Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Eysenck Hans / Sargent Carl ~ Ajzenk Hans / Sardžent Karl  (Pročitano 19506 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Visoka neurotičnost - nizak ESP?

     Kad se pređe na proučavanje odnosa neuroze i vančulnih opažanja, slika je više zbunjujuća, ali možda i uzbudljivija, nego što je bila u studijama o ekstrovertnim i introvertnim osobama. Prva zabuna je terminološka jer kad Ajzenk kaže 'neurotičnost' Katel kaže 'anksioznost', a misle na isto. (Ili misle na dve stvari koje se vrlo malo razlikuju.) Vode se rasprave o nekim podelementima, komponentama ili činiocima neurotičnosti, a to bi bili: nivo napetosti, sklonost ka osećanju krivice, i tako dalje. Drugi nezgodan element, koji smo nagovestili u priči o Stepaneku, sastoji se u tome što odnosi između ESP i ličnosti mogu varirati u zavisnosti od ambijenta u kome se testovi sprovode.
     Džon Palmer dao je izvrstan objedinjeni pregled svih dotadašnjih studija o neurotičnosti i ESP; taj Palmerov rad sada je već čitavih petnaest godina star, ali čini se da su njegovi osnovni zaključci i danas na snazi. Palmer je ustanovio da su u svim ogledima gde se ispoljila jasna (dakle, statistički značajna) razlika između neurotičnih i smirenih ispitanika, smireni pokazali superiornost. Svi su izgledi da taj efekat zaista, u stvarnosti, postoji, ali moramo uzeti u obzir jedan značajan činilac koji na to može uticati, a to je, da li se ispitanici testiraju jedan po jedan ili je prisutna cela grupa.
     Palmer je došao do zaključka da će se različit uspeh neurotičnih i smirenih pokazati samo ako svaki ispitanik dolazi sam i kroz test prolazi sam. Čim tu sedi cela grupa, efekat iščezava.
     Palmerove zaključke potvrdila je studija o kojoj su 1882. godine izvestili Karl Sardžent i Trevor Harli. Subjektima (ispitanicima) davan je kratak test ličnosti, a odmah potom ESP test u kome se od njih zahtevalo da zamišljaju kako se jedna kockica kotrlja niz jedan kanal i pada na ravnu podlogu, smiruje se, a na gornjoj strani se vidi... koliko tačaka? Svaki ispitanik pogađao je po dvadeset pet puta. Kockica je i bacana. Na osnovu puke slučajnosti trebalo je da pogode, u proseku, 4,17 puta kako je tačno kockica pala. (Naime, u jednoj šestini od dvadeset pet bacanja, koliko je bilo. A jedna šestina od dvadeset pet je 4,17.) Testirali su ukupno 186 ljudi, i to 36 dovodeći ih jednog po jednog, a 150 ljudi grupno, naime podeljene u dve velike grupe. Pojedinačno testiranje dalo je sledeće rezultate: neurotični ispitanici pogađali su (u proseku) nešto malo više od tri puta, a smireni ispitanici nešto malo više od pet puta. A kad su testirani u grupama, ta razlika je nestala; štaviše, pojedinci za koje je prethodno ustanovljeno da su neurotični počinjali su da pogađaju čak i češće nego oni smireni. Nadajmo se da će neki novi ogledi potvrditi ove zaključke izvedene iz starih.
     Palmer pokušava da objasni ovaj efekat pomoću sledeće teorije. Neurotičan čovek nervira se kad izvedu njega samog na testiranje; mnogi neurotičari neće ni pristati na tako nešto. Čak i ako je istraživač osoba prijateljski nastrojena i ako deluje smirujuće, neurotičnom čoveku stalno 'kucka' u glavi: "Ovi će me sad testirati na ESP!" Tu neće mnogo pomoći ni ako ispitivač strpljivo objašnjava da to nije test kao u školi, iz školskog gradiva, jer mi o paranormalnim moćima ne znamo toliko, i da je to više jedno istraživanje nego ispit. Ispitanik se nervira jer je sklon nerviranju, i u njegovom nervnom sistemu se pojačava 'šum', to jest buka, što ometa vančulno opažanje. Smireni pojednici nemaju takve probleme, ili ih nemaju u tako velikoj meri. Ali kad u sobi sedi cela grupa ispitanika, neurotik zna da se bezbedno sakrio u gomili, vidi da se niko nije okomio posebno na njega, i zato ne gubi ESP sposobnost ili je ne gubi mnogo.
     Kakav je to 'šum' o kome govorimo ovde? Nije to onaj visoki nivo korteksne aktivnosti koji je osoben za introvertne osobe. Introvertnost i neurotičnost su dve sasvim razdvojene, zasebne osobine ličnosti. Ajzenk, Katel i drugi saglasni su da je tipična odlika neurotičnih ljudi njihov veoma aktivan i reaktivan (responsivan) automnomni nervni sistem - ANS. Treba znati da je ANS (nazivamo ga i vegetativni) onaj deo nervnog sistema koji kontroliše mnoge automatske, ne-voljne aktivnosti u čovekovom telu - proizvodnju hormona, opuštanje i stiskanje crevnih i drugih mišića koji se ne pokreću voljno, puls, disanje, znojenje, naglo ispuštanje u krvotok znatnih količina (nor)epinefrina (adrenalina i noradrenalina) i druge reakcije na stres. Neurotičari se više znoje, mnogo više 'skoče' kad ih nešto iznenadi ili preplaši, skloniji su da ispolje simptome stresa. Upravo ti 'činioci aktivacije' mogli bi da budu 'šum' koji se meša u ESP signale u mozgu, a to bi ometalo ESP baš kao što i prejaka uznemirenost može ometati. Ovu teoriju snažno podržavaju ogledi u kojima su korišćene vežbe za opuštanje, meditacija i druge tehnike za smirivanje, a sve u cilju što boljih ESP rezultata. (U sledećem poglavlju razmotrićemo mnoge dokaze o tome.)
     Konačno, Palmerovi argumenti o grupama možda bi trebalo da budu dalje usavršeni. Neki ogledi koje je Karl Sardžent obavljao sa đacima u učionici sugerišu da se i u takvoj grupi neurotičari mogu izdvojiti po lošim rezultatima ako se osećaju kao jasno definisana manjina. Čak će mala grupa dečaka okružena velikim brojem devojčica ispoljiti neurotično ponašanje. Ono će biti jednako snažno kao kad usamljeni neurotičar iziđe pred ispitivača. Neurotični čovek ne uspeva da se 'izgubi u masi' i da nađe smirenje ako svi jasno vide da je on pripadnik jedne male grupe različitih. Budući istraživači moraće veoma pažljivo da razmotre koje sve uslove treba ispuniti da bi njihov test bio definisan kao grupni. U ovom trenutku svi su izgledi da društveno okruženje može uticati na ESP rezultate isto koliko i karakter pojedinca.
     Verovanje ili neverovanje u paranormalnu moć; ekstrovertnost ili introvertnost; i neurotičnost ili smirenost; to su činioci koji očigledno utiču na uspeh ispitanika u ESP ogledima. Tih ogleda bilo je toliko mnogo, a njihovi rezultati bili su toliko dosledni, da ih niko ne može sve skupa odbaciti. Na svoj način oni su za postojanje paranormalnih moći dokaz isto toliko važan koliko je važno i sve ono glamurozno što se zna o D. D. Houmu. Zbog čega? Zbog toga što se odnose na obične ljude i što se mogu ponavljati. Od Houma nama danas ništa nije ostalo osim istorijskih svedočanstava.
     Skeptični psiholog Rej Hajmen napisao je u svojoj knjizi Savremena psihologija sledeće: "Takvi obuhvatni pregledi tvrdih laboratorijskih podataka uverili su me da tu postoji 'nešto'... Kritičari, ako misle da budu čestiti, moraju nekako da objasne rezultate tih desetina ili čak stotina eksperimentalnih studija koje su obavljene i ovde sumirane pre nego što odbace čitavu parapsihologiju kao pseudonauku." Godine su prošle od kad je taj komentar napisan. U poslednjem poglavlju ove naše knjige vratićemo se takvim presudama. Za sad, pogledajmo samo još neke psihološke činioce koji bi mogli biti u korelaciji sa ESP.

     Relacija između starosti, kulture i ESP

     Značajno je pitanje da li razlike u ESP sposobnosti mogu proisticati iz životnog doba (starosti) pojedinca. Pošto znamo da naše društvo postavlja pred odrasle osobe sasvim druge zahteve nego pred decu - uglavnom u obliku nagrada za sređeno, logično ponašanje - valjda bi i to trebalo da dovede do nekih razlika u njihovim ESP rezultatima. Posebna je stvar to što industrijska društva dvadesetog veka imaju vrlo malo zajedničkog sa lovačkim i lovačko-sakupljačkim, stočarskim i rano-poljoprivrednim ljudskim zajednicama iz naše istorije. Šta ako je ta socijalna evolucija, koja je uglavnom odbacivala navodno primitivna, magijska, animistička verovanja, uticala i na funkcije paranormalnih moći? Možemo li to ispitati na taj način što ćemo proučavati današnje primitivne ljudske zajednice tamo gde one još postoje? Da li evolucija vodi ljudsku ESP sposobnost ka pojačanju ili ka nestanku?
     Pošto je ESP jedna potencijalno korisna moć, razumno bi bilo pretpostaviti da će joj evolucija biti naklonjena. Ali ESP je obično slaba i nepouzdana (bar ako je suditi po dokazima koje smo do sad razmotrili). Ljudi su veoma vizuelna stvorenja - dakle, veoma naklonjena gledanju - a drugim čulima se ne služe ni upola tako uspešno kao mnoge životinje. Možda naša ESP popušta kao i naše čulo mirisa. Možda odumire u nama.

     Igra u laboratoriji

     Pogledajmo prvo starost. Odnos starosti i ESP nije jednostavan. Sasvim je sigurno da nijedan istraživač nikada nije prijavio neki linearni odnos između ESP i celokupnog trajanja ljudskog života, nešto u smislu 'iz godine u godinu uvek sve jači' ili 'iz godine u godinu uvek sve slabiji ESP'. Ali mnogi su prijavili izuzetno dobre rezultate u ESP testiranju dece.
     Ogledi u učinioci koje je vršila Margaret Anderson, veoma kreativan istraživač ESP, priznati su kao jedno od klasičnih proučavanja u parapsihologiji. Ona je, zapravo, koristila samo jednostavne ESP testove, ali ih je obukla u ruho naučne fantastike. Deci su testovi prezentirani kao igrica u kojoj natprosečno dobri rezultati u vančulnom pogađanju omogućavaju da 'raketa poleti u svemir' a zatim i da 'ostane na dobroj putanji'. To se moralo poprilično svideti deci, naročito u pedesetim godinama kad je putovanje u svemir bilo nešto veoma novo. Andersonova je sa decom preduzimala oglede mnogo puta i dobijala uvek postojane, visoke rezultate, znatno iznad statističkog nivoa puke slučajnosti.
     Direktna upoređenja dece i odraslih obavljao je dr Ernesto Spineli na Univerzitetu Sari u Engleskoj. On je testirao velike grupe ispitanika, svih uzrasta. Našao je sledeće: deca između tri i osam godina postizala su rezultate znatno iznad puke slučajnosti na testovima telepatije, najmlađa deca čak izuzetno visoke. (U nekim testovima je ispitanik stvarno nasumičnim pogađanjem trebalo da pogodi u 20% slučajeva, a ta deca su pogađala čak u 40% slučajeva!) Nažalost, samo u nekim od tih testova ciljevi (ono što je trebalo pogađati) bili su valjano izmešani, to jest stvarno sasvim nasumični. Puno poverenje možemo imati samo u one testove koje je Spineli obavio sa starosnom grupom od 19 do 21 godine. Ali to su sve bili studenti; zaista bi bilo mnogo korisnije da je odabrao neki tipičniji uzorak stanovništva te starosti.
     Svejedno, Spinelijevi rezultati ostaju upečatljivi. Ima i drugih studija u kojima su deca, pa čak i bebe, postizala velike uspehe u ESP. Nedostaje nam neposredno upoređenje dece sa odraslima, i to sa različitim starosnim grupama odraslih; pošto toga nema, ne možemo naročito pouzdano spekulisati o ESP razlikama između dece i odraslih. Spineli je međutim dobio najbolje rezultate kod najmlađih, slabije kod nešto starije dece, a najslabije kod najstarije dece. Nikakvo čudo da je on, oslanjajući se na te podatke, sačinio jednu teoriju o razlozima zbog kojih deca imaju najjaču ESP sposobnost.
     Spineli smatra da razvoj formalnog, logičkog, analitičkog razmišljanja kod deteta koje postaje sve starije postepeno sputava njegovu paranormalnu moć. Ako pitate neko trogodišnje dete: "Možeš li pogoditi u koju slikicu gleda Džon, koji je u sobi do nas?" možda ćete, kao odgovor, čuti radosni uzvik: "Mogu, mogu!" Ali starije dete ili odrastao čovek 'znaju' da je to nemoguće pogoditi. Spineli izveštava i o tome da kod ispitanika ESP moć katastrofalno popušta ako im se da i neki zamršen intelektualni zadatak u vreme dok test ESP još traje. Kad se ispitanik upusti u logičko, analitičko mišljenje, gubi vančulnu sposobnost.
     Moguća su ovde i neka alternativna objašnjenja. Deca možda lako poveruju u postojanje ESP, jer po prirodi nisu skeptična; to nas vraća ka efektu 'ovce-koze', to jest na one koji veruju i one koji ne veruju. Deca su možda i bujnija i spontanija kao ličnosti, ekstrovertnija; ljudi su skloni da postaju, što su stariji, sve introvertniji. Osim toga, Spineli je na brilijantan način organizovao testiranje. Napravio je lutkarsko pozorište. Dve lutke (navučene na njegove ruke, kao rukavice) pojavljivale su se na sceni i glumile pred decom šta treba da se radi, a zatim to i objašnjavale. Spineli je deci čak podelio 'kapice-pametnice' da ih stave na glavu radi boljeg pogađanja šta neko drugi misli! Čovek se naprosto zapita ne bi li i odrasli ispitanici postigli izuzetno visoke rezultate kad bi sa toliko oduševljenja, spontanosti i zabave pristupili testiranju.
     Ali tu je i Spinelijev izveštaj o inhibitornom, anti-ESP delovanju inteligentnog, analitičkog razmišljanja. Ta mogućnost svakako postoji. Dok se kod čoveka razvijaju sposobnosti apstraktnog razmišljanja, u toj istoj meri mogu opadati njegove sposobnosti ESP delovanja. To bi značilo da odrasli, ako žele da ponovo steknu paranormalnu moć, treba da potisnu kod sebe apstraktno i logično rezonovanje. Sledeća dva poglavlja ove knjige opisivaće načine na koji se to može postići.

     Paranormalna moć i 'primitivni' um

     Nepotvrđeni i ovlašni izveštaji kažu da u nekim predindustrijskim, plemenskim društvima narod prihvata paranormalnu moć kao normalnu, svakodnevnu stvar, najčešće u obliku verovanja u duhove i magiju. Na nesreću, dobrih istraživačkih radova o toj oblasti ima vrlo malo ili nimalo. Najobimniji od njih je jedan rad iz pedesetih godina. To istraživanje sproveli su Ronald Rouz i Lindon Rouz među australijskim aboridžinima, zatim među Maorima, takođe kod žitelja ostrva Samoa. Za ESP testovi su bili sa rasporedom karata u špilovima, a za PK sa drugim zadacima. Rezultati su bili sasvim različiti - to se u nauci naziva divergencija rezultata. Aboridžini i Maori postigli su visoke rezultate u ESP (Samoanci ne), a u PK niko nije postigao ništa. Ovi nalazi mogli su lako nastati zbog prethodno uvreženog verovanja, kod tih plemena, u to šta je moguće, a šta nije moguće. To je opet na delu, na novi način, efekat oni koji veruju-oni koji ne veruju. Aboridžini su, na primer, uporno tvrdili da u njihovom plemenu samo 'pametni' pojedninci mogu uticati na pad kockice, dok obični pripadnici plemena to ne mogu. I zaista nisu uspeli.
     Nađeni su i neki od tih 'pametnih'. (Ali, zanimljivo, aboridžinska reč za njih prvobitno je značila 'onaj koji ima spretne ruke'.) Sa njima je pokušano nešto malo PK testiranja. Ali njihov stav prema tom zadatku bio je nejasan. Ako hoćemo da budemo realisti, onda moramo testove prilagoditi testiranoj ljudskoj zajednici i kulturi. Zamislite da priđete nekom vuduističkom 'hunganu' (svešteniku), pokažete mu špil karata i pitate kojim su redom složene. "Možete li pogoditi ove simbole, molim Vas?" Bila bi to glupost, naravno. Ali, s druge strane, ako testove prilagodite u skladu sa okolnostima i stvarima koje su dobro poznate tom narodu, kako ćete posle upoređivati dobijene rezultate sa rezultatima u industrijskim državama? Opšti zaključak mora biti da su takozvana primitivna društva plodno tlo za dalja istraživanja, ali da u ovom trenutku dokaza imamo tako malo, da nikakve čvrste zaključke ne možemo izvesti.

     Inteligencija, mentalno zdravlje i ludilo

     Vratimo se Spinelijevom radu. Njegova zamisao da analitička inteligencija suzbija ESP izgleda uverljivo. Intuicija i analitička inteligencija često se pojavljuju kao antiteza jedna drugoj. Dalja istraživanja u oblasti formalnog merenja koeficijenta inteligencije, kao i proučavanje onih katastrofalnih mentalnih oboljenja u kojima je pacijent sasvim izgubio sposobnost razumnog razmišljanja, mogle bi baciti dodatnu svetlost na ovu oblast.
     Veza između paranormalnih moći i inteligencije kod odraslih može se lako sumirati: nema je. Tačnije rečeno, do sada nije nađen nikakav dokaz da je ima. Međutim, u mnogim slučajevima teško je razlikovati inteligenciju od nekih drugih činilaca. Robert Brier izveo je jedan ESP test u kome su ispitanici bili američki članovi kluba 'Mensa' (koji okuplja natprosečno inteligentne) i pokazalo se ESP promašivanje, jasno i snažno. Oni su, dakle, imali znatno manje tačnih pogodaka nego što je to na osnovu puke slučajnosti bilo verovatno. Članovi 'Mense' imaju natprosečno visok IQ, ali su veoma skeptični kad je reč o paranormalnoj moći, pa je taj njihov izrazito loš rezultat verovatno posledica efekta 'ovca-koza' (oni koji veruju-oni koji ne veruju), a ne visoke inteligencije.
     Inteligencija nije samo jedna veština. Postoje dokazi da se inteligencija sastoji od izvesnog broja različitih veština koje su povezane i koje stoje u hijerarhijskom odnosu. Postoje u inteligenciji i razlike između polova. Muškarci postižu bolje rezultate u matematičkom razmišljanju i u prostornim zadacima (kao što je prepoznavanje skrivenih oblika ili rotiranje predmeta u prostoru), dok žene pokazuju veću govornu veštinu, bolje pronalaze slične predmete i bolje računaju (što nije isto što i matematičko razmišljanje). To su samo uopštavanja, naravno, ali ne bez osnova. Ima sve više dokaza da postoje i razlike u strukturi muškog i ženskog mozga, zbog kojih nastaju ove razlike u inteligenciji između polova. Bilo je pokušaja da se organizuju ESP testovi gde se neki put pogađa o slikama, a drugi put o rečima, i da se kroz to provode ispitanici oba pola, u nadi da će razlika u komponentama inteligencije kod muškaraca i žena da se odrazi i u njihovom različitom ESP uspehu kod ove ili one vrste ciljeva. Ali nema se šta reći o rezultatima tih pokušaja, osim da su bili dosledno nedosledni. To je na neki način i dobro, jer to su bili pokušaji zasnovani na razumevanju muške i ženske inteligencije mnogo manje usavršenom nego što je danas, pa bi bilo pravo čudo da su uspeli.
     Mnogi mentalno oboleli ljudi (šizofreničari, ponekad i manični psihotici) veruju da imaju telepatsku moć i/ili da ih neko telepatski proganja. Ovo poslednje je vrlo često kod paranoidne šizofrenije. Neki psihijatri zastupali su tezu (koja, doduše, zvuči prilično zapanjujuće) da su mnogi njihovi pacijenti poludeli zato što ih je sopstvena paranormalna moć gurnula 'preko ruba', u bezdan ludila; jer, navodno, čovek koji se suviše 'otvori' za uznemirujuće telepatske poruke sa raznih strana može, na taj način, da nastrada.
     Pokušaji testiranja eventualne ESP moći kod šizofreničara prepuni su problema. Prvi od njih je etički. Ko nama daje pravo da te duboko nesrećne i zbunjene ljude teramo da rešavaju nekakve naše testove? Šta ako ih samo gurnemo u još dublju mentalnu traumu, šta ako oni ispolje ESP i otvore svoj um prema signalima koji su za njih užasavajući? Postoje i ogromni praktični problemi u vezi sa dijetom, lekovima ili drogama, sa tačnom ili netačnom dijagnozom nečije bolesti, sa podvrstom šizofrenije, i tako dalje. Ko god je pažljivo pratio stručne časopise iz oblasti psihijatrije, taj zna da su pokušaji kontrole svih tih činilaca prava noćna mora. Moguće je naći neki put kroz sve te probleme, ali za to je potrebno veoma mnogo vremena i novca, potrebno je pomno odabrati pacijente, biti zaista pravi stručnjak, majstor kliničkog rada i pridobiti na svoju stranu dobru volju lekara i bolničarki koji neguju mentalno obolele. Zato i nije iznenađenje što još nijedan pokušaj parapsihologa da testiraju šizofreničare nije zadovoljio merila naučne postojanosti. Dosadašnji pokušaji uglavnom su i zastareli (jer se dijagnostička definicija šizofrenije korenito izmenila u međuvremenu), ali recimo ipak, tek informacije radi, da je pokušaja bilo i da nisu dali neke jasne rezultate. Sa pojedinim psihotičnim pacijentima dobijeni su visoki ESP rezultati, sa drugima ne.
     Uopšte uzevši, dosadašnje studije sa tim i drugim mentalno poremećenim osobama nisu dale osnov za uverenje da mentalno poremećeni imaju jaču ESP sposobnost; štaviše, čini se da imaju slabiju. Istraživanja u kojima je merena zrelost i socijalna prilagođenost pacijenta pokazala su neke vrlo male pozitivne korelacije tih odlika sa ESP nadarenošću, ali ne upečatljive.

     Mit o superiornosti žena

     Skoro sva istraživanja ikada sprovedena pokazuju da u iskustvima paranormalnih moći u običnom životu postoji izrazita razlika između polova. Žene češće doživljavaju ESP iskustva, ili, da budemo precizniji, kažu da ih češće doživljavaju. Kod telepatskih doživljaja, muškarci su većinom 'pošiljaoci', a žene su većinom 'primaoci'. Ovo sumnjivo liči na dobro znane klišetirane predstave o polovima: žene, koje su navodno pasivne i intuitivne, primaju poruke od muškaraca, koji su navodno aktivni i dinamični. Feminizam već decenijama potkopava te stereotipe, što bi trebalo da se pokaže i u istraživanjima, ali su metodi istraživanja u poslednje vreme takođe izmenjeni, tako da o ovom pitanju ne dobijamo podatke.
     Zapravo, u ESP ogledima nisu nađeni nikakvi dokazi da postoji neki postojan ili dosledan obrazac razlike između polova. U proučavanjima snova i u bar jednom delu 'gancfeld' studija (o kojima će biti reči u sledećem poglavlju), muškarci su postigli nešto više uspeha kao primaoci nego što su to postigle žene, ali razlika nije bila velika. Ovakva istraživanja većinom su obavljana sa decom - dakle, tražila se ESP razlika između dečaka i devojčica, ali ni tu nisu nađeni jasni rezultati. Bilo je tvrđenja da žene suočene sa laboratorijskim testovima osećaju veću zabrinutost nego muškarci, i da ih to sputava, tako da ne uspevaju da pokažu svoju nadmoć. Ako bi to bilo istinito, onda bi žene pokazale nešto više te svoje dodatne sposobnosti u slučajevima kad je ispitivač takođe žensko; ali to nije primećeno. Osim toga, u radu Spinelija i Andersonove jasno je da su skoro sva deca oduševljeno prihvatila da se uključe u ESP igru: devojčice se nisu ponašale neslobodnije od dečaka.
     Dakle, iako ne možemo odbaciti mogućnost da između muškaraca i žena postoje neke ESP razlike, zasad ne raspolažemo dokazima da ih ima. Ovo je značajan nalaz, jer sugeriše da prastara uverenja o tome ko više doživljava ESP nisu zasnovana na stvarnom češćem doživljavanju ESP, nego žene naprosto spremnije priznaju i razgovaraju o takvim stvarima. Muškarci priznaju i 'otvaraju se' samo ako je ono što će ispričati usklađeno sa društveno odobrenom slikom aktivnog, muževnog muškarca.

     Šta smo dosad sagledali

     Ustanovili smo do sada da postoje tri činioca koji stvarno stoje u prilično pouzdanoj korelaciji sa ESP sposobnostima, a to su: verovanje u mogućnost paranormalnih moći, ekstrovertnost i nizak nivo neurotičnosti ili anksioznosti. Ono prvo bismo zaista i po zdravom razumu očekivali, jer ima neke paralele sa takozvanim 'placebo efektom' u medicini, kad doktori daju jednoj grupi pacijenata pilule obložene šećerom koje nemaju apsolutno nikakvo dejstvo, a ti pacijenti ipak (skoro uvek) pokažu određeno poboljšanje zdravstvenog stanja, za razliku od kontrolnih grupa kojima se ne da ništa. Verovanje je moćna stvar. Kad se spiritistički medijumi žale da ih ometa prisustvo skeptičnih ljudi na seansi, možda im to nije samo 'izvlačenje', traženje izvinjenja za neuspeh; čini se da oni koji ne veruju zaista štetno deluju na paranormalnu moć, svoju i tuđu, a to bi značilo da mogu smetati i stvarno paranormalno obdarenom medijumu.
     Preostala dva činioca, a to su ekstrovertnost i smirenost, mogu delovati kroz jedan zajednički mehanizam, a to je smanjivanje 'buke u sistemu'. Svejedno da li je u pitanju šum u korteksu mozga ili u autonomnom (to jest, vegetativnom) nervnom sistemu u telu i mozgu, čini se da smanjenje tog šuma doprinosi jačanju paranormalnih moći.
     Ustanovili smo, takođe, da nije pokazana veza nekih drugih psiholoških činilaca sa ESP. U nekim slučajevima, negativnih dokaza imamo u izobilju. Ovo naročito važi za razlike između polova. U drugim slučajevima, istraživanja su bila neosporno slaba i nedovoljna, ali ostaje činjenica da korelacije nisu nađene. Ali kad bi sve što se u ovom poslu može proučavati imalo neki odraz na ESP, posumnjali bismo da tu nešto nije u redu!
     Vratimo se pojmu takozvanog 'šuma' u signalu, to jest buke. Obavljeno je već mnogo istraživanja sa ciljem da se ESP 'signali' pojačaju tako što će se taj unutrašnji šum smanjiti. Ovaj rad zasniva se na jasnoj teoriji, kao i na merenjima ESP rezultata, uz korišćenje elegantnih i privlačnih tehnika za testiranje. Dao je mnoge dokaze, o kojima itekako treba da razmislimo.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
ESP, SNOVI I ZONA SUMRAKA

     Razmotrili smo da li su neke odlike karaktera povoljne za paranormalnu moć, ali jasno je da korišćenje svake ljudske veštine, sposobnosti i svakog čula zavisi od okoline. Preduzeti su obimni napori sa ciljem da se stvore ambijenti, fizički i mentalni, u kojima bi se paranormalna moć mogla bolje ispoljavati.
     Ova istraživanja počela su, zapravo, šezdesetih godina, kada je jedna mlađa generacija parapsihologa, pretežno Rajnovih učenika, počela da stiče utisak da su njegovi metodi za testiranje ESP jalovi, a načela donekle naivna. Rajnov rad bio je pionirski, ali potiče iz tridesetih godina, kad je u psihologiji vladajuća škola mišljenja bio bihejviorizam. Bihejvioristi su ljudi koji tvrde, u suštini, da psiholozi jedino mogu proučavati one događaje i ona ponašanja koji su vidljivi i merljivi - dakle, koji se ispoljavaju u spoljašnjem svetu. U bihejviorizmu posvećuje se vrlo malo pažnje, ili nimalo, unutrašnjem životu čoveka, unutrašnjim događajima. Prema tome, bihejviorista bi mogao tvrditi da neki tip električne aktivnosti mozga stoji u vezi sa nekim određenim mentalnim stanjem, ali ne bi pristao da proučava samo to mentalno stanje, jer bi rekao da je to jedna isuviše subjektivna stvar koje se ne može meriti.
     Sav obuzet ovom ideologijom, tada vladajućom, Rajn je želeo da pobedi bihejvioriste u njihovoj sopstvenoj igri, upotrebom eksperimentalnih tehnika koje su se mogle besprekorno uklogledi u svaki bihejvioristički udžbenik za 'bavljenje psihologijom'. Prošlo je, međutim, trideset leta i Amerikom se proširio novi duh. Povećana upotreba halucinogenih droga (uključujući LSD i meskalin) i povećano zanimanje za psihologiju raznih drugih kultura upravili su pažnju mnogih psihologa na unutrašnji mentalni život i njegovo proučavanje. Bihejvioristi su prenebregavali introspekciju - izjave ljudi o sopstvenom unutrašnjem duhovnom životu; novo pokolenje psihologa smatralo je da zanemerivanjem takvih stvari možemo stići samo do neznanja.
     Parapsiholozi su počeli još jednom iz početka da razmatraju podatke o paranormalnim moćima iz najrazličitijih izvora i istorijskih razdoblja. Antropologija je dokazala da mnogi navodno 'primitivni' narodi tvrde da prirodne halucinogene materije (kao one u raznim varijantama legendarne 'magične pečurke') proizvode ili podstiču doživljaje paranormalnih moći. Prastari tekstovi na jeziku zvanom sanskrit, o uvežbavanju joge i meditacije, nagoveštavali su da se tokom vežbe meditacije mogu ispoljiti razni oblici vančulnog opažanja, pa čak i dramatičnije manifestacije kao što je levitacija. U bližoj prošlosti bilo je izveštaja o praktičnim demonstracijama hipnoze; ti izveštaji nagovestili su da hipnotizer može da dovede do čudnih i neobjašnjenih promena u normalnom ljudskom ponašanju. Svi ti izvori, i mnogi drugi, nagovestili su da postoje mnogi plodni putevi za proučavanje paranormalnih moći kroz izmenjena mentalna stanja, koja nastaju kad se na svest utiče drogom, hipnozom ili meditacijom.

     Posmatrači snova

     Činilo se da naročito obećava pristup kroz snove. Još od najstarijih vremena verovalo se da snovi ponekad imaju natprirodni značaj. Česti su istorijski izveštaji o proročanskim snovima, kao što je bio faraonov san o dolazećoj masovnoj gladi ispričan Josipovim rečima u Starom zavetu. Štaviše, preko pedeset odsto svih izveštaja o spontanim ESP iskustvima odnose se na 'prijem' dok čovek spava.
     Prekretnicu u testiranju ESP u snu doneli su testovi koje je u Americi obavljao dr Montagju Alman, kome su se kasnije pridružili dr Stenli Kripner i njegovi saradnici. Alman je bio praktičar psihoanalize, i u toku tog rada zainteresovali su ga očigledno prekognitivni snovi koje su mu pojedini pacijenti prijavljivali. Ogledi ove grupe vršeni su nekoliko godina. Finansirala ih je Ajlin Geret, žena irskog porekla, spiritistički medijum. Novac je išao kroz njenu Zadužbinu za parapsihologiju. (Geretova je osnovala taj fond sa ciljem da unapređuje naučni rad u oblasti parapsihologije; fond i danas aktivno i snažno promoviše naučni rad u ovoj oblasti.) Almanova istraživanja snova počela su 1962. godine, a završila se 1978, kad je on otišao u penziju. Obavljana su u Laboratoriji za snove, u Medicinskom centru 'Majmonid' u Bruklinu, u Njujorku.
     Almanovom radu mnogo je pomoglo otkriće psihologa Natanijela Klajtmana da je moguće ustanoviti, po spoljašnjim znacima, faze kad čovek u toku spavanja ima snove, to jest sanja. Klajtman je ustanovio da ljudska bića tokom spavanja povremeno počinju da pokreću očne jabučice, i to snažno i brzo. Te faze nazivaju se 'brzo pokretanje očiju', a skraćenica za to je REM. Suprotno tome je NREM, što znači 'non-REM', vreme kad čovek spava, ali mu se oči ne pokreću brzo. Ako čoveka probudite dok traje REM, mnogo je veća verovatnoća da će vam on ispričati šta je sanjao nego ako ga probudite tokom NREM razdoblja. Takozvani REM detektori, povezani sa elektroencefalografom (EEG mašinom) koji beleži električnu aktivnost mozga, mogu se pouzdano upotrebiti da ustanove tačno kad je počela i do kad traje svaka čovekova epizoda sanjanja u toku spavanja. Klajtmanove rezultate ubrzo su ponovili i drugi istraživači. Tako je dobijeno jedno novo, objektivno merno sredstvo za merenje one aktivnosti koja se naziva 'sanjanje'. To se moglo uključiti u studije ESP i sanjanja.
     Najbolji način da pokažemo kako su proučavanja snova i ESP išla u 'Majmonidu' biće taj da razmotrimo studiju koju je Alman sproveo 1964. godine. Imao je samo jednog ispitanika. Bio je to psiholog, dr Vilijem Ervin. Planirano je da testiranje traje dvanaest uzastopnih noći, ali pošto se dr Ervin razboleo, potrajalo je samo sedam noći.
     Ogled je bio u obliku testa telepatije. Dok je Ervin u jednoj sobi spavao priključen na REM/EEG mašineriju, u drugoj sobi bio je 'pošiljalac', čovek koji se trudio da telepatskim putem pošalje Ervinu sadržinu neke slike (ne samo nekakve karte kao u jednostavnim ESP testovima) odabrane sistemom slučajnog izbora iz jedne velike zbirke umetničkih slika. Odašiljač je cele noći gledao samo tu jednu sliku. U sobi sa dr Ervinom bio je drugi saradnik koji je pomoću jednog signala javljao čim bi primetio da Ervin prelazi u REM. Tada je pošiljalac preduzimao maksimalan napor da prenese sadržinu slike Ervinovoj svesti, odnosno da utiče na sadržinu njegovih snova. Na kraju svakog razdoblja REM sna (a takvih kod čoveka obično bude pet-šest tokom cele noći, u trajanju od nekoliko minuta pa sve do čitav sat ili više), taj saradnik u sobi budio je Ervina, zahtevao od njega da ispriča šta je sanjao, i to je beležio. Tokom cele te noći, pošiljalac nije imao nikakav neposredan kontakt ni sa dr Ervinom niti sa tim saradnikom u Ervinovoj sobi; ujutro je odlazio, a da nikoga od drugih učesnika nije ni video. I Ervin se budio ujutro, a tada se od njega tražilo da prijavi kakve je još pojedinosti, asocijacije, slike, ili bilo šta što na slike podseća, video u snu.
     Kako ustanoviti da li je nešto zaista preneseno i da li je preneseno telepatski? U ogledu kao što je ovaj, ne postoji jasno i jednostavno pogađanje ili promašivanje. Za razliku od ESP testova sa kartama, koji su testovi prisilnog izbora (jer ispitanik mora da se izjasni za jednu od malog broja tačno određenih mogućnosti, ovo je test slobodnog reagovanja u kome ispitanik može da prijavi što god hoće.

     Ocenjivanje

     Posle sedam noći vršenja ogleda, Alman je iskoristio ukupno sedam slika, a od Ervina dobio izveštaje o snovima tokom svake od tih noći. Onda su i slike i izveštaji poslati sudijama, kojih je bilo troje. Svaki sudija bio je potpuno nezavisan, a zadatak mu je bio jednostavan: gledati izveštaje o snovima i onda za svaku noć snova rasporediti tih sedam slika po redosledu verovatnoće: koja slika je najverovatnije izazvala snove te noći, za koju je to manje verovatno, i tako redom. Na poslednje mesto sudija je trebalo da stavi sliku za koju smatra da je najmanje nalik tim snovima.
     Naravno da će procena svakog sudije o tim sličnostima biti subjektivna. Neće svaki sudija sagledati stvari na isti način. Ali i pored ovog problema, moguće je ovim metodom proveravati eventualno postojanje ESP. Ako jedan sudija za svih sedam noći pogodi tačno koja je slika bila telepatski 'prenošena' date noći, onda to ne može biti slučajno. Ako bi na delu bila samo puka slučajnost, samo čista verovatnoća, sudija bi poneki put i pogodio, ali bi isto tako često stavio onu pravu sliku na poslednje mesto, isto tako često i na pretposlednje mesto, i tako dalje. U ovoj studiji sa doktorom Ervinom moglo se očekivati da će svaki sudija da 'potrefi' onu pravu sliku za samo jednu od tih noći (jer ima sedam mogućnosti - dakle, verovatnoća slučajnog pogotka je jedna sedmina, odnosno samo jedan prema sedam). Takođe bi trebalo očekivati da prosečno rangiranje (prosečan plasman) one prave slike bude na sredini - dakle, da prava, ciljna slika zauzme, kad se saberu ocene svih sudija, četvrto mesto na tabeli.
     Sudije moraju, naravno, raditi 'naslepo', bez predznanja. U ovom kontekstu to znači da ne smeju znati, niti im sme biti na bilo koji način nagovešteno, koja je slika upotrebljena koje noći. Čovek bi pomislio da se to razume samo po sebi, ali istraživači ovde mogu upasti u vrlo prefinjene zamke. Pretpostavimo da neko Ervinu svakog jutra, posle završenog izveštavanja, pokaže sliku: "Evo, vidi, ova je slika bila noćas." Sledećih nekoliko noći Ervin bi mogao nehotice da se 'izleti', da kaže: "Sanjao sam nešto nalik na onaj san prošle noći kad ste mi slali onog Van Goga..." To već kaže sudijama da sad nije Van Gog, kao i nešto o redosledu slika, i tako im olakšava da na pravi način spoje slike i snove. Neke studije sa slobodnim reagovanjem pale su u takve zamke, ali ova sa dr Ervinom nije.
     Kako su, dakle, sudije rangirali svaku sliku? Naravno, njihove ocene sabiramo i izvodimo prosek. Samo u jednom slučaju slika se našla tačno na četvrtom mestu (prosečan plasman 4,0). U preostalih šest slučajeva, slike su se našle na višim mestima na tabelama, što znači da su donekle uspešno prepoznate u snovima od te noći. Alman je na osnovu statističke analize zaključio da je u ovoj studiji demonstrirana ESP. Međutim, pošto je ogled prekinut pre nego što je bilo planirano (nije potrajao dvanaest noći), neko bi mogao izneti optužbu da je Alman namerno obustavio posao kad je video da je dobro pošlo, da bi zadržao povoljan rezultat. Iz tog razloga Alman je odlučio da čitavu stvar ponovi.

