Uvod

Pouzdan način da me učinite nesretnim jest da mi držite predavanje o tome kako da svoj život učinim sretnijim. Već iz toga možete zaključiti da knjiga pred Vama nije jedan od onih traktata za samo-pomoć koji vas pokušava natjerati na rutine i vježbe kojima ćete povećati sreću, ili koji Vas pokušava upisati na kurseve menadžmenta sreće. Ona Vam isto tako neće pomoći u "procjeni Vaše trajne sreće" anketom o tome koliko ste sretni.

Umjesto toga, knjiga će Vam pružiti objašnjenje različitih izvora sreće. Ako Vam na taj način pomogne da shvatite ono prolazno emocionalno stanje koje obično zovemo "biti sretan", onda će Vam time eventualno pomoći živjeti sretniji život. Drugim riječima, ova vam knjiga ne drži prodike, ne inzistira da se ponašate na određeni način kako biste postali sretni; ona će Vam pružiti spoznaju koju ćete moći koristiti da postanete sretniji, ako ćete to htjeti. Postoji više načina postizanja sreće i svaki od njih ima svoje dobre i loše strane. Neki će Vam se svidjeti a neki neće.

Ljudi koji vode tečajeve za "povećanje šansi za postizanje trajne sreće" zasigurno će se začuditi kada u ovoj knjizi ugledaju pitanja poput: "Zašto narkomana kokain čini sretnim?" ili "Zašto eksplozija u kojem ljudi lete u komadiće, bombaša ubojicu dovodi do stanja ekstatične sreće?" ili "Zašto sadistu nanošenje boli povećava razinu sreće?" Pa ipak, ako želimo razumjeti pravu prirodu sreće, sve su to vrijedna ispitivanja. Moramo razmotriti sve vrste sreće – čak i one koje većina nas smatra odvratnim, anti-socijalnim ili opasnima. Tek kada pregledamo cijeli niz mogućnosti, možemo se nadati da ćemo shvatiti taj složeni fenomen.

Izvori sreće
Pravu prirodu sreće često pogrešno razumijemo. Često je brkamo sa zadovoljstvom, ugodom ili smirenošću uma. Kako bismo najbolje objasnili tu razliku, opisat ćemo ugodu kao raspoloženje u kojem je život dobar, a sreću kao osjećaj koji doživljavamo kada život odjednom postaje bolji. U trenutku kada nam se dogodi nešto divno, nastaje bujica emocija, osjećaj intenzivne ugode, eksplozija čistog užitka, i u tom smo trenutku doista sretni. Nažalost, taj trenutak ne traje dugo. Intenzivna sreća je prolazni, privremeni osjećaj. Možda ćemo se još neko vrijeme osjećati dobro, ali veselo oduševljenje ubrzo se gubi. Ili kao što je rekao jedan cinik: život je stalni jad kojega prekidaju kratki trenuci sreće.

Što onda uzrokuje ta kratka međurazdoblja? Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti unatrag i razmotriti kako se naša vrsta razvijala tijekom proteklih milijuna godina. Naši daleki preci živjeli su na drveću, hranili se uglavnom plodovima, orasima i kukcima. Poput drugih majmuna, oni u svakodnevnom životu nisu doživljavali mnogo životnih vrhunaca. No potom su krenuli novim evolucijskim putem i udaljili se od svojih bliskih rođaka. Oni su odbacili blag, način života ubiranja plodova na drveću koji se vječno ponavljao, i prihvatili žešći, zahtjevniji životni stil krda lovaca u ravnici. Ta je promjena tražila nov mentalni stav. Da se uspiju dugoročno usredotočiti na svoj cilj, trebalo je doći do povećanja suradnje, komunikacije, inteligencije, hrabrosti, i sposobnosti.

Suradnja je bila potrebna da se pobijede snažne grabežljive životinje. Komunikacija je bila potrebna da se isplaniraju lovačke strategije i organizira taktika potjere i ulova. Trebalo je biti hrabar; za nejakog primata koji pokušava postati smrtonosni istrebljivač potrebno je ući u  ozbiljan rizik, a to je našim precima majmunima bilo strano. Na prvi znak opasnosti, tipična je reakcija majmuna bijeg u sigurnost drveća. Naši preci morali su potisnuti takve panične reakcije i na posve nov način suočiti se s opasnostima lova. Koncentracija je bila potrebna jer je u usporedbi sa branjem plodova ulov velikih životinja dugotrajna aktivnost. Naši su preci morali razviti usklađenu, izoštrenu upornost, a ona je primatima također bila posve nova.

Da bismo uspješno izvršili taj opasan novi uzorak prehranjivanja, morali smo postati veći atleti: žudjeti za silovitom fizičkom aktivnošću. Kada je ta taktika uspjela, u naš društveni život morali smo uvesti još jedan novi element – morali smo početi dijeliti hranu. Iz nekog razloga koji je najbolje poznat njihovim osobnim psihijatrima, holivudski filmski producenti uvijek portretiraju pretpovijesnog čovjeka kao okrutno, kompetitivno, divlje i nasilno stvorenje, koje u vječnim plemenskim razmiricama, svoje drugove uvijek toljagom mlati po glavi. Naravno, takvi su se incidenti s vremena na vrijeme događali, i još uvijek se zbivaju, ali da je to vrijedilo kao pravilo, mi kao vrsta nikada ne bismo preživjeli najraniju fazu evolucije. Nasilje unutar skupine moralo je biti iznimka a ne pravilo, jer bi inače zavladao kaos. Dominantno raspoloženje moralo je biti uzajamna pomoć, suradnja i uzajamna podjela dobara. Bez toga nikada ne bismo mogli napredovati.

Danas kada čitamo novine i gledamo televiziju, stječemo dojam da živimo u brutalnom, nasilnom vremenu. Ali to je iskrivljavanje istine, gotovo isto tako veliko kao i iskrivljavanje slika holivudskih producenata koji nam plasiraju onu grr-grr, bang-bang verziju naših prastarih predaka. Ako uzmemo u obzir sadašnju razinu populacije i ekstremne razine prenapučenosti kojima smo sada izloženi, mi smo doista nevjerojatno miroljubiva, prijateljska vrsta. Ako sumnjate u to, pokušajte prebrojati sve one milijarde ljudskih bića koje se svako jutro bude i preživljavaju dan a da nikoga nisu odalamili. Srećom po našu vrstu, većina ljudi upravo je takva. Srećom za novinare, samo neznatna manjina od 6 milijardi ljudi, s vremena na vrijeme baca cigle ili postavlja bombe, što je posve dovoljno da ispuni novine. Ali nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da golema većina nas ne provodi najveći dio svoga života u izvođenju neke vrste okrutnosti, već u potrazi za srećom.

Druga posljedica naše promjene lovačkog načina života, bilo je dramatično povećanje radoznalosti. Razvili smo gotovo opsesivni nagon za istraživanjem i ispitivanjem svijeta oko sebe. Kod majmuna to primjećujemo kada su zaigrani, ali kada postanu odrasli, njihova zaigranost i radoznalost počinje jenjavati. Mi međutim širimo tu dječju zaigranost i na zrelu dob u kojem radoznalost sazrijeva i pretvara se u žar prema analizi i klasifikaciji elemenata naše okoline. Samo smo na taj način mogli razviti nužne spoznaje o teritoriju lovačkog plemena i o  ponašanju vrsta koje smo lovili. A iz intenzivne radoznalosti, kao premija, razvila se inventivnost; naše invencije dovele su do inovacija, a inovacije do tehnološkog napretka.

Nakon nekoliko milijuna godina oblikovanja naših predaka, plemenskih lovaca, tim smo tehnološkim inovacijama i napretkom prekoračili još jedan nevjerojatan prag. Pretpotopni lovac postao je poljoprivrednik. Obradom lovine i njezinom prilagodbom da posluži našim potrebama, te pretvorbom i kontrolom naše biljne prehrane, pred otprilike deset tisuća godina po prvi smo puta postigli stanje u kojem smo imali višak hrane. Pribavljane hrane postalo je tako učinkovito da više nije bilo potrebno da se tome posvećuju svi članovi plemena. To je pak značilo da su se sve češće mogli razvijati specijalisti u posebnim umijećima. Neolitskom revolucijom sela su prerastala u gradove, a gradovi u velegradove. Male plemenske jedinice počele su bubriti i pretvarati se u super-plemena. A snažni faktor radoznalosti – ta velika inventivnost čovječanstva – sada je mogao posve zavladati. Sreća je mogla postati nova igračka, nova bižuterija, nov materijal, nova sprava, novi oblik transporta ili novi stil gradnje. Nažalost, sreća je mogla postati i novo oružje ili nova tamnica.

Miroljubivi, plemenski lovac sada je došao pod veliki udar. Zbog njegove nove nad-plemenske egzistencije, mnogi su se njegovi uzorci ponašanja širili do granica podnošljivosti. Urbani majmun postao je nouveau riche i radio je neke grozne pogreške. Njegov je uspjeh uvijek trčao pred rudo, i bilo mu je teško razviti mentalitet potreban za novi način života. Poremetila se recimo osjetljiva ravnoteža kompetitivnosti i suradnje, a klatno se uglavnom okretalo prema sve većem nadmetanju. Veće populacije prastarih gradova postajale su sve impersonalnije. Olabavile su veze prijateljstva. Pojedinci koji su uspjeli postati lokalni vođe mogli su svoju moć upotrijebiti beskrupuloznije nego prije. Pojavile su se klase robova. Sreća se većini ljudi naglo smanjivala. Čak se i slava stare Grčke, u čiju počast tako često pjevamo, temeljila na državi robova.

