreću, umešao se senator Klerborn Pel; na njegov zahtev, Ured za ocenjivanje tehnologije (OTA), koji američkom Kongresu daje savetodavna mišljenja o nauci i tehnici, održao je svoju diskusionu 'radionicu' ubrzo posle objavljivanja NRC izveštaja. Sada su funkcioneri OTA upravljali tokom sastanka i pripremali svoj izveštaj za Kongres. Govorila je diskusiona grupa sačinjena od devet učesnika, među kojima su bila i dvojica parapsihologa, Džon Palmer i Čarls Honorton. Ocene koje su donete na ovoj panel-raspravi bile su daleko uravnoteženije. One su opovrgle i potisnule NRC izveštaj, pa bi svakako trebalo više da utiču na vladu Sjedinjenih Američkih Država nego taj zlosrećni NRC-ov dokument.

     Istraživanja o auto-gancfeldu

     Juna 1990. godine Čarls Honorton i šestoro koautora prijavili su niz od jedanaest ogleda koji su se sastojali od ukupno 355 gancfeld sesija, u kojima je broj ispitanika bio ukupno 241. Eksperimentalni postupci bili su hotimice isplanirani tek posle podrobnog razmatranja svih dotadašnjih kritika gancfeld metodologije. Selekcija i prezentacija ciljnih slika bila je pod isključivom kontrolom kompjutera. Sobe su bile potpuno izolovane od zvuka. Sudije koje su ocenjivale da li je primalac pogodio, i koliko je pogodio, radile su potpuno 'na slepo'. Svi podaci automatski su snimani i čuvani. Teško da je ikad ijedna obimna serija ogleda u parapsihologiji, ili u ma kojoj drugoj oblasti psihologije, vođena sa tim stepenom ekspertize i kontrole. Hajmen je, kao častan čovek, priznao da se broj grešaka u toj seriji ogleda primakao nuli - onoliko koliko je to ljudskim bićima u jednom poduhvatu te vrste uopšte moguće. Bilo je, dakle, 355 sesija i u svakoj od njih ispitanici bi savršeno nasumičnim pogađanjem 'potrefili' 25% tačnih odgovora. Oni su, međutim, postigli 34% tačnih odgovora. To nije odveć daleko od 38% koliko se na osnovu prethodnih metaanaliza moglo očekivati. Verovatnoća da 355 ljudi pukim slučajem postignu tako dobre rezultate iznosi 1:20.000. Ukuipno je radilo šest eksperimentatora; jedan od njih bio je i sam Honorton. Razlike u njihovim rezultatima bile su beznačajne; nije ustanovljen nikakav 'efekat eksperimentatora'. Rezultati ovog ogromnog naučnog truda potpuno su jasni. Hajmen je prećutno, implicitno, priznao da su valjani. Do današnjeg dana jedini Hajmenov eksplicitni komentar glasio je da bi on želeo da vidi još ogleda tako vođenih. Ali nije kazao šta još treba da se desi, pa da i on izričito prizna postojanje paranormalne moći.
     Honortonova auto-gancfeld istraživanja toliko su se primakla savršenstvu, da je teško verovati da će biti nadmašena. Bila je to besprekorno vođena serija ogleda, dala je statistički značajne rezultate i pokazala je veličinu efekta veoma blisku onoj koja se metaanalizom mogla predvideti na osnovu svih prethodnih ogleda (onih u ranijim vremenima). Eto, dakle, dokaza koji su zaista veoma čvrsti.

     'Više retorike nego suštine'?

     Postoji u Italiji jedna organizacija koja se naziva Comitato Italiano per il Controllo delle Affirmazione sul Paranormale (Italijanski odbor za kontrolu izveštaja o paranormalnom). Ova organizacija ima slične ciljeve kao Csikop, ali kudikamo bolje osećanje za uravnoteženost. Godine 1992. ovaj odbor pozvao je troje parapsihologa kao i troje skeptika da napišu članke koji će biti objavljeni u njegovoj publikaciji. Trebalo je da svaki skeptik napiše kritike o to troje parapsihologa, ali i svaki parapsiholog da napiše kritike o to troje skeptika. Ta vrsta rasprave nama treba!
     Tekst Reja Hajmena napisan za ovu italijansku organizaciju naročito je značajan. Od njega su zatražili 'desetak' kucanih strana; uspeo je da napiše samo četiri. Odustao je od ma kakvog daljeg pominjanja onih njegovih statističkih i metodoloških kritika kojima je obeležio prethodnih deset godina svog rada. Ali zato je krenuo sa jednom sasvim novom linijom kritike: parapsihologija nije nauka zato što nije progresivna. Jer, napisao je on, umesto da svako sledeće pokolenje gradi na čvrstim temeljima onoga što su ranija pokolenja postigla, dešava se nešto sasvim drugo - svako sledeće pokolenje parapsihologa pliva kroz neke druge vode, juri za nekom novom modom. Nabacuju se tvrdnje da je paranormalno primećeno sad tamo, sad onamo. To je jedno lepršanje: ovde! Tamo! Ali nikad na istom mestu. Zato i nema stvarnog porasta znanja, napretka.
     Ova kritika čista je besmislica jer postoje modeli sa redukcijom šuma, kao što smo videli, a to su modeli koji nastoje da integrišu laboratorijske nalaze sa drevnim tekstovima o meditaciji, sa dokumentacijom iz devetnaestog i dvadesetog veka o spontanim ispoljavanjima paranormalnih moći, kao i sa efektima raznih psiholoških (kod ličnosti ispitanika) varijabilnih činilaca na ESP i PK rezultate, efektima koji su tokom četrdesetih godina, i u kasnijem radu, primećeni. Teorijski modeli sa redukcijom šuma iskorišćeni su za razvijanje novih eksperimentalnih tehnika koje nude potpuniju kontrolu i omogućavaju tačniju manipulaciju 'šuma' koji možda sputava ESP. Tu očigledno imamo jednu dugotrajnu, neprekidnu liniju istraživanja. Tu postoji porast znanja o redukciji šuma, porast koji se nastavlja i danas. Doduše, priznati se mora, modeli 'šuma' treba još da se dorađuju i razrađuju, jer su sada isuviše pojednostavljeno koncipirani; predstoji im rafiniranje. Ali smo sigurni da neće biti 'lepršanja' i skakutanja ka nečem drugom jer modeli sa redukcijom šuma nisu prolazna moda.
     Međutim, činjenica da je Hajmen, posle deset godina bitke protiv najjačih snaga parapsihologije, imao tako malo da kaže, već sama po sebi mnogo govori. Za razliku od Hajmena, Honorton je italijanskom simpozijumu priložio obiman i obimno dokumentovan rad pod naslovom 'Više retorike nego suštine: osiromašenost skeptičnosti danas'. To je polemički naslov, ali mi pozivamo svakog naučnika da pročita kako Hajmenov tekst tako i Honortonov, pa da ih uporedi i da samostalno izvuče zaključke o njihovom kvalitetu i njihovoj ubedljivosti.
     Da bi naši čitaoci mogli da steknu neposredan uvid u to 'osiromašeno stanje skeptičnosti', malo ćemo prisluškivati: prepisaćemo neke dijaloge sa tonske trake koja je snimljena tokom panel-rasprave (ranije pomenute) u američkoj kongresnoj organizaciji OTA. Prvo govori Rej Hajmen. On nastupa sa tvrdnjom da je parapsihologija dopustila pravu najezdu 'efekta eksperimentatora'; da pet-šest uspešnih eksperimentatora postižu efekte koje mnoštvo drugih eksperimentatora naprosto ne dobija - dakle, oni ne mogu biti reprodukovani; i da je to problem koji muči samo parapsihologiju, nijednu drugu naučnu oblast; muči, i više nego muči - razara i obara. Ponešto od tog razgovora štampano je kurzivom; na taj način smo hteli da istaknemo pojedine reči njih dvojice.