     Uključiti se još jače

     Za drugu studiju sa dr Ervinom bilo je planirano da traje osam noći, što se i ostvarilo. Ali ovog puta je u metod vršenja ogleda uneta velika inovacija. Odašiljač nije samo gledao odabranu sliku. Alman i Kripner su slikama dodali i 'multi-senzorne' (dakle, za više čula odjednom) materijale; tako su ih sami nazvali. To je predložio sam pošiljalac, Feldštajn, ali mu je posle sigurno bilo nezgodno, s obzirom na to šta je sve morao da radi. Druge noći ogleda odašiljao je jednu japansku sliku na kojoj se vidi čovek sa suncobranom koji pokušava da pobegne jer ga je uhvatila kiša; zato je Feldštajn šetkao ispod tuša u kupatilu zgrade 'Majmonida' držeći u ruci nekakav kišobran-igračku!
     Počevši od ovog drugog Ervinovog ogleda, rezultati su bili izuzetni. Od osam noći, za šest su sudije, posle čitanja zabeleški o snovima, stavili stvarno odašiljanu sliku na prvo mesto. Jedna slika plasirala se na drugo mesto na svojoj tabeli, a jedna na treće. Da je bilo pogađanje stvarno nasumce, trebalo je da samo u jednom slučaju (a to je 12,5%) bude čist pogodak. Za Ervinove beleške i slike pogodili su 75% tačno. U ovom ogledu broj pokušaja bio je mali, pa ipak verovatnoća da se pukim slučajem postigne 75% bila je znatno manje od 1:1.000.
     Ekipa iz 'Majmonida' išla je sa ovim tipom ogleda iz uspeha u uspeh. Obratićemo posebno pažnju na jednu od tih studija, zbog prirode ogleda i zbog ogromnog postignutog uspeha. Na ideju za takav pokušaj došli su zato što su tokom normalnih laboratorijskih ogleda naleteli na nekoliko slučajeva naizgled spontane prekognicije.
     Na primer, godine 1969. obavljena je proba telepatskog emitovanja u san. Spavao je Alan Von koji je sa Almanom i Kripnerom bio koautor knjige Telepatija sna. U razgovoru posle sna, Von je komentarisao: "U mom snu bio je Čak Honorton i zapisivao je nešto što je slušao sa trake, i pri tom pisao slovo 'f'... Rekao je: 'O, to f mi je za failure, neuspeh'... Onda sam pogledao ka televizoru koji je bio tu, i nekako se činilo da je i taj televizor deo ogleda... gledao sam ga, i cela stvar se nekako počela pomicati i oživljavati, našao se tu i neki čovek sa nožem... iza njega je na podu ležao nekakav majmun... Pitam se, neće li jednog dana neko izvesti takav ogled..."
     Bilo je to 9. aprila 1969. A 17. jula Von je pisao Almanu i izložio pretpostavku da je taj san mogao biti prekognicija nekog ogleda koji tek treba da se dogodi.
     Poznata ličnost sa kanadske televizije Norman Peri stigao je 12. januara 1970. u 'Majmonid' da bude subjekt u istraživanju. Von se nalazio u blizini kao 'prva rezerva' za slučaj da Periju bude teško da zaspi u neuobičajenim laboratorijskim uslovima (i sa elektrodama pričvršćenim za glavu, a mi vam možemo iz ličnog iskustva reći da to ne pomaže čoveku da zaspi). Odabrana je, pomoću tablice nasumičnih brojeva, jedna slika. Na njoj je bio majmun koji drži pomorandžu. Da bi jače, udarnije poslao sliku, pošiljalac je je doneo jednu stvarnu pomorandžu i pokidao je prstima na komade.
     Periju se u snu nije pojavio majmun, nego neka velika bela životinja koju nije umeo opisati. Međutim, kad su mu posle sna ponudili slike šest životinja, on je na prvo mesto stavio sliku majmuna, zato što se desilo da je na toj slici majmun bio beo.
     Za to vreme spavao je i Von i sanjao kako neko rastrže veknu hleba. Posle buđenja pokazali su i njemu slike, i on je majmuna stavio na dno, na šesto mesto: potpun neuspeh. ("F je za failure...")
     Von je gledao Perija kako bira sliku; gledao je to na ekranu, jer sve se snimalo za televiziju ("televizor deo ogleda...") i Peri se opredelio za sliku belog majmuna koju je onda položio na pod ("...na podu ležao nekakav majmun..."). Druga slika koju je Peri odabrao bila je slika čoveka koji drži sekiru. ("našao se tu i neki čovek sa nožem...")
     Naravno da je sve to mogla biti čista podudarnost, mada je stvarno teško poverovati da se toliko elemenata poklopilo slučajno. Zanimljivo je primetiti da u formalnom ogledu koji je zamišljen da stvori stanje uma podesno za ESP, ponekad spontano izbiju marginalne ESP pojave koje niko nije predvideo! To je i svojevrsna ironija jer su istraživači upravo zbog spontanih pojava paranormalnih moći došli na pomisao da upriliče studije ESP i sna. Ova priča o Vonu i Periju ne može se ni u kojoj meri naučno vrednovati, naravno, ali jasno je zašto se ekipa iz 'Majmonida' veoma zainteresovala za prekogniciju. U dva ogleda, koji su među njihovim najuspelijim, ispitanik im je bio čovek zaista sasvim izuzetan.

     Prekognitivno snevanje

     U 'Majmonid' je 1969. godine, pa opet 1970. godine doputovao jedan mladi Englez po imenu Malkolm Besent. Imao je već u svojoj biografiji znatan broj doživljaja koji su izgledali kao prekognitivni ili na razne druge načine u vezi sa paranormalnom moći. U 'Majmonidu' je Besent postao jedna od velikih zvezda paranormalnih moći. Evo kako su ogledi sa njim obavljani.
     U prvoj seriji bilo je osam eksperimentalnih noći, u drugoj isto toliko. To je odlučeno znatno ranije, naravno. Svake od tih noći Besent je spavao sa REM/EEG monitorima pričvršćenim na glavu kao i obično; budili su ga odmah posle REM razdoblja sanjanja, i on je saopštavao šta je sanjao. Ujutru je dodavao još poneku završnu misao, sliku, asocijaciju. Dovde je isto kao sa ostalim ispitanicima u 'Majmonidu'. Ali sad nije bilo nikakvih slika niti je iko išta Besentu odašiljao!
     Po završetku noćnog rada, jedan istraživač koji o Besentovim snovima nije znao uopšte ništa upotrebljavao je složeni sistem slučajnog izbora da odabere jednu ciljnu reč iz standardnog udžbenika psihologije pod naslovom Analiza sadržine snova (koji nema nikakve veze sa jeftinim komercijalnim izmišljotinama koje tobože tumače 'pravo značenje' snova). Istraživač je spajao tu reč sa jednom slikom i na osnovu toga smišljao malu dramu za Besenta. Evo kako je to izgledalo u praksi.
     Jednom prilikom desilo se da kao ciljna reč bude odabrana reč 'hodnik'. To je odredilo koja će slika biti odabrana: Van Gogova slika Hodnik bolnice u Sen Remiju. Odabrana je na osnovu toga što je u spisku slika u toj zbirci to bila prva u čijem nazivu se našla reč 'hodnik'. Izbor je, dakle, bio u tom smislu objektivan. Besenta su onda provukli kroz jednu bizarnu šaradu. Kad je završio sa poslednjim komentarima o svojim snovima te noći, odvukli su ga u neki mračan hodnik, dali mu neku bezazlenu pilulu da bi se 'lečio od svog stanja', obraćali su mu se sa 'gospodine Van Gog' i pokazivali mu slike koje su naslikali mentalno oboleli ljudi. Besentovi snovi koje je imao pre toga, tokom noći, u neverovatnoj meri su se podudarali sa onim što se ujutro s njim radilo.
     Da bi se ocenilo da li je to prekognicija, Besentovi izveštaji o snovima davani su svakog dana trojici nezavisnih sudija. Sudije su dobile i osam reči, od kojih je jedna bila ona prava, a sedam su bile sasvim nasumično odabrane. (Ujutro posle 'noći Sen Remija' prava reč bila je 'hodnik', a ostalih sedam bile su 'kapuljača polarne jakne', 'radni sto', 'kuhinja', 'kašičica', 'telo nazad', 'lišće' i 'lakat', sve izvučene iz Analize sadržine snova, što objašnjava malo čudnu prirodu nekih od njih.) Sudijama nije rečeno koja je od ovih reči ona prava. Kad su pročitali beleške o Besentovim snovima te noći, sve troje su se opredelili za reč 'hodnik', smatrajući da je najprikladnija od ponuđenih osam.
     Nama se čini da je postupak ocenjivanja ovde bio maltene namešten da izgubi informacije. Jer sudijama je trebalo dati da biraju između osam slika među kojima bi jedna bila Hodnik bolnice u Sen Remiju, a ostalih sedam neke nasumce izvučene. Nije im trebalo dati samo ciljnu reč i sedam nasumičnih reči. Pa i tako, Besentovi rezultati bili su fenomenalni.
     Trebalo bi da ispitanik, pukom slučajnošću, tokom šesnaest noći dvaput sanja tačno ono što ga čeka, dakle da postigne dva pogotka (jer su sudije mogle birati između osam alternativa). Besent je postigao deset pogodaka, a to je pet puta više nego što je trebalo da zaista nasumce 'nabode'. Izgledi da to postigne 'tek onako' bili su veoma mali.
     Ogledi sa Besentom značajni su i zato što su potpuno isključivali takozvano 'procurivanje čulnih podataka'. U ESP ogledima očigledno da je bitno da ne dozvolimo ispitaniku da se domogne normalnim, čulnim putem ma i najmanje trunčice informacije koja bi mu mogla nagovestiti šta je ono o čemu treba da pogađa. Kad se u istoj zgradi pošiljalac šetka ispod tuša sav mokar, i tako dalje, možda se možemo zabrinuti da li je to baš sasvim uvaženo. Mi smo, doduše, čitali tehničke specifikacije Almana i Kripnera i posetili 'Majmonid', i sasvim smo čvrsto uvereni da 'procurivanja' podataka čulnim putem nije moglo biti. Ali ključno je shvatiti da ogled sa Besentom otklanja ovakve nedoumice u načelu: niko ne može čulima da oseti ništa o jednoj reči koja još nije izabrana, i o slici koja još nije izabrana, i čiji će se nasumični odbir dogoditi tek sutra!

     Dalje studije snova

     Potpuni podaci o studijama u 'Majmonidu', izloženi u knjizi Telepatija snova (imate je u bibliografiji), kao i u mnogobrojnim naučnim radovima, pokazuju, van svake sumnje, mnogo veći uspeh nego što se na osnovu slučajnosti moglo desiti. U najdramatičnije uspešnim serijama, kao što je bilo sa Ervinom i Besentom, postotak pogodaka bio je fenomenalan. Najveći problem jeste u tome što takve rezultate treba ponoviti i negde drugde, a tu se javljaju finansijske nevolje. Naime, nedostatak para. Potpuno opremiti jednu laboratoriju za snove i za telepatiju, sa zvučnom izolacijom, i platiti istraživače koji će, udruženi u ekipe, sedeti po celu noć i raditi, to košta mnogo. Od kad su istraživanja u 'Majmonidu' okončana, niko nije, nigde, bio u prilici da preduzme neki sličan program. Naša najveća nada jeste da će neki istraživač spavanja i snova u konvencionalnoj psihologiji jednog dana da se zainteresuje i za ESP snove i da udahne novi život ovoj oblasti istraživanja.
     Obavljane su neke mnogo jednostavnije studije snova, u kojima spavač, naprosto, čim se probudi ispriča šta je sanjao i to se snimi; on to učini ujutro, ili, u nekim slučajevima, u toku noći zato što je budilnik namešten da ga probudi u neko doba. Nema tu REM/EEG opreme, i zato se ogroman deo informacija gubi (jer ljudi se daleko bolje sećaju sna kad ih probudite u toku REM faze nego ujutro). Jasna je stvar da je takvim gubitkom informacija otežano i ma kakvo detektovanje ESP.
     Pa ipak, nekoliko istraživača prijavilo je uspeh u proučavanju ESP i sna čak i po tako uprošćenoj postupku. Psiholog Robert Van De Kasl, koji se i sam dokazao u 'Majmonidu' kao veoma uspešni ESP sanjar, upotrebio je ovaj metod sa članovima jednog američkog letnjeg kampa i postigao pozitivne rezultate. Na Kembridžu je tim od pet istraživača objavio rezultate značajno iznad nivoa slučajnosti; bila je to studija u kojoj je osam ispitanika prijavilo po šest snova, pošto je svako od njih dobio svaki put da nosi kući po jedan zapečaćen paket, zaštićen od svakog zavirivanja, sa zadatkom da ga stavi pod jastuk pre nego što zaspi. Podudaranje između snova i slika koje su bile u paketima ocenjivala su dvojica sudija, Sardžent i Metjus. Svakom od njih dato je da uz beleške o svakom pojedinom snu razgledaju po četiri slike, od kojih su tri bile nasumce odabrane, a jedna je bila ona prava. Prosečan broj pogodaka bio je značajno iznad nivoa slučajnosti, a osim toga i jedan i drugi sudija pogađali su onu pravu sliku češće nego što bi to pukom slučajnošću mogli - ali primetilo se da njih dvojica ne obraćaju podjednaku pažnju na iste elemente u snovima! Evo kako su oni rangirali ciljne slike:

     Sudija plasman ciljne slike
     prvo mesto drugo treće četvrto
     Sardžent 17 15 10 5
     Metjus 20 9 10 9
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
    (Kod Sardženta je zbir poena samo 47 zato što je jedno njegovo pogađanje poništeno zbog mogućnosti, mada vrlo male, da je došlo do procurivanja čulnih informacija.) To sugeriše zaključak da u ogledima slobodnog reagovanja moramo proučavati i sudije. Metjus je veoma dobro uočavao direktne pogotke. Sardžent je možda bio prijemčiviji za 'delimične informacije', tako da je vrlo uspešno stavljao onu pravu, ciljnu sliku na jedno od prva dva mesta; ali ne baš tako često na prvo mesto gde ona treba da bude. Pa ipak, ova dva niza brojeva pokazuju vrlo visoku korelaciju, tako da ne možemo zaključiti da je u suđenju preovladavala subjektivnost.
     Jedan od ispitanika u ovom ogledu, Trevor Harli sa Univerziteta Vorik, objavio je 1989. jednu značajnu studiju ESP sna, u kojoj je opet on bio sanjar. Ishod je bilo ESP promašivanje - dakle, pogađanje znatno manjeg broja slika nego što bi to po zakonima statistike i puke slučajnosti trebalo da bude. Zanimljivo je da se ovaj efekat kod Trevora Harlija pojačavao tokom noći i da je kod poslednjih snova bio statistički veoma visok.
     Godine 1992. održana je konferencija PA, Parapsihološkog društva. Istraživači Kanfamani i Brouton iz Severne Karoline obavestili su ovaj skup o ogledu sa snovima dvadeset ispitanika, gde su postignuti rezultati bili statistički znatno iznad slučajnosti (vervatnoća 1:400). Ovaj ogled posebno pominjemo zato što su isti ti istraživači ranije izveli dva druga ogleda, ali u njima nisu dobili ni izdaleka tako dobre rezultate. Možda je potrebno nešto vremena i iskustva da bi čovek naučio da radi uspešno sa snovima i ESP.
     Naš obuhvatni pregled svih dosad publikovanih izveštaja pokazuje da su u 45% slučajeva postignuti rezultati koji su se značajno odmakli od nivoa puke slučajnosti, a merilo za to bilo nam je sledeće: da je pogađanje bilo bar devet puta češće (ili ređe) nego što bi se pukom slučajnošću moglo objasniti. Na ovo neki skeptik može reći: "Da, ali to je zato što ogroman broj drugih rezultata nije uopšte prijavljen! A kad bi svi bili prijavljeni, ukupan rezultat ne bi bio ni približno tako dobar." Na ovo se može uzvratiti mnogim odgovorima, ali naročito su važna tri. Kao prvo, prijavljuju se i studije u kojima ne bude nađeno ništa (kao što su pomenute prve dve u Severnoj Karolini). Drugo, studije snova su skupe i zahtevaju mnogo vremena; naprosto nije moguće obavljati ih u serijama, a onda objaviti samo nekoliko, samo one koje ispadnu najuspešnije. Treće, ogromna većina studija pokazuje ESP pogađanje; a kad bi se sve zaista dešavalo zaista naslepo, u 50% slučajeva dogodilo bi se ESP promašivanje.
     Studije ESP i snova u našem vremenu doživljavaju svojevrsnu renesansu, ali pred kraj programa u 'Majmonidu' postalo je jasno da su velika cena i dugo trajanje rada svojevrstan hendikep i da bi bilo dobro naći neki brži i jeftiniji način da se postigne stanje pogodno za vančulno opažanje i za oglede s njim. I našao se, ubrzo.

     Tekstovi drevni i ne baš drevni

     Jedan od istraživača koji su radili sa ekipom u 'Majmonidu', a koji je kasnije radio u Prinstonu i Edinburgu, bio je pokojni Čarls (Čak) Honorton. Iako su tehniku 'gancfeld', koju je on razvio, koristili posle njega i mnogi drugi istraživači (opisaćemo je uskoro), njemu se zasluženo priznaje da je u toj tehnici bio ne samo prvi nego i najuspešniji, jer je obavio izuzetno veliki broj ogleda te vrste.
     Honorton je svoj pristup pripremio tako što je proučio postojeću literaturu o ESP iskustvima, počev od joga-sutra Patnadžalija od pre 3.500 godina u Indiji, do podrobnih izveštaja koje je pisala Lujza Rajn, supruga Dž. B. Rajna, i do publikacija Britanskog društva za ESP istraživanja koje je radilo u 19. veku. Proučio je memoare i ostale spise medijuma i drugih paranormalno obdarenih ljudi. U tekstvima Patnadžalija, na primer, za ESP i PK efekte kaže se da se događaju na najdubljem nivou meditacije, samadhiju. Samadhi je konačni stadijum jednog procesa u kome se um odvaja od čula (jer mu čula smetaju, 'odvraćaju' pažnju) i usredsređuje se sve dok ne postigne potpunu smirenost. Rad Britanskog društva pokazao je da se veliki deo ESP iskustava dogodi ne samo dok subjekat spava nego i kad je zanet u sanjarenje, maštanje, ovlašno zadremao, na domaku sna, ili u nekom drugom veoma opuštenom stanju. I u tekstovima mnogih paranormalno obdarenih ljudi Honorton je našao jedan zajednički refren: najbolji uslovi za ESP iskustvo jesu oni u kojima je čovek opušten i u kojima se blago, ali ipak i čvrsto trudi da oslobodi svoj um svih ostalih, spoljašnjih misli. Honorton je identifikovao dva zajednička elementa, 'stišavanje' normalnih senzornih mehanizama i 'okretanje u sebe', mentalnu orijentaciju koja se sastoji u gledanju 'unutra'. Zašto bi ta dva elementa bila povoljna za ESP?
     Honorton je ponudio model po kome je ESP nešto kao čulo, ali nejako. Ako je to priroda ESP, onda bi to čulo lako moglo biti potopljeno silovitim radom ostalih čula, konvencionalnih. Razmotrite ogromnu količinu informacija koja nagrne u naše oči kad god ih otvorimo; ako je ESP signal slab, ta poplava drugih signala (vizuelnih) je šum. Mozak bude toliko angažovan u obrađivanju običnog čulnog inputa (ulaznih signala) da nema vremena niti slobodnih kapaciteta da registruje ESP signale niti da ih obradi. Za razliku od toga, izmenjena stanja svesti - san, hipnoza, meditacija i tako dalje - znače veliko smanjenje delovanja naših 'normalnih' čula. Možda su zbog toga ta izmenjena stanja pogodna za ESP.

     Uskraćivanje čula i ESP

     Honorton je u početku vršio oglede sa potpunom čulnom deprivacijom - sa uskraćivanjem ma kakvih čulnih signala. Trebalo je da to bude način da se isključi sva 'spoljašnja buka', to jest sav šum. Dobro je poznato da ljudi koji su izolovani od okoline počinju posle nekog vremena da pokazuju znake dezorijentacije, koji uključuju promenjenu svest o svom telu, vizuelne halucinacije i druge jasne znake izmenjenog stanja. Moglo bi se, dakle, s pravom očekivati da će uklanjanje normalnih senzornih inputa dovesti do većih ESP uspeha.
     U Honortov ogled bilo je uključeno trideset osoba. Svakoj je bio namešten crni povez preko očiju da ne vidi ništa, uši poklopljene štitnicima da ne čuje ništa, i svaka je bila stavljena u jednu 'kolevku' okačenu na takav način da se mogla slobodno kretati u svim pravcima. Za vreme trajanja ogleda (pola časa), kolevka se neprestano kretala u raznim pravcima vrtela i njihala. Svaki ispitanik morao je javljati o idejama, mislima i mentalnim slikama koje su mu dolazile. Tokom tog posla, jedan čovek, pošiljalac (koji se nalazio daleko odatle), gledao je jednu sliku, nasumce odabranu. Potom je ispitanik, dakle primalac, vađen iz 'kolevke' i davano mu je izvesno vreme da se pribere. Zatim mu je nalagano da gleda četiri slike, od kojih je jedna bila ona prava, ciljna. Zahtevalo se da odabere onu koja najpribližnije odgovara onome što je doživljavao. To je, dakako, veoma slično merenjima ESP tokom sna.
     Honorton je pošao od dva konkretna predviđanja i želeo je da ih na ovaj način testira. Prvo, predvideo je da će postići pozitivan ESP rezultat, iznad nivoa slučajnosti. To mu se nije ostvarilo, ili, tačnije rečeno, ostvarilo se u tako maloj meri da je zaista moglo biti i pukim slučajem. Drugo, predvideo je da će najbolje ESP rezultate dobiti od onih ispitanika koji prijave najizrazitije izmenjena stanja svesti tokom ogleda. Ova prognoza mu se ostvarila u statistički značajnoj meri.
     Ovaj Honortonov ogled sugerisao je, dakle, zaključak da ESP jeste u nekoj vezi sa mentalnom dezorijentacijom koja nastaje kad je čovek izolovan od svoje okoline. Međutim, efekti čulne deprivacije poprilično su ekstremni i teško bi mogli biti korišćeni kao standardni metod vršenja ogleda. Nisu baš ni prijatni; ne bismo se čudili ako je čitalac osetio nelagodnost dok je čitao naš opis tog zatvaranja očiju i ušiju i o zatvaranju u 'kolevku' koja se vrti i ljulja. Čak i sama pretnja da će im biti uskraćeni čulni utisci baca mnoge ljude u anksiozno stanje, koje, kao što smo videli, izgleda da je nepovoljno po ESP.
     U nastojanju da smisli nešto što će biti prijatnije i manje preteće, Honorton je prilagodio postupak poznat kao 'gancfeld izolacija'. Reč je uzeta iz nemačkog jezika: Ganzfeld na nemačkom znači 'celo polje'. U psihologiji je bila poznata od ranije. Gancfeld je takođe metod da se smanji šum i da se svest usmeri u sebe (mešavina, dakle, dva cilja), ali postoje izvesne fine razlike u odnosu na čulnu deprivaciju, tako da je to metod prijatniji, manje napadan. Ne pokušavamo da uskratimo ispitaniku sve čulne inpute, nego samo da ih održimo na postojano niskom nivou. Ako se mozgu iznova šalju potpuno isti signali, ovaj posle nekog vremena prestane da obraća pažnju na njih. Jednostavno rečeno, svačiji mozak programiran je da reaguje na promenu; ako nema promena, pažnja odluta već nekud, možda ka unutrašnjim, mentalnim događajima. Za ovaj proces postoji stručan termin, 'habituacija', što bi značilo, otprilike: navikavanje.

     Honortonovi gancfeld ogledi

     U gancfeld ogledu podstičemo ispitanika da se opusti. Dovedemo ga u okruženje koje je pogodno za mir i odmor, kontrolisano, bez ikakve pretnje. On ili ona leži na madracu ili na fotelji sa naslonom nagnutim unazad. Na ušima su slušalice kroz koje ujednačeno dopire 'beli šum', a to je zvuk sačinjen podjednako od svih frekvencija, ili dopiru ritmični zvuci sa morske obale. Preko očiju se stave prepolovljene ping-pong loptice (ili teniske) obložene vatom, a preko toga pada mutna svetlost, obično crvena ili narandžasta. Materijal od koga su napravljene loptice za stoni tenis ima baš onaj pravi stepen poluprovidnosti potreban da bi se svetlost rasporedila ujednačeno. Ovo opuštanje zamišljeno je tako da navede čoveka na to da opusti mišiće i da ublaži svaku zabrinutost. Beli šum smanjuje dejstvo raznih drugih šumova koji dolaze iz okolnog sveta (ali istraživač koji ima materijalnih mogućnosti upotrebiće i sobu izolovanu od zvuka). Difuzija svetlosti kroz ping-pong loptice stvara maglovit, topao sjaj, koji ubrzo postane jednoobrazan, bez ijedne crte, bez ikakvog obrasca, što znači da su uklonjene promene koje naše oči, normalno, registruju u svakoj milisekundi našeg budnog stanja. Zašto baš ping-pong loptice? Zato što su jeftine i lake za upotrebu. U bar jednom ogledu upotrebljene su gogl-naočare, onakve kakve koriste ronioci ili zavarivači: napred je ravno staklo, a svud uokolo guma koja zaptiva pristup do oka. Ali ispitanicima su ubrzo postajale veoma neudobne, pa su počinjale da im idu suze na oči, i slično. Ping-pong loptica, prepolovljena, ne prijanja za oko baš savršeno, ali zato treba njen rub obložiti vatom, pa će taj problem biti rešen.
     Šta se događa sa čovekom u ovom čudnom okruženju? On (ili ona) se oseća prijatno i opušteno. I toplina prija; bilo je pokušaja sa 'hladnom bojom' svetlosti, ali je ustanovljeno da je manje prijatna od toplog crvenkastog ili narandžastog sjaja. Beli šum zvuči nekim ispitanicima kao blago padanje kiše, ili kao more koje šumi, ili čak kao daleka grmljavina. Vreme prolazi, čovek prestane da pazi na sve to, mozak počne da razmišlja o onome što se događa u njemu samom, pa efekti gancfeld izolacije postanu jači.
     A sad, ESP deo vežbe. Negde daleko nalazi se čovek koji je pošiljalac. On gleda jednu sliku, koja je nasumce odabrana između mnogih. Ispitanik govori. To potraje obično nekih 30 ili 35 minuta. Sve to što ispitanik priča, beleži se i prenosi na hartiju; dobijeni spis naziva se transkript. Kad je gancfeld seansa završena, transkript se daje ispitaniku u ruke da ga čita. Takođe mu se daju slike, najčešće četiri, s tim da on ne zna koja od njih je ona prava, ciljna. Najbolje je da se ne donese original, onaj primerak koji je bio u rukama pošiljaoca, da ne bi došlo do prenošenja nekih minimalnih čulnih informacija kao što bi mogli biti, recimo, otisci prstiju; ispitaniku treba da dospe u ruke kopija te slike. Zatim se od ispitanika zahteva da kaže koja od te četiri slike najpribližnije odgovara onim mentalnim sadržajima koje je imao tokom gancfeld opuštanja, a to znači i koja najbolje odgovara onome što je govorio tokom tih tridesetak minuta. Ako su ponuđene četiri slike, pukom igrom slučaja ispitanici će pogađati u približno 25% navrata - jednom od svaka četiri pokušaja.
     Od tridesetoro ispitanika, čak 13 njih je kod Honortona stavilo onu pravu sliku na prvo mesto. To je 43% pogodaka. Verovatnoća da su to pogodili slučajno iznosi 1:60, što nije neki veliki broj, ali to je tako zbog malog broja učesnika i pokušaja. Poboljšanje za 18% pod takvim okolnostima ne može dati onako zapanjujuće vrednosti ne-verovatnoće kao kod Ervina ili Besenta, ali je ipak itekako veliko. Jedina slabost koja je promakla u ovom ogledu bila je ta što su ispitanici dobijali u ruke iste one primerke slika koji su već bili u rukama pošiljaoca (a ne kopije), tako da ostaje mogućnost da su primetili neku malu oznaku na onim pravim slikama (izgužvanost, otiske prstiju ili nešto slično) i po tome pogodili.
     Međutim, natprosečni rezultati u drugim Honortonovim studijama, gde su ispitanicima davani ipak duplikati a ne originali, ili su im čak samo prikazivani video-snimci ciljne slike, ne mogu se objasniti nekim takvim propustom. Honorton je skoro dvadeset godina nastavio sa ogledima; obavio je, sa svojim saradnicima, preko hiljadu gancfeld ogleda, a broj pogodaka bio je, ukupno, oko 35%, a ne 25%. Ovo nadmašivanje statističke verovatnoće za čak 10% nije nikako moglo da se desi čistom slučajnošću. Pošto niko i ne tvrdi da se to desilo čistom slučajnošću, uzdržaćemo se ovog puta od navođenja kolika je ne-verovatnoća za tako nešto.
     Iz ovog herojskog truda Honortona i njegovih kolega izdvojićemo dva najzanimljivija odlomka. Jedan je zasnovan na Honortonovom specijalnom metodu za merenje ESP efekata. Naveden je u knjizi Analiza sadržaja snova koja je objavljena 1967. Tu su autori naveli deset određenih kategorija, to jest elemenata koji mogu biti prisutni ili odsutni u nečijem snu. Honorton je pročitao tu knjigu i iz nje pozajmio taj sistem beleženja sadržine snova; počeo ga je primenjivati u svom gancfeld radu.
     Ima deset uzastopnih praznih mesta i u svako to mesto moramo upisati jedinicu ako smo neki element zapazili u nečijem snu, ili nulu ako tog elementa nije bilo. U tom slučaju, ukupan broj mogućih kombinacija nule i jedninice (na deset uzastopnih mesta) iznosi 1.024 (hiljadu dvadeset četiri kombinacije). Honorton je prikupio 1.024 različitih slika, uključujući tu i čistu belu površinu, na kojoj, dakle, nije zastupljena nijedna kategorija, i sliku na kojoj su zastupljene sve kategorije, svih deset. Oznaka za onaj prvi slučaj, prazan list bele hartije, glasila bi ovako: 0000000000. Oznaka za onu jednu sliku na kojoj su zastupljene sve predviđene kategorije izgledala bi ovako: 1111111111. U svakom slučaju biće binarni broj, a to znači broj sačinjen samo od jedinica i nula, bez ikakvih drugih brojki. Testiranje ispitanika obavljano je na već opisani, uobičajeni gancfeld način, ali je onda iskaz pretvaran u jedan takav desetocifreni binarni broj. Ako je, na primer, jedna ispitanica prijavila da je videla ljude i da je videla boje, ali ništa više, binarni kod za taj njen izveštaj glasio bi 1000100000 - dakle, bile bi popunjene samo dve kategorije (dva elementa). A to se može uporediti sa binarnim kodom same ciljne slike. Ako ispitanici pogađaju 'bez veze', pogodiće u proseku pedeset posto brojki, a promašiće isto toliko. Govoreći nasumce "Nula, jedan, jedan, nula..." pogađaće, prosečno, otprilike u pet slučajeva od svakih deset. Honorton je redovno dobijao natprosečan broj pogodaka, dakle iznad 50%, u svojim gancfeld studijama sa ovim sistemom ocenjivanja rezultata.

     Objektivno ocenjivanje u ESP ogledu sa pogađanjem slika
     Deset kategorija sadržine
     ima (1) nema (0)
     01 ima boje nema nikakvih boja, samo crno i belo
     02 ima aktivnosti nema aktivnosti, sve nepokretno
     03 mitski likovi nema nikakvih mitskih likova
     04 životinje ne pojavljuje se nijedna životinja
     05 ljudi nema nikakvih ljudi na slici
     06 alati/proizvodi nema nijednog alata ni proizvoda
     07 ima hrane na slici nema nikakve hrane
     08 delovi tela nigde se ne vidi nijedan deo tela
     09 arhitektura nigde se ne vidi nikakva građevina
     10 priroda ničeg iz prirode nema na slici

     Drugi najzanimljiviji deo Honortonovog rada sačuvaćemo za naše poslednje poglavlje. Tu je učestvovalo osam istraživača, bilo je na stotine pokušaja, uložene su godine rada, sistem za testiranje bio je u potpunosti automatski, a rezultati su bili takvi da zaista moraju ući u istoriju parapsihologije. A mi to ne kažemo olako. Za sada, međutim, ograničimo se na razmatranje šta su i kako postigli drugi istraživači pomoću gancfeld tehnike.

     Ponavljanje gancfeld rezultata

     Vilijem Braud koji sada radi u Zadužbini za nauku uma, u Teksasu, ali je tada još radio na Univerzitetu Hjuston, bio je prvi istraživač koji je potvrdio da je svojim nezavisnim radom pomoću gancfeld tehnike došao do istih rezultata kao Honorton. Braud je uveo dve inovacije. Kao prvo, imao je dve grupe, gancfeld i ne-gancfeld grupu (bez ping-pong loptica i belog šuma) da bi se uverio da li će rezultati stvarno biti različiti kad ispitanici budu pogađali koja je slika ona prava. Druga inovacija bila je izmena u načinu statističke analize. Braud je zaključio da su dotadašnji ogledi sa slobodnim reagovanjem pokazali da pojedini ispitanici uspevaju da se dokopaju nekog delića informacije o ciljnoj slici, ali ne dovoljno da bi je kasnije, između četiri ponuđene, prepoznali iz prve tačno. (Za one naše čitaoce koji vole statistiku kao nauku, reći ćemo da u ovom slučaju, gde se pred ispitanika iznose četiri slike s tim da on mora odabrati jednu, eventualni primljeni 'delić' informacije treba da mu omogući da stavi onu pravu, ciljnu sliku na prvo ili barem na drugo mesto na tabeli, ali ne obavezno i pouzdano na prvo, osim ako je to 'delić' toliko osoben da zaista samo na jednoj slici postoji; a to se kod bogatih, složenih slika retko dešava.)
     Braud nije ispitanicima davao četiri slike kao Honorton, nego šest. Beležio je kao 'binarni pogodak' svaki onaj slučaj kad ispitanik postavi ciljnu sliku na prvo, ili drugo, ili na treće mesto, dakle - na neko od prva tri mesta (od ukupno šest mesta na tabeli; verovatnoća za to je 50%). I u svih deset slučajeva postigao je sa gancfeld grupom 'binarni pogodak'. Njegova kontrolna grupa, lišena gancfelda, pogađala je očigledno sasvim nasumce i postigla upravo onaj rezultat koji je statistički, na osnovu puke slučajnosti, bio najverovatniji. Time je Braud pokazao da gancfeld izolacija pospešuje ESP sposobnost ispitanika.
     Braud u drugim svojim studijama, zatim Reks Stenford u Njujorku (naročito u jednoj dramatičnoj studiji sa ispitanicom Meri Šmit), Karl Sardžent u Kembridžu, kao i mnogi drugi eksperimentatori dobili su značajne rezultate, daleko iznad nivoa slučajnosti, u svojim gancfeld ESP ogledima. Da bismo razmotrili poreklo tih uspeha, vratićemo se Honortonovoj teoriji o 'redukciji šuma' koji možda smeta vančulnom opažanju. Razmotrićemo tu teoriju podrobnije. Tako će čitalac steći izvesnu predstavu o uzbudljivosti ovih istraživanja.

