11.
Građani bivše Jugoslavije naglo su se obreli u situaciji da imaju dva života i jednu biografiju. Oni stariji nanizali su na svoje biografije čak tri života. Nova vlast, "postkomunistička", preuzevši znanje od svojih prethodnika-komunista, zna za visoku manipulativnu vrijednost kolektivna pamćenja. Jer kolektivno pamćenje može se brisati i nanovo upisivati, dekonstruirati, konstruirati i rekonstruirati, konfiscirati i re-konfiscirati, proglasiti politički korektnim i nekorektnim (komunističkim jezikom rečeno: podobnim ili nepodobnim). Politička borba je borba za teritorij kolektivna pamćenja.

S raspadom višenacionalne Jugoslavije započeo je proces konfiskacije jugoslavenskoga kolektivnog pamćenja i njegove zamjene konstruktom nacionalna pamćenja. Rat je samo ubrzao proces i radikalizirao mjere. Danas je, čini se, posao uspješno priveden kraju: izbrisao je jedno pamćenje za račun uspostave drugoga.

U tome procesu neki su sretnici dobili pravo na povrat svoje "imovine" oduzete prije pedesetak godina. Gesta širokogrudnosti zavisila je od opće politike samo-dizajniranja svake bivše jugoslavenske države ponaosob, od politike kreiranja vlastita nacionalnog imagea. Tako su u Hrvatskoj, na primjer, pravo na povrat svog konfisciranog pamćenja dobili gubitnici Drugoga svjetskog rata, ostarjeli politički emigranti, ustaše, kolaboranti Pavelićeva režima, poneki čuvar u hrvatskim koncentracionim logorima, poneki ministar u Pavelićevoj nacističkoj vladi. Dugovječni starci dobili su simboličnu satisfakciju: vrativši se nakon tolikih godina mogli su ponegdje vidjeti ustaške simbole, ponegdje uličnu tablu s imenom Mile Budaka, ponegdje portret svoga poglavnika Ante Pavelića. Dobili su prigodu da rehabilitiraju vlastitu prošlost: nisu odoljeli prilici da hrvatskoj javnosti objasne kako su hrvatski koncentracioni logori za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zapravo nekomforniji hoteli. Poneki je dobio funkciju u novoj vladi, poneki je objavio knjigu, poneki pronašao fragment svoje prošlosti i nadu u njezin puni povrat u grupi mladih hrvatskih neonacista. Zašto su baš ti, a ne neki drugi ljudi dobili pravo na povrat? Naprosto zato jer su novoj vlasti poslužili kao dobrodošli živući fragmenti u konstruiranju nacionalna pamćenja. Nova vlast ubrzano radi na dizajniranju nove hrvatske države. Po svemu sudeći ima namjeru oblikovati Hrvatsku kao državu prekinuta povijesna kontinuiteta (taj famozni povjesni kontinuitet prekinuli su, valjda, komunisti i Srbi). Zato spregu s četverogodišnjom fašističkom Nezavisnom državom Hrvatskom drži prirodnijom od dugogodišnje sprege s komunističkom Jugoslavijom.

Sve u svemu, danas je pamćenje u obliku krhotina prošlosti, pokojeg simbola i pokojeg suvenira vraćeno manjini. Za račun manjine oduzeto je većini, toj kojoj je konstrukt zvan Jugoslavija vremenom postao svakodnevnim životom.