     HAJMEN: "...jasno je da na ovom polju neki eksperimentatori postojano dobijaju bolje rezultate nego neki drugi. Ni na jednom drugom polju nauke koje je meni poznato ne dešava se ništa slično. Ili praktično ništa slično."
     HONORTON: "A placebo istraživanja?"
     HAJMEN: "Šta vam je to?"
     HONORTON: "Šta ćemo sa medicinskim istraživanjima placebo efekta?"
     HAJMEN: "Pa, ja ne znam mnogo o medicinskim placebo istraživanjima. Ali recimo u fizici..."
     HONORTON: "Moramo li se porediti sa fizikom?"
     HAJMEN: "Pa, dobro, da li postoji efekat eksperimentatora i tamo, u tome istraživanju placeboa?"
     HONORTON: "Postoji, i veoma je veliki."
     HAJMEN: "U redu. Ali kad se tim drugim poljima pojavi efekat eksperimentatora, smatra se da je to čista greška u radu, zar ne?"
     HONORTON: "Ne. To je Rozentalov efekat."
     HAJMEN: "Da, ali u parapsiohologiji nije..."
     HONORTON: "U psihologiji je svakako bilo nastojanja nekih ljudi da se nekako otarase efekta eksperimentatora pri davanju placeboa pacijentima. Međutim, oni time... kad pogledate malo bolje, oni time nastoje da zaobiđu nešto. Hajde da pogledamo: kako to da jedan lekar daje kontrolnoj grupi lažni lek, placebo, recimo za ublažavanje bolova, i stvarno bolovi kod mnogih pacijenata u toj grupi popuste; a neki drugi lekar daje nekoj drugoj kontrolnoj grupi taj isti placebo sa istim naumom, a bolovi ne popuste? Ako njih dvojica rade u okvirima jedne iste studije, ako govore istim jezikom i kažu iste reči, na koji se to način pojavljuje efekat ličnosti jednog od njih dvojice, samo jednog?"
     HAJMEN: "U redu. Dobro, efekat eksperimentatora postoji i u drugim oblastima..."

     Da smo samo malo nestašniji nego što jesmo, rekli bismo posle ovog navedenog dijaloga: "Hvala doktore Hajmen, sve ste rekli, laku noć."