     Implikacije teorije o redukciji šuma

     Honortonov model kaže da gancfeld okruženje pomaže da šum bude smanjen a ESP sposobnost pojačana. Kaže, međutim, i još ponešto: daje neka dalja predviđanja. Evo kako izgleda radosled misli koje vode do tih predviđanja.
     - Gancfeld uspeva zato što odstranjuje šum (to je teorija).
     - Senzorna buka (šum) biva odstranjena zato što mozak posle nekog vremena prestane da obraća pažnju na ona polja čulnih utisaka koja miruju (ostaju neizmenjena). (Ovo nije teorija, nego je opaženo i dokumentovano u klasičnim, ne ESP, studijama psihologije.)
     - To je habituacija ili navikavanje. Ona se događa, ali ne odmah. Proticanjem vremena ona se postepeno uspostavlja. Što je čovek duže u gancfeld izolaciji, habituacija postaje sve izraženija. Postoje dokazi, ne samo introspektivni nego i fiziološki, koji pokazuju da je za uspostavljanje duboke habituacije potrebno otprilike 15 ili 20 minuta, kod većine ljudi. (Ni ovo nije teorija, nego je u psihologiji dokazano konvencionalnim, ne parapsihološkim, ogledima.)
     - Iz tih razloga, trebalo bi da se sa proticanjem vremena, u toku ogleda sa habituacijom, postepeno pojačava ESP efekat.
     Iz ovog završnog zaključka proističu dve konkretne prognoze, obe podložne proveravanju. Prva glasi da vrlo kratak boravak u gancfeld izolaciji neće primetno pojačati ESP. Druga glasi da će subjekti postizati bolje rezultate u kasnijoj, odmaklijoj fazi habituacije nego u ranijoj.
     Nažalost, za sada nam je poznat samo jedan ogled u kome su sistematski upoređene dve dužine gancfeld izolacije (neki ispitanici ostajali su u gancfeldu 30 minuta, a drugi samo 15 minuta). Primaoci su nasumce svrstani u jednu ili u drugu grupu. Na naše razočaranje, niko nije postigao ništa ni u jednoj od te dve grupe: rezultati se nisu makli od nivoa puke slučajnosti. Prema tome, ne možemo odatle izvući nikakve zaključke. Hitno su potrebni dodatni ogledi ove vrste. Objavljeni su rezultati nekih ogleda u kojima su ispitanici dobijali samo po 15 minuta u gancfeld izolaciji (a kod nekih ispitivača čak samo po 7 minuta); nalazi nagoveštavaju da je zbog tog skraćenja došlo do slabijih rezultata, ali ispitivači su se veoma razlikovali, različiti su bili i njihovi postupci, i tako dalje. Proveravanje ovih postupaka zaista je prioritet u gancfeld istraživanju.
     Za drugo predviđanje imamo znatno jače potvrde, jer ga je proveravala grupa na Kembridžu, koristeći jedan sistem beleženja koji su nazvali 'atomističko ocenjivanje'. Naime, posle seanse, od svakog ispitanika traženo je da gleda jednu po jednu od ponuđene četiri slike i da za svaki detalj sa njih koji je pomenuo dok je bio u gancfeldu pridoda po nekoliko poena. Ali posebno je sabiran rezultat za ono što su ispitanici govorili tokom prve polovine svog vremena u gancfeldu, a posebno za drugu polovinu, i to posebno za onu sliku koja je stvarno bila ciljna, a posebno za svaku od pridodate tri. Ovi istraživači su, dakle, presekli raspoloživo vreme u gancfeld izolaciji na dve polovine; moglo bi se to deliti i na sitnije delove. Takođe su analizu slika iseckali na mnogo zasebnih malih delova, kojima su (a ne celim slikama) dodeljivani poeni. Dobijeni rezultati izrazito su potvrdili model sa redukcijom šuma: ispitanici su posle dužeg vremena u gancfeld izolaciji pogađali znatno bolje.
     U kembridžkoj studiji otklonjen je i jedan poseban činilac zabune. U prva tri ogleda bio je neprestano prisutan glavni član te grupe istraživača (Karl Sardžent), koji je bio sav uzbuđen što prvi put testira jedan (po njegovom mišljenju) važan deo teorije. U dva kasnija ogleda jedan kolega je sugerisao da bi trebalo posebno analizovati rezultate onih seansi u kojima Sardžent jeste i onih u kojima nije učestvovao. Jer možda izrazita očekivanja samoga istraživača utiču na nešto, ili možda oni ispitanici koji su videli Sardžentovo oduševljenje, kasnije, kad treba da razmatraju i ocenjuju šta je bilo, pristupe tom poslu sa više pažnje. U kasnijim ogledima, pojačanje ESP efekta sa proticanjem gancfeld vremena bilo je statistički ogromno značajno kad god Sardžent nije bio tu, a sasvim je izostajalo čim bi se on opet pojavio. Mi zaista ne znamo zašto je to bilo tako. Ali sada nam i nije bitno delovanje istraživača, bitno je da se potvrdila jedna od dve Honortonove dodatne prognoze.
     Honorton je već u prvom ogledu u svojoj karijeri proverio još jednu hipotezu - naime, onu koja je poznata pod nazivom 'hipoteza o pomaku stanja'. Jednostavno rečeno, ona predviđa da će ESP efekti biti utoliko jači što je više izmenjeno stanje svesti kod ispitanika. Mnogi ogledi su to potvrdili, pa čak i ogledi Džona Palmera koji nije uspeo da u svom radu postgne ukupne rezultate značajno iznad ili ispod puke slučajnosti. Vratićemo se na ovu temu u sledećem poglavlju zato što dokazi koje smo ovde izneli, iako su jaki, nisu ni u kom slučaju cela priča.

     Jaki rezultati, jak doživljaj

     Rezultati studija sa snovima, kao i sa gancfeldom, bili su visoki. To znači da su ispitanici pogađali znatno iznad onoga što bi trebalo očekivati od sasvim nasumičnog pokušavanja. Nisu bili bolji samo za 1%, kao u nekim studijama elektronskog pogađanja, nego za mnogo, mnogo veći postotak. Osim toga, ispitanici u gancfeld ogledima bili su najobičniji ljudi, a ne osobe kao Malkolm Besent kojima je prethodno već bila pripisana neka navodna ESP 'nadarenost'. Bili su to studenti, domaćice, radnici, intelektualci, naprosto običan narod. Ponovljivost gancfeld rezultata veoma je ohrabrujuća: od ukupno sedamdesetak obavljenih studija ove vrste, u 45% njih postignuti su statistički značajni pozitivni rezultati (a da su ispitanici gađali stvarno naslepo, takvi rezultati bi se postigli, statistika nam kaže, u samo 5% studija). Štaviše, mnogi od prividno neuspelih ogleda nisu uopšte neuspeli, iako tako na prvi pogled izgleda. Vratićemo se i toj temi u završnom poglavnju ove naše knjige.
     Testovi sa snovima i gancfeld okruženjem dali su rezultate koji su upečatljivi i zbog svoje prirode, odnosno vrste. Oni naši čitaoci koji su ne bez napora pročitali poglavlja posvećena pogađanju položaja nekog kartončića u koverti, i o psihokinetičkom uticanju na mašinu da radi ovo ili ono, verovatno su tamo našli malo ili nimalo sličnosti sa bilo kojim svojim doživljajem; studije sa slobodnim reagovanjem trebalo bi da su im, međutim, mnogo zanimljivije. Statistička ocena je suvoparna stvar, ona ne uhvati na pravi način moćnu podudarnost između utisaka pošiljaoca i primaoca. Rad sudija često biva konzervativan. Biće nam potrebne bolje tehnike za merenje informacija koje, čini nam se, proizlaze iz ovih istraživanja. Uspeh ispitanika često bude dramatično veliki. Treba se nadati da će parapsiholozi, u budućim testovima, razviti postupke za vrednovanje postignutog koje će biti osetljivije na dramatično i reklo bi se telepatsko proticanje informacija koje se, možda, ovde događa.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
HIPNOZA I DRUGA IZMENJENA STANJA

     U nekim naučnim krugovima smatra se da je parapsihologija posao protivan ugledu naučnika; sama reč 'parapsihologija' navodi na slike o spiritističkim medijumima koji se služe podvalama i opsenama i raznim drugim postupcima koji nauci nisu prihvatljivi. Ali sada je hipnoza prihvaćena kao normalno sredstvo medicine u lečenju gojaznosti, raznih fobija, pušenja i drugih poremećaja, čak i u stomatologiji; zato je možda dobro setiti se na kako je rđavom glasu svojevremeno bila hipnoza, pogotovo u svom početnom obliku koji se nazivao 'mesmerizam'. Franc Anton Mesmer, koji je diplomirao na medicinskom fakultetu 1764. godine, verovao je da planete utiču na ljudska bića putem neke sile nalik na magnetizam. Neko vreme Mesmer je pokušavao da leči razne pacijente pomoću magneta, a onda je zaključio da je nadasve važna jedna sila koja, navodno, emanira iz nervnog sistema i može se prenositi kroz ruke i šake lekara ili mesmeriste. Za ovu silu Mesmer je uveo naziv 'animalni magnetizam'.
     Sve više ljudi je tražilo da ih Mesmer leči na taj svoj osoben način, pa je on u Parizu počeo da leči stotine njih - ljude obolele od svih zamislivih bolesti. Obučen kao mađioničar, šunjao se u pozadini uz pratnju blage muzike dok su njegovi pacijenti tretirani na taj način što im je davano da uđu u 'bake' (francuski baquet), drvenu kadu punu vode i gvozdenih opiljaka koji su navodno u sebi nagomilavali magnetizam što je izbijao iz Mesmera samog, a lečio... sve. Medicinski establišment nije bio impresioniran. Mesmer je prijavljivao da pojedini njegovi pacijenti padaju u grčeve, a zatim ustaju izlečeni; ali lekari su uzvraćali da je sve to samo uobrazilja.
     Mesmer je, međutim, imao sledbenike, koji su nastavili njegov rad na manje šarlatanski način, sa više naučnog pristupa. U Engleskoj, Džon Eliotson i Džejms Braud koristili su hipnozu za anesteziju pacijenata pred operaciju. Mogli su postići veliki ugled da ih nije omeo jedan mali istorijski obrt. Takoreći u isto vreme na sceni se pojavio hloroform kao anestetik, tako da je anestezija putem hipnoze postala nepotrebna. Medicinski establišment isterao je Eliotsona sa mesta gde je on do tada držao predavanja. Kad su čuli da je dr Braud uspešno amputirao ruke i noge pacijentima koje je prethodno pomoću hipnoze anestezirao, drugi lekari su obavestili Brauda da to nije tačno - da su se njegovi pacijenti samo pravili da ne osećaju bol dok ih on testeriše.
     Na evropskom kontinentu, međutim, Mesmerov ugledni učenik, d'Pijsegir - kome se nisu sviđala nikakva bacakanja pacijenata, a ni drečavi senzacionalizam koji je Mesmer organizovao uz lečenje - našao je da 'somnabulističko stanje' (hodanje u snu) ili stanje transa može, zaista, da bude važno terapijsko sredstvo. Po mišljenju d'Pijsegira, u tom stanju magnetni uticaj može delovati na nervni sistem pacijenta. Od tada je njegovo glavno nastojanje bilo da dovede pacijente u takav trans. Malo-pomalo došlo se do postupka koji je danas poznat kao hipnotička indukcija: pacijentu se govori blagim i umirujućim glasom, ponavljaju mu se uputstva da se opusti, da zaspi, da 'otplovi' u daljine.

     ESP efekti za vreme hipnoze

     Iako niko više ne veruje u magnetnu teoriju hipnoze, jedan sporedni ogranak te teorije značajan je za nas. Na evropskom kontinentu hipnotizeri su mnogo puta govorili o nekakvom navodnom 'zajedništvu osećanja' između hipnotizera i njegovog subjekta (hipnotisanog). Navodno je neka 'magnetna snaga' proticala između njih i stvarala paranormalna dejstva, među kojima je najvažnije bilo telepatija; hipnotisana osoba kao da je dobijala sposobnost da pročita misli hipnotizera, pa čak i da počne da izvršava neku sugestiju još pre nego što je hipnotizer stigao da izgovori to naređenje. Mesmer je i sam demonstrirao hipnozu na daljinu, pri čemu je hipnotisana osoba reagovala na njegove misli, iako nijednim čulom nije mogla primiti nikakvu poruku od njega (ili je tako, bar, Mesmer tvrdio). Bilo je i izveštaja da su hipnotisane osobe uspevale da osete događaje veoma udaljene, ako bi im hipnotizer dao takav nalog.
     Pre nego što bismo razmotrili eventualne dokaze za tako nešto, moramo se zapitati: zašto bi hipnoza bila povoljna za ESP? Možemo li i to objašnjavati smanjivanjem buke (šuma) i povećanjem 'unutrašnje svesti' - dakle, činiocima koji su, izgleda, proizveli dobre rezultate u ESP testovima sa snovima i sa gancfeld izolacijom?
     Kod hipnoze imamo jedan ogroman problem: još nikada nije apsolutno ustanovljeno, objektivnim beleženjem, da ona postoji. Doduše, neki ogledi sa skeniranjem mozga u poslednje vreme sugerišu da se moždana aktivnost stvarno hipnotisanog čoveka značajno razlikuje od moždane aktivnosti čoveka koji je pristao da se ponaša kao da je hipnotisan. Ti rani rezultati sugerišu da je hipnotisani mozak veoma sličan uspavanom mozgu. Međutim, pojam 'hipnotičkog transa' treba još obimno da se istraži pre nego što budemo u mogućnosti da pouzdano kažemo da je to neko posebno, stvarno izmenjeno stanje svesti, odnosno stvarna posebna promena u radu mozga. Neki psiholozi kažu da mnogi fenomeni vezani za 'hipnotički trans' mogu vrlo lako biti odglumljeni: ništa lakše, samo kažete nekome da se ponaša kao da je u hipnotičkom transu. Ali teško je verovati da takav glumac može da trpi bol od zubarske bušilice ili hirurške testere, a da i ne trepne.
     Na sreću, ima nekih odlika koje su tipične za hipnotisane osobe, ali ne samo za njih, a koje nam mogu reći nešto o odnosu između hipnoze i teorije o redukciji šuma. Tehnike hipnotičke indukcije neosporno doprinose opuštanju ispitanika; tipične reči hipnotizera ("Tebi se spava... spava...") podstiču na opuštanje. Osim toga, tipičan hipnotizer skoro uvek će govoriti subjektu da sluša samo njega, da obraća pažnju samo na njega i ni na šta drugo, pa ma šta se oko njih dešavalo; to je fokusiranje pažnje na samo jedan spoljnji činilac (glas hipnotizera) i ujedno to je blokiranje svih drugih činilaca. Ako ništa drugo, mora se priznati da se u hipnozi, ako je uporedimo sa normalnim delovanjem čula, sužava pažnja usmerena ka spoljašnjim događajima. Dakle, čini se da u hipnozi imamo jednu kombinaciju opuštanja i uklanjanja svega onog spoljašnjeg što bi moglo odvraćati subjektovu pažnju. Zato bi bilo logično da očekujemo da će hipnotičko stanje biti povoljno za ESP.

     Razmatranje dokaza

     Čarls Honorton je objavio obuhvatni pregled svih objavljenih ESP ogleda sa pogađanjem karata, a Reks Stenford je još jednom preispitao te iste rezultate. U tim studijama nalazimo i 24 poređenja između sposobnosti hipnotisanih i nehipnotisanih ispitanika kad je trebalo pogađati redosled karata ili obavljati neki drugi sličan prisilan izbor. Upravo to je ona vrsta poređenja koja nam je nedostajala u ogledima sa snovima i sa gancfeldom (takva poređenja izveo je samo Vilijem Braud) - naime, neposredno poređenje: koliko uspešno pogađaju oni koji jesu i oni koji nisu prošli kroz neki postupak pojačavanja ESP sposobnosti.
     Od te 24 studije, u 14 su nađeni statistički značajni dokazi da hipnotisani ispitanici postižu jače ESP rezultate. To je gotovo 12 puta više nego što bi se moglo očekivati da 'ispadne' čistim, pukim slučajem. U budnom stanju (bez hipnoze), ispitanici su u samo jednoj od tih studija postigli tako visok rezultat (a taj izuzetak koji potvrđuje pravilo jeste tačno ono što nam statistika kaže da treba očekivati). Opet, od 24 studije u 12 slučajeva je ESP prednost hipnotisanih bila značajna u onom smislu kako smo to već rekli: događalo se nešto što bi pukim slučajem moglo da se dogodi samo u jednom od svakih 20 slučajeva - odnosno, nešto za šta je verovatnoća samo 5%. Opažena vrednost (12 od 24 studije) iznosi 50% a to je zaista mnogo više nego 5%. U isti mah, nijedna studija nije pokazala značajnu nadmoć nehipnotisanih ispitanika. Sveukupni rezultat ovih studija, koje su radili mnogi istraživači, jasan je: hipnotičko stanje pogodno je za ESP.
     Ima i dokaza da ljudi mogu uz pomoć hipnoze da se izjasne u smislu: "Znam da sam ovo pogodio... i znam da sam ono promašio". To je poznato kao izjašnjavanje o pouzdanju: pre nego što će ispitivači saopštiti koji odgovori su bili tačni, a koji pogrešni, ispitanik se još jednom, sam, izjasni o tome. Pregledali smo rezultate nekoliko studija hipnoze u kojima se to radilo; oni sugerišu da se hipnotisana osoba uspešnije izjašnjava o pouzdanju nego nehipnotisana. Značaj ovog nalaza je u sledećem: ako se ESP može uvežbavati ili razvijati, hipnoza bi mogla biti važan deo takvog treninga. Međutim, nema dovoljno dokaza, pa mi to ne možemo tvrditi pouzdano. Dosadašnji dokazi izgledaju ohrabrujuće, ali potrebne su dalje potvrde.
     Honorton je pronašao izveštaje o ukupno deset ogleda u kojima je posle postupka sa 'hipnotičkim snom' subjekat morao da pogađa slike pomoću svoje eventualne ESP sposobnosti. Taj ESP deo testova bio je sasvim sličan gancfeld ogledima, a u prvom, hipnotičkom delu procedure primaocima slike se govorilo da odremaju malo ili da malo sanjare ne bi li doznali nešto o slici koju pošiljalac u tim trenucima razgleda. Od tih deset ogleda, u sedam su dobijeni statistički značajni dokazi o postojanju ESP. Honorton je i sam organizovao oglede ove vrste. U njima je pokazao da one osobe koje na merenjima jedne karakterne odlike koja se naziva 'sugestibilniost' dobijaju najviše ocene, i koje prijavljuju da osećaju najjače efekte hipnoze, takođe postižu najveće ESP uspehe. Apsolutno najjače rezultate postigli su oni koji su izjavljivali da su svoju pažnju usmerili unutra, a ne spolja. A to je, naravno, tačno ono što bismo mogli predvideti na osnovu teorije o redukciji šuma. (Da su rezultati bili obrnuti, ta teorija bi se našla u velikoj nevolji.) Prema tome, rezultati pogađanja karata i rezultati pogađanja slika pod hipnozom sasvim su u skladu jedni sa drugima; oni su konzistentni.

     Sovjetski ogledi sa ESP i hipnozom

     Konačno dolazimo, razmatrajući ovu oblast, do radova ruskog naučnika koji se zove L. L. Vasilijev. Iako je ruska parapsihologija i danas, posle velikih istorijskih događaja iz poslednjih nekoliko godina, za zapadne naučnike uglavnom zatvorena knjiga, mi znamo da su se u sovjetsko doba ruski istraživači uvek aktivno zanimali i za hipnozu i za ESP. Još davne 1926. godine formirana je Eksperimentalna komisija za hipnotizam i psihofiziku. Zadatak ove komisije bio je da istraži probleme hipnoze i paranormalnih moći, naravno uz saglasnost sovjetske vlasti (bez čega nikad ne bi bila ni formirana). Godine 1928. Vasilijev je posetio centre za parapsihologiju u Francuskoj i Nemačkoj, a godine 1932. Sovjetski institut za istraživanja mozga dobio je naređenje da otpočne 'eksperimentalnu studiju telepatije' - a na čelu tog poduhvata našao se Vasilijev.
     Najzanimljivije studije Vasilijeva jesu one u kojima je prijavio svoje najuspešnije rezultate. Bili su to pokušaji da se ispitanik hipnotiše sa daljine. U tim ogledima, ljudi za koje se dokazalo da su veoma podložni hipnozi bili su uvođeni u hipnotički trans, ili buđeni iz njega, uputstvima hipnotizera koji se nalazio čak 1.700 kilometara daleko. Vreme kad će se hipnotička sugestija uputiti birano je nasumce. Ponekad je bio naporedo izvođen kontrolni ogled, sa nehipnotisanim ispitanikom. Na nesreću, u te oglede uvukle su se neke krupne greške.
     Na primer, iako se u spisima kaže da je vreme davanja hipnotičke sugestije ustanovljeno svaki put štopericom, i da je vreme kad je ispitanik počeo reagovati takođe utvrđeno štopericom, u nekih 40% slučajeva naveden je samo najbliži ceo minut (a to je slaba preciznost). Osim toga, u svim tim ogledima sa hipnotičkom indukcijom ili sa spavanjem, na kraju su zaspali svi ispitanici - i oni hipnotisani i oni nehipnotisani. Rezultati Vasilijeva pokazuju, naprosto, samo to da su neki ispitanici zaspali pre nego neki drugi. Da bi se takav rezultat ponudio kao dokaz postojanja paranormalnih moći, morala su merenja biti preciznija. Osim toga, trebalo je da ispitanici Vasilijeva budu nasumce raspoređeni u grupe za hipnotisanje i grupe za ne-hipnotisanje; ili je trebalo da budu i jedni i drugi testirani podjednak broj puta u obe grupe. To je od bitne važnosti iz sledećeg razloga: šta ako su u grupu za hipnotisanje dospeli većinom oni koji su i inače najvećma sklon da zaspe, a u grupu za ne-hipnotisanje oni koji su skloni da duže ostaju budni? Ako se to desilo, oni 'hipnotisani' zaspali su ranije, ali to nije imalo nikakve veze ni sa kakvim hipnotičkim delovanjem iz daljine.
     Naprosto, ne možemo sada znati da li je ta omaška upropastila rad Vasilijeva, ali jasno nam je da njegovi ogledi nisu bili dovoljno dobro obavljeni, a ni evidentirani, da bismo ih mi sada mogli uzeti kao pouzdane. Niko tamo nije pokušao da ponovi testove Vasilijeva; on je umro godine 1966, ali do danas nema dokaza da je ijedan od njegovih učenika preduzeo bilo kakav istraživački projekat da potvrdi njegove rezultate.
     Ruska parapsihologija ima i sada podršku ruske vlade kao i drugih ustanova u toj zemlji; to smo čuli od nekoliko ruskih emigranata koji su prebegli ili se odselili na Zapad. Međutim, pokazalo se da je neverovatno teško domoći se autentičnih i dobro dokumentovanih izveštaja o onome što se u Rusiji radi u ovoj oblasti istraživanja. Ponuđeni su nam neki papiri, ali u njima nedostaju upravo ključne informacije, najvažniji delovi: kako je ogled obavljan, kako je ocenjivan. U Rusiji je to tako ne samo sa parapsihologijom nego i sa stručnim publikacijama iz mnogih drugih nauka.
     Jedna vedrija tema: godine 1978. održavao se na Filipinima završni meč za svetskog prvaka u šahu. Tada je svetu skrenuta pažnja na rusko zanimanje za paranormalne pojave. Prvak sveta u šahu bio je Anatolij Karpov (što je postao bez borbe, jer je Bobi Fišer godine 1976. odbio da brani svoju titulu). Karpov je bio igrač tada postojeće države - SSSR. Njegov izazivač bio je takođe Rus, ali prognan iz svoje domovine, Viktor Korčnoj. U toku meča Korčnoj se žalio da ga sa daljine hipnotiše jedan član pratnje Anatolija Karpova, neki tajanstveni doktor Žuhar, koji je sedeo u gledalištu - dakle, u dvorani u kojoj se meč igrao.
     O tome su Karl Sardžent i britanski međunarodni majstor Bil Hartston razgovarali ne samo sa Korčnojem nego i sa njegovim sekundantom u tom meču, a to je bio Majkl Stin. Velemajstor Hartston dodatno je porazgovarao o tim stvarima sa Borisom Spaskim, još jednim ruskim izgnanikom, koga je potukao Fišer 1972, a kasnije Korčnoj 'usput', tokom kvalifikacija koje su ga dovele na Filipine. Iz tih razgovora stekli smo utisak da u Rusiji postoji obuka iz ESP i hipnoze i da je normalna, uobičajena praksa da svi šahovski majstori kroz tu obuku prođu. Ne znamo nije li to, možda, samo psihološka manipulacija sa ciljem da se šahisti jače motivišu. Ali nešto nam se baš ne čini da će ruski velemajstori pristati da dođu i budu ispitanici u ESP ogledima!
     Vratimo se, dakle, čvrstim podacima. Rezultati ogleda u kojima je bilo i hipnoze pokazuju da je hipnoza jasno doprinosila većem ESP uspehu. Honortonov zaključak, posle proučavanja baš svih objavljenih stručnih radova iz ove oblasti, glasio je: "Ja verujem da je sada neizbežan zaključak da hipnotički indukcioni postupci pojačavaju ESP". Mi moramo barem priznati da te serije ogleda doprinose nagomilavanju sve veće količine konzistentnih dokaza o postojanju ESP i o delovanju izmenjenih mentalnih stanja.

     Opuštanje - ključ za ESP?

     Opuštanje tela ključni je element u celoj priči o smanjenju šuma. Opušteno telo ima u svojim voljno kontrolisanim mišićima vrlo malo aktivnosti, a taj nizak nivo aktivnosti može se vrlo lako i pouzdano izmeriti pomoću EMG (elektromiografa). Ako se ima u vidu presudan značaj opuštanja, kao i srazmerna lakoća njegovog merenja, stvarno iznenađuje da su sistematska istraživanja o odnosu između opuštanja i paranormalnih moći počela, u parapsihologiji, tek nedavno. U slučaju istraživanja ESP i sanjanja, parapsihologija je morala da sačeka da Klajtman otkrije REM spavanje i aktivnosti tokom sanjanja, ali kad je Klajtman postigao ta svoja velika otkrića, nedugo zatim počele su studije u 'Majmonidu'. Klasično Jakobsonovo delo Progresivna relaksacija objavljeno je, međutim, i moglo se kupovati po knjižarama trideset pet godina pre nego što su ga Vilijem i Lendel Braud konačno upotrebili u parapsihologiji. Da li merljivi fiziološki efekti opuštanja imaju neku svoju paralelu u ESP rezultatima - poboljšanim ili možda pogoršanim?
     Godine 1969. dvojica Brauda počela su oglede sa jednom modifikovanom verzijom Jakobsonove tehnike dubokog opuštanja. Njihov prvi subjekt bio je jedan univerzitetski profesor, star dvadeset šest godina. Njemu su govorili da prvo opusti telo (naizmeničnim stezanjem i opuštanjem mišića), a onda i duh. Ovo drugo trebalo je da postigne tako što će se usredsrediti na prijatne prizore (mirne pejzaže iz prirode), a zatim izbrisati sve iz uma, nastojeći da mu duh bude prazan i pasivan. Za to vreme u drugoj prostoriji, udaljenoj više od 20 metara, jedan pošiljalac nasumce je odabrao jednu od prikupljenih 150 slika koje su sve bile veličine dopisnice. Pošiljalac je nastojao da šalje pojedine elemente - oblike, boje, čak i ukuse i mirise - prikazane ili nagoveštene na slici. Rad se nastavljao laganim tempom: svakog dana po jedan ispitanik i po jedna ciljna slika. Na kraju svake seanse tražili su od tog profesora da zapiše utiske koje je imao tokom opuštenog stanja. Posle šest dana i šest seansi, tih šest pismenih izjašnjenja i šest ciljnih slika (dakle svih šest su bile one prave) date su jednom nezavisnom sudiji koji do tada nije ništa od svega toga video ni čitao; njegov zadatak bio je da beleškama od svakog pojedinog dana pridoda po jednu sliku, onu koja, po njegovom mišljenju, najbolje odgovara zabeleženom. Sudija je u ovome postigao savršen uspeh - pogodio je svih šest, bez greške. I najkonzervativnije statističko tumačenje ovog događaja kaže da verovatnoća da sudija pukim slučajem pogodi svih šest iznosi manja od 1:700.
     Ali, naravno, rezultati postignuti sa samo jednim ispitanikom ne mogu nam reći kako deluje ESP kod ljudi uopšte. Zato su Braudi nastavili rad i obuhvatili ukupno 22 ispitanika, ali neke su testirali pojedinačno, a neke u grupama; sve to je urađeno u sedam brzih ogleda. Metod rada ostao je isti, samo je promenjen način procene: uzeli su opet onaj svoj binarni metod, sa deset uzastopnih mesta gde se mora upisati ili jedinica ili nula (kao kad su radili gancfeld oglede). Pred sudijama je sad bila mogućnost da postignu, pukim slučajem, 50% pogodaka. Postigli su čak 86% pogodaka, ali uz to treba reći da su u nekim slučajevima podudarnosti između 'emitovane' slike i ispitanikovih beležaka bile zaista vrlo jasne. Tako je u jednom testu jedan ispitanik video bocu koka-kole i komentarisao kako je jasna ta slika bila; a na slici koja mu je 'odašiljana' nalazila se reklama za koka-kolu.
     Braudi su obavili i neka proučavanja telepatije. Iako je razdaljina između pošiljalaca i primalaca bila i do 2.250 kilometara, prenos je bio uspešan. Ukupni rezultati koje su Braudi postigli tokom te prve dve godine istraživanja, ocenjeni čak i najkonzervatinijim statističkim metodima, dali su verovatnoću manju od 1:1.000 da se sve to moglo postići čistom igrom slučajnosti.
     U kasnijim ogledima Braudi su upoređivali rezultate ESP testova sa ljudima koji su dospeli u stanje duboke opuštenosti i sa drugima koji su se, naprotiv, snažno razgibali da bi postigli što veću napetost muskulature. Razlika u mišićnoj napetosti merena je pomoću EMG (da bi se dokazalo da je razgibanjem postignut zaista povećan tonus mišića), a rezultati su pokazali značajno veći broj ESP speha kod opuštenih ispitanika nego kod napetih. Rezultate dvojice Brauda ponovio je Reks Stenford (koji je tada radio na Univerzitetu Virdžinija), a potvrde su stigle i od drugih istraživača. Potvrde, ali ne tako ubedljive; svi kasniji istraživači koji su ponavljali oglede Braudovih dobili su znatno skromnije uspehe. Zbog čega je to tako?
     Jedan razlog svakako bi mogao biti da nisu merili relaksaciju tako temeljito kao Braudi. Drugi razlog mogao bi se skrivati u činjenici da i ne postoji neki usvojeni standard za merenje opuštenosti kod ispitanika kojima se sugeriše opuštanje; a u poslu takvog sugerisanja neki istraživači su verovatno uspešniji nego neki drugi. Bez preciznih i međusobno uporedivih merenja opuštenosti, uz uslov da se angažuje izvestan broj nezavisnih istraživača na raznim mestima, nećemo moći da ostvarimo solidno upoređenje različitih rezultata.
     Važna je još jedna poenta. Drugi parapsiholozi većinom su prihvatili istraživanja braće Braud kao valjana. Sad se zna ili se veruje da će relaksacija pomoći ispitanicima, pa većina istraživača - bez obzira na to kakav ESP ogled spremaju - uključuje u svoju strategiju i pojedine elemente relaksacionih postupaka. Ali kad treba, formalno, uporediti dve grupe ispitanika, jedne koji jesu i druge koji nisu prošli kroz te postupke opuštanja, problem je u tome što i oni koji nisu prošli kroz te postupke ipak ulaze u jednu smirenu opštu atmosferu. Svuda oko njih je opuštanje, makar i da nije njima izričito namenjeno. Zato je od ključnog značaja EMG merenje mišićne napetosti. Bez takvog merenja, dalji napredak u ovoj oblasti istraživanja biće poprilično sputan.
     Svejedno, rezultati Braudovih, kao i rezultati ponovnog preduzimanja ogleda Braudovih, ali kod sasvim drugih istraživača, složno podržavaju teoriju da šum treba smanjiti da bi se ESP pojačala. Zato ta teorija dobija na kredibilitetu. Dokazi su pristigli i iz drugih pravaca.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Meditacija i ESP

     Tokom istorije mnogi koji su se bavili svakojakim tehnikama meditacije tvrdili su, uporno, da kroz meditaciju postižu pojačane paranormalne moći. Tako su, na primer, još od najdrevnijih vremena indijski jogiji tvrdili da mogu kontrolisati svoje telesne procese, kao što je disanje ili puls, čistim činom volje. Pominjane su u ovom kontekstu i paranormalne moći, ali se ESP događaji smatraju kao marginalne pojave ili razbibrige, svakako ne kao glavni ciljevi onih koji meditiraju. Stil je mnogih proroka i mistika u mnogim kulturama bio, tokom vekova, da svoje 'istine' izriču jedino (ili uglavnom) u nekom izmenjenom stanju svesti. Konvencionalni način da se postignu takva duhovna 'stanja za otkrovenja' sastoji se u tome da se neki obredni čin ponavlja uporno: neka vežba, fizička ili duhovna. Jogiji i mistici pevaju ravnomerno i jednoličnno, ili plešu, poste, kontrolišu disanje i tako dalje. Da li izmenjena stanja postignuta ovim načinima doprinose jačim ESP rezultatima?
     Za početak, iskoračimo iz parapsihologije i pogledajmo šta su pojedini meditatori prijavili o kontroli svojih telesnih procesa. Ovo je važno između ostalog i zato što su neki čitaoci možda videli one neslavne slike na kojima studenti 'sidhi' programa TM (transcendentalne meditacije), sedeći sa prekrštenim nogama, odskaču od madraca i na taj način tobož lete! Te i slične lagarije mogle su našim čitaocima jedino biti smešne. Ali postoje i ozbiljna istraživanja koja sugerišu da su bar neki ljudi koji su se bavili meditacijom postigli zaista izuzetnu kontrolu nad svojim telom.
     Jedan istraživač koji je proučavao indijskog jogija Svami Ramu prijavio je da je ovaj uspeo da zaustavi rad svog srca na tako dugo vreme da je jedan lekar iz ekipe koja je pratila taj događaj umalo dobio srčani napad od brige! Oni koji upražnjavaju TM tvrde da umeju da ostvare koherenciju u svojim EEG talasima tokom meditacije, a u isti mah vrlo usporen puls i smanjen nivo disanja. Sada već imamo mnoge i sasvim pouzdane dokaze da čovek može voljom uticati na takve stvari i da se u tvome može uvežbavati tehnikom biološke povratne sprege. Postoje čak dokazi da ljudsko biće može, posle ovakvih uvežbavanja, naređivati jednoj jedinoj nervnoj ćeliji u svojoj kičmenoj moždini kad da 'ispali' nervni signal iz sebe, a kad ne (to je saopšteno još 1969. godine u elitnom naučnom časopisu Science).
     Ali ESP ogledi sa ispitanicima podeljenim na one koji jesu i one koji nisu primenili meditaciju nisu, za sada, dali dosledne rezultate. Osim toga, iako meditatori često postignu rezultate koji nagoveštavaju jaku paranormalnu moć, njihova kontrola nad njom je slaba, kao i predvidljivost da li će to ubuduće moći da ponove ili ne. Evo nekoliko primera koji treba da ilustruju šta time želimo reći.
     Džon Palmer prijavio je jedan gancfeld ESP ogled u kome su kao primaoci poslužili oni koji upražnjavaju TM, njih ukupno dvadeset. Postignuti uspeh bio je znatno iznad nivoa slučajnosti; to su potvrdile sudije, njih ukupno četvoro (podeljeni u dva para koji su radili nezavisno jedan od drugog). Sudije su upoređivale izjave ispitanika sa onim ciljnim slikama koje su im bile 'odašiljane'. Međutim, kad su oni koji upražnjavaju transcendentalnu meditaciju sami dobili na uvid te slike i svoje sopstvene izjave, da ocene koliko su uspešno pogađali, ustvrdili su da je podudaranje bilo znatno ispod nivoa slučajnosti. Dakle, jedne iste rezultate je četvoro sudija, osoba dovedenih sa strane, ocenilo kao natprosečne, a učesnici kao potprosečne. To je nesumnjivo čudnovato.
     U jednom PK ogledu sa instruktorom TM, Čarls Honorton prijavio je da je taj čovek uvek, i kad je pokušavao da postigne natprosečno dobre, ali i natprosečno loše (dakle, mnogo ispod nivoa slučajnosti) rezultate, dobijao dobre. Onda se pozabavio meditacijom, i posle toga nastupila je divergencija njegovih rezultata: postizao je i izuzetno dobre i izuzetno loše rezultate, kako je kad želeo. Da bi stvar bila složenija, kad god je njegov EEG pokazivao utonulost u duboku meditaciju, rezultati su bili prilično ispod (maltene značajno ispod) nivoa slučajnosti. Njegovi rezultati, dakle, pokazuju neke obrasce koji bi lako mogli biti dokaz da PK postoji, ali, opet, iznenađuju nas nedostatak doslednosti i kontrole.
     Radeći u Indiji, K. Ramakrišna Rao je u jednom ESP testu našao visoke rezultate kod svojih ispitanika posle meditacije - ali tim istim ljudima je pre meditacije dao test iste vrste, i tada dobio gotovo jednako snažan slučaj ESP promašivanja! To bi značilo da meditacija nije pojačala njihovu ESP nego samo preokrenula smer njenog delovanja.
     Rezultati ovih i drugih studija sa meditacijom i onima koji meditiraju nisu doveli ni do kakvih nalaza koje bismo mi smatrali konzistentnim. To zaista 'nervira', jer, meditacijom jesu postizani ESP efekti u meri dovoljnoj da poželimo da se istraživanja u tom pravcu nastave.

     Može li se ESP naučiti?

