Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 05. Jul 2025, 01:17:18
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Dragoslav Mihailović  (Pročitano 11998 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
21.

Dva dana posle toga Stoleta u Beogradu sahraniše.

Ja sedim u kući i ne izlazim. Muvam se unutra kao bolestan. Ne znam u stvari dobro ni šta sam radio: nije mi se išlo u preduzeće, nije mi se izlazilo na ulicu, još manje mi se išlo u klub, nije mi se čak ni kod kuće sedelo. Prosto, kažem, muvam se levo-desno: iz kreveta u sobu, iz sobe u kuhinju, iz kuhinje u dvorište iza kuće, iz dvorišta u krevet. Poležim malo - pa opet isto. Ne znam šta sam tih dana i jeo.

Valjda se čak ni plašio nisam. Na to nekako nisam ni mislio, kao da se sve ono sa Stoletom nije meni dogodilo. I o njegovoj sahrani saznadoh u stvari tek sutradan, kad sam išao u vojni odsek da se prijavim.

Odjednom, petog valjda dana pošto sam došao, nekako oko podne - a dan prijatan, topao: ja čučim na pragu kao ono nekad moj otac - kad, evo, idu neka dva tipa iz policije. Poznajem ih obojicu, iz kluba.

Mene nešto kao da štrecnu. Ali, mislim se: šta je - tu je, boli me ševac.

Oni se, otud, slatko smeškaju.

Jedan od njih, neki Rakić - malo već stariji, dosta pristojan čovek - veli:

"Zdravo, Šampione. Kad si stigao?"

"Zdravo", velim. "Kojim dobrom?" Ne odgovaram kad sam došao. Ti to, mislim se, već sigurno znaš.

"Stari Perišić te pozdravlja. Poziva te da se vratiš u klub."

Već zinem da odgovorim kad primetim da je onaj drugi prošao pored mene i nešto se muva oko kuće. Posle onolikog ćutanja, u meni nešto prosto zalaja.

"A šta ti tu njušiš kao pas? Jesam li te pozvao unutra?"

Dasa se, kao, uvredi, odmah hoće da se bije. Ovako rukom na mene.

Velim:

"Nemoj šalom da se šališ da me slučajno dotakneš. Otkinuću ti glavu dok trepneš! Stani onde, kod kapije!"

Ne bi on tako lako popustio, svašta bi tu bilo; ali i Rakić viknu:

"Ostavi to! I stvarno, što se muvaš? Stani ovde."

Podvi dasa rep. Ode kod kapije.

"I, Šampione", kaže mi Rakić, "šta veliš?"

"Kažem", odgovaram mu ja, "mnogo težak taj pozdrav kad ste vas dvojica morala da mi ga donesete."

On se nasmeja.

"Ma'ni to. Ti znaš, tebe Stari voli. Hoće da opet budeš kod nas."

Ja kažem:

"Dobro."

On me pogleda.

"Znači, dolaziš?"

"Kažem dobro", odgovorim, "zato što sam čuo šta si mi rekao. A to ne znači da dolazim."

"Dobro", kaže sad on. "I šta da prenesem Starome?"

Najzad i na mene dođe red da se nasmejem.

"Prenesi mu", velim, "otkucaj i kaži da se ja u Radnički neću vratiti čak i ako budem nastavio da boksujem. A mislim da neću ni to."

"Tako?" veli.

"Tako."

"Dobro", kaže. "Reći ću mu. Pa, zdravo."

"Zdravo", velim.

On pođe napolje, pa se u kapiji zaustavi; fol nešto se setio.

"A je li, boga ti, ču li ti da nam je neko našeg prijatelja Stoleta Apaša ubio?"

E, evo ti ga, mislim se, što ćeš da me uhvatiš. Znam za jadac. I - baš da ne robijam za Apaša.

"Ja nisam čuo", kažem, "da ga je neko ubio. Čuo sam da je umro. U sanatorijumu."

A on, jadnik, naivan, pa se zbuni:

"Zar sam tako rekao - ubio? Nisam primetio. Umro, znači?"

"Umro, kako sam čuo. Od tuberkuloze. Možda za to treba Sulji da zahvali."

"Kome Sulji? Onom milicioneru? A što njemu?"

"Mnogo si", kažem, "naivan. Prosto mi te je žao. Siguran sam da ne znaš da ga je on probušio."

"A, jes'", kaže, "zaboravio sam. A ti, Šampione, gde ti u to vreme beše?"

"Kad?" velim.

"Pa sad", kaže, "kad ovo umre Apaš. Jedanaestog septembra."

"U armiji. Vojna pošta petnaest trideset devet, Niš."

"U armiji. A taj Niš - to nije daleko od Surdulice?"

"Nije", velim. "Pogotovu kad se leti avionom."

"A kad si se, kažeš, svukao?"

"Dvanaestog. Dvanaestog septembra."

"Dvanaestog. Znači, zakasnio si svega za jedan dan?"

"Sumnjam", velim, "da sam ikud zakasnio. Izašao sam tačno na vreme. Ni dan ranije ni dan kasnije."

"Ja", kaže. "Sigurno imaš i neku ćagu o tome?"

"Imam", kažem. Uđem u kuću, pa izvadim iz džepa. "Evo bukvice, evo objave."

On uze. Poče da ih okreće, prelistava, i nešto pri tom mumla. Zatim mi ih vrati.

"Kao vrata", kaže.

Ja držim ono u ruci.

"Kaži mi, Rakiću", velim, "je li to neka istraga? Imate li vi nešto konkretno ili samo, ovako, tabanate na prazno i čekate da se ulovi neki som bilo koji?"

On ovako rukom.

"Ma, jok, kakva istraga! Nema veze. Nema veze s tim. Još se za to nismo odlučili. A ionako: možda nam je neko u stvari učinio uslugu. Možda je nećemo ni otvarati. A ja te pitam zato što mislim da si i ti možda zainteresovan. I tebe je on, mislim, dosta zadužio."

"Mene je on", kažem, i vodim računa o svakoj reči, "stvarno dosta zadužio, ali za to da li ćete vi otvarati istragu ja se ne brinem. Što bih se ja za to interesovao? Sulja je, možda, takođe bio jako zainteresovan za njega. Pitajte Sulju. Umesto da ispituješ mene."

"Ih, ispitujem! Samo onako, prijateljski razgovaramo. A interesantno je tu - znaš šta? To što je Apaš bio izubijan. Bio ga neko to veče, izgleda. I, zamisli, s njim je to veče bila jedna devojka, bolesnica, neka... Zorica... Zorica" - pa izvadi ceduljicu iz malog džepa - "Zorica Alčin. Ona je sutradan dala izjavu našim terencima u Surdulici da su se njih dvoje rastali to veče na putu, i to zato što ih je presreo neki mladić - tako, lepuškast, ovisok, s kratkom kosom - možda takvom kao da je tek izišao iz armije - koga je Apaš nazvao nekim nadimkom, nešto kao: Majstore ili slično. Možda Šampione?..."

Ne beše mi baš prijatno, ali slegnem ramenima:

"Apaš je svakome davao neki nadimak. On je poznavao mnogo majstora, velemajstora i šampiana."

"Ja", kaže Rakić, "sigurno je tako. A on sam, zamisli, ništa nije hteo da kaže."

"Ko sam?" upitah. A kosa kao da mi se malo uspravi na glavi.

"Pa, Apaš. Naišao neki seljak iz okoline s kolima i našao ga. Ja ga, veli, pitam 'Šta si to radlo, crni nesretniče? Je l' te to neki bio?' A on kaže 'Ma, jok, pao sam sa drvete.' 'Pa šta si tamo tražio?' 'Zezao sam se', veli. I uzeo ga čovek na kola, ali on mu tu, u kolima, i umro, baš pred samom bolnicom. Zagušio se."

Kažem Rakiću:

"Pa, možda Apaš nije ništa rekao zato što ništa nije ni imao da kaže."

On veli:

"Možda, možda, ništa ne tvrdim. Sve bi to tek trebalo ispitati. Ali nešto se mislim: onaj visok momak s kratkom kosom - kao da je tek izišao iz vojske - da nisi možda to bio ti? A osim toga, jedan je Šampion na Dušanovcu."

"Pre svega, Rakiću", odgovaram, "to, koliko čujem, nije bilo na Dušanovcu nego u Surdulici; i nije bio u pitanju nikakav šampion nego majstor. A drugo, je li taj momak s kratkom kosom, kao da je tek izišao iz vojske, možda bio u uniformi, kao da još nije izišao iz vojske, ili u civilnom odelu?"

"Ne", kaže. "Bio je u civilnom odelu."

"E", velim, "ja u to vreme nisam bio u civilnom odelu nego u uniformi Es-Em-Be, kad već toliko razmišljaš o meni. A ako baš misliš da je bio neko iz vojske, onda će to verovatno biti neki general. Oni, čujem, svukud mogu i u civilnom odelu i u uniformi, kako im je volja."

"Ja", kaže Rakić, "sigurno je bio general. Sem, naravno, ako možda nisi dobio neko - odsustvo."

"O, sigurno!" kažem. "Budi siguran u to. Priča se o tome. U vojsci su veliki kavaljeri, pa kad im kažeš: 'Molim vas, pustite me na odsustvo, imam jednog prijatelja koga bih hteo malo da ubijem', oni te odmah puste."

"Takva ti je vojska", veli on. "A mi, u svakom slučaju, možemo i da proverimo da li si dvanaestog još bio tamo."

"Sigurno da možete."

"Dobro", kaže on. "Ne ljuti se ti na mene. Ja sam uvek bio tvoj navijač. I opet bih hteo da budem."

"Ne ljutim se", kažem. "Ti samo moraš da radiš svoj posao."

"Jeste", kaže. "I došao sam stvarno radi onoga. Vrati se, bre! A istragu, ne znam, možda zaista nećemo da pokrećemo."

"Nema to, Rakiću, opet ti kažem, nikakve veze sa mnom. A u Radnički se verovatno ipak neću vratiti."

"Ipak", kaže on, "razmisli. Zdravo."

I odoše.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
22.

Posle podne ja opet sedim na onom pragu.

Nekako se i nisam mnogo uplašio. Mislim se: onaj seronja Stanić, ako ga budu pritisli, sigurno će priznati; međutim, bar u prvo vreme, braniće me i nogama i rukama; zbog toga što bi i sam zaglavio vojni sud; sem, ako me nisu ukebali odmah. Ali to ipak nisu; da jesu, dosad bi stigla poternica, a i u vojnom odseku bi već sigurno znali. Ona cura iz Surdulice, iako je bio mrak i videli smo se na brzinu, takođe bi možda mogla da me prepozna. Pa, nekako me, kažem, i nije strah. U najgorem slučaju, mogao bih da kažem da smo se pobili: osudili bi me za ubistvo iz nehata; i nešto bih dobio za bekstvo iz vojske. Ali, zar zbog Apaša da idem na robiju? Malo li je što mi je kuću ionako zacrnio?

I tako, premećem ja to po glavi, kad, odjednom, kapija: kvrc!

Pogledam. Uđe neka žena - mala, stara, u crnini. Stoletova majka!

"Dobar dan, Ljubo, sine", kaže.

Ustanem s onog praga.

"Dobar dan, tetka-Ružo."

Ona zastade preda mnom. Drži se, ovako, za laktove kao da joj je zima.

"Pa, Ljubo, sine, jesi čuo, ja sa'ranih moga Stoleta." I gleda me pravo u oči. "Sad, eto, baš nikog više nemam."

Zaklimah glavom.

"Čuo sam, tetka-Ružo."

Ona mrdnu ramenom.

"Pa sam došla da te vidim. Vi ste bili drugovi."

I opet me sitnim, vlažnim očima gleda ravno u lice.

Kažem:

"Mi, tetka-Ružo, baš i nismo mnogo drugovali; on je bio dosta stariji. Ali, ako si došla. Čekaj da ti iznesem stolicu."

Utrčim unutra i stavim joj da sedne ispred vrata. Međutim, ona ostade stojeći.

"Neću", veli, "da sedim. Samo sam došla da te vidim. Nešto se, Ljubo, sine, priča po Dušanovcu."

"Šta se priča, tetka-Ružo?"

"Priča se, Ljubo", kaže ona, "da si to ti učinio."

Poda mnom kao da se otvori neka rupa.

"A ko to priča, tetka-Ružo?"

"Eh, ko priča? Ljudi pričaju."

Ja rekoh, kao ono jutros policajcima:

"Ja sam u to vreme, tetka-Ružo, bio u vojsci. I da sam hteo, kako bih?"

"Ne znam", veli ona, "kako bi. Ti to bolje znaš. Ja samo kažem šta ljudi pričaju. I došla sam da te pitam: jesi li mi ti to, Ljubo, učinio?"

"Tetka-Ružo", kažem, "ljudi svašta pričaju."

"Ljudi, Ljubo", kaže ona, "pričaju da si to učinio zbog tvoje sestre Dušice. Kažu, moj Stole je ono sa Dušicom napravio, pa si mu se ti osvetio. Dušu si ogrešio, Ljubo, sine, ako si to učinio. Ne bi moj Stole to mogao."

Ja oćutah.

"On je bio dobro dete. On je meni, svaki put, sve dok se ne razbole, kotaricu na Zadušnice na groblje nosio. A u školu dok je išao, takav je rukopis imao da mu se i učitelj čudio. Posle, uhvati ga loše društvo, ostavi školu..."

"Ne znam šta, tetka-Ružo, da ti kažem. Možda je on stvarno prema tebi bio dobar. Ali ono s mojom Dušicom - on je napravio."

"Grešiš dušu, Ljubo. Ne bi on to mogao. Ne veruj u to. Ja sam ga od litre mesa podigla i znam sve šta je on mogao a šta nije."

Postade mi prosto neizdržljivo.

"Ne znam, tetka-Ružo. Možda i nije. Ne znam više šta znam a šta ne znam."

Ona ne skida oči s mene.

"Pa, Ljubo, sine, tako, samo sam došla da te vidim. Ti više gotovo nikog nemaš, samo još Vladu, ne znaš ni da li je uopšte živ; ja sad više ama baš nikog nemam. Ako si mi ti to, Ljubo, učinio, dobro si znao šta činiš."

Opet oćutah. Nemam šta ni da kažem.

"I još da ti kažem: ako si mi ti to učinio, neka ti je bogom prosto. I želim ti, Ljubo, da se lepo oženiš, da imaš samo jedno dete, kao ja, da ga podigneš - i da ne doživiš ovo što sam ja doživela."

I okrete se ka kapiji.

"Zbogom, sine."

"Zbogom, tetka-Ružo."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
23.

To me prosto sahrani. Ta žena mi prosto glavu otkide.

Uđem u kuću, pa zatvorim vrata za sobom da me niko ne gleda. Sednem.

I tako sedim, sedim, pa onda ne mogu ni to. Ne mogu više tu da ostanem.

Ustanem, pogledam se u ogledalo: tih dana se nisam ni brijao, zarastao sam kao majmun; izgledam kao ludak. Treba da se obrijem, a toliko sam bezvoljan i lenj da ni ruku ne mogu da podignem.

Ipak se nekako i obrijem i umijem, obučem. Da mi je da odem nekome s kim bih mogao da popričam. Ili, još bolje, gde bih samo mogao da sednem i da ćutim.

Setim se tetka-Lenke, Dragančetove majke; s njom sam se ja uvek šalio, ona me je volela.

Sednem na trolejbus, odem do njihove kuće. Nje tamo, međutim, nema. Kao da je neko namerno udesio. Povrtim se levo-desno, pa - šta ću? - pođem.

Izađem u varoš.

Da mi je sad bar neku curu da sretnem. Nekad se toliko njih vrtelo oko mene. Gde su sada? Gde ćeš uveče da ih nađeš?

Setim se jedne. - DJavo bi ga znao zašto sam se baš nje setio; bolje da nisam.

To je stvarno bila jedna fina, pametna cura, iako ni izbliza nije bila neka lepotica; verovatno najbolja cura s kojom sam išao. Razume se, ja sam se već bio postarao da se ponesem prema njoj najgore što se moglo.

Setim se da je nekad imala telefon kod kuće. Potražim u imeniku. Okrenem broj. Javi se neki stariji ženski glas. "Molim vas, je li tu Smiljka? Pozovite je ako je kod kuće." "Odmah", kaže žena. "Sad ću je pozvati."

Malo zatim, evo nje. "Alo, Smiljka", velim. "Zdravo, ovde Ljuba." Dasa misli - samo treba da kaže Ljuba i svi će od sreće odmah da ispopadaju u nesvest. "Koji Ljuba?" veli ona. "Pa, Ljuba", kažem. "Sretenović. Onaj bokser." "A, ti si?" kaže. "Što li si se ti mene u ovo nevreme setio?" "Zar je nevreme?" pitam. "Jedva je šest." Ona kaže: "Nema ni šest godina, misliš? Koliko ima otkako se nisi javio?" "Ne znam", kažem, "koliko baš ima. Sigurno dosta. Tri godine sam bio u vojsci. Sad sam došao." "Četiri pune godine, moj Ljubo" veli ona. "I nigde te za to vreme nije bilo." "Znam", kažem, "ali objasniću ti. Vojska je to, nisam mogao da se javljam. A osim toga, svašta mi se za to vreme ispodešavalo. Svi mi po kući pomrli. Umrla mi šveca, umrli mi keva i ćale: burazer mi u ćorci. 'Ajde, ako možeš, izađi da se vidimo, pa ću ti sve objasniti." "Ljubo", veli ona, "stvarno mi je žao što ti se sve to desilo, ali ti nisi obavešten: ja sam se pre dve i po godine udala i već imam ćerčicu od osamnaest meseci. Sad se baš spremam da joj dam da jede." "O, izvini", kažem, "to stvarno nisam znao. Izvini ako sam te uznemirio." "Ništa", kaže ona, "nema veze."

Vidim da sam se ugruvao.

"Pa, Smiljka", kažem tek da nešto kažem, "nema veze što si se udala. Ako si raspoložena, 'ajde ipak neki put da se vidimo. Da malo prožvalavimo." Ona kaže: "Hvala ti, Ljubo, što si me se setio. Ali stvarno nema smisla da se o tome unapred dogovaramo. Srešćemo se mi nekad i bez dogovaranja." "Dobro", velim. "Sigurno ćemo se sresti. Zdravo, Smiljka."

