Evroazijski ekonomski savez :: Politicki ~ Geopoliticki forum

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/134657-kresimir-misak-kako-izgraditi-euroamericku-korporatisticku-drzavu.html

Krešimir Mišak: Kako izgraditi euroameričku korporatističku državu?
Sporazum o uspostavi zone slobodne trgovine između SAD-a i EU-a trebao bi predstavljati kraj ere u kojoj su države oblikovale politiku na području trgovine, zaštite potrošača i okoliša te financijske regulacije. TTIP bi sa sobom donio drakonske novčane kazne za "neposlušne" države. Njih će na poseban sud moći prijaviti multinacionalne kompanije ako procijene da državne odluke utječu na smanjivanje njihova profita
Često se događa da se zbog usmjeravanja pažnje na grane ne vidi krošnja, a potom se od krošnje ne vidi šuma. Zato je moguće da određena nadnacionalna grupacija sustavno ispred naših očiju marljivo radi na svom projektu stvaranja svjetske totalitarističke države (to bi bila šuma), dok se mi zamaramo skačući s grane na granu i svađajući se oko toga kome koja pripada. Neki pritom uspijevaju uočiti cijela stabla, ali im povezanost cijele šume izmakne.

Dobar primjer za to je Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP), tj. Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama. O tom gigantskom koraku prema podčinjavanju ljudi kod nas se skoro uopće ne piše. Kad se i piše, zaključci ovise o razini s koje se promatra svijet. Mediji srednje struje, poput Večernjeg ili Jutarnjeg lista, u onim vrlo rijetkim prilikama kad su pisali o tome prenijeli su reklamne slogane kojima se kod ljudi pokušava stvoriti krotko prihvaćanje ili ono što je Edward Bernays, otac spina, nazvao "stvaranjem pristanka". Tako se moglo pročitati da će zona slobodne trgovine između EU-a i SAD-a stvoriti "dva milijuna novih radnih mjesta!" Baš tako, s uskličnikom, kako se već i donose dobre vijesti. Ispod slike na kojoj se nježno gledaju Merkel i Obama (lažno se predstavljajući kao predstavnici svojih država, dok je sve tek igrokaz za mase koji se igra kroz masovne medije, jer iza obje te osobe stoji ista ruka koja ih je stavila na vlast, kroz svoje operativno tijelo poznato pod imenom "družba Bilderberg") pisalo je: "Dobitak za sve - prosječan stanovnik EU dugoročno će povećati svoje bogatstvo pet posto, a Amerikanac čak 13,4 posto".

To možete objesiti mačku o rep. Kad se prevede s novoorvelovskog, tamo zapravo piše: "Dobitak za odabranu elitu, a dugoročno će se i Europljani i Ameri osiromašiti". Bio je tamo i nadnaslov: "Spas za zemlje u kriziw. U prijevodu s novoorvelovskog tamo jasno piše: "Uništenje zemalja još većom krizom".

Zaklada Bertelsmann i širenje "demokracije"

Još je u vijesti pisalo da te brojke od 1,2 - 2 milijuna radnih mjesta potiču iz studija koje su napravili njemački institut Ifo i zaklada Bertelsmann. Ma čekajte, je l' to ona ista zaklada Bertelsmann koja je tijekom razdoblja Trećeg Reicha, prema vlastitom priznanju pod pritiskom američkih novinara, bila najveći nakladnik nacističke promidžbe, a danas je vlasnik njemačkog RTL-a? Danas zaklada Bertelsmann kaže da su joj primarni ciljevi širenje "demokracije" i Europske unije. Što je, ako se znaju pravi planovi skriveni iza proklamiranih ciljeva i bit suvremene "demokracije", manje-više isto što su radili tijekom svojih zlatnih godina 1933.-1945. Zaklada Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu i, u novije vrijeme, u komunikacijama koje pod raznim imenima kupuje po svijetu, a formalno je organizirana kao neprofitna organizacija i politički think-tank čiji temeljni ciljevi, prema vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Iz prije navedenog može se naslutiti u kojem smjeru idu ti politički ciljevi, a posljedično i koliko veze s istinom ima njihova procjena o otvaranju radnih mjesta kao posljedici Transatlantskog sporazuma. Ujedno je ovo dobar ogledni primjer kako se svakojake političke institucije lažno predstavljaju kao neovisni trustovi mozgova i stručnjaka (poučni slični primjer je UN-ov IPCC, Međunarodni panel za klimatske promjene) i tako stvaraju intelektualno okružje za prihvaćanje po ljude i planet devastirajućih odluka.

