Uvod

Pouzdan način da me učinite nesretnim jest da mi držite predavanje o tome kako da svoj život učinim sretnijim. Već iz toga možete zaključiti da knjiga pred Vama nije jedan od onih traktata za samo-pomoć koji vas pokušava natjerati na rutine i vježbe kojima ćete povećati sreću, ili koji Vas pokušava upisati na kurseve menadžmenta sreće. Ona Vam isto tako neće pomoći u "procjeni Vaše trajne sreće" anketom o tome koliko ste sretni.

Umjesto toga, knjiga će Vam pružiti objašnjenje različitih izvora sreće. Ako Vam na taj način pomogne da shvatite ono prolazno emocionalno stanje koje obično zovemo "biti sretan", onda će Vam time eventualno pomoći živjeti sretniji život. Drugim riječima, ova vam knjiga ne drži prodike, ne inzistira da se ponašate na određeni način kako biste postali sretni; ona će Vam pružiti spoznaju koju ćete moći koristiti da postanete sretniji, ako ćete to htjeti. Postoji više načina postizanja sreće i svaki od njih ima svoje dobre i loše strane. Neki će Vam se svidjeti a neki neće.

Ljudi koji vode tečajeve za "povećanje šansi za postizanje trajne sreće" zasigurno će se začuditi kada u ovoj knjizi ugledaju pitanja poput: "Zašto narkomana kokain čini sretnim?" ili "Zašto eksplozija u kojem ljudi lete u komadiće, bombaša ubojicu dovodi do stanja ekstatične sreće?" ili "Zašto sadistu nanošenje boli povećava razinu sreće?" Pa ipak, ako želimo razumjeti pravu prirodu sreće, sve su to vrijedna ispitivanja. Moramo razmotriti sve vrste sreće – čak i one koje većina nas smatra odvratnim, anti-socijalnim ili opasnima. Tek kada pregledamo cijeli niz mogućnosti, možemo se nadati da ćemo shvatiti taj složeni fenomen.

Izvori sreće
Pravu prirodu sreće često pogrešno razumijemo. Često je brkamo sa zadovoljstvom, ugodom ili smirenošću uma. Kako bismo najbolje objasnili tu razliku, opisat ćemo ugodu kao raspoloženje u kojem je život dobar, a sreću kao osjećaj koji doživljavamo kada život odjednom postaje bolji. U trenutku kada nam se dogodi nešto divno, nastaje bujica emocija, osjećaj intenzivne ugode, eksplozija čistog užitka, i u tom smo trenutku doista sretni. Nažalost, taj trenutak ne traje dugo. Intenzivna sreća je prolazni, privremeni osjećaj. Možda ćemo se još neko vrijeme osjećati dobro, ali veselo oduševljenje ubrzo se gubi. Ili kao što je rekao jedan cinik: život je stalni jad kojega prekidaju kratki trenuci sreće.

Što onda uzrokuje ta kratka međurazdoblja? Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti unatrag i razmotriti kako se naša vrsta razvijala tijekom proteklih milijuna godina. Naši daleki preci živjeli su na drveću, hranili se uglavnom plodovima, orasima i kukcima. Poput drugih majmuna, oni u svakodnevnom životu nisu doživljavali mnogo životnih vrhunaca. No potom su krenuli novim evolucijskim putem i udaljili se od svojih bliskih rođaka. Oni su odbacili blag, način života ubiranja plodova na drveću koji se vječno ponavljao, i prihvatili žešći, zahtjevniji životni stil krda lovaca u ravnici. Ta je promjena tražila nov mentalni stav. Da se uspiju dugoročno usredotočiti na svoj cilj, trebalo je doći do povećanja suradnje, komunikacije, inteligencije, hrabrosti, i sposobnosti.

Suradnja je bila potrebna da se pobijede snažne grabežljive životinje. Komunikacija je bila potrebna da se isplaniraju lovačke strategije i organizira taktika potjere i ulova. Trebalo je biti hrabar; za nejakog primata koji pokušava postati smrtonosni istrebljivač potrebno je ući u  ozbiljan rizik, a to je našim precima majmunima bilo strano. Na prvi znak opasnosti, tipična je reakcija majmuna bijeg u sigurnost drveća. Naši preci morali su potisnuti takve panične reakcije i na posve nov način suočiti se s opasnostima lova. Koncentracija je bila potrebna jer je u usporedbi sa branjem plodova ulov velikih životinja dugotrajna aktivnost. Naši su preci morali razviti usklađenu, izoštrenu upornost, a ona je primatima također bila posve nova.

Da bismo uspješno izvršili taj opasan novi uzorak prehranjivanja, morali smo postati veći atleti: žudjeti za silovitom fizičkom aktivnošću. Kada je ta taktika uspjela, u naš društveni život morali smo uvesti još jedan novi element – morali smo početi dijeliti hranu. Iz nekog razloga koji je najbolje poznat njihovim osobnim psihijatrima, holivudski filmski producenti uvijek portretiraju pretpovijesnog čovjeka kao okrutno, kompetitivno, divlje i nasilno stvorenje, koje u vječnim plemenskim razmiricama, svoje drugove uvijek toljagom mlati po glavi. Naravno, takvi su se incidenti s vremena na vrijeme događali, i još uvijek se zbivaju, ali da je to vrijedilo kao pravilo, mi kao vrsta nikada ne bismo preživjeli najraniju fazu evolucije. Nasilje unutar skupine moralo je biti iznimka a ne pravilo, jer bi inače zavladao kaos. Dominantno raspoloženje moralo je biti uzajamna pomoć, suradnja i uzajamna podjela dobara. Bez toga nikada ne bismo mogli napredovati.

Danas kada čitamo novine i gledamo televiziju, stječemo dojam da živimo u brutalnom, nasilnom vremenu. Ali to je iskrivljavanje istine, gotovo isto tako veliko kao i iskrivljavanje slika holivudskih producenata koji nam plasiraju onu grr-grr, bang-bang verziju naših prastarih predaka. Ako uzmemo u obzir sadašnju razinu populacije i ekstremne razine prenapučenosti kojima smo sada izloženi, mi smo doista nevjerojatno miroljubiva, prijateljska vrsta. Ako sumnjate u to, pokušajte prebrojati sve one milijarde ljudskih bića koje se svako jutro bude i preživljavaju dan a da nikoga nisu odalamili. Srećom po našu vrstu, većina ljudi upravo je takva. Srećom za novinare, samo neznatna manjina od 6 milijardi ljudi, s vremena na vrijeme baca cigle ili postavlja bombe, što je posve dovoljno da ispuni novine. Ali nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da golema većina nas ne provodi najveći dio svoga života u izvođenju neke vrste okrutnosti, već u potrazi za srećom.

Druga posljedica naše promjene lovačkog načina života, bilo je dramatično povećanje radoznalosti. Razvili smo gotovo opsesivni nagon za istraživanjem i ispitivanjem svijeta oko sebe. Kod majmuna to primjećujemo kada su zaigrani, ali kada postanu odrasli, njihova zaigranost i radoznalost počinje jenjavati. Mi međutim širimo tu dječju zaigranost i na zrelu dob u kojem radoznalost sazrijeva i pretvara se u žar prema analizi i klasifikaciji elemenata naše okoline. Samo smo na taj način mogli razviti nužne spoznaje o teritoriju lovačkog plemena i o  ponašanju vrsta koje smo lovili. A iz intenzivne radoznalosti, kao premija, razvila se inventivnost; naše invencije dovele su do inovacija, a inovacije do tehnološkog napretka.

Nakon nekoliko milijuna godina oblikovanja naših predaka, plemenskih lovaca, tim smo tehnološkim inovacijama i napretkom prekoračili još jedan nevjerojatan prag. Pretpotopni lovac postao je poljoprivrednik. Obradom lovine i njezinom prilagodbom da posluži našim potrebama, te pretvorbom i kontrolom naše biljne prehrane, pred otprilike deset tisuća godina po prvi smo puta postigli stanje u kojem smo imali višak hrane. Pribavljane hrane postalo je tako učinkovito da više nije bilo potrebno da se tome posvećuju svi članovi plemena. To je pak značilo da su se sve češće mogli razvijati specijalisti u posebnim umijećima. Neolitskom revolucijom sela su prerastala u gradove, a gradovi u velegradove. Male plemenske jedinice počele su bubriti i pretvarati se u super-plemena. A snažni faktor radoznalosti – ta velika inventivnost čovječanstva – sada je mogao posve zavladati. Sreća je mogla postati nova igračka, nova bižuterija, nov materijal, nova sprava, novi oblik transporta ili novi stil gradnje. Nažalost, sreća je mogla postati i novo oružje ili nova tamnica.

Miroljubivi, plemenski lovac sada je došao pod veliki udar. Zbog njegove nove nad-plemenske egzistencije, mnogi su se njegovi uzorci ponašanja širili do granica podnošljivosti. Urbani majmun postao je nouveau riche i radio je neke grozne pogreške. Njegov je uspjeh uvijek trčao pred rudo, i bilo mu je teško razviti mentalitet potreban za novi način života. Poremetila se recimo osjetljiva ravnoteža kompetitivnosti i suradnje, a klatno se uglavnom okretalo prema sve većem nadmetanju. Veće populacije prastarih gradova postajale su sve impersonalnije. Olabavile su veze prijateljstva. Pojedinci koji su uspjeli postati lokalni vođe mogli su svoju moć upotrijebiti beskrupuloznije nego prije. Pojavile su se klase robova. Sreća se većini ljudi naglo smanjivala. Čak se i slava stare Grčke, u čiju počast tako često pjevamo, temeljila na državi robova.

Od toga su patili i obiteljski odnosi. Tijekom duge lovačke faze, napravili smo još jedan važan biološki preokret – oblikovali smo parove. Ukratko: naši su preci postali programirani da se zaljube. Bio je to vitalan korak u zaštiti mladunaca koji su sporo rasli, posebno ako se sjetimo da su mužjaci tijekom lova dugo izbivali, te da su morali biti čvrsto vezani za ženke kako bi se vratili kući, brinuli se za njih i prehranili svoje mlade.

U novoj gradskoj strukturi, zbog specijalizacije i podjele rada koja je dovela do trgovine i pregovaranja kao načina života, bilo je neminovno da i obiteljske veze postanu stvar trgovine, a ne ljubavi. Ugovoreni brakovi postali su nov način trgovine. Ljubavne veze koje se u nju nisu uklapale brutalno su se gušile. U tom važnom području intimnih osobnih odnosa širila se sve veća nesreća.

Ali ljudska je životinja nevjerojatno otporna. Svaki put kada nas novi društveni trendovi počnu odvlačiti od središnjih tema našeg biološkog nasljeđa, neka unutrašnja snaga naše ljudske prirode pomaže nam da im se vratimo. Stoga je možda najzanimljivije obilježje posljednjih deset tisuća godina ljudske povijesti bila činjenica da je taj dio njezina razvoja bio jedna duga bitka za povratak društvenim uvjetima sličnim onima koji su vladali u pretpovijesno vrijeme. Sličnima, naravno, ali ne i identičnima. Jer svaki je novi tehnički napredak značio da moramo pronaći nov način da odigramo igru koja se zove - "biti čovjek".

Jednom sam civilizaciju opisao kao kutiju za prvu pomoć koja se nosi na ramenima gologa majmuna. Ta je kutija bila tako teška da je stvorila žuljeve na njegovim nogama – a zbog njih je prva pomoć i bila potrebna. Goli majmun, ljudska životinja, uvijek se pokušavala vratiti svojoj biološkoj normi, ali tako da se ne odrekne svojeg novog nakita.

U toj delikatnoj operaciji pomaže nam sposobnost koja potječe iz naše lingvističke evolucije. Mi smo naime postali veliki kreatori simbola. Mi ne koristimo samo simbolički govor; u svim područjima naših aktivnosti mi izvodimo i simbolične jednadžbe. I tako smo dobri u simboliziranju da u simboličnom uspjehu osjećamo intenzivnu sreću, sreću isto tako stvarnu kao i onu iz vremena kada smo se uklapali u onaj početni, praiskonski model, čiji je simbolični akt samo kopija.

Dat ću vam osobni primjer: jedno od mojih velikih zadovoljstava je odlazak u lov na knjige. Pronalaženje rijetke knjige koju već dugo očajnički tražim, njezina nabava i odnošenje kući, simbolični je ekvivalent pretpotopnog lova i ulova. Da: ja i dalje trebam lov jer sam čovjek; ali ne; ne moram ubiti divlju životinju kako bi zadovoljio svoj prastari biološki lovački nagon.

Golemi razmjeri aktivnosti koje danas poduzimamo samo su simbolični nadomjesci za pretpotopni lov. Time smo započeli otkada zbog poljoprivredne revolucije više nismo trebali lov kao sredstvo preživljavanja. Čim je nestao lov radi preživljavanja, nadomjestio ga je lov kao sport u kojem su se zbog zabave i razonode žrtvovale i klale divlje životinje. Izum krvavih sportova zadržao je uzbudljivost potjere. Kasnije, kako su veliki gradovi postajali sve veći, gradsko je stanovništvo postalo nesposobno da samo odlazi u lov, pa je lov u korumpiranom obliku doveden u gradove: bio je to prikaz lova u areni. U starome Rimu izgrađen je Koloseum, i golemi je broj životinja doveden onamo zbog klanja i užitka gomile. Na dan otvaranja, pred tisuću i devetsto godina, na taj je način uništeno više od pet tisuća životinja. Taj se oblik pokolja proširio, a u modificiranom obliku, u španjolskoj koridi, preživio je i do danas. Isto tako, svi znamo i za godišnju trku pred bikom u Pamploni, koja na dramatičan način reprezentira opasnosti lova. U mnogim zemljama, kao da se civilizacijski proces nikada nije dogodio, lov kao sport i dalje cvjeta u raznolikim oblicima. Nagon za lovom u nama je tako jak da čak i u dvadeset i prvom stoljeću on može eksplodirati i pretvoriti se u onaj početni, krvavi oblik, pa ljudi svoje simbolične jednadžbe i dalje moraju pretvarati u neki ljudskiji oblik.

Na sreću, stare krvave sportove u areni uglavnom smo zamijenili sportovima loptom u areni. Momčadi ubojica životinja zamijenile su se sportskim momčadima. Svaka sportska igra loptom razvila je posebne vrlo stilizirane verzije primitivnog lova. U nogometu, lovina je postala okvir gola koju simbolično ubijamo nogometnom loptom. Budući da je taj cilj isuviše lako pogoditi projektilom, moramo ga zaštititi kako bi igra bila zanimljivija. Tu zaštitu pružaju obrambeni igrači suprotstavljene momčadi. Kada je postignuto dovoljno golova  (kada je ulovljeno dovoljno lovine) pobjednička momčad pseudo-lovaca odnosi trofej i povlači se s njime u plemenske štabove, ili ga postavlja na balkon lokalne gradske vijećnice na uvid svim svojim plemenskim sljedbenicima. Premda nejestiv, taj trofej, nakon velikog nogometnog trijumfa simbolično stoji na stolu banketa.

Analogija s lovom posve je jasna. Svi su se detalji promijenili, ali osnovno je raspoloženje i dalje tu: planiranje i strategija, taktika i opasnost, fizički napor i ozljeda, grupna suradnja, i najbitnije, vrhunac u nišanjenju cilja. U stvari, gotovo svi moderni sportovi uključuju ili ciljanje ili lov - dva temeljna elementa pretpovijesnoga lova.

Želite li vidjeti tjelesne položaje i izraze intenzivnog delirija sreće, promatrajte ponašanje igrača i obožavatelja kada se u važnome susretu u posljednjoj minuti postigne gol. Sumnjam da je neki pretpotopni lovac ikada na taj način skakao u zrak i prepuštao se takvom užitku. Moderan je sport u apstraktnome obliku ponovno stvorio složene sekvence lova koji dovode do onih rijetkih trenutaka kada ljude u potpunosti obuzima sreća.

Mnogima od nas, ti su sportski događaji prilično grubi izvori inspiracije za sreću. Draži su nam suptilniji i složeniji nadomjesci lova. Biznismen traži "ulov" u gradu; glumac odlazi na pozornicu da "dokrajči" publiku; dobrotvori uživaju kada uspiju privući tuđi novac predviđen njihovim "dometom"; političar objavljuje kako je ublažavanje patnje siromašnih njegova "meta"; znanstvenik istraživač posvećuje svoj život pronalaženju "tragova" lijeku protiv raka; umjetnik pokušava na platnu "uhvatiti" savršenu sliku, i tako dalje, i tako dalje.

Riječi kojima izražavamo naše glavne motivacije govore za sebe: "ulov", "smlaviti", "meta", "cilj", "tragovi", "zamke". Svi smo mi simbolični lovci koji nose smiješne šešire. Neki od nas nose nekoliko šešira i pronalaze sreću u različitim potragama (postoji još jedna lovačka riječ: potraga),  a drugi se više vole specijalizirati i trošiti cijeli svoj životni vijek u upornoj potrazi za jednom jedinom plijenom.

Neke vrste simboličnoga lova mogu trajati čitav život. Trenutno živim u kući u kojoj je Sir James Murray sakupljao riječi za Oxford English Dictionary. On je trideset godina radio na golemom rječniku i njegov je cilj, njegov konačni plijen, bio da stigne do kraja, do slova Z. Rastužit će nas kada doznamo da je preminuo pri slovu T, i imamo osjećaj kako je jedna golema prilika za ostvarenje sreće otišla u nepovrat. U to je vrijeme Murray naime radio na riječi "turndown" i nikada nije doživio čisti užitak pri dovršenju svojega plijena definiranjem riječi "zygmurgy". Kakav bi to bio klimaks!

Sreća različitim ljudima znači različite stvari, ali čini se da sam dosada uglavnom objašnjavao samo jednu vrstu. Isticao sam sreću koja nas zaokuplja kada zadovoljimo naš temeljni nagon za hvatanjem plijena, nagon koji se danas preoblikuje i sublimira u mnoge kreativne zadaće koje ispunjavaju ljude. To sam učinio zato jer vjerujem da kod nas mnogih velik dio nesreće koju danas možemo primijetiti stvara gubitak upravo te kvalitete života. Sretni su ljudi koji vode kreativne živote pune raznolikosti i izazova s vidljivim ciljevima prema kojima mogu usmjeriti svoje napore. Oni mogu živjeti onako kako su ljudi evoluirali da žive: uz planiranje, napor, postizanje ciljeva, prihvaćanje rizika. Ali agrarna je revolucija za sobom, za veći dio čovječanstva, ostavila groznu štetu. Velik broj pojedinaca bio je, a u nekim zemljama još uvijek jest, osuđen na beskrajnu, dosadnu, svakodnevnu pokoru na poljima. Taj je posao primjeren stoci koja pase, a ne inteligentnim ciljno-orijentiranim, inventivnim ljudima.

S industrijskom revolucijom situacija se još i pogoršala. Nad tvorničkim radnicima, dok su vršili svoju svakodnevnu radničku pokoru, nije više bilo niti neba. Njihov je posao postao još besmisleniji, jer je bilo kakva vrsta orijentacije prema krajnjem cilju i proizvodu nadilazila njihov rad. U takvom radu više nije bilo nikakvog užitka. Možda smo ukinuli stvarne robove stare Grčke, ali smo ih zamijenili nadničarskim robovima modernoga doba. Za njih su se trenuci sreće ograničavali isključivo na aktivnosti izvan njihova posla. A ipak je upravo njihov rad "kući donosio kruh". Drugim riječima, njihov dosadan, stalno isti rad trebao je biti nadomjestak za uzbuđenje pradavnoga lova. Glavni dio života tih ljudi trošio se na aktivnosti koje su vrijeđale njihov veliki mozak: najveći mozak u cijeloj povijesti evolucije. Taj grozan uzmak za velik je dio čovječanstva značio da se sreća mora potražiti u hobijima i u praznicima, u zakutcima, a ne u središtima njihovih života.

To danas polako ispravljamo, ali isuviše sporo. Naposljetku, kompjutorska će tehnologija nadničarske robove i njihov zaglupljujuće jednostavne zadatke zamijeniti mehaničkim robovima koji ne osjećaju, pa je zadatak modernoga društva da se pobrine kako smanjenje količine tog dosadnog ponavljajućeg posla ne bi dovelo do analognog smanjenja dohotka. Sve veća učinkovitost naših naprednih tehnologija morala bi to omogućiti, ali ako ćemo pogrešno rukovoditi tom situacijom mogli bismo završiti s noćnom morom kada bi tisuće ljudi zbog učinkovitih robota koji ne štrajkaju mogle ostati bez posla. Mogućnost novog zlatnog doba je pred nama samo ako svijet politike privuče kreativnije umove. Krajnje je vrijeme da političari na sebe preuzmu tešku zadaću, da shvate kakvoj vrsti životinja pripada naša vrsta i što je čini sretnom.

Iz ove vrlo sažete povijesti naše vrste jasno je da postoji niz primarnih izvora ljudske sreće. Prvu bismo vrstu mogli nazvati "ciljanom srećom" – to je vrsta koja proizlazi iz naše pradavne lovačke prošlosti. Postoji isto tako i "kompetitivna sreća", užitak u pobjeđivanju, koji proizlazi iz naše društvenosti, društvenosti koja je evoluirala iz malih plemena. Nasuprot takvoj sreći, postoji i "suradnička sreća", utemeljena na potrebi i brizi da prežive i drugi.
 
Nismo izgubili naše stare biološke nagone – da jedemo, pijemo, da se parimo i da nam bude toplo – oni i dalje postoje i pružaju nam različite oblike "senzualne sreće". I napokon, naš sve složeniji mozak pruža nam izvore "cerebralne sreće", u kojima inteligentni postupci postaju sami sebi nagrada.

To su neke glavne kategorije sreće, i zajedno s još nekima, one tvore klasifikaciju tipova sreće. Zbog toga ih je vrijedno proučiti jednu po jednu.

Ciljana sreća
(Onaj koji postiže cilj)

Ciljana sreća ima tri faze: anticipacijsku, apetitivnu i konzumacijsku. Budući da jesmo kakvi jesmo – vrlo radoznali, istraživački raspoloženi i inventivni – mi stalno anticipiramo nove projekte, nova iskustva i izazove, a razmišljanje o njima čini nas sretnima. Potom, kada započnemo raditi na njima, ako je naš posao izazovan i raznolik, mi uživamo jednostavno u svojoj zaposlenosti i produktivnosti. A na kraju svakog pothvata, ako smo uspješni, kada odjednom osjetimo zadovoljstvo, možemo uživati u gotovo orgazmičkoj sreći. Kratka stanka, i sve ponovno kreće ispočetka.

To je lovačka sreća koja proizlazi iz naše evolucijske prošlosti istrebljivača koji riskira, i posve je jasno da povećanje sreće čovječanstva u budućnosti uglavnom ovisi o pronalaženju sve elegantnijih načina stvaranja simboličnih ekvivalenata prastarih lovačkih uzoraka kojim bismo zaokupili naše sve sofisticiranije stanovništvo. Ako u tome ne uspijemo, i umjesto toga stvorimo dosadu i frustraciju, postat ćemo svjedoci okrutnijih i krvavijih supstituta. Izbor je naš, ali uvijek moramo imati na umu da je sreća kratkotrajna, lepršava, dinamična stvar. Kao što sam rekao na početku, sreća ne postoji onda kada su stvari dobre, već onda kada postaju bolje.

Jedan bitan aspekt ciljane sreće odnosi se na "visinu postavljene letvice". Neki pojedinci ciljaju isuviše visoko i žive više ili manje stalno mrzovoljni i razočarani. To je onaj sindrom "Mogao sam postati pijanist / pop-zvijezda / veliki glumac da nije bilo moje bolesne majke / djeteta / zahtjevnog partnera". Drugi ciljaju isuviše nisko i uništavaju svoj talent. To je onaj sindrom "Volim pjevati ali nisam dovoljno dobar da se suočim s publikom". Sretni su oni pojedinci koji ciljaju upravo dovoljno visoko da osiguraju sklad sa svojim potencijalom.

Budući da su svi moderni ciljevi simbolični, istina je međutim, da u stvari nije važno kako su visoki ili niski naši ciljevi, sve dok je riječ o ciljevima koje smatramo važnima. Ako beznačajan umjetnik misli da je velik, on će samome sebi uvijek biti gubitnik. Ako veliki umjetnik misli da je mali, i on može propasti jer nikada ne poduzima težak, velik posao, jer se nikada neće dovoljno potruditi.

Ali ako manji umjetnik zna da je malen i prihvati tu istinu, on može uspjeti na lokalnim izložbama i steći sreću na toj umjerenijoj razini. Ako veliki umjetnik prihvati da publici ima ponuditi nešto veliko, on će se potruditi da prihvati sve veće i veće izazove. A umjesto "umjetnika" možemo ubaciti "inženjer", "vlasnik dućana" ili bilo koje drugo zanimanje.

Kompetitivna sreća
(Pobjednik)

Ova vrsta sreće povezana je s postizanjem pobjede i s prethodnom kategorijom, ali među njima postoji jedna ključna razlika. Ciljana sreća ovisi o postizanju osobnih ciljeva, a ona nije nužno na štetu suparnika. U slučaju kompetitivne sreće, obično uz ulaganje velikoga napora, pobjeda je uvijek na račun suparnika. Uvijek me zapanjuje blaženstvo boksača teške kategorije u intervjuu neposredno nakon pobjede u okrutnom nadmetanju u petnaest rundi. Nakon teških udaraca njegovo je lice brutalno unakaženo, a na televiziji, u prvome planu, on sjaji od sreće i glupo se cereka kao da je netom vidio viziju a ne veliku rukavicu i šaku koja mu se uporno približava brzinom svjetlosti i snagom malja. To je posebna vrsta smješka koji vidimo samo na licima pobjednika, bez obzira kako su pobijedili svoje protivnike, i taj je smiješak nemoguće imitirati. Sjećam se da mi je jednom slikar Francis Bacon rekao: "Krik sam uhvatio, ali nikako ne mogu uhvatiti osmijeh". Umjetnicima i glumcima najteže je pogoditi obilježja smijeha u trenucima intenzivne sreće, ali im prepoznavanje tih izraza kada ih vide ne pričinjava nikakav problem.

Najzločestija definicija sreće s kojom sam se susreo je ona koja kaže da je "sreća ugodni osjećaj koji se pojavljuje kada razmišljamo o tuđoj nesreći." Ako se toga snebivamo, trebamo se samo podsjetiti da smo krivi za tu blažu verziju uživanja u tuđoj nesreći svaki puta kada se smijemo nekoj šali, jer gotovo u svim šalama postoji žrtva čija je nesreća, uz dodatak kore od banane ili nečeg sličnog, predmet našeg zadovoljstva. Oblik iste definicije koji nas manje zabrinjava jest: "Sreća je užitak koji ne dijelimo s drugima". U oba slučaja riječ je o kompetitivnoj sreći, pri čemu se naša sreća, sa ili bez osjećaja krivnje, izvodi iz činjenice da je nama dobro a drugima loše.

Ekstremni oblik ove vrste sreće najneugodniji je od svih. To je sreća sadista i mučitelja. Njima nanošenje boli bespomoćnim žrtvama pruža krajnje zadovoljstvo. Upravo bespomoćnost žrtve ključ je njihove vrste aktivnosti. Ako žrtva može uzvratiti ili ako uzvrati udarac, užitak sadista i mučitelja nestaje. Oni traže potpunu prevlast. To u trenu pretvara sadista ili mučitelja u dominantan lik toga odnosa. Takva situacija pretvara sadista u "pobjednika" koji ima moć, u lik koji nastavlja iskorištavati situaciju kako bi nanosio bol svojoj žrtvi. Svaki put kada to učini, vidljiva bol žrtve pojačava mučiteljev osjećaj nadmoći nad drugim bićem. To je kukavički način pobjeđivanja.

Postoje četiri glavna izvora sreće pomoću okrutnosti: mentalno mučenje, fizičko mučenje, silovanje i ubojstvo. Mentalno mučenje isuviše često pruža užitak tiraninu u ulozi socijalne nadmoći. Arogantni tajkun, prepredeni šef, časnik viši po činu: svi oni mogu biti okrutni prema podčinjenima koji im ne mogu uzvratiti. Ti podčinjeni, u nadi da će nakon pretrpljenog poniženja zadovoljiti svoje samopoštovanje, onda napadaju svoje slabije drugove. To je sindrom poznat po imenu "potrčko je zgazio mačku"; okrutnost započinje na vrhu društvene hijerarhije a završava na njegovom dnu.

Najčešće žrtve su žene i djeca – osobe preslabe da uzvrate udarac. Primjerice, u Sjedinjenim državama, gdje se vode precizne statistike, pokazalo se, da se godišnje prijavljuje više od dva milijuna slučajeva pretučenih žena. Danas u toj zemlji postoji tisuću petsto utočišta za najgore slučajeve. Pedeset posto žena beskućnika u Americi bjegunci su od nasilja u obitelji. Ljudi koji žive u sretnim obiteljima obično misle da je ta vrsta nasilja krajnje rijetka. Nažalost, to nije istina.

Kooperativna sreća
(Pomagač)

Ova je vrsta sreće druga strana iste medalje. Kako smo plemenske životinje, našu kompetitivnost uvijek smo morali ublažavati suradnjom, jer bismo inače teško uspjeli kao izdvojeni pojedinci. Uz duboko ukorijenjeni nagon za pobjedom, naslijedili smo isto tako temeljni, urođeni nagon da pomažemo drugima. Moralisti si često pripisuju zasluge za to, ali istina je da nam je pomoć drugima prirođena. Ona nam donosi sreću – i to ne zato što su nas dobročinitelji podučili moralnim lekcijama kako da se ponašamo, već zato što smo biološki programirani da pomognemo sebi time što ćemo pomagati drugima.

Kooperativno ponašanje na prvi je pogled nesebično, ali u stvarnosti ono je isto tako sebično kao i kompetitivno ponašanje. Primjerice, ako nas usrećuje pomaganje našim prijateljima, to je zbog toga što je evolucija osigurala da članovi plemena pomažu jedni drugima da ne propadne grupa. Jedan pojedinac ne bi mogao ubiti veliku životinju; izdvojeni pojedinac ne bi sam mogao napraviti kolibu, pripremiti gozbu, ili zaštititi naselje. Pojedinačni članovi primitivne grupe mogli su napredovati samo ako je cijelo pleme bilo uspješno. Pasivna suradnja, koja se stiče prijetnjama i naznakama sile nije bila dovoljna; morali smo otići i korak dalje. Čak i najdominantniji članovi plemena - oni koji su pobijedili u konkurentnim bitkama – morali su dijeliti nagrade svojim podčinjenima kako bi skupina svrsishodno djelovala zajedno.

Danas, u moderno doba, nagon za suradnjom vidimo na djelu u raznim kontekstima. Za većinu šefova davanje povišica ili bonusa svojim suradnicima je sretno iskustvo, a otpuštanje zaposlenika ili smanjenje plaće nije. Bezobzirni šef koji se igra mrkvom i batinom i pri tome uvijek bira batinu, obično je neki jadnik, zbog nekog osobnog razloga nesposoban za uživanje i zadovoljstvo u ostvarenju suradničke sreće.

Male trivijalne suradničke geste mogu stvoriti čudno ugodan, prolazan trenutak sreće – primjerice kada u prometnoj gužvi vozač dopusti automobilu koji je zapeo u bočnoj ulici da uđe red na glavnoj cesti. U beskonačnom moru frustracije trunka zahvalnosti mnogo vrijedi.

Ali postoje i veća djela, kao što je rasprostranjeni fenomen "dobrotvornoga rada". Neki su ljudi na simboličan način sposobni cijelo čovječanstvo smatrati članovima svojeg plemena. Takvi ljudi na grandiozan način počinju pomagati svojem "plemenu". Sve humanitarne organizacije djeluju na taj način. Kada na drugoj strani zemaljske kugle osiguravaju hranu zajednici koja gladuje, njihova se sreća temelji na sposobnosti da te ljude smatraju proširenjem vlastite zajednice. Službeno, oni će reći kako djeluju u skladu s nekim moralnim ili religijskim načelom, ali u stvarnosti na njih djeluje donekle preoblikovani, prastari, primordijalni "kooperativni imperativ". Oni ne pomažu zato što su naučili da treba pomagati; oni pomažu jer pripadaju vrsti koja pomaže svojim članovima.

Postoji još ekstremnija verzija ove vrste suradničke sreće. Mnogi su ljudi sposobni proširiti svoju sposobnost sućuti preko granica ljudskosti - na druge prirodne vrste. Konzervacionisti svoje živote ulažu u pokušaje zaštite određenih vrsta životinja od izumiranja, a članovi pokreta za zaštitu životinja čine najviše što mogu kako bi se pobrinuli za domaće životinje koje pate. Kod takvih pojedinaca strast za pomaganjem drugim vrstama često postaje vrlo intenzivna, pa doživljavaju bezgraničnu sreću kada zatočenu životinju vrate u divljinu, kada rijetku životinju spase od izumiranja, ili kada domaćim životinjama na selu pruže bolje životne uvjete. Kada zaštićena životinja zamjenjuje ili predstavlja "člana plemena", oni simboličnu jednakost vrsta rastežu do granice značenja toga pojma.

Snaga ljudske simbolične misli tako je velika da na taj način možemo dramatično proširiti izvore naše sreće. Ali kada sam ispitivao ljude koji se trajno posvećuju takvim aktivnostima, ubrzo sam otkrio slabost njihova svjetonazora. Oni su proširili izvore svoje suradničke sreće, stoga bismo mogli očekivati da će oni svoj život smatrati nevjerojatno bogatim i zadovoljavajućim. Međutim, umjesto da se vesele što su tako dobri prema svima, ti su ljudi vrlo često depresivni i pod stresom.

Jedan očit primjer takvoga stanja primijetio sam kada sam intervjuirao ženu koja je cijeli svoj život posvetila zaštiti zalutalih mačaka. Dugi niz godina ona je doslovno spasila tisuće mačaka od gladi, bolesti i neminovne smrti. Ustanovila je golemo sklonište u koje ih je smještala, gdje im je davala medicinsku pomoć i gdje su one nalazile svoj novi dom. Svaka spašena i dobro-udomljena mačka morala bi je usrećivati, ali ona je razmišljala samo o onim mačkama koje nije uspjela spasiti. Nikako ne bismo mogli reći da je bila vesela; štoviše, umjesto da bude sretna zbog svojih uspjeha, nju su stalno opsjedali njezini neuspjesi. Cilj njezinih projekata i pothvata bio je postavljen tako visoko da ga nitko nije mogao ispuniti. Jedna druga žena, užasnuta okrutnim postupcima prema magarcima koje je vidjela na svom ljetovanju u Sjevernoj Africi, započela je projekt spašavanja tih izuzetnih životinja. Završila je tako da je preko tri tisuće magaraca sklonila na jednu golemu farmu gdje im je davala medicinsku pomoć, hranu i brigu.

Okruživali su je zdravi magarci, živa svjedočanstva njezinih postignuća; ali ona je razmišljala isključivo o magarcima koje je još trebalo spasiti. Čak i da ih je sve kupila i svojoj farmi dodala još stotine tisuća magaraca, ona u svom naumu nije mogla uspjeti, jer čim je platila za zlostavljanog magarca, njegov je vlasnik njezinim novcem kupio novog i tako je priča počinjala iznova. I ovdje vidimo da si je žena postavila nemoguć zadatak.

Takvo je stanje karakteristično za sva dobročiniteljska djela. Val zadovoljstva i sreće gotovo uvijek prekrivaju valovi žalosti zbog razmišljanja o onome što se nije moglo učiniti. Tajna suradničke sreće sastoji se u tome da si postavimo realistične ciljeve, ali to je teško učiniti. Razlog zašto je to teško leži u tome da ljudi ili životinje kojima pomažemo nisu stvarni članovi malog plemena s ograničenim brojem članova, već simbolični ekvivalenti tih plemenskih članova. Budući da su simboli, njihov broj nije ograničen prirodnom veličinom plemena ljudske vrste.

U pretpotopna vremena, kada je evolucija postavljala temelje naših urođenih kvaliteta, ljudska su plemena bila vrlo mala. Prema jednoj procjeni pleme je tvorilo osamdeset do stotinu i dvadeset pojedinaca. U najbrojnijem slučaju moglo se sastojati od nekoliko stotina pojedinaca. Na toj je razini pomaganje izvedivo. Ali kada pomažemo cijelome čovječanstvu, ili cijelom životinjskom svijetu, to je posve druga priča. Da bismo mogli uživati u suradničkoj sreći, za nju moramo pronaći primjerenu skalu.

Ta misao mi je sinula kada smo radili film o problemima urbanizacije pod naslovom Ljudski zoološki vrt. Tvrdio sam da golemi razmjeri gradskog nad-plemena uzrokuju sve veću kompetitivnost i sve manju kooperativnost, te da time nastaje dramatična neravnoteža tih dvaju temeljnih ljudskih nagona. Kako bismo provjerili tu ideju na ulicama velikih gradova i malih sela izveli smo jedan jednostavan eksperiment.

Producent filma dobrovoljno se javio da izvede eksperiment: prvi će dan pasti i nepokretno ležati na gradskom pločniku, a potom, drugoga dana, isto će izvesti u malome selu. Kada je naoko kolabirao i nepokretno ležao na pločniku gradskog centra, frustrirani su ga građani u žurbi za svojim poslom ignorirali. Neki su odmicali pogled, gledali na drugu stranu, i pravili se da ga ne vide. Neki su bacili pogled na njegovo tijelo, potom su koračali oko njega, ali mu unatoč njegovom naoko teškom stanju nisu nudili pomoć. Deseci građana prolazili su na taj način pored njega, dok se napokon, nakon pet minuta netko nije zaustavio, čučnuo i ponudio pomoć.

Naprotiv, na selu, ponude pomoći stizale su odmah čim su ljudi uočili da je čovjek pao. Kako bismo bili sigurni da je riječ o tipičnim reakcijama, eksperiment s padom ponavljali smo na raznim mjestima na selu. I svaki put došlo je do iste reakcije bez ustezanja. Napokon, u posljednjoj takvoj situaciji, jedna je stara dama izašla iz svoje kolibe i ponudila pomoć. Sa širokim se smiješkom čučnula pred ležećeg eksperimentatora i rekla: "O, vi ste čovjek koji stalno pada. Dajte, dođite k meni na šalicu čaja."

Ta je njezina primjedba ukazala da seljaci nisu bili samo pojedinačno skloni pomaganju, već da se cijelim selom proširila glasina kako ima jedan posjetitelj u nevolji kojem treba pomoći. To je dakle ona vrsta suradničkog ponašanja koja predstavlja temeljnu odliku ljudske prirode, vrsta ponašanja koja i danas djeluje vrlo svrsishodno, ali samo kada živimo u malim skupinama poput naših prastarih predaka.

Genetska sreća
(Srodnik)

Na području plemenske suradnje postoji još jedan poseban izvor vrlo intenzivne sreće: to je zadovoljstvo u reproduktivnoj "obiteljskoj jedinici". Nagon za reprodukcijom samoga sebe tako je snažan biološki imperativ, da uspjeh u tom pothvatu donosi trenutke velike "genetske sreće". Svaka faza tog procesa – zaljubljivanje, vezivanje, rađanje, i uspješan odgoj podmlatka – potencijalno stvara val primordijalne sreće. Ako sve ide dobro, ti važni životni trenuci stvaraju vrlo snažne emocionalne reakcije koje će ostaviti živa sjećanja i trajati cijeli život. Ti su trenuci tako snažni da ako na nesreću nešto pođe krivim putem, onda i mentalni ožiljci traju cijeli život.

Ljubav prema partneru ili djetetu nadilazi bilo kakvo uobičajeno plemensko prijateljstvo jer uključuje i genetički faktor. Bit reprodukcije je ostavljanje genetskog materijala u nasljeđe budućim generacijama, pa čak i oni koji ne vjeruju u religioznu verziju zagrobnoga života imaju utješnu misao da će im njihovi potomci naposljetku ipak omogućiti genetsku besmrtnost.

U našoj je prirodnoj vrsti "zaljubljivanje" snažno emocionalno iskustvo, i po tome se razlikujemo od drugih majmuna. Već sam spomenuo da je fizičko odvajanje mužjaka lovaca i žena-sakupljača, u vrijeme kada su naši preci prihvatili životni stil lovaca-sakupljača, stvorilo nove probleme, dotad nepoznate drugim zajednicama primata. Mužjaci su morali htjeti vratiti se svojim domovima i podijeliti lovinu, a njihove su ženke morale željeti biti tamo kada su se oni vratili. Stoga je evolucija snažne veze i privrženosti između pojedinačnih mužjaka i ženki omogućila da se uspostavi i učinkovito održi nova, jedinstveno ljudska podjela rada.

Ali "zaljubljivanje" uključuje i nešto više od toga. Uspostava parova, sparivanje, omogućilo je da se roditeljska briga za mlade podvostruči. Bebu nekog majmuna u pravilu odgaja isključivo njezina majka. Ljudsku bebu, s njezinim produženim djetinjstvom, odgajaju i majka i otac. Kada se djeci u razvoju ponudila i očinska, a ne samo majčinska ljubav, ljudska se vrsta osposobila za velik skok u borbi za opstanak, a mladima se omogućila daleko veća sigurnost i zaštita. To je bitno uvećanom ljudskom mozgu dalo dovoljno vremena da se prije negoli nastupi spolna zrelost i odrasla dob u potpunosti "programira" iskustvima.

Sve je to bio vitalan dio uspješne priče o ljudskoj evoluciji, i to je stvorilo glavni novi izvor ljudske sreće koji nedostaje drugim majmunima – delirij sreće mladih ljubavnika tijekom intenzivnog procesa oblikovanja parova. Premda su ljubav i seks bitno povezani, jasno je da su "užitak u ljubavi" i "užitak u seksu" dva bitno različita osjećaja. Moguće je zaljubiti se bez spolnog odnosa, a moguće je imati i spolni odnos bez zaljubljivanja. Senzualna sreća seksa bez ljubavi već je dovoljno snažna, a duhovni užitak platoničke ljubavi vrlo je dobro dokumentiran; ali kada se ta dva osjećaja spoje, po svojoj emocionalnoj intenzivnosti rezultat može biti eksplozivan i osigurati vjerojatno najakutnije trenutke sreće poznate ljudskim bićima.

Osposobljenost naše vrste za taj ekstremni oblik strastvenog iskustva uspostavio je snagu roditeljskih emocija koje prirodno slijede i izrastaju iz seksualne ljubavi. Kada par dobije svoje prvo dijete, ponovno oživljava snažna emocija ljubavi. I otac i majka genetski su programirani da snažno reagiraju na dolazak novog potomka kojeg će štititi i odgajati. A to je još jedan bitan izvor genetske sreće.

Neobična dugovječnost naše vrste, veća negoli kod bilo koje druge vrste primata – čini se da je barem djelomično evoluirala zbog sustava potpore baka i djedova. Kako bismo razumjeli potrebu za tim, moramo se prisjetiti kako potomke "u seriji" rađa isključivo ljudska ženka. Druge ženke primata rađaju bebu, odgajaju je do trenutka samostalnosti, a potom ponovno započinju svoj roditeljski ciklus. To je moguće zbog kratkog djetinjstva njihovog podmlatka. Ali kod ljudskih potomaka, životnom je ciklusu pridodano cijelo jedno desetljeće, čime se omogućilo programiranje golemog "kompjutora u glavi", a to za rađanje potomaka predstavlja poseban problem.

Kada bi ljudske ženke čekale da njihov prvi potomak dočeka samostalnost prije negoli začnu drugo dijete, to bi drastično usporilo njihov reproduktivni ciklus. Tijekom evolucije razvilo se rješenje: preklapanje vremena razvoja nesamostalnih potomaka. Zbog toga se ljudska ženka suočava sa zadaćom da odgoji cijelu obitelj mladih različite dobi, pri čemu su svi potomci u stanju produžene nesamostalnosti.

Tako nastaje majčinski teret koji je tako težak da majci treba sva pomoć koju može dobiti. Rješenje tog problema je "proširena obitelj", odnosno pribrajanje ne samo oca zaštitnika, već i brižnih djedova i baka. Ta važna uloga baka i djedova (oslabljena u modernim gradskim uvjetima) stvara još jedan potencijalni izvor velike genetske sreće: užitak u brizi za svoje unuke.

Senzualna sreća
(Hedonist)

Kada ljude pitamo koji su im trenuci u životu sretni, mnogi spominju užitak u ukusnom obroku, seksualno iskustvo, ili neki drugi tjelesni užitak. Dr. Johnson je tvrdio da je sreća - dobra taverna. Geslo hedonista je da se svi mi što češće i intenzivnije trebamo prepustiti primarnim biološkim užicima.

Najintenzivniji oblik senzualne sreće bez sumnje je orgazam. Nijedna vrsta ne može preživjeti bez neke velike ugrađene nagrade za ključni trenutak u reprodukciji. Kod naših srodnika majmuna, orgazam je ograničen samo na mužjake, dok se kod čovjeka pojavljuje i kod žena. Tu razliku treba objasniti.

Kod običnih majmuna, ženka se tjera u vrijeme ovulacije, a oko genitalija dolazi do bubrenja žlijezda. To je vizualno vrlo očito i vrlo je uzbudljivo mužjacima koji će s njome pokušati kopulirati. Kada mužjak ejakulira (obično nakon samo nekoliko sekundi parenja) on dostiže vrhunac svoje spolne sreće – a potom odlazi. Ženka nema takav klimaks i ostaje spolno uzbuđena sve dok tjeranje ne prođe i dok se bubrenje genitalija ne smiri. Tada će izgubiti svoj seksualni apetit i prestati biti spolno privlačna sve do novog bubrenja za mjesec dana, pod pretpostavkom da nije ostala trudna.

Kod ljudi je evoluirao novi sustav parenja. Ženke ne razvijaju nikakve spolne otekline i ne pružaju nikakvu indikaciju da ulaze u razdoblje ovulacije. One od svojih mužjaka začudno skrivaju taj ključni trenutak. Osim toga, one ostaju spolno privlačne i zadržavaju jak seksualni apetit i u doba kada nemaju ovulaciju. One su sposobne biti spolno stimulativne čak i kada imaju menstruaciju ili kada su trudne. Tada je, naravno, akt kopulacije osuđen da bude neprokreativan. Stoga takva reakcija mora imati neku drugu funkciju. Čini se da se tijekom ljudske evolucije ženska spolnost pridružila procesima i strategijama sparivanja; ona je doslovno postala "djelo ljubavi". Kako smo već spomenuli, tipični majmuni ne oblikuju parove za rasplod, ali ljudi to čine, pa se čini da je proširena spolna aktivnost postala dio emocionalnog vezivnog tkiva koji pomaže da se par učvrsti.

Mužjaku je nagrada što može spolno općiti i u vrijeme kada ženka nema ovulaciju, a ženka dobiva nagradu time što može doživjeti orgazmički klimaks isto tako intenzivan kao i kod mužjaka. Stoga se na biološkoj razini kod ljudske vrste potencijal za spolnu sreću bitno povećao. Otkako je jednostavna spolna aktivnost postala profinjenija i razrađenija u duže oblike eroticizma, on se dodatno pojačao raznim kulturnim ukrasima. Već stotinama godina postoje priručnici i instrukcije koje opisuju brojne poze, pokrete i milovanja koje možemo iskušati kako bismo produžili i intenzivirali trenutke spolne sreće. Od Kama Sutre koju su napisali u Indiji u trećem stoljeću, pa sve do Izvješća Kinsey i Užitka u seksu modernog zapadnjačkog svijeta, te brojnih drugih djela seksualne fantazije i fikcije iz raznih drugih razdoblja, uvijek su postojali bogati izvori informacija za one koji su željeli pojačati svoj spolni užitak. Pokušaji da se takve informacije zatome samo su ih gurnuli u podzemlje, pa se elegantna erotika pretvorila u grubu pornografiju. Kao izvor intenzivne ljudske sreće, spolna je aktivnost isuviše bitna stvar da bismo je mogli dugo ograničavati.

Isto vrijedi i za jelo i piće. Pribavljanje hrane kada gladujemo, ili vode kada smo žedni vjerojatno pruža neizmjerno intenzivne trenutke sreće. Srećom, većina nas nikada ne postiže takve krajnje trenutke, ali zato možemo doživljavati zadovoljstvo u svakodnevnim užicima za stolom. Mi jedemo i pijemo čak i kada nismo posebno gladni ili žedni - ta je tjelesna aktivnost toliko intenzivna. Kao što smo proširili naše temeljne reproduktivne aktivnosti i razvili napredni svijet ljudske erotike, isto smo tako ukrasili prehrambene aktivnosti i zadovoljenje žeđi, te ih pretvorili u razvijeni svijet gurmanstva i sladokusaca čašice.

Tisućama smo godina na stotine načina umjetno poboljšavali okuse naše hrane i pića. Prehrana temeljnom, nepoboljšanom, divljom hranom, kakvom su se koristili naši prastari preci pred milijun godina, danas je relativna rijetkost. Kod nekih afričkih plemena, i danas je moguće promatrati intenzivnu sreću skupine lovaca koji odmah poslije ulova piju žrtvinu toplu krv izravno iz ubijenoga tijela. Mnogo je češća navika i užitak u jelu sirovih školjki. Ali ti primitivni oblici jela danas su više iznimka negoli pravilo. Većinu mesa kojeg jedemo dobivamo od modificiranih domaćih životinja, a većinu biljne prehrane dobivamo od poboljšanih uzgojenih oblika biljki.

Priprema hrane također se do te mjere razvila da je danas većina namirnica s jelovnika na neki način transformirana, jer to je dio globalnog trenda kojim se intenzivira sreća primordijalne aktivnosti prehranjivanja. Pripremanjem hrane započelo se u Starije kameno doba, ali na tom stupnju ono se ograničavalo na pečenje mesa. U novo kameno doba, pred deset tisuća godina, kuhanje i mljevenje mesa dodali smo svom kulinarskom repertoaru. Naša prva "poboljšana hrana" nakon ispečenoga mesa bila su razna variva, keksi i kolači. U željezno doba, pred tri tisuće godina, rani su Egipćani imali na raspolaganju izbor od preko trideset različitih vrsta jela i kolača, i više od deset različitih vrsta povrća. Kako su se gradovi povećavali, stara je kuhinja postajala sve elaboriranija, pa su velike gozbe, na visokoj razini, postale novi izvor gurmanske sreće.

I priprema je alkoholnih pića prastarog datuma. Najraniji zabilježeni podatak o uzgoju grožđa i vina zapis je sa Srednjeg istoka pred oko 6000 godina. A Sumerani iz četvrtog tisućljeća prije naše ere uživali su u više od devetnaest različitih vrsta piva. Jaki alkoholi pojavili su se kasnije, pred oko tisuću godina. Obično su ih pripremali svećenici kako bi ublažili muke svojeg dosadnog samostanskog života u celibatu. A u trinaestom stoljeću naše ere već nalazimo podatak da je potraga za srećom na dnu čašice postala "ozbiljan društveni problem".

S vremenom, tijekom stoljeća, ljudi su razvili druge tjelesne užitke, poput različitih oblika kupelji, masiranja i mazanja uljima, a razvili su i opremu za opuštanje koja je umornima pružala veću udobnost. Najstarija poznata kupka pronađena je na otoku Kreti u Minojskoj palači u Knososu, a stara je tri tisuće šesto godina. Bila je smještena u prekrasno dekoriranu kupaonicu kraljičine palače, i posve je jasno da se u njoj kraljici pružao senzualni luksuz primjeren njezinom statusu. U staroj Grčkoj, iscrpljenim putnicima mlade djevojke često su nudile užitke vruće kupke i senzualnu masažu parfimiranim uljima. Zajedničke kupke bile su popularne u starome Rimu, a turske kupelji održale su se sve do danas.

U moderno doba, senzualno njegovanje ljudskoga tijela postalo je velika industrija, i mnogi ljudi u tome nalaze izvor sreće koja opušta do te mjere da graniči s općim spokojem

Misaona sreća
(Intelektualac)

Ljudski se mozak tijekom evolucije toliko povećao, da je sada postigao stupanj na kojem on može stvoriti osjećaj sreće jednostavnim igrama sa samim sobom. Te igre variraju od najjednostavnijih – kartaških ili kompjutorskih igara, do najsloženijih: umjetničke kreativnosti i znanstvenoga istraživanja. Postoje ljudi koji tvrde da sve takve aktivnosti imaju neki dublji motiv (pobjedu u natjecanju, zaradu, ili napredovanje u karijeri), ali sve su to sporedni proizvodi igara. Bit svih tih preokupacija su misaone vježbe koje uključuju složene misaone procese, a oni su ustvari cilj po sebi.

Znanstveno istraživanje dobar je primjer za to. Laicima ono je oduvijek izgledalo poput brižno isplaniranog postupka s pohvalnim krajnjim ciljevima koji služe dobrobiti čovječanstva.

Ali u stvarnosti, kao što će svi znanstvenici kada ih temeljitije preispitamo vjerojatno priznati, pravo uzbuđenje u istraživanju sastoji se u igri sa složenim mentalnim zagonetkama. "Dobrobit za čovječanstvo" obično je utkana u istraživačke planove kako bi olakšala dobivanje novca za istraživanje. Pravi užitak u provedbi istraživanja leži u intelektualnom užitku postavljanja novih pitanja i pronalaženja novih odgovora. Trenuci sreće pojavljuju se, često neočekivano, kada se otkrije nešto novo. A to novo može i ne mora biti na dobrobit čovječanstva. Ako jest, to je samo dodatni bonus.

Često, do najvećih otkrića ne dolazimo zbog vrlo brižno isplaniranih primijenjenih istraživanja, već zbog naoko zaigranog čistog istraživanja, koje se izvodi radi njega samoga. Vladina tijela koja dodjeljuju novac često nisu posve svjesna toga, pa zbog toga naposljetku financiraju mnoga manje vrijedna poboljšanja, a propuštaju financirati ona velika. Znanstvenici daju sve od sebe kada ih ostavimo same s njihovim spravama. Oni postižu intenzivnu sreću dok se igraju misaonih igara sa svojim materijalom, i kada htjeli-ne htjeli, u tom procesu dramatično mijenjaju naš svijet.

Isto vrijedi i za umjetničku kreativnost: najveći pothvati ne stvaraju se na području bljutave komercijalne umjetnosti, već u često rasklimanom svijetu lijepe umjetnosti. Veliki umjetnici ne razmišljaju o tome za koliko će se novca prodati njihova slika, ili koliko će zadovoljiti druge ljude. Oni primarno rade za sebe, često i s izvjesnim znanjem da ono što rade neće biti popularno ili da se neće moći prodati.

U cijelom svom životu, Van Gogh je prodao samo jednu svoju sliku, pa ipak danas njegova djela od svih umjetnika u povijesti svijeta na aukcijama postižu najviše cijene. On se nije rukovodio nekim niskim, prizemnim motivima, već strastvenim misaonim igrama u samome sebi. Sa svakim novim platnom, on je započinjao stvarati slike koje su ga zadovoljavale i u trenutku uspješnog dovršetka donosile veliki izvor misaone sreće. Nažalost, mnogi su umjetnici postali tako zahtjevni prema sebi da trenutke intenzivnog užitka doživljavaju krajnje rijetko. Ali kada se pojave, činit će im se da se sav taj trud i svo to odricanje isplatilo.

Danas postoji golemi niz mogućnosti za doživljavanje trenutaka intenzivne estetske sreće za one koji uživaju u rezultatima takvih umjetničkih pothvata. S brojnim muzejima, izložbama, i dostupnim umjetničkim publikacijama, nemamo opravdanje ako si dopustimo da nas zaobiđe ovaj oblik misaone sreće. Isto vrijedi i za druge umjetničke oblike. Moderne tehnike zvučnog zapisa, na primjer, napredovale su do te mjere da svaki dan, ako želimo, možemo uživati u apstraktnim zvučnim uzorcima koje nazivamo glazbom, od buđenja ujutro do trenutka uspavljivanja navečer.

Na nešto manje intenzivnoj razini popularnih kućnih igara, mozak si postavlja teške ali ne i nemoguće zadatke. Kod takvih igara ljudi se opuštaju jer igre nemaju nikakvoga smisla izvan njih samih. Zanimljivo je da ta vrsta aktivnosti nije moderni fenomen. Iz arheologije znamo da su ljudi doslovno tisućama godina poznavali najrazličitije igre na ploči. U lovačko-sakupljačkim afričkim društvima, kada su se muškarci vratili iz lova, velik su dio svojeg slobodnog vremena trošili igrajući se matematičkih igara koje su uključivale brojenje i strategiju, a pri tome su se često koristili samo kuglicama i iskopanim jamicama u tlu. Ta pretpovijesna zabava proširila se čitavom Afrikom, pa u egipatskim hramovima pronalazimo i primjere takve igre uklesane u kamen iz razdoblja 1400. godine prije naše ere. Danas tu igru igramo na prekrasno izrezbarenim drvenim pločama. Ona je popularna doslovno među stotinama različitih plemena i ima gotovo isto toliko autohtonih imena, ali poznajemo je pod popularnim imenom Mankala.

Primjeri drugih prastarih igara na ploči nevjerojatno je složena "igra dvadeset kvadrata", otkrivena u kraljevskim grobnicama u Uru iz vremena 2500 godine prije naše ere, i "senet", raniji oblik današnje igre "backgammon", koja je nastala 2400 godine prije naše ere. Tešku japansku igru "go" početno je smislio kineski car Shun koji je živio između 2255 i 2206 godine prije naše ere, a posebno ju je smislio kako bi poboljšao inteligenciju svoga sina. Još i danas popularna igra "dame" potječe iz Egipta a nastala je prije 3600 godina.

Najpoznatija misaona igra na ploči svih vremena bez sumnje je šah, i s vremenom ona je uvježbavala neke od najvećih ljudskih umova. Igra se već najmanje devetnaest stoljeća. Najstarija poznata šahovska figura, izrezbarena iz slonovače, potječe iz drugog stoljeća prije naše ere, a nedavno je pronađena u Rusiji. Premda je šah početno stvoren kako bi prikazao vojnu strategiju (igra je dobila ime upravo po arapskom bojnom pokliču "Šah Mat", što znači "Kralj je mrtav"), šah je već odavno postao igra čiste umne aktivnosti, bez nekog prizemnijeg motiva ili praktične primjene. Trenuci intenzivne sreće koju donosi šah, recimo kada napravimo pametan, neočekivan potez, nemaju nikakve vrijednosti izvan same igre.

Isto vrijedi i za druge društvene igre poput "backgammona" (jedanaesto stoljeće), pokera (šesnaesto stoljeće), vist (šesnaesto stoljeće), cribbage (sedamnaesto stoljeće), bridž (poboljšanje igre vist iz devetnaestog stoljeća), "čovječe ne ljuti se" (koja se u devetnaestome stoljeću pojavila kao zapadnjačka verzija stare indijske igre "pachisi"), "scrabble" (nastale 1931. godine) i brojne druge. Neki ljudi smatraju da su sve te igre potpuni gubitak vremena jer ničemu ne vode. Ali one ni ne trebaju nekamo voditi. Kada se igraju dobro, one su samo sredstva koja igračima omogućuju da dožive trenutke intenzivne misaone sreće. A čistuncima dodavanje visokih novčanih uloga samo uništava kvalitetu igre.

Poput društvenih igara, zagonetke također pružaju velike mogućnosti za trivijalne oblike misaone sreće. Zagonetke se pojavljuju u različitim oblicima: od kvizova i mozgalica do predmeta poput Rubikove kocke (smišljene 1979. godine) ili pak križaljki (smišljenih 1913. godine). Tisućama ljudi svakodnevno ispunjavanje križaljke u časopisu The Times postalo je važan manji izvor sreće, premda su potpuno svjesni da time neće postati pobjednici u natjecanju, da im to neće donijeti materijalnu korist, niti da će time postići neki konačni dugoročni cilj. To je čista svrha po sebi, puka vježba uma, pri kojoj se onaj koji ispunjava križaljku nadmeće s njezinim tvorcem.

Ritmična sreća
(Plesač)

Postoji posebna vrsta sreće povezana s intenzivno ritmičnim aktivnostima. To vidimo u glazbi, plesu, pjevanju, aerobici, gimnastici, atletici, pa čak i tako čudnim aktivnostima kao što su proslave pojedinih religijskih sekti, sinkronizirano plivanje, okretanje derviša, voodoo rituali opsjednutosti ili vojnički marševi. Gdje god ljudska aktivnost uključuje "udarac" odnosno ritam, postoji mogućnost da nas on ponese u čudno vrtoglavi osjećaj euforije. Tada odbacujemo bilo kakvu intelektualnu kontrolu i prepuštamo se tiraniji ritma. Kada nas obuzme ritam, odjednom doživljavamo sreću i u trenutku zaboravljamo na sve. Dijeliti taj osjećaj s drugima pojačava to iskustvo. Poklonici na pop koncertima koji se ljuljaju s jedne strane na drugu s rukama u zraku; nogometni fanatici koji pjevaju i sinkronizirano plješću kada navijaju za svoju momčad; vojnici kada ceremonijalno marširaju na dužnosti; vjernici s američkog juga koji se pri zajedničkoj molitvi njišu naprijed-nazad; fanatici zdravlja u potrazi za "izgaranjem kalorija" koji u dvorani za aerobik zajedno vježbaju: svi oni doživljavaju jedinstvenu vrstu ritmične sreće posebne kvalitete koju će teško znati definirati. U biti sve te aktivnosti imaju veze s prepuštanjem primitivnom fizičkom osjećaju, pri kojem mozak na neko vrijeme isključuje svoje više centre (pri tom se isključenju privremeno odbacuju sve svakodnevne brige) a to dopušta mišićima tijela da uživaju u nizu ravnomjerno ponavljanih djelovanja.

Naravno, i sam naš život kontrolira se ritmično - pomoću udaraca srca i udisaja pluća. Dok smo bili bebe, bilo nam je ugodno kada su nas njihali u kolijevkama ili u roditeljskom naručju. Iz toga slijedi da dodirujemo nešto doista praiskonsko, kada u odrasloj dobi naša tijela počnemo kretati na isti način.

Neki ljudi uspijevaju proživjeti cijeli život a da se nikada nisu prepustili toj posebnoj vrsti sreće. Riječ je o ljudima koji se ne mogu suočiti čak ni s mišlju o kratkotrajnom odbacivanju vlastite intelektualne kontrole i koji ne mogu jednostavno pustiti da "život naprosto teče". Sam pojam ritmične sreće stran je njihovom razmišljanju. Čak i kada odu na koncert, oni će slušati glazbu koja će poticati samo više centre njihovog mozga: ta orkestralna glazba sastojat će se od složenih varijacija ubrzanja i strukture, ali bez ravnomjernog ritma.

Nasuprot tomu, jednostavnija narodna glazba svih plemenskih druženja, plesnih dvorana, pop-koncerata, unatoč svim njihovim tematskim raznolikostima, bitno će se oslanjati na sposobnost da ritam obuzme i izvođače i njihove slušatelje. U ekstremnijem obliku kojega danas nalazimo na rave koncertima, preostale su još neznatne tematske varijacije, a glazba se pojednostavnila do te mjere da je od nje preostao isključivo zaglušujući ritam. Pod stalnim bombardiranjem takvoga ritma, raveri se kreću ili vrte u stanju koji je toliko udaljen od intelektualne rasprave koliko je to uopće moguće. To je ritmična sreća u svojem najčišćem stanju.

Temelj je te vrste sreće fiziološka reakcija tijela koja uključuje povećano otpuštanje endorfina. Endorfini su prirodni anestetici tijela, kemijski slični morfinu (riječ "endorfin" je skraćenica za "endogene morfine", a to znači "prirodne tjelesne morfine"), a njezin se utjecaj pokazuje stvaranjem euforično dobrog raspoloženja. Što se tijelo više približava svom najvišem stanju intenzivne ritmične ekspresije, aktivacija se endorfina sve više intenzivira. Ta činjenica koristila se za objašnjenje "maratonskog ushita", i činjenice da neki fanatici tjelovježbe postaju ovisni o svojim energetskim režimima.

Međutim, istraživanje na američkom Tehnološkom institutu u Geogiji pokazalo je da jedan drugi kemijski spoj, koji se također otpušta u ritmičnim energetskim aktivnostima, ključni faktor u stvaranju takozvane "maratonskog ushita". Riječ je o nedavno otkrivenom regulatoru boli pod imenom "anandamid" (to je ime izvedeno iz sanskrtske riječi koja znači "unutarnji užitak"), i pokazalo se da je ta supstanca slična aktivnom sastojku koji pronalazimo u kanabisu.

Istraživači stoga tvrde da su sreća u "opsjednutosti" fanatika tjelovježbe i sreća u "opsjednutosti" pušača marihuane vrlo slične.

Budući da su pretpostavljali, s izvjesnom zabrinutošću, kako će to otkriće možda značiti da će se upozorenja protiv korištenja marihuane sada moći primjenjivati i na režime tjelovježbe, oni su ubrzo izdali priopćenje u kojem su porekli takvu vezu:

"Kod tjelovježbe postoji razlog zašto se aktivira (anandamid) sistem. Kada je riječ o tjelesnim stresorima, (anandamid) sistem ispunjava svoju svrhu. Ali pušenje marihuane posve je druga priča. To je neprirodna zloupotreba toga sustava, i evolucija nije namjeravala koristiti ga za takve svrhe.

Bolna sreća
(Mazohist)

Veselim, dobro uravnoteženim pojedincima ovu je vrstu sreće najteže shvatiti. Kako netko može razviti stanje uma u kojem se izjednačavaju bol i ugoda? Evolucija nas je obdarila alarmnim sustavom za izvanredna stanja koji mozgu šalje signale boli kako bi nas upozorio da nam prijeti fizička ili mentalna opasnost. Kao djeca, ubrzo ćemo naučiti da izbjegavamo dodirivanje vrućih predmeta, ili da se izložimo situacijama koje stvaraju mentalnu bol. Taj  sustav samozaštite od životne je važnosti, i on nam pomaže da izbjegnemo ozljedu ili poremećaj. To je od svih najbitniji sustav preživljavanja  i vidimo da on djeluje čak i kod nižih oblika životinja. Unatoč tomu, neka čudna odrasla ljudska bića posve izvrću taj sustav, i žude za izvorima boli kao sredstvima postizanja stanja ekstatičnog užitka. U bizarnim sadomazohističkim ritualima, oni se daju vezati i tući, ili na druge načine fizički zlostavljati. To je vrlo rijetki oblik sreće, ali za one koji u njemu uživaju to mnogo znači pa ga ne možemo zanemariti.

Primjer za niži intenzitet takve sreće je mentalni mazohizam puritanaca i pravednika. Takvi pojedinci sreću pronalaze u samoodricanju. Oni razvijaju mentalni svjetonazor prema kojem je bilo kakav oblik užitka odvratan i zao. Jesti čokoladu ili sladoled pruža blaži oblik zadovoljstva, pa ga se stoga moramo lišiti po svaku cijenu. Veći užici, poput erotičnog seksa ili prežderavanja strogo su zabranjeni. Alkohol čini ljude isuviše sretnima, stoga ga treba zakonom zabraniti.

To je mazohistička sreća anti-hedonista. Što život učinimo štedljivijim, umjerenijim, skromnijim, krućim, neprijaznijim, i što nam više stvari zabranjuje, to je sreća veća. Po podrijetlu, takav se stav obično rađa kada u ranom djetinjstvu otkrijemo da se drugi ljudi zabavljaju a mi ne. Ako nama ne može biti zabavno, onda se život bez zabave na neki način mora pretvoriti u primamljivi stav. Takvi ljudi započinju s odricanjem od užitka, odnosno započinju uživati u aktu odricanja kao obliku duševne nadmoći. Svako novo odricanje osobnoga užitka počinje pratiti ubod sreće filistarske krijeposti. Jednom kada takav proces započne, on može eskalirati do razine bičevanja samoga sebe i drugih oblika ograničenja, samoodricanja i mučenja, a život mentalnog mazohista svode na zakržljalo, neugodno iskustvo koje postaje travestija ljudskog postojanja.

Ono što puritanski fanatici čine sa svojim životima njihov je izbor i njihova nesreća, ali obično se takav fanatizam na tome ne zadržava. Isuviše često, ekstremna se apstinencija anti-hedonista ne ograničava na njegovo ponašanje. U jednom trenutku dolazi do pokušaja da takvo ponašanje nametnemo svima drugima, i tada ono postaje pogubna smetnja za društveni život u cjelini. Američki novinar H. L. Mencken to je dobro sažeo kada je rekao: "U biti puritanizma postoji samo jedan pošteni poriv, a to je poriv da se kazni čovjek s nadmoćnom sposobnošću za sreću."

Kada puritanizam zahvati čitavu zemlju, u vrlo se kratko vrijeme sve više proširuje tiranija zabranjivanja aktivnosti. Ljudski se užici počinju oslikavati kao iskvarena, raskalašena, razuzdana i ekstravagantna pretjerivanja. Zbog bojazni da ih ne optuže za ćudljivost, neuračunljivost ili razbludnost, javne ličnosti i političari osjećaju potrebu da (potajno nevoljko) podrže te valove puritanske pobune koji se šire oko njih. Ubrzo cijela kultura postaje zaražena i anti-hedonisti su pobijedili. Njihov posebni oblik mazohističke sreće uhvatio je korijen u društvu. Klasični primjer takvoga razvoja događaja posljednjih godina jest uspon Talibana u Afganistanu, gdje su bili zabranjeni čak i najobičniji izvori svakodnevne sreće poput slušanja glazbe, gledanja televizije, plesa ili posjeta kinu.

Pronaći ispunjenje u takvom nametanju jada drugima na prvi se pogled čini prilično sličnim sadizmu, ali to nije točno. Ljudima koji zabranjuju aktivnosti glavni motiv nije užitak u povredi drugih, već širenje zaraze na druge, istom onom vrstom mazohističke sreće koju su sami zavoljeli. Oni žele podijeliti užitak u odricanju sa svim drugima.

Mentalni mazohizam ima nekoliko oblika. Postoje fanatici zdravlja, robovi dijeta, apstinenti i trezvenjaci, vegetarijanci, nepušači i neženje, i svi oni imaju svoj fokus interesa. A onda, tu su i oni s općenitijim interesom – oni koji slijede skromniji način života u svim njegovim vidovima.

Naravno, prepuštanje hedonističkim užicima često ima svoju cijenu, ali za ljude koji drugima nameću jad i bijedu ta se cijena povećava tisuću puta. Oni o tome beskrajno raspravljaju. Ali oni često zaboravljaju kako činjenice ne potvrđuju njihovu tvrdnju da su mazohisti općenito zdraviji od nepopravljivih hedonista. Jedna studija osoba koje su uspjele živjeti više od jednog stoljeća, pokazala je da se nikakvim režimima samoodricanja ne može osigurati duža životna dob. Ustvari, čini se da mazohistički temperament potreban za samoodricanje ne produžuje život već ga skraćuje.

Čini se da su tipični pojedinci stariji od 100 godina prilično opušteni u svojim stavovima prema hrani, piću i drugim temeljnim užicima. Madame Jean Calment, Francuskinja, najstarija osoba koja je ikada živjela, pila je jeftina alkoholna pića, pušila cigarete, jela gušću paštetu i provansalski ujušak cijeli svoj život. Kada je doživjela sto sedamnaestu godinu života, neki su je pokušali spriječiti da pije porto i da puši, ali ona je uvijek uspijevala prevariti svoje liječnike i sve do svoje smrti u 122. godini života prepuštala se je tim užicima kad god je za to imala priliku.

Istini za volju, Madame Calment u svojim užicima nikada nije pretjerivala. Očito je da će vaše zdravlje patiti ako pretjerano jedete, pijete ili pušite. Ali isto je tako rizično po zdravlje ako postanete opsesivno disciplinirani u svojem samoodricanju. Idealno je rješenje umjerenost, a ne pretjeranost ili odricanje.

Štogod vegetarijanci tvrdili, njihova je prehrana ustvari inferiorna raznolikijoj prehrani. Ljudi nisu evoluirali da budu vegetarijanci; oni su uspjeli preživjeti jer su miješali meso i povrće i stvorili zdravu sveždersku prehranu. Premda su namjere vegetarijanaca možda dobre, odricanje od mesa znači poricanje ljudske biologije.

Premda je jasno da pušenje često uzrokuje smrt, povremena cigareta ili cigara poslije ručka čini se da ne šteti. Isto tako, pretjerano uživanje alkohola ubija, ali mala količina alkohola svaki dan može biti i korisna.

I tako se naposljetku čini da pretjerano samoodricanje koje pruža sreću mentalnim mazohistima donosi mnogo manje nagrada negoli što bi njihovi nositelji htjeli da vi u to vjerujete. Njihova je sreća zloćudna, umišljena, izvještačena i utemeljena na stilu života koji dugoročno donosi više štete nego koristi.

Naposljetku, danas na žalost ne smijemo zanemariti još jedan oblik Bolne Sreće – samoubilačku sreću terorista. Primjer ekstremnog oblika samo-nanošenja boli jesu situacije u kojima religiozni fanatici sebe ubijaju bombom kako bi pri tome ubili ili zastrašili članove neprijateljskog društva.

To se djelo izvodi u stanju blaženstva, a trenutak pritiska dugmeta prati val neizrecive sreće. Bombaš samoubojica kojem su isprali mozak bio je indoktriniran idejom da je takva smrt put u sveto mučeništvo koje će osigurati lak prolaz do nebesa i vječnu sreću zagrobnoga života.

Religiozni pojam zagrobnoga života odgovoran je za mnogo štošta.

Opasna sreća
(Odvažno ponašanje)

Namjerno, dobrovoljno biranje rizičnih situacija izvor je sreće pojedincima kojima običan život ne pruža dovoljno smionih izazova. Već smo objasnili kako je život praiskonskog lovca pretvorio naše pradavne pretke u ljude koji se redovito izlažu pogibelji, u ljude koji su prilikom lova na velike životinje spremni prihvatiti opasnosti. Postali smo hrabri na način nepoznat majmunima koji su živjeli na drveću. Mnogi su ljudi danas posve zadovoljni kada izbjegavaju pogibelj i ako uživaju u smirenom životu u kojem nema gotovo nikakvih rizika, ali nekima je takva egzistencija isuviše pitoma, pa žude za uzbuđenjima u preživljavanju pogibelji koje su sami stvorili. Sreća se pri tome naravno ne postiže u suočenju s izazovom, već u njegovom uspješnom prevladavanju. Trenutak sigurnosti koji slijedi nakon pogibli, vrijeme je kada obuzetost primordijalnom srećom teče našim venama.

Dva danas najpopularnija oblika odvažnog ponašanja su kockanje i ekstremni sportovi. Kockanje stavlja u opasnost naš bankovni račun, ali ne uništava naše tijelo. Veliki dobitak u ruletu, pokeru ili na državnoj lutriji, u dvorani za tombolu ili na trkama, nepopravljivom kockaru stvara val opčinjenosti: on tada u trenu zaboravlja sve loše stvari u životu. Utjecaj te opčinjenosti srećom tako je jak da pojačava kockarski nagon, čak i u situacijama kada ukupan zbroj poraza i razočarenja deseterostruko nadilazi nagrade koje donosi nekoliko zanosa.

Kod ekstremnih sportova situacija je nešto drukčija. Jedan jedini loš trenutak čovjeka koji ulazi u rizik može stajati života; tada je igra gotova zauvijek. "Paternalističke", zaštitničke vlade pokušavaju zaštititi ljude od njih samih, od ludosti koje ljudi sami sebi nanose, tako da zakonom zabranjuju različite opasne sportove, ali takav postupak ne zaustavlja još ekstremnije sportske avanture. Nisu za te ljude ona dopuštena uzbuđenja na livadi, roller-coasteri ili možda nešto ozbiljnije planinarenje i skijanje. Za njih je ilegalnost gotovo preduvjet da neki ekstremni sport pruži onaj krajnji užitak preživljavanja opasnosti. I premda takve aktivnosti dovode vlasti do bijesa, penjanje po vanjskim stranama nebodera ili spuštanje padobranom sa zgrada popularni su sportovi koje prakticira manjina ovisna o riziku.

Jedan od najopasnijih novih ekstremnih sportova je "jahanje" na vanjskoj strani kola podzemne željeznice. U New Yorku taj se "sport" zove "subway-surfing", a u Londonu "Tube-surfing". Mladići se drže za krov ili za stražnju stranu vlaka i pokušavaju izbjeći da ih vlak pri ubrzanju ne izbaci. U tome ne uspijevaju uvijek, i to ima pogubne posljedice.

Posljednjih godina došlo je do nevjerojatnog bujanja novih opasnih sportova, pa su se tako stvorile organizacije poput Kluba opasnih sportova (DSC) ili Asocijacija ekstremnih sportova (ESA). Kako bismo stekli neku ideju o raznolikosti potrage za takvom vrstom ljudske sreće, ovdje ću navesti popis samo nekih takvih sportova. Neki su dobro organizirani i legalni, a drugi su zabranjeni: base-jumping (skakanje sa zgrada padobranom), body-boarding (jahanje na valovima sa skraćenom daskom), bridge-jumping (skakanje s mostova), bungee-jumping (skakanje u ponor s elastičnim konopcem), catapulting (skakanje u ponor s konopcem uz katapultiranje), cave-diving (ronjenje u spiljama), dirt-boarding (spuštanje niz bilo kakav teren na dasci s kotačima), hang-gliding (letenje zmajem), kite-boarding (spuštanje na valove daskom i zmajem), kite-surfing (skijanje na vodi uz pomoć zmaja), land-sailing (terensko jedriličarstvo), Le Parkour (skakanje sa zgrade na zgradu), microlighting (letenje improviziranim letjelicama do 500 kg), mountain-boarding (spuštanje niz planinu s daskom na kotačima), paragliding (let glider-padobranom), sand-boarding (jedriličarstvo na pijesku), ski-boarding (akrobacije na skijama), sky-diving (rizično padobranstvo), sky-surfing (padobranstvo s daskom), snow-boarding (daskanje na snijegu), steep-skiing (spuštanje skijama sa planinskih vrhunaca), street luge (sanjkanje «terezinom» po ulicama), stunt pogo (akrobacije na motki s oprugom), surfboarding (daskanje na kotačima), wake-boarding (akrobacije na vodi uz dasku i gliser), whitewater rafting (rafting na divljim vodama), wing-walking (hodanje na krilima aviona za vrijeme leta) and wingsuit sky-flying (let slobodnim padom odijelom s krilima).

Takvi «sportaši» vrlo jasno izražavaju svoje motive. Oni ne traže slavu ili bogatstvo poput sportaša uobičajenih sportova. Njihov je cilj isključivo uzbuđenje u izbjegavanju opasnosti koje su sami stvorili. Kada izvedu jedan svoj "pothvat" i kada ga na kraju prežive bez ogrebotine – to je dovoljno. Njihov je motto: "Ključ sreće je sloboda, a ključ slobode je hrabrost" ili "Ne mjeri život brojem uzdaha, već stvarima koje ti oduzimaju dah". Oni preziru ljude koji su isuviše bojažljivi da sudjeluju u njihovim aktivnostima, stoga takvim ljudima preporučuju: "Izbjegavaj ranjavanje i pažljivo slijedi ove upute; ostani kod kuće, ostani u krevetu, nemoj pasti s kreveta i nemoj činiti ništa – samo spavaj."

Čini se neminovnim: što se društvo više bori da pripitomi ekstremne strasti svojih stanovnika, to ćemo češće vidjeti "opasnu sreću" na djelu. Što ćemo češće biti u korzetima sigurnosnih remena, u svijetu ograničene brzine, to ćemo se sve više suočavati s pobunjenicima koji se izlažu užitku u zabavama koje ugrožavaju život. To je još jedan način kojim nas i dalje slijedi duh hrabrog, primitivnog lovca.

Selektivna sreća
(Histerik)

Ova vrsta sreće sastoji se u zanemarivanju svih životnih tegoba osim jedne. Ljudi koji boluju od depresije vjeruju da jedino oni svijet vide na jedino ispravan način, te da sretni ljudi jednostavno zaboravljaju, ili namjerno zanemaruju očajne probleme i boli egzistencije. Oni ne mogu razumjeti kako itko može uživati i imati ijedan trenutak sreće kada postoje milijuni ljudi koji gladuju, kada postoje zatvori za mučenje, životinjski eksperimenti, onečišćena okolina ili koje god im je područje najviše priraslo srcu. To je neke ljude navelo da sreću definiraju na najmanje laskav način. Einstein je primjerice definirao sreću kao "ideal svinjca". I kada pogledamo fotografije velikog tužnog lica staroga genija, vidjet ćemo da se nije podsmjehivao malim stvarima. Previše je znao da bude sretan, i očito niti jednog trenutka nije bio sposoban isključiti taj svoj veliki teret spoznaje. Drugi ljudi sa sličnim stavovima definirali su sreću kao histeričan zaborav, nevinost, neinteligentnost ili spokoj luđaka.

Postoji pozitivna i negativna strana histerične sreće. Pozitivna je strana da je s osobama koje pokazuju histerične crte ličnosti obično zabavnije živjeti. Loša je strana što one svuda oko sebe mogu stvoriti kaos. Kada odbijaju priznati da postoje problemi koje im nanosi život, oni su sposobni živjeti u stanju blaženog veselja. Pada nam na pamet slika Nerona koji gusla dok Rim gori. Histerici su sposobni zabavljati se čak i kada je sve oko njih očajno. Naposljetku će ih okolnosti naravno oboriti, ali u jednom trenutku oni su sposobni na to zaboraviti. Ako slučajno imaju dovoljno talenta možemo im oprostiti što zanemaruju kaos, ali prije ili kasnije taj će im se kaos osvetiti.

Jedan stariji nizozemski umjetnik kojeg sam nekoć poznavao, živio je i slikao u maloj kolibi usred šume, i jednom mi je rekao: "Kada bih činio sve što bih trebao učiniti, nikada ne bih imao vremena da nešto dovršim." Time je želio reći: kada bi održavao svoj atelje čistim i urednim, kada bi bio učinkovit u svojem dopisivanju, i obraćao pozornost na sve one svakodnevne trivijalnosti koje većina ljudi smatra najbitnijim za svoje blagostanje, nikada ne bi imao vremena ili energije da sjedne za svoj štafelaj i slika svoje slike. Njegov je slikarski stil bio težak i zahtjevan i za nj je trebalo mnogo sati intenzivne koncentracije. Da nije zanemarivao druge aspekte svog svakodnevnog života njegov bi važan posao od toga patio.

Ali on je ustvari bio tek polu-histerik, jer je bio svjestan činjenice da zanemaruje stvari koje je smatrao trivijalnima. Punokrvni histerik čak nije ni svjestan onoga što zanemaruje; on je to sposoban potpuno izbrisati iz svoje svijesti. Premda uspijeva postići veliku sreću kada se posvećuje svojem radu koji ga ispunjava, polu-histerik ipak nesvjesno pomalo brine o svim običnim svakodnevnim dužnostima koje bi, poput svih nas, morao poduzimati, ali on ih svojevoljno zanemaruje kako bi postigao svoj posebni cilj.

Umjetnik Francis Bacon još je jedan primjer osobe koja je zanemarivala ono obično kako bi postigla ono iznimno. U vrijeme kada su se njegove slike već prodavale po nekoliko milijuna funti svaka, kada je već bio star, on je i dalje živio u svojem prenatrpanom ateljeu, u maloj sobici samo sa krevetom. Kada za kupanje nalazila se u maloj kuhinji a sobe su bile osvijetljene golim žaruljama. Na proslavi osamdesetog rođendana, čestitari su mu donosili bukete cvijeća, a on je sarkastično komentirao: "Kako je to glupo – pa ja nisam osoba koja ima vaze". Čak mu je i čišćenje prljavoga rublja organizirala umjetnička galerija. Mnogi kreativni ljudi tvrdoglavo odbijaju trošiti vrijeme na svakodnevne stvari, a neki, poput Bacona, pokazuju iznimnu sposobnost da posve izbrišu sve što im odvraća pažnju.

Sreća u spokoju
(Meditant)

Ova se vrsta sreće postiže kontemplacijom i izolacijom od svakodnevnih životnih briga. Cilj meditanta je pronaći unutrašnji mir. Takva je sreća slična prethodno spomenutoj, ali umjesto da tek s vremena na vrijeme iskočimo iz svjetovnih problema, ovdje se još pojavljuje i namjerno, filozofsko ili religiozno isključenje ostatka svijeta, odnosno «uključenje» pozornosti na sebe.

Mnogim se ljudima čini da ova vrsta sreće nije u skladu s pravom ljudskom prirodom. Ako su ljudska bića po svojoj prirodi aktivna, uporna, ako istražuju, ako su ljudi radoznali i puni energije, onda je s evolucijskog stajališta teško razumjeti ideju prema kojoj viša stanja svijesti postižemo tako da dopustimo da nam se sve izbriše iz uma. Premda meditanti možda mogu pronaći sreću u vlastitim mozgovima, energičnijim pojedincima čini se da se svi ostali bolje zabavljaju vani, gdje ima više aktivnosti.

Svijet meditanta može biti prožet osjećajem spokoja, ali za nas ostale to je isuviše pasivno. Nema navale emocija, niti veselja koje nas obuzima: postoji tek tihi osjećaj odmicanja od svijeta. Kada dođe do tog odmicanja, meditanti doista mogu iskusiti osjećaj spokoja; nekim ljudima to isključenje svijeta i svakodnevnih briga može biti golema nagrada. Ali za mene to nije ništa drugo doli bijeg od stvarnosti a ne otkriće nove, unutrašnje stvarnosti. Za mene, a vjerujem i za većinu ljudi, svijet je isuviše uzbudljivo mjesto da bismo ga isključili zbog filozofije koja promatra isključivo unutra.

Ali pošteno govoreći, ljudi koji prakticiraju potragu za srećom spokoja kao ozbiljno zanimanje imaju pred svima nama ostalima jednu prednost. Ako posjeduju dovoljno spokojnu vrstu ličnosti, ličnost koja im dopušta da na duže vrijeme isključe svaku ljudsku radoznalost, i ako u svojim meditacijama uspiju, oni mogu postići mnogo duža stanja sreće od nas ostalih.

A za ostale, obično aktivnije ljude,  postoje duga vremenska razdoblja anticipacije i tek poneka prilika za povremene vrhunce intenzivne sreće koja će nas obuzeti. Ali ako meditanti doista mogu pronaći sreću u svojim potragama u unutrašnjosti vlastite duše, onda bi oni to stanje sreće barem teoretski mogli održati mnogo duže vrijeme.

To se dobro ilustrira u učenjima Bude. Ključ njegove filozofije je "Srednji Put", koji možemo sažeti na sljedeći način: "Shvaćanjem da se oni koji poriču svoje požude mogu uništiti, i da oni koji ih slijede mogu završiti jadno, Buda je uvidio da postoji Srednji Put, a to je jednostavno gubitak vlastitih požuda." Drugim riječima Buda je odbacio mazohizam samoodricanja i mnoga neminovna razočaranja krajnjih hedonista, pa se usredotočio na središnju zonu između ta dva ekstrema. Kada bismo bili cinični to ne bi bilo ništa drugo doli filozofija kompromisa, "umjerenosti u svim stvarima": ideja prema kojoj je jedno piće dobro, dok nam dvadeset pića uništava jetru itd., ideja o blagom umjesto rigoroznom ograničenju, ili pak o blagim užicima umjesto o razvratu.

Ali to nije ono što je Buda doista mislio. On nije mislio da je Srednji Put umjerenost u iskazivanju požude, već je govorio o gubitku požude uopće. On nije smatrao da je "spektar požude" neka vrsta skale od posve zatomljenog do posve razularenog. On je mislio da je riječ o dva oprečna ekstrema s posve neutralnom točkom na kojoj požuda uopće ne postoji.

U tom području, na toj točci, um pronalazi smirenost i stanje nirvane – stanje dubokog unutrašnjeg osjećaja slobode i suzdržanosti. Ako to može dovesti meditanta do stanja spokojne sreće, onda teoretski ta potraga ima prednost jer nije prolazna već dugotrajna.

Ali, je li doista moguće duže vrijeme održati intenzitet obuzetosti srećom koji mi ostali osjećamo kada doživimo onaj trenutak - vrhunac sreće, posve je upitno.

Spokojna sreća, moramo reći, zvuči poput mirnoće smrti bez ostalih neugodnosti umiranja.

Posvećena sreća
(Vjernik)

Duboko religiozne osobe tvrde da posebnu vrstu duhovne sreće mogu pronaći kada dožive svoje najpobožnije trenutke. U tišim raspoloženjima, njihov je užitak sličan Spokojnoj Sreći, ali u žaru strastvenijih oblika religioznog obožavanja, njihova je sreća mnogo aktivnija, a katkada čak i mahnita. Kada dva milijuna muslimanskih hodočasnika stigne u Meku, ili kada velike povorke kršćana stignu u Lourdes, i kada se prepuste preplavljujućim osjećajima pobožnosti prema svojim božanstvima, mnogi sudionici dožive raspoloženje religiozne ekstaze. Mentalno blaženstvo koje ih tada prožima traži neku vrstu objašnjenja. Ključni element ove vrste sreće je potpuna, slijepa vjera u obilježja dotičnih religija. Kada bi tu na scenu nastupila analitička misao, razložna rasprava, znanstvena debata ili čak obični zdravi razum, sve bi bilo izgubljeno. Dotična božanstva moraju biti svemoguća i sveprisutna, i njihova božanska natprirodna volja mora se u svako doba poštovati. A masovno iskazivanje pobožnosti vjernih sljedbenika prema božanskim likovima vlastite religije, pruža najbolju šansu za strastveni doživljaj svete ili duhovne sreće.

U tim se prilikama u biti do maksimuma uključuje sklopka davno izgubljene infantilne sigurnosti, sigurnosti koju smo zapamtili od vremena kada smo kao mala djeca osjetili obuzetost srećom u nježnom, ljubavnom zagrljaju zaštitničkog svemogućeg roditelja. To je ono što svima nama pri odrastanju potajno sve više nedostaje, to je ono što cijeli život nesvjesno nastavljamo željeti. Naš zreli ego i naša zrela odgovornost prisiljava nas da potisnemo potrebu da zaplačemo za roditeljskom pomoći. Ali kada bismo mogli pronaći novu vrstu simboličnog nad-roditelja, onda bismo opet mogli uživati u sada donekle izmijenjenoj ulozi djeteta.

Nije stoga slučajno da su tisućama godina glavna božanstva bila poznata po roditeljskim imenima poput Božice Majke, Velike Majke, Majke Zemlje ili kasnije, nakon nesretne promjene spola, poput Boga Oca. Tu upotrebu majčinskih i očinskih imena, kada govorimo o božanstvima, posudili su i neki njihovi sluge, kao što je slučaj s Vrhovnim Majkama (bez djece) ili sa svećenicima koji se nazivaju Očevima (također bez djece).

Svaki pojedinac sposoban da trenutačno obustavi djelovanja razuma, pojedinac sposoban da u pomoć zazove natprirodnog nad-roditelja, u toj pretvorbi onih infantilnih dana vjere, kada je malo dijete imalo potpuno povjerenje u biološke roditelje i trčalo im u naručje kad god je došlo u opasnost, može u tome pronaći veliku sreću. Kako sveti nad-roditelji nikada nisu tjelesno prisutni, oni ne mogu pokazati neke uobičajene slabosti stvarnih ljudskih roditelja. Oni ostaju apstraktni, a njihove se poruke i njihova učenja prenose njihovoj "djeci", preko lukavih posrednika koji organiziraju posebna ceremonijalna druženja kada pobožni mogu pomoći bližnjima da žar pobožne strasti podijele i pretvore u nebeski delirij.

Osjećaji koje doživljavaju ta odrasla pseudo-djeca doista su stvarni. Kada se združuju kako bi izrazili poštovanje prema svojim likovima božanstva, pobožni doista osjećaju da se valovi užitka šire njihovim tijelima; stoga Pobožnu Sreću ne možemo zanemariti. Takva sreća ponovno naglašava razmjere ljudsko-evolucijskog trenda neotenije, procesa kojim životinja postiže status odrasle jedinke, a da pri tom zadržava kvalitete nedorasloga. Svi smo mi čini se "Božja djeca" – čak i kada posenilimo.

Negativna sreća
(Patnik)

Sigmund Freud favorizirao je ovaj pristup i tvrdio kako "ljudi pokušavaju steći sreću tako da eliminiraju nesreću". Žalosna je istina da je stanje ekstatične sreće teže dugo održavati negoli stanje bijede i nesreće. Ako pojedinac u svom životu doživi veliku tragediju, poput gubitka partnera ili smrti djeteta, on će vrlo često biti dugo nesposoban ponovno steći sposobnost za veselje. Jedan poznati profesor mislio je da je odgovoran za smrt svojega sina, pa su ljudi primijetili kako se do kraja života uvijek oblačio u crno. Da je uspio izbaviti svoga sina iz ralja smrti, osjetio bi naglu obuzetost srećom neposredno potom, ali njegov osjećaj užitka ne bi dugo trajao. Žalosne posljedice teške rastave braka mogu trajati godinama, dok se nekontrolirani vrhunci sreće koji prate proces zaljubljivanja isto tako ubrzo rasplinjuju i gube emocionalni intenzitet. Vrijeme sporo liječi rane, a sreću rasipa još i brže.

Upravo zbog toga, stanja sreće nisu ništa drugo doli prekidi u doživotnoj kazni koju služimo od kolijevke do groba. Najviše čemu se možemo nadati jest da što duže održimo ugodno i zadovoljno stanje duha, i da takvo stanje prekidaju povremeni vrhunci intenzivnog doživljaja sreće. Međutim, za mnoge ljude (posebno za onu vrstu koja je završila na Freudovu kauču), život je velika pustinja duševnih boli s tek povremenim oazama ugode. Za njih je, kako je rekao Freud, potraga za srećom traženje odgovora kojima bi objasnili i eliminirali svoje boli.

Drugi ljudi koji žive u fizičkoj a ne duševnoj boli, sreća obično dolazi u obliku bočice analgetika. Kada dođe vrijeme da ponovno uzmu lijek, onaj trenutak olakšanja dugog razdoblja boli postaje klasični trenutak "negativne sreće". Zdravim je ljudima osjećaj odsutnosti boli norma, pa bol jedva i zamjećuju. Ali kronično bolesnima, trenuci olakšanja boli donose vrhunce sreće. Vrhunac za patnika je startna crta za atleta.

Mnogim ljudima koji ne doživljavaju mentalne poremećaje ili fizičku bol, svakodnevni život ipak može uskratiti ugodna iskustva. Može im biti dosadno, nedostaje im usmjerenost i cilj u životu, mogu biti nesigurni, napeti ili pod stresom, stoga njihovi vrhunci sreće mogu biti isuviše trivijalni ili isuviše rijetki da budu naknada za opći osjećaj patnje. Pretpostavimo li da su nesposobni za preoblikovanje vlastitog života, za takve ljude postoje dva dodatna rješenja. «Kupovinom sreće po narudžbi», oni mogu povećati kvocijent svoje sreće tako da se oslone na kemijsku sreću ili sreću fantazije. Drugim riječima, korištenjem droga ili bijegom u svijet fikcije oni mogu pobjeći u svijet kemijskog sna ili svijet maštarija.

Kemijska sreća
(Narkoman)

Mnogi su ljudi vrhunce sreće potražili u kemijskim tvarima. U potrazi za sretnim stanjima duha, uzimanje droga koristilo se tisućama godina kao ekstremni korak. Povremeno korištenje narkotika mogli bismo smatrati rizičnim istraživanjem senzornih reakcija – tek zadovoljenjem ljudske radoznalosti. Ali trajnija upotreba droga više je nalik na neuspjeh da u svakodnevnom životu pronađemo nešto dovoljno stimulativno. Osobna patnja i duševni nemir možda su stvorili tako jak osjećaj depresije i očaja da tim ljudima preostaje jedina nada da potraže neki otklon od stvarnosti - bijeg u kontrolirani svijet novih i intenzivnih senzacija pomoću kemikalija. Takvim poremećenim, jadnim ljudima dovoljno dugo može odstraniti bol jedino stanje potaknuto narkoticima. Tek tako oni mogu doživjeti kratke trenutke euforije, osjetiti poboljšanje i snažno emocionalno stanje sreće.

Nažalost, pri uzimanju teških droga, kada se taj veseli bijeg pretvori u ozbiljnu ovisnost i kada ovisnost prevlada, počinje se plaćati skupa cijena. Kada nestanu efekti droge, povratak u grubu stvarnost toliko je težak i tjeskoban, a osoba ubrzo traži novu dozu, potom još jednu i još jednu… Drugi se vidovi života zanemaruju, zdravlje pati, i vrtoglava spirala ovisnosti o drogama ubrzo počinje uništavati život ovisnika. Naravno kratke trenutke kemijske sreće i dalje mogu doživjeti s novom (i često jačom) dozom, ali ti su trenuci nesrazmjerni nesreći koja slijedi potom.

Istini za volju, postoje brojne takozvane "lake droge" koje pružaju trenutke sreće a da pri tom i potom ne uzrokuju preveliku štetu. Čaj, kava, duhan i alkohol naveliko se koriste u svijetu, i većina kultura ih prihvaća kao legalne oblike kemijske sreće. Ali čak i kod tih droga pretjerana upotreba često ugrožava zdravlje. Tužna je istina da će pojedinci koji se s najvećom vjerojatnošću isprva obraćaju kemijskim pomagalima, potom najvjerojatnije postati i ovisnici. U nekoj raspravi o uzimanju droga, "umjerenost" nije riječ koju smijemo olako izgovoriti.

Unatoč očajničkim pokušajima vlasti da potisnu upotrebu droga, ona i dalje u cijelome svijetu naširoko cvijeta, a tako je bilo tisućama godina. Danas postoje mnoge različite vrste "sretnih tableta" koje nam je omogućila farmaceutska industrija, ali to je razmjerno novijega datuma. Starije droge, s dugom socijalnom poviješću, međutim mogu se pratiti unatrag do najranijih civilizacija, pa čak i dalje, do pretpovijesnih vremena. Navest ćemo neke najpoznatije vrste.

Mnogi meksička indijanska plemena, uključujući i pradavne Azteke, stoljećima su se koristila izvjesnim vrstama gljiva kao izvorima halucinogenih iskustava. Najpopularnija je vrsta Psilocybe mexicana, mala drvenasto obojena gljiva koju nalazimo na mjestima s močvarnim tlom. Tijekom religioznih ceremonija Indijanci jedu desetke tih gljiva. Isprva doživljavaju neugodu, ali neugodna se ubrzo pretvara u intenzivno sretno stanje koje traje nekoliko sati, i u tom vremenu osoba doživljava nevjerojatan raspon iznimnih vizija. Nakon toga slijedi razdoblje mentalne i tjelesne depresije.

Slične droge sa sličnim halucinogenim efektima su meskalin, koji se dobiva iz kaktusa pejotl, tj. Lophophora williamsii, i LSD-25, koji se obično jednostavno zove "acid" i dobiva iz gljivice ražene snijeti, Clavicaps purpurea.

Sposobnost LSD-25 da mijenja stanja svijesti nije bila poznata do 1943. godine kada je švicarski kemičar koji je proučavao tu supstancu slučajno pojeo. Tijekom šezdesetih godina ona je postala popularna rekreacijska droga. Premda nije dovodila do tjelesne ovisnosti ili do naknadnih simptoma, pokazivala je jednu vrlo lošu stranu: njezin je utjecaj vrlo različita i nepouzdana. Jednome je LSD proizvodio izuzetnu obuzetost srećom, a drugi, koji je uzeo identičnu dozu mogao je doživjeti čisti užas.

Među indijanskim stanovništvom Anda, u Južnoj Americi, vrlo popularan narkotik dobiva se iz lišća biljke koke, Erythroxylon coca. Lišće se ubire, priprema, a potom žvače u svežnjićima. Aktivna supstanca je kokain, jedan izlučeni oblik koke koji se često izvozi u druge dijelove svijeta gdje je kokain također postao vrlo uobičajena droga. Kokain djeluje izravno na središnji živčani sustav, stoga odmah dolazi do vala "kemijske sreće" koja traje oko pola sata. Kada se uzima umjereno, čini se da proizvodi tek neznatne zloćudne efekte, ali on se isuviše često koristi u pretjeranim dozama, što dovodi do nesanice, akutne nelagode, zbrke, i ako se šmrče kao prah, uništava unutrašnjost nosne šupljine.

Poboljšana verzija te droge, poznata pod imenom crack-kokain (jer kada se zagrijava proizvodi lomljivi zvuk) postala je posljednjih godina vrlo popularna. Korisnici crack-kokaina pričaju da doživljavaju "orgazam cijeloga tijela" i intenzitet sreće "posve izvan normalnog opsega ljudskog iskustva". Međutim te izuzetne "vrhunce" potom slijedi još veća depresija, koja uključuje napetost, razdražljivost, zamor i paranoju.

Kanabis je ime za jednu vrstu konoplje pronađenu u Kini i središnjoj Aziji. Cannabis sativa stvara halucinogenu smolu. Ima više od dvjestotinjak imena, ali je obično zovemo marihuana, bhang, hašiš, ghanja, pot ili "trava". Njegovi narkotični efekti koristili su se više od pet tisuća godina, i premda je u svijetu uglavnom zabranjen, on se danas isto tako u svim dijelovima svijeta podosta koristi.

On djeluje tako da stvara osjećaj nemarnog, snenog, opuštajućeg povlačenja iz stvarnosti. On nudi kemijsku sreću u obliku lagane euforije u kojoj se povećava osjetilna svijest, dok se istodobno smanjuje želja za djelovanjem. Njezina je najlošija strana što stvara distorziju dubinske percepcije i pogoršava tjelesnu koordinaciju. A to znači da su pokušaji izvođenja mehanički složenih akcija, poput vožnje automobilom ili baratanja drugim vrstama strojeva rizični.

Jedna od najstarijih poznatih droga, opijum, koristila se od pretpovijesnih vremena. Mliječna tekućina izlučuje se iz opijumskoga maka, Papaver somniferum, a potom se suši i pretvara u smeđu gumenu tvar. Kada se puši, ta guma ubrzo stvara stanje kemijske sreće koja bitno smanjuje napetost (i bol ako ona postoji), i potiče osjećaj euforije. Njezina je loša strana što također proizvodi mentalnu i tjelesnu nesposobnost, apatiju i san. Subjekti također počinju stjecati sve veću toleranciju prema toj drogi, tako da su potrebne sve veće doze kako bi se polučio isti efekt. Nadalje, ona stvara jaku ovisnost i vrlo ozbiljne simptome "skidanja".

Godine 1803. izoliran je morfij, aktivni sastojak opijuma, koji se kao vrlo snažan analgetik  počeo češće koristiti u medicinske svrhe. Tada je, godine 1897. u Njemačkoj iz morfija izlučen heroin. Bijeli prah - heroin, četiri puta snažniji od morfija, počeli su redovito konzumirati teški narkomani u cijelome svijetu, pa je on zamijenio opijum gotovo svugdje osim u nekim područjima Jugoistočne Azije. Heroin kod narkomana isprva stvara gotovo orgazmičke reakcije, iza koje slijedi stanje duševne "odmaknutosti od svijeta", stanje intenzivne opuštenosti. Kemijska sreća postiže se isključivanjem svih strahova, napetosti i osjećaja depresije. Jasno je da pojedinci koji pate zbog svog jadnog ili stresnog života u toj drogi pronalaze veliko olakšanje. Ali u tome je i zamka. Ubrzo se razvija tjelesna ovisnost pa je potrebno uzimati sve više i više droge kako bi se zadovoljila narkomanska žudnja. Bez droge narkoman sada počinje pokazivati grozne simptome "skidanja", pa je ono što je započelo kao potraga za kemijskom srećom sada postala očajnička borba da se