Izađem iz govornice - i ništa. Malo me je zeznula: pa šta? Pođem malo i odjednom mi sve postade nepodnošljivo. Ne mogu više ovde da izdržim. Šta ću ja još ovde?

Pipnem se po džepu. Tu mi je štedna knjižica. Svratim u poštu, podignem sve što sam na njoj imao.

Najpre sam mislio samo malo da se nekud maknem, na nekoliko dana; da odem, recimo, do Zagreba ili do Splita. Tek posle, kod kuće, drukčije sam odlučio.

Obučem se kao da idem na neki meč: džemper, trenerka. Nešto sitnica i par veša strpam u neku torbicu...

Sutradan nu noć neki čilager Slovenac iz nekog sela iznad Maribora za deset somova me je preveo preko granice. Tada se na granicu strogo pazilo, a ja sam bio suviše utučen da bih se dovoljno krio: uopšte mi nije jasno kako me nisu uhvatili.

Da bar jesu...
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
24.

Eto, tako vam je to bilo. To vam je gotovo sve.

Sećam se kako je to prvih dana izgledalo; sećam se kako je izgledao sam taj moj prelazak.

Taj čiča Slovenac, kome ja svakako nisam bio prva mušterija, bio je užasno uplašen; svaki čas me opominje da ne pravim buku. A meni to gotovo smešno. Čega se, matori, mislim se, plašiš? Ne bežiš ti preko granice nego ja.

Nekako, nije mi se činilo da radim nešto što će udlučiti o čitavom mom životu. Bežim preko granice: pa šta? Ako je ovako mogu preći s ove strane, isto je tako mogu pregaziti i s one. Nisam razmišljao o tome da li ću se vratiti - bio sam isuviše očajan da bih u tom trenutku za to mogao da budem sposoban - ali negde u meni je čučala nada u takvu mogućnost; nisam razmišljao, ali negde u meni je postojala vera u to da jedan takav čin kao što je ovaj odlazak mora da ima i svoj drugi, završni deo, a on, naravno, može da bude samo povratak. Imao sam utisak da svi ljudi na svetu moraju to da razumeju. Ljudi, ja sam očajan! Ja sam zbog nekih stvari kriv, to je sigurno, i hoću i da platim za to. Ali ja vama ne mogu da kažem da se kajem što sam ubio Apaša. Nije on vredan ičijeg kajanja. Ne mogu ja to, ne tražite to od mene! Ja bežim zato što ne znam šta bih učinio pametnije. To, sigurno, i nije pametno. Ali, ne tražite vi od mene da sada budem pametan! Nisam sposeban za to. Uhvatite me, zadržite me, i ja ću vam biti zahvalan. Ali ne očekujte da ću vam sam doći i da ću još reći da se kajem...

Razume se, prva stvar koju su od mene u Austriji tražili bilo je da izjavim da sam pobegao zbog politike. - Ja - zbog politike! "Može li to, ljudi", kažem im, "da prođe nekako bez politike? Ja nemam veze s tim." Ali gde su to dosad policajci bili ljudi? "Može", kažu oni meni, "ako hoćeš da te vratimo." - Dam im izjavu.

Naguraju me u logor. Tamo oko mene odmah počnu da se smucaju neki ljudi od kojih je i bog digao ruke. Dođe čak i neki novinar iz nekih novina; krila da imaš, ne možeš da im pobegneš. A oni već nekako saznali i to da sam bokser. Objave mi, tamo, i sliku, i svašta natrtljaju. "Pobegao čuveni jugoslovenski bokserski šampion", kažu: a kad sam ja to bio baš toliko čuven? On me pita: "Kako se živi u Jugoslaviji?" A ja sam, kažem, sav bio gorak, i tako mu i odgovaram. Ali ja mu kažem: "Živi se dosta teško", a on, hvala bogu, napisao: "U Jugoslaviji je teror, uopšte se ne može živeti." Kako ćeš to posle da ispraviš? Šta jedan emigrant, u tuđoj zemlji, uopšte može da ispravi? Ja, uostalom, ni jezik nisam znao.

Četiri-pet godina valjda nisam mogao da se pomirim s tim da sam emigrant i da je ta stvar definitivno svršena. Neprestano mi se činilo da će se jednog dana, možda već, evo, izjutra, pojaviti neko ko će me uhvatiti za mišku, opaliti mi šljagu i reći: "Mali, dosta si se zezao, 'ajde sad kući." I ja ću mirno poći. - Niko se, naravno, nije pojavio. A ja sam zbog toga čak nekako bio i pomalo uvređen.

Umesto toga, stalno se oko tebe muvaju neki mračni tipovi, koji te tapšu po ramenu - zbog čega me vi to, ljudi, hvalite? - i koji te za nešto neprestano zapitkuju. Ja sam za taj jadac ubrzo saznao, i bežao sam i branio se, ali kad kola ovako krenu nizbrdo, teško ih više možeš zadržati; gotovo se nikako ni ne možeš odbraniti.

Branio sam se, kažem, i iz Austrije sam samo zbog toga pobegao u Francusku, i u Francuskoj sam čak jednog tipa zbog toga isprebijao, pa sam onda morao da odem još dalje - ovamo, u Švedsku - ali kad sve to prođe, čovek više nikako ne može da bude siguran da zna šta je stvarno radio. I što je vreme više odmicalo, sve više mi se činilo da sam ja tim ljudima tamo, i hotimice i nehotice, svašta trtljao, da mi je sve to negde zapisano, i zbog toga sam se osećao sve gadnije i gadnije. Moja je to, bre, zemlja, kakva god da je! I ako ona u nečemu ne valja, ti ljudi odavde sigurno je neće popraviti. - Tek poslednjih godina, ovde, malo sam se iz tih govana izvukao. Moja Inge mi je u tome mnogo pomogla.

I tako, sve to zajedno, u čoveku i ostane. Nataloži se kao neko trulo, mrtvo đubre: neka se u tebi bilo šta pokrene, pokrenuće se i ono. I, vremenom, to što si otišao prestane da te boli onako jako kao u početku, ali da te tišti - ne prestaje. Ležeš uveče s tim u krevet, budiš se izjutra s tim. Ja sam bio bokser, a celog veka sam mašinbravar, zanatlija; ruke su mi sve što imam. To ti je otprilike kao da sam izgubio ruku. Tako te i boli, kao kad je nemaš i mada je nemaš. Poslednje što vidiš ležući u krevet, to je taj prazni rukav, prvo što vidiš budeći se izjutra, opet je isti taj prazni rukav. I tako će ostati dok si živ. Navikavaj se ako ipak hoćeš da ostaneš živ, makar koliko ti srce pri tom pucalo...

A rukavice više nisam navukao. Kad si bez ruke, to više ni ne možeš.

Pre četiri godine, ovde, u meni se opet beše probudila nada...

Kad sam se oženio, postao sam švedski državljanin. A onda sam saznao za mogućnost da i za sebe i za ženu i dete dobijem još i jugoslovensko, takozvano dvojno državljanstvo. Svašta mi tada dođe u glavu, opeče me ta nada. Podnesoh molbu, dokumenta. A procedura je takva: to se pošalje u zemlju, pa ako tamo ne pronađu nikakvu smetnju - recimo, nekakvu istragu - upisuju te kao dvojnog državljanina.

Dva meseca je trajalo čekanje. A onda me pozvaše u Stokholm: dadoše mi dokumenta, čestitaše. Prihvaćeno! I behu ljubazni ti ljudi, ne mogu da kažem. Ali niko mi tada ne reče: "Ti si nama potreban, vrati se u zemlju." Razume se, bilo je smešno to i očekivatl, i možda ja čak to i nisam očekivao, ali kući se odatle vratih prazan.

A onda, baš te godine, nađoh se, valjda već drugi put, sa burazerom Vladom u Milanu. Sedimo pred nekim bistroom i žvalavimo. Kad, odjedanput, on mi kaže: "A tvoj prijatelj Stari Perišić ti je tu, u Rimu." Iznenadih se. "Kako u Rimu?" velim. "Nije mogućno!" "Mogućno je", veli burazer. "Odavno je prešao u diplomatiju. Već je valjda godinu-dve tu ambasador."

Posedimo još malo - već smo se ionako rastajali - pa natovarim ženu i dete u kola. Pojurim.

Sutradan pre podne potražim ambasadu.

Obratim se nekom čoveku tamo.

"Druže", kažem, "ja živim u Švedskoj i ovde sam na proputovanju, a stari sam prijatelj sa drugom ambasadorom Perišićem. Molim vas, hteo bih k njemu."

Tip me gleda.

"Vrlo bih vas rado", veli, "prijavio, ali drug ambasador je baš juče otputovao u Jugoslaviju."

"U Jugoslaviju! A kad se vraća?"

"Pa", veli, "neće skoro. I on ima odmor."

Ih, majku mu!

Ništa, šta ću? Pođem. Tip me pita:

"Što mi bar ne ostavite ime? Da prenesemo drugu ambasadoru ko ga je tražio."

"Neka", kažem, "doći ću ja drugi put. A možda ću se javiti i pismom."