     Parapsihologija kao nauka

     Iako smo o tom čoveku videli to što smo videli (iz gonjeg prepisa razgovora), ipak je Rej Hajmen ličnost koja zaslužuje mesto u istoriji nauke; neki istoričari nauke sigurno će želeti da analizuju njegov doprinos podrobno (a neki su to već i počeli da rade). Jer Hajmen je imao dovoljno integriteta da zavrne rukave i pogleda dokaze, dok veliko mnoštvo skeptika naprosto odbacuje sve dokaze, i svaki dokaz, jednim jedinim nemarnim, opštim negiranjem, bez gledanja. To što je Hajmen bio prisiljen da odustane od uobičajenih argumenata skeptika i što je konačno zauzeo stanovišta o kojima njegove kolege skeptici sada čitaju i ne mogu da veruju svojim očima, jeste značajan uspeh za parapsihologiju. Istovremeno, njegove kritičke žaoke prinudile su parapsihologe da pritegnu i poprave svoje oglede, da rade pouzdanije i bolje. Sada iz meseca u mesec pristižu metaanalize ranije pribavljenih korpusa nalaza; u tome pomažu naučnici izvan našeg polja, naučnici koji su i sami iznenađeni vrednostima naših podataka, naših nalaza. Parapsihologija se bliži krupnim prekretnicama. Primenjujući pojedine metaanalize, našli smo neslućenu snagu u nekim starim ogledima. Navešćemo jedan primer.
     Kada su Čarls Honorton, Dijana Ferari i Deril Bem obavili metaanalizu odnosa između ESP i ekstrovertnosti ispitanika, dobijeni rezultati iznenadili su jednog od nas dvojice (Sardženta), koji je u nekim svojim ranijim ogledima sa slobodnim reagovanjem merio ovu odliku ličnosti ispitanika. Metaanaliza je obuhvatila rad četiri eksperimentatora. Pokazalo se da su korelacije za sve četvoro veoma slične, veličina efekta homogena. Većinu ogleda obavio je Sardžent; u ono vreme mislio je da nisu osobito važni (u većini tih ogleda ispitanik je ostajao, statistički, u okvirima puke slučajnosti, to jest čistog nagađanja naslepo). Zaprepastio se, godinama kasnije, saznavši da je prosečna korelacija i kod ostala tri istraživača bila maltene istovetna sa njegovom. Uzeti zajedno, njegovi i rezultati ostale trojice bili su veoma značajni, daleko iznad nivoa slučaja!
     Honorton i njegov tim naknadno su sproveli još jednu seriju auto-gancfeld ogleda i replicirali sopstvene rezultate veoma dosledno, sa veoma sličnom veličinom efekta. Metaanaliza je otkrila red i poredak, a i sličnost, u starim podacima; i pokazalo se da su te odlike u tim podacima daleko snažnije nego što je iko onda shvatao. Novi ogledi su, onda, preduzeti; replicirali su rezultate starih. To je došlo kao iznenađenje. Bio je to, bez ikakve sumnje, napredak. Jer pokazao se jedan zakonomerni efekat koji deluje postojano tokom četrdeset i više godina (od četrdesetih do osamdesetih godina dvadesetog veka) u radu petoro različitih istraživača, u tri veoma različite kuilture (Amerika, Britanija, Južna Afrika). Takva ponovljivost efekta ne postiže se lako ni u konvencionalnoj psihologiji.
     Mi smatramo da je parapsihologija nauka. Ako ćemo se gađati izrazom 'Vi ste nenaučni!' onda treba taj izraz da bacimo prema onim slabije ili najslabije obaveštenim kritičarima naše oblasti, jer oni i zaslužuju da im se to kaže. Parapsihologija je nauka zato što pokazuje razvoj kako svoje teorije, tako i svoje metodologije. Ona, takođe, pokazuje progresivno pomeranje sa jednih problema na druge koje je, po filozofu Imreu Lakatošu, jedna od odlika naučne misli. Ona je nauka koja bi mogla imati značajne implikacije za rad nekih drugih nauka, od fizike do psihologije - vreme će pokazati. Ona je nauka koja zaslužuje jaču budžetsku podršku države nego što ju je dosad dobijala. Parapsihologiji je nadasve potrebno uključenje mladih naučnika čiji je um otvoren prema istini i koji su spremni da jurnu ka dokazima, ka bitnim temama, ka samostalnom naučnom istraživanju. Too je nauka koja se bavi značajnim pitanjima; u mnogim laboratorijama širom sveta troše se ogromna sredstva na srazmerno beznačajna istraživanja, dok parapsihologija sa minimalnim sredstvima napreduje ka saznanjima koja bi mogla biti od kapitalne važnosti za svakoga. I to kako od praktične važnosti (inače zašto bi čuvena firma za elektroniku 'Soni' nedavno u Japanu otvorila svoju veliku laboratoriju za parapsihologiju?), tako i teorijske, jer bi jednog dana mogla iz temelja izmeniti način na koji razmišljamo o sebi i svom životu.
     Nismo mi 'oni koji veruju u paranormalnu moć'. Nema tu šta da se veruje ili ne veruje. Treba samo pronalaziti valjane, stamene dokaze o onim ljudskim sposobnostima i veštinama koje do sada nismo ni približno dobro shvatili. U tom pogledu, parapsihologija je na domaku velikih uspeha. Postoji jedan standardni udžbenik psihologije (Uvod u psihologiju) koji se veoma široko koristi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u drugim zemljama; studenti tu knjigu nazivaju jednostavno 'Hilgard i Atkinson' zato što su to bila prezimena dvojice prvobitnih autora tog udžbenika (mnogo pokolenja prošlo je od tad, bilo je mnogo izdanja, pridružili su se novi autori). I kad je nedavno neko pitao jednog skeptičnog psihologa, neupućenog u parapsihologiju, pod kojim bi uslovima on prihvatio da je parapsihologija nauka, odgovorio je: "Kad je vidim u Hilgardu i Atkinsonu".
     Pa, dobro; godine 1990. ta 'Biblija' psihologije izišla je u još jednom, najnovijem izdanju, sada sa poglavljem o parapsihologiji. To poglavlje ima sedam stranica. Prikazuje i gledišta skeptika, ali podjednako i parapsihologa; argumente jednih, ali i drugih. I donosi ovaj zaključak: "Veliki deo skeptičnosti nekih psihologa prema parapsihologiji potpuno je opravdan. Ali jedan deo i nije. Kao što smo napomenuli, neki naučnici proglašavaju da je paranormalna moć nemoguća i da je parapsihologija nelegitimna; to su presude a priori, a takvima, po našem uverenju, nema mesta u nauci. U navedenoj anketi samo 4% univerzitetskih profesora koji nisu psiholozi tvrdilo je da paranormalna moć sasvim sigurno ne postoji - ali tu istu tvrdnju potpisalo je čak 34% univerzitetskih profesora psihologije. Pre dve stotine godina, isti takvi skeptici bili bi jednako sigurni da Bog ne baca kamenje sa neba na nas."
     Parapsihologija brzo sazreva. Iako je hronično u najskromnijim materijalnim prilikama, ona ima svoju budućnost; pred njom je, kao i pred svima nama, jedan novi vek, veoma uzbudljiv. Vreme je da veći broj naučnika ozbiljno primi dosadašnja parapsihološka otkrića i pažljivije pogleda ponuđene dokaze, jer lako može biti da najčvršći dokazi u parapsihologiji stoje rame uz rame sa najčvršćim dokazima u njihovoj sopstvenoj oblasti nauke, koja god to bila.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
BIBLIOGRAFIJA