Po pitanju Transatlantskog sporazuma stepenicu više od grane iz dnevnih novina, uočavajući cijelu krošnju, otišli su antineoliberalni i antikorporatistički ljevičari. Kod nas se mnogi briljantni tekstovi na tu temu često mogu čitati u odličnom mjesečniku Le Monde Diplomatique, koji nažalost ipak nije masovan poput dnevnih novina. No, iz antikapitalističke perspektive (zapravo antikorporatističke, jer se korporatizam voli predstavljati kao kapitalizam, mada ne sadrži temeljne odrednice koje se pripisuju kapitalizmu, kao što su konkurencija, slobodno tržište i akumulacija kapitala) svi negativni aspekti pripisuju se navodno inherentnoj osobini kapitalizma - težnji prema maksimizaciji profita. To je svakako na jednoj razini točno (za razliku od gore spomenutih reklamnih slogana iz dnevnog tiska), jer zašto ne zaraditi porobljujući svijet, ali iz moje vizure ta perspektiva i dalje skriva ono najbitnije.

Team building i uvođenje psihološkog fašizma

Iz šire perspektive gledano, rekao bih da korporacije nisu tek izraz težnje za gomilanjem profita (možda je to čak i nisko na popisu prioriteta šake njihovih nevidljivih vlasnika) već prije svega divovski strojevi za mljevenje ljudskog duha, ljudskih života i stavljanje pod nadzor čitave biosfere. Svatko tko je imao priliku zaviriti već u način kako se korporacije trude dresirati i ukalupiti umove svojih zaposlenika mogao je uočiti da one, u pravoj totalitarističkoj maniri, puštaju pipke u sve segmente privatnog života svojih zaposlenika i njihovog slobodnog vremena, ponekad kroz metode ispiranja mozga zvane "team building", što nije ništa drugo nego uvođenje psihološkog fašizma kroz kvaziobiteljsko okružje nasmiješenog lica, ili pak kroz razne unutarnje metode "evaluacije" zaposlenika (za njihovu "dobrobit" i bolji napredak u piramidalnoj strukturi korporacije, koji je tim brži čim čovjek brže postaje lišen empatije) koje se često svode na to da su oni prinuđeni kroz razne upitnike jedni druge procjenjivati i, praktički, "cinkati" u maniri stare Istočne Njemačke gdje je polovica stanovništva bila prinuđena sudjelovati u nadzoru svojih sunarodnjaka, pritom bivajući i sama nadzirana.

Uočavanje krošnje znači da se centralizacija moći i vlasti na planetu i dalje skriva iza lova na profit. Bezlični pojam "profit" postaje krivac za sve, uspješno skrivajući identitet i plan konkretne grupacije koja na Zemlji provodi sveobuhvatni inženjering. Upravo su ekonomski koraci (u kombinaciji s ratnim) vječna isprika za centralizaciju moći. Sjetimo se riječi koje je 1952. rekao Jean Monnet, "otac" Europske unije: "Europske države treba voditi prema nad-državi, ali tako da njeni narodi ne dokuče što se zbiva. To se može postići postupnim koracima, od kojih svaki ima neku ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do federacije".

Zato je EU stalno u krizi, ali zbog te krize se neće raspasti, kao što nagađaju neki naivni optimisti, već se ona koristi za svaki sljedeći iskorak. EU nikad nije bila glavni cilj, nego samo etapa prema stvaranju svjetske korporatističke i fašističke države, čega je transatlantski sporazum dio. Kako je započela Europska unija? Kao zona slobodne trgovine. U što se pretvorila? U centraliziranu korporatističku birookratsko-tehnokratsku diktaturu. Što definira Transatlantski sporazum? Zonu slobodne trgovine. Koristeći iskustva nastanka EU-a, u što će se pretvoriti?