Od toga su patili i obiteljski odnosi. Tijekom duge lovačke faze, napravili smo još jedan važan biološki preokret – oblikovali smo parove. Ukratko: naši su preci postali programirani da se zaljube. Bio je to vitalan korak u zaštiti mladunaca koji su sporo rasli, posebno ako se sjetimo da su mužjaci tijekom lova dugo izbivali, te da su morali biti čvrsto vezani za ženke kako bi se vratili kući, brinuli se za njih i prehranili svoje mlade.

U novoj gradskoj strukturi, zbog specijalizacije i podjele rada koja je dovela do trgovine i pregovaranja kao načina života, bilo je neminovno da i obiteljske veze postanu stvar trgovine, a ne ljubavi. Ugovoreni brakovi postali su nov način trgovine. Ljubavne veze koje se u nju nisu uklapale brutalno su se gušile. U tom važnom području intimnih osobnih odnosa širila se sve veća nesreća.

Ali ljudska je životinja nevjerojatno otporna. Svaki put kada nas novi društveni trendovi počnu odvlačiti od središnjih tema našeg biološkog nasljeđa, neka unutrašnja snaga naše ljudske prirode pomaže nam da im se vratimo. Stoga je možda najzanimljivije obilježje posljednjih deset tisuća godina ljudske povijesti bila činjenica da je taj dio njezina razvoja bio jedna duga bitka za povratak društvenim uvjetima sličnim onima koji su vladali u pretpovijesno vrijeme. Sličnima, naravno, ali ne i identičnima. Jer svaki je novi tehnički napredak značio da moramo pronaći nov način da odigramo igru koja se zove - "biti čovjek".

Jednom sam civilizaciju opisao kao kutiju za prvu pomoć koja se nosi na ramenima gologa majmuna. Ta je kutija bila tako teška da je stvorila žuljeve na njegovim nogama – a zbog njih je prva pomoć i bila potrebna. Goli majmun, ljudska životinja, uvijek se pokušavala vratiti svojoj biološkoj normi, ali tako da se ne odrekne svojeg novog nakita.

U toj delikatnoj operaciji pomaže nam sposobnost koja potječe iz naše lingvističke evolucije. Mi smo naime postali veliki kreatori simbola. Mi ne koristimo samo simbolički govor; u svim područjima naših aktivnosti mi izvodimo i simbolične jednadžbe. I tako smo dobri u simboliziranju da u simboličnom uspjehu osjećamo intenzivnu sreću, sreću isto tako stvarnu kao i onu iz vremena kada smo se uklapali u onaj početni, praiskonski model, čiji je simbolični akt samo kopija.

Dat ću vam osobni primjer: jedno od mojih velikih zadovoljstava je odlazak u lov na knjige. Pronalaženje rijetke knjige koju već dugo očajnički tražim, njezina nabava i odnošenje kući, simbolični je ekvivalent pretpotopnog lova i ulova. Da: ja i dalje trebam lov jer sam čovjek; ali ne; ne moram ubiti divlju životinju kako bi zadovoljio svoj prastari biološki lovački nagon.

Golemi razmjeri aktivnosti koje danas poduzimamo samo su simbolični nadomjesci za pretpotopni lov. Time smo započeli otkada zbog poljoprivredne revolucije više nismo trebali lov kao sredstvo preživljavanja. Čim je nestao lov radi preživljavanja, nadomjestio ga je lov kao sport u kojem su se zbog zabave i razonode žrtvovale i klale divlje životinje. Izum krvavih sportova zadržao je uzbudljivost potjere. Kasnije, kako su veliki gradovi postajali sve veći, gradsko je stanovništvo postalo nesposobno da samo odlazi u lov, pa je lov u korumpiranom obliku doveden u gradove: bio je to prikaz lova u areni. U starome Rimu izgrađen je Koloseum, i golemi je broj životinja doveden onamo zbog klanja i užitka gomile. Na dan otvaranja, pred tisuću i devetsto godina, na taj je način uništeno više od pet tisuća životinja. Taj se oblik pokolja proširio, a u modificiranom obliku, u španjolskoj koridi, preživio je i do danas. Isto tako, svi znamo i za godišnju trku pred bikom u Pamploni, koja na dramatičan način reprezentira opasnosti lova. U mnogim zemljama, kao da se civilizacijski proces nikada nije dogodio, lov kao sport i dalje cvjeta u raznolikim oblicima. Nagon za lovom u nama je tako jak da čak i u dvadeset i prvom stoljeću on može eksplodirati i pretvoriti se u onaj početni, krvavi oblik, pa ljudi svoje simbolične jednadžbe i dalje moraju pretvarati u neki ljudskiji oblik.

Na sreću, stare krvave sportove u areni uglavnom smo zamijenili sportovima loptom u areni. Momčadi ubojica životinja zamijenile su se sportskim momčadima. Svaka sportska igra loptom razvila je posebne vrlo stilizirane verzije primitivnog lova. U nogometu, lovina je postala okvir gola koju simbolično ubijamo nogometnom loptom. Budući da je taj cilj isuviše lako pogoditi projektilom, moramo ga zaštititi kako bi igra bila zanimljivija. Tu zaštitu pružaju obrambeni igrači suprotstavljene momčadi. Kada je postignuto dovoljno golova  (kada je ulovljeno dovoljno lovine) pobjednička momčad pseudo-lovaca odnosi trofej i povlači se s njime u plemenske štabove, ili ga postavlja na balkon lokalne gradske vijećnice na uvid svim svojim plemenskim sljedbenicima. Premda nejestiv, taj trofej, nakon velikog nogometnog trijumfa simbolično stoji na stolu banketa.

Analogija s lovom posve je jasna. Svi su se detalji promijenili, ali osnovno je raspoloženje i dalje tu: planiranje i strategija, taktika i opasnost, fizički napor i ozljeda, grupna suradnja, i najbitnije, vrhunac u nišanjenju cilja. U stvari, gotovo svi moderni sportovi uključuju ili ciljanje ili lov - dva temeljna elementa pretpovijesnoga lova.

Želite li vidjeti tjelesne položaje i izraze intenzivnog delirija sreće, promatrajte ponašanje igrača i obožavatelja kada se u važnome susretu u posljednjoj minuti postigne gol. Sumnjam da je neki pretpotopni lovac ikada na taj način skakao u zrak i prepuštao se takvom užitku. Moderan je sport u apstraktnome obliku ponovno stvorio složene sekvence lova koji dovode do onih rijetkih trenutaka kada ljude u potpunosti obuzima sreća.

Mnogima od nas, ti su sportski događaji prilično grubi izvori inspiracije za sreću. Draži su nam suptilniji i složeniji nadomjesci lova. Biznismen traži "ulov" u gradu; glumac odlazi na pozornicu da "dokrajči" publiku; dobrotvori uživaju kada uspiju privući tuđi novac predviđen njihovim "dometom"; političar objavljuje kako je ublažavanje patnje siromašnih njegova "meta"; znanstvenik istraživač posvećuje svoj život pronalaženju "tragova" lijeku protiv raka; umjetnik pokušava na platnu "uhvatiti" savršenu sliku, i tako dalje, i tako dalje.

Riječi kojima izražavamo naše glavne motivacije govore za sebe: "ulov", "smlaviti", "meta", "cilj", "tragovi", "zamke". Svi smo mi simbolični lovci koji nose smiješne šešire. Neki od nas nose nekoliko šešira i pronalaze sreću u različitim potragama (postoji još jedna lovačka riječ: potraga),  a drugi se više vole specijalizirati i trošiti cijeli svoj životni vijek u upornoj potrazi za jednom jedinom plijenom.

Neke vrste simboličnoga lova mogu trajati čitav život. Trenutno živim u kući u kojoj je Sir James Murray sakupljao riječi za Oxford English Dictionary. On je trideset godina radio na golemom rječniku i njegov je cilj, njegov konačni plijen, bio da stigne do kraja, do slova Z. Rastužit će nas kada doznamo da je preminuo pri slovu T, i imamo osjećaj kako je jedna golema prilika za ostvarenje sreće otišla u nepovrat. U to je vrijeme Murray naime radio na riječi "turndown" i nikada nije doživio čisti užitak pri dovršenju svojega plijena definiranjem riječi "zygmurgy". Kakav bi to bio klimaks!

Sreća različitim ljudima znači različite stvari, ali čini se da sam dosada uglavnom objašnjavao samo jednu vrstu. Isticao sam sreću koja nas zaokuplja kada zadovoljimo naš temeljni nagon za hvatanjem plijena, nagon koji se danas preoblikuje i sublimira u mnoge kreativne zadaće koje ispunjavaju ljude. To sam učinio zato jer vjerujem da kod nas mnogih velik dio nesreće koju danas možemo primijetiti stvara gubitak upravo te kvalitete života. Sretni su ljudi koji vode kreativne živote pune raznolikosti i izazova s vidljivim ciljevima prema kojima mogu usmjeriti svoje napore. Oni mogu živjeti onako kako su ljudi evoluirali da žive: uz planiranje, napor, postizanje ciljeva, prihvaćanje rizika. Ali agrarna je revolucija za sobom, za veći dio čovječanstva, ostavila groznu štetu. Velik broj pojedinaca bio je, a u nekim zemljama još uvijek jest, osuđen na beskrajnu, dosadnu, svakodnevnu pokoru na poljima. Taj je posao primjeren stoci koja pase, a ne inteligentnim ciljno-orijentiranim, inventivnim ljudima.

S industrijskom revolucijom situacija se još i pogoršala. Nad tvorničkim radnicima, dok su vršili svoju svakodnevnu radničku pokoru, nije više bilo niti neba. Njihov je posao postao još besmisleniji, jer je bilo kakva vrsta orijentacije prema krajnjem cilju i proizvodu nadilazila njihov rad. U takvom radu više nije bilo nikakvog užitka. Možda smo ukinuli stvarne robove stare Grčke, ali smo ih zamijenili nadničarskim robovima modernoga doba. Za njih su se trenuci sreće ograničavali isključivo na aktivnosti izvan njihova posla. A ipak je upravo njihov rad "kući donosio kruh". Drugim riječima, njihov dosadan, stalno isti rad trebao je biti nadomjestak za uzbuđenje pradavnoga lova. Glavni dio života tih ljudi trošio se na aktivnosti koje su vrijeđale njihov veliki mozak: najveći mozak u cijeloj povijesti evolucije. Taj grozan uzmak za velik je dio čovječanstva značio da se sreća mora potražiti u hobijima i u praznicima, u zakutcima, a ne u središtima njihovih života.

To danas polako ispravljamo, ali isuviše sporo. Naposljetku, kompjutorska će tehnologija nadničarske robove i njihov zaglupljujuće jednostavne zadatke zamijeniti mehaničkim robovima koji ne osjećaju, pa je zadatak modernoga društva da se pobrine kako smanjenje količine tog dosadnog ponavljajućeg posla ne bi dovelo do analognog smanjenja dohotka. Sve veća učinkovitost naših naprednih tehnologija morala bi to omogućiti, ali ako ćemo pogrešno rukovoditi tom situacijom mogli bismo završiti s noćnom morom kada bi tisuće ljudi zbog učinkovitih robota koji ne štrajkaju mogle ostati bez posla. Mogućnost novog zlatnog doba je pred nama samo ako svijet politike privuče kreativnije umove. Krajnje je vrijeme da političari na sebe preuzmu tešku zadaću, da shvate kakvoj vrsti životinja pripada naša vrsta i što je čini sretnom.

Iz ove vrlo sažete povijesti naše vrste jasno je da postoji niz primarnih izvora ljudske sreće. Prvu bismo vrstu mogli nazvati "ciljanom srećom" – to je vrsta koja proizlazi iz naše pradavne lovačke prošlosti. Postoji isto tako i "kompetitivna sreća", užitak u pobjeđivanju, koji proizlazi iz naše društvenosti, društvenosti koja je evoluirala iz malih plemena. Nasuprot takvoj sreći, postoji i "suradnička sreća", utemeljena na potrebi i brizi da prežive i drugi.
 
Nismo izgubili naše stare biološke nagone – da jedemo, pijemo, da se parimo i da nam bude toplo – oni i dalje postoje i pružaju nam različite oblike "senzualne sreće". I napokon, naš sve složeniji mozak pruža nam izvore "cerebralne sreće", u kojima inteligentni postupci postaju sami sebi nagrada.

To su neke glavne kategorije sreće, i zajedno s još nekima, one tvore klasifikaciju tipova sreće. Zbog toga ih je vrijedno proučiti jednu po jednu.

Ciljana sreća
(Onaj koji postiže cilj)

Ciljana sreća ima tri faze: anticipacijsku, apetitivnu i konzumacijsku. Budući da jesmo kakvi jesmo – vrlo radoznali, istraživački raspoloženi i inventivni – mi stalno anticipiramo nove projekte, nova iskustva i izazove, a razmišljanje o njima čini nas sretnima. Potom, kada započnemo raditi na njima, ako je naš posao izazovan i raznolik, mi uživamo jednostavno u svojoj zaposlenosti i produktivnosti. A na kraju svakog pothvata, ako smo uspješni, kada odjednom osjetimo zadovoljstvo, možemo uživati u gotovo orgazmičkoj sreći. Kratka stanka, i sve ponovno kreće ispočetka.

To je lovačka sreća koja proizlazi iz naše evolucijske prošlosti istrebljivača koji riskira, i posve je jasno da povećanje sreće čovječanstva u budućnosti uglavnom ovisi o pronalaženju sve elegantnijih načina stvaranja simboličnih ekvivalenata prastarih lovačkih uzoraka kojim bismo zaokupili naše sve sofisticiranije stanovništvo. Ako u tome ne uspijemo, i umjesto toga stvorimo dosadu i frustraciju, postat ćemo svjedoci okrutnijih i krvavijih supstituta. Izbor je naš, ali uvijek moramo imati na umu da je sreća kratkotrajna, lepršava, dinamična stvar. Kao što sam rekao na početku, sreća ne postoji onda kada su stvari dobre, već onda kada postaju bolje.

Jedan bitan aspekt ciljane sreće odnosi se na "visinu postavljene letvice". Neki pojedinci ciljaju isuviše visoko i žive više ili manje stalno mrzovoljni i razočarani. To je onaj sindrom "Mogao sam postati pijanist / pop-zvijezda / veliki glumac da nije bilo moje bolesne majke / djeteta / zahtjevnog partnera". Drugi ciljaju isuviše nisko i uništavaju svoj talent. To je onaj sindrom "Volim pjevati ali nisam dovoljno dobar da se suočim s publikom". Sretni su oni pojedinci koji ciljaju upravo dovoljno visoko da osiguraju sklad sa svojim potencijalom.

Budući da su svi moderni ciljevi simbolični, istina je međutim, da u stvari nije važno kako su visoki ili niski naši ciljevi, sve dok je riječ o ciljevima koje smatramo važnima. Ako beznačajan umjetnik misli da je velik, on će samome sebi uvijek biti gubitnik. Ako veliki umjetnik misli da je mali, i on može propasti jer nikada ne poduzima težak, velik posao, jer se nikada neće dovoljno potruditi.

Ali ako manji umjetnik zna da je malen i prihvati tu istinu, on može uspjeti na lokalnim izložbama i steći sreću na toj umjerenijoj razini. Ako veliki umjetnik prihvati da publici ima ponuditi nešto veliko, on će se potruditi da prihvati sve veće i veće izazove. A umjesto "umjetnika" možemo ubaciti "inženjer", "vlasnik dućana" ili bilo koje drugo zanimanje.

Kompetitivna sreća
(Pobjednik)

Ova vrsta sreće povezana je s postizanjem pobjede i s prethodnom kategorijom, ali među njima postoji jedna ključna razlika. Ciljana sreća ovisi o postizanju osobnih ciljeva, a ona nije nužno na štetu suparnika. U slučaju kompetitivne sreće, obično uz ulaganje velikoga napora, pobjeda je uvijek na račun suparnika. Uvijek me zapanjuje blaženstvo boksača teške kategorije u intervjuu neposredno nakon pobjede u okrutnom nadmetanju u petnaest rundi. Nakon teških udaraca njegovo je lice brutalno unakaženo, a na televiziji, u prvome planu, on sjaji od sreće i glupo se cereka kao da je netom vidio viziju a ne veliku rukavicu i šaku koja mu se uporno približava brzinom svjetlosti i snagom malja. To je posebna vrsta smješka koji vidimo samo na licima pobjednika, bez obzira kako su pobijedili svoje protivnike, i taj je smiješak nemoguće imitirati. Sjećam se da mi je jednom slikar Francis Bacon rekao: "Krik sam uhvatio, ali nikako ne mogu uhvatiti osmijeh". Umjetnicima i glumcima najteže je pogoditi obilježja smijeha u trenucima intenzivne sreće, ali im prepoznavanje tih izraza kada ih vide ne pričinjava nikakav problem.

Najzločestija definicija sreće s kojom sam se susreo je ona koja kaže da je "sreća ugodni osjećaj koji se pojavljuje kada razmišljamo o tuđoj nesreći." Ako se toga snebivamo, trebamo se samo podsjetiti da smo krivi za tu blažu verziju uživanja u tuđoj nesreći svaki puta kada se smijemo nekoj šali, jer gotovo u svim šalama postoji žrtva čija je nesreća, uz dodatak kore od banane ili nečeg sličnog, predmet našeg zadovoljstva. Oblik iste definicije koji nas manje zabrinjava jest: "Sreća je užitak koji ne dijelimo s drugima". U oba slučaja riječ je o kompetitivnoj sreći, pri čemu se naša sreća, sa ili bez osjećaja krivnje, izvodi iz činjenice da je nama dobro a drugima loše.

Ekstremni oblik ove vrste sreće najneugodniji je od svih. To je sreća sadista i mučitelja. Njima nanošenje boli bespomoćnim žrtvama pruža krajnje zadovoljstvo. Upravo bespomoćnost žrtve ključ je njihove vrste aktivnosti. Ako žrtva može uzvratiti ili ako uzvrati udarac, užitak sadista i mučitelja nestaje. Oni traže potpunu prevlast. To u trenu pretvara sadista ili mučitelja u dominantan lik toga odnosa. Takva situacija pretvara sadista u "pobjednika" koji ima moć, u lik koji nastavlja iskorištavati situaciju kako bi nanosio bol svojoj žrtvi. Svaki put kada to učini, vidljiva bol žrtve pojačava mučiteljev osjećaj nadmoći nad drugim bićem. To je kukavički način pobjeđivanja.

Postoje četiri glavna izvora sreće pomoću okrutnosti: mentalno mučenje, fizičko mučenje, silovanje i ubojstvo. Mentalno mučenje isuviše često pruža užitak tiraninu u ulozi socijalne nadmoći. Arogantni tajkun, prepredeni šef, časnik viši po činu: svi oni mogu biti okrutni prema podčinjenima koji im ne mogu uzvratiti. Ti podčinjeni, u nadi da će nakon pretrpljenog poniženja zadovoljiti svoje samopoštovanje, onda napadaju svoje slabije drugove. To je sindrom poznat po imenu "potrčko je zgazio mačku"; okrutnost započinje na vrhu društvene hijerarhije a završava na njegovom dnu.

Najčešće žrtve su žene i djeca – osobe preslabe da uzvrate udarac. Primjerice, u Sjedinjenim državama, gdje se vode precizne statistike, pokazalo se, da se godišnje prijavljuje više od dva milijuna slučajeva pretučenih žena. Danas u toj zemlji postoji tisuću petsto utočišta za najgore slučajeve. Pedeset posto žena beskućnika u Americi bjegunci su od nasilja u obitelji. Ljudi koji žive u sretnim obiteljima obično misle da je ta vrsta nasilja krajnje rijetka. Nažalost, to nije istina.

Kooperativna sreća
(Pomagač)

Ova je vrsta sreće druga strana iste medalje. Kako smo plemenske životinje, našu kompetitivnost uvijek smo morali ublažavati suradnjom, jer bismo inače teško uspjeli kao izdvojeni pojedinci. Uz duboko ukorijenjeni nagon za pobjedom, naslijedili smo isto tako temeljni, urođeni nagon da pomažemo drugima. Moralisti si često pripisuju zasluge za to, ali istina je da nam je pomoć drugima prirođena. Ona nam donosi sreću – i to ne zato što su nas dobročinitelji podučili moralnim lekcijama kako da se ponašamo, već zato što smo biološki programirani da pomognemo sebi time što ćemo pomagati drugima.

Kooperativno ponašanje na prvi je pogled nesebično, ali u stvarnosti ono je isto tako sebično kao i kompetitivno ponašanje. Primjerice, ako nas usrećuje pomaganje našim prijateljima, to je zbog toga što je evolucija osigurala da članovi plemena pomažu jedni drugima da ne propadne grupa. Jedan pojedinac ne bi mogao ubiti veliku životinju; izdvojeni pojedinac ne bi sam mogao napraviti kolibu, pripremiti gozbu, ili zaštititi naselje. Pojedinačni članovi primitivne grupe mogli su napredovati samo ako je cijelo pleme bilo uspješno. Pasivna suradnja, koja se stiče prijetnjama i naznakama sile nije bila dovoljna; morali smo otići i korak dalje. Čak i najdominantniji članovi plemena - oni koji su pobijedili u konkurentnim bitkama – morali su dijeliti nagrade svojim podčinjenima kako bi skupina svrsishodno djelovala zajedno.

Danas, u moderno doba, nagon za suradnjom vidimo na djelu u raznim kontekstima. Za većinu šefova davanje povišica ili bonusa svojim suradnicima je sretno iskustvo, a otpuštanje zaposlenika ili smanjenje plaće nije. Bezobzirni šef koji se igra mrkvom i batinom i pri tome uvijek bira batinu, obično je neki jadnik, zbog nekog osobnog razloga nesposoban za uživanje i zadovoljstvo u ostvarenju suradničke sreće.

Male trivijalne suradničke geste mogu stvoriti čudno ugodan, prolazan trenutak sreće – primjerice kada u prometnoj gužvi vozač dopusti automobilu koji je zapeo u bočnoj ulici da uđe red na glavnoj cesti. U beskonačnom moru frustracije trunka zahvalnosti mnogo vrijedi.

Ali postoje i veća djela, kao što je rasprostranjeni fenomen "dobrotvornoga rada". Neki su ljudi na simboličan način sposobni cijelo čovječanstvo smatrati članovima svojeg plemena. Takvi ljudi na grandiozan način počinju pomagati svojem "plemenu". Sve humanitarne organizacije djeluju na taj način. Kada na drugoj strani zemaljske kugle osiguravaju hranu zajednici koja gladuje, njihova se sreća temelji na sposobnosti da te ljude smatraju proširenjem vlastite zajednice. Službeno, oni će reći kako djeluju u skladu s nekim moralnim ili religijskim načelom, ali u stvarnosti na njih djeluje donekle preoblikovani, prastari, primordijalni "kooperativni imperativ". Oni ne pomažu zato što su naučili da treba pomagati; oni pomažu jer pripadaju vrsti koja pomaže svojim članovima.

Postoji još ekstremnija verzija ove vrste suradničke sreće. Mnogi su ljudi sposobni proširiti svoju sposobnost sućuti preko granica ljudskosti - na druge prirodne vrste. Konzervacionisti svoje živote ulažu u pokušaje zaštite određenih vrsta životinja od izumiranja, a članovi pokreta za zaštitu životinja čine najviše što mogu kako bi se pobrinuli za domaće životinje koje pate. Kod takvih pojedinaca strast za pomaganjem drugim vrstama često postaje vrlo intenzivna, pa doživljavaju bezgraničnu sreću kada zatočenu životinju vrate u divljinu, kada rijetku životinju spase od izumiranja, ili kada domaćim životinjama na selu pruže bolje životne uvjete. Kada zaštićena životinja zamjenjuje ili predstavlja "člana plemena", oni simboličnu jednakost vrsta rastežu do granice značenja toga pojma.

Snaga ljudske simbolične misli tako je velika da na taj način možemo dramatično proširiti izvore naše sreće. Ali kada sam ispitivao ljude koji se trajno posvećuju takvim aktivnostima, ubrzo sam otkrio slabost njihova svjetonazora. Oni su proširili izvore svoje suradničke sreće, stoga bismo mogli očekivati da će oni svoj život smatrati nevjerojatno bogatim i zadovoljavajućim. Međutim, umjesto da se vesele što su tako dobri prema svima, ti su ljudi vrlo često depresivni i pod stresom.

Jedan očit primjer takvoga stanja primijetio sam kada sam intervjuirao ženu koja je cijeli svoj život posvetila zaštiti zalutalih mačaka. Dugi niz godina ona je doslovno spasila tisuće mačaka od gladi, bolesti i neminovne smrti. Ustanovila je golemo sklonište u koje ih je smještala, gdje im je davala medicinsku pomoć i gdje su one nalazile svoj novi dom. Svaka spašena i dobro-udomljena mačka morala bi je usrećivati, ali ona je razmišljala samo o onim mačkama koje nije uspjela spasiti. Nikako ne bismo mogli reći da je bila vesela; štoviše, umjesto da bude sretna zbog svojih uspjeha, nju su stalno opsjedali njezini neuspjesi. Cilj njezinih projekata i pothvata bio je postavljen tako visoko da ga nitko nije mogao ispuniti. Jedna druga žena, užasnuta okrutnim postupcima prema magarcima koje je vidjela na svom ljetovanju u Sjevernoj Africi, započela je projekt spašavanja tih izuzetnih životinja. Završila je tako da je preko tri tisuće magaraca sklonila na jednu golemu farmu gdje im je davala medicinsku pomoć, hranu i brigu.

Okruživali su je zdravi magarci, živa svjedočanstva njezinih postignuća; ali ona je razmišljala isključivo o magarcima koje je još trebalo spasiti. Čak i da ih je sve kupila i svojoj farmi dodala još stotine tisuća magaraca, ona u svom naumu nije mogla uspjeti, jer čim je platila za zlostavljanog magarca, njegov je vlasnik njezinim novcem kupio novog i tako je priča počinjala iznova. I ovdje vidimo da si je žena postavila nemoguć zadatak.

Takvo je stanje karakteristično za sva dobročiniteljska djela. Val zadovoljstva i sreće gotovo uvijek prekrivaju valovi žalosti zbog razmišljanja o onome što se nije moglo učiniti. Tajna suradničke sreće sastoji se u tome da si postavimo realistične ciljeve, ali to je teško učiniti. Razlog zašto je to teško leži u tome da ljudi ili životinje kojima pomažemo nisu stvarni članovi malog plemena s ograničenim brojem članova, već simbolični ekvivalenti tih plemenskih članova. Budući da su simboli, njihov broj nije ograničen prirodnom veličinom plemena ljudske vrste.

U pretpotopna vremena, kada je evolucija postavljala temelje naših urođenih kvaliteta, ljudska su plemena bila vrlo mala. Prema jednoj procjeni pleme je tvorilo osamdeset do stotinu i dvadeset pojedinaca. U najbrojnijem slučaju moglo se sastojati od nekoliko stotina pojedinaca. Na toj je razini pomaganje izvedivo. Ali kada pomažemo cijelome čovječanstvu, ili cijelom životinjskom svijetu, to je posve druga priča. Da bismo mogli uživati u suradničkoj sreći, za nju moramo pronaći primjerenu skalu.

Ta misao mi je sinula kada smo radili film o problemima urbanizacije pod naslovom Ljudski zoološki vrt. Tvrdio sam da golemi razmjeri gradskog nad-plemena uzrokuju sve veću kompetitivnost i sve manju kooperativnost, te da time nastaje dramatična neravnoteža tih dvaju temeljnih ljudskih nagona. Kako bismo provjerili tu ideju na ulicama velikih gradova i malih sela izveli smo jedan jednostavan eksperiment.

Producent filma dobrovoljno se javio da izvede eksperiment: prvi će dan pasti i nepokretno ležati na gradskom pločniku, a potom, drugoga dana, isto će izvesti u malome selu. Kada je naoko kolabirao i nepokretno ležao na pločniku gradskog centra, frustrirani su ga građani u žurbi za svojim poslom ignorirali. Neki su odmicali pogled, gledali na drugu stranu, i pravili se da ga ne vide. Neki su bacili pogled na njegovo tijelo, potom su koračali oko njega, ali mu unatoč njegovom naoko teškom stanju nisu nudili pomoć. Deseci građana prolazili su na taj način pored njega, dok se napokon, nakon pet minuta netko nije zaustavio, čučnuo i ponudio pomoć.

Naprotiv, na selu, ponude pomoći stizale su odmah čim su ljudi uočili da je čovjek pao. Kako bismo bili sigurni da je riječ o tipičnim reakcijama, eksperiment s padom ponavljali smo na raznim mjestima na selu. I svaki put došlo je do iste reakcije bez ustezanja. Napokon, u posljednjoj takvoj situaciji, jedna je stara dama izašla iz svoje kolibe i ponudila pomoć. Sa širokim se smiješkom čučnula pred ležećeg eksperimentatora i rekla: "O, vi ste čovjek koji stalno pada. Dajte, dođite k meni na šalicu čaja."

Ta je njezina primjedba ukazala da seljaci nisu bili samo pojedinačno skloni pomaganju, već da se cijelim selom proširila glasina kako ima jedan posjetitelj u nevolji kojem treba pomoći. To je dakle ona vrsta suradničkog ponašanja koja predstavlja temeljnu odliku ljudske prirode, vrsta ponašanja koja i danas djeluje vrlo svrsishodno, ali samo kada živimo u malim skupinama poput naših prastarih predaka.

Genetska sreća
(Srodnik)

Na području plemenske suradnje postoji još jedan poseban izvor vrlo intenzivne sreće: to je zadovoljstvo u reproduktivnoj "obiteljskoj jedinici". Nagon za reprodukcijom samoga sebe tako je snažan biološki imperativ, da uspjeh u tom pothvatu donosi trenutke velike "genetske sreće". Svaka faza tog procesa – zaljubljivanje, vezivanje, rađanje, i uspješan odgoj podmlatka – potencijalno stvara val primordijalne sreće. Ako sve ide dobro, ti važni životni trenuci stvaraju vrlo snažne emocionalne reakcije koje će ostaviti živa sjećanja i trajati cijeli život. Ti su trenuci tako snažni da ako na nesreću nešto pođe krivim putem, onda i mentalni ožiljci traju cijeli život.

Ljubav prema partneru ili djetetu nadilazi bilo kakvo uobičajeno plemensko prijateljstvo jer uključuje i genetički faktor. Bit reprodukcije je ostavljanje genetskog materijala u nasljeđe budućim generacijama, pa čak i oni koji ne vjeruju u religioznu verziju zagrobnoga života imaju utješnu misao da će im njihovi potomci naposljetku ipak omogućiti genetsku besmrtnost.

U našoj je prirodnoj vrsti "zaljubljivanje" snažno emocionalno iskustvo, i po tome se razlikujemo od drugih majmuna. Već sam spomenuo da je fizičko odvajanje mužjaka lovaca i žena-sakupljača, u vrijeme kada su naši preci prihvatili životni stil lovaca-sakupljača, stvorilo nove probleme, dotad nepoznate drugim zajednicama primata. Mužjaci su morali htjeti vratiti se svojim domovima i podijeliti lovinu, a njihove su ženke morale željeti biti tamo kada su se oni vratili. Stoga je evolucija snažne veze i privrženosti između pojedinačnih mužjaka i ženki omogućila da se uspostavi i učinkovito održi nova, jedinstveno ljudska podjela rada.

Ali "zaljubljivanje" uključuje i nešto više od toga. Uspostava parova, sparivanje, omogućilo je da se roditeljska briga za mlade podvostruči. Bebu nekog majmuna u pravilu odgaja isključivo njezina majka. Ljudsku bebu, s njezinim produženim djetinjstvom, odgajaju i majka i otac. Kada se djeci u razvoju ponudila i očinska, a ne samo majčinska ljubav, ljudska se vrsta osposobila za velik skok u borbi za opstanak, a mladima se omogućila daleko veća sigurnost i zaštita. To je bitno uvećanom ljudskom mozgu dalo dovoljno vremena da se prije negoli nastupi spolna zrelost i odrasla dob u potpunosti "programira" iskustvima.

Sve je to bio vitalan dio uspješne priče o ljudskoj evoluciji, i to je stvorilo glavni novi izvor ljudske sreće koji nedostaje drugim majmunima – delirij sreće mladih ljubavnika tijekom intenzivnog procesa oblikovanja parova. Premda su ljubav i seks bitno povezani, jasno je da su "užitak u ljubavi" i "užitak u seksu" dva bitno različita osjećaja. Moguće je zaljubiti se bez spolnog odnosa, a moguće je imati i spolni odnos bez zaljubljivanja. Senzualna sreća seksa bez ljubavi već je dovoljno snažna, a duhovni užitak platoničke ljubavi vrlo je dobro dokumentiran; ali kada se ta dva osjećaja spoje, po svojoj emocionalnoj intenzivnosti rezultat može biti eksplozivan i osigurati vjerojatno najakutnije trenutke sreće poznate ljudskim bićima.

Osposobljenost naše vrste za taj ekstremni oblik strastvenog iskustva uspostavio je snagu roditeljskih emocija koje prirodno slijede i izrastaju iz seksualne ljubavi. Kada par dobije svoje prvo dijete, ponovno oživljava snažna emocija ljubavi. I otac i majka genetski su programirani da snažno reagiraju na dolazak novog potomka kojeg će štititi i odgajati. A to je još jedan bitan izvor genetske sreće.

Neobična dugovječnost naše vrste, veća negoli kod bilo koje druge vrste primata – čini se da je barem djelomično evoluirala zbog sustava potpore baka i djedova. Kako bismo razumjeli potrebu za tim, moramo se prisjetiti kako potomke "u seriji" rađa isključivo ljudska ženka. Druge ženke primata rađaju bebu, odgajaju je do trenutka samostalnosti, a potom ponovno započinju svoj roditeljski ciklus. To je moguće zbog kratkog djetinjstva njihovog podmlatka. Ali kod ljudskih potomaka, životnom je ciklusu pridodano cijelo jedno desetljeće, čime se omogućilo programiranje golemog "kompjutora u glavi", a to za rađanje potomaka predstavlja poseban problem.

Kada bi ljudske ženke čekale da njihov prvi potomak dočeka samostalnost prije negoli začnu drugo dijete, to bi drastično usporilo njihov reproduktivni ciklus. Tijekom evolucije razvilo se rješenje: preklapanje vremena razvoja nesamostalnih potomaka. Zbog toga se ljudska ženka suočava sa zadaćom da odgoji cijelu obitelj mladih različite dobi, pri čemu su svi potomci u stanju produžene nesamostalnosti.

Tako nastaje majčinski teret koji je tako težak da majci treba sva pomoć koju može dobiti. Rješenje tog problema je "proširena obitelj", odnosno pribrajanje ne samo oca zaštitnika, već i brižnih djedova i baka. Ta važna uloga baka i djedova (oslabljena u modernim gradskim uvjetima) stvara još jedan potencijalni izvor velike genetske sreće: užitak u brizi za svoje unuke.

Senzualna sreća
(Hedonist)

Kada ljude pitamo koji su im trenuci u životu sretni, mnogi spominju užitak u ukusnom obroku, seksualno iskustvo, ili neki drugi tjelesni užitak. Dr. Johnson je tvrdio da je sreća - dobra taverna. Geslo hedonista je da se svi mi što češće i intenzivnije trebamo prepustiti primarnim biološkim užicima.

Najintenzivniji oblik senzualne sreće bez sumnje je orgazam. Nijedna vrsta ne može preživjeti bez neke velike ugrađene nagrade za ključni trenutak u reprodukciji. Kod naših srodnika majmuna, orgazam je ograničen samo na mužjake, dok se kod čovjeka pojavljuje i kod žena. Tu razliku treba objasniti.

Kod običnih majmuna, ženka se tjera u vrijeme ovulacije, a oko genitalija dolazi do bubrenja žlijezda. To je vizualno vrlo očito i vrlo je uzbudljivo mužjacima koji će s njome pokušati kopulirati. Kada mužjak ejakulira (obično nakon samo nekoliko sekundi parenja) on dostiže vrhunac svoje spolne sreće – a potom odlazi. Ženka nema takav klimaks i ostaje spolno uzbuđena sve dok tjeranje ne prođe i dok se bubrenje genitalija ne smiri. Tada će izgubiti svoj seksualni apetit i prestati biti spolno privlačna sve do novog bubrenja za mjesec dana, pod pretpostavkom da nije ostala trudna.

Kod ljudi je evoluirao novi sustav parenja. Ženke ne razvijaju nikakve spolne otekline i ne pružaju nikakvu indikaciju da ulaze u razdoblje ovulacije. One od svojih mužjaka začudno skrivaju taj ključni trenutak. Osim toga, one ostaju spolno privlačne i zadržavaju jak seksualni apetit i u doba kada nemaju ovulaciju. One su sposobne biti spolno stimulativne čak i kada imaju menstruaciju ili kada su trudne. Tada je, naravno, akt kopulacije osuđen da bude neprokreativan. Stoga takva reakcija mora imati neku drugu funkciju. Čini se da se tijekom ljudske evolucije ženska spolnost pridružila procesima i strategijama sparivanja; ona je doslovno postala "djelo ljubavi". Kako smo već spomenuli, tipični majmuni ne oblikuju parove za rasplod, ali ljudi to čine, pa se čini da je proširena spolna aktivnost postala dio emocionalnog vezivnog tkiva koji pomaže da se par učvrsti.

Mužjaku je nagrada što može spolno općiti i u vrijeme kada ženka nema ovulaciju, a ženka dobiva nagradu time što može doživjeti orgazmički klimaks isto tako intenzivan kao i kod mužjaka. Stoga se na biološkoj razini kod ljudske vrste potencijal za spolnu sreću bitno povećao. Otkako je jednostavna spolna aktivnost postala profinjenija i razrađenija u duže oblike eroticizma, on se dodatno pojačao raznim kulturnim ukrasima. Već stotinama godina postoje priručnici i instrukcije koje opisuju brojne poze, pokrete i milovanja koje možemo iskušati kako bismo produžili i intenzivirali trenutke spolne sreće. Od Kama Sutre koju su napisali u Indiji u trećem stoljeću, pa sve do Izvješća Kinsey i Užitka u seksu modernog zapadnjačkog svijeta, te brojnih drugih djela seksualne fantazije i fikcije iz raznih drugih razdoblja, uvijek su postojali bogati izvori informacija za one koji su željeli pojačati svoj spolni užitak. Pokušaji da se takve informacije zatome samo su ih gurnuli u podzemlje, pa se elegantna erotika pretvorila u grubu pornografiju. Kao izvor intenzivne ljudske sreće, spolna je aktivnost isuviše bitna stvar da bismo je mogli dugo ograničavati.

Isto vrijedi i za jelo i piće. Pribavljanje hrane kada gladujemo, ili vode kada smo žedni vjerojatno pruža neizmjerno intenzivne trenutke sreće. Srećom, većina nas nikada ne postiže takve krajnje trenutke, ali zato možemo doživljavati zadovoljstvo u svakodnevnim užicima za stolom. Mi jedemo i pijemo čak i kada nismo posebno gladni ili žedni - ta je tjelesna aktivnost toliko intenzivna. Kao što smo proširili naše temeljne reproduktivne aktivnosti i razvili napredni svijet ljudske erotike, isto smo tako ukrasili prehrambene aktivnosti i zadovoljenje žeđi, te ih pretvorili u razvijeni svijet gurmanstva i sladokusaca čašice.

Tisućama smo godina na stotine načina umjetno poboljšavali okuse naše hrane i pića. Prehrana temeljnom, nepoboljšanom, divljom hranom, kakvom su se koristili naši prastari preci pred milijun godina, danas je relativna rijetkost. Kod nekih afričkih plemena, i danas je moguće promatrati intenzivnu sreću skupine lovaca koji odmah poslije ulova piju žrtvinu toplu krv izravno iz ubijenoga tijela. Mnogo je češća navika i užitak u jelu sirovih školjki. Ali ti primitivni oblici jela danas su više iznimka negoli pravilo. Većinu mesa kojeg jedemo dobivamo od modificiranih domaćih životinja, a većinu biljne prehrane dobivamo od poboljšanih uzgojenih oblika biljki.

Priprema hrane također se do te mjere razvila da je danas većina namirnica s jelovnika na neki način transformirana, jer to je dio globalnog trenda kojim se intenzivira sreća primordijalne aktivnosti prehranjivanja. Pripremanjem hrane započelo se u Starije kameno doba, ali na tom stupnju ono se ograničavalo na pečenje mesa. U novo kameno doba, pred deset tisuća godina, kuhanje i mljevenje mesa dodali smo svom kulinarskom repertoaru. Naša prva "poboljšana hrana" nakon ispečenoga mesa bila su razna variva, keksi i kolači. U željezno doba, pred tri tisuće godina, rani su Egipćani imali na raspolaganju izbor od preko trideset različitih vrsta jela i kolača, i više od deset različitih vrsta povrća. Kako su se gradovi povećavali, stara je kuhinja postajala sve elaboriranija, pa su velike gozbe, na visokoj razini, postale novi izvor gurmanske sreće.

I priprema je alkoholnih pića prastarog datuma. Najraniji zabilježeni podatak o uzgoju grožđa i vina zapis je sa Srednjeg istoka pred oko 6000 godina. A Sumerani iz četvrtog tisućljeća prije naše ere uživali su u više od devetnaest različitih vrsta piva. Jaki alkoholi pojavili su se kasnije, pred oko tisuću godina. Obično su ih pripremali svećenici kako bi ublažili muke svojeg dosadnog samostanskog života u celibatu. A u trinaestom stoljeću naše ere već nalazimo podatak da je potraga za srećom na dnu čašice postala "ozbiljan društveni problem".

S vremenom, tijekom stoljeća, ljudi su razvili druge tjelesne užitke, poput različitih oblika kupelji, masiranja i mazanja uljima, a razvili su i opremu za opuštanje koja je umornima pružala veću udobnost. Najstarija poznata kupka pronađena je na otoku Kreti u Minojskoj palači u Knososu, a stara je tri tisuće šesto godina. Bila je smještena u prekrasno dekoriranu kupaonicu kraljičine palače, i posve je jasno da se u njoj kraljici pružao senzualni luksuz primjeren njezinom statusu. U staroj Grčkoj, iscrpljenim putnicima mlade djevojke često su nudile užitke vruće kupke i senzualnu masažu parfimiranim uljima. Zajedničke kupke bile su popularne u starome Rimu, a turske kupelji održale su se sve do danas.

U moderno doba, senzualno njegovanje ljudskoga tijela postalo je velika industrija, i mnogi ljudi u tome nalaze izvor sreće koja opušta do te mjere da graniči s općim spokojem

Misaona sreća
(Intelektualac)

Ljudski se mozak tijekom evolucije toliko povećao, da je sada postigao stupanj na kojem on može stvoriti osjećaj sreće jednostavnim igrama sa samim sobom. Te igre variraju od najjednostavnijih – kartaških ili kompjutorskih igara, do najsloženijih: umjetničke kreativnosti i znanstvenoga istraživanja. Postoje ljudi koji tvrde da sve takve aktivnosti imaju neki dublji motiv (pobjedu u natjecanju, zaradu, ili napredovanje u karijeri), ali sve su to sporedni proizvodi igara. Bit svih tih preokupacija su misaone vježbe koje uključuju složene misaone procese, a oni su ustvari cilj po sebi.

Znanstveno istraživanje dobar je primjer za to. Laicima ono je oduvijek izgledalo poput brižno isplaniranog postupka s pohvalnim krajnjim ciljevima koji služe dobrobiti čovječanstva.

Ali u stvarnosti, kao što će svi znanstvenici kada ih temeljitije preispitamo vjerojatno priznati, pravo uzbuđenje u istraživanju sastoji se u igri sa složenim mentalnim zagonetkama. "Dobrobit za čovječanstvo" obično je utkana u istraživačke planove kako bi olakšala dobivanje novca za istraživanje. Pravi užitak u provedbi istraživanja leži u intelektualnom užitku postavljanja novih pitanja i pronalaženja novih odgovora. Trenuci sreće pojavljuju se, često neočekivano, kada se otkrije nešto novo. A to novo može i ne mora biti na dobrobit čovječanstva. Ako jest, to je samo dodatni bonus.

Često, do najvećih otkrića ne dolazimo zbog vrlo brižno isplaniranih primijenjenih istraživanja, već zbog naoko zaigranog čistog istraživanja, koje se izvodi radi njega samoga. Vladina tijela koja dodjeljuju novac često nisu posve svjesna toga, pa zbog toga naposljetku financiraju mnoga manje vrijedna poboljšanja, a propuštaju financirati ona velika. Znanstvenici daju sve od sebe kada ih ostavimo same s njihovim spravama. Oni postižu intenzivnu sreću dok se igraju misaonih igara sa svojim materijalom, i kada htjeli-ne htjeli, u tom procesu dramatično mijenjaju naš svijet.

Isto vrijedi i za umjetničku kreativnost: najveći pothvati ne stvaraju se na području bljutave komercijalne umjetnosti, već u često rasklimanom svijetu lijepe umjetnosti. Veliki umjetnici ne razmišljaju o tome za koliko će se novca prodati njihova slika, ili koliko će zadovoljiti druge ljude. Oni primarno rade za sebe, često i s izvjesnim znanjem da ono što rade neće biti popularno ili da se neće moći prodati.

U cijelom svom životu, Van Gogh je prodao samo jednu svoju sliku, pa ipak danas njegova djela od svih umjetnika u povijesti svijeta na aukcijama postižu najviše cijene. On se nije rukovodio nekim niskim, prizemnim motivima, već strastvenim misaonim igrama u samome sebi. Sa svakim novim platnom, on je započinjao stvarati slike koje su ga zadovoljavale i u trenutku uspješnog dovršetka donosile veliki izvor misaone sreće. Nažalost, mnogi su umjetnici postali tako zahtjevni prema sebi da trenutke intenzivnog užitka doživljavaju krajnje rijetko. Ali kada se pojave, činit će im se da se sav taj trud i svo to odricanje isplatilo.

Danas postoji golemi niz mogućnosti za doživljavanje trenutaka intenzivne estetske sreće za one koji uživaju u rezultatima takvih umjetničkih pothvata. S brojnim muzejima, izložbama, i dostupnim umjetničkim publikacijama, nemamo opravdanje ako si dopustimo da nas zaobiđe ovaj oblik misaone sreće. Isto vrijedi i za druge umjetničke oblike. Moderne tehnike zvučnog zapisa, na primjer, napredovale su do te mjere da svaki dan, ako želimo, možemo uživati u apstraktnim zvučnim uzorcima koje nazivamo glazbom, od buđenja ujutro do trenutka uspavljivanja navečer.

Na nešto manje intenzivnoj razini popularnih kućnih igara, mozak si postavlja teške ali ne i nemoguće zadatke. Kod takvih igara ljudi se opuštaju jer igre nemaju nikakvoga smisla izvan njih samih. Zanimljivo je da ta vrsta aktivnosti nije moderni fenomen. Iz arheologije znamo da su ljudi doslovno tisućama godina poznavali najrazličitije igre na ploči. U lovačko-sakupljačkim afričkim društvima, kada su se muškarci vratili iz lova, velik su dio svojeg slobodnog vremena trošili igrajući se matematičkih igara koje su uključivale brojenje i strategiju, a pri tome su se često koristili samo kuglicama i iskopanim jamicama u tlu. Ta pretpovijesna zabava proširila se čitavom Afrikom, pa u egipatskim hramovima pronalazimo i primjere takve igre uklesane u kamen iz razdoblja 1400. godine prije naše ere. Danas tu igru igramo na prekrasno izrezbarenim drvenim pločama. Ona je popularna doslovno među stotinama različitih plemena i ima gotovo isto toliko autohtonih imena, ali poznajemo je pod popularnim imenom Mankala.

Primjeri drugih prastarih igara na ploči nevjerojatno je složena "igra dvadeset kvadrata", otkrivena u kraljevskim grobnicama u Uru iz vremena 2500 godine prije naše ere, i "senet", raniji oblik današnje igre "backgammon", koja je nastala 2400 godine prije naše ere. Tešku japansku igru "go" početno je smislio kineski car Shun koji je živio između 2255 i 2206 godine prije naše ere, a posebno ju je smislio kako bi poboljšao inteligenciju svoga sina. Još i danas popularna igra "dame" potječe iz Egipta a nastala je prije 3600 godina.

Najpoznatija misaona igra na ploči svih vremena bez sumnje je šah, i s vremenom ona je uvježbavala neke od najvećih ljudskih umova. Igra se već najmanje devetnaest stoljeća. Najstarija poznata šahovska figura, izrezbarena iz slonovače, potječe iz drugog stoljeća prije naše ere, a nedavno je pronađena u Rusiji. Premda je šah početno stvoren kako bi prikazao vojnu strategiju (igra je dobila ime upravo po arapskom bojnom pokliču "Šah Mat", što znači "Kralj je mrtav"), šah je već odavno postao igra čiste umne aktivnosti, bez nekog prizemnijeg motiva ili praktične primjene. Trenuci intenzivne sreće koju donosi šah, recimo kada napravimo pametan, neočekivan potez, nemaju nikakve vrijednosti izvan same igre.

Isto vrijedi i za druge društvene igre poput "backgammona" (jedanaesto stoljeće), pokera (šesnaesto stoljeće), vist (šesnaesto stoljeće), cribbage (sedamnaesto stoljeće), bridž (poboljšanje igre vist iz devetnaestog stoljeća), "čovječe ne ljuti se" (koja se u devetnaestome stoljeću pojavila kao zapadnjačka verzija stare indijske igre "pachisi"), "scrabble" (nastale 1931. godine) i brojne druge. Neki ljudi smatraju da su sve te igre potpuni gubitak vremena jer ničemu ne vode. Ali one ni ne trebaju nekamo voditi. Kada se igraju dobro, one su samo sredstva koja igračima omogućuju da dožive trenutke intenzivne misaone sreće. A čistuncima dodavanje visokih novčanih uloga samo uništava kvalitetu igre.

Poput društvenih igara, zagonetke također pružaju velike mogućnosti za trivijalne oblike misaone sreće. Zagonetke se pojavljuju u različitim oblicima: od kvizova i mozgalica do predmeta poput Rubikove kocke (smišljene 1979. godine) ili pak križaljki (smišljenih 1913. godine). Tisućama ljudi svakodnevno ispunjavanje križaljke u časopisu The Times postalo je važan manji izvor sreće, premda su potpuno svjesni da time neće postati pobjednici u natjecanju, da im to neće donijeti materijalnu korist, niti da će time postići neki konačni dugoročni cilj. To je čista svrha po sebi, puka vježba uma, pri kojoj se onaj koji ispunjava križaljku nadmeće s njezinim tvorcem.

Ritmična sreća
(Plesač)

Postoji posebna vrsta sreće povezana s intenzivno ritmičnim aktivnostima. To vidimo u glazbi, plesu, pjevanju, aerobici, gimnastici, atletici, pa čak i tako čudnim aktivnostima kao što su proslave pojedinih religijskih sekti, sinkronizirano plivanje, okretanje derviša, voodoo rituali opsjednutosti ili vojnički marševi. Gdje god ljudska aktivnost uključuje "udarac" odnosno ritam, postoji mogućnost da nas on ponese u čudno vrtoglavi osjećaj euforije. Tada odbacujemo bilo kakvu intelektualnu kontrolu i prepuštamo se tiraniji ritma. Kada nas obuzme ritam, odjednom doživljavamo sreću i u trenutku zaboravljamo na sve. Dijeliti taj osjećaj s drugima pojačava to iskustvo. Poklonici na pop koncertima koji se ljuljaju s jedne strane na drugu s rukama u zraku; nogometni fanatici koji pjevaju i sinkronizirano plješću kada navijaju za svoju momčad; vojnici kada ceremonijalno marširaju na dužnosti; vjernici s američkog juga koji se pri zajedničkoj molitvi njišu naprijed-nazad; fanatici zdravlja u potrazi za "izgaranjem kalorija" koji u dvorani za aerobik zajedno vježbaju: svi oni doživljavaju jedinstvenu vrstu ritmične sreće posebne kvalitete koju će teško znati definirati. U biti sve te aktivnosti imaju veze s prepuštanjem primitivnom fizičkom osjećaju, pri kojem mozak na neko vrijeme isključuje svoje više centre (pri tom se isključenju privremeno odbacuju sve svakodnevne brige) a to dopušta mišićima tijela da uživaju u nizu ravnomjerno ponavljanih djelovanja.

Naravno, i sam naš život kontrolira se ritmično - pomoću udaraca srca i udisaja pluća. Dok smo bili bebe, bilo nam je ugodno kada su nas njihali u kolijevkama ili u roditeljskom naručju. Iz toga slijedi da dodirujemo nešto doista praiskonsko, kada u odrasloj dobi naša tijela počnemo kretati na isti način.

Neki ljudi uspijevaju proživjeti cijeli život a da se nikada nisu prepustili toj posebnoj vrsti sreće. Riječ je o ljudima koji se ne mogu suočiti čak ni s mišlju o kratkotrajnom odbacivanju vlastite intelektualne kontrole i koji ne mogu jednostavno pustiti da "život naprosto teče". Sam pojam ritmične sreće stran je njihovom razmišljanju. Čak i kada odu na koncert, oni će slušati glazbu koja će poticati samo više centre njihovog mozga: ta orkestralna glazba sastojat će se od složenih varijacija ubrzanja i strukture, ali bez ravnomjernog ritma.

Nasuprot tomu, jednostavnija narodna glazba svih plemenskih druženja, plesnih dvorana, pop-koncerata, unatoč svim njihovim tematskim raznolikostima, bitno će se oslanjati na sposobnost da ritam obuzme i izvođače i njihove slušatelje. U ekstremnijem obliku kojega danas nalazimo na rave koncertima, preostale su još neznatne tematske varijacije, a glazba se pojednostavnila do te mjere da je od nje preostao isključivo zaglušujući ritam. Pod stalnim bombardiranjem takvoga ritma, raveri se kreću ili vrte u stanju koji je toliko udaljen od intelektualne rasprave koliko je to uopće moguće. To je ritmična sreća u svojem najčišćem stanju.

Temelj je te vrste sreće fiziološka reakcija tijela koja uključuje povećano otpuštanje endorfina. Endorfini su prirodni anestetici tijela, kemijski slični morfinu (riječ "endorfin" je skraćenica za "endogene morfine", a to znači "prirodne tjelesne morfine"), a njezin se utjecaj pokazuje stvaranjem euforično dobrog raspoloženja. Što se tijelo više približava svom najvišem stanju intenzivne ritmične ekspresije, aktivacija se endorfina sve više intenzivira. Ta činjenica koristila se za objašnjenje "maratonskog ushita", i činjenice da neki fanatici tjelovježbe postaju ovisni o svojim energetskim režimima.

Međutim, istraživanje na američkom Tehnološkom institutu u Geogiji pokazalo je da jedan drugi kemijski spoj, koji se također otpušta u ritmičnim energetskim aktivnostima, ključni faktor u stvaranju takozvane "maratonskog ushita". Riječ je o nedavno otkrivenom regulatoru boli pod imenom "anandamid" (to je ime izvedeno iz sanskrtske riječi koja znači "unutarnji užitak"), i pokazalo se da je ta supstanca slična aktivnom sastojku koji pronalazimo u kanabisu.

Istraživači stoga tvrde da su sreća u "opsjednutosti" fanatika tjelovježbe i sreća u "opsjednutosti" pušača marihuane vrlo slične.

Budući da su pretpostavljali, s izvjesnom zabrinutošću, kako će to otkriće možda značiti da će se upozorenja protiv korištenja marihuane sada moći primjenjivati i na režime tjelovježbe, oni su ubrzo izdali priopćenje u kojem su porekli takvu vezu:

"Kod tjelovježbe postoji razlog zašto se aktivira (anandamid) sistem. Kada je riječ o tjelesnim stresorima, (anandamid) sistem ispunjava svoju svrhu. Ali pušenje marihuane posve je druga priča. To je neprirodna zloupotreba toga sustava, i evolucija nije namjeravala koristiti ga za takve svrhe.

Bolna sreća
(Mazohist)

Veselim, dobro uravnoteženim pojedincima ovu je vrstu sreće najteže shvatiti. Kako netko može razviti stanje uma u kojem se izjednačavaju bol i ugoda? Evolucija nas je obdarila alarmnim sustavom za izvanredna stanja koji mozgu šalje signale boli kako bi nas upozorio da nam prijeti fizička ili mentalna opasnost. Kao djeca, ubrzo ćemo naučiti da izbjegavamo dodirivanje vrućih predmeta, ili da se izložimo situacijama koje stvaraju mentalnu bol. Taj  sustav samozaštite od životne je važnosti, i on nam pomaže da izbjegnemo ozljedu ili poremećaj. To je od svih najbitniji sustav preživljavanja  i vidimo da on djeluje čak i kod nižih oblika životinja. Unatoč tomu, neka čudna odrasla ljudska bića posve izvrću taj sustav, i žude za izvorima boli kao sredstvima postizanja stanja ekstatičnog užitka. U bizarnim sadomazohističkim ritualima, oni se daju vezati i tući, ili na druge načine fizički zlostavljati. To je vrlo rijetki oblik sreće, ali za one koji u njemu uživaju to mnogo znači pa ga ne možemo zanemariti.

Primjer za niži intenzitet takve sreće je mentalni mazohizam puritanaca i pravednika. Takvi pojedinci sreću pronalaze u samoodricanju. Oni razvijaju mentalni svjetonazor prema kojem je bilo kakav oblik užitka odvratan i zao. Jesti čokoladu ili sladoled pruža blaži oblik zadovoljstva, pa ga se stoga moramo lišiti po svaku cijenu. Veći užici, poput erotičnog seksa ili prežderavanja strogo su zabranjeni. Alkohol čini ljude isuviše sretnima, stoga ga treba zakonom zabraniti.

To je mazohistička sreća anti-hedonista. Što život učinimo štedljivijim, umjerenijim, skromnijim, krućim, neprijaznijim, i što nam više stvari zabranjuje, to je sreća veća. Po podrijetlu, takav se stav obično rađa kada u ranom djetinjstvu otkrijemo da se drugi ljudi zabavljaju a mi ne. Ako nama ne može biti zabavno, onda se život bez zabave na neki način mora pretvoriti u primamljivi stav. Takvi ljudi započinju s odricanjem od užitka, odnosno započinju uživati u aktu odricanja kao obliku duševne nadmoći. Svako novo odricanje osobnoga užitka počinje pratiti ubod sreće filistarske krijeposti. Jednom kada takav proces započne, on može eskalirati do razine bičevanja samoga sebe i drugih oblika ograničenja, samoodricanja i mučenja, a život mentalnog mazohista svode na zakržljalo, neugodno iskustvo koje postaje travestija ljudskog postojanja.

Ono što puritanski fanatici čine sa svojim životima njihov je izbor i njihova nesreća, ali obično se takav fanatizam na tome ne zadržava. Isuviše često, ekstremna se apstinencija anti-hedonista ne ograničava na njegovo ponašanje. U jednom trenutku dolazi do pokušaja da takvo ponašanje nametnemo svima drugima, i tada ono postaje pogubna smetnja za društveni život u cjelini. Američki novinar H. L. Mencken to je dobro sažeo kada je rekao: "U biti puritanizma postoji samo jedan pošteni poriv, a to je poriv da se kazni čovjek s nadmoćnom sposobnošću za sreću."

Kada puritanizam zahvati čitavu zemlju, u vrlo se kratko vrijeme sve više proširuje tiranija zabranjivanja aktivnosti. Ljudski se užici počinju oslikavati kao iskvarena, raskalašena, razuzdana i ekstravagantna pretjerivanja. Zbog bojazni da ih ne optuže za ćudljivost, neuračunljivost ili razbludnost, javne ličnosti i političari osjećaju potrebu da (potajno nevoljko) podrže te valove puritanske pobune koji se šire oko njih. Ubrzo cijela kultura postaje zaražena i anti-hedonisti su pobijedili. Njihov posebni oblik mazohističke sreće uhvatio je korijen u društvu. Klasični primjer takvoga razvoja događaja posljednjih godina jest uspon Talibana u Afganistanu, gdje su bili zabranjeni čak i najobičniji izvori svakodnevne sreće poput slušanja glazbe, gledanja televizije, plesa ili posjeta kinu.

Pronaći ispunjenje u takvom nametanju jada drugima na prvi se pogled čini prilično sličnim sadizmu, ali to nije točno. Ljudima koji zabranjuju aktivnosti glavni motiv nije užitak u povredi drugih, već širenje zaraze na druge, istom onom vrstom mazohističke sreće koju su sami zavoljeli. Oni žele podijeliti užitak u odricanju sa svim drugima.

Mentalni mazohizam ima nekoliko oblika. Postoje fanatici zdravlja, robovi dijeta, apstinenti i trezvenjaci, vegetarijanci, nepušači i neženje, i svi oni imaju svoj fokus interesa. A onda, tu su i oni s općenitijim interesom – oni koji slijede skromniji način života u svim njegovim vidovima.

Naravno, prepuštanje hedonističkim užicima često ima svoju cijenu, ali za ljude koji drugima nameću jad i bijedu ta se cijena povećava tisuću puta. Oni o tome beskrajno raspravljaju. Ali oni često zaboravljaju kako činjenice ne potvrđuju njihovu tvrdnju da su mazohisti općenito zdraviji od nepopravljivih hedonista. Jedna studija osoba koje su uspjele živjeti više od jednog stoljeća, pokazala je da se nikakvim režimima samoodricanja ne može osigurati duža životna dob. Ustvari, čini se da mazohistički temperament potreban za samoodricanje ne produžuje život već ga skraćuje.

Čini se da su tipični pojedinci stariji od 100 godina prilično opušteni u svojim stavovima prema hrani, piću i drugim temeljnim užicima. Madame Jean Calment, Francuskinja, najstarija osoba koja je ikada živjela, pila je jeftina alkoholna pića, pušila cigarete, jela gušću paštetu i provansalski ujušak cijeli svoj život. Kada je doživjela sto sedamnaestu godinu života, neki su je pokušali spriječiti da pije porto i da puši, ali ona je uvijek uspijevala prevariti svoje liječnike i sve do svoje smrti u 122. godini života prepuštala se je tim užicima kad god je za to imala priliku.

Istini za volju, Madame Calment u svojim užicima nikada nije pretjerivala. Očito je da će vaše zdravlje patiti ako pretjerano jedete, pijete ili pušite. Ali isto je tako rizično po zdravlje ako postanete opsesivno disciplinirani u svojem samoodricanju. Idealno je rješenje umjerenost, a ne pretjeranost ili odricanje.

Štogod vegetarijanci tvrdili, njihova je prehrana ustvari inferiorna raznolikijoj prehrani. Ljudi nisu evoluirali da budu vegetarijanci; oni su uspjeli preživjeti jer su miješali meso i povrće i stvorili zdravu sveždersku prehranu. Premda su namjere vegetarijanaca možda dobre, odricanje od mesa znači poricanje ljudske biologije.

Premda je jasno da pušenje često uzrokuje smrt, povremena cigareta ili cigara poslije ručka čini se da ne šteti. Isto tako, pretjerano uživanje alkohola ubija, ali mala količina alkohola svaki dan može biti i korisna.

I tako se naposljetku čini da pretjerano samoodricanje koje pruža sreću mentalnim mazohistima donosi mnogo manje nagrada negoli što bi njihovi nositelji htjeli da vi u to vjerujete. Njihova je sreća zloćudna, umišljena, izvještačena i utemeljena na stilu života koji dugoročno donosi više štete nego koristi.

Naposljetku, danas na žalost ne smijemo zanemariti još jedan oblik Bolne Sreće – samoubilačku sreću terorista. Primjer ekstremnog oblika samo-nanošenja boli jesu situacije u kojima religiozni fanatici sebe ubijaju bombom kako bi pri tome ubili ili zastrašili članove neprijateljskog društva.

To se djelo izvodi u stanju blaženstva, a trenutak pritiska dugmeta prati val neizrecive sreće. Bombaš samoubojica kojem su isprali mozak bio je indoktriniran idejom da je takva smrt put u sveto mučeništvo koje će osigurati lak prolaz do nebesa i vječnu sreću zagrobnoga života.

Religiozni pojam zagrobnoga života odgovoran je za mnogo štošta.