     Neka od najvažnijih istraživačkih otkrića navedenih u ovoj knjizi zapravo su objavljena samo u specijalizovanim, stručnim časopisima. Pošto je mali broj biblioteka koje imaju komplete svih važnijih časopisa parapsihologije, mi smo nastojali da damo što manji broj takvih referenci, ali čitaoci koji žele da čitaju u originalu izveštaje samih parapsihologa, bez ičijeg prepričavanja, često će morati da nalaze upravo te časopise, jer drugog načina nema.

     Šta je paranormalno?

     Knjiga Ričarda Brautona Parapsihologija - kontroverzna nauka (Richard Broughton, Parapsychology - Controversial Science, Ballantine Books, 1991) korisna je zato što prikazuje parapsihologiju i daje mnoge reference za dalje čitanje. Britansko društvo za ESP istraživanja objavilo je povodom stogodišnjice svog rada obimnu knjigu Istraživanje paranormalnih moći: vodič kroz istoriju, načela i praksu te discipline (Psychical Research: a Guide to its History, Principles and Practices, prvo izdanje, Grattan-Guinness, Aquarian Press, 1982) koja pokriva širok raspon tema, naučnih i opservacionih. Kvalitet članaka je neujednačen, ali kao opšti vodič ova knjiga izuzetno je korisna. Lujza Rajn objavila je knjigu ESP u životu i u laboratoriji (Louisa Rhine, ESP in Life and Lab, Macmillan Books, 1967) koja daje fini opšti pregled ranih godina autora i njenog kasnijeg razvoja; knjiga je dobro napisana, prijatno je čitati je. Ista autorka objavila je kasnije knjigu Nevidljiva slika: studija ESP iskustava (The Invisible Picture: a study of psychic experiences, McFarland Books, 1981) koja je izvrsno štivo za one koji se zanimaju za spontana ispoljavanja paranormalnih moći. Za čitaoce koji žele podrobno upoznavanje sa razvojem parapsihologije kao nauke prava stvar su šest tomova pod priređivačkim nadzorom Stenlija Kripnera, a pod zajedničkim naslovom Napredak u parapsihološkim istraživanjima (Advances in Parapsychological Research, priređivač Stanley Krippner, Plenum books tomovi 1-3, McFarland Books tomovi 4-6).