Vratim se u Švedsku - i stalno se mislim kako da se nađem s tim čovekom. Nekako mi je drag. On mi je naneo možda isto toliko zla koliko i Stole, ali - opet - i nije! Sve sam u stvari zaboravio. Ne znam, zapravo, ni šta bih razgovarao s njim.

I tako, kolebam se - da li da mu pišem: hoće li da me se seti? Ili će možda ipak biti bolje da odem? Nekako nisam mogao da odmah posle odmora tražim novo odsustvo. I tako prođoše, valjda, tri-četiri meseca. Odjednom, jedno veče kad sam se vratio s posla, zateče me Vladino pismo: 'Stari Perišić je', veli, 'ovih dana umro u Rimu. Prekjuče je sahranjen u Beogradu...'

Te noći Inge i Arnea sklonih na spavanje, pa ostadoh sam u kuhinji i napih se kao svinja. A onda nekako ružno posrnuh, razbih rukom staklo na vratima. I gadno se posekoh, krv samo lije. Preplaših ženu i dete, jedva sam ih posle smirio...

I tako mi i to propade. I ne saznadoh ni je li istraga zbog Stoleta uopšte bila otvarana.

I otad mi u stvari ostade još samo jedna, dosta mračna nada: da će najzad izbiti neki mali, pametan rat. Jer dođe li do toga, tada će me sigurno pozvati i ja ću, čist i bez potrebe da se perem, mirno moći da se vratim. Ali kad danas, evo, u ovom glupum svetu više nema ni pametnih ratova...

Eto, više nema ništa. Sve smo ispričali.

Sad idem. Brinuće mi se žena. Ovde ima svakakvih životinja, kao u nekom rezervatu; čak i četnika i ustaša. Pretukli su već nekolicinu naših. Zasad na boksere još ne nasrću, ali ona se ipak plaši.

Arne! Arne! Polazimo.

A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava - plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda - jedino u rat.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Ujka Dragi sedi pod jabukom
1.

U proleće one godine kad ću pre vremena poći u školu počelo je nešto da se događa s mojim ujka-Dragim.

On je živeo u Senju, s jeseni do guše blatnjavom a leti u crvenkastoj dugi prašine, gusto načičkanom selu nadomak Lazarevog manastira Ravanice, u čijoj su porti kreštali zeleno-zlatni paunovi. A moji Senjani, na suncu se grejali, možda više nego i na carsku zadužbinu, bili su gordi na Carevo bupalo, neomeđeno mesto kod vrela reke Ravanice ispred manastira, gde je Lazar, prema predanju, nekad pao s konja. Možda mu pamteći teške namete i kuluke oko velike gradnje, radije negoli u časti, voleli su cara da vide sa guzicom u kaljuzi. Jedanput nas je neko izveo na breg iznad senjskog groblja i pokazao nam rukom nekud ispod žica propale rudničke vazdušne železnice. "Onde je pete godine vojvoda Milenko rasturio Turci."

Nisam mesto baš dobro video niti sam znao ko je vojvoda Milenko, ali bilo me je sram da pitam. Ne smeš ti rođake da brukaš.

I, jednoga dana, predvođeni bratom od ujaka Đorđem, koji je, po sopstvenom uverenju, sve znao i sve najbolje umeo, ostavili smo stoku na poverenje seoskim devojčicama i nas nekolicina krenuli preko brda. Zatim smo na jednoj blagoj padini kod Ivankovca s ne baš određenim osećanjima gledali neke rupčage obrasle sitnom travom, iz kojih su virili patrljci pocrnelog kolja. Kasnije ćemo verovati da smo videli upravo ostatke čuvenog šanca.

"Tu je to mesto", rekao je Đorđe, "dovodio me deda Ljuba."

Malo smo se naokolo osvrtali, a onda je neko predložio da se, na pravome mestu, poigramo Srba i Turaka. Ali bili smo umorni i nije nam se htelo, niti je iko pristajao da bude Turčin. I tako smo odustali. Posedali smo na očupanu travicu prošaranu brabonjcima i tragovima ovčjih čaponjaka.

Tad je naišao neki star seljak s torbom od kozline preko ramena. "Begajte odatle, nesretnici", povikao je i mahnuo tojagom u vazduh kao na ovce, "tu leže koske!"

U drugom razredu negde sam naišao na knjigu "Čuvaj se senjske ruke" i s uzbuđenjem uzeo da je čitam. Međutim, naše Senje, nekad puno hajduka i vampira, u njoj se nije ni spominjalo.

Rekao sam to jedanput ocu. Mama je već bila kupila one dve kućice od čatmare u Njegoševoj ulici, ne mnogo veće od bolje senjske štale, i upravo smo sa deda-Ljubom sedeli za ručkom.

"Hma", kaže moj otac prdeći na nosinger u maramicu i nasrćući na njega kao na neprijateljske rovove, "izgleda da i negde na moru ima neko Senje."

Ali njega, znao sam, za naše selo nije bilo briga. Otud je voleo jedino mog ujka-Dragog, koga tamo više nije bilo. Pa, morao sam da priznam, nije sve u njemu ni bilo za voljenje.

Rano leganje u tvrd slamarički krevet pun sitnih, ljutih svinjećih buva i s oštrim guberima kao pokrivačima, istina, nadoknađivalo se dobrim tučama slamnim jastucima, koji bi od glava odskakali kao lopte, ali to se, na žalost, moglo samo dok ne pristignu stariji. Već okopavanje kukuruza i krompira vazdan pod zvezdom, koje ti lomi i poslednju koščicu u telu i kojeg su se deca plašila kao grobljanskih vampira, nikakvu sličnu nadoknadu nije imalo. Zanimljivija je mogla da ispadne berba belošljiva, ranki i požega u Zabelu iznad sela, međutim, i to jedino ako ti dozvole da se pentraš na voćke da ih treseš ili bar da snosiš polunapunjene batare u kola. Inače, od pribiranja, pri kojem ne smeš ni da čučneš — odmah će te presresti pitanje: "Što malo ne prilegneš?" — nećeš proći mnogo bolje nego od kopanja. Isto su tako donekle uzbudljivi mogli da ispadnu i vršaji, berba vinograda i kukuruza i, naročito, muljanje grožđa, ukoliko se, opet, varošanski glup, ne pograbiš za laku plevu i slamu, već uspeš da dobiješ džak za žito ili korpu za korenje. Jer ono što izgleda najlakše, u selu ume da ispadne ubedljivo najteže.

Čuvanje, pak, brljivih, divljačnih svinja s kišnjama od pola metra, koje ispod oka stalno merkaju kako da ti kidnu u štetu i kaškala i umeju da galopiraju kao konji, ili zaluavih krava, koje znaju da se zaobadaju, iz mesta da zatutnje u kukuruze i tamo za tren da načine ršum kao topovska zaprega, nikad nije dobro, a može da ispadne i naopako. Jer štete umeju među komšijama da rode opake, istrajne svađe, koje se ponekad ne završavaju ni velikom omrazom i dugogodišnjim glupim parničenjem, ali se, srećom, najčešće ipak brzo zaključuju, pomalo smešnim gimnastičkim mlataranjem kosirima, vilama i sekirama:

"Nemo' da ti preskočim ova' plot, te da te tuna istropam ki repu!"

Međutim, ako kao jedan đak prvak voliš da cunjaš i šušnjariš i ne plašiš se pripovedaka o opasnim šarkama, poskocima i pojatskim psima, koje najverovatnije nikad nećeš ni sresti, izaberi da čuvaš koze i jariće, najlepše stvorove pod nebesima, kod vinogradske kolibe moga deda-Ljube u Dubravi iznad Senja. Samo, sa sekirčetom okačenim o džep ili torbicu, u kojoj čuvaš parče pogače i tvrdog sira, kreni lugom šarenim od sunca i punim kladenaca i končastih potočića, one će ti se, prezajući i od najmanjeg šušnja, prikačiti za pete i neće od tebe ni mrdnuti. Čak i ako se zamoriš i na okrajku prilegneš, brstiće u blizini i sačekaće te dok se ne odmoriš. A već noćenje u slami pod otvorenim nebom sa kajsijastim zvezdama zamršenim u granje, dok ti prosto pod glavom huji šumarička i bukova gora i huču ćukovi, nećeš zaboraviti, verovatno, dok budeš živ.

"Ali, dedo", nisam pristajao, "pa i u naše su selo bili 'ajduci."

"E, moj šutilo", miluje me deda po ošišanoj glavi. Pola veka proveo je u planini s ovcama i tako je prekrštavao sve muške unuke. "Nas zovu samo kad se lije krv i zapomaže. Kad se pije vino i peva, idu drugi." "Aha", odgovorio sam kao da razumem.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Šukar mesto

Miloradu Bati Mihailoviću

Pločnik poče da kvasi jedva vidljiva mega i gdegde po ulici prohodaju kišobrani.

Ćamil zadiže masni kačket sa gajtanom i slomljenim suncobranom i pogleda buljavim okom u spušteno nebo. Ako ne potraje dugo, pomisli, biće dobro. Posle kiše uvek ima mušterija. Ali ako nastavi unedogled, ko će cipele da čisti?

Nagura četke i kutije u sanduk koji mu je predstavljao radnju i sa vrha trotoara pored gvozdenog električnog stuba pomeri se za nekoliko koraka u Makedonsku pod plitku strehu "Komisiona", koji su neki još zvali, kao pre rata, radnjom braće Levi.

Napred, na višespratnici Riunione na Trgu Republike prerano se upali i zaigra nekakav reklamni znak. Bacao je po ljudima i retkim automobilima crveno-zeleno-plavi odsjaj. Odmah na to, kao po dogovoru, svitnuše i žutnjikave, blede sijalice na metalnim banderama. Nisu mnogo šta osvetljavale, jedino im se od vlage oko šešira pravio dvostruk, razvučen, zlatast obod.

On sede pod onom strehom na svoju stoličicu s naslonom i otvori vratanca sanduka. Nanovo je oko nogostupa postavljao kutije, flašice, krpe. Na ogledalu na desnom boku opazi mrlju crvene boje, pa pljunu na staklo i dlanom je smače. Zatim o eksere spreda i sa strane izvesi raznobojne, dlakom bogate četke.

Uto u politiranom kiosku nekoliko metara više od njega, već u Dečanskoj ulici, slepa prodavačica novina izgovori svojim slabim glasom mladom čoveku u sivom kaputu od tvida:

"Još nije stiglo. Samo što nije stiglo, gospodine."

Trepćući kapcima do polovine očnih jabučica, vraćala mu je kusur. Novčanice je prepoznavala pod prstima i tačno znala gde joj se šta nalazi. Ali oblčno je s njom i njena majka. Sad je zbog nečega nema.

Ta starija, prodavačičina majka, po nečemu ga je podsećala na Mečkinu mater Selenu. Samo što ova nije onako gadna.

Nikako ga baba nije podnosila. Od prvog viđenja. Nešto muva oko onog bakrača na utrini i otud kevće:

"Džanes romane, Ćamil, a?"

"Njega to da pitaju! Jebem ti! Pa oduvek je bio garav kao ugarak, i drugo mu oko bilo buljavo, a glomazan nos mu visio kao kuka, čim ga pogledaš, jasno ti je šta je. A malo dalje na nekom panju sedi ostariji, debeljušni Ivan, njen muž. Cima iz lule s kratkim, krivim kamišem i nadlanicom popravlja prosedi, od duvana žućkasti, obešeni brk.

On se okreće starcu. Zna se s kim treba da se razgovara.

"Kako da ne govorim, bre?" Ali ovaj se pravi da ne čuje. "Nemoj tako, Selena, k'o boga te molim. Ja sam, bre, Ciganin, isto k'o vi."

"A nisi Turčin?" laje ona otud.

Rađala je bar desetak puta i, u onim prljavim, širokim suknjama, seda i raščupana, izgledala starija od muža. A možda je i bila.

"Kako, mori, Turčin? Nikad i' nisam ni vid'o!"

Iako je poreklom možda iz Turske. Nije siguran. U svakom slučaju, brat Ćazim mu je u Jagodini sedeo u muslimanskoj Turskoj mali između reke Belice i vašarišta, dok su pravoslavci imali svoju malu, kod Levačke čaršije. Ivan i njegovi su to, dabome, morali da prokljuve.

"Ma ti si, bre, star rom! Svoju decu imaš! 'Di ti našoj Mečki možeš da budeš par!"

On širi ruke ka brkatom čoveku i smeje se.

"Kako, boga ti, star? Pa dvajes' peta mi je, kako star?" Imao je u stvari trideset. Ali neće mu valjda tražiti krštenicu. "Rano me oženili."

Najzad stari Ivan diže glavu. Vadi lulu iz ustiju.

"Šta se tebe tiču njegova deca?" Bar on zna koja su muška prava, žena u njih ne sme da se meša. "Valjda su to deca njegove žene? Kako rom može da zna koja su deca njegova, koja nisu? Njegova su dok mu je njina majka žena. Posle nisu."

Sa Trga Republike, tutnjeći, u Makedonsku svraćaju zelena blindirana kola za đubre. Malo niže od "Komisiona" zastaju, pa dvojica Šiptara u dugim, nepromočivim kabanicama s kapuljačama silaze s papuča na zadnjem delu i ulaze u neko dvorište. Otuda na čakljama preko ramena iznose velike, duboke kante pune đubreta. Istresaju ih u kolska usta nalik na ona u betonske mešalice i vraćaju u dvorište. Onda se nanovo penju na papučice i zviždukom daju znak. Na to kola krenu, opet zagrajaju i nestanu niz ulicu.

Kratka, nabijena sredovečna dama sa smeđim šeširićem na krupnoj glavi vodila je o kaišu kratkog, nabijenog, braonkastog mladog boksera.

Ćamil mu pucne jezikom. Pas mrdne podsečenim repom i pokuša da zastane. Ali žena ga cimne za povodac i oni dostojanstveno produže.

Mangupski trepćući buljavim okom, šapatom je psovao pseću gazdaricu.

Ipak, ono s Micom u Ćupriji bilo je šukar život.

Dotle mu je bila izrodila šestoro — bog im je uzeo troje — i dok je ona prala veš po kućama, on je sa svojim sandukom sedeo pred kafanom "Sinđelić". Svi su ga poznavali i svi hteli da pozdrave.

"Šukar li si, Ćamile?" pitaju.

On po bugarski potvrđuje drmajući glavom levo-desno.

"Šukar, šukar."

Tog proleća uoči rata u ćuprijskom Sibinovićevom sokačetu, češće zvanom Sibinovska mala, proneo se glas o veštini šesnaestogodišnje lepotice Mečke, ćerke ruskog Ciganina Ivana, koji je sa svojom fajtom pao na jagodinsko vašarište iznad Klefiševe klanice. Rano udatu, otac, braća i muž je, kažu, strogo paze — a i nemaju, vele, šta da paze, ni sama ne ide u rastur — ali kad pođu na veći posao, uvek izvan jagodinskog okruga i domašaja lokalne vlasti, nju puštaju kao prethodnicu. I dok ona gleda u dlan i bob, peva i udara u balalajku zavrćujući gazdama pamet, oni na drugoj strani u tišini prave ršum. A ako kad dođe u škripac, baš kao na onim živim slikama u ćuprijskom Zanatskom domu, uz vrisku i pucnjavu doleću junačni i obesni i, uzimajući je na belog konja bez opreme, u poslednjem času spasavaju. Plele su se male legende o njihovim podvizima.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Treće proleće Svete Petronijevića
1.

Krajem treće slobodne zime u Ćupriji se dogodi nešto što se nikad dogodilo nije — Ravanica poteče uzbrdo.

Posle velikih snegova te godine, pre nego što se baba Marta istutnjila i što mu je rekao bog, prigreja sunce. Na to niz Veliku Moravu dunu i mlaki jug i ujutro donese prevremenu, nekakvu žućkastu prolećnu kišu. Dva-tri dana je bela brda oko Pomoravlja podnosiše kiselo se kostrešeći, a onda niz padine Kučaja i Vezirovca u Ravanicu, Belicu i Crnicu kuljnuše blatnjave, kao osice ljute bujice potoka, valjajući pred sobom iščupano šiblje i raščešljane utopljene ovce.

Mrka voda iz Belice, Ravanice i Crnice sad pljusnu preko zelenkastog moravskog leda i gradeći velike klobuke, zavuče mu se pod košulju. Od toga zaleđena reka nabreknu kao prekislo testo u karlici i pogrbi se izgledajući oko sebe kao zli vo bodač. I, jedne noći, dok je u daljini praštalo kao od lomljenja suvaraka, krčeći i šušteći, led joj se prolomi. A već u zoru, inače bolešljivo natrontana i lenja, ona kao od grčeva u stomaku riknu i đipajući i praveći kolutove unazad, slepo i nasumice potrča pravo napred. Visoko dižući kolena i ničemu se ne uklanjajući, jarosno je obarala sve pred sobom.

Natuštena i opaka, zlokobno tutnjeći, tako nasrnu najpre na železnički most. Kotrljajući čitava brda leda, gurala se i podmetala širokim leđima pod čudnu prepreku, po kojoj su prestrašeni vozovi jedva mileli. Metalna brana pred njom je škripala i stenjala kao od zemljotresa, ali nije popuštala. A koliko se prepreka nije izmicala toliko ona nije odušivala. I tako se tu, stalno dovlačeći sve nova i nova ledena pojačanja, slažući santu na santu i upravljajući ih ka nebu, prvi put opasno zajazi.

Odmah na to iz artiljerijske kasarne dotrča minerski vod. Akrobatski trčkarajući po nemirnim santama i mostovnoj konstrukciji i osmatrajući je dvogledima kao neprijatelja u tenkovskoj bici, vojnici počeše po ledu da dumbaraju minama. I, posle nekoliko dana, nekako uspeše jaz da odguše. Mrka voda prošarana ledenicama sunu između mostovnih tumbasa kao iz vodeničke vodojaže prskajući kapljicama železničke šine.

Onda, dva kilometra niže, nasrte na skliski, već gotovo preliveni drveni kolski most na kraju glavne ulice prema Jagodini, koji pre dve i po godine izgradiše Rusi. Napravljen za dvadeset dana pri oslobođenju neposredno ispred srušenog gvozdenog, velikog — mali, Mikićev, bio je na Ravanici — on je do pre nekoliko meseci, kad je veliki konačno podignut iz vode i popravljen, svima izgledao kao pravi žuti lepotan. Sad, pored novoobojene crvene metalne grdosije, odjednom poče da liči na zaboravljenog kijavičavog sinovca sa sela na silu doteranog u varoš. A kako nisu ni znali šta će više s njim, i ne pokušaše da ga brane.