Formula je jednostavna i njen rezultat vidljiv, ako vladate cijelom slikom. No, baš kao kod računala, ako ubacite s.... od podataka, dobit ćete i s.... od rezultata. Što se najčešće zbiva.
Činjenice nisu sporne, već njihove interpretacije. Nakon interpretacije iz dnevnih novina i interpretacije ljevičarskog antineoliberalno usmjerenog tiska, ponudio sam vam svoju interpretaciju. Pogledajmo sad ponešto od onoga što u sebi krije (sasvim dobar izbor riječi, doista - i s dobrim razlozima - krije) Transatlantski sporazum.

Kroz skandal s Agencijom za nacionalnu sigurnost svjetska javnost saznala je dio sadržaja tajnih pregovora oko uspostave Transatlantske zone slobodne trgovine između SAD-a i EU-a, koji bi trebao predstavljati kraj ere u kojoj su države oblikovale politiku na području trgovine, zaštite potrošača i okoliša te financijske regulacije. TTIP bi sa sobom donio drakonske financijske kazne za "neposlušne" države. Njih će na poseban sud moći prijaviti multinacionalne kompanije ako procijene da državne odluke utječu na smanjivanje njihova profita, recimo zbog nekog zakona o radu ili zakona o zaštiti okoliša.

Elita djeluje isključivo zakulisno

Takva su pravila već pokušali nametnuti svijetu kroz Multilateralni ugovor o ulaganju (MAI) koji je između 1995. i 1997. u tajnosti ispregovaralo 29 država članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Dogovor je razotkriven u zadnji tren, u mnogim zemljama došlo je do velikih prosvjeda te se od njega odustalo. I MAI i TTIP pokazuju jedan od imperativa Elite u provođenju svojih planova - ona djeluje isključivo zakulisno. U trenutku kad se neki dio plana razotkrije i stavi pod svjetla pozornice (a svi njihovi planovi su takvi da ih nitko razuman ne bi prihvatio), njima ne preostaje drugo nego se povući i smisliti drugi zakulisni način da se muda prodaju pod bubrege. Dobar primjer jest uvođenje Lisabonskog sporazuma nakon što je u nekoliko zemalja referendumima odbačen Ustav EU-a. Sadržajno ostavši isti, "ustav" je pretvoren u "sporazum", pa je zaobišao referendume, a prihvaćen je odlukama vlada, koje ti dečki ionako imaju u džepu.

O Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama SAD i EU pregovaraju od srpnja 2013., mada nema sumnje da je već odavno dio plana. On je tek izmijenjena inačica Multilateralnog ugovora o ulaganju. I njime se želi europske i američke zakone podrediti normama slobodne trgovine. Zemlje koje ga prekrše našle bi se pod trgovinskim sankcijama ili obvezom plaćanja višemilijunskih odšteta. Vrlo lucidan način da se iz ruku ljudi na mala vrata izbije svaka demokratska mogućnost određivanja pravila vlastitih života - kroz trgovačko pravo. I dok danas svi već primjećuju da je Europska unija nedemokratska država i u nju upiru prstom, dotle ona zapravo služi kao poluga preko koje će se ovakvim sporazumima doista dokinuti čak i privid demokracije, jer trgovinskim sporazuma nisu potrebni ukrasni fikusi poput Europskog parlamenta, kroz kojeg se ponekad može čuti pokoja riječ kritike prema europskom diktatoru nazvanom Europska komisija. Transatlantskim sporazumom, pod krinkom pohlepe za profitom, svijet se stavlja pod upravu korporacija. A one, za razliku od država, imaju svoje vlasnike. Što znači da se svijet izručuje u privatne ruke.

Centralizirana država, vezivanje ruku vladama

Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini, osim što bi bio temelj uspostave centralizirane atlantske države, dao bi interesima multinacionalnih kompanija snagu zakona i zauvijek vezao ruke vladama. Nije zamišljen da ga se može mijenjati kroz političke promjene ili javno mnijenje jer bi njegove stavke mogao promijeniti samo konsenzus svih zemalja potpisnica pa će se primjenjivati milom ili silom. Da odemo i korak dalje - čak je i planirana transatlantska super-država tek dio šire slike, jer se i u drugim dijelovima svijeta radi isto. Transpacifički sporazum je trenutno na putu usvajanja u dvanaest država. Ta dva sporazuma, Transatlantski i Transpacifički, praktično pokrivaju dvije trećine svijeta te vlasnicima korporacija daju pravo nametanja svojih zakona iznad svih državnih granica, a sve pod krinkom dobrobiti zajedničkog tržišta.