     Psiho zvezde

     Opširne izveštaje očevidaca o radu Danijela Danglasa Houma imate u članku koji je napisao erl od Danrejvena, pod naslovom 'Iskustva u spiritualizmu sa D. D. Houmom' (Earl of Dunraven, 'Experiences in Spiritualism with D. D. Home'), a koji je objavljen u stručnoj publikaciji pod naslovom Spisi Društva za istraživanje paranormalnih moći (Proceedings of the Society for Psychical Research, 1924, tom 35, str. 1-285). Kao opšti, veoma živopisan pregled Houmovog života preporučujemo izvrsnu knjigu Elizabete Dženkins Senka i svetlost (Elisabeth Jenkins, The Shadow and the Light, Hamish Hamilton Books, 1981). Ali kao tipičnu skeptičnu analizu pogledajte delo T. H. Hola Enigma Danijela Houma (T. H. Hall, The Enigma of Daniel Home, Prometheus Books, 1984). U vezi sa Kruksovim ogledima možete videti delo čiji su priređivači bili R. Dž. Medherst i drugi, a čiji je naslov Kruks i svet duhova (R. G. Medhurst i drugi, priređivači, Crookes and the Spirit World, Taplinger Books, 1972). O Stepaneku treba pogledati članak Dž. G. Prata u časopisu Spisi Američkog društva za istraživanje paranormalnih moći (J. G. Pratt, in: Proceedings of the American Society for Psychical Research, 1973, tom 30, str. 1-78. Sažetiji članak o istom čoveku može se naći u Pratovom poglavlju u knjizi priređivača Dž. Belofa Novi pravci u parapsihologiji (J. Beloff, editor, New Directions in Parapsychology, Paul Elek Books, 1974). Gardnerova knjiga nosi naslov Kako ne testirati osobu sa paranormalnom obdarenošću (How Not to Test a Psychic, Prometheus Books, 1989); videti i kritički prikaz te knjige, iz pera Jirgena Kajla, u Časopis za parapsihologiju (Jurgen Keil u Journal of Parapsychology, 1990, tom 54, str. 151-167).

     Vladavina uma nad mašinom

     Najjednostavnija Šmitova REG mašina opisana je u njegovom članku 'anomalna predviđanja kvantnih procesa od strane nekih ljudskih subjekata' u izdanju firme 'Boing' (dr Helmut Schmidt, 'Anomalous prediction of quantum processes by some human subjects' u: Boeing Scientific Research Laboratories Document DI.82.0821). Šmit je objavio mnogo članaka u Časopisu za parapsihologiju (njegov prvi izveštaj u tom časopisu pojavio se 1969. godine, sveska 33, stranice 91-108) i u Časopisu Američkog društva za istraživanje paranormalnih moći tokom poslednjih dvadeset pet godina. Istraživanje Džanove grupe sumirano je u knjizi koju su priredili R. Dž. Džan i B. Dž. Dan pod naslovom Margine stvarnosti (R. G. Jahn and B. J. Dunne, Margins of Reality, Harcourt Brace Jovanovich Books, 1987). Tehnički bilteni grupe PEAR u izvorniku su tako 'zabačeni' da ih nije lako naći, ali u ovoj knjizi izloženi su sa obiljem pojedinosti. Din Radin i Džesika Ats objavili su svoj članak u Časopisu naučnog istraživanja (Dean Radin and Jessica Utts u: Journal of Scientific Exploration, 1989, tom 1, str. 65-79).

     Ko ima paranormalnu moć?

     Iako zastarelo, poglavlje Džona Palmera o verovanju i paranormalnu moći, u knjizi priređivača B. B. Volmana Priručnik parapsihologije (John Palmer u: B. B. Wolman, priređivač, Handbook of Parapsychology, Van Nostrand Reinhold Books, 1977), i danas je odličan primer kako se analizuje taj efekat. O ekstrovertnosti vidi Sardžentov članak u časopisu Personalitet i individualne razlike (Carl Sargent u: Personality and Individual Differences, 1981, tom 2, str. 137-143). O anksioznosti i neurotičnosti vidi gore pomenuto Palmerovo poglavlje. Činioci kulture kojoj ispitanik pripada razmatraju se u knjizi A. Anglofa i D. Barta Parapsihologija i antropologija (A. Angloff and D. Barth, priređivači, Parapsychology and Anthropology, Parapsychology Foundation Books, 1974).

     ESP, snovi i zona sumraka

     U ovoj oblasti klasična ostaje knjiga koju su napisali M. Alman, S. Kripner i A. Von pod naslovom Telepatija sna (M. Ullman, S. Krippner and A. Vaughan, Dream Telepathy, Turnstone Books, 1973). Honortonovi raniji stručni radovi o toj oblasti sumirani su u gore pomenutoj Volmanovoj knjizi, u kojoj, u referencama za jedanaesto poglavlje, možete naći i mnoge druge materijale o gancfeld ESP istraživanjima.

