POVRATAK

 

Ko zna (ah, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Jo[ bi nam mogla desiti se ljubav

Desiti - velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne zelim.

 

U moru života što vječito kipi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi -

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.

 

Možda ćeš se jednom uveče pojaviti

Prekrasna, u plavom,

Ne sluteći da si svoju svjetlost lila

Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe

Ove čudne rime,

Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

Niti tvoje ime!

 

Pa ako i duša u tome trenutku

Svoje uho napne,

Sigurnim će glasom zaglušiti razum

Sve što slutnja šapne;

 

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom

Pogledat ko stranci,

Bez imalo svijesti koliko nas vežu

Neki stari lanci.

 

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono što je bilo:

I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,

A srca se dići -

I slijepi za stope bivšeg života

Njima ćemo ići.

JEDNE NOĆI



Te noći pisah sjedeć posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Škripanjem stolca u san dirno.



A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho išao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staričicu ne probudim dragu.



I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA



Moj prijatelju, mene više nema

Al' nisam samo zemlja, samo trava.

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita - u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java.



Ja nemam više proljeća i ljeta,

Jeseni svojih nemam, niti zima.

Siroti mrtvac ja sam, koji u se

Ništa od svijeta ne može da prima.

I što od svijetlog osta mi života,

U zagrljaju ostalo je rima.



Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)

U stihove. U žaru sam ih kov'o.

Al' zatvoriš li za njih svoje srce,

Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

Otvori ga, i ja ću u tebe prijeći

K'o bujna rijeka u korito novo.



Još koji časak htio bih da živim

U grudima ti. Sve svoje ljepote

Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,

Sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,

Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,

Sve uspomene - o, mrtvi živote!



Povrati me u moje stare dane!

Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati

Sve čeg' se takne. Ja topline hoću

I obzorja, moj druže nepoznati.

I zanosa! I zvijezda, kojih nema

U mojoj noći. Njih mi, dragi vrati.



K'o oko svjetla leptirice noćne

Oko života tužaljke mi kruže.

Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,

Da ruke mi se u čeznuću pruže.

Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,

I biti ljubljen, moj neznani druže!



Sav moj život u tvojoj sad je ruci.

Probudi me! Proživjet ćemo oba

Sve moje stihom zadržane sate,

Sve sačuvane sne iz davnog doba.

Pred vratima života ja sam prosjak.

Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

KRIK



Čitavog dana bol mi buja,

Zamjetljiv tek u glasu tihom,

Al' dođe noć, i razlije se -

I najedanput kriknem stihom.



Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet

Da uokolo traži jeku,

Razdijelio sam svoje srce

Međ braću neznanu, daleku.



I krik moj luta, luta, luta,

A kada srodno srce prene,

Da l' ono sluti da je pušten

Iz noći mučne, probdivene?

MALA KAVANA



Mala kavana.Treperenje sunca

I stol u kutu za dvoje -

Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,

Drago, jedino moje?!



Mjeseče ljubav je u meni rasla,

Al' nikom to ne htjedoh reći.

Bio sam sam, ispijen od čežnje,

A tako blizu sreći.



Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,

Blijed još od probdite noći,

Da ću ti šaptati riječi,

Sanjane u samoći?



I da ću tog jutra, što će se vječno

U riznici srca da zlati,

Naić' na ruku toplu i spremnu

Da stisak mi dršćući vrati?

SAKRIVENI BOL



Neko sa svojim bolom ide

Ko s otkritom ranom; svi neka vide.

Drugi ga lvrsto u sebi zgnječi

I ne da mu prijeći u suze i riječi.



Radije ga skriva i tvrdo ga zgusne

U jednu crtu na kraju usne.

Zadršće, zadršće u njoj kadikad,

Ali u riječi se ne javi nikad.



Duša ga u se povuče i smjesti

Na svoje dno: ko more kamen

U njega bačen. More ga prima

Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

VJETRU

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnuo mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednom trenu!


Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga