Neka žena ulazi u centar za socijalni rad, a prati je ravno petnaestoro djece.
- Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
- Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.
- Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša – krene žena nabrajati. A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin, Saša.
- Zar se I svi ostali zovu Saša? – upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.
- Pa, da, zapravo je to vrlo praktično. Npr., kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša I svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog ko hoće jurnuti na put, viknem Saša I kogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka – sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
- To razumijem, Ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a necijela gomila njih?
- A, onda ih zovem prezimenom!

 

 

 

 

 

praktičnost na delu