     Hipnoza i druga izmenjena stanja

     Honortonovo poglavlje u Volmanovoj knjizi Priručnik parapsihologije pokriva i studije hipnoze, relaksacije i meditacije, a formalni pregled proučavanja hipnoze napisali su i objavili Honorton i Kripner u pomenutom Časopisu Američkog društva za istraživanje paranormalnih moći, 1984, sveska 78, str. 1-27. Vilijem Braud dao je pregled aktivnosti autonomnog nervnog sistema i ESP u istom tom časopisu, 1981, sveska 75, str. 1-35, i sugerisao da se odnos ta dva može izraziti jednom krivom ne mnogo različitom od onih koje se drugde pominju u vezi sa efektima motivacije na paranormalne rezultate kod ispitanika (vidi osmo poglavlje).

     Um i materija

     Izuzetno kvalitetna akademska studija o poltergajstima delo je A. O. Goulda i A. D. Kornela Poltergajsti (A. O. Gauld and A. D. Cornell, Poltergeists, Routledge and Kegan Paul Books, 1981). O savijanju metala vidi delo: Dž B. Hejsted, Savijači metala (J. B. Hasted, The Metal Benders, isti izdavač, 1980). Takođe tekst Ričarda Brautona kojim se ažuriraju podaci o opštim trendovima u ovoj oblasti, u šestom poglavlju njegove gore pomenute knjige Parapsihologija - kontroverzna nauka. Opšti pregled nedavnih PK izučavanja daje Gertruda Šmajdler u pomenutom naučnom delu u šest tomova Napredak u parapsihološkim istraživanjima, tom 6, str. 11-53. U tom pogledu od koristi su i neki od stručnih radova u ranijih pet svezaka istog časopisa. Bio-PK istraživanja Vilijema Brauda sumirana su u stručnom radu koji je on napisao zajedno sa Merilin Šlic u časopisu Delikatne energije (William Braud and Marilyn Schlitz u: Subtle Energies, 1990, tom 2, str. 146); oglede sa hemolizom opisao je podrobno Braud u pomenutom Časopisu Američkog..., 1990, sveska 81, str. 1-25.

     Parapsihologija svakodnevnog života

     Stanfordov najnoviji opis i procenu možete naći u pomenutom delu Napredak u parapsihološkim istraživanjima, tom 6, str. 54-167. Ovo je dobro argumentovan, samokritičan prikaz, koji odlično sumira sva relevntna PMIR istraživanja do danas.

     Fizika paranormalnih moći

     Jedno od prvih poprišta za raspravu o fizičkim modelima jesu radovi dati u knjizi Andrije Puhariča Islandski tekstovi (Andrija Puharich, priređivač, The Iceland Papers, Essentia Associates Books, 1979). Fizičar Dejvid Bom istražuje međudejstva uma i materije u članku u pomenutom Časopisu Američkog... , 1986, sveska 80, str. 113-135. Vokerova teorija izložena je u delu Psihoenergetski sistemi (Evan Harris Walker u: Psychoenergetic systems, 1979, tom 3, str. 259-299). On je to kasnije dopunio sa dva članka u pomenutom Časopisu za parapsihologiju, 1984, sveska 48, str. 227-332, i u pomenutom Časopisu Američkog..., 1987, sveska 81, str. 333-369. U ta dva članka on osnažuje neke vidove svog kvantnomehaničkog modela i odgovara na kritike. Samo, budite oprezni: ti članci su 'teška kategorija' fizike i matematike!

     Život posle smrti?

     Materijale o VTI imate u knjizi S. Dž. Blekmora Onostran tela (S. J. Blackmore, Beyond the Body, Heinemann Books, 1982). O IBS videti knjigu R. A. Mudija mlađeg Život posle života (Raymond A. Moody junior, Life After Life, Mockingbird Books, 1975), a naročito Sabomovu izvrsnu knjigu Prisećanja na smrt: jedno medicinsko istraživanje (Michael Sabom, Recollections of Death: a medical investigation, Harper & Row Books, 1982). Dva članka A. O. Goulda (jedan u pomenutoj Volmanovoj knjizi Priručnik parapsihologije, a drugi u pomenutim Spisima Društva..., 1971, sveska 55, str. 273-340) razmatraju spiritualističko medijumstvo. O reinkarnaciji vidi članak I. Stivensona 'Dvadeset slučajeva koji sugerišu reinkarnaciju' u pomenutim Spisima Američkog..., 1966, sveska 26, str. 1-362), kao i njegovo četvorotomno delo Slučajevi nalik na reinkarnaciju (I. Stevenson, Cases of the Reincarnation Type, University of Virginia Press, 1975, 1977, 1980, 1983). Stručni rad Milsove u dva dela objavljen je u pomenutom Časopisu naučnog istraživanja, 1990, sveska 4, str. 171-188 i 189-202; a Kajlov rad u istom časopisu, 1991. godine, sveska 5, str. 27-59.