Oba sporazuma sastavljaju se iza zatvorenih vrata. Očekivano, kad im je jedan od ciljeva i rasprodaja (čitaj: predaja u ruke privatnih korporacija) javnih službi. Recimo, američku delegaciju čini preko šesto konzultanata koji predstavljaju multinacionalne tvrtke, a nacrte ugovora neće davati u javnost, slijedeći upute o tome da se novinari i građani isključuju iz rasprava. Ima vremena, bit će o detaljima obaviješteni kasnije - baš kao što je bio slučaj kod pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Bivši američki ministar trgovine Ron Kirk rekao je, kako prenosi Le Monde Diplomatique u tekstu "Veliko podčinjavanje", da je interes za "čuvanje određenog stupnja diskrecije i povjerljivosti praktičan" jer su pregovori o Zoni slobodne trgovine dviju Amerika (FTAA) propali kada je radna verzija sporazuma koji se tek oblikovao bila objavljena.

Transatlantski sporazum imao bi dalekosežni utjecaj na svakodnevni ljudski život jer bi zadirao u razne razine upravljanja društvom, od vrha države do gradskih uprava, te tako privatnim sferama izložio sektore koji joj još uvijek izmiču. Le Monde Diplomatique sažeto nabraja sfere tog utjecaja, pa i sami potražite sebe i svoj život u njima: "sigurnost prehrambenih proizvoda, zaštita od štetnih tvari, zdravstveno osiguranje, cijene lijekova, internetska sloboda, zaštita privatnosti, energija, kultura, autorska prava, prirodni resursi, profesionalno obrazovanje, uređenje javnog prostora, imigracija (...) Politički postupci dužnosnika ograničit će se na pregovaranje s tvrtkama ili njihovim lokalnim mandatarima za mrvice suverenosti koje im ove budu voljne odobriti". Transatlantskim sporazumom države potpisnice bit će obvezane javne službe podvrgnuti logici tržišta i odreći se svake intervencije u odnosu na strane ponuđače koji žele ući na njihovo tržište. Mogućnosti političkog djelovanja u zdravstvu, energetici, obrazovanju, vodoopskrbi ili prijevozu postupno će se smanjivati.
Posebni sudovi za arbitražu između tvrtki i država

Nema tog zakona koji se može provesti, ako nema suda za sankcioniranje neposlušnih. Zato Transatlantski sporazum predviđa posebne sudove za arbitražu između tvrtki i država, kojima je dana moć određivanja trgovinskih sankcija državama. Nije to nova praksa, WTO odavno osuđuje zemlje na temelju procjena da krše trgovinske sporazume, poput obveze navođenja zemlje porijekla na uvezenom mesu, a dobar primjer predstavlja i situacija kad je WTO kaznio EU s više stotina milijuna eura zbog odbijanja uvoza GMO proizvoda. Porezni obveznici SAD-a morali su multinacionalnim tvrtkama platiti 400 milijuna dolara zbog zabrane štetnih proizvoda, regulacije eksploatacije voda, zemljišta ili drva, a europske tvrtke žalile su se na povećanje minimalne plaće u Egiptu i na ograničenja otpuštanja štetnih kemikalija u Peruu.

Carinske granice između Europe i SAD-a i sada su već neznatne, a autori sporazuma sami priznaju da im prvenstveni cilj nije smanjiti ionako beznačajna carinska ograničenja, nego nametnuti "eliminaciju, smanjenje i prevenciju suvišnih nacionalnih politika", a s time i demokratske procese odlučivanja. Nebo je granica kaznama koje sud može odrediti državi u korist neke multinacionalne kompanije. Kad je jedna naftna tvrtka dobila parnicu protiv Ekvadora, kazna Ekvadoru iznosila je dvije milijarde eura! Nacionalna udruga američkih pekara rekla je da "američka industrija želi Transatlantski sporazum kako bi njime ukinula obvezu obilježavanja GMO-a i oznake porijekla". Koalicija za digitalnu trgovinu, koju čini industrija interneta i visokih tehnologija, pritišće pregovarače Transatlantskog sporazuma da uklone prepreke protoku privatnih podataka. Američka mesna industrija želi ukinuti europsku zabranu uvoza piletine koja je dezinficirana u kloru. Što se tiče financijskog sektora, planira se ukidanje zakonske regulacije i svih mehanizama kojima bi vlade mogle kontrolirati opseg, prirodu ili podrijetlo financijskih proizvoda na tržištu.