     Činjenica da izmenjena duhovna stanja, koliko možemo videti, pomažu da se ESP signali izdvoje od slučajnih šumova navodi da se zapitamo: mogu li ljudi učiti prepoznavanje i detekciju ESP signala, i na taj način povećati svoju ESP sposobnost? Postoje nagoveštaji, na osnovu izjašnjavanja o vlastitim iskustvima, a i iz drugih pravaca, da bi to moglo biti tako.
     Pojedina istraživanja sa ESP testovima prinudnog izbora, pri normalnom stanju svesti, sugerišu da postoji mogućnost učenja ESP. Čarls Tart sa Univerzita Kalifornija u Los Anđelesu izazvao je svojevrsnu uzbunu time što je 1976. godine objavio knjigu u kojoj je opisao svoje pokušaje da ESP ispitanike uvežbava pomoću mašina koje daju povratnu spregu (naime, istog časa saopšte ispitaniku da li je pogodio ili promašio). Po teoriji učenja, koja u psihologiji postoji, trebalo bi da povratna sprega olakša učenje. Ako je ESP nešto srodno nekakvoj veštini (a to je zasad samo jedna od nedokazanih pretpostavki), trebalo bi da uz pomoć povratne sprege uspešno 'treniramo' ESP. Tart je radio samo sa ispitanicima koji su na prethodnim testovima pokazali dobre ESP rezultate; on je veoma pažljivo odabrao najbolje od njih, izjavljujući da neće vredeti uvežbavanje ako ne postoji neka početna sposobnost koja bi se mogla uvežbavati. Na osnovu svojih istraživanja došao je do zaključka da se ESP može trenirati.
     Tartov rad, mora se reći, suprotan je glavnini onoga što je parapsihologija otkrila tokom decenija. Mnogi od najsposobnijih ispitanika ('zvezde paranormalnih moći') ne samo da ne pokazuju napredak putem učenja, nego vremenom gube svoju paranormalnu moć. Tart sugeriše, sasvim razumno, da to slabljenje rezultata može biti i zbog činilaca kao što su zasićenost (dakle, dejstvo dosade) i svakovrsne smetnje (pamtimo kako se kod Stepaneka pogađanje prenosilo sa karata na koverte, pa na omotače, pa na vreće...), a ne zbog unutrašnjeg gubljenja same sposobnosti.
     Tartovi ogledi žestoko su kritikovani zbog nekih njihovih navodnih tehničkih nekorektnosti. Godinama su trajale žustre rasprave o tome; naprosto, nemamo prostora da iznosimo, ovde, sve te argumente za i protiv. Ali imamo izvesnih naklonosti prema Tartovoj primedbi da bi bolje bilo da su njegovi kritičari utrošili bar jednu desetinu te svoje silne kritičarske energije na ponavljanje njegovih ogleda - sad bi se već znalo kudikamo više o ESP.
     Kad pogledamo dosad izvedene oglede sa izmenjenim stanjima uma, zapravo iznenađuje kad ustanovite kako je mali broj onih u kojima su istraživači uopšte i pokušali da nađu ikakve efekte učenja. Ali opet, kad bolje razmislimo, to možda ipak i nije iznenađujuće. Ogledi sa izmenjenim stanjem svesti i sa slobodnim reagovanjem uzimaju mnogo vremena (samo jedna gancfeld seansa traje preko dva sata, a ogled sa snovima traje, dabome, celu jednu noć). Ako želite da proverite da li vaši ispitanici uče, svakako morate imati neki razuman broj njih, barem desetak; i razuman broj seansi sa svakim od njih ponaosob (opet, barem desetak). Čak i sa tako skromnim obimom, ogled će očigledno odneti mnogo vremena i novca. Parapsiholozi naprosto nemaju para za tako preduzimljive projekte.
     U ono nekoliko studija izmenjenog stanja koje jesu istraživale ovu oblast (a od kojih su najbolje izveli profesor Robert Moris i doktor Debora Dilenoj na Univerzitetu Edinburg), jasni rezultati nisu postignuti. Moramo izvući zaključak da tu zaključka nema. Znamo da naučnici često govore "Ovde je potrebno još proučavanja!" (što obično znači: "Finansirajte još jedno moje istraživanje!"), ali, u ovom slučaju, zaista jeste potrebno još proučavanja.

     Alternativni pogledi na izmenjena stanja

     Proučavanja izmenjenih stanja svesti dala su parapsiholozima značajne uvide u delovanje ESP efekata. Međutim, najjači od svih dokaza, Honortonov majstorski auto-gancfeld ogled, prezentiraćemo tek u poslednjem poglavlju ove knjige. Do tada ima još mnogo štošta da se razmotri. Jaki ESP efekti, ne samo 1% ili manje od 1% iznad nivoa slučajnosti nego mnogo više, mogu biti dobijeni, i često su prijavljivani. Pojedine eksperimentalne tehnike već su dobro razvijene, ali se usavršavaju dalje, mada i sad zahtevaju veliki utrošak vremena.
     Iz estetske perspektive, uslovi sna i gancfelda simuliraju one stvarne uslove u kojima se ponekad dogode efekti koji izgledaju kao paranormalna moć - trenutke opuštenosti, utonulosti u sanjarenje, odvojenosti od sveta. Jasno je da ogledi sa izmenjenim stanjem svesti jesu na neki način privlačni, oni odgovaraju našem utisku da bi ESP ogledi trebalo da budu relevantni - dakle, u vezi sa nečim zaista značajnim, što pogađanje karata zaista nije. Istorijski gledano, studije sa pogađanjem karata bile su korisne i odradile su jedan težak, prizeman deo posla, 'težački', a sad tehnike koje su ih nasledile daju jače efekte.
     Tvrdnje da je parapsihologija nauka koja raspolaže mnogim činjenicama, ali koja nema nijednu teoriju postaju nebranjive u svetlosti dokaza koji su izvedeni iz studija opuštanja i gancfelda. To su dve tehnike koje imaju, kao osnov, jedan jasan radni model teorije, model iz koga se izvode predviđanja koja mogu biti proverena u novim vrstama ogleda. Hajde da to kažemo na najjednostavniji mogući način. Glavna snaga teorije o redukciji šuma jeste u tome što ona deluje; ona radi.
     To ne znači da nema još mnogo toga da se dozna. Pojam 'šuma' širok je, uopšten; tek ga treba sagledati razuđenije. Preciziranje tog pojma već je preduzeo Reks Stenford, kao što ćemo videti u osmom poglavlju.
     Džon Palmer, koji je obimno radio na studijama gancfelda, predlaže za odnose između ESP i 'šuma' jedan model koji je složeniji od Honortonovog. Kao prvo, prihvata da izmenjena stanja svesti (ISS), svejedno da li su indukovana gancfeldom, hipnozom ili drugim sredstvima, često daju ESP rezultate koji su daleko iznad nivoa slučajnosti. Po Palmeru, ISS povećavaju magnitudu ESP efekta, odnosno snagu signala. Ali je sasvim drugo pitanje šta određuje smer efekta - da li će ispitanik pogađati natprosečno ili promašivati natprosečno. Ovo razlikovanje nije eksplicitno prisutno u Honortonovom radnom modelu, u kome se provlači neizrečeno podrazumevanje da će ISS davati visoke pozitivne (natprosečne) rezultate osim ako ispitanik namerno ide ka potprosečnim rezultatima, to jest ako baš želi da promašuje.
     Palmerov model ima dve slabosti. Glavna je ta što su gotovo svi ikada dobijeni značajni ESP rezultati u ISS bili natprosečni u pozitivnom smislu (pogađanje), a to je upravo ono što Honortonov model predviđa. Precizno rečeno, ti ESP ISS rezultati nisu suprotni Palmerovom modelu, ali ih on ne predviđa, dok ih Honortonov model predviđa. Druga slabost, ili drugi problem, sastoji se u tome što Palmerov model ne kaže konkretno koji su to činioci koji opredeljuju smer efekta (ka pogađanju ili ka promašivanju). Moglo bi biti da je ličnost ispitanika jedan od tih činilaca, pošto ekstroverti postojano pogađaju više nego introverti u ISS testovima ESP. Palmerov model sugeriše da društveni činioci, a to ovde znači atmosfera u kojoj se ogled obavlja, imaju presudan uticaj, ali to bi se moralo preciznije razraditi. Honortonov model ne daje nikakva određena predviđanja u vezi sa takvim činiocima. Ako to jesu činioci od bitnog značaja, moramo imati neke bolje načine da ih merimo - ali to je zadatak za ortodoksnu psihologiju koliko i za parapsihologiju.
     Međutim, postoji jedan način da se ovi modeli uporede i sučele. Taj način daje rezultate više u prilog Palmerovog modela. Honortonov model jasno sugeriše da bi trebalo da postoji pozitivna korelacija između visine (to jest jačine) ESP rezultata u, recimo, nekom gancfeld ogledu i ispitanikove izjave o tome koliko uspešno je gancfeld okruženje izazvalo (pobudilo) ISS u njemu. Ljudi kojima se u ISS dogodi najizrazitiji pomak od njihovog normalnog stanja svesti trebalo bi da na testu postignu najjači ESP rezultat. Dakle, recimo to još jednom, odnos između ESP rezultata i 'ISS pomaka' trebalo bi da je pozitivan, upravo srazmeran. Kod Palmera to nije tako. Palmerov model predviđa da će se to ostvariti ako, i samo ako, ukupni ESP rezultati u jednom testu budu pozitivni; a ako, nasuprot tome, ukupni ESP rezultati u jednom testu budu negativni (dakle, ispitanici postižu ESP promašivanje), onda bi i odnos između ESP i ISS pomaka morao biti negativan (obrnuto srazmeran). Zbog čega je to tako?
     Palmer tvrdi da treba očekivati da to bude tako zbog toga što oni ljudi na koje ISS deluje najjače jesu, u isti mah, kao ličnosti takvi da na njih najjače deluje društvena atmosfera kojom su okruženi, što će se ispoljiti kao izuzetno natprosečno pogađanje ako je atmosfera ona prava ili kao izuzetno natprosečno promašivanje ako je atmosfera neudobna, formalna, neprijatna ili napeta.
     Tako, po Honortonu, pojedinci na koje ISS jako deluje treba da postižu izrazite rezultate iznad nivoa slučajnosti (po Honortonu), dok po Palmeru ti pojedinci treba da postižu izrazite rezultate ili iznad ili ispod nivoa slučajnosti, a taj smer rezultata odrediće drugi činioci.
     Sve studije za koje smo mi doznali i koje smo razmotrili ukazuju, bez i jednog izuzetka, na to da je Palmerov model precizniji. Tamo gde su dobijeni natprosečni pozitivni rezultati, oni su u pozitivnoj korelaciji sa ISS pomakom. Tamo gde su dobijeni natprosečni, ali negativni rezultati, dakle izrazito ESP promašivanje (a to je retko), ti rezultati su u negativnoj korelaciji sa ISS pomakom. U oba slučaja, pojedninci na koje ISS najjače deluje postižu rezultate najudaljenije od verovatnoće i time daju najjače dokaze da ESP postoji.
     To nam sugeriše zaključak da na snagu i smer ESP efekata deluju izmenjena stanja svesti (ISS) i ličnost (kao i drugi varijabilni činioci kod pojedinca, kao što je verovanje ili neverovanje), ali i okruženje u kome se ogled događa. Kod ovog poslednjeg činioca biće potrebna još mnoga istraživanja pre nego što budemo u mogućnosti da kažemo šta je u njemu zaista značajno. Na našu sreću, uglavnom visoka vrednost ESP rezultata u ISS testovima kao i činjenica da su gotovo svi pozitivni (natprosečno pogađanje) sugerišu da društvena atmosfera nije presudan činilac. Važan, da. Bitan, verovatno ne. Trebalo bi da parapsiholozi, osim ako su beznadežno nevešti u stvaranju udobne opšte atmosfere prilikom ogleda, postižu razumno konzistentne rezultate.
     Ova sveobuhvatna slika nije baš sasvim jednostavna (a zašto bismo očekivali da bude sasvim jednostavna?), ali njene glavne obrise smo skicirali. Naš model sa tri činioca (a to su redukcija šuma, ličnost i društveno okruženje) privlačan je intuiciji, logičan je i u skladu sa zdravorazumskim očekivanjima. To ne znači da ispitanik ne može ponekad ostvariti čist i jasan ESP pogodak mimo svega toga. Neko tokom testa naprosto ugleda koka-kolu ili delo Vilijema Blejka Drevni dani tako jasno kao da mu je stavljeno pred oči.
     Očigledno da se ima još ponešto kazati o vančulnom opažanju i o upečatljivom obimu istraživačkog rada koji smo razmatrali u poslednja tri poglavlja. Sada bismo, ipak, radije krenuli dalje i razmotrili odgovarajuću aktivnu komponentu paranormalnih moći, a to je PK, psihokineza. Ogledi sa telepatijom davali su, ponekad, izuzetne rezultate; a najnovija 'bio-PK' istraživanja od bitnog su značaja za naš pogled na fizički svet i na ljudska bića u njemu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
UM I MATERIJA

     U poslednja tri poglavlja razmatrali smo uglavnom istraživanja u oblasti paranormalne percepcije - telepatiju, vidovitost i prekogniciju. Ukupna težina dokaza prikupljenih o tome toliko je velika da su mnogi ljudi uvereni da je postojanje ESP ili dokazana činjenica (što nije) ili veoma verovatna mogućnost. Međutim, kad je reč o psihokinezi (što bi u prevodu sa grčkog značilo, bukvalno, 'pokretanje umom'), ankete pokazuju da većina ljudi ne smatra verovatnim da bi sam ljudski um mogao neposredno izazivati događaje u spoljašnjem svetu ili uticati na njih.
     Već smo naveli neke moćne nalaze u prilog postojanja PK: karijeru D. D. Houma, zatim mašinske oglede Helmuta Šmita i drugih koji su se sličnim pokušajima bavili, kao što su bili Robert Džan i ekipa na Prinstonu. Sada treba da razmotrimo podrobnije neka druga istraživanja PK efekata koja su obavljena. Odabrali smo za ovo razmatranje nekoliko oblasti, koje se između sebe jasno razlikuju.
     Prva od tih oblasti jeste poltergajst, bučni duh; druga je veoma kontroverzno pitanje savijanja metala. Treća koju ćemo ispitati jeste oblast 'PK igrica', a to je nešto što se radi pomoću kompjutera, a što dalje razvija rad Šmita i Džana. Na kraju ćemo razmotriti 'biološka PK' istraživanja, koja tragaju za odgovorom na pitanje da li ljudska volja može uticati na organske sisteme (krv, kožu, puls i tako dalje) neposredno. Ovo poslednje razmotrićemo veoma pažljivo jer, očigledno, može biti od praktične koristi. Biće ovo jedno podugačko poglavlje, a veliki deo njega biće posvećen toj 'biološkoj psihokinezi'; nadamo se da će ono biti za čitaoca prava gozba informacija!

     Bučni duh

     Iako se 'bučni duh' na nemačkom kaže poltergajst, sami Nemci sada radije upotrebljavaju za tu pojavu reč špuk (nem. Spuk). Nazovite ih kako hoćete; poltergajsti su u vezi sa čitavim nizom naoko neobjašnjivih fizičkih događaja koji su poznati već odavno. Ti događaji su čudnovati zvuci, pomicanja raznih predmeta i tome slično. Ponekad te manifestacije mogu biti vrlo nasilne. Parapsiholozi su neretko koristili skraćenicu (nimalo šarmantnu) RSPK što bi značilo 'repetitivna spontana psihokineza', a zapravo su pri tom mislili na poltergajste. Mi ćemo izbegavati tu skraćenicu, ali valja priznati da ona ima nekoliko dobrih strana, od kojih je jedna to što ističe da poltergajst efekti jesu repetitivni: ponavljaju se. U velikoj većini slučajeva, najezda poltergajsta, kad počne, potraje nekoliko nedelja; ponekad mesecima, pa čak i godinama. Zato istraživači mogu da proučavaju te pojave, ako ih neko pozove na vreme. To je mnogo bolje od proučavanja spontanih ESP efekata gde ne možete ništa da uradite osim da prikupljate nalaze i izjave svedoka o nečem što je već bilo i prošlo.
     Poltergajsti su zaista veoma čudna stvar. Još u italijanskim rukopisima iz šestog veka imate izveštaje o njima. Kasniji istraživači ulagali su često ogroman trud da što bolje dokumentuju svaki od slučajeva poltergajsta, tako da imamo izveštaje koje ne možemo olako odbaciti. U jednoj debeloj knjizi iz šesnaestog veka, koja govori o demonologiji, autor ovako govori o poltergajstima: "Neću se zadržavati na pojedinačnim primerima, jer stvar je tako dobro poznata..." Prema tome, kad pokušavamo da ulovimo poltergajste sofisticiranim aparatima koji su nam danas na raspolaganju, treba da imamo na umu da je bučni duh sa nama još od davnina.

     Dva moderna poltergajsta

     Ako pitate bilo kog dobro obaveštenog parapsihologa koji bi pojedinačni slučaj poltergajsta ponudio racionalnom kritičaru kao najjači i najbolje dokumentovan u celoj istoriji te pojave, on će vas verovatno uputiti na slučaj Rozenhajm. Godine 1967. i 1968. u malom nemačkom gradu Rozenhajmu (tada je to bila Zapadna Nemačka), izuzetno čudne stvari počele su se događati u kancelariji jednog uglednog, istaknutog advokata.
     Među prvim manifestacijama bili su uporni, tajanstveni telefonski pozivi. Takođe nasumično iskakanje osigurača. Advokat se zbog toga silno ljutio, jer je mislio da je nekakva sabotaža ili poremećaj u snabdevanju strujom. Zvao je ljude iz pošte i žalio se zbog telefona; zvao je i ljude iz elektrodistribucije da vide šta se to dešava. Oni su ugradili automatske strujomere, a kasnije, kao očajničku meru, i generator struje sa motorom, da se uključi kad god nestane struje. Zbunjeni inženjeri snimali su svojom opremom veliki broj neobjašnjivih, kratkotrajnih odlivanja električne energije; u pošti su registrovali da iz kuće polazi nemoguće veliki broj poziva telefonskoj službi 'tačno vreme'.
     Stvar se sasvim izmakla kontroli, pa su pozvani specijalisti. Profesor Hans Bender, parapsiholog na Univerzitetu Frajburg, otpočeo je potpunu istragu o ovom slučaju, uz pomoć dvojice fizičara sa Instituta za fiziku plazme 'Maks Plank' u Minhenu. Fizičari su doneli svoju opremu za praćenje tih događaja, a Bender je postavio kamere i druge uređaje za snimanje i beleženje.
     Prvo što su ustanovili bilo je da su se čudne stvari dešavale samo kad je u zgradi bila prisutna jedna određena osoba. Bila je to devojka od devetnaest godina, Anemari Š. (Njeno puno prezime nije objavljeno, jer je želela da se zaštiti od publiciteta.) Kad je ona hodala nekim hodnikom u toj kući, sijalice koje su visile sa plafona počinjale su da se njišu tamo-amo, i to njihanje se pojačavalo; ovaj fenomen trajao je još neko vreme po njenom prolasku. Bender je imao sreće, uhvatio je to filmskom kamerom. Pomno je tragao za i najmanjim dokazom nekakve prevare, kao što bi bile neke skrivene žice i slično.
     Za to vreme dvojica fizičara bila su u čudu zbog onog što je pokazivalo njihovo merenje protoka električne struje kroz zgradu. Našli su, odista, nagle 'talase' priliva i odliva struje, o kojima su govorili ljudi iz elektrodistribucije. Sistematski su odstranili sve mogućnosti: priticanje struje iz gradske mreže nije imalo nikakve slične nepravilnosti. U jednom delu te kuće nekoliko prostorija držao je jedan zubar, a kod njega je bio i jedan rendgenski aparat, ali strujni udari nisu ni na koji način poticali od tog rendgena. Njih dvojica došla su do sasvim jednostavnog zaključka, koji je glasio: dešava se nešto veoma čudno. Istražila su sve moguće uzroke koji bi mogli dovesti do takvih nepravilnosti, ali nisu našla nijedan.
     Kad je Bender shvatio da je Anemari verovatna žiža poltergajsta (osoba oko koje se dešava glavnina efekata), počeo je pomno motriti na njeno kretanje. Do okončanja ovog slučaja (kad je Anemari našla drugo zaposlenje i prestala da dolazi u tu kancelariju), Bender je imao ukupno četrdeset svedoka koji su dolazili, gledali šta se dešava, i o tome davali iskaze. Četrdeset očevidaca je gledalo kako se ljuljaju sijalice, slike na zidovima (Bender je i to snimio filmskom kamerom) i slično. Oni su ispitivani i u policiji, jer je advokat podneo tužbu protiv neidentifikovane osobe za ometanje i uznemiravanje!
     Ako neko želi da ospori istinitost ovog slučaja, mora pretpostaviti da su mnogi ljudi (tehničari, fizičari, inženjeri, psiholozi, zatim novinari koji su dolazili veoma skeptični, kao i mnogi posebno osposobljeni posmatrači) bili prevarene naivčine. Ali, uistinu, niko od kritičara slučaja Rozenhajm i ne tvrdi da su se te pojave dogodile normalno. A pošto je toliko toga ostalo na filmskoj traci i pošto je toliko zabeleženo mernim instrumentima, niko i ne pokušava da tvrdi da se svedocima samo pričinilo, dakle da su to bile halucinacije. Ali takođe je jasno da ti efekti ne mogu biti objašnjeni mehanizmima koji su fizici poznati. Ostaju samo dve mogućnosti: psihokineza ili podvala. U ovom slučaju valja primetiti da su prevaranti mogli (ili je prevarant mogao) računati na javno razotkrivanje, poniženje, sudsko gonjenje od strane razljućenog advokata i duži boravak u zatvoru (ako se krivica dokaže). Taj advokat nije uživao naklonost osoblja koje je radilo kod njega, ali bilo je mnogo lakših i bezbednijih (po počinioca), a jednako delotvornih načina da se ispolji zloba protiv njega.
     Mnogi ljudi, pa i novinari i policajci, nedeljama su tragali za bilo kakvim znakom obmane. Nisu našli ništa. Jedan holandski novinar kasnije je pisao da je neki policajac video Anemari kako priprema varku, ali nije mogao navesti koji policajac, niti šta je to navodno video, niti ma kakvu drugu pojedinost. Pre izvesnog broja godina taj novinar je umro. Ni do danas se nije javio nijedan policajac da potvrdi ma šta slično, pa zato stvarno ne možemo pokloniti poverenje tom tako nedokazanom osporavanju 'iz treće ruke'. Naravno da sve one efekte snimljene kamerom i drugim instrumentima nije mogla upriličiti sama Anemari tek tako, nego je morala imati saučesnike i opremu, a do sada ni najmanja konkretna optužba te vrste nije iznesena.
     Kad je Anemari promenila zaposlenje, poltergajst efekti su se pojavili i na tom njenom novom radnom mestu, što pokazuje da su bili usmereni na osobu, a ne na kuću; ali vremenom su popustili i zamrli.
     Ovako jaki dokazi, kakve imamo u slučaju Rozenhajm, prilično su retki, što i ne treba da nas iznenađuje. Bender je u svoj pomni istraživački program uložio mnogo novca i vremena. Ali, kao što smo već videli, budžetska sredstva koja se izdvajaju za parapsihologiju obično su minimalna, pa većina istraživača i nema usavršenu opremu koja bi bila potrebna da se manifestacije poltergajsta podrobno istražuju. Cena instaliranja video-kamera na mnogo mesta u kući za koju se misli da je pod uplivom poltergajsta bila bi izuzetno visoka, a cena neprekidnog snimanja (i pregledanja snimljenog materijala) takođe bi bila nepodnošljivo visoka ako bi istraživanje potrajalo nedeljama. Glavni razlog što nemamo još nekoliko Rozenhajma jeste taj što nema dovoljno istraživača koji bi sa odgovarajućom opremom mogli krenuti na takva mesta, a ne nedostatak pouzdanih novih slučajeva.
     Ipak, ima još slučajeva koje vredi razmotriti, zbog pojedinih detalja u njima, kao i zbog izoštrenosti opažanja. Tako su, na primer, godine 1967. Gejter Prat (čitalac će ga se setiti u vezi sa slučajem Pavela Stepaneka) i Vilijem Rol, tada direktor istraživanja u Zadužbini za ESP istraživanja u Severnoj Karolini, bili u mogućnosti da posmatraju poltergajst efekte usmerene na jednog momka od devetnaest godina koji se zvao Hulio.
     Ovaj Hulio radio je kao službenik u jednoj brodarskoj prevoznoj kompaniji u gradu Majamiju, u američkoj saveznoj državi Floridi. Po dužnosti često je morao da bude u jednom magacinu. A kada je on bio tamo, stvari su odletale sa polica. Vilijem Rol je primetio da se to češće dešavalo sa pojedinim vrstama predmeta nego sa nekim drugim. Zato je vršio oglede: stavljao je najverovatnije predmete na najverovatnija mesta, a onda čekao da Hulio naiđe i da se levitacija dogodi. Prat i Rol su zabeležili čak deset slučajeva kad se to zaista i dogodilo: 'ciljni predmeti' (kako su ih nazvali) poletali su sa polica. Ali motrenje ove dvojice istraživača nije bilo neprekidno, netremično. U svih deset slučajeva predmet je pao malo pre ili malo posle, nijednom baš u trenutku kad im je pogled bio uperen na tu stranu. U sedam od tih deset slučajeva jedan ili drugi istraživač gledao je pravo u Hulija. Baš nijednom nisu videli predmet u pokretu. Niko njima dvojici ne osporava oštrinu opažanja; ova frustrirajuća nesposobnost da se predmeti koji se tajanstveno pokreću uoče in flagranti delicto uobičajena je stvar. Benderove snimljene sijalice koje se njišu veliki su izuzetak.

     Usamljenici, nesrećnici i podvale

     To je, dakle, ta vrsta nalaza sa kojima se moramo suočavati ako želimo da ocenimo kolika je valjanost fenomena poltergajsta. Nalaza ima u izobilju, čitavo bogatstvo nalaza, oni su pristigli od posmatrača i eksperimentatora sa čitave Zemljine kugle, iz različitih vekova i kultura, tako da ih ne možemo odbaciti sve skupa, olako. Ipak, ima u izobilju i problema, tako da moramo biti oprezni; istraživanje poltergajst efekata je teško. Ne želimo da stvorimo utisak da su svuda oko nas sve sami slučajevi kao Rozenhajm ili ovaj sa Huliom. Stvarnost je daleko od toga.
     Verovatno oko 95% slučajeva navodnog poltergajsta koji bivaju prijavljeni istraživačima zaslužuju samo jednu posetu, nikako ne i drugu. Mnogi izveštaji o čudnim dogodovštinama stignu od ljudi koji su naprosto usamljeni i izolovani, pa žele s nekim da razgovaraju, ili od nesrećnih porodica koje bi rado da dobiju od opštine neki stan na upotrebu. Ponekad se ustanovi vrlo precizno kakav je stvarno bio izvor navodno neobjašnjivih događaja. Na primer, jedan istraživač proučavao je tvrdnju jedne stare žene da duh njenog pokojnog muža pali i gasi sobnu svetiljku pokraj njenog kreveta kad god ona poželi. Istraživač je zaista video kako se ta svetiljka gasi i pali bez ikakvog ljudskog dodira, baš kao što je starica i prijavila; to se, štaviše, dešavalo najčešće onda kad je ona glasno izgovarala zahtev da tako bude. Istraživač je pregledao kabl, utikač, utikačku kutiju - sve je bilo u redu, nigde objašnjenja za ove zbunjujuće događaje. Ali onda je razmontirao i samu svetiljku, i našao uzrok: unutra je bio, verovatno slučajno ugrađen blizu sijalice, jedan termoprekidač (kao onaj za termopeć) koji je automatski palio i gasio sijalicu u zavisnosti od količine toplote koja je do prekidača stizala. Starica je verovatno 'uhvatila ritam' pa je izgovarala zahtev za paljenje ili za gašenje sijalice otprilike u ono vreme kad je termoprekidač ionako trebalo da stupi u dejstvo.
     Drugi glavni problem jesu podvale. Vilijem Rol je preduzeo analizu jednog (mora se priznati, nevelikog) uzorka prijavljenih slučajeva poltergajsta i našao sledeće: kod onoga što je bilo prijavljeno pre 1949. godine, u manje od 10% slučajeva ustanovljena je prevara. Između 1949. i početka sedamdesetih godina prijavljeno je mnogo slučajeva, Rol je ispitao (samo) 34 slučaja, i ustanovio da su 32% prevare. To je jedna trećina; ako je čak u jednoj trećini slučajeva bila samo laž i prevara, to je veliki postotak. Otkud povećanje sa 10 na 32 posto? Možda zato što istraživači sad pomnije i uspešnije motre na mogućnost da ih neko obmanjuje. Možda senzacionalistički filmovi i TV emisije u kojima se prikazuju poltergajsti navode veći broj građana na laganje u tom stilu. Stvarni broj prevara možda je znatno veći. Moguće je da u mnogo slučajeva istraživač već u početku otkrije varalice i da neće to ni da prijavi niti objavi. Takođe je moguće da neko vešt i pametan podvali amateru-istraživaču koji poveruje i prijavi slučaj kao autentičan. Otprilike je realno da kažemo da 30% do 50% slučajeva poltergajsta prijavljenih posle Drugog svetskog rata jesu namerne podvale.
     Ali reči kao 'podvala' i 'prevara' možda su odveć stroge u ovom kontekstu. Većina slučajeva poltergajsta u vezi je sa decom ili adolescenatima. Poznato je da moralno čulo kod male dece nije isto kao kod odraslih. U prevari oko tobožnjeg poltergajsta najčešće uhvatimo malu decu; ali njihova pobuda većini slučajeva jeste porodična situacija, a ne rđava namera.
     Jedan od autora ove knjige jednom prilikom je išao u jednu kuću čak tri puta zbog poltergajsta koji je tamo navodno delovao. Psihokinezu primetio nije, ali podvalu jeste; eto dobre ilustracije za tu vrstu problema. Porodica bez oca, u tužnom i dosadnom predgrađu; deca željna da ih posete neka nova lica. Prva poseta bila je i prošla i nije se dogodilo ništa čudno; kad je istraživač polazio, jedna od devojčica ga je zgrabila za ruku i rekla mu: "Doći ćeš opet, zar ne?" Pred kraj druge posete, pošto se opet nije desilo ništa, istraživač je pukim slučajem video, krajičkom oka, kako jedan od dečaka, osmogodišnjak, baca uvis jednu četku koja je njima služila za razne potrebe u kuhinji, a onda glumi da je četka poletela sama.
     Ova vrsta problema dopušta skeptiku-foteljašu da šmrkne prezrivo i zaključi: "Pa kažem ja..." Pouka je između ostalog i to da oni koji žele da istražuju poltergajste treba da se uvežbaju u motrenju krajičkom vidnog polja! Međutim, povikati "Prevaranti!" u slučaju te pomenute nesrećne porodice značilo bi promašiti suštinu. Taj mali bata nije radio to iz želje da učini nešto rđavo. On je imao svoje 'dobre' razloge: da privuče pažnju i da zadovolji odraslog čoveka koji se toliko trudi da nađe poltergajste. Postoji jedan veoma krupan zajednički element u psihologiji poltergajsta i psihologiji deteta koje "malčice laže" o njima: i u jednom i u drugom slučaju imamo vapaj da se nekome posveti pažnja.
     Kasnije ćemo se još jednom vratiti psihologiji poltergajst-fenomena, ali zasad recimo to da su skeptici poprilično u pravu kad zahtevaju da se poltergajst efekti podvrgnu najstrožijim proverama: opasnost od podvale u toj vrsti istraživanja veoma je velika. Ali i mi možemo ukazati na jedan slučaj kad su skeptici temeljito raskrinkani u pokušaju da ospore poltergajste sasvim neistinitim argumentima.

     Geofizičke teorije zagrizle u prašinu

     Ponekad parapsiholozi uspeju tako temeljito da opovrgnu argumente skeptika, da je to radost gledati. Ali retko kad se dogodi da su argumenti skeptika takvi (po svojoj prirodi) da ih je moguće, na neki konkretan način, testirati! Mnogi skeptični komentari upereni protiv parapsihologije prilično su mutni, ali zvuče pomalo klevetnički, ili su samo prazne izjave koje se ne oslanjaju ni na kakve činjenice niti na neku određenu logiku. Međutim, to se ne može reći za čoveka koji je zastupao 'geofizičku teoriju' poltergajsta. On se zove Gaj Lambert.
     Lambert je tvrdio da podzemni tokovi vode, kao što su reke ponornice ili kanalizacija, mogu stvarati poltergajst efekte ako se nađu ispod ili blizu temelja građevina. Konkretno, kad velika količina vode naiđe naglo, odjednom, i naleti na neku zapreku, može se dogoditi udar (poznat kao 'vodeni čekić') koji bi zatresao okolno tlo, kao kakav grč. Tu bi se, dakle, pojavilo dejstvo jedne fizičke sile. Vodeni čekići bili bi uzrok neobjašnjivog pomicanja predmeta, kao i škriputanja i ječanja u strukturi zgrade, a neko bi onda od toga pomislio da su poltergajsti. Ako je Lambertova teorija tačna, mogli bismo očekivati češće pojavljivanje takvih efekata u vreme abnormalno visoke plime, velikih pljuskova (to jest, kada je veliki vodeni talog), ili u vreme poplave. Ovo su predviđanja koja se mogu testirati. Kasnije je Lambert sugerisao još nešto: da postoje mali, lokalni seizmički poremećaji, odveć slabi da bi se mogli registrovati običnim seizmografima, koji bi takođe mogli doprineti poltergajst aktivnosti.
     Takvih teorija bilo je i ranije, itekako. Zabrinutost zbog delovanja podzemnih voda počela je pre dve stotine i više godina. Lambertov doprinos sastojao se u tome što je on sistematično prikupljao nalaze koji su mu omogućavali da te teorije i proveri. Lako je stigao do zaključka da bi pojedini slučajevi poltergajst aktivnosti mogli biti objašnjeni takvim podzemnim događajima; ali u njegovoj logici neki koraci bili su poprilično sumnjivi. Lambert je, na primer, pokazao da izveštaji o poltergajstima stižu ponajviše iz obalnih i plimnih zona, gde bi efekti plime mogli biti najjači. Na nesreću, kao što su kritičari istakli, upravo u tim područjima obično je i gustina stanovništva najveća. Istorijski gledano, rečne i morske obale bile su od presudnog značaja za jeftin prevoz, pa se narod tu nastanjivao (pomislite na Roterdam, Hamburg, London, Njujork i tako dalje). I zato, naravno, u tim oblastima najviše ima poltergajsta - jer tamo najviše ima i ljudi.
     Prvi opšti napad na Lambertovu teoriju izveli su dr Alan Gould, psiholog na Univerzitetu Notingem, i Toni Kornel, koji je diplomirao na Kembridžu, a zatim stekao mnogo godina iskustva u istraživanju poltergajsta. Kao prvo, oni su napali Lamberta na teorijskim osnovama. Za Goulda i Kornela prihvatljivo je da vrlo mali broj poltergajst događaja, i to sasvim marginalnih, nastane usled sleganja terena ispod neke zgrade ili zbog vodenih čekića. Ali, istakli su oni, ova geofizička teorija ne može objasniti neobične putanje predmeta čiji pokreti se često pripisuju poltergajstima, niti najdramatičnije poltergajst efekte (pomeranje vrlo teških predmeta), a ni prividnu svrhovitost, osmišljenost tih kretanja. Osim toga, tom teorijom vrlo teško bi se objasnilo zašto se mnogi poltergajst efekti dešavaju samo u prisustvu neke određene osobe. Najzad, kažu Gould i Kornel, većina zgrada ne bi izdržala tako žestoko drmusanje; ne bi mogli da lete samo pojedinačni predmeti, a zidovi da miruju, nego bi se čitava zgrada naprosto srušila.
     Godine 1961. Gould i Kornel imali su sreće da dobiju na raspolaganje nekoliko zgrada, terasasto raspoređenih, koje su bile još u sasvim dobrom stanju, strukturno neoštećene, ali predviđene za rušenje. Posle opširnih rasprava sa opštinskim vlastima, dobili su dozvolu da rade sa tim kućama šta god su hteli. Oni su u njih preneli svoju opremu. Proizveli su fizičke sile o kakvima Lambert govori. Kuće su se tresle čak i mnogo jače nego što to Lambert sugeriše; drmusanje jedne moglo se osetiti u drugoj, pa čak i u trećoj, prostim stavljanjem dlana na zid. Pa ipak, predmeti ni u jednoj nisu počeli da se pokreću ni približno onako kako bi se to kod poltergajst efekata moglo očekivati. Izazivani su i horizontalni i vertikalni potresi, koji su pred kraj ogleda bili toliko žestoki da je Kornel primetio: "Lepo smo čuli kako kuća peva od tih vibracija". Pa ipak, nije primećen nijedan pokret unutrašnjih predmeta koji bi podsećao na poltergajste. Najzad je došlo do toga da bi daljim pojačavanjem udara došlo do bukvalnog rušenja zidova ili do raspada opreme, pa su istraživači zaključili da je Lambertova teorija dobila pristojnu sahranu, a da je njima bolje da pokupe svoju opremu i idu odatle da ne bi i oni bili 'sahranjeni' pod ruševinama.

     Psihološki profili fokusnih jedinki

     Alan Gould primenio je jedno statističko sredstvo poznato kao analiza grozdova. Na ovaj način želeo je da sagleda razliku između opsednutosti i poltergajsta. Posredi je, naravno, jedna stara razlika, ali je Gould uspeo da iz velikog broja izveštaja 'prečisti' i razjasni tu distinkciju. Opsednutosti su vezane za mesto - to su pojave koje kao da se usredsređuju na jedno mesto, a ne prate osobu. Zato postoje, kao što tradicija kaže, 'opsednute kuće'. Za opsednutosti izgleda da su tipične i sledeće odlike: različiti zvuci i kuckanja, osećaj ljudi da ih neko nevidljiv dodiruje, pojava priviđenja i dugotrajnost (naime, različiti ljudi, tokom dugog niza godina, prijavljuju iste takve pojave u istoj kući). Za razliku od toga, pojave poltergajsta dovode do dramatičnijeg pokretanja objekata, kraće traju, manje je kuckanja i manje naznaka da to neki navodni duh pokušava da komunicira. To jeste jasna distinkcija, ali Gould upozorava da su se i u jednoj i u drugoj kategoriji našli mnogi događaji koji se između sebe veoma razlikuju. Imajući to upozorenje u vidu, šta možemo reći o psihologiji poltergajsta?
     Već smo pomenuli neke od psiholoških činilaca koji kao da se naročito ističu kod poltergajst aktivnosti - naime, želju da se privuče pažnja, kao i nezadovoljstvo postojećom situacijom. Postoje i neke prilično jasno izražene razlike u pogledu starosti i pola.
     Žene čine ubedljivu većinu među fokusnim osobama (a fokusne su one osobe oko kojih se pojave poltergajsta usredsređuju). Gould i Kornel su procenili da su 73% fokusnih osoba žene, a Vilijem Rol procenjuje da one čine 61%. Međutim, kao što je Rol ukazao, u slučajevima prijavljenim pre ovog stoleća, nekih 80% fokusnih osoba bile su žene; u ovom veku kao da nailazi ravnopravnost polova. To može biti ishod kulturoloških promena. U Brazilu je nedavno jedna studija, doduše rađena na malom broju uzoraka, pokazala da je čak 90% fokusnih osoba bilo ženskog pola. Pošto su mnogi nedavni slučajevi dokumentovani u Evropi i Americi (zato što se tamo nalazi većina istraživača koji daju podrobne izveštaje), pitamo se do koje mere su kulturološke promena na Zapadu na to uticale.
     Starost je takođe važan činilac - ogromna većina fokusnih osoba su deca ili omladina. I ovde mogu biti odgovorni neki kulturološki činioci. Naime, u takozvanom trećem svetu ta mladost subjekata ostaje nepromenjena, ali u Evropi i Americi prosečna starost fokusnih osoba izgleda da se pomerila sa šesnaest na dvadeset godina, po Rolovim nalazima. Sve je veći broj i starih ljudi (sa sedamdeset ili više godina) koji se pojavljuju kao fokusi poltergajst fenomena.
     Svejedno, usredsređenost poltergajsta oko mladih kao da podržava teoriju, često pominjanu, da su poltergajsti u nekoj vezi sa pubertetom, a to znači i sa seksualnim napetostima i sukobima. Ovu zamisao pomno su eksploatisali autori filmova kao što su Keri i Isterivač duhova. Međutim, da li je ta ideja održiva u svetlosti pomenute sve veće jednakosti polova u pogledu aktivnosti poltergajsta? U Evropi i Americi prosečna starost fokusnih osoba povećala se, a prosečno doba u kome pubertet počinje snizilo se, to jest pomaklo se ka mlađim godinama nego što je to nekada bilo. Štaviše, u mnogim davnim (a i današnjim) slučajevima zabeleženo je da su pojave poltergajsta spontano prestale posle nekoliko poseta lekara ili sveštenika (ili, danas, istraživača ovakvih pojava). Ako ne pretpostavimo da su oni zloupotrebljavali svoju službenu funkciju, teško je videti kako su takve posete mogle da razreše nečiju frustriranu seksualnost. Mogle su, međutim, da pojačaju samopoštovanje zbunjene i zanemarene mlade osobe.
     Mentalna bolest je još jedno popularno objašnjenje za vezu između poltergajsta i dece. Mnoga fokusna deca, posle pregleda kod psihijatra ili psihoanalitičara, dobila su dijagnozu da pate od histerije, depresije, preterane agresivnosti, nedovoljne agresivnosti, od neuroze i tako dalje. Jedan krupan problem kod takvih dijagnoza sastoji se u tome što osoba koja dijagnozu izriče najverovatnije zna zašto je dete upućeno na pregled, pa je zato više nego spremna da ubeleži nešto podesno, nekakvu dijagnozu koja će zvučati kao moguće objašnjenje za pojave o kojima je reč. Čak i ako psiholog ili psihijatar ne zna zašto je dete upućeno kod njega (a to je veoma malo verovatno), pa izrekne dijagnozu da je dete neurotično, ostaje mogućnost da je dete postalo neurotično zato što ga je proganjao poltergajst! Kako da znamo, osim ako su pouzdane procene o ličnosti tog deteta sačinjene pre nego što se poltergajst prvi put pojavio? Očigledno, takve prethodne podatke o ličnosti retko kad ćemo imati na raspolaganju. A pošto ih nemamo, ne možemo biti sigurni takoreći ni u jednu procenu o odlikama ličnosti poltergajst dece.
     Postoje ubedljivi nalazi, mada ne neposredni nego samo na osnovu okolnosti, da je poltergajst aktivnost povezana ne sa seksualnim napetostima niti sa mentalnim oboljenjem, nego sa željom da se na sebe privuče pažnja. U jednoj analizi fokusnih osoba starih osamnaest godina i manje, Vilijem Rol je zapazio da je čak 62% njih živelo izvan svoje porodice kad se prvi 'napad' dogodio. A među preostalih 38%, svaka šesta osoba imala je samo jednog živog roditelja, ili je u kući samo jedan stanovao, u vreme prvog napada. Ova druga brojka ne mora biti naročito značajna, jer u evroameričkim društvima danas ima mnogo porodica sa samo jednim roditeljem; ali za tu starosnu grupu koju je Rol analizovao ipak je broj takvih porodica nešto manji od jedne šestine. Međutim, činjenica da 62% dece koja imaju iskustva sa poltergajstom živi izvan svoje porodice poprilično je upadljiva. Nestabilnost ili odsustvo porodice donekle podržava teoriju o želji da se privuče pažnja (mada treba oprezno pristupati pretpostavci da je porodica sa jednim roditeljem na neki način 'manje stabilna' od one sa oba roditelja). Nešto dodatne podrške za ovu teoriju možemo naći u iznanadnom porastu, posle 1950, broja slučajeva poltergajsta vezanih za starije ljude. Dobro je poznata neslavna istina da se na stare ljude u današnjim zapadnim društvima pazi manje nego u ranijim vremenima. Zanimljivo je da nemamo nalaze za slično pomeranje u ne-zapadnim društvima; ali ovo može biti zbog nedovoljnog istraživanja.
     Problem je, naravno, u tome što postoji ogroman broj zanemarene deca koja ne postanu žiža nikakve poltergajst aktivnosti. Možemo se upustiti u nagađanje da je želja za privlačenjem pažnje nužan uslov za pojavu poltergajsta, ali, očigledno, ona nije i dovoljan uslov. Verovatno ćemo morati da čekamo još mnogo godina pre nego što dodatni 'činioci okidači', to jest izazivači pojave poltergajsta budu shvaćeni.
     Šta možemo, dakle, naučiti od poltergajsta? Ništa pouzdano i uredno, nažalost. Ipak, postoje neke jasne naznake. Ako je to PK, onda je svakako najanarhičnije, najneurednije ispoljavanje PK. Stvari se dešavaju u okruženjima koja mi ne kontrolišemo - retko kad uspemo da vidimo takvu pojavu i da je zabeležimo, a nikad ne uspevamo da je kontrolišemo ili predskažemo. Pa ipak, postoji jedno jezgro dobro dokumentovanih slučajeva koji su bili podvrgnuti temeljitom istraživanju i za koje nije pronađeno nijedno normalno objašnjenje. Ali psihokinetički efekti u svim tim slučajevima bili su toliko divlji i nekontrolisani, i toliko siloviti, da nismo uspeli da steknemo nikakvo sistematsko znanje o PK na osnovu njih. Pre nego što se okrenemo jednom istraživanju koje nam nudi pozitivniji i kreativniji skup navodnih PK efekata, moraćemo prvo da raščistimo sa jednom medijski veoma izvikanom pojavom.

     Savijanje metala: šou biznis ili PK?

     Britanska državna televizija BBC prikazala je 23. novembra 1973. jedan šou u kome je nastupio Uri Geler, mladi Izraelac koji je dotad amaterski obavljao mađioničarske trikove na drugorazrednim priredbama. Gelera je otkrio čudnovati američki naučnik i pronalazač Andrija Puharič. Pred mnogobrojnom publikom u studiju (našao se tu i Džon Tejlor, profesor matematike na Kingz koledžu Univerziteta London, koji je pozvan izričito da bi prisustvovao kao 'naučnik sa sekirom', kako je sam rekao - naime, kao najtvrđi skeptik, da sve ospori), Geler je savijao ključeve i pribor za jelo, na način koji je izgledao zaista neobjašnjiv. Osim toga on je na jednako neobjašnjiv način nanovo pokretao časovnike za koje je rečeno da su pre toga bili u kvaru. Javili su se, poštom, mnogi gledaoci koji su tvrdili da je za vreme Gelerove emisije došlo do savijanja kašika i drugog pribora za jelo u njihovim domovima, da su najednom proradili i počeli da otkucavaju sate njihovi stari zidni časovnici, i da su se pojedini predmeti pokretali tamo-amo po kući prividno bez ikakvog razloga. Medijski ljudi su jurnuli da angažuju Gelera za kojekakve parodije PK ogleda sa subjektima nasumce pozvanim iz publike. Uskoro su viđena nova savijanja metala. Publika je ludovala za Urijem Gelerom.
     Prošlo je dvadeset godina. Ogromna dimna zavesa svakojakih anegdota okružuje danas Gelera i njegovu karijeru. Bilo je optužbi i protivoptužbi. Bilo je glasina i kleveta. Pojedini bivši članovi Gelerove ekipe napisali su 'ispovesti' (i za to su bogato plaćeni), a u tim ispovestima priznali su da je sve bilo namešteno, sve prevara, i da je metal savijan na vrlo ne-paranormalne načine. Puharič je pričao da su Gelerovu moć kontrolisali superinteligentni vanzemaljci koji vrebaju iz svojih NLO; Geler se ogradio od toga. Mnogi mađioničari tvrdili su da mogu izvesti trikove kojima se postiže sve što je Uri Geler postigao; mnogi drugi mađioničari tvrde da je ipak nemoguće trikovima postići sve to što je Geler prikazao. I tako dalje - još mnogo toga je bilo. Posle svega toga, zaključili smo sledeće: ima dovoljno nalaza da se Uri Geler služio trikovima i obmanama. Ali možda je to radio 'dopunski', da bi pojačavao dejstvo svoje eventualne paranormalne sposobnosti, koju možda poseduje, a možda i ne poseduje. Čitava stvar je potonula u more ogorčenja i odvratnosti. Tokom znatnog broja godina Gelera je na zaista krajnje netrpeljiv način napadao izvesni Rendal Cvinge, koji na pozornicama nastupa kao mađioničar pod pseudonimom Zapanjujući Rendi. Kako se sve to završilo sažeto je izložio Džordž Hansen, autor mnogih iscrpnih komentara o parapsihološkoj sceni. Mi u sledećem pasusu naprosto navodimo šta je Hansen napisao, ali izostavljamo akademske reference i druge dokumente (novinske i časopisne članke i tako dalje) na koje se on u svome članku poziva.
     "U intervjuu za magazin Zona sumraka, i na jednom sastanku Njujorške zone skeptika, Rendi je tvrdio da je Eldon Bird, prijatelj Urija Gelera, napastvovao decu i dospeo u zatvor. Kasnije su članovi Njujorške zone skeptika priznali da su to laži, a Eldon Bird je podneo tužbu sudu, i to protiv CSICOP-a (još jedna grupa skeptika). Rendi se žalio da je Uri Geler otpočeo i kampanju ucena, uperenu protiv njega. Geler je podneo nekoliko tužbi sudu protiv Rendija, ali i protiv CSICOP-a. Zato je Rendi podneo ostavku na svoje članstvo u odboru CSICOP-a, da ne bi ta družina bila uvučena u parničenje. U nekoliko fanzina izišli su vapaji Rendija u stilu 'ja sam u nevolji, narode, treba mi pomoć'."
     Nemamo ovde nikakvu drugu želju osim da ukažemo čitaocima da nipošto ne daju nikakve pare za nešto što ne zaslužuje da se za to daju pare. Ništa nećemo dodati gornjem završnom prikazu ukupnog, jadnog i bednog stanja tih stvari. Ono što u Gelerovom slučaju upadljivo nedostaje to je dokazni materijal. Nije bilo naučnih ogleda, nije izvedena nijedna kontrolisana studija. Neki istraživači prijavili su ovo ili ono, ali to su ljudi koji su bili u bliskim vezama sa Gelerom, tako da ne znamo koliko im možemo verovati. Sve u svemu, cirkuska posla, kojih ćemo se mi kloniti.
     Pogledajmo sada neke kudikamo upečatljivije nalaze koji su došli od profesora Džona Hejsteda sa Koledža Birkbek u Londonu, zatim od dr Krisara i dr Buvea u Francuskoj, kao i iz Japana.

     Iza medijskih mitova

     Za početak, pogledajmo neke izveštaje o savijanju metala koji, reklo bi se, dokazuju postojanje psihokineze. Kasnije ćemo pregledati neke veoma prefinjene efekte koji su prijavljeni, a koji čine da hipoteze da je sve ipak bilo prevara ili greška izgledaju manje ubedljive od onih da je bilo stvarnih PK efekata sa metalom.
     Savijanje u zapečaćenim cevima. Krisar i Buve su zabeležili da je francuski savijač metala Žan-Pol Žirar uspevao da savije trake metala koje su se nalazile u unutrašnjosti staklenih cevi zatvorenih i zapečaćenih sa obe strane. Kasnije su Hejsted i drugi istraživači pregledali eksperimentalni metod koji je tom prilikom bio primenjen i zaključili da nije bilo nikakve mogućnosti podvale.
     PK dejstvo na nekoliko mesta istovremeno. Hejsted je radio sa savijačima metala, uglavnom maloletnim. Pokušao je da detektuje PK sile tako što je u trake metala ugrađivao instrumente za merenje naprezanja. Ovi merni instrumenti načinjeni su tako da pri pojavi bilo kakve sile koja bi nastojala da savije metal proizvedu električne signale koji bi zatim otišli u monitor i bili snimljeni. U mnogim takvim ogledima bilo je i po nekoliko metalnih traka, međusobno znatno (i po nekoliko metara) udaljenih. Hejsted je zabeležio sinhrone signale iz dve, tri, pa i više traka. Merni instrumenti nisu bili toliko osetljivi da bi reagovali na neke slabe seizmičke potrese, na vibracije ili na nešto tome slično. (Jedan od nas dvojice, autora ove knjige, lično je proverio to i uverio se.) Nije moglo biti ni signala zbog električnog kvara, osim ako bi bila u pitanju zaista velika anomalija, koja bi onda bila opažena i na druge načine. Nije bilo ni najmanje mogućnosti da se efekat krivotvori, osim ako je bila skrivena neka mehanička naprava za savijanje metala; ali prisutni posmatrači nikako ne bi prevideli prisustvo neke takve i toliko velike, mehaničke naprave.
     PK delovanje iznad granica čovekove fizičke snage. Hejsted i obojica Francuza zabeležili su i savijanje metalnih poluga tako jakih da se to fizičkom snagom jednog čoveka ne može postići. Krisar ima na video-traci jednu seansu gde Žirar samo gladi jednu metalnu polugu, a ona se savija; a to je poluga tako jaka da bi za njeno savijanje bila potrebna snaga tri puta veća od ljudske.
     'Nemogući' PK efekti. Hejsted izveštava i o dva jednostavna testa u kojima se pojavljuje 'nemoguća' psihokineza. Jedan od tih testova zasniva se na upotrebi metalne legure koja se ne može naglo savijati preko izvesne mere, jer će se pri takvom pokušaju naprosto slomiti, ali može biti savijena toliko, pa i mnogo više, ako se duže vremena pritiska određenom, manjom silom. Postoji za takve legure dobro poznata i proverena fizička konstanta koja određuje koliko je najveće izobličenje ostvarivo na taj način, tokom dužeg vremena. Ovakvo postupno savijanje naziva se 'puzeće savijanje' i zaista je spor posao, kao što ta reč i nagoveštava. Hejsted je izvestio da su šipke od takve legure savijane i znatno brže.
     Osim toga prijavio je i 'nemoguće' slučajeve koji se zovu 'plastična deformacija'. U nekim slučajevima savijeno mesto na metalu bilo je 'mekano kao žvakaća guma', kaže Hejsted. Naučno verovatan način da se postigne takvo omekšavanje bio bi pomoću korozivnih hemikalija, kao što su živine soli; ali na tom mestu bi metal izgubio boju (a osim toga, one su i veoma otrovne). Takvo nagrizanje značilo bi, dabome, i da bi metal izgubio jedan deo svoje težine, ali Hejsted je vršio merenja: nikakvih gubitaka težine nije bilo.
     Ovakvi nalazi ne mogu se odbaciti olako. Nismo ovde u 'zemlji Urigelerlandiji'. Ova dvojica francuskih istraživača, na primer, primenjivali su u testovima sledeće standardne postupke.
     - Sve dimenzije uzoraka (metalnih poluga i drugih predmeta) merene su pre i posle savijanja.
     - Mikročvrstina metala merena je na nekoliko tačaka pre i posle savijanja.
     - Rezidualni profili naprezanja (mera kristalnosti strukture) pregledani su pre i posle savijanja.
     - Ultra tanki uzorci (folije) pregledani su u većini slučajeva elektronskom mikrografijom, da bi se videla njihova fina struktura.
     - Analize hemijskog sastava obavljane su na raznim mestima na metalnoj traci ili poluzi.
     - Svaki uzorak pojedinačno je označen da ne bi moglo biti nikakvog zamenjivanja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
     Ovo je poprilično upečatljiv skup testova. Prijavljeni su još neki veoma fini efekti, takvi da je verovatnoća prevare još manja. Neke od njih možemo pomenuti ovde.
     - Francuski tim, takođe Hejsted, a povremeno i japanski istraživači, prijavili su lokalna otvrdnuća uzoraka metala, čak i u slučajevima kad savijanje uopšte nije uspelo (i gde je iz tog razloga zabeleženo da je testiranje bilo neuspešno). U jednom od tih slučajeva 'anomalnog otvrdnjenja', Hejsted je zabeležio da se metalna traka "sabila kao da je bila pod pritiskom od pet tona". Međutim - ovo je zanimljivo - raspored lokalnih napetosti i poremećaja u metalu nije bio isti kao da se stvarno dogodio pritisak od pet tona, spolja. Rezultati su bili kao da se u metalu dogodio neki unutrašnji stres.
     - Krisar i Buve prijavili su jedan zaista zaprepašćujući slučaj. Metalna traka je pre ogleda bombardovana atomima radioaktivnog cezijuma. Potom se dogodilo savijanje. Atomi cezijuma ostali su u metalu, ali sasvim drugačije raspoređeni: premestili su se.
     - U pojedinim ogledima Žirar je savijao trake aluminijuma u kojima su posle toga utvrđene metalurške promene (koje se mogu ustanoviti samo pažljivom metalurškom analizom), kao da je metal bio izložen temperaturi od preko 6000 Celzijusa.

     Kako da shvatimo sve ovo? Autori ove knjige nisu metalurzi i zato ne mogu proceniti ove pomenute finije efekte. Međutim, anomalni efekti sa instrumentima za merenje napregnutosti i sa krtim legurama izgledaju sasvim jasni. Neki istraživači postavljali su pitanje nije li oprema bila neispravna (a nisu se potrudili da prvo pogledaju tu opremu koja je upotrebljena), ali mi ne znamo da je iko izneo ikakvu vrednu, sadržajnu kritiku ovog istraživanja. Zasad lopta ostaje u dvorištu kritičara.
     Istraživanja sa savijanjem metala sada su nepopularna, zbog zlonamernih i pogrdnih kritika koje su se tokom godina nakupile. Ali u tome nema ničeg novog za posmatrača koji zna kako nauka napreduje. Kad neko baci rukavicu izazova ortodoksiji, često mu bude uzvraćeno neprijateljstvom. U slučaju savijanja metala, to neprijateljstvo je zaista postajalo do krajnosti neprijatno. Nikakvo iznenađenje da se danas malo koji istraživač odvaži da uđe u jednu oblast punu šarlatanskih cirkuskih prevara, neosnovanih glasina, napada ad hominem, pa čak i tužakanja i parničenja. Zato moramo bolje razumevanje PK fenomena tražiti dalje, na drugim poljima.

     Od kotrljanja kockica do virtuelne stvarnosti

     U toku svog pionirskog ESP istraživanja Dž. B. Rajn je naišao na jednog kockara koji je igrao razne igre sa kockicama. Taj čovek mu je rekao da on, a i drugi kockari, ponekad oseti u sebi moć da utiče, samim naporom volje, na pad kockice. Rajn to nije otpisao kao puku uobrazilju jednog kockara, nego je zaključio da vredi pogledati ima li u tome nečega. Zatim je, sa svojim kolegama, devet godina testirao PK efekte sa bačenim kockicama i tek tad osetio dovoljno pouzdanja da objavi rezultate. Vodio je već dovoljno teške bitke da izdejstvuje da ESP istraživanja budu prihvaćena; zato mu nije bilo potrebno da brzopleto jurne i na PK frontu.
     Suština Rajnovog ogleda bila je vrlo jednostavna. Bacana je jedna kockica, ili nekoliko njih, a subjektu je govoreno da se usredsredi i da postigne da one padnu tako da neki određeni broj bude odozgo. Kod potpuno ispravne kockice, verovatnoća da padne željeni broj je jedan prema šest (jedna šestina), naravno. Istraživanja su napredovala, a Rajn je preduzimao sve pomnije mere sa ciljem da otkloni bilo kakvu grešku.
     Neravnoteža kocke. Kod standardnih kockica koje se prodaju u radnjama problem je u tome što one nisu potpuno ispravne. Izvesne njihove stranice (one sa većim brojevima) padaju 'na gore' to jest ostaju na gornjoj strani češće nego neke druge (one sa malim brojevima). To je zato što su stranice koje imaju na primer šest rupica, ili pet, lakše, zato što je proizvođač kockice morao da izbuši te rupe, i tom prilikom je izvesna količina materijala uklonjena sa površine kocke. One teže strane češće će padati na dole. Rajn je to izbegavao tako što je ponekad zahtevao da bude što manji, a ne što veći broj sa gornje strane, ili što je izvestan broj puta zahtevao da bude jedinica gore, pa isti toliki broj puta zahtevao da bude dvojka gore, pa opet isti taj broj puta zahtevao da bude trojka gore, i tako redom sve do šestice; takođe je prilikom bacanja dve kockice istovremeno zahtevao da zbir bude 7 što znači da mora biti ili 1 + 6, ili 2 + 5, ili 3 + 4.
     Izbegavanje veštog bacanja. U kasnijim ogledima Rajn je koristio jednu mašinu koja je bacala kockice, a ne konvencionalni pehar držan u ruci.
     Izbegavanje grešaka pri očitavanju rezultata. Svaki put su fotografisane kockice kad se smire, ili je rezultat beležila neka osoba koja nije znala šta je zahtevano, koji rezultat se ispitanik trudi da postigne.

     Rajnovi izveštaji o njegovom ranom radu pokazuju da su u mnogim od prvih dvadeset ogleda postignuti značajni rezultati iznad nivoa slučajnosti. Međutim, čini se da je Rajn odluku o objavljivanju doneo ponajviše zbog jednog dodatnog fenomena koji se tu pojavljivao. Naime Rajn i Beti Hamfri naknadno su analizovali sve tablice sa rezultatima i našli jedan osoben obrazac. Svaki test bio je podeljen u četiri četvrtine; ispitanici su postizali najviše u prvoj četvrtini, manje u drugoj, još manje u trećoj i najmanje u četvrtoj četvrtini. Verovatnoća da se u svim testovima, kod svih njih, pukim slučajem dogodi takvo 'četvrtinsko opadanje' bila je mnogo manja od 1:100.000.000. Možda Rajn nije tražio taj efekat, ali našao ga je i ustanovio da je veoma dosledno prisutan. To, i veličina neverovatnoće da se takva pojava desi slučajno, jesu dva elementa koja su ga ubedila da je dobio jake dokaze za psihokinezu.
     Ali priznati se mora da su mnogi od ranih ogleda sa kockicama sadržali značajne greške u metodu. Izneo ih je na videlo Edvard Girden 1962. godine u svom neprijateljski intoniranom kritičkiom članku. Iste one promene u našoj 'kulturi' koje su dovele do udaljavanja od ESP testova sa kartama, udaljile su nas i od testova sa kockicama. Istina je ova: ogromna količina eksperimentalnih dokaza dobijena je sa kockicama i pokazala je, veoma dosledno, izrazite rezultate (kao što ćemo videti u poslednjem poglavlju), a ipak danas gotovo niko više ne obavlja takve oglede. Na raspolaganju su mašine za testiranje, pa i kompjuteri, gde ne može uticati ničija naklonost niti iko može pogrešno zabeležiti ijedan rezultat; ko bi se, dakle, danas baktao sa sporim i zapetljanim poslom oko bacanja kockica.
     Ali iz testova sa kockicama i kasnijih sa REG (sa Šmitovom mašinom) procvetali su mnogi drugi tipovi testova; kasnije ćemo dati pregled onoga što je u njima nađeno o psihokinezi. Jedna od tih linija PK testiranja izgleda da ima veliki potencijal za dalji razvoj, a početni rezultati su obećavajući.

     PK i kompjuterske igrice

     Nekoliko istraživača vršilo je oglede sa kompjuterskim igricama podešenim za PK. Neke od njih veoma su jednostavne - na primer, bacanje kockica na ekranu gde se i vidi kako padaju. Neke su zasnovane na arkadnim igricama tipa 'ESP osvajači' nastalim iz nekad popularne igrice 'Osvajači iz svemira'. U njima se od igrača zahteva da psihokinetski utiče na REG od čega zavisi da li će u igrici preživeti nasrtaje čitavih rulja svemirskih agresora. Korišćene su i igre strategije, kao što su simulacije berze, gde različiti igrači imaju svoje 'tekuće račune' i sklapaju 'ugovore' za kupovinu određenih roba ili za kupovinu poljoprivrednih proizvoda unapred (pre nego što izrastu na njivi), kao i za prodaju posle nekog razdoblja, pri čemu REG odlučuje kako će cene akcija da rastu ili padaju.
     Ovde nije moguće dati podroban pregled svih takvih testova, jer su korišćene različiti eksperimentalni postupci, a i ciljevi ogleda bili su različiti, ali mnogi istraživači dobili su rezultate dosledno iznad nivoa slučaja. Na primer, Ričard Brauton i njegove kolege u 'Zadužbini za istraživanje prirode čoveka' (koju je osnovao Rajn) ustanovili su jednu prilično pouzdanu korelaciju između uspeha u tim PK igricama i nivoa anksioznosti u takmičarskim igricama (ali ne u netakmičarskim igricama, što je privlačan i intrigantan nalaz).
     Zbog čega bi se moglo očekivati da takve igrice budu povoljne za PK efekte? Brauton ovde pravi jednu finu paralelu. Zapaža da se on lično vrlo malo zanima za ukrštene reči, ali da bi stekao podsticaj da ih odlično rešava kad bi mu neko ponudio novčanu nagradu za to. Njegova žena, međutim, naprosto voli da ih rešava. Njegova motivacija bila bi čisto spoljašnja - on bi uložio trud, ali samo zbog para. Motivacija njegove žene je unutrašnja - ona uživa u izazovu koji nalazi u ukrštenim rečima. Brauton sugeriše da paranormalna moć u kompjuterskim igricama ne postaje jača kad igraču ponudimo novac ili neku drugu spoljašnju motivaciju, nego samo kad igrač ima svoju unutrašnju želju da pobeđuje. Igrači postižu ESP uspeh ne zato što su privučeni materijalnom nagradom ili nečim sličnim, nego zato što gaje u sebi takvu želju.
     Mi nismo ubeđeni da je to istina. Brauton ne uzima u obzir činjenicu da pojedini ambijenti stvaraju u ljudima jake želje i čežnje putem raznih podsticajnih elemenata koji su kudikamo istančaniji nego što je 'podmićivanje' novcem. Ljudska bića izuzetno su radoznala; mnogi ogledi pokazali su da čoveka može moćno podstaći i jednostavna prilika da sazna koliko će uspeha postići na nekom testu (kao što je test refleksa, ili strategije, ličnosti, IQ, neke određene veštine - zapravo, maltene bilo čega). Ako je test izložen na privlačan način, ako 'zgrabi' vašu pažnju, vi ste onda podstaknuti radoznalošću. Dakle, spoljašnji činioci itekako utiču na čovekovu unutrašnju motivaciju. Mogu je pojačati ili izmeniti njen način ispoljavanja.
     Ova linija istraživanja mogla bi se nastaviti na nekoliko načina koji su sami po sebi očigledni. Prvo, postojeće kompjuterske igrice nude mogućnosti mnogo uzbudljivije od onih kojima su se parapsiholozi dosad služili. Ovde su naročito važne igrice zvane FRP. Jedna od takvih, i jedna od najpopularnijih na svetu, jeste igrica 'Tamnice i zmajevi' koju su napravile kompanije TSR, SSI i US Gold. U toj igrici, kao i u drugim, sličnim, mladi ljudi preuzimaju na sebe kompjutersku ulogu heroja u epskoj fantastici: ratnika, čarobnjaka, veštica, negativaca. Suočeni sa smrtonosnim zagonetkama, pitalicama, klopkama, moćnim neprijateljima i čudovištima, igrači dobiju od mašine određeni nivo veštine, strateških prednosti i tome slično, što im kompjuter dodeljuje proizvoljno, na osnovu svojih odbira pseudo-nasumičnih brojeva. Ako bi se umesto takvih odbira upotrebila REG mašina, imali bismo vrlo moćno sredstvo za testiranje paranormalnih moći. Igrice su adiktivne, stvaraju svojevrsnu zavisnost. Osim toga, one su načinjene tako da mladima pomažu u razvijanju veštine za rešavanje svakojakih problema. Moćna unutrašnja motivacija sastoji se u tome što igrači rešavaju zagonetke i pitalice. Pred igračem su izazovi nekoliko različitih vrsta (treba razmišljati, rešavati zagonetke, boriti se i tako dalje), pa bi zato u ovakve programe moglo biti ugrađeno i po nekoliko testova PK moći. A pošto igrica prisiljava igrača na jaku usredsređenost, on će ubrzo sasvim zaboraviti da ga neko testira. Osim toga, te igrice dešavaju se u 'svetovima' (nalik na Tolkinovu slavnu Srednju Zemlju) u kojima magija postoji i stvarna je, a zmajevi i druga čudovišta vrebaju negde u okolnim predelima. Zašto tu ne bi postojali i PK efekti? Možda je verovanje važan činilac. Ove igrice svakako pomažu da učesnik isključi neverovanje. To može biti značajno, ako znamo da ljudi skeptičnije gledaju na psihokinezu nego na ESP.
     Parapsiholozi bi mogli upotrebiti dobro dizajnirane, privlačne igrice za PK testove odmah sad, ako bi se našla jedna firma dobre volje, koja bi dopustila da se njen proizvod prilagodi i upotrebi za te svrhe. Nova kompjuterska tehnologija nudi još jednu potencijalnu mogućnost parapsiholozima, a to je da upotrebe VR (virtuelnu stvarnost) za testiranje psihokineze. Ova mogućnost udaljenija je od korišćenja FRP igrica, ali mi predviđamo da bi u roku od pet godina moglo doći do prvih testova ove vrste. Naravno da će biti potrebno još duže vreme da se sagledaju zbirni rezultati rada nekoliko različitih istraživača. Nažalost, cena VR opreme sada je nedohvatno visoka za većinu parapsihologa.
     U virtuelnoj stvarnosti, kompjuter stvara okruženja koja deluju na sva čovekova čula. Korisnik ne samo što gleda u ekran nego se maltene 'nalazi' tamo. Njemu se omogućava da oseti dodir, pomoću majušnih vibratornih naprava (koje su obično ugrađene u takozvanu 'informacionu rukavicu' što se nosi na jednoj ruci). Zato čovek ima fizički osećaj da je nešto uzeo u ruku i da ono što vidi može i da dohvati, dodirne. Na glavi su slušalice koje daju zvuke sasvim u skladu sa tom imaginarnom okolinom. Mi možemo iz ličnog iskustva kazati da je VR jedan vrtoglavi doživljaj koji čoveka naprosto ponese; to je izuzetno moćno dostignuće kompjuterske tehnologije. Čovek brzo sasvim uđe u taj VR svet, iako su ekranske slike iz tog virtuelnog sveta zasad prilično primitivne. U VR okruženju obustava neverovanja je potpunija i neodoljivija nego igde drugde. Ako je verovanje važno za manifestovanje PK moći, onda treba krenuti putem virtuelne stvarnosti. Zamislite da ste usred najezde poltergajsta u VR, ali da jedna REG mašina tajno kontroliše te fenomene, a da vi igrate ulogu istraživača koji pokušava da registruje, kontroliše ili suzbije poltergajste. Maltene svaki zadatak, ili test veštine, u virtuelnoj stvarnosti mogao bi se naći pod značajnim uticajem REG mašine, na koju bi psihokineza mogla delovati. Mogućnosti su ovde neograničene. Očekujemo izuzetno dobre rezultate od istraživanja koja budu zasnovana na ovoj tehnologiji.

     Psihologija psihokineze

     Pre nego što razmotrimo našu poslednju veliku oblast istraživanja, a to je bio-PK, bilo bi dobro da razmotrimo još neke stvari iz već pređenih oblasti (a to su ogledi sa kockicama, REG mašinama i PK igricama), a naročito da razmotrimo naša znanja o uticajima verovanja (ili neverovanja), ličnosti, društvenog okruženja i tako dalje. Nažalost, kod PK nemamo onakvo bogatstvo dokaza kakvo postoji kod vančulnog opažanja. U dosadašnjoj ESP literaturi može se naći preko sto pedeset ogleda o verovanju i neverovanju, o ekstrovertnosti i introvertnosti, i o delovanju anksioznosti; ali za PK broj izvedenih ogleda daleko je manji. To, neizbežno, znači da će naši zaključci o PK biti manje pouzdani.
     Verovanje i PK. Dokazi o ovome prilično su tanki i nedosledni. U nekim studijama prijavljeno je da su oni koji veruju postigli u ogledima PK bolje rezultate nego oni koji ne veruju, ali način na koji je taj činilac (ne)verovanja meren ne može se neposredno uporediti sa onim u Šmajdlerovim ESP ogledima. Bar u dve studije predočeni su visoki rezultati ljudi koji su se izjasnili da prihvataju mogućnost postojanja ESP. Kod nekih merenja možda je bio prisutan jedan tehnički problem poznat kao 'efekat poda' (kad nevericu iskazuje odjednom toliko veliki broj ljudi da oni nikako ne mogu biti homogena grupa), ali možda i nije bio prisutan; ne možemo pouzdano znati. Zapravo je prilično iznenađujuće, ako se ima u vidu prediktivna moć činioca 'ovca-koza', to jest 'oni koji veruju-oni koji ne veruju u ESP', da ista podela učesnika nije standardno primenjivana i u PK testiranju.
     Uloga verovanja najšire je istraživana jednim sasvim drugačijim pristupom. Na osnovu sugestija Keneta Bačeldora iz Britanije, a i drugih, istraživači su pokušavali da stvore, na seansama PK testiranja, vrlo jaku atmosferu verovanja. Umesto da mere verovanje kod pojedinaca - dakle, verovanje kao odliku koja je kod nekog zastupljena više ili manje - oni su hteli da manipulišu tim činiocem, da 'suspenduju neverovanje' i da stvore pozitivnu atmosferu u kojoj svi iščekuju uspeh - pojavu PK efekta.
     To je pokušavano na nekoliko različitih načina. Jedan pristup je 'psihokinetička žurka' gde čitava grupa prisutnih pokušava da savija metal, u vrlo jakoj atmosferi uzajamnog ohrabrivanja i podržavanja, uz klicanje "Hej! Krenulo je!" dok kafena kašičica pokazuje znake klonuća i povijanja nadole. Nažalost, ovaj rad nije napredovao dalje od neformalnih pokušaja, tako da se o njemu ne može ništa više reći sa naučnog stanovišta.
     Kudikamo je zanimljiviji neposredan napredak Bačeldorove prvobitne radne grupe. Tvrdi se da su ti ljudi postizali PK efekte tako što su stvorili imaginarnog duha! Jedna grupa u Torontu, u Kanadi, izmislila je lik po imenu 'Filip', njegovu prošlost i istoriju, a onda pustila da taj 'Filip' bude odgovoran (ako se tako može reći) za naginjanje stolova, levitaciju i druge efekte koji su viđeni, a poneki od njih i zabeleženi instrumentima. Zanimljivo je da je ta grupa u Torontu počela da dela u isto vreme kad i Bačeldor, ne znajući za njegov rad toliko srodan njihovom.
     Ovaj pristup, na prvi pogled bizaran, temelji se na zamisli da će neverovanje biti lakše odstranjeno ako je na raspolaganju nekakav 'Filip' kao navodni izvor svih efekata. Osim toga, nijedan učesnik nije, kao pojedinac, morao da se suoči sa mogućnošću da baš on, ili ona, izaziva psihokinetičke efekte; učinjen je, dakle, pokušaj da se savlada takozvani 'otpor vlasnika', a to je otpor pojedinca kome je možda nelagodno da bude uzročnik takvih pojava, paranormalnih. Poznato je da ljudi umešani u pojave poltergajsta poriču da ih oni izazivaju, ili, u najboljem slučaju, imaju neki dvosmislen stav o tome. 'Filip' je bio, da se tako izrazimo, prizvani poltergajst, ali bez ijedne fokusne ličnosti.
     U takvim ogledima presudno je da PK događaji budu snimljeni, i to snimljeni na takav način da nema ni najmanje mogućnosti da je sve bilo samo greška u snimanju ili da je neko iz pristrasnosti namestio rezultat i tome slično. Da bi se, na primer, efekat levitacije mogao prihvatiti i da bi se moglo reći da je stvarno dokazan, morao bi biti snimljen sa barem dve kamere istovremeno. Izgleda da je grupa u Torontu nešto beležila nekakvim instrumentima, ali mi to ne znamo pouzdano. Naša rezervisanost prema radu grupe u Torontu proističe iz sasvim drugih razloga.
     Iako studije ove vrste mogu biti dramatične, one nam, zapravo, ne mogu mnogo reći. Suviše su nekontrolisane, tako da, ako primetimo neki psihokinetički efekat, ne možemo izdvojiti činilac ili činioce koji su ga izazvali. Osim toga, kod ove vrste rada izuzetno je teško upoređivati različite grupe učesnika, a zbog toga je, dalje, teško dati ikakvu pouzdanu formulu za ponovno dobijanje istih takvih efekata. A oni mogu nastati upravo zahvaljujući mešavini ljudi, to jest tačnom sastavu grupe koji se toga dana zadesio (zdrav razum nam kaže da ljudi koji će se satima truditi da stvore imaginarnog duha nisu tipičan uzorak populacije), a ne samo zahvaljujući većem ili manjem stepenu neverovanja. Takođe je moguće sinergistično delovanje dva činioca (njihovih ličnosti i njihovog verovanja) koji će samo u tom spoju dati željeni efekat. Dalje seanse tog tipa mogu biti intrigantne, ali će ostati marginalne; neće značajno unaprediti naše razumevanje psihokineze. Još jednom ćemo reći, znajući da se ponavljamo: potrebna su, i u ovoj oblasti, nova istraživanja, potrebna je veća količina dokaza.
     Ličnost i PK. Bilo je veoma malo PK istraživanja u kojima je ličnost ispitanika procenjivana pomoću dobro poznatih i široko prihvaćenih merila za to. U Argentini su Mišo i Vajs obavili jedno izučavanje koje sugeriše da da je druželjubivost povezana sa uspehom u PK zadacima, a druželjubivost je bitna komponenta ekstrovertnosti. Brautonove studije su, kao što smo pomenuli, povezale anksioznost u razdoblju pre vršenja testova sa slabim PK rezultatima, a jedan od nas dvojice našao je, takođe, nešto malo dokaza da postoji negativna veza između PK i neuroze. Dokazi kojima raspolažemo do neke skromne mere su konzistentni i čini se da su po vrsti slični onima koji su nađeni u ESP istraživanjima. Međutim, u mnogim drugim studijama nije nađena nikakva veza između PK i ličnosti, pa zato moramo priznati da je ta veza, ako uopšte postoji, prilično nejaka.
     Izmenjena stanja i PK. Rajn je lično našao da hipnoza nema uticaja na PK rezultate; koliko je nama poznato, niko nije obavljao dalja istraživanja u toj oblasti. Znamo za samo tri ogleda sa PK i spavanjem, ali nijedan od ta tri nije dao značajne rezultate. Ne znamo da je izveden ijedan PK gancfeld ogled, ali znamo za neke oglede sa meditacijom koje su obavili Šmit, Braud i drugi, a rezultati su buili da meditacija može uticati povoljno na PK, ali ne na bilo koji pouzdan ili kontrolisan način. Tu možda postoji neki složeniji odnos.
     Šmit i Merilin Šlic našli su da razičito prezentovani PK zadaci dovode do različitih obrazaca PK uspeha i neuspeha kod meditatora i ne-meditatora (dakle, kod ljudi sklonih, odnosno nesklonih da se upuštaju u duboko, dugotrajno razmišljanje). Različiti testovi odgovaraju raznim ljudima. U vezi s tim nije se dobila nikakva dosledna slika. Postoji ozbiljna potreba da novi istraživači krenu na posao po sličnim linijama. U mnogim PK testovima koristi se standardna laboratorijska praksa koja podrazumeva opuštanje ispitanika, ali ta oblast naprosto vapi za većim brojem upoređenja koja bi bila kontrolisana poput onih kod Braudovih ESP testova: treba upoređivati opuštenost i napetost, i rezultate. Postoji jedan PK ogled u kome su se poredili napetosti i opuštenosti, ali rezultati nisu nimalo jednostavni.
     Čarls Honorton prijavio je da opuštanje daje PK rezultate ispod verovatnoće (ispod nivoa puke slučajnosti), dok napetost daje rezultate iznad verovatnoće. Testirao je i samoga sebe kao subjekta, i dobio upravo te iste rezultate - samo još čistije i jasnije izražene nego kad je testirao druge osobe. To ukazuje na mogućnost da je i rezultate svih tih drugih ispitanika u stvari postizao sam Honorton - dakle, da je to bila 'ispitivačeva psihokineza'. Otud i potreba za daljim nezavisnim studijama, naročito od kad je Braud ustanovio značajno bolje PK rezultate kod ljudi u opuštenom psihičkom stanju nego kod onih koji su rešavali matematičke i logičke zadatke (iako je priroda 'ometanja zbog drugog zadatka' verovatno izuzetno složena).
     Jedna srodna oblast istraživanja, koja je neko vreme ostavljala utisak da dosta obećava, odnosila se na takozvano 'rasterećenje od napora'. Ovakve oglede izvodili su Reks Stanford i drugi. Od ispitanika se traži da svim silama pokušavaju da utiču na rad Šmitove mašine, pomoću svoje PK sposobnosti, a onda, po završetku testa, kad ispitanici prestanu da se trude, istraživači potajno puste Šmitvu mašinu da nastavi rad još neko vreme. I tada, iako više nema nikakve povratne sprege, 'zaostali' efekat bude mnogo jači, odnosno dogode se daleko jači psihokinetički rezultati nego dok su se ispitanici svesno upinjali. To je možda bilo zbog opuštanja, a možda naprosto zato što ljudi nisu znali da ih neko i dalje testira, iako više nisu ulagali napor! Kasniji testovi pokazali su nedosledne rezultate kod tih 'pritajenih' PK ogleda, teške za tumačenje. U bar jednome od njih, paranormalna moć samog eksperimentatora mogla je značajno uticati na ishod.
     Sve u svemu, dakle, nemamo jasnu sliku o psihologiji psihokineze. Ono malo što se saznalo u skladu je, po svemu sudeći, sa ESP dokazima. Rad sa PK u izmenjenim stanjima nije dao jasne rezultate, pa je potrebno obaviti još ogleda, i to po ujednačenijoj metodologiji. U ovom smislu, PK ne ispoljava onu doslednu razvrstanost u obrasce, koja predstavlja vrlo jak dokaz da ESP zaista postoji; ili, bar, ne pokazuje razvrstanost po istim psihološkim činiocima. Međutim, PK istraživanja imala su i svoje uspehe, kao što je pokazalo i Šmit-Džanovo istraživanje o kome smo govorili u trećem poglavlju. Spremni smo, sada, da izvestimo o još jednom takvom uspehu.