     Paranormalna moć, nauka i budućnost

     Rolinsov ekspoze nalazi se u časopisu Sudbina (Dennis Rawlins u: Fate, oktobar 1981). U brojevima 9, 10 i 11 časopisa Tragalački učenjak imate članke Karija, Kamana, Hoebensa i drugih (Curry, Kammann, Hoebens u: Zetetic Scholar, 1982-1983) o skandalu sa 'bebama pod uticajem zvezda', to jest Marsa. Kamanova razorna kritika koja je zaista 'razbila' protivnu stranu nalazi se u broju 10, iz 1982. godine. To 'preispitivanje' stavova grupe KZA o astrološkom pokušaju u vezi sa Marsom nalazi se u časopisu Skeptični istraživač (Skeptical Inquirer, proleće 1982, str. 77-82). Pregled delovanja organizacije Csikop u kasnijim godinama imate u članku Dž. P. Hansena u pomenutom Časopisu Američkog..., 1992, sveska 86, str. 21-63. Šneurov članak kojim se kritikuje Rendijevo ponašanje u slučaju Benvenist imate u pomenutom Skeptičnom istraživaču, 1989. godina, sveska 14, 91-95.
     Rasprava između Hajmena i Honortona prenesena je u pomenutom Časopisu za parapsihologiju, 1985, sveska 49, str. 3-49 (Hajmen) i 51-91 (Honorton), a zajednički kominike je u istom časopisu, 1986, sveska 50, str. 351-364. Naši metanalitički podaci uzeti su iz još neobjavljene studije Čarlsa Honortona. Izveštaj NRC objavljen je kao knjiga D. Drakman i Dž. A. Svets Pojačavanje ljudskih sposobnosti (D. Druckman and J. A. Swets, priređivači, Enhancing Human Performance, National Academy Press, 1987); kritiku tog rada dali su Dž. A. Palmer, Čarls Honorton i Džesika Ats u pomenutom Časopisu Američkog..., 1989, sveska 83, str. 31-49. Panel-rasprava u radionici OTA sumirana je u pomenutom Časopisu Američkog..., 1989, sveska 83, str. 316-339 (ali mi raspolažemo i potpunim snimkom svake izgovorene reči na tom sastanku, pa smo i naveli dijalog Hajmen-Honorton iz tog našeg materijala). Dalje žustre rasprave o gancfeld istraživanjima možete naći u radovima S. Dž. Blekmora, K. L. Sardženta, a takođe T. A. Harlija i Dž. R. Metjusa u pomenutom Časopisu Društva..., 1987, sveska 84, juli 1987; pojaviće se i 'italijanske' rasprave Rajmen-Honorton, ali u ovom trenutku nažalost ne znamo tačno gde će biti objavljene. Metaanaliza ekstrovertnosti uzeta je iz još neobjavljenog rada Čarlsa Honortona, Dijane S. Ferari i Darila Bema. O metaanalizi u parapsihologiji uopšte vidi članak Džesike Ats u časopisu Statistička nauka (Statistical Science, 1991, tom 6, str. 363-403) i priložene komentare. Dalji primeri metaanalize u istraživanju paranormalnih moći, ali primeri za koje se nije našlo prostora u našem poglavlju, bili bi sledeći: ogledi sa prekognicijom (Honorton i Ferari u pomenutom Časopisu za parapsihologiju, 1989, sveska 53, str. 281-308) i rad na psihokinetičkim efektima sa REG mašinama (D. I. Radin i R. D. Nelson, u časopisu Temelji fizike (Foundations of Physics, 1989, tom 19, str. 1491-1514).
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.133 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.