A što je s reklamiranim povećanjem standarda života? Le Monde Diplomatique piše: "Rijetka postojeća istraživanja o vjerojatnim posljedicama Sporazuma ne prognoziraju značajne pozitivne socijalne i ekonomske učinke. U često citiranom izvješću Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju predviđa se da će Transatlantski sporazum stanovništvu transatlantskog tržišta donijeti bogatstvo od tri centa po osobi dnevno, ali i to tek počevši od 2029. godine. No čak ni takav 'utjecaj' nije realan. I sami autori priznaju da bi s uklanjanjem dvojbene pretpostavke da smanjenje carina doprinosi značajnom ekonomskom rastu, što je teorija koja je dosad sto put opovrgnuta, očekivani rast BDP-a u EU-u i SAD-u iznosio potpuno beznačajnih 0,06 posto. Gotovo sva istraživanja o Transatlantskom sporazumu financirale su institucije naklone slobodnoj trgovini ili poduzetničke organizacije, zbog čega se u njima ne pojavljuju socijalni troškovi ugovora, kao ni njegove izravne žrtve, kojih bi moglo biti na stotine milijuna".

Le Monde Diplomatique još piše: "Novost koju Transpacifički i Transatlantski sporazum uvodi jest da će dopustiti multinacionalnim kompanijama da samostalno tuže zemlju potpisnicu čija politika ograničava njihovo poslovanje. U takvim uvjetima, tvrtke će moći ograničavati sustav javnog zdravlja, zaštite okoliša ili financijsku regulaciju u nekoj zemlji pozivajući se na posebno uspostavljen sud za takve slučajeve izvan nadležnosti suda iste države. Taj sud, koji čine tri pravna stručnjaka za trgovačko pravo odgovorna zakonima Svjetske banke i UN-a, dopuštao bi osudu poreznih obveznika na velike odštete u situacijama kada bi zakoni te zemlje interferirali s 'očekivanim budućim profitom' neke tvrtke".
Paklenski, zar ne?

Proklamirana svrha trebala bi biti "pružanje sigurnosti investitorima u zemljama u razvoju koje nemaju pouzdan pravni sustav". No, EU i SAD imaju razvijen i učinkovit pravni sustav iznimno osjetljiv na pravo vlasništva, što govori da cilj Transatlantskog sporazuma nije zaštita ulagača nego povećanje moći multinacionalnih tvrtki. Pravnici koji bi taj sud činili ne bi odgovarali biračkom tijelu, a tvrtke su njihovi dojučerašnji klijenti. Pravnih stručnjaka koji se bave međunarodnim ulaganjima ima malo - trenutno njih petnaest vodi čak 55 posto svih postupaka, piše Le Monde Diplomatique. Uz to, na njihove odluke ne bi bilo moguće podnijeti žalbu, a multinacionalne tvrtke, koje će moći podnositi žalbe gdje i kad će im to odgovarati, neće biti dužne dati nikakvu nadoknadu niti će imati ikakvu obvezu prema državama,.

Potrebno je izaći iz okvira razmišljanja u kojima neke države žele steći prednost nad drugima i ozbiljno shvatiti situaciju u kojoj smo mi, građani svih država, na udaru od strane određene (može se reći – dinastijske) grupacije koja operira iza kulisa, pomoću desetljećima (ako ne i stoljećima) centraliziranog vlasništva nad korporacijama, građenja utjecaja na politička tijela i širenja određenih njima korisnih ideja iz nekoliko 'najuglednijih' akademskih centara prema ostalima akademskim institucijama, a odatle kroz 'obrazovanje' do šire javnosti koja, bivajući programirana na određenu sliku svijeta, uopće ne može niti uočiti niti prihvatiti stvarnost zbivanja oko nje. Šahovska partija kojoj smo izloženi, a da nam nitko nije rekao da uopće igramo, ima više razina. Rekao bih da je potrebno cijelo vrijeme ispred očiju imati sve njih i ne gubiti iz vida širu sliku. Samo razumijevanje te igre, njenih ciljeva i metoda može spriječiti čovjeka da se nehotice ne nađe u ulozi pomoćnika u stavljanju omče oko vlastitog vrata.