     Isceliteljski um

     Tradicija isceliteljstva je prastara, uporno prisutna u istoriji čovečanstva. Tvrdnje o čudesnom izlečenju često su sasvim ekstravagantne, a ujedno lišene čvrstih dokaza. U suštini, tvrdi se sledeće: da neki pojedinci imaju sposobnost da ublaže ili sasvim izleče neku bolest kod drugih ljudi čistim činom svoje volje, bez upotrebe lekova ili ma kakvog medicinskog znanja. Iz perspektive jednog parapsihologa, svaka navodna moć uma da menja fizički svet (a i ljudsko telo je, dabome, sastavni deo fizičkog sveta) predstavlja moguće PK delovanje. Međutim, da li je moguće naučno istražiti isceljivanje? Možemo li ustanoviti da li je psihokineza igrala ikakvu ulogu u tim navodnim čudesnim izlečenjima?
     Za početak, moramo biti svesni ogromne uloge stava pacijenta, njegovog verovanja (ili njegovih verskih, religijskih ubeđenja), i, ukupno uzevši, ogromne uloge psiholoških činilaca u etiologiji bolesti. Postoje iznenađujući, sasvim dobro dokazani slučajevi u medicini koji će nam pokazati da se delovanjem čisto psiholoških činilaca, dakle 'konvencionalnim' psihološkim delovanjem, postiglo gotovo isto ono što iscelitelji navodno postižu paranormalnim putem.
     U časopisu British Medical Journal dr A. A. Mejson izvestio je o izlečenju, putem hipnoze, jedne teško uhvatljive genetske bolesti. Pacijent je bio dečak oboleo od jednog užasnog kožnog oboljenja koje se naziva ihtiozis ('riblja koža'). Koža bude tvrda ali krta, vrlo lako prsne, a na tom mestu nastane gnojna rana. Ne postoji lek za ihtiozis; nijedan poznati način lečenja ne deluje uspešno na tu bolest. Deca obolela od 'riblje kože' obično umiru u ranoj mladosti, zbog stalnih infekcija. Probalo se sa svakojakim tretmanima, ali bez uspeha. Probao je i Mejson da leči tog svog pacijenta na sve poznate načine, uzalud.
     Pre nego što je počeo tretman hipnozom, Mejson je savršeno dobro znao da će, u slučaju uspeha, skeptici pokušati na sve moguće načine da dokažu ili nagoveste da je dečak u stvari izlečen na neki drugi način, a ne hipnozom. Znao je da će oni prvo pokušati da ospore dijagnozu (to jest, da kažu da dečak uopšte i nije bio bolestan od ihtiozisa), a zatim da će tvrditi da jeste bolovao od ihtiozisa, ali da se konačno izlečio zbog delovanja nekog drugog, ranije upotrebljenog sredstva. Optužbe da je dijagnoza bila od početka lažna proganjale su mnoge iscelitelje kao prava 'zla kob' te delatnosti. U ovom slučaju, Mejson se prvo postarao da dijagnoza bude potpuno pouzdano i neoborivo dokazana.
     Ljudi koji se okrenu neortodoksnim terapijama obično prvo oprobaju sve što im ortodoksna medicina može ponuditi. Upravo zato skeptici mogu tvrditi da se izlečenje konačno dogodilo zbog zakasnelog delovanja nekog konvencionalnog leka. Mejson je našao domišljato rešenje i za taj problem. Hipnotisao je dečaka, a onda mu, pod hipnozom, sugerisao da će mu koža ozdraviti na samo jednoj ruci. I desilo se tačno tako. Naprosto, ne bi bilo uverljivo ako bi neki skeptični kritičar tvrdio da su prethodni pokušaji lečenja delovali samo na jedan jedini deo dečakovog tela, i to baš na onaj deo koji je u hipnozi pomenut! Bilo je sasvim jasno i neosporno da je dečakova ruka izlečena hipnozom. Mejson je posle toga sugerisao dečaku izlečenje drugog dela tela, pa trećeg, i svaki put je uspelo. Na taj način uklonjen je ihtiozis sa preko devedeset odsto pacijentovog tela; Mejson je ostavio da koža bude i dalje bolesna samo na nekim delovima pacijentovih leđa. Zaključak je neizbežan: delovanjem hipnotičke sugestije uspešno je lečena jedna 'neizlečiva' bolest.
     Trebalo bi da pomenemo i izuzetno upečatljiva istraživanja Stivena Griera u bolnici Kingz Koledža u Londonu o vezama između odlika ličnosti i raka dojke. Grier i njegove kolege dokazali su da postoji podudarnost između nekih osobina ličnosti pacijentkinje i pojave malignih ćelija kod nje, pa i njene rane smrti. Činioci kao što je silovita želja da se protiv bolesti vodi bitka izgleda da su bitno uticali na trajanje daljeg opstanka pacijentkinje. U isti mah, ličnost koja u sebi prigušuje i suzbija mnogo gneva - po svemu sudeći umreće od raka dojke mnogo ranije. Ovo može biti zbog delovanja imunoglobulinskog sistema koji posreduje između psihičkog stanja i telesnog stanja.
     Sasvim je izuzetan (ali slabo primećen u javnosti) rad nemačkog istraživača koji se preziva Grosart-Matiček. Tu nalazimo još jednu naznaku o značaju psiholoških činilaca u bolesti. Populacija koju je Grosart-Matiček odlučio da proučava nalazila se u jednom selu u (bivšoj) Jugoslaviji i imala je vrlo nisku društvenu pokretljivost - ljudi su od kolevke pa do groba ostajali u tom istom svom selu, nisu se odseljavali, niti je bilo doseljavanja. Zato je bilo vrlo lako ponoviti istu studiju na istim ispitanicima i kroz godinu dana, i kroz dve godine, i tako dalje. Grosart-Matiček koristio je ogroman kompleks testova ličnosti, ali i telesnog zdravlja. Proučavao je razvoj raka pluća i pokazao da su nastanku bolesti doprinosili fizički uzročnici (pušenje), ali i psihološki činioci kao što je anksioznost i istovremeno nesposobnost da se anksioznost (obuzetost brigama) iskaže, ispolji; ovo drugo veoma je slično činiocu neurotičnosti kod Katela i Ajzenka. Pušači koji nisu imali te crte karaktera nisu dobili rak pluća; ali ni nepušači koji su imali te crte karaktera nisu dobili rak pluća. Bila je to studija kolosalna po obimu posla, brilijantno vođena i besprekorno saopštena naučnoj javnosti, veoma dugotrajna; malo je takvih u istoriji medicine. Rezultati su veoma jasni, zaista. Grosart-Matiček proučio je i pojavu niza drugih bolesti u tom selu, i našao odlične dokaze da su psihološki činioci bar isto toliko važni u razboljevanju kao i fiziološki (visok krvni pritisak, visok nivo holesterola i tako dalje). Sada imamo na raspolaganju i mnoštvo drugih studija u kojima je dokazano da mentalni činioci, kao što je potištenost, mogu uticati na slabljenje imunitetnog sistema organizma, i to promenom nivoa kortizola, a i posredstvom drugih mehanizama.
     Još mnogo primera bismo mogli dodati ovim prethodnim. Evo samo još jednog. Ožalošćenost zbog smrti neke bliske i voljene osobe suzbija, i to veoma mnogo, proizvodnju izvesnih vrsta belih krvnih zrnaca u organizmu. Ovo suzbijanje traje i po nekoliko meseci. Ishod je da ožalošćena osoba postane mnogo podložnija infekcijama i bolestima. Dakle, ona stara narodna mudrost da posle smrti jednog bračnog druga i onaj drugi 'vrlo brzo ode' sadrži, možda, jedan delić istine u sebi; moguće je umreti od tuge. Um silovito deluje na telo. Iz tog razloga proizvođači lekova, kad god isprobavaju neki novi lek, izdvoje neku kontrolnu grupu pacijenata kojoj daju samo placebo pilule, dakle lažne, u kojima se ne nalazi baš nikakva lekovita supstanca. Lekari itekako dobro znaju da i u toj kontrolnoj grupi mnogi pacijenti pokažu poboljšanje stanja, iako su sve supstance u placebo piluli sasvim neaktivne. I lažne pilule pomognu ponekome - tolika je moć verovanja i očekivanja.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
O miševima, biljkama i enzimima

     Teškoće koje prate svaki pokušaj naučnog proučavanja navodnih čudesnih isceljenja (u banji Lurd, na primer, ili znatno odvratnijim putem - preko televizijskih šou-emisija američkih 'TV-evangelista') velike su i prevelike. Ima koliko god hoćete netačnih dijagnoza i efekata lekova uzetih ranije, a ima i nebrojeno mnogo poboljšanja koja potraju samo kratko vreme. Niko se još nije izborio sa tim teškoćama. Ali postoje mnogo jednostavniji načini da se proučava isceljenje. Bernard Gred, profesor psihijatrije na Univerzitetu MekGil u Kanadi, zaslužuje posebna priznanja zato što je razvio osnovni postupak iz koga su proistekli neki od najuzbudljivijih rezultata u celokupnoj parapsihologiji.
     Gred je miševima, pod anestezijom, pravio male zaseke na koži, dakle rane. Zatim je te miševe lečio jedan poznati isceljtelj, Oskar Estebani. Miševi su bili podeljeni u dve grupe. Jedna je bila kontrolna grupa, prepuštena sebi; to znači da je tim miševima koža zarastala bez ikakvog upliva ljudi. Druga grupa miševa bila je ona koju je Estebani lečio. Pošto je dobro poznato da glađenje i pipanje kože može fizički da utiče na proces zarastanja, Estebaniju je bilo dozvoljeno samo da drži kavez sa miševima, a ne i miševe same. Rane na koži i jednih i drugih miševa merili su laboratorijski tehničari koji nisu znali koji je miš iz koje grupe. Prema tome, isključena je bila mogućnost da se u očitavanje rezultata umeša pristrasnost u korist jedne ili druge grupe. A miševi, inače, nisu poznati kao podložni ljudskom ubeđivanju niti sugestijama, pa ako bi se pokazala neka razlika između dve grupe, niko ne bi mogao tvrditi da je miševe neko u nešto ubeđivao ili da je na njih delovao placebo efekat!
     U ovom ogledu rane na miševima koje je iscelitelj lečio zarasle su značajno brže nego rane na onima u kontrolnoj grupi. Ali u drugom ogledu miševi koje je trebalo lečiti bili su ne samo u kavezu, nego i u hermetički zatvorenoj plastičnoj vreći; njima koža nije zarastala značajno brže nego nelečenima. Dakle, ne može se sasvim isključiti mogućnost da je Estebani ipak ostvarivao neki posredan fizički dodir sa miševima.
     Međutim, Gred je organizovao i druge linije istraživanja. Pripremio je dve grupe biljaka. Biljke su bile uzgajene u hranljivim vodenim rastvorima, i to neke u slatkoj vodi, a neke u slanoj (koja bi trebalo da im omete razvoj). Ove druge, ometene, davane su Oskaru Estebaniju da ih leči, ali bile su u staklenim epruvetama koje su bile hermetički zatvorene i zapečaćene. Estebani je držao epruvete u rukama, ali, očigledno, nije mogao da ostvari nikakav fizički kontakt sa biljkama koje su ostale unutra. Gred je ustanovio da je slana voda znatno manje ometala razvoj onih biljaka koje su bile 'tretirane' tako što je Estebani držao njihove epruvete. A kad su epruvete otvorene i kad je salinitet rastvora analizovana, pokazalo se da je ostala i u jednim, tretiranim, i u drugim, netretiranim epruvetama savršeno ista, što znači da razlika u ponašanju biljaka nije nastala zbog neke promene u salinitetu.
     Iako ovi ogledi nisu ništa konačno dokazali, Gred je nastavio da smišlja nove, u kojima su mnogi problemi rada sa organskim sistemima odstranjeni.
     Sestra Justina Smit, koja je na čelu Odeljenja za fiziku i hemiju u Rozari Hil koledžu u gradu Bafalo u američkoj saveznoj državi Njujork, izvela je takođe jednu izvanrednu seriju ogleda opet sa istim isceliteljem, Oskarom Estebanijem. Cilj je bio da se vidi može li Estebani paranormalno delovati na neki veoma jednostavan organski sistem. Na primer, na aktivnost ljudskih enzima. Poznato je da su enzimi jedna od bitnih kategorija belančevina u ljudskom telu. Oni obavljaju mnoge poslove koji su od presudnog značaja za život čoveka. Enzimi, u suštini, utiču na brzinu hemijskih reakcija, neki enzimi ih ubrzavaju, a drugi ih usporavaju. Tu postoji sistem ravnoteže i protivteže. Evo jednog podatka o značaju funkcije enzima u telu: kad bi samo desetak najvažnijih enzima u vašem telu prestalo da deluje ovoga trenutka, vi biste verovatno umrli pre nego što biste stigli da pročitate još jednu celu stranicu.
     Justina Smit testirala je Estebanijevu sposobnost da utiče na rad jednog konkretnog ljudskog enzima: digestivnog enzima koji se naziva tripsin. Za tu studiju odabran je baš tripsin zato što je lako pripremiti ga u čistom stanju i zato što su biološka merenja potrebna za ocenjivanje aktivnosti tripsina srazmerno jednostavna. Smitova je našla da je Estebani pojačao dejstvo rastvora tripsina - naime, pojačao je aktivnost tog enzima, ali bez ikakvog neposrednog dodirivanja. Pomno je merena temperatura, kao i magnetno polje oko aparata u kome se nalazio enzim (zato što je poznato da oba ta činioca utiču na aktivnost tripsina, pa je bilo važno odstraniti ih kao moguće mehanizme kojima bi Estebani mogao delovati na tripsin). Nije se promenila temperatura, a nije se promenilo ni magnetno polje. Ali jeste se promenila aktivnost tripsina, i to u tako velikoj meri da je, po izračunavanju Smitove, neko eventualno magnetno polje moralo delovati snagom od 13.000 gausa da bi izazvalo taj efekat.
     Oglede kojima se bavila sestra Justina Smit ponovio je, delimično, Hojt Edž, koji je radio sa drugim isceliteljem. Ali efekti koje je on dobio bili su manje ujednačeni i po intenzitetu i po vrsti promena u ponašanju tripsina. Da li je to iznenađujuće i razočaravajuće? A u jednoj od kontrolnih studija Edž je ustanovio da magnetne promene, koje bi morale na tačno određeni način delovati na tripsin, nisu delovale. Dakle, čak nijedan odlično poznat, snažan fizički činilac, kao što je magnetno polje, ne deluje na enzime uvek potpuno predvidljivo niti ponovljivo. Ovaj nalaz trebalo bi da imamo na umu kad se pitamo da li su ogledi u parapsihologiji ponovljivi ili nisu.
     Iz ovih početaka razvilo se nekoliko različitih linija istraživanja 'biološke psihokineze'. Možemo ih, grubo, podeliti u tri grupe: istraživanja o PK delovanju na krvna zrnca i hemijske sisteme; istraživanja PK efekata na ljudske telesne funkcije; i istraživanja PK delovanja na druga stvorenja. Iz svih tih linija istraživanja pristižu zanimljivi rezultati.

     Paranormalno uništavanje bakterija i virusa?

     U modernoj hrani vrebaju mnoge opasnosti. U pilićima se pojavi salmonela, u sirevima listerija, a u kuvanoj svinjetini botulizam (godine 1992. bio je jedan takav užasavajući slučaj), pa čovek danas mora pomalo i da zazire od onoga što će pojesti. Botulizam je pojava koju ni u kom slučaju ne smemo shvatiti olako. Iz tog razloga, pet-šest dosad izvedenih ogleda sa navodnim delovanjem psihokineze na male organizme (kvaščane gljivice, salmonelu i na ešerihiju koli koja se hrani 'zajedno sa nama' tako što stanuje u ljudskim crevima) imaju izvesnu aktuelnost. U jednom nedavnom pregledu Gertruda Šmajdler pronašla je šest takvih studija. Svaku su obavljali drugi, različiti istraživači i svaka je pokazala značajno delovanje na kulture jednoćelijskih organizama. Ispitanici su bili pojedinci koji su se trudili da svojim navodnim psihokinetičkim sposobnostima utiču na aktivnost tih jednoćelijskih organizama. U tim studijama pokazalo se, sa začuđujućom doslednošću, da ljudska volja može da ometa ili podstiče rast takvih organizama. U poslednje vreme pojavilo se još nekoliko takvih studija; nivo uspeha ostaje veoma visok, a predostrožnosti koje se preduzimaju (uklanjanje ma kakvog telesnog dodira između ispitanika i ciljnih organizama, prepuštanje svih merenja saradnicima koji ne znaju da li rast organizama treba da bude podstican ili sputavan i u kojoj grupi) izgleda da su bile dosledno stroge. Taj naučni rad veoma snažno sugeriše da PK može uticati na jednostavne biološke organizme. To, opet, ima duboke implikacije, jer su u nekim slučajevima jednoćelijski organizmi moćni prenosioci bolesti.

     Delovanje na krvna zrnca

     Rad sa drugim ćelijskim sistemima pokazao je da PK može uticati na krv. U tri takva ogleda Vilijem Braud proučavao je raspadanje crvenih krvnih zrnaca stavljenih u rastvore koji su imali drugačiji salinitet nego normalna krvna plazma. Kad se crvena krvna zrnca stave u takve slane rastvore, počnu se raspadati, a taj proces poznat je kao hemoliza. Dok taj proces odmiče, rastvor postaje sve providniji, sve lakše propušta svetlost; iz tog razloga, lako je meriti koliko je proces hemolize odmakao. Dovoljno je usmeriti zrak svetlosti iz nekog postojanog izvora tako da pada u rastvor, i meriti kolika količina svetlosti prolazi na drugu stranu. Postoji za to jedan vrlo jednostavan merni instrument. U tim ogledima očitavanja sa mernog instrumenta vršio je tehničar koji nije znao da neka osoba, negde daleko, ulaže napor da 'zaštiti' ta crvena krvna zrnca od raspadanja. (Takav napor analogan je isceliteljskom delovanju iz daljine, a daljina očigledno odstranjuje svaku, pa i najmanju mogućnost da ispitanik deluje na ta krvna zrnca ma kojim mehanizmom koji fizika poznaje.) U dva od tri takva ogleda daleki ispitanik uspeo je da značajno uspori hemolizu; sve ta tri ogleda, sagledana zajedno, daju veoma značajan rezultat.
     Delovanje PK na krvne sisteme merili su, u jednoj izvanrednoj studiji, takođe Snel i Van der Sidje u gradu Bilhovenu u Holandiji. Upotrebili su pacove zaražene parazitom zvanim 'babesija' (babesia rodhani) koji napada crvena krvna zrnca. Od jednog iscelitelja očekivalo se da pokuša da ojača 'odbranu' ovih zaraženih pacova, ali dobio je samo njihove fotografije - tako da, opet, nije postojala ni najmanja mogućnost da on nekim fizičkim načinom deluje na njih. Iscelitelj je ostao kod svoje kuće, trideset kilometara daleko od tih pacova, i nije dobio čak ni neki pisani materijal, ništa, samo slike tih stvorenja kojima je trebalo da pomogne. Mereno je stanje krvi tih pacova, ali postojala je i kontrolna grupa jednako zaraženih pacova kojima niko nije pokušavao da pomogne. Merenja su obavljali istraživači koji nisu znali koja je koja grupa. Jedno merenje obavljeno je posle 14, a drugo posle 28 dana. Oba merenja pokazala su da je procentualni udeo inficiranih crvenih krvnih zrnaca kod 'paranormalno lečenih' pacova značajno manji nego kod nelečenih. Istraživači su prijavili intrigantnu činjenicu da su ipak i nelečeni pacovi prošli daleko bolje nego što bi se normalno moglo očekivati. "Pacovi inficirani parazitom babesia rodhani normalno ne bi ostali živi tako dugo kao ovi u ovom ogledu", stoji u izveštaju. Utisak je da se isceliteljeva pomoć proširila sa ciljnih životinja i na one druge, kontrolne - dakle, na sve životinje uključene u ovaj ogled. To i nije čudno, jer njemu su date samo fotografije, a svi pacovi izgledaju, barem nama ljudima, otprilike jednako, naročito ako su iste vrste (što je u ovom ogledu bio slučaj). Možda je iscelitelj, u svojoj dobroti, želeo da pomogne svima njima! Ali razlika između glavne i kontrolne grupe ipak je bila značajna.
     To su zapanjujući rezultati. Oni znače da ljudska volja može neposredno uticati na osnovne procese u krvi i naročito u imunitetnom sistemu, pa prema tome i na čovekovu otpornost prema raznim oboljenjima. Ako PK može uticati na stanje ljudske krvi, to znači da može uticati na svaki organ, svako tkivo, svaki sistem u organizmu. To, dabome, može značiti isceljenje.

     Uticanje na čovekove telesne funkcije

     Već više od deset godina Vilijem Braud i njegovi saradnici u Zadužbini za nauku o umu, u gradu San Antonio u Teksasu, obavljaju obimne, mnogobrojne oglede o PK delovanju na ljudska bića. To su pionirski napori koji zadiru u dosad nedirnute oblasti. Kao ciljevi za PK delovanje birani su različiti sistemi u organizmu, ali pojedine odlike bile su svim tim pokušajima zajedničke. Razni subjekti pokušavali su da utiču, psihokinetički, na neki vid ljudskog ponašanja ili na neku aktivnost, daleko od njih samih. U različitim serijama ogleda Braud i njegove kolege nastojali su da otkriju da li ljudi mogu uticati na elektrodermalnu aktivnost, a to je jedan indeks aktivnosti autonomnog nervnog sistema, što znači da je u vezi sa anksioznošću i sa drugim emocionalnim stanjima - Braudova ekipa izvela je 15 ovakvih ogleda sa ukupno 323 seanse, svaki put mereći samo ovu jednu jedinu veličinu; zatim, na ideomotorne reakcije, a to su fine nevoljne promene u mišićnim kretanjima ruke, šake i prstiju, u vezi sa razmišljanjem; zatim na muskularne tremore, to jest mišićna podrhtavanja - to je kretanje muskulature pod nešto jačim svesnim uticajem; i, najzad, na krvni pritisak.
     Braud i njegova ekipa obavili su i neke druge studije (kao što su ogledi sa hemolizom), ali nama će ovde biti dovoljno da se zadržimo na gore pomenute četiri vrste. Moramo naglasiti neke odlike koje su se dosledno ponovile u sve četiri vrste. Kao prvo, Braud je do detalja za svaki ogled u celosti opisao šta je i kako bilo raspoređeno u laboratoriji, i mi u tim opisima vidimo da su ispunjena naša očekivanja kako ozbiljan naučni ogled treba da bude obavljen. Fizička razdvojenost ispitanika (ljudi koji treba da izvrše PK uticaj) i ciljnih ljudi (onih na koje je trebalo da deluje PK) bila je potpuna. Merenja su vršili tehničari koji nisu znali da li iko preduzima, i kad, pokušaje da na nešto utiče kod ciljnih ljudi. Ostvarena su upoređenja onih razdoblja kad je uticaj vršen i drugih razdoblja, kad nije vršen, a ta razdoblja određivana su nasumičnim procesom, ponekad je umesto jednog ubacivano drugo, ostvarivana je ravnoteža između jednih i drugih, i na razne druge načine onemogućavano je bilo kakvo nameštanje i podvaljivanje u tom pogledu. Ciljni fiziološki sistemi (ta četiri) odabrani su upravo zato što je kod njih tipično to da su labilni i da lako, u kratkim razdobljima, pokazuju fluktuacije; to je važno, jer ne bi se ni moglo stvarno očekivati da jedno prefinjeno paranormalno dejstvo začas izmeni neku osobinu organizma koja ostaje (u normalnim uslovima) dugoročno ista. I tako dalje.
     Opšti značaj ovih studija je ogroman. Sumirali smo nalaze 655 testova iz prebogate raznovrsnosti ogleda i dobili smo sledeći ukupan rezultat: verovatnoća da se sve to, što se tokom ogleda desilo, dogodi samo pukim slučajem iznosi manje od jedan prema trideset hiljada milijardi. Znači, dokazi da volja jednih ljudi može delovati na ponašanje i nesvesnu aktivnost drugih ljudi ovde su kristalno jasni, a nalazi su u dugim serijama ogleda ostajali konzistentni. Ni govora nema o statističkim igrarijama koje bi omogućile nekome da u jednoj seriji ogleda 'izvuče ni iz čega' ili 'nategne' nekakve tobožnje rezultate, u drugoj seriji druge rezultate i tako dalje, a sve to bez osnove u stvarnosti. Dovoljno je da proučimo samo elektrodermalne studije, kojih je bilo 15, i da se uverimo kakva je doslednost u njima pokazana i naučno dokazana.
     Braud i njegova glavna saradnica Merilin Šlic napisali su opširan prikaz celokupnog ovog rada. U tom prikazu razmotrili su i deset glavnih suparničkih hipoteza koje bi mogle poslužiti da se rezultati objasne, a da se ne prizna nikakvo paranormalno delovanje. Jedna od tih hipoteza jeste pristrasnost 'ugrađena' u samu opremu; druga, da je statistika vođena na neki problematičan način; treća, da su ciljni ljudi bili pod udarom nekih drugih, fizičkih stimulusa koje niko nije merio niti uopšte uzimao u obzir; sledeća, da se naprosto zadesilo da biološki ritam nekih ljudi bude podudaran sa onim što se psihokinetikom želelo postići; zatim, da su se potkrali placebo efekti, ili efekti iščekivanja, i tako dalje. Braud je dokazima srušio svako pojednino od tih deset alternativnih objašnjenja - dakle, pokazao je da su neodrživa i da ne mogu, ni pojedinačno ni zajedno, osporiti opažene efekte.
     Uzeta zajedno, ova istraživanja dokazala su, po svemu sudeći, da čovek može čistim naporom svoje volje uticati na telesno delovanje nekog drugog čoveka. Opaženi su i smirujući i uznemirujući efekti. Delovanje na krv, enzime i na krvni pritisak snažno sugeriše da se i isceljenja mogu postići.
     Mi smatramo da je Braudov program bio dugotrajan, pažnje vredan, izvrstan istraživački poduhvat. Priznati se mora da još niko nije uspeo da ponovi te Braudove sjajne rezultate, ali treba imati na umu da to može biti naprosto zato što niko nije uspeo da uloži u bio-PK toliku količinu vremena, materijalnih sredstava i toliku odlučnost; nije se našao niko da tako mukotrpno, a tako uspešno, izvede tako obimne naučnoistraživačke poduhvate u ovoj oblasti. Bilo je, itekako, drugih ogleda iz oblasti biološke psihokinetike, na primer sa jednoćelijskim organizmima; ti ogledi, koliko se može videti, podržavaju Braudove nalaze. Dakle, ne bi bilo istinito reći da su Braudovi ogledi bez podrške; ali istina je da su nedostignuti po obimu. Pa, kad se ima u vidu da su itekako podržani drugim, makar i skromnijim ogledima iz iste oblasti, oni doista pred skeptika stavljaju snažan izazov.

     Psihokinetika: rezime

     Ovo je bilo dugačko poglavlje. Nadamo se da će čitaoci zaključiti da se isplatilo polaziti na taj put. Još je Danijel Danglas Houm, u devetnaestom veku, dao dokaze da PK postoji; dokazi za to dobijeni su i Šmit-Dženovom mašinom, i to dokazi itekako snažni; a Braudovim radom naše znanje bitno je dopunjeno u nekim oblastima. Ne mogu se olako odbaciti ni najbolji od dokaza o poltergajstima, a ne može se sasvim zanemariti ni jezgro onih nalaza koji su dobijeni u istraživanjima o psihokinetičkom savijanju metala. Pa ipak, ostaje nejasna psihologija psihokinetike - kako ljudi to postižu i da li neki činioci naročito povoljno deluju na PK moć. Ova istraživanja dala su rezultate koji su vredni pažnje, podstiču na razmišljanje, a jednoga dana mogla bi imati i veliki praktični značaj. Sasvim je očigledno da bi moglo biti koristi od biološke psihokinetike; ali i mašinski PK efekti, iako su tako mali, mogli bi biti od koristi. Robert Moris, Din Radin i drugi objavili su hipoteze da bi PK mogao biti uzrok pojedinih padova sistema kod kompjutera, naročito tamo gde je kompjuterista bio pod stresom (nije mogao da stigne da obavi neki važan posao na vreme ili je bio izložen nekim drugim dramatičnim pritiscima na poslu). Po njihovom mišljenju, čak i veoma maleno PK dejstvo bilo bi sasvim dovoljno da mnogi kompjuterski sistem 'padne'. A kad pomislimo koliko u tehnologiji mikročipova ima stvari za koje po navici verujemo da 'moraju' uspešno delovati, a u stvari su veoma osetljive, lako je videti da pomenutu hipotezu treba shvatiti ozbiljno.
     U kasnijim poglavljima uhvatićemo se ukoštac sa nekima od temeljnih pitanja o paranormalnim moćima. Kako ona deluje? Da li je opstanak ljudske ličnosti posle smrti tela mogućnost koja zaslužuje ikakvo naučno istraživanje? Ali pre toga imaćemo jednu zanimljivu digresiju.
     Dosad smo razmatrali gotovo isključivo oglede u kojima pojedinac svesno pokušava da upotrebi svoju eventualnu paranormalnu moć ili, barem, zna da učestvuje u ogledu koji se odnosi na paranormalnu moć. Ali iz iskustva znamo da se u normalnom životu, izvan laboratorije, ispoljavanje paranormalnih moći skoro nikad ne dešava namerno. Za poneke snove čini se da su prekognitivni, za neke događaje izgleda da su telepatija, ali to se nikad ne dogodi zato što je neko odlučio da mu se to dogodi; nego, reklo bi se - uvek nekako 'samo od sebe', neočekivano. A to, dakako, nagoveštava da postoji izvestan diskontinuitet između onoga što pokušavamo u laboratoriji i onoga što se dešava u stvarnom životu.
     U poslednjih dvadeset godina bilo je nekih istraživanja koja su išla za tim da se ovaj jaz premosti, i to tako što bi bila ispitivana sposobnost ljudi da svoju paranormalnu moć upotrebe sasvim nesvesno i nenamerno - štaviše, (u većini slučajeva) nemajući pojma da su se našli usred ogleda o paranormalnoj moći. Upravo u takvim ogledima došlo se do nekih važnih rezultata koji su veoma bliski onim ispoljavanjima paranormalnih moći koja se događaju u običnom životu, kao što ćemo sad videti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
PARAPSIHOLOGIJA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA

     Mnogim ljudima koji su u stvarnom životu imali neko spontano ESP iskustvo teško je da sagledaju vezu tog iskustva sa rezultatima raznih naučnih istraživanja o paranormalnoj moći. "Sva ta istraživanja... imaju li ona ikakvu vezu sa onim što se desilo meni?" pitaju oni. Pa, dobro: i laboratorijski istraživači umeju da 'uhvate priključak' na svagdašnju, običnu paranormalnu moć. Tim načinom nesumnjivo su otkriveni neki izvori grešaka i zabuna. A laboratorijski ustanovljen fenomen ESP promašivanja sigurno nam kaže nešto o čoveku za koga se u običnom životu kaže da je 'baksuz'!
     U stvarnom životu paranormalna moć tek tako iskoči niotkud, dogodi se sama od sebe. Oni koji su doživeli ESP stvari, nisu prethodno odlučili niti 'krenuli' da ih dožive. Tu nema nikakvih namera. Kao što je istakao parapsiholog Reks Stenford, bilo bi logično očekivati da snaga evolucije, to jest prirodno odabiranje u borbi za opstanak, deluje protiv ideje da paranormalna moć nastupa samo kad to neka osoba svesno poželi. Stenford je bio pionir u korišćenju testiranja nesvesne paranormalne moći. Reč je o laboratorijskim testovima u kojima ispitanik nije svestan da se od njega očekuje neki paranormalni efekat.
     Ovakvi testovi kažu nam više o načinu na koji paranormalna moć deluje u stvarnom životu. Osim toga, oni redukuju ono što se testira. Ne može ispitanik da padne u tešku zabrinutost u smislu "Hoću li uspeti? Ili ću podbaciti?" ako uopšte ne zna da je testiran. Naravno, tu se otvaraju neka etička pitanja. Da li je u redu da eksperimentator bukvalno vara ljude, da im ne govori istinu o onome što se dešava u laboratoriji? Stenford je veoma osetljiv na takva pitanja; o njima je raspravljao opširno. U ogledu sa 'nesvesnom' paranormalnom moći postoji pasivno zavaravanje, naime, ispitaniku se ne kaže cela istina o opremi u toj laboratoriji; ali ne postoji aktivno zavaravanje - naime, niko, baš, ne govori ispitaniku laži. To je ključna razlika, pa bi čitalac (ili čitateljka) trebalo da ima na umu, dok razmatra oglede koje ćemo sada opisati, da oni nisu bili ni u kom smislu neetični.
     Pre nego što razmotrimo Stenfordove oglede, pogledaćemo kakva teorija stoji iza njih, jer teorija je bila formulisana pre ovih ogleda, a istraživači su se, čak, njome rukovodili i usmeravali. U tom pogledu, Stenfordov rad spada među najelegantnije u naučnoj parapsihologiji. Stenford je nedavno objavio jednu opširnu, revidiranu i modernizovanu varijantu svog modela; možete je naći u bibliografiji. Pozivamo svakoga ko se zanima za ovo polje da prouči tu knjigu. Pisana je eruditski i tako valjano da bi zadovoljila i prikazivače u prestižnim ortodoksnim časopisima kao što je Psychological Review. Kamo sreće da se veći broj psihologa i drugih naučnika potrudi da razmotre Stenfordove spise.