12.
Danas se pokazuje da su se mnoge istočnoevropske, bivše komunističke, kulture pripremale za vlastitu smrt, skupljajući materijal kolektivna pamćenja. Tako su naprimjer ruski alternativni umjetnici od prvog znaka agonije marljivo mjerili puls umirućem mamutu komunizma. Djela ruskih soc-artista, na primjer (sovjetski politički kič na slikama Komara i Melamida; sovjetska svakodnevica, byt, na slikama i instalacijama Ilje Kabakova; jezik sovjetskih šlagera, novina i ulice u pjesmama Dmitrija Prigova; jezično-mentalni sklopovi preuzeti iz sovjetskih pučkih kalendara, školskih čitanki i udžbenika u jezičnim tvorevinama Leva Rubinštejna, sovjetski stambeno-komunalni kič u instalacijama Larise Zvezdočetove, i tako dalje i tako redom), sva ta umjetnička "arheologija" sovjetske svakodnevnice nestankom konteksta promijenila je svoju prvotnu funkciju. Oštri tonovi umjetničke subverzije dobili su danas meku patinu nostalgije. Drugim riječima, razlika između američkih pop-artista i njihove americane i ruskih soc-artista i njihove sovetiane uspostavlja se danas, naknadno. Jer dok se Warholova Campbell-juha i dalje može kupiti u svakoj američkoj samousluzi, ikone sovjetske svakidašnjice iščezavaju. Radovi ruskih soc-artista, htjeli to oni ili ne, postali su u rezultatu dokumentom iščezle zbilje. Zahvaljujući upornu, dugogodišnjem istraživanju mitologije sovjetske svakidašnjice kojom su se bavili sovjetski alternativni umjetnici, danas je iza epohe koje više nema ostao golem umjetnički materijal. Zato je posve razumljiva današnja živahna intelektualna aktivnost ruske inteligencije vezana uz istraživanje kolektivna pamćenja. Inteligencija - filozofi, kulturolozi, sociolozi, antropolozi - bavi se danas istraživanjem raznolikih slojeva "sovjetskoga" kulturnog pamćenja, ne libeći se pritom (i ne stideći se) istraživanja mehanizama kolektivne i one osobne nostalgije7.

Slika je, dakako, nepotpuna i nisu svi slojevi kolektivna pamćenja jednako dotaknuti. Pogotovo ne oni delikatniji: staljinistički logori, ali i dugogodišnji suživot u multinacionalnoj i multietničkoj zajednici kakva je bila Sovjetski Savez.

7 Svetlana Boym u knjizi "Common Places: Mythologies of Everyday life in Russia" (Harvard University Press, Cambridge 1994) završava svoje istraživanje sovjetske svakidašnjice opservacijom: "I tako to ide: netko želi izliječiti nostalgiju kroz historiju, ali završava historizirajući vlastitu nostalgiju"

13.
To što potiče nostalgiju, taj ubod nejasna osjećanja, jednako je složeno kao i topografija našeg pamćenja. Baš kao i mehanizmi sna, gdje onirički dodir s kakvim beznačajnim i bezazlenim predmetom može izazvati posve neprimjerenu emociju, tako su i mehanizmi nostalgije nepredvidljivi i teško čitljivi. Nostalgija ne podliježe kontroli, ona je subverzivna djelatnost našeg mozga. Nostalgija radi s fragmentima, mirisima, dodirom, zvukom, melodijom, bojom, njezino je polje odsutnost, ona je kapriciozni korektor prilagodljivog pamćenja. Strategije njezina djelovanja su podmuklost, hirovitost, subverzija, iznenadnost, šok i začudnost. Nostalgija ne poznaje hijerarhiju vrijednosti, "materijal" s kojim barata ne dijeli na dobar i loš, prihvatljiv i neprihvatljiv, važan i nevažan, pametan i glup, dapače kakva "glupost" često je njezin omiljeni izbor8. Polje njezina djelovanja su podsvijest, kemija mozga, rad srca, njezini mehanizmi često su bliski fenomenu koji u neurologiji zovu fenomenom "fantomskog uda".

Upravo zbog neuhvatljive prirode nostalgije vlasti novih država bivše Jugoslavije iskovale su termin jugonostalgija i dale mu nedvosmisleno značenje. Termin jugonostalgičar služi za političku i moralnu diskvalifikaciju, jugonostalgičar je sumnjiv čovjek, "narodni neprijatelj", "izdajica", osoba koja žali za propašću Jugoslavije (dakle za propašću komunizma, a komunizam je "srbo-boljševizam"!), jugonostalgičar je neprijatelj demokracije. Termin "jugonostalgija" pripada novoj, ratnoj terminologiji.

8 U jednom trenutku bila sam zamislila projekt da sakupim "mentalne suvenire" iz života u bivšoj Jugoslaviji i zamolila prijatelje i znance da sudjeluju. Bez obzira na socijalne, kulturne, generacijske, grupne razlike zanimalo me može li se odrediti zajednički korpus afektivnih toposa u pamćenju. Neveliki "materijal" koji sam skupila dokazuje da je takvo istraživanje moguće. Predrag Dojčinović, pjesnik i esejist, priložio je svoj "suvenir", opis omota "Buce". "Buco" je bio mali četvrtasti topljeni sir s antipatičnim portretom debela dječaka na omotu. Detalj ukazuje ne samo na hirovitost nostalgije nego i na njezinu "neprevodivost" na druge kulture, drugim riječima, na ekskluzivnost kolektivna pamćenja, na apsolutni copyright.

14.
Hoće li jednoga dana nostalgija uspjeti artikulirati svoj predmet i odrediti svoj teritorij teško je predvidjeti. Jednako je upitno da li takvošto, nostalgija, u ovom trenutku postoji i ako postoji kakve je kvalitete. Posve je moguće da je rat dokrajčio kolektivno jugo-pamćenje, ostavivši za sobom tek želju za što bržim zaboravom.

Bezimene jugoslavenske izbjeglice razasute po svim zemljama i kontinentima svijeta, ponijele su u svom izbjegličkom zavežljaju nikom potrebne, besmislene suvenire (stih, fotografiju, sliku, prizor, melodiju, ton, riječ...). U istom zavežljaju pamćenja komešaju se fragmenti prošle zbilje, koji se više nikada neće sastaviti u jedno, i prizori ratnih užasa. Sve te razlomljene fragmente njihovi vlasnici teško da će moći ikome prenijeti, vremenom će se sve zapetljati u čvor nepredvidive, trajne, bezglasne muke. Ti pak koji su ostali i sačuvali krov nad glavom prilagodit će se brže, naučiti riječi novoga vremena i zaboraviti stare.

Konfiscirano sjećanje ponaša se kao invalidno tijelo koje povremeno pati od sindroma "fantomskog uda". Priča se da u Beogradu, u Srbiji, ljudi istjeruju jugo-nostalgiju slušajući stare hitove zagrebačkih pop-pjevača Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Gabi Novak. Kažu da se u zagrebačkim prigradskim krčmama zna dogoditi da pripiti ljudi urlaju pjesme Lepe Brene, pitajući se kasnije u jutarnjem mamurluku "što im je to bilo". Kažu da se u Skoplju sastaju razdvojene obitelji i stari prijatelji (Skoplje je "najprirodnije" mjesto sastanka, tamo se u trgovinama još mogu kupiti "jugoslavenski" proizvodi, a zamašćene i prašne Titove fotografije još nisu svugdje skinute sa zidova). Priča se da su na koncerte vojvođanskog pop-pjevača Đorđa Balaševića, koji su održani u Ljubljani i Mariboru, doputovali mnogi Zagrepčani. Priča se da se u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ilegalno prodaju video-kazete starih "jugoslavenskih" filmova. U Skoplju, kažu, kazeta "jugo-hitova" iz šezdesetih godina ide kao luda. Čak će se i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jedan od najljućih pobornika konfiskacije jugo-pamćenja, obratiti svojim suradnicima "srbo-komunističkim" tituliranjem "drugovi"9.