Tako mali sinovac ne izdrža dugo. Ljuljajući se i kriveći, veliku vodu je dva-tri dana nekako i podnosio. A onda se, plivajući kučećke — videla se kao dugačak splav prepun granja — sredinom reke do njega doljulja teška, velika, verovatno u Adi iskorenjena topola. Ona ga ispod površine negde na slabom mestu snažno kucnu, nakrivi i za trenutak izloži još većem vodenom udaru, a zatim s praskom slomi kao letvu. Uz podzemno krčanje, krkljanje i klokotanje most čučavac se iščupa iz nevidljivog dna i lesa njegovih žutih šipova, balvana i podnica u dva ogromna komada krete i zalepi se za tumbase svog bliskog gvozdenog rođaka.

I, u nedelju dana, reka se drugi put zajazi. Već oslobođenu od leda i po veliku ćupriju valjda manje opasnu, vojnici je napustiše i pobegoše u kasarnu. A ona, luda, puče kao zreo čir na sve strane.

I dok je krupna kiša i dalje prporila, Morava postade nepregledna kao mrko, uzavrelo more. Na severu, kod Gilja između Ćuprije i Jagodine, pregrize Carigradski drum, a zatlm podloka pružni nasip i razbaca železničke šine i pragove kao čačkalice. Onda to isto učini i na jugu, između Ćuprije i Paraćina, i ostavljajući ostrvca dveju varoši na miru poplavi naokolo nekoliko sela i atara. Najzad, naknadno se seti i malene Ravanice. Mrdnuvši laktom, namrgođeno se ispod pazuha osvrte i ka njoj, zapljusnu je preko ušća kod Ade i odjedanput ispuni do guše. A ova od toga, daveći se. postade besna i gramziva i, kao nikad dotle, kotrljajući se tamo odakle je došla, eto, poteče naopačke.

Jadni Ćupričani, dva zla, a i više njih, često su imali, dva dobra nikad. Pa i sada, dok su jedni, pored Morave, srećni što im se pod rukom našlo nešto za šta nisu grbačili, ojkajući na obali i jašući po debeloj vodurini u plitkim barčicama, čakljama, trnokopima i konopcima s kukama hvatali kao dukat žute balvane ruskog mosta, na kojima će se čitave sledeće zime s ponosom čvariti, drugi su, malčani kraj ćerke joj Ravanice, morali da spasavaju Cigane.

Jer treće ili četvrte od tih noći, dok su je kraj kuća sa fenjerima i baterijskim lampama obilazili i merama od pobodenih štapova držali na oku, ona se, pritisnuta Moravom, kao na prstima tiho vrati kroz varoš prema Kučaju. Potom, otvarajući sebi drugi prolaz, podmuklo pojede vodenički nasip kod Nedeljkove vodenice i još jedanput naopako, galopom utrča u cigansku Sibinovsku malu, lupajući po kantama i tarabama kao uplašen konj.

Kroz noć odjeknu iznenađeni ciganski lelek. Na to odmah zaurlikaše zarđale ratne sirene, zaskamlikaše sva tri crkvena zvona. Vojska, Udba, skojevci, milicija — svi potrčaše da spasavaju Cigane.

Cela dva dana zatim potraja spasavanje malene ciganske imovine. Mada još natečena i ostavljajući barušljak iza sebe, kao da se tom podvalom izdovoljila, Ravanica odmah oduši i vrati se u korito. A oslobođeni malčani prihvatiše unesrećene mangalije u svoje kuće i zajedno s njima počeše da drežde na nasipu iznad poplavljenog naselja, pljuckajući u vodu i čekajući kad će se s mokrih grana omaći neka kokoška.

I uza svu buku, šteta ne beše jako velika. Osim dve-tri srušene kolibice od čatmare, koje će Cigani čim grane pravo proleće brzo ohnoviti, zaista se utopi i nekoliko kokošaka, iako jednoj od njih naočigled meštana varoški maturant a sada zastavnik bez epoleta, suvonjavi, ovisoki, belomusasti Sveta Petronijević s nadimkom Ruski požrtvovano spase život.

U čizmama punim vode i šinjelu čije su ga mokre pole šljiskale po šiljastim kolenima, on se iz čamčića u kome je veslao milicajac pope za njima na drvo. Nekoliko njih lepo uhvati i dodade u barku. Jednu, međutim, koja mu uplašeno prhnu u oči, pokliznuvši se, ispusti i ona uz veselu ciku gledalaca izjedanput potonu kao kamen. On opsova i, ne razmišljajući, s visine skoči u blatnjavu tekućinu. Blesavu životinjku tako izvadi — sklapajući bele kapke na očima, ona je zatim klimala glavom kao pijana — ali pokvasi se do ramena i posle toga ostade bolestan.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
2.

Kad poplava kroz dva dana popusti, Ruski se vrati svome poslu teških udova i vrelih očiju, slina, i promukao, grozničav, i pospan.

Cele dve nedelje potom provede na terenu. Za to vreme zima se mučila ne mogući da se odluči da li da se još bori ili da se povuče do boljeg vremena i svake noći prskala brda tankim mrazevima, koji su preko dana, opuštajući se, pretvarali udoline u žitku kaljugu. A on se, kašljući i kijajući, zimogrožljivo se umotavajući u šinjel i gutajući neke aspirine koji mu nisu pomagali, s nekolicinom milicajaca i udbovaca lomatao u pretovarenim čezama po nemogućim brdskim putevima, na kojima su točkovi upadali do glavčina, i, s prijavama sreske otkupne komisije u levoj manžetni, obilazio sela vršeći pretrese.

Milom ili silom, žito se od seljaka moralo isterati. A pošto ga oni dobrim nisu hteli dati, Sveti je bilo jasno šta treba da čini.

S tim u glavi, onako bolestan, čim bi zakoračio u neku kuću sa svoga spiska i osetio njen siti, topli miris na surutku, spopao bi ga bes. Dok ljudi, pravi ljudi, mislio bi, bolesni, gladni i ranjavi — a među ovima bi na istaknutom mestu odmah video i sebe — propadaju i ginu za bolji ljudski život, za njihov bolji život, oni ovde pare jaja i čekaju kralja!

"Jarosno bi naterao ukućane da prekopavaju avliju, štalu, podrum, i u početku samo kad ne bi našao i da bi našao, a zatim i kad bi našao i zato što jeste našao, zadihavajući se i sipljivo psujući majku neprijateljsku, domaćina bi u nekom budžaku, katkad i pred njegovima, do malaksalosti tukao. Prebivši ga i sam, zaduvan, klonuvši, mislio bi da džudža to, evo, nije ni osetio, a on na njegove oči prosto izdiše. Osećao bi se u isti mah i beskrajno kriv i bolan prebolan i do srži ozlojeđen i seljaka bi zamrzeo još jače.

Mrzeo je u stvari sve gedžovane sveta. Sve je to goli krvopija kulak i neprijatelj! I kad još nije — već jeste! Ponekad bi u nekoga gotovo pucao. I to, podvikivao bi u sebi, ne bi bio nikakav greh, naprotiv!

Onda bi milicajcu naredio da gegulu zatvori u kancelariju mesnog odbora, a s ostalima bi prešao drugome.

Pošto s jarošću napuni nekoliko seoskih kancelarija i isprazni ih šaljući čitave povorke na dalju nadležnost u varoš, jedne večeri u vlaškom selu Bigrenici iznenada zanemoća. Samo, neočekivano, prozor u koji je tog časa gledao poče lagano da mu se vrti i, dok je još grčevito nastojao da mu prati uskovitlanu krstaču na izduženom pravougaoniku, vidno polje mu se zamrači skupljajući se kao u pesnicu. I tako se, u nekom plavetnilu i zujanju, i izgubi. On se neosetno smulji na zemljani pod, gubeći svest.

Četiri dana posle toga provede u vrućici u kući jednog Vlaha komuniste.

Neprestano se kao na klackalici ljuljao između polusvesti i polusna, između bola u čitavom telu i zadovoljstva od opuštanja u postelji, cvokotave drhtavice od nepostojeće promaje i kuvanja od vrelice, jarko jasne predstave o dužnosti i zadatku pred kojima se nalazi i bolnog osećanja nemoći da ih više ispunjava. Prvog dana čak dade naloge milicajcima da rade sami. A uveče se, primajući izveštaj, užasnu od njihove nedelotvornosti i gluposti i, besno vičući, otera ih u varoš. To ga samo još više utvrdi u uverenju da je pravi jalovi poluintelektualac i slabić koji ni na jednom poslu nije do kraja izdržao i u dubokoj patnji što protiv svoje prirode i porekla, evo, ne može ništa, ma koliko se trsio i sam sa sobom bočio. Posmatrajući sebe u tom novom obličju, video se kao nepoznat sluzav beskičmenjak i njegovoj posramljenosti nije bilo granica ni utehe.

Stalno ga je mučio jedan te isti san.