     Paranormalna moć za svakoga?

     Stenfordov radni model teorije o delovanju paranormalnih moći u svakodnevnom životu ima pomalo zastrašujući naziv: 'Posredovana ESP instrumentalna reakcija', odnosno, u skraćenom obliku, PMIR. U prvobitnoj formulaciji, suština PMIR-a sastoji se u sledećem.
     Ljudi koriste paranormalnu moć, a da toga nisu ni svesni. Koriste ESP da skeniraju (pretražuju) okolinu i da u njoj nalaze, u skladu sa svojim potrebama, korisne informacije koje ne mogu dobaviti ni na koji drugi način. A kad pribavi neku informaciju koja je od značaja za njega, čovek reaguje, normalnim načinima, ali ako je to baš nemoguće, eventualno i paranormalnim načinima.
     Ovaj model ima tri komponente: pojam ESP kao mehanizma za skeniranje, zamisao da paranormalna moć radi u skladu sa čovekovim potrebama, i ideju da ESP detekcija relevantnih informacija može dovesti do raznih, pa i psihokinetičnih, ljudskih reagovanja. Ove tri komponente treba razmatrati odvojeno.
     Stenford je prvu od tih komponenti brzo napustio: izostavio je skeniranje. Došao je do uverenja da je pretpostavka o aktivnom skeniranju nerazumna, jer bi se takvim skeniranjem mogle pribaviti ogromne količine informacija, koje bi zahtevale odgovarajući (a to znači ogroman) obim obrade podataka. Čak i ako bi se pretpostavilo da je skeniranje ograničeno samo na one događaje koji su čoveku važni, korisni ili potrebni, poplava informacija mogla bi biti ogromna, što čini celu ideju slabo verovatnom: mozak bi teško uspevao da deluje pod tim okolnostima. Zato je Stenford stavio jači naglasak na orijentaciju paranormalne moći ka cilju: naime, paranormalna moć deluje u pravcu ostvarenja nekog cilja, a taj cilj je da se zadovolje neke potrebe.
     Pa i tako ostaju neki problemi. Teorije o svrhovitom, odnosno upravljenom ka nekom cilju ponašanju prolazile su dosad, u psihologiji, i dobro i loše; u ovom trenutku nisu baš u modi. Time što je odustao od pretpostavke o aktivnom skeniranju, Stenford je samo načinio veliku prazninu u svojoj teoriji; a kakvo je to orijentisanje ka cilju moguće u PMIR, on nije precizirao.
     U jednom trenutku Stenford je, u želji da premosti tu prazninu, predložio model 'konformiteta', ali nama ta zamisao nije jasna; u parapsihologiji nije dočekana s oduševljenjem. Ako bismo o njoj poveli raspravu, to bi nas odvelo na neke opskurne i apstraktne pobočne stazice, pa ćemo se, za sada, usmeriti na nešto drugo - naime, na razmatranje eksperimentalnih dokaza koji bi nas mogli uveriti u to da uopšte ima ikakvog razloga da čitavu ovu oblast u istraživanjima paranormalnog uzimamo ozbiljno.
     Kao prvo, nema sumnje da je bilo mnogo ogleda u parapsihologiji u kojima je na subjekte, dok je test trajao, delovao i neki element koji ispitanicima nije bio poznat, to jest ostao je skriven od njih. Sada govorimo samo o svesnom testiranju, dakle o onim testovima gde ispitanici znaju da su na testu; ali poenta koju treba shvatiti jeste da ti elementi testa koji su skriveni i koje ispitanik može da nasluti samo ako ima paranormalnu moć, itekako utiču na rezultate. Evo jednog jednostavnog primera. Psiholog Džejms Karpenter testirao je ispitanike podeljene u dve grupe: one koji su visoko neurotični i one koji pokazuju vrlo malo neurotičnosti, to jest smireni su. Bio je to standardni ESP test sa zatvorenim kovertama u kojima se nalaze karte; ali Karpenter je 'propustio' da im kaže da se u nekim od serija testova u svakoj koverti nalazila, uz kartu, još i po jedna pornografska slika! Kad je analizovao rezultate, Karpenter je ustanovio da su neurotični postizali bolje rezultate sa običnim kovertama, a lošije sa onim gde je bila i slika, dok je kod smirenih bilo obratno. Drugim rečima, ljudi su različito reagovali na taj element, za koji pojma nisu imali da je dodat, a njihove reakcije zavisile su od jedne ključne karakterne osobine koja, poznato je, ima veliku ulogu u ESP pogađanju. Ovi ogledi, kao i drugi, slični njima, pokazali su da ljudi ne koriste ESP samo da bi pogađali ono što im je rečeno da pogađaju, niti čak da bi postigli ono što misle da žele da postignu!
     U jednom ogledu pred kraj šezdesetih godina Stenford je tražio od dobrovoljaca da odslušaju magnetofonski snimak na kome jedna osoba priča svoj san, a zatim da odgovaraju na pitanja o tome. Nigde nije pomenuto da sve to ima ikakve veze sa paranormalnim. Kamuflirani deo ogleda sastojao se u tome što su izvesni odgovori bili ciljni (želelo se da ih ispitanik kaže), dok neki drugi nisu bili ciljni (želelo se da ih ispitanik ne kaže). Stenford je želeo da vidi da li će nehotična paranormalna moć pomoći dobrovoljcima da pogode ciljne i da promaše ne-ciljne odgovore. Da bi dobrovoljci to postigli, morali bi putem svoje paranormalne moći da naslute šta treba malčice 'zaboraviti', a čega se treba malo pomnije, tačnije setiti. Rezultati ovog ogleda pokazali su vrlo jasno da je delovanje pamćenja kod dobrovoljaca bilo pod uticajem njihove paranormalne moći, iako oni nisu znali da se upravo to testira.
     U proteklim godinama prijavljeni su još mnogi ogledi slične prirode. Da bismo se u njima snašli i razabrali, povežimo ih sa glavnim uporišnim tačkama Stenfordove teorije.

     'Potrebna' paranormalna moć

     Jedna od ključnih komponenti modela PMIR jeste pojam 'potrebe'. Kod Stenforda taj pojam ostaje nedefinisan, a u nekim svojim spisima on umesto 'potreba' kaže 'dispozicija', što je možda bolji termin. Taj deo njegove teorije koristi znanja pribavljena u konvencionalnoj psihologiji o potrebama i dispozicijama. O ta dva termina vode se rasprave (šta su potrebe, a šta su dispozicije, i koje su od njih važnije), ali o nekim potrebama sporenja nema - hrana je potrebna, voda je potrebna, sklonište takođe; bezbednost, bliskost, druženje, sve su to potrebe. Kakvim dokazima raspolažemo da potreba (bez obzira na to kako je definišemo) jeste važan element u aktiviranju nečije paranormalne moći?
     Jedan pravac istraživanja koji bi ovde mogao biti značajan sagledaćemo kroz seriju ogleda koje su u Utrehtu obavili Vilijem Braud, Reks Stenford i i Martin Džonson, a i drugi. Ovi ogledi biće naročito zanimljivi mlađim čitaocima. Svi su u suštini bili varijacije na istu temu: ispitanici su bili đaci, situacija akademska (dakle, kao u školi), dobijali su upitnike, pa je trebalo da zaokruže tačan odgovor između nekoliko ponuđenih, ili su dobijali listove hartije na kojima je trebalo da pišu esej o nečemu, ali u svežnju drugih papira ispod toga bio je sakriven, bez znanja tih ispitanika, i jedan list u kome su bili tačni odgovori na neka pitanja, ili bitne informacije potrebne za pisanje jednog dela tog eseja. Dakle, đaci sede i rade, a tačno ispod njihovog nosa su i odgovori, ali tako skriveni da oni za to niti znaju niti mogu u njih da zavire. Naravno, đaci kao đaci - imaju jaku dispoziciju da odgovore što bolje, što tačnije, ili da napišu što bolji pismeni sastav. Rezultati su sledeći: đaci su zaista primetno bolje odgovarali na pitanja (ili pisali eseje) kad su im na takav skriveni način približavani tačni odgovori ili potrebni podaci. Da li je to bilo pribavljanje znanja pomoću ESP, zasnovano na potrebi? Da li je uspehom ovih ogleda podržan model PMIR?
     Ni sam Stenford nije čvrsto ubeđen u vrednost nekih od tih ogleda. On napominje, na primer, da je etičnost pojedinih ogleda bila problematična; u nekim slučajevima bilo je i tehničkih problema koji bacaju sumnju na prihvatljivost zaključaka. Ali ovde naprosto nemamo prostora da opisujemo o kakvim je problemima reč; zato ćemo naprosto zaključiti da je i sam Stenford bio rezervisan u vezi sa njima. Evo ipak jednog primera. Stenford kaže da se u PMIR teoriju ne uklapaju dobro Braudovi nalazi da je uspeh đaka u 'izvlačenju' informacija iz skrivenog papira obrnuto srazmeran uspehu tih istih đaka u odgovaranju na ona pitanja za koja im, ni u skrivenom materijalu, nije data nikakva pomoć. Ali Braud je tvrdio da upravo taj nalaz snažno podržava PMIR teoriju, a evo kako: đaci koji baš ne vole mnogo da uče, ili nisu osobito pametni, slabo odgovaraju na pitanja koja su u upitniku data. Baš zato je veća, jača njihova potreba za ESP, pa oni posežu za svojim paranormalnim moćima i, dabome, uspešnije pogađaju odgovore na ona pitanja za koja u skrivenom papiru odgovori jesu dati. Ovo zvuči razumno, ali Stenford kaže da, zapravo, nije razumno. Jer neki od loših đaka loši su zato što beže sa časova ili ih sve to skupa ne zanima mnogo. Na drugoj strani su odlični đaci; neki od njih su zaista 'bubalice', ali barem se iskreno i veoma trude da postignu uspeh. Dakle, slika niti je jednostavna, niti jasna. Jedan eksperimentalni nalaz koji, na prvi pogled, podržava PMIR teoriju, zapravo je, baš, ne podržava, po mišljenju samog autora te teorije, Reksa Stenforda. Stenford je ukazao na činjenicu da su se mnogi đaci sigurno zapitali šta je to priloženo ispod formulara, kakvi su to zatvoreni papiri koje ne možeš prelistati. Šta ako su naslutili da se tu nešto 'muva'? Da li su testovi bili zaista bez svesnog pokušaja učesnika da koriste ESP?
     Očigledno da bismo dobili jaču potvrdu za PMIR teoriju ako bismo obavili studije u kojima bi varirala jačina neke potrebe i u kojima bi, možda, i uspeh ispitanika varirao tačno tako, u skladu sa jačinom potrebe. Ali tu je potrebno jedno upozorenje. Psiholozi (a i obični ljudi) dobro znaju da čovek kome je do nečega premnogo stalo počinje da pokazuje lošije rezultate na testovima. Tačni načini na koje do toga dolazi zavise od vrste testa, od okolnosti i od vrste potrebe koja čoveka goni, ali načelo je uvek isto: čovek koji očajnički pokušava da uspe počinje, tako uznemiren i pod stresom, da greši. Znači, odnos između ispitanikove potrebe i nivoa njegove paranormalne moći možda neće biti jednostavan. Kad bi bio jednostavan (u smislu: što veća potreba, to jača paranormalna moć), onda bi najsiromašniji ljudi uspešno koristili svoju paranormalnu moć da dobijaju na lutriji ili na sportskim kladionicama. Imajući na umu ovo upozorenje, razmotrimo malo podrobnije jedan od Stenfordovih ogleda.
     Stenford je testirao dobrovoljce, muškarce, po najjednostavnijem sistemu asocijacije reči: ispitanik čuje jednu reč, a tada treba da kaže neku svoju reč, prvu koja mu padne na um. Zatim čuje drugu reč (a pripremljen je niz takvih), pa opet kaže svoju, prvu koja mu padne na pamet, i tako dalje. Ali samo oni koji su odgovarali neobično brzo, ili neobično sporo, pozivani su da učestvuju u drugom 'ogledu'. Niko im nije rekao da će išta zavisiti od brzine njihovog reagovanja, i zato je to bio test nesvesne paranormalne moći.
     Drugi 'ogled' sastojao se u tome da ispitanici (sve muškarci) gledaju slike mladih žena koje se svlače i da biraju najzgodniju. Za većinu muškaraca to je baš prijatan način da se provede izvesno, kraće, vreme! Stenford je ovako računao: ako neki od ispitanika naslute, paranormalnim načinom, da će se drugi 'ogled' sastojati samo u preturanju po tim fotografijama, biće motivisani da se dosete i šta se u prvom ogledu tražilo (veoma brzi odgovori ili odgovori sa veoma dugim oklevanjem), pa će u skladu s tim i postupiti. Osim toga, Stenford je odredio da ispitivači - dakle, osobe koje rade sa ispitanicima - u prvom testu budu u jednoj polovini slučajeva muškarci, a u drugoj polovini slučajeva žene. Zašto? Zato što žena u toj (ispitivačkoj) ulozi može pobuditi kod ispitanika (muškarca) neke seksualne pomisli ili osećanja, a to bi trebalo da dovede do jačeg ESP efekta.
     I šta se dogodilo? Broj onih koji su odgovarali veoma hitro, ili sa veoma velikim oklevanjem, bio je upadljivo veći u slučajevima kad je u ulozi ispitivača bila žena! A jedini način na koji su ispitanici mogli da dokuče čitav sistem i stignu do drugog, prijatnijeg 'ogleda' bilo je vančulno opažanje, jer nikako drugačije nisu mogli da saznaju šta se, u stvari, traži i šta se sprema. A na jačinu njihove potrebe da stignu do prijatne nagrade uticao je pol eksperimentatora.
     Hitno su nam potrebne nove studije ove vrste. Do danas, ovu Stenfordovu studiju nije ponovio nijedan istraživač; iz tog razloga, ma koliko da su Stenfordovi rezultati primamljivi i zanimljivi, mi ne znamo sigurno da li su i tačni. Kad još nekoliko drugih naučnika pokuša isto, i kad vidimo njihove rezultate, znaćemo zasigurno.

     Korišćenje PK za zadovoljenje potreba

     Šta reći o PK strani PMIR modela? Imamo izvesne dokaze da se ESP može koristiti za otkrivanje informacija koje su u nekoj vezi sa potrebama osobe i da jačina ESP može zavisiti od jačine tih potreba. A imamo li ikakve dokaze da čovek može da pribegne upotrebi svoje PK moći da bi zadovoljio neku potrebu, ako su mu svi drugi kanali za to zatvoreni? Možemo govoriti i u terminima PMIR modela: ako PMIR može postići svoje ciljeve samo korišćenjem 'paranormalne reakcije', da li će se to i desiti? U gore opisanom ogledu, bila je dovljna jedna sasvim normalna reakcija - naime, bilo je dovoljno da kandidat zabrza ili veoma odugovlači sa odgovorima, pa da se njegova želja ispuni. U jednom od najupečatljivijih Stenfordovih ogleda nije bilo tako.
     Testirano je četrdeset muškaraca. Svaki je na test izlazio sam. Svaki ispitanik je na početku dobio da svesno radi jedan kratak test psihokinetičke moći, sa Šmitovom mašinom. Posle toga ispitaniku je rečeno da predstoji ogled iz psihologije, i to iz oblasti koordinacije pokreta. A taj test bio je takozvano 'praćenje sredine trake', vrlo dosadan posao. Naime, ispitanik ima pred sobom jednu traku koja se pomiče malo levo, pa malo desno, i stalno tako; pomoću jednog indikatora on treba da pokazuje uvek tačno na sredinu te trake. Stenford je podesio da traka veoma sporo ide ulevo i udesno, da bi sve bilo još dosadnije. Svakom ispitaniku je rečeno da očekuje četrdeset pet minuta te gnjavaže.
     Ali dobrovoljci nisu znali da je na izvesnoj daljini od njih Stenford namestio jednu REG mašinu koja je u razmacima od po deset sekundi proizvodila po deset impulsa, a usmeravala ih u šest različitih kanala. Ta mašina je radila svoj posao, dok se svaki dobrovoljac trudio da na ekranu 'drži sredinu'. Ako bi se u bilo kom trenutku desilo da mašina od proizvedenih deset usmeri sedam impulsa u jedna isti kanal (a verovatnoća za to je mala; umemo je veoma tačno izračunati), time bi bio aktiviran signal da dođe drugi eksperimentator, oslobodi ispitanika daljnjeg 'praćenja sredine' i povede ga u drugu sobu, na drugi zadatak, koji se sastojao (pogodićete) od pregledanja fotografija oskudno odevenih mladih dama.
     U suštini, dakle, ogled se sastojao u tome da ljudi rade nešto što je do besvesti dosadno, s tim da ako u jednoj udaljenoj prostoriji jedna mašina učini nešto čudno i slabo verovatno, oni pobegnu od te dosade i pređu na mnogo zabavniju aktivnost. Međutim, ako se mašina ponaša onako kako je normalno da se ponaša, oni će biti osuđeni na četrdeset pet minuta dosade. Njihova potreba u ovom slučaju je sledeća: izvući se, izbeći tu dosadu. To je bilo izvodljivo - trebalo je samo na neki način da utiču na mašinu, ali pošto im niko nije rekao za njeno postojanje, morali su je prvo pronaći pomoću svog ESP. Pošto je verovatnoća da se mašina počne čudno ponašati bila mala, jedini način uticaja bio je upotrebiti neku svoju psihokinetičku moć i malo 'pogurati' mašinu da učini neuobičajen, malo verovatan postupak. Iz ovog razloga, ogled je veoma dobro usklađen sa PMIR modelom: pojavljuje se ESP detekcija podstaknuta jednom potrebom, kao i ispitanikovo PK reagovanje u službi te potrebe.
     Rezultati ogleda bili su jasni i nesumnjivi. U onoj prvoj etapi, a to je bio svesni PK test, dobrovoljci su, kad ih gledamo sve zajedno, postigli rezultat samo malčice iznad puke slučajnosti. Ali na testu nesvesne primene psihokineze postigli su rezultate daleko iznad onoga što bi čistom slučajnošću mogli. Da je zaista delovala samo puka slučajnost, nekih 7,2% njih bi se izvukli od dosadnog dela posla; a u stvarnosti, u ogledu, čak 20% njih se izvuklo. Ovo snažno podržava PMIR teoriju. Takođe je zanimljivo da su ti ljudi postigli mnogo veće rezultate nesvesno nego svesno. Možda su paranormalni efekti u stvarnom životu daleko snažniji od onoga što možemo izmamiti iz ljudi u laboratoriji.

     "Znači, zato sam ja to uradio..."

     Za Stenfordov model postoje i anegdotski dokazi. Teorija PMIR sugeriše da će čovek samo izuzetno biti svestan da je pomoću ESP pribavio neku informaciju, a u većini slučajeva neće biti toga svestan. Moguće je da ESP utiče na ponašanje jedne osobe, a da ta osoba čak ni ne sluti da se išta paranormalno dogodilo. Probuditi se ujutru i reći: "Auh, ovo je bio prekognitivan san!" ili videti duha jedne osobe u trenutku kad ta osoba umire, to su događaji koji možda samo čine vrh ledenog brega. Upotreba paranormalne moći možda je mnogo češća.
     Uzmimo dva jednostavna primera. Prijatelj jednoga od dvojice autora ove knjige imao je naviku da se šeta po gradu Kembridžu, i to uvek istom putanjom, koja je njemu bila omiljena, a duž koje je mogao razgledati znamenitosti grada i lepe predele. Jednom prilikom premišljao je o mogućnosti da sam, kod kuće, proizvodi vino, a onda je krenuo još jednom u šetnju. Za vreme šetnje nastavio je razmišljati o pravljenju vina. I tada je - prvi put, jer to nikada ranije nije radio - skrenuo sa uobičajene staze, zanet u razmišljanja, ne mareći stvarno kuda ide, i prenuo se tek kad su ga noge donele, takoreći same, pred jednu prodavnicu vina. I gle, pukim slučajem zadesilo se da su toga dana u prodavnici imali izvestan broj sanduka sa praznim bocama; nameravali su da ih sve bace. Pitao je prodavce i oni su mu istog časa dozvolili da te boce odnese kući. Posle ih je upotrebio za svoj poduhvat pravljenja vina. Podudarnost, naravno. Ili 'sreća'? Šta ako je 'sreća' samo sinonim za efektno korišćenje paranormalne moći?
     Stenford je lično naveo drugi primer. On i njegova supruga vraćali su se jedne noći kolima kući iz opere i trebalo je da na jednom mestu siđu sa autoputa. Neposredno pre tog zaokreta, obuzela ga je vrlo jaka želja da ne skrene tamo nego da produži pravo i vozi do jednog zaliva gde bi gledao patke i guske. Iako su i Stenford i njegova žena pasionirani posmatrači ptica, ova želja bila je očito nerazumna u to doba noći - blizu ponoći. Stenford se zapitao nije li to delovanje PMIR, pa je odlučio da ipak skrene prema kući, ali da vozi sasvim polako i oprezno, za slučaj da je malopređašnja iracionalna želja bila paranormalno upozorenje na nešto. I zaista, nedaleko od tog mesta naišli su na vrlo opasnu situaciju na drumu.
     U oba ova slučaja činilac koji je u vezi sa potrebom nije bio svesno prepoznat. Naš prijatelj nije iznenada pomislio "Aha! U jednoj prodavnici mogu se besplatno dobiti neke prazne vinske boce!" i pošao tamo, a Stenford nije osetio kakve je prirode ta opasnost na drumu. Nešto je opaženo putem ESP i ta detekcija izazvala je kod pojedinca reakciju koja mu je pomogla da se približi, ili izmakne, onoj stvari koja je bila u vezi sa njegovom potrebom (vinskim bocama, opasnoj situaciji na drumu). Kao što Stenford ukazuje, da je poslušao svoju naglu želju i produžio do zaliva, nikada ne bi ni doznao za onu opasnu situaciju na drumu. Koliko puta nas paranormalna moć usmeri da zaobiđemo nešto opasno? I obratno: kazati da je neko 'baksuz', da je malerozan, sklon nezgodama, to je možda samo drugi način da se ustvrdi da ne uspeva da koristi paranormalnu moć.
     Pojedinosti Stenfordove teorije omogućavaju nam da načinimo mnoge prognoze o najverovatnijim i najčešćim pojavama ove posredne vrste paranormalne moći. Mi ovde nemamo prostora za razmatranje svih postulata PMIR teorije, ali navešćemo samo nekoliko primera, da bi čitalac osetio 'aromu' toga.
     Stenford sugeriše da će paranormalno izazvane misli, utisci i ponašanja biti slični onima koji nastaju zbog normalnih, ali podsvesnih ili, tačnije rečeno, predsvesnih, naslućivanja o nečem. U ogledima to znači da će ispitanik reagovati na svoje ESP opažanje onako kako bi reagovao i na neki nadražaj koji je primio normalnim putem, ali ne svesno nego subliminalno. Subliminalni stimulusi su oni koji su izloženi našem, recimo, pogledu tako kratko (možda jedan stoti deo sekunde) da ih čovek ne može svesno prepoznati, a ipak deluju na našu svest, naše uspomene i naše ponašanje.
     Staviti na proveru ovu zamisao nije nimalo jednostavno zato što je testiranje subliminalne percepcije, i u običnoj psihologiji, pravo minsko polje. Međutim, Stenford je razmotrio rezultate desetak dobrih ogleda te vrste (koje su izvodili drugi eksperimentatori) u kojima je upoređeno kako će se ljudi ponašati kad dobiju subliminalne stimuluse, a kako u slučaju ESP saznanja; našao je da postoje neke opšte sličnosti između ta dva. Konkretno: oni pojedinci koji su postizali dobre rezultate na testovima subliminalnog opažanja takođe su postizali dobre rezultate i na ESP testovima, kad je priroda tih testova bila slična. Korelacija je bila slaba, ali je nadmašivala puku slučajnost, a to podržava Stenfordovu teoriju. Izgleda da postoji neki jasan kontinuitet između načina na koji reagujemo na stimuluse koje svesno primetimo, na one koje primetimo, ali samo subliminalno, i na one koje primetimo isključivo pomoću vančulnog opažanja.
     Stenford dalje sugeriše da postoje određeni tipovi reakcija koji bi mogli biti uspešniji od nekih drugih kad podsticaj dođe paranormalnim putem; bile bi to neke reakcije koje 'spremno čekaju' i čim naiđe informacija pribavljena kroz ESP one otpočinju. Kao primer iz stvarnog života, Stenford navodi slučaj čoveka koji je hteo da telefonira prijatelju, ali je greškom okrenuo pogrešan broj i dobio vezu sa jednom osobom kojoj je bila potrebna hitna medicinska pomoć. Ta osoba uspela je da dozove sebi nekoga ko će pogrešiti broj (a dovoljno je bilo samo da se jedna brojka u telefonskom broju pomakne za 1, to jest promeni za toliko) i uspostaviti spasonosnu vezu. Takve greške 'čekaju spremno u nama', a verovatnoća da će se desiti je osrednja. Možda paranormalne informacije najlakše izazovu takvu, već 'spremljenu' reakciju. Neku podršku za to daju izvesni testovi koji su obavljeni, a u kojima se tražilo asociranje reči u uslovima skrivenog ESP delovanja, ali nalazi su takvi da se o njima može razgovarati samo u čisto tehničkim terminima, a trebalo bi ih i proveriti dodatno, tako da ovde nećemo ulaziti u pojedinosti. Ali, ukratko, to je bio još jedan slučaj u kome se sitni detalji Stenfordove teorije dobro 'drže' prilikom sofisticirane naučne provere.

     "...i zato nisam."

     Stenfordova teorija sadrži i neka predviđanja o ograničenjima koje bi, po PMIR, trebalo da postoje u paranormalnom delovanju. Kao prvo, okolnosti mogu sputavati ljude i onemogućiti paranormalna ispoljavanja. Pretpostavimo da je neko kupio vrlo skupu avionsku kartu i da onda, malo pre poletanja, oseti jaku želju da putuje ipak vozom, a ne avionom. Pretpostavimo da će se taj avion srušiti i da taj čovek prima panično ESP obaveštenje da ne ulazi u tu letelicu. Međutim, pošto je već potrošio tolike pare, a pošto, osim toga, verovatno i ima vrlo ozbiljnu potrebu da na svoje odredište stigne na vreme, sasvim je mala verovatnoća da će on otkazati kartu. Čak i ako paranormalna upozorenja budu veoma jaka, on će ih verovatno sebi objasniti kao 'slabe nerve' ili nešto slično. Ima tu još nekih okolnosti koje ga mogu dodatno sputavati: na primer, on možda ima naviku da sve svoje obaveze proverava i po nekoliko puta, da vrlo temeljito obezbedi prevoz do aerodroma i stizanje na vreme, tako da nema mesta za 'slučajnu' grešku, bez obzira na to što bi mu ta greška spasla život. Vidimo, dakle, da ponekad okolnosti naprosto neće dozvoliti da se ispolji ona reakcija na paranormalno upozorenje koja bi bila najkorisnija.
     Postoje i mnogi drugi psihološki činioci koji bi mogli da ometaju ispoljavanje paranormalnih pojava. Ranije smo govorili o jačini, to jest silovitosti potrebe. Ako, u svakodnevnom životu, jedna osoba oseća suviše jaku potrebu za nečim, možda paranormalna moć neće delovati, a može početi da se događa čak i ESP promašivanje. Sukobi dveju ili više različitih potreba, kao i pojedine odlike ličnosti, takođe mogu imati inhibirajuće delovanje na paranormalnu moć. Možda će neki neurotičan muškarac iskoristiti svoju paranormalnu moć da upriliči susret sa nekom zgodnom ženom, ali ne na takav način da bi stvarno 'došlo do nečega', to jest do seksualne veze; jer on se u dubini duše toliko plaši seksa da ga, zapravo, i ne želi iskreno.
     Ima i drugih činilaca koji su takoreći odveć upadljivi. Elementi rigidnosti u čovekovom ponašanju inhibiraće ispoljavanje paranormalne moći (po PMIR teoriji); onaj ko se nepromenljivo drži svojih rutina i svojih ranije sačinjenih planova neće ni pod ESP uticajem promeniti ništa. (Za ovo Stenford navodi jedan neozbiljan primer. Neka osoba kaže: "Ma neću ni da čujem za odlazak sa tobom na umetničku izložbu; još pre šest meseci sam isplanirala da danas vodim mog psa na šamponiranje.") Jake preokupacije takođe će inhibirati paranormalnu moć; ako si dogurao do trideset trećeg poglavlja nekog veoma uzbudljivog romana koji ima ukupno trideset pet poglavlja, ništa te neće odvući od njega dok ga ne završiš!
     Sam zdrav razum sugeriše nam takve stvari; za neke od njih dobijeni su eksperimentalni dokazi u laboratorijama, ali njihova najveća snaga oseća se izvan laboratorije. Uostalom, PMIR teorija i jeste smišljena sa namerom da se skladno uklope u jednu celinu laboratorijski nalazi i događaji iz života.

     Mozak, naklonost i labilnost

     Stenfordov model baca zanimljivu svetlost na dokaze sa kojima smo se već, do sada, upoznali. Na primer, nudi alternativno objašnjenje zbog čega izmenjena stanja svesti, kao što su hipnoza, san i gancfeld, mogu pojačati paranormalnu moć. Umesto da taj efekat pripisuje smanjenju unutrašnje i spoljašnje 'buke', Stenford nudi drugo tumačenje, u terminima spontanosti i labilnosti (otvorenosti za promene). Vilijem Braud razradio je ovo gledište.
     Stenford sugeriše da izmenjena stanja svesti opuštaju, to jest slabe delovanje upravo onih činilaca koji, reklo bi se, generalno deluju protiv paranormalne moći. Ljudi u izmenjenim stanjima nisu obuzeti obavezama u smislu: ovo moram danas, sad, ili posle ogleda, ono moram iduće nedelje i tako dalje; ne suzbijaju ih one ograničavajuće okolnosti koje smetaju delovanju paranormalne moći. Čini se da izmenjena stanja redukuju jedan specifični činilac koji je poznat kao stereotipija. Stereotipija je stručni, tehnički termin, ali lako je ilustrovati šta znači. U jednostavnim ogledima sa pogađanjem karata, ljudi pokazuju određene osobene naklonosti pri odgovaranju. Vrlo retko kažu isti simbol ili odgovor dva ili više puta uzastopce; dakle, naklonjeni su alterniranju, naizmeničnom kazivanju jednog, pa drugog odgovora. (Ova sklonost ka alterniranju vrlo snažno se ispoljava kod većine ljudi, u mnogim psihološkim okruženjima.) Skloni su da uspostave ravnotežu, da svakom tipu simbola poklone otprilike jednaku svoju pažnju, to jest jednak broj puta da ih kažu, ali takođe su skloni da neke simbole malčice više vole i češće kazuju nego neke druge, naročito simbole koji su na neki način kružni (ako bi bio upotrebljen ceo špil karata za kartanje, kec-pik biće pominjan češće nego jednom u 52 pokušaja). Postoje dokazi da ove naklonosti, to jest predrasude popuštaju u izmenjenim stanjima svesti. Stenford sugeriše da to, a ne sniženje nivoa buke, vodi ka pojačanju paranormalnih efekata. On lično analizovao je rezultate jednog ESP ogleda sa kartama, i našao da su oni ispitanici koji su pokazivali neku stereotipnu naklonost (na primer, da svaku od ponuđenih mogućnosti kažu otprilike jednak broj puta) pokazivali manji ESP uspeh nego oni koji su se pri odgovaranju prepustili spontanosti i manje uravnoteženom nagađanju.
     Moguće je da Honortonov model (redukcija buke) i Stenfordov model (spontanost) nisu nespojivi. Honortonov model iskazan je terminima spoljašnje buke i unutrašnje, telesne (mišićne i visceralne) buke; a Stenfordov model to može dopuniti jednim dodatnim razumevanjem onoga što se dešava u mozgu. Stenford je vršio neke visoko stručne, tehničke oglede sa gancfeldom da vidi koji bi od ta dva modela mogao biti tačniji. Nije dobio izrazite rezultate u prilog jednog, a na štetu drugog modela; kasniji ogledi davali su samo varijacije u okvirima čiste slučajnosti. Ako ih neko ne bude, nezavisnim radom, ponovio, nećemo ih moći protumačiti jasno. Prema tome, pitanje koja od te dve teorije je tačnija ostaje nerešeno.
     U PMIR modelu imamo jedan sofisticiran prikaz kako bi paranormalna moć mogla delovati u svakodnevnom životu. Model PMIR daje predviđanja koja su dobila umereno snažnu eksperimentalnu potvrdu - iako, avaj, moramo opet, po ko zna koji put, reći da je potrebno obaviti još mnoga dodatna istraživanja. Teorija PMIR pokušava da približi laboratorijsku paranormalnu moć i paranormalnu moć iz stvarnu života. Ona, štaviše, nudi mnoge široke puteve za dalja istraživanja. Ali mi sada moramo ostaviti takve perspektive za sobom i posvetiti pažnju jednom temeljnom pitanju: "Ako paranormalna moć postoji, na koji način deluje?"
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
FIZIKA PARANORMALNE MOĆI

     Skeptici često tvrde da je paranormalna moć nemoguća zbog toga što je nespojiva sa poznatim zakonima fizike. Ovo gledište, dabome, oslanja se na uverenost da su fizički 'zakoni' istiniti, i to baš 100,00 % istiniti, i istiniti za sva vremena. Ovo verovanje, kad ga pogledamo naspram istorije naučne misli, pokazuje se kao prilično nepouzdano, kao pretpostavka kojoj se ima šta zameriti. Osim toga, kao što ćemo videti, ima modela koji tvrde da je paranormalna moć barem saglasna sa onim što današnja fizika zna, ako nije i uključena u to. Pre toga pogledajmo sa stanovišta fizike šta je o paranormalnoj moći, po uverenju parapsihologa, dosad pouzdano utvrđeno.
     U srcu našeg znanja, avaj, leži jedna tajna: mi ne znamo kako paranormalna moć deluje. S druge strane, ogledi su dali rezultate koji ne mogu biti razumno objašnjeni delovanjem slučajnosti, a ni podvalom (ovu tvrdnju još jednom ćemo temeljito razmotriti u našem završnom poglavlju), rezultate koji po pravilima metodologije naučnog rada moraju biti prihvaćeni kao istinske anomalije, kao stvarni efekti. Mi uspešno merimo jačinu tih efekata, kao i delovanje (na njih) drugih merljivih činilaca kao što su odlike ličnosti, uverenja i izmenjena stanja svesti. Ustanovili smo da takvi efekti mogu biti pojačani procedurama kao što su izjašnjavanje ponavljano mnogo puta, da bi se na kraju odlučilo 'većinom sopstvenih glasova' (kao što je Rizl omogućio Stepaneku), kao i nešto egzotičnije uzimanje uzoraka po proceduri koju je ingeniozno smislio Din Radin. Nalazimo da radni modeli teorija koji nastoje da objasne ove efekte - i to Honortonov model sa smanjenjem šuma (buke) i Stenfordov model zvani PMIR - imaju naučnu koherentnost i daju predviđanja koja se mogu eksperimentalno potvrditi. Na paranormalnu moć može se delovati pomoću ljudskog htenja (pozitivno, ali i negativno), makar i da učesnici toga nisu svesni. Međutim, ima nekih slučajeva kad je zaista vrlo teško sagledati paranormalne pojave kao delovanje ma kog i ma kakvog ljudskog čula; očigledan primer za to jeste prekognicija, znanje o nečem što se još nije desilo.
     Ako je paranormalna moć nešto kao signal, što je implikacija naročito modela sa redukcijom šuma, koji bi poznati izvor energije mogao davati snagu za prenošenje tog signala?

     Kibernetski model

     Počnimo razmatranjem jednog radnog modela pomoću koga su naučnici objašnjavali ljudsko opažanje i ljudsko delovanje: to je kibernetski model, 'čovek kao mašina', 'mozak kao kompjuter'. Taj model kaže da informacije ulaze kroz čula i tako dospevaju u mozak. Do svakog našeg čula informaciju donosi neki fizički prenosnik signala - na primer, zrak svetlosti koji padne na mrežnjaču našeg oka i u njoj izazove određene hemijske promene. Onda mozak dekodira te, tako dobijene, informacije (i, nesumnjivo je dokazano, izvrši filtraciju, to jest odbaci mnoge koje su mu nevažne i nepotrebne; a kolika je tačno aktivnost mozga u tumačenju primljenih informacija i u utvrđivanju njihovog značenja - o tome psiholozi imaju različita mišljenja). Ako postoji potreba da se na osnovu pristiglih ili na osnovu nekih ranije prikupljenih informacija deluje, to jest da se stupi u akciju, mozak će ozganizovati poruke i poslati ih nervnim putevima, i to upravo onim nervnim putevima koji su prikladni za akciju što je mozak želi da preduzme: informacije će poteći iz mozga u poprečno-prugaste mišiće, ili u druge organe, u žlezde, one mogu uticati na naš hormonalni status i tako dalje. Izrazićemo se pojednostavljeno: ljudski organizam je tu viđen kao primalac informacija, koje mu stižu posredstvom nekog fizičkog transmisionog medijuma, primalac koji informacije obrađuje, a onda na osnovu njih deluje onako kako mu je poželjno.
     Da li je moguće sagledati paranormalnu moć kao još jednu funkciju ovako viđene ljudske mašine? Rajn je tvrdio da je paranormalna moć 'nefizička', a time je hteo da kaže da paranormalna moć nikako nije deo tog robota-čoveka; ali upravo on je skovao termin vančulno opažanje, a kakav je ogroman vrednosni sud već ugrađen u te reči! Tu nas sam jezik kojim govorimo prisiljava da mislimo o ESP kao o jednoj naročitoj, posebnoj vrsti opažanja i, u manjoj meri, o psihokinezi kao o nekoj naročitoj, posebnoj vrsti akcije, delovanja. Kod ESP, naša prva nagonska pomisao jeste da je tu posredi jedan opažajni proces, što nas obavezuje da potražimo nekekav fizički prenosni medijum za ESP, nešto što bi bilo analogno zracima svetlosti koji padaju u naše oči i donose nam informacije. Ima ironije u okolnosti da se time postiže upravo suprotno od onoga što je Rajn želeo i mislio kad je sačinio termin 'vančulno opažanje'.
     Međutim, ima vrlo jakih razloga da zaključimo da je nemoguće (ili da je, barem, krajnje neverovatno) da bi ma koji fizici poznat prenosilac informacija mogao pronositi ESP signale. Da ne bismo zamarali čitaoca obiljem podataka o izvesnim (potpuno neuspešnim) ogledima u kojima su pokušana povezivanja elektromagnetizma i paranormalne moći, preći ćemo odmah na suštinu. Pogledajmo samo oglede sa korišćenjem psihokineze da se deluje 'na slepo'. U tim ogledima ljudi žele da bačene kockice padaju tako da ostane okrenuta na gore jedna određena, željena strana, ali niko im ne kaže koja je to strana. Dakle, oni naprosto moraju priželjkivati da kockica padne 'kako treba', iako ne znaju kako je to. Drugim rečima, po kibernetskom modelu, da bi čovek ipak doznao kako to kockica treba da padne (koji broj se želi dobiti), morao bi da se posluži vančulnim opažanjem, a pošto ono sigurno nije jednako pouzdano kao kad čoveku jasno i glasno kažemo koji broj se želi, onda je, po kibernetskom modelu, jasno da bi trebalo da postižu veće psihokinetičke rezultate sa kockicama oni ispitanici kojima je rečeno koju stranu kockice treba da priželjkuju. Ali ogledi nisu to pokazali.
     Pažljivi čitalac verovatno je već razabrao da se ogledi opisani u ovom poglavlju nastavljaju, odnosno da su neki i sad u toku. U ogledima sa nehotičnim korišćenjem paranormalne moći ispitanici uopšte ne znaju da ih neko testira u vezi sa njihovom eventualnom paranormalnom moći. Kad se stvari posmatraju sa kibernetske tačke gledanja, ogled u kome neko mora da upotrebi ESP da bi dokučio šta se u ogledu zaista hoće, a zatim mora da upotrebi PK da bi to što se hoće ostvario, jeste jedan otežan ogled (jer ima tako mnogo da se uradi), pa prema tome ne bi trebalo da ispitanici postižu neke velike uspehe. Međutim, snaga paranormalnih efekata ispoljena u ovakvim testovima jednaka je, pa i veća, nego kad ispitanici znaju koje se delovanje od njih očekuje.
     Postoji jedan mogućan načinza spasavanje kibernetskog modela i teorije o postojanju nekog prenosioca signala. Taj način je sledeći: kažemo da možda postoji neki drugi činilac koji kompenzuje štetu koju činimo kad ispitaniku ne kažemo šta se, zapravo, od njega očekuje. Recimo da neznanje da je uopšte u toku nekakav ESP test, ili prepuštanje mutnoj uopštenoj nadi da će pasti 'ona prava' strana kockice, pa ma koja to bila, oslobađa ispitanika svake treme, svake brižnosti. A brižnost i trema rđavo deluju na paranormalnu moć. Može li taj činilac delovati kao protivteža onom negativnom, a negativno je valjda kad čovek ne zna da nešto treba da uradi ili ne zna šta tačno treba da uradi?
     Ovo je slab argument i može se začas poništiti rezultatima jednog od Šmitovih mnogobrojnih mašinskih PK ogleda. Ispitanicima je govoreno da treba da utiču na jednu REG mašinu da postane pristrasna, to jest naklonjena pojedinim, a ne nekim drugim, rezultatima. A u stvari su bile nameštene dve REG mašine naporedo; jedna je bila jednostavan binarni aparat, a druga, mnogo složenija, stvarala je mnogostruke impulse i tek posle njihovog, u suštini, 'glasanja' (dakle, na osnovu dobijene većine među njima) emitovala je binarne signale. Ispitanici su podjednako uticali na obe. Drugim rečima, psihokineza je delovala jednako na oba mašinska sistema, iako je jedan bio mnogo složeniji od drugog. To je, sa stanovišta kibernetskog modela, sasvim neočekivano, a pošto su psihološki uslovi bili isti za obe mašine, nema mogućnosti da neko tvrdi da su psihološki činioci (brižnost i slično) pomogli jednoj mašini, a ne i drugoj.
     Dakle, kibernetski radni model percepcije i akcije nailazi na izvesne probleme kad ga pokušamo preneti na oblast paranormalnih moći. Ima još nekih osobenosti paranormalnih moći koje te probleme čine još težim, što ćemo sada videti.

     ESP delovanje na daljinu

     Dozvolićemo sebi da budemo malo nestašni: počećemo nečim što teoriji o fizičkom prenosiocu ESP signala ne smeta nimalo, iako su neki skeptici tvrdili da smeta. Mnogi ogledi pokazali su, naime, da nema nikakvih dokaza da ESP deluje slabije ako se povećava razdaljina između osobe i predmeta (ili događaja) koji ta osoba pokušava da oseti. Najdramatičnija potvrda za tako nešto ostaje, dabome, ESP ogled u kome je učestvovao američki astronaut Ed Mičel iz programa 'Apolo'; on je sa ogromne daljine, čak sa Meseca, pokušao da pošalje telepatske poruke ispitanicima na planeti Zemlji i postigao rezultate koji sugerišu ESP.
     Prema tome, veoma je mali broj izvedenih ogleda iz oblasti paranormalnih moći u kojima je uticaj udaljenosti sistematski meren, a uticaj drugih činilaca, kao što je psihološko očekivanje uspeha ili neuspeha, odstranjen. Najpoznatiji izuzetak predstavlja obimna studija koju je izveo Karlis Osis, član Američkog društva za istraživanje paranormalnih moći. U tim ogledima Osis je obezbedio da primaoci telepatskih poruka ne znaju gde je koji pošiljalac, a neki od pošiljalaca bili su udaljeni čak 1.600 kilometara. Da su primaoci znali gde je koji pošiljalac, to je moglo, putem dejstva verovanja, uticati na njih (mogli su postizati lošije rezultate kad je udaljenost veća iz ubeđenja da tako 'mora' biti), ali pošto nisu znali gde je koji pošiljalac, ta mogućnost je odstranjena. Postignuti su sledeći rezultati: sa povećanjem udaljenosti pošiljaoca, efekat je zaista slabio, ali samo veoma malo. U drugim studijama postizani su veoma dobri rezultati pri udaljenosti od sto milja ili hiljadu milja, pa i znatno više. Pomenuti astronaut Edgar D. Mičel šetao se po brdovitim visijama Meseca, južno od kratera Fra Mauro, januara 1971. godine. Njegovi pokušaji da pošalje telepatske poruke ljudima na Zemlji, koji su u tom trenutku bili od njega udaljeni 384.000 kilometara, postigli su izvestan uspeh. Na osnovu tog svemirskog, kao i mnogih zemaljskih ogleda, zaključujemo da udaljenost nije prepreka za vančulno opažanje.
     Da li to predstavlja problem za teorijski model u kome postoji signal i fizički prenosnik signala? Ne; ni najmanje. Skeptici koji to tvrde naprosto nisu u pravu. Pomislite samo na vaš radio. Ako je signal dovoljno jak, primaćete željenu stanicu otprilike jednako uspešno i kad ste na deset, ali i kad ste na sto kilometara od nje; a ako je prijemnik dovoljno osetljiv, tačno podešen, i ako ima ugrađenu opremu za optimizaciju signala, primaćete tu stanicu otprilike isto tako uspešno i kad ste mnogo više od sto kilometara udaljeni od nje: postojaće neki gubitak na kvalitetu prijema, ali vi to nećete mnogo osetiti. Neosetljivost ESP na povećanje udaljenosti nije problem! Neke druge stvari, međutim, jesu problem za model sa fizičkim prenosnikom ESP signala. Naravno, sasvim druga stvar je psihokineza; ako je i ona nezavisna od dejstva udaljenosti (a ima dokaza o tome, dovoljno da nas navedu na ozbiljno razmišljanje o toj mogućnosti), onda je zaista teško i zamisliti koja bi fizička osnova mogla postojati za te aktivne PK efekte.

     Fizičke odlike ciljeva

     Istraživanja su pokazala da fizička priroda ciljnih predmeta (dakle, onih o kojima ispitanik treba nešto da dozna pomoću svojih paranormalnih sposobnosti) u ESP ima vrlo malo ili nimalo uticaja na rezultate (ako se izuzmu psihološki činioci koji se kod čoveka javljaju zbog fizičke prirode ciljnih predmeta). Bilo je izveštaja o uspešnom ESP otkrivanju stvari koje su bile samo na mikrofilmu, na primer. Još od najranijih dana ESP testiranja beležen je uspeh u postupku poznatom kao DT u kome osoba treba da pogodi koje su karte u zapakovanom, dobro zamotanom špilu karata za igranje - i to dvadeset pet karata redom, odozgo. Teško je zamisliti ikakvu vrstu čulnog opažaja ili fizičkog prenosnog signala koji se ne bi spetljao pri takvoj krajnjoj primaknutosti dvadeset pet različitih ciljeva.
     Ako se okrenemo psihokinetici, nailazimo na slične probleme. Na primer, u PK ogledima sa bacanjem kockica ispitanici postižu jednako dobre rezultate i kad im se podmetnu mnogo lakše ili mnogo teže kockice, ili kockice napravljene od sasvim drugog materijala. Dodajmo tome i 'složenu nezavisnost' Šmitove udvojene REG mašine, pa ćemo videti da se problemi za pristalice modela sa fizičkim prenosom signala nagomilavaju veoma brzo.

     Vremenska prepreka

     Od svih ESP fenomena, prekognicija je onaj koji zadaje najveće glavobolje. Poznato je da su pojedini fizičari javno izjavljivali da za njihov način razmišljanja telepatija nije problem, ali da je prekognicija nešto sasvim, sasvim drugo. Ako jedan događaj prethodi sopstvenom uzroku - ako se nalazi ranije u vremenu od svoga uzroka - dakle, ako informacija o uzroku leži negde u budućnosti - onda je, reklo bi se, veoma nerazumno tražiti ma kakve fizičke prenosioce takvog 'signala'. Koji bi to materijalni prenosnik mogao da nam donese signal iz budućnosti? Ne raspolažemo valjanim poređenjima o uspešnosti prekognicije kada je reč o događajima u budućem vremenu, u različitim vremenskim razmacima; neka saznanja o tome postoje, ali su nedovoljna i nepouzdana. Ali već i sama činjenica da prekognicija postoji dovoljna je da nas zaboli glava. Osim ako...
     Osim ako je to što nama izgleda kao prekognicija, zapravo, samo PK. Šta ako ispitanik, umesto da predoseti kakav će biti raspored karata u budućnosti upotrebi svoju psihokinetičku moć da izmanipuliše rad one osobe (ili mašine) koja će kroz neko vreme početi da meša te karte? Drugim rečima, ispitanik bi mogao psihokinetički da naruši predstojeći proces slučajnog raspoređivanja karata; izazvao bi pojavu određene naklonosti ka nekom određenom redosledu karata. Rajn je, u svojim istraživanjima o prekogniciji, bio svestan ovog problema, pa je smislio takozvani 'meteorološki ključ', a to je nasumično određivanje ciljnih sadržina na osnovu toga kolika će biti temperatura u nekim udaljenim predelima u nekom budućem trenutku. Ali našli su se ipak neki kritičari koji su sugerisali da je ispitanik uspevao, svojom psihičkom paranormalnom snagom, da utiče na vremenske prilike u krajevima koji su stotinama ili hiljadama kilometara daleko. Međutim, to je pomisao stvarno vrlo daleko od pameti.
     Takva alternativna objašnjenja su moguća, ali mi smo skloni da ih odbacimo, i to zbog spontanih slučajeva prekognicije. Šta ćemo sa mnogobrojnim predosećanjima katastrofe u Aberfanu ili eksplozije u Fliksborou? Priznati se mora da takvi slučajevi još nisu dokaz da prekognicija postoji, ali ni sama nauka ne može dati takav dokaz (nego samo bolje nalaze u prilog toj tezi). Objasniti prekogniciju tako da pojedinac u stvari nije raspolagao prekognitivnom sposobnošću nego je svojim htenjem izmenio temperaturu Zemljine atmosfere ili izazvao odron nekog brda, to zapravo znači progutati kamilu, a ne moći progutati komarca. Nije logički nemoguće, samo je do krajnosti neverovatno. Ako prekognicija postoji, ona postavlja nerešive probleme pred svaku teoriju o prenošenju ESP signala pomoću nekog fizičkog prenosnika koji bi sa sobom nosio i neku određenu količinu energije.

     Ka novoj definiciji paranormalnih moći?

     Na sreću, postoje i nove teorije za koje se ne može uočiti da pate od onih problema koji smetaju kibernetskom modelu. Te teorije razvili su fizičari, oslanjajući se veoma na kvantnu mehaniku, iz koje su uzimali pojedine modele, ali i opšti kvantnomehanički način mišljenja. Vreme je, sada, za dva upozorenja.
     Kao što smo pomenuli, skeptici kao što je psiholog Č. E. M. Hansel tvrdili su da paranormalna moć ne može postojati jer bi bila suprotna zakonima fizike. Mi smo psiholozi i nismo kvalifikovani da dajemo tako kategorične izjave o fizici. Otvoreno priznajemo da ne umemo proceniti vrednost ili tačnost nekih finijih poenti u fizičkim teorijama o kojima će sada biti reči. Ali možemo razmotriti njihovu logiku (u smislu: jesu li razložne) i možemo razmotriti da li su naučne (da li pružaju neka predviđanja koja bi se mogla testirati).
     Drugo upozorenje je sledeće. Iako ćemo se mi usredsrediti na logičnost ovih zamisli, a nastojati da se ne zaglibimo u stručne i tehničke detalje fizike, ovo poglavlje sadržaće i neke delove koji će biti poprilično naporni za čitanje. To je zato što ćemo se baviti izvesnim idejama koje su u ponečemu čudnovate maltene 'do nenormalnosti'. Teorije i modeli u oblasti subatomske fizike ponekad zvuče doista kao Alisa u zemlji čuda, do te mere da telepatija izgleda, u poređenju s njima, čak i 'pitoma', banalna stvar. (Ovo su neki atomski fizičari eksplicitno rekli.) Ako ovo što ćemo govoriti bude zazvučalo kao čudnovatost koja se protivi zdravom razumu, vi zavirite u fiziku - u njoj je to tako! Sam Albert Ajnštajn rekao je sledeće: "Kvantna teorija pomalo me podseća na sistem opsena nekog izuzetno inteligentnog paranoika koji ju je smućkao od nepovezanih elemenata svojih misli." Ali srećom za nas, logika fizike, koliko god da je 'uvrnuta', ipak nije sasvim nerazumljiva. U 'kvantnoj ludnici', kako je tu oblast nauke nazvao Pol Dejvis, ipak ima sistema.

     Svet od tačkica mutno viđenih - 'fuzi' svet

     Počnimo jednim kratkim, pojednostavljenim objašnjenjem načina na koji fizičari razmišljaju o Vaseljeni. Vekovima se verovalo da je atom najosnovniji, najmanji komadić materije, i da je sva materija sačinjena međusobnim povezivanjem atoma. Tek sasvim nedavno počelo je istraživanje na subatomskom nivou - otkriveno je, naime, da se atom sastoji od nekih još manjih delova. (Kažemo 'nedavno' u istorijskim razmerama, naravno.) Dokazi da te čestice manje od atoma zaista postoje svuda su oko nas: atomsko naoružanje, na primer, pa Černobilj u Rusiji, a u Americi Ostrvo Tri Milje (gde se zbio udes sličan Černobilju) i tako dalje. Mnogi od nas su u školi učili da se atom sastoji od tri različite subatomske čestice. To su protoni, pozitivno naelektrisane čestice koje se nalaze u jezgru atoma; neutroni, nenaelektrisane čestice koje se takođe nalaze u jezgru atoma; i elektroni, negativno naelektrisane čestice koje su mnogo sitnije (proton ili neutron veći su od njih oko 1.800 puta) i koje hitro lete u krug, u krug... oko jezgra. Atomi različitih hemijskih elemenata sastavljeni su od različitog broja protona, neutrona i elektrona. Jedan hemijski element je, na primer, kiseonik, to je onaj element koji moramo udisati da bismo ostali živi; jedan atom kiseonika sastoji se od određenog broja protona, neutrona i elektrona. I gvožđe je hemijski element, ali ima sasvim drugi broj protona, neutrona i elektrona u svome atomu. Ali, vidite, i aluminijum je hemijski element, a ima, opet neki drugi, svoj broj protona, neutrona i elektrona u svome atomu; i tako dalje. E, sad, mlađi čitaoci su možda čuli da je kasnije otkriveno postojanje i subsubatomskih čestica - još manjih. Znači, proton se sastoji od nekih još manjih delova. I neutron se sastoji od nekih još sitnijih delova. Neke od tih čestica nazivaju se hadroni, druge leptoni, a najpoznatije među njima jesu kvarkovi (ima ih nekoliko vrsta...). Cela stvar podseća, zar ne, na one ruske lutke-babuške: u velikoj je manja, u toj manjoj je još manja, i tako dalje. Samo, mi se nećemo daleko upuštati u to jer nam nije potrebno.
     Lako je zamisliti atom kao mali sunčev sistem: u sredini miruje jedno minijaturno 'sunce' (to je jezgro atoma) načinjeno od protona i neutrona koji su se nagurali u jednu grudvu, a oko njega se žustro okreću 'planete' (to su elektroni). Nažalost, ova slika prijatna za oko veoma je daleko od istine.
     Sad, zazvučaće neverovatno, ali istinito je: nauka je dokazala da elektroni, baš, i nisu čestice. Jer, kad bi bili čestice, u trenu bi došlo do nekih sasvim besmislenih posledica. Prihvaćeno je u fizici da se elektroni ponekad ponašaju kao čestice, ali ponekad, nasuprot tome, kao talasi. Kažimo to još preciznije: ponekad je korisno zamišljati ih kao čestice, ali za neke druge poslove više nam se isplati da ih sagledavamo kao talasanja.
     Sledeća nevolja sastoji se u tome što u onoj staroj, klasičnoj fizici svaki komad materije ima sasvim određene odlike, pa ima i neki svoj položaj (tačno mesto gde se nalazi), ali i neko svoje kretanje (na primer, miruje na jednom mestu, ili se kreće u nekom pravcu nekom brzinom) - a u atomskoj fizici ne. Stara fizika videla je vasionu kao (daćemo jedno dobro znano poređenje) ogroman bilijarski sto na kome se nalaze kugle. Ova moderna kvantna mehanika (koja, zajedno sa teorijom relativnosti, čini osnov današnje nauke) to ne priznaje, nego nam kaže: pre nego što se izvrši merenje - dakle, pre nego što neko uzme da osmatra jedan sistem čestica - odlike tih čestica su neodređene. Istina je, bukvalno, baš ova: čestica pokriva u isti mah jedan veliki raspon mesta gde možda jeste (mogla bi biti), a možda i nije. Isto tako ona je razvučena i raširena po jednom velikom rasponu brzina: možda se kreće ovom brzinom, ili onom, ili nekom većom, ili manjom... Sve te moguće brzine istinite su za nju jednovremeno. Tu je na delu jedna fluktuacija, jedno razlivanje po velikom broju mogućnosti. Zato se kaže da su osobine jedne subatomske čestice 'fuzi' - razlivene su, razmrljane, kao oblačić sačinjen od mnogih sićušnih tačaka mogućnosti. Jedna analogija potiče od fizičara Evana Harisa Vokera: ako neki čovek stoji na ulaznim vratima jedne kuće i jednom nogom je već unutra, a drugom nogom je još napolju, onda su istinite obe tvrdnje, i da je unutra, i da je napolju. Obe te izjave istovremeno su tačne. Analogno tome, elektron je u svakom trenu u mnogim vratima, mnogim svojim 'nogama': i jeste na mnogim mestima, i nije na njima, ima mnoge (različite) brzine, ali i nema ih.
     Ovu 'razmrljanost slike' bilo koje čestice u kvantnom svetu mi možemo napisati pomoću jednog matematičkog izraza koji se naziva 'talasna funkcija'. To je funkcija vremena i osobina ispitivane čestice. Bilo koju česticu mogli bismo pogledati u bilo kom trenutku i dobili bismo saznanje o mogućem, to jest verovatnom rasponu njenih brzina. To se onda može nacrtati na papiru kao funkcija koja izgleda, stvarno, kao jedan talas sa zaobljenim vrhom - takozvana kriva normalne distribucije.
     Ova talasna funkcija znači da kad bacimo pogled na jednu česticu, tada je najverovatnije da ćemo je zateći u nekoj srednjoj ili prosečnoj vrednosti. Ali moglo bi se desiti da je uhvatimo i u nekoj manjoj ili većoj vrednosti. Što je veće rastojanje od sredine tog nacrtanog talasa, u levu ili desnu stranu, to je manja verovatnoća da ćemo česticu tamo opaziti. Tu se opet pojavljuje načelo rasipanja kao u testiranju paranormalnih moći i statističkom proučavanju rezultata naših ogleda o ESP, PK i sličnom. Uistinu, za fiziku čestica može se reći da je po svom karakteru temeljno statistička. Baš kao što teorija statistike daje veoma precizne jednačine pomoću kojih izračunavamo šta je najverovatnije da se desi pukim slučajem ili za koliko su rezultati nekog ogleda odstupili od te čiste, puke slučajnosti (recimo, neko je pogodio tačnu kartu češće nego što bi po čistoj verovatnoći trebalo očekivati da nasumce 'potrefi', ili je kockica češće padala baš željenom stranom nagore, i tako dalje), tako isto možemo tačno izračunati koliko je verovatno da kod posmatrane čestice ustanovimo neku veću ili neku manju brzinu kretanja (veću ili manju od one prosečne, to jest srednje) i tako dalje. Drugim rečima, da statistički iskažemo kolika je verovatnoća da se izmerena vrednost nađe na nekom određenom mestu na toj krivoj normalne distribucije.
     Uistinu, ako izmerimo brzinu jedne čestice, pa neke druge, pa treće... stote, hiljadite... i ako sve te izmerene vrednosti stavimo na papir, od tih tačkica dobiće se opet grafikon, i to ponovo jedna kriva linija u obliku talasa. Ona će se otprilike podudariti sa malopre pomenutom krivom linijom koja je označavala za samo jednu česticu koliko je verovatno da ona ima ovu ili onu određenu (moguću) brzinu. Međutim, to što će se ukupan oblik kriva podudariti, ne znači da mi za jednu, bilo koju, česticu možemo predvideti gde će se ona, na toj krivoj, naći. Može se naći bilo gde. Dakle, kad se latimo posla i izmerimo brzinu jedne čestice, onda je pred nama jedna istinska nasumičnost, jedna prava nepredvidljivost: može se pokazati da je ona negde na sredini te talasne funkcije, ili negde malo levo ili malo desno, ili mnogo levo ili mnogo desno. Ne postoji način da se to za jednu česticu predvidi, predskaže, da se zna unapred, pre merenja. Tu imamo, dakle, sistem koji je istinski slučajan, nasumičan u svom ponašanju. I naravno da je to upravo ona osobina prirode koju su iskoristili Šmit i drugi za pravljenje REG mašina koje služe za proizvodnju nasumičnih signala. Konkretan nasumični prirodni proces koji su uzeli bilo je radioaktivno raspadanje stroncijuma 90.
     Sledeća ključna poenta koju ovde treba shvatiti jeste: dok mi nismo tačno izmerili brzinu jedne čestice, ta čestica zaista nije ni imala neku određenu brzinu. Dakle: čestica se kretala, da, ali je fluktuirala preko celog svog raspona mogućih brzina, a nijedna nije bila njena stvarna brzina. To znači da posmatrač utiče na ono što posmatra. A tek kad pogledamo kako se ta merenja vrše, stvari postaju još mnogo čudnije.

     Problem merenja

     Razmotrimo jedan elektron koji leti kroz prostor. Spremili smo se da mu izmerimo brzinu. Za to imamo jedan merni uređaj koji će to zabeležiti. Zdrav razum nam kaže sledeće: merićemo, kazaljka će pokazati jednu tačno određenu vrednost, i gotov posao. Na nesreću, ne mora biti tako. Jer i naš detektor, naš merni instrument, sagrađen je od atoma; sagrađen je, dakle, od velikog broja čestica; prema tome, može se opisati (ceo merni instrument!) kao jedna talasna funkcija mnoštva čestica. Čudan način gledanja na stvari, ali nema bežanja od toga, to vam je logična ekstrapolacija logike fizike. Ako je brzina čestice neodređena (a to je aksiom, od toga polazimo), onda je i položaj kazaljke neodređen. Brzina našeg elektrona je fluktuirajuća i 'razmrljana po celom rasponu mogućnosti' (ona je 'fuzi'), pa, prema tome, i kazaljka (igla) našeg mernog instrumenta svakako mora biti razmrljana: i tamo, i ovamo, i malo na nekom trećem, četvrtom, petom mestu... svuda pomalo. Ali to je besmislica. Mi dobro znamo da se ta igla nalazi na jednom mestu, posmatrač je vidi i ona jeste tu gde jeste. Miruje na nekoj pojedinačnoj, određenoj vrednosti. Tu vrednost očitavamo.
     Evan Haris Voker je za objašnjavanje ovog problema parafrazirao dobro znani paradoks sa Šredingerovom mačkom. Mi pomoću našeg mernog instrumenta nastojimo da izmerimo brzinu jednog, 'našeg' elektrona. Ali pretpostavimo da se vrlo blizu kazaljke mernog instrumenta, levo, nalazi jedna žičica. Ako se kazaljka pomakne samo malo na tu stranu, dogodiće se kontakt i okidanje jednog mehanizma sa čekićem. Čekić se nalazi u vazduhu, iznad glave jednog zarobljenog pacova (mi smo ga uhvatili) koji je zbog toga veoma nesrećan. U slučaju okidanja mehanizma, čekić će se sjuriti pravo u glavu tog ubogog glodara. I - ubiće ga. Brzina našeg elektrona je neodređena, što znači da bi i kazaljka morala zauzimati istovremeno mnogo raznih mesta u prostoru (na svom mogućem rasponu kretanja). Znači, neizbežno zaključujemo da je pacov već mrtav (jer igla zauzima mnoge položaje malo levo, i malo više levo, i tako dalje, a sve to pacovu, podjednako, znači kraj). Ali pacov je svakako i živ, jer igla se, istovremeno, nalazi i negde desno, i malo više desno, i još više desno, i tako dalje. Pacov tako ostaje i živ i mrtav sve dok konačno ne izvršimo očitavanje, dok se ne uverimo gde igla jeste, to jest dok ne ustanovimo koju smo brzinu našeg elektrona očitali. A tada je, tek, pacovu stvarno presuđeno. Ovo izgleda kao smešna koještarija, ali to je dobro poznati 'problem merenja' koji nije rešen. On ostaje pred fizikom i pred fizičarima. Možemo ga iskazati i ovako: na koji način se jedan razmrljani sistem izoštri u tačnu vrednost prilikom čina merenja?
     Od te tačke počinju različita mišljenja samih fizičara. Dakle - neslaganja u mišljenjima u fizici samoj. Najviše pristalica ima (to jest, najpopularniji je) stav Nilsa Bora i njegovih saradnika. To je 'kopenhagensko tumačenje'. Ono kaže da makroskopski sistemi (kao što su merni uređaji) naprosto ne mogu biti razmatrani na isti način kao mikroskopski sistemi (elektroni, protoni i tako dalje), pa se zato o njima i ne može razgovarati u kvantnim terminima. Kad se kroz tu priču prođe sasvim do dna, do njene suštine, to gledište znači: merenje je merenje, čin merenja se naprosto dogodi, i gotovo. Nema se šta dalje analizovati. Merenje naprosto bude kako bude; naprosto jeste. Nema načina da obrazložimo kako se jedno pojedinačno merenje izoštrilo, ali možemo govoriti o ogromnom broju merenja odjednom kao o jednoj statističkoj celini.
     Ovo gledište ima neke svoje probleme. Kao prvo, pojedini fizičari (među kojima se naročito istakao fon Nojman) prionuli su na posao i opisali, zaista, kvantnomehaničkim terminima pojedine merne instrumente; to im je prilično dobro pošlo za rukom, tako da je to poduhvat koji zavređuje svako poštovanje. Nema sumnje da pod izvesnim uslovima, naročito pri ekstremnim temperaturama, makroskopski događaji postaju opisivi baš kvantnomehaničkim terminima. Drugi problem je u tome što kopenhagensko tumačenje u suštini zakucava nasred puta jedan kočić sa tablicom na kojoj piše: 'Odavde više nema shvatanja'. Takvo gledište po svoj prilici neće večito ostati na snazi. Tu kao da se naslućuje prisustvo onog Raderfordovog tutora.
     Ima drugih, alternativnih objašnjenja. Postoji teorija Evereta i Vilera, ali ona je najneobičnija od svih, jer kaže da se, pri činu merenja, 'kolabiranje talasne funkcije' (suženje i izoštrenje talasa tako da se on od mutnog raspona raznih mogućnosti pretvori u jednu jedinu vrednost) ne dešava uopšte. Iza toga stoji zamisao da se sva moguća očitavanja, to jest očitavanja svih mogućih vrednosti, zaista dešavaju... negde. A pošto mi u našoj Vaseljeni izvršimo samo jedno (očitamo samo jednu konkretnu vrednost, na primer brzinu tog elektrona), onda, znači, postoji i beskonačan broj drugih vaseljena i u svakoj se izvrši, u isti mah, očitavanje po jedne (ali ne iste) vrednosti: bezbroj očitavanja. Dakle, ostvare se svi mogući pojedinačni, konkretni ishodi. Mi ne možemo doznati za njih, ali oni postoje; a taj beskonačni (ili neizračunljivo veliki) broj vaseljena množi se svake sekunde sa beskonačnostima sve novih i novih mogućnosti.
     Ovaj model prihvaćen je dovoljno ozbiljno da ga u raznim naučnim časopisima uzmu u razmatranje, ali kao što je napisao jedan komentator: "To je potpuna i konzistentna slika, ali poprilično uznemiravajuća, a načina da je proverimo nema." Bizarna je ironija da je upravo Džon Viler, fizičar koji je svoje ime povezao sa ovim modelom, imao drskosti da se pismeno obrati Američkom udruženju za unapređenje nauke (AAAS), zahtevajući (neuspešno) da Parapsihološko društvo bude izbačeno iz članstva, jer "iz radionica nauke treba ukloniti čudake". U toku te svoje kampanje Viler je sasvim neutemeljeno napao Dž. B. Rajna, a kasnije mu se za to izvinio. A vi pokušajte da igde u parapsihologiji nađete išta tako 'otkačeno' kao što je ova pomenuta teorija o beskonačnom daljem množenju beskonačnog mnoštva vaseljena!
     Sa našeg gledišta, teorija o mnoštvu vaseljena nema mnogo značaja za izučavanje paranormalnog, jer nema praktično nikakvog načina da se proveri niti da doprinese našem razumevanju paranormalnih moći. Međutim, za kolabiranje talasne funkcije postoji i treća kategorija objašnjenja, koja se ponekad pominje kao kolabiranje vektora stanja i koja nam može biti zanimljivija. Mnogi fizičari su u svojim dubokim razmišljanjima zaključili da negde u kvantnom sistemu sigurno ima i nekih 'skrivenih varijabilnih činilaca', nekih promenljivih veličina čije postojanje mi zasad ne opažamo, ali koje ćemo morati da otkrijemo da bismo upotpunili opis kvantnog sveta i razrešili problem merenja. Koje bi to varijabilne veličine mogle biti? Na fizičkom nivou za njima se tragalo mnogo godina, uzalud. Onda se počela javljati sumnja da bi te varijabilne veličine mogle biti nađene u delovanju same ljudske svesti. Godine 1961. američki fizičar Judžin Vigner predložio je to, ali samo kao neobaveznu spekulaciju, a 1967. godine i na ozbiljniji način. Ta škola mišljenja ostaje u fizici heterodoksija, vera jedne usamljene manjine, ali manjine ljudi koji su, ipak, razumni i ozbiljni teoretičari fizike.
     Ima razloga da verujemo da se tu može naći neki afinitet sa parapsihologijom. Jer svaki sistem ideja koji prihvata da posmatrač, vršilac merenja, može presudno uticati na posmatrani događaj, i da svest tog posmatrača može sama po sebi biti presudno oruđe tog delovanja, otvara vrata paranormalnih moći. S tim u vezi možemo razmotriti još jedan, dalji, čudnovati vid merenja.
     Zamislimo dve čestice, A i B, koje su povezane nekom unutaratomskom ili vanatomskom spojnom silom. E, sad zamislimo da se dogodi neka eksplozija koja će rascepiti ovaj par tako da A odleti na jednu stranu, a B da bude bačena na suprotnu stranu, daleko. Zamislimo, dalje, da smo namestili dva detektora (dva merna instrumenta) tako da izmerimo brzinu jedne, a i druge čestice.
     Kad opazimo česticu A u letu, tom prilikom ćemo 'videti' jednu određenu, konkretnu, njenu brzinu; to će biti jedna konačna vrednost, recimo - 4 cm/sec. Dakle, vektor stanja čestice A kolabiran je u procesu merenja. Ali zakon o održanju energije kaže da će, pod tim uslovima, i čestica B morati da ima zamah jednak kao A, ali u suprotnom smeru. To znači da je merenjem čestice A ujedno kolabiran i vektor čestice B, pošto onoga trena kad smo izmerili A mi odmah znamo tačno koliki je zamah (momenat sile) čestice B, što će merenje, zatim, i dokazati. To je delovanje na daljinu. Ovo 'kolabiranje iz daljine' vektora stanja B osmatranjem koje je izvršeno nad A (dakle, prostorno dalekim, a ta udaljenost može, u ovom paradoksu, biti ogromna, bilo kolika) ilustruje problem koji se sastoji u tome što kvantnomehanički vektor stanja nije lokalni vektor, a to znači da nije ograničen na jedno malo područje prostora. Po jedan takav daleki kolaps dogodiće se kad god jedan posmatrač izmeri nešto u jednom sistemu ili u više sistema koji su u prošlosti bili zajedno, bili jedan sistem (za takve se kaže da su 'u korelaciji'). U našem primeru, korelacija je uspostavljena tako što su čestice A i B u jednom ranijem vremenu bile spregnute u jedan par.
     To je slavni EPR paradoks. Skraćenica EPR dolazi od prezimena trojice fizičara koji su ga otkrili: Ajnštajn, Podolski i Rozen. Implikacije EPR paradoksa su jednostavne, ali sežu duboko. Jedan posmatrač može, u načelu, da utiče na događaj koji se nalazi na bilo kojoj udaljenosti od njega. Čim opazi česticu A i time izvrši uticaj na nju, automatski je izvršio uticaj i na B, čiji vektor istog trena jednako kolabira. To znači da je kolabiranje vektora stanja prostorno invarijantan događaj - odnosno, udaljenost u prostoru savršeno je beznačajna. U izvesnim vidovima ovog paradoksa pojavljuju se i elementi temporalne invarijantnosti, a to znači da ni udaljenost u vremenu nema nikakvog uticaja. Zašli smo, dakle, u oblast efekata koje fizika itekako može da osmotri i dokaže, ali koji nisu vezani ni prostornim ni vremenskim ograničenjima. Sve to, dabome, ima jak prizvuk paranormalnog; nalazi se u jednoj oblasti razmišljanja koja je daleko od svakodnevnog zdravog razuma i one intuicije na koju se većina ljudi oslanja.
     To je, otprilike, granica do koje su spremni da idu oni fizičari, a ima ih znatan broj, za koje parapsihologija nije oblast izvan dopustivog naučnog razmišljanja. Oni bi sugerisali sledeće: (a) kvantna mehanika je tako neizvestan 'posao' da nijedan ESP efekat ne možemo odbaciti kao potpuno nemoguć, a pogotovo što efekti prostorne i temporalne invarijantnosti ukazuju na izrazitu mogućnost da se ESP događaji stvarno mogu dešavati; (b) klasični 'problem merenja' u u kvantnoj mehanici možda neće biti rešen sve dok ne steknemo bolje razumevanje pojma 'posmatrač', a u tome možda i svest može imati neku ulogu (ali već kod reči 'svest' mnogi fizičari počnu da se osećaju nelagodno). Neki fizičari su se, ipak, drznuli da zakorače i malo dalje. Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Brajan Džozefson izjavio je da, čak i da niko na svetu nikada nije prijavio nijedan ESP događaj, teorijski fizičar bi uz malo mašte mogao, na osnovu stečenih znanja o kvantnoj fizici, predskazati da će se neki ESP događaji desiti kad-tad! Fizičar Olivije Kosta De Boregard otišao je još dalje svojim saopštenjem da najosnovniji aksiomi kvantne fizike nalažu da do ESP efekata mora doći (to jest, mora ih biti) zbog prostorne i temporalne invarijantnosti u EPR paradoksu.
     Već te dve tvrdnje bile bi dovoljno zanimljive, ali Evan Haris Voker postavio je teoriju koja je jednim delom pouzdana fizika, jednim delom verovatna intuicija, ali jednim delom i prilično 'razmahano' nagađanje; teorija daje neka jasna predviđanja o paranormalnim fenomenima. Nema nikakve sumnje da su kvantnomehanički teorijski modeli paranormalnih moći pomogli da pojedine zbunjujuće ESP efekte shvatimo na nove, jednostavne načine; takođe su doprineli da postignemo barem jedan sasvim nov, zaista zapanjujući tip ESP efekta. Eksperimentalne potvrde tih kvantnomehaničkih teorija dale su intrigantne rezultate. Krenućemo još malo po Vokerovoj liniji razmišljanja (koju su razvijali, ali sa izvesnim varijacijama, i drugi teoretičari, nekoliko njih), a onda ćemo pomenuti neke dobijene rezultate koji sugerišu da ta teorija, mada naizgled ekstravagantna, može dati nove i zanimljive uvide.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.185 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.