A kad smo već kod konfiskatora spomenimo i Slobodana Miloševića, prvog "igrača" u jugoslavenskoj igri uništenja. Ukravši ime Jugoslavije i nadjenuvši ga Srbiji i Crnoj Gori, jednostavnom manipulacijom imena, dakle, Milošević je konfiscirao simbolički teren mogućeg zajedništva, tako i jugo-nostalgije. Običan, preplašeni građanin bivše Jugoslavije pri objašnjavanju najjednostavnijih stvari upada u mrežu ponižavajućih fusnota. Da, jugoslavenski, ali onaj bivši jugoslavenski, ne ovaj Miloševićev jugoslavenski... Da, nostalgija, možda se to tako zove, ali, znate, ne za Miloševićevom nego za onom... bivšom Jugoslavijom... Za bivšom komunističkom Jugoslavijom?! Ne, ne za državom, ne za komunizmom... Nego za čim?! Teško je, znate, objasniti... Zar onda za pjevačem, za Đorđem Balaševićem?! Da, za pjevačem... Ali taj vaš Balašević je Srbin, zar ne?!

9 Filmski režiser Želimir Žilnik u dokumentarnom filmu "Maršal Tito, drugi put među Srbima" napravio je neobično zanimljiv test kolektivna pamćenja. Uzeo je glumca koji fizički neobično podsjeća na Tita, odjenuo ga u maršalsku uniformu i pustio da prošeće ulicama Beograda. Iako su svi prolaznici znali da se radi o surogatu, mnogi su od njih, zaboravivši se, razgovarali sa surogatom kao sa samim Titom.

15.
Jugoslaviana - mitologija svakidašnjeg života koju su pedesetak godina gradili i dijelili građani bivše Jugoslavije - ocrtava danas svoje obrise u zraku. Kada ih slučaj nanese jedne na druge, ljudi s dva života i jednom biografijom - ex-jugoslavenski emigranti, egzilanti, izbjeglice i građani novih država bivše Jugoslavije - najednom otkrivaju draž kolektivna sjećanja. Mnogi su zapanjeni nad spoznajom da je "sve to" postojalo i samo tako nestalo, da, eto, nisu uspjeli ni zamijetiti. Ponekima pada na pamet da se istočnonjemački "trabant" nalazi u muzeju, a jugoslavenski je "fićo", gle, iščezao i nitko se nije dosjetio da ga stavi u muzej. I kakav uopće muzej!? Jer tko će u novim nacionalnim državama zauzetim bildanjem vlastita nacionalnog ega biti voljan da preuzme "tuđe" odbačeno smeće, pedesetogodišnje "jugoslavensko" kulturno sjećanje? Čak i da ga preuzme, tko će ga danas u posve izmijenjenim kodovima znati pravilno očitati? Jer sjećanje se sastoji od bezbroj neprevodivih stvari koje zahtijevaju bezbroj pojašnjavajućih fusnota, a i pored fusnota, tko će zapravo razumjeti nešto što se ispreplelo, zaraslo i zaživjelo u pedesetogodišnji zajednički život? Jer tko će se, odista, prihvatiti artikulacije iščezle kulturne svakodnevice (viceva, predmeta, televizijskih serijala, novina, pop-muzike, jezika, humora, tih najtoplijih općih mjesta kolektivna pamćenja) i uložiti napor da je barem djelomično "muzealizira", kada prave muzeje i stare biblioteke poludjeli balkanski grobari pretvaraju u prah i pepeo?

16.
Odakle si?
Iz Jugoslavije.
Zar postoji takva zemlja?
Ne, ali ja sam ipak došao odande.

Ovaj citat anonimna autora stoji na početku knjige "Djeca Atlantide"10, zbornika eseja mladih ljudi, ex-Jugoslavena izbjeglih zbog rata. Kažu da jezik proizvodi zbilju. U priči o raspadu Jugoslavije i ratu ima bezbroj žestokih i zastrašujućih primjera koji potvrđuju ovu tezu. Riječ Atlantida, koja opisuje mit o iščeznuću zemlje koju su kaznili bogovi, buknula je kao metafora za Jugoslaviju kada je buknuo i rat. Odabir Atlantide za metaforu samo potvrđuje opći osjećaj definitivnosti iščeznuća.

Našu priču o kolektivnom pamćenju vraćamo na sami početak, na Cicerona koji u svojoj knjizi "De oratore" priča priču o pjesniku Simonidu, "izumitelju" memorije11. Priča govori da je tesalijski plemić Skopas pozvao na svečani banket u svoju palaču i pjesnika Simonida da napiše pjesmu u čast domaćina. Dobivši poruku da ga netko traži Simonid je usred banketa ustao, napustio palaču i izašao napolje. U vrijeme njegova izbivanja iznenada se urušio strop palače i ubio domaćina i goste. Tijela su bila tako zgnječena da rođaci nastradalih, koji su došli da ih sahrane, nisu mogli identificirati leševe. Preživjeli Simonid je, međutim, zapamtio gdje je tko sjedio za stolom. Priča kazuje da su zahvaljujući Simonidu rođaci ipak mogli sahraniti žrtve.

Iako ova priča pod riječju "memorija" podrazumijeva mnemotehniku, uzet ću si slobodu da je ispričam na svoj način.

Priča o Simonidu kazuje nam da je rođenju pamćenja prethodila nesreća, urušavanje krova, smrt, iščeznuće. Priča o Jugoslaviji i njezinu raspadu mogla bi metaforički koincidirati s prizorom banketa i stola za kojem sjede ljudi. Iznenada se urušava zajednički krov nad glavom i pobije ljude za stolom. Preživjeli Simonid, kojeg rođaci traže da identificira žrtve, ne stiže obaviti svoj mnemotehnički posao i prenijeti pamćenje, jer se iznenada, gle, urušavaju preostali zidovi i ubijaju njega i rođake koji su došli da sahrane svoje. Novi svjedoci prizora, pogođeni dvostrukom nesrećom, u stanju su, doduše, identificirati žrtve, ali samo one koje su zapamtili s mjesta na kojem su se zatekli u času kada su se urušili preostali zidovi. I tako svatko pamti svoje i oplakuje svoje. Druge žrtve ne postoje. O onima prvima da i ne govorimo.

Prošlost mora biti artikulirana da bi postala - pamćenjem. Građanima bivše Jugoslavije oduzeta je njihova zajednička pedesetogodišnja prošlost. Ta prošlost najvjerojatnije neće imati prilike da se artikulira u skladno kolektivno pamćenje, ali će je ipak biti teško izbrisati jer je prirodno zaživjela kao što zaživljuje sam svakidašnji život. U zamjenu za oduzeto građanima je ponuđen konstrukt nacionalnog pamćenja, koji su mnogi oduševljeno prihvatili misleći da je ono siguran temelj za bolju budućnost. Međutim, konstrukt nije usvojen, jer nije ni mogao ni stigao biti, niti se pretvorio u kolektivno pamćenje, jer da bi se to dogodilo moraju ga, kao svoju svakidašnjicu, živjeti generacije.

Izvana gledano čini se da je transakcija uspješno obavljena. Iznutra, međutim, niti je išta zaboravljeno, niti je išta zaista zapamćeno, sve je prisutno kao u zaustavljenu kadru urušene Skopasove palače. I ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaže da "zaboravljamo ne zbog oduzimanja već zbog nagomilavanja, ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnožavanjem prisutnosti"12, onda je posve moguće da i naša priča otklizi u suprotnu smjeru i umjesto o pamćenju postane pričom o zaboravu. Ili drugim riječima, pričom o zaboravljenoj Atlantidi gdje su zbiljski ljudi potonuli u - parabolu. A tamo, već prema žanru, preostaje samo jedno pitanje: Što je to toliko razljutilo bogove?

10 "Children of Atlantis: Voices from the Former Yugoslavia", ed. by Zdenko Lešić, Central European University Press, 1995.
11 Ciceronovu priču citiram prema knjizi Frances A. Yates "The Art of Memory". Nenadu Iviću zahvaljujem na tome što mi je skrenuo pažnju na citirani primjer.
12 Umberto Eco, An Ars Oblivionalis? Forget it!, PMLA 1988, str. 260.


Travanj, 1996.

(iz: Dubravka Ugrešić Kultura laži, biblioteka Bastard/Arkzin, Zagreb 1996.)