Čim bi spustio uvo na tvrdi slamni jastuk, odnekud bi mu se uz uzglavlje pojavila nekakva tri kamička. Kriveći glavu i izvrćući oči, časak bi ih pratio kao zabavne male komedijante, a onda bi osetio kako mu se provlače kroz uvo i blago spuštaju oko pljuvačnih žlezda pod jezikom. Tu, u početku, ne bi mu smetali. Ali, zatim, čukajući sve jače i vrteći se kao da igraju nekakav tročlani valcer, počeli bi i da rastu. To bi već postajalo opasno i on bi, škripeći zubima i krkljajući, pokušao da ih ispljune. Uzalud, kamičci su i dalje rasli, postajali pravi krupni rečni beluci koji gromoglasno čekićaju, ispunjavali mu usnu duplju i pritiskali nepce. Novo krkljanje mu opet ne bi pomoglo i on bi se padavičarski trzao i uprazno batrgao nogama. U međuvremenu sve krupniji, beluci bi mu se već lagano provlačili i na gornji sprat lobanje, potiskivali mu mozak i razbijali ga kao teškim čeličnim batovima. A to se sad na čudan način povezivalo s jednim od dva streljanja koja je pri oslobođenju izveo — "Trči, pope, trči!" jasno se opet sećao i, kao da sve nanovo gleda, čudio se što s leđa svešteničke mantije pod nevidljivim brabonjcima metaka smešno skakuče prašina — i odjednom bi sebe u užasu video u popovskoj odeždi. "Ne!" zavikao bi, "to nisam ja!" I Sveta Ruski bi se u praznoj sobi panično drao.

Budio se zapečena grla i nosa, znojav i srca kao u pileta i odmah se osvrtao ka vratima da vidi nisu li ga čuli ukućani.

Često mu se javljala i njegova Gordana, ćuprijska maturantkinja, ćerka predratnog oficira zaostalog u svetu posle zarobljeništva, koja pre nekoliko meseci nekud nestade pre nego što on, zbog njenog oca. uspe da joj išta progovori od svega onoga što je morao da joj kaže. Ugledao bi je iznenada na širokoj ulici i, zračno se osmehujući, pohrlio bi k njoj. "Gordana", vikao bi, "imam nešto da ti kažem. Gordana, ti znaš šta imam da ti kažem!" Ona bi počela da leluja odlazeći unazad. "Vratiću se", odgovarala bi klimajući čipkastim telom. I tako bi odlelujala. Nikakvog nesporazuma u snu među njima nije bilo.

Budeći se u onom čudnom krevetu s mirisom na prašnjavu trinju, osećajući pustošnu tišinu u sebi, verovao je da bi s tom crnookom, dugonogom devojkom prejahao preko ovog blata kao na krilima, kao dobar junak na dobrome konju. I žito bi bilo pliće sakriveno! Bez nje, evo, po navici uspravan — činilo mu se da ulazeći u svaku od tih kuća pokazuje ludu hrabrost — ali i ljutit i naprasit vlast, sila, a i neiskustvo i nespretnost su ga tome naučili — čini grešku za greškom i s jarosnim zadovoljstvom gazeći po tankoj skrami svoga ponosa, zapada u kal sve dublje i dublje.

Šta je ovo, u čudu se pitao gledajući oko sebe. Je li ovo ono što se zove život? Je li moguće da ovi ljudi nisu nikad imali ništa drugo i da im je ovo što vidim najviše što su ikad dosegli? Ili možda samo nakrivo gledam i rđavo vidim? Još prve noći u selu primeti da njegov domaćin Bigreničanin na svaki pseći lavež oko kuće brzo ustaje i s petrolejkom i sekirom u ruci tiho odlazi u štalu. Postojao bi tamo malo, promuvao bi se sa žiškom svetiljke po dvorištu, pa bi se tiho vratio. Stalno je, čini se, bio spreman da ustane.

Jednog ga jutra upita o tome.

"Plašim se da mi ne otruju stoku", odgovori Vlah.

"Ko?"

Čovek mrdnu čelom ispod ogromne šubare.

"Seljaci."

Ruski razumede da je hteo da kaže da je to zbog njega, ali pomisli da gedža možda pokušava da mu nešto iskamči. Šta bi od mene, podsmehnu se, i mogao da dobije? Da i sam nešto ne krije? I ne ponudi mu pomoć.

Zašto oni žive ovako, misilo je gledajući u tavanicu. Kako mogu ovako da životinjare? Nesreća je svuda oko njih, a oni je ni ne vide, čak joj sam idu u susret. Iscrpen i nemoćan — čim bi ustao, noge bi mu zadrhtale kao prut i morao bi odmah da se vrati u postelju — pokušavao je nekako da pokrene svoje neupotrebljivo telo, da makar nekoliko koraka po sobi načini i tad prvi put pomisli ono što će mu se kasnije sve češće vraćati i zatim ga godinama napadati — da su se i oni pretučeni onda osećali verovatno ovako kao sad on. Možda, posumnja, i nisam morao da ih tučem?

Ali šta ćeš drugo s njima, odgovarao je sam sebi. Kako da ih mrdneš s mesta? Mrzeo je njihovu ravnodušnost i pripravnost na nesreću, mrzeo njihovu podmuklost i kokošje slepilo. Pa za koga on ovo radi? Za nas i za njih je sve to!

Žita, video je, zaista nemaju dovoljno ni za sebe, a kamoli za druge. A i to se mora podeliti. I — kad bi bar malo želje pokazali da se nekuda krenu! Ovde se više ne može ni ostati ni opstati. Propašće se. Ali kad njima ovo blato i beda, ovaj jad i čemer prijaju kao svinji kaškalo i odatle ih možeš isterati samo pesnicom. Batine su za njih sviknut način razgovora, vole da ih dele i ne ropću kad ih primaju. Jedino njih valjda i poštuju.

U redu, mislio je gledajući kroz maleno okno u raskaljan put, ali ako su se oni navikli, kako da se naviknem ja? Kako da opstanem? Jer to blato protiv kojeg se bori, evo, hvata se i za njega, sve ga je više i već mu oblepljuje ruke, lice, oči. Ne može više dobro ni da vidi, davi se i guši u njemu. Kako da opstanem, zapomagao je.

Odjednom bi osetio odavno nezadovoljenu želju da stane pod debeo mlaz vode, da se pod njim dugo sapuna i trlja i da skine nečistoću sa sebe. Borio bi se s njom neko vreme, dok bi osećao kako mu se po koži prosto hvata kora od prljavštine. Najzad bi ustao i, bos na lepljivom zemljanom podu i u dugačkim vojničkim gaćama, lomatajući tankim nogama od treskavice, nad prljavim čupom za pomije u uglu oplaknuo bi ruke. Bilo bi mu, činilo mu se, malo bolje posle toga.

Tako, četiri dana. A onda, više od jada nego od zdravlja, nekako ustade iz kreveta, umoža se u šinjel i pozajmljene vlaške gubere, natovari na čeze i vrati u varoš.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Barabe, konji i gegule

Ime mi je Žika Kurjak. Zovem se u stvari Živojin Stanimirović, al' još kao maloga prozvaše me i Kurjak. To je, mislim, zbog mog izgleda. Ono, sad više ličim na babu nego na kurjaka, a jedanput za vreme rata kod Gvozdena u kafanu Mile Lepin mi stolicom rascopa i nos, pa mi otad, evo, ostade ovako raskokan i kriv, al' nije uvek bilo tako. A možda i zato što sam kao mali voleo da se smucam po planine oko Okna kao kurjak, ne znam.

Kao mlad bio sam mnogo nezgodan. Otac me prvo dade u gimnaziju u Ćupriju, al' od toga ne ispade ništa. Dva razreda nekako završi, al' treći nikako. Prvo jedanput ponavljah, a onda me još i načisto isteraše, zbog mog drugara Momčila Teofilovića Vlaa iz Dve Sestre, sad pokojnog, nek mu je laka zemlja. On se bio nešto navrzo na mene, a bio je stariji godinu dana, pa me svaki čas kljuca. Pune dve godine jeo sam ja batine od njega, glavu nisam mogo da podignem. Šta sve nisam radio, pa ne vredi i ne vredi.

A Momčilov otac Sreten Teofilović, isto po nadimku Vla, imao kafanu u selo Dve Sestre. Kod Dve Sestre su, pričaju stari, nekad, ko zna kad, poginule dve sestre. Čuvale ovce, pa naišli Turci. Oni pojurili da ih povataju, a devojke skočile u ambis i poginule. I tako, prvo su tu stenu Dve Sestre nazvali, a onda se, odma ispod nju, napravilo i selo, pa su i njega isto krstili. To je bilo ko zna kad, ni ne pamti se. Samo se tako priča.

A selo Dve Sestre na tri kilometra od Okna, a i Sretenova žena bila Srpkinja, pa mu u kafanu išli i Srbi i Vlasi, i seljaci i rudari, i iz Okna i iz drugi rudnici, i oni su, bogami, dobro radili. I tako, Sreten Vla je trgovao i sa kafedžije u Ćupriju i u Paraćin i stalno je vozom ili on njima nešto slao ili od njih nešto dobivao. Tek, često je kod nas silazio ili on ili njegov sin Momčilo.

Kad siđe Sreten, ja prođem dobro. Al kad siđe Momčilo, ja izem batine. On tad sačeka i putnički iz Ćuprije i mene kako se vraćam iz škole, pa mi kaže:

"Kurjak. Jopet si mi noćas ukrao jagnje, Kurjak."

I onda pođemo na Miladinovu livadu pored stanice i tu ti mene moj Momčilo odelje.

Plačem ja, do neba se, mislim, čuje. Al, opet, izgleda, ne čuje se baš mnogo daleko. Jer posle to Momčilo me pusti da se dan-dva odmorim, pa me ponovo presretne i odvede na Miladinovu livadu. I ja ti opet negde plačem.

A naša škola ti je izgledala ovako. Od Okna do Ćuprije ti je trijes i pet kilometra. Svako jutro ustajemo u četiri i u pola pet, pet sedamo na putnički za Ćupriju. Onda vas dan provodiš u školi, pa čekaš na stanicu u Ćupriju, a posle podne penješ se na isti taj putnički, koji se sad vraća u Okno, i kući stižeš opet u mrak. A ako voz i kasni, ne pitaj.

Ne mož to, bre, da izdržiš, pa da si bogov stric lično, a nekmoli dete. Ja sam tako izdržao dve godine, a kad ono još i Momčilo poče da me sačekuje, više se nije moglo. Tako ti treći ponavljam i nikad ga više ne završim. A ni škola me, što da se lažemo, nije mnogo vukla.

Kad te godine doneso svedočanstvo kući, otac me prvo išiba kaišem, a onda odma ode do kopača čika-Svete Mladenovića i ja ti već od preksutradan poče zorom da silazim u jamu kao njegov najmlađi jamski laufer.

Celo to leto sam tako kilavicom kopao ugalj i lopatom ga tovario na vagonet. Sad je naša jama, dabome, otpre nekoliko godina, zatvorena i moje Okno je skroz propalo. Srce da ti se proplače kad ga vidiš. Al onda je naš ugalj bio kao staklo. Gospoda ga, pa, bogami, kažu, i neki ministri ložili. I Okno, dabome, bilo drukčije. Posle, pun vagonet odguram do skretnice, gde ga prikače za vitlo ili, ako smo visoko, private konji, a uzimam prazan i vraćam se na numeru. Kad ti je trines-četrnes, bre, a moraš tako da radiš, nije ti zgodno.

Al ja sam to, ljudi, nekako voleo. Tad su u jami još bili konji i ja ti tamo, ljudi, tu nesretnu živinu tako zavolim. Oni su ti, jadnici, još bili mladi, ali da'l od onaj mrkli mrak da'l od ono čas mračno čas svetlo, svi brzo skroz oćorave, ko krtice. A kad i jedanput spuste, više ih i ne izvukuju — i štale su tamo imali — belog boga ne vide sve dok toliko ne propadnu da više nisu za ništa drugo nego za nož. I gledaju te onde onim pametnim slepim očima ko da te vide.

To je mene, ljudi, toliko žalostilo — kao dete sam nekako bio žalostivan — da sam, bogami, čak i plakao. Nije moglo, čini mi se, dva-tri dana u jamu da mi prođe da malo ne proplačem.

Naročito sam tamo voleo jednog Liska. To je bio, tako, ružan, krupan lisas konj s belu belegu na čelo, al' pametan, ko čovek. Konj ti je uopšte pametna živutinja, a uvo je valjda bilo raz sveta.

"Zdravo, Lisko", kažem mu ja, a on strigne ušima: po glas me poznaje. More, kakvi, i korak mi poznavao. Čim naiđem na skretnicu, on okreće glavu na mene, ko da može da me vidi.

I bio sam ga naviko da ga ranim. Od matere sam svakodnevno krao po parče leba ili proje što je spremala za džukele i nosio mu ga u džep. Čim mu priđem, on polako zarže i počne da me njuška i gurka glavom.

Izvadim, pa mu dam; a sve pazim da me ne vidi vozar.

"Na, Lisko. Jedi, Lisko." I ljubim ga u obraze i milujem. "Jedi, moj Lisko, da mi budeš jak i zdrav. Još dve godine ovako da izdržiš, dok malu maturu ne položim, a onda ćemo ja i ti", pa ne smem ni da kažem šta ćemo, nego mu pokazujem rukom nagore, ko da me vidi. A kolika sam bio budala, u to sam i verovao. I sve mi je bilo jasno, sve šta ćemo i kako ćemo napolju, samo nisam znao kako ću da ga ukradem. "A onda ćemo", šapućem mu, "da pobegnemo u Bučinu." To je planina iznad Okna. "Tamo je šuma velika, livade od divlje cveće samo trepere i trava mi je do grudi. I ima jedan stari Vla vidar, deda Paun, što vida i konji i ljudi, samo on zna kako. Kod njega ću da ti izlečim oči, pa ćemo da uživamo. Ti paseš, a ja ležim pored tebe i blenem u nebu. Tako ima da uživamo."

Al to se leto nekako brzo završi i dođe vreme da se opet pođe u školu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Pas

Jedne noći, jako kasno, prolazio sam ulicom nedaleko od železničke stanice. Bilo je proleće ili jesen, ne sećam se tačno. Jedna od onih mirnih, hladnjikavih, prozračnih beličastih noći kad prija mantil na leđima.

Ulica je bila duga i pusta; nigde u njoj nikoga kao da je bolest opustošila. Preko puta, s moje desne ruke, čučali su nekakvi kućerci, niski i čađavi; od njih se nastavljao dug, pravilan red prljavozelenih taraba; onda je dolazila neka radionica, ili možda garaža, u ovo doba dana zatvorena; pa opet niska, tamnožuta zgrada štamparije. A još više u stranu, odmah iza njihovih leđa — činilo se, a nije bilo tako — kao da se igraju igara ovog sveta, u dalekoj, nadmoćnoj visini, kao na hridini, gomilale su se mračne gromade kućerina Lomine ulice, Balkanske, Terazija. Nekoliko osvetljenih prozora na njima visili su u toj golemoj tamnoj zbrci kao napuštena lastavičja gnezda.

Išao sam ulicom u potpunoj tišini i valjda ni sopstvene korake nisam čuo, i taj mir i prozračni zrak prosto su me milovali. Odmarao sam se sam u noći dok se oko mene odmaralo i vreme samo.

Sutra će odavde možda poći na svoj beskrajni put ona sitna, hladna, sumorna kiša, koja će kud god pogledaš pritiskivati svet kao ogromni mokri sunđer i kvasiti ga i spolja i iznutra; teško tebi, jadniče, ako, nateran poslom, ili, još gore, u pratnji čoveka koji označava višu silu, budeš primoran da dan provedeš na utrini. Ili će, opet neočekivano, da udari žega, ona koja prži i odozdo i odozgo i koja ti zaustavlja dah kao vrela rerna; kud se god okreneš, kud god pokušaš da skloniš glavu, u sobi, na ulici, u kancelariji, pod jadnim, ćosavim drvetom, svuda te sačekuje njen nečujni, nepokretni, mrtvi lepak, koji ti suši ždrelo i mozak.

Sutra će od ranog jutra, još dok sunce ne siđe ni do prozora, ovde započeti tutnjava. Jurnuće teški kamioni, hladnjače, autobusi, aluminijumske muljače đubreta, brektave mešalice betona. Kao uplašene šarene bube muvaće se između njih mali automobili. Tandrčući, galopiraće, ka mostu, ka izlazu iz grada, napolje, u slobodu ili, opet, otuda, u grad, metež i buku, svi u nekoj groznici, kao u strahu, kao da, jedni odovud drugi otud, od smrti same beže.

I već tada, dok rumeno sunce još bude na krovovima čučalo, u restoranu nekog od ovih starih, izlizanih hotela možda će sedeti neki ćutjliv mlad čovek, siromaški ali s pažnjom odeven, sa čistom košuljom koju je prethodne noći u umivaoniku trokrevetne sobe oprao, s pomalo otrcanom i masnom kravatom i nabreklom jevtinom tašnom prepunom prospekata i uzoraka, i za stolom kraj izloga lagano ispijati prvu jutarnju kafu. Čeka ga dug, težak, užasan dan i sa zadovoljstvom će srkutati toplu crnu tekućinu i vući dimove iz svoje tanke cigarete. Gledaće kroz staklo u narod koji na ulici počinje da promiče i razmišljaće o tome da li će u onim mnogobrojnim kancelarijama koje ga danas očekuju možda nanovo ugledati nekoga od njih i prepoznati ga kao poznanika koga ne poznaje, čoveka bar po nečemu bliskog sebi. Zadovoljan što je ustao rano i time ostvario trenutak odmora, uživaće u njemu kao u najvećem dobru koje je ovaj svet mogao da mu pruži, tako, bez doručka, čak i bez novina, samo sa crnom kafom, cigaretom i svojim neveselim, crnim mislima.

Mir, tišina, san i to me je blažilo kao melem.

Odjednom u toj tišini nešto začuh. Iznenada zdesna, iz one zbrke od kuća utonulih u san, odozgo kao da dolazi s onog sveta, tiho, sa dosadom, bezrazložno zalaja pas.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 05. Jul 2025, 01:17:18
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.117 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.