onog trenutka kada vam neko ubije nekog koga volite,a još je član vaše porodice...rascjep koji se dešava u vama je nevjerovatan i zastrašujuć.

trenuci nakon apsurdnog saznanja da je neko,namjerno li nenamjerno ugasio život voljenog bića,a time narušio svetost života i pomjerio granicu u vama...je period u kome je tanka linija između apatičnog prihvatanja apsurdnosti i neminovnosti smrti(u ovom slučaju nasilne) i gorućeg(nemoćnog) bijesa toliko tanka...da vas boli mentalno-a to se ne da uporediti ni sa jednim fizičkim bolom.

osjećaj koje imaju žrtve je najnemoćniji osjećaj iz čitavog spektra ponižavajućih osjećaja koji vas parališe.nemoć prouzrokovana pomjeranjem granice i rušenjem svega onog u šta ste vjerovali  kao čovjek -dolazi u pitanje.vlastiti identitet dolazi u pitanje.nemate uporište,a kad čovjeku oduzmete uporište...to je ruševina.ruševina koja je spremna na sve...jer osjeća da više ništa nema.nema sebe samoga.to više nije on.i nikada neće biti.

smijem li govoriti o pitanjima,moru pitanja koja traže odgovor,a koje postavljaju ljudi kojima su najmiliji oduzeti na takav način?

ubistvo je...neprihvatljivo.
sa kojeg god hoćete stanovišta.religijskog,moralnog,ljudskog...
ono je suprotno logici...a logika je čovjeku jedino što ga drži u svjetu koji je često konfuzan i haotičan.

priča o onima koji ubiju,o onima koji su ubijeni...i onima koji ostaju iza njih je priča...prastara priča o oprostu,osveti,prihvatanju,životu i smrti.

a tu već...neukusno je da bilo šta kažem.

osim da mi je beskrajno žao što je čovjek nemoćan.

i kada ubije...i kada trpi nepravdu i postupak onih koji se usude biti oni koji ubijaju.
namjerno ili nenamjerno.
ishod je isti.
 

@vrcomm 
pa šta i da je roditelj bio pored, vozilo bi pokupilo i njega i dete.

Mislim da uopšte nema svrhe dalje objašnjavati, pošto je očigledan negativan stav.

Šta mislite o ovom postupku?

оца детета бих ослободио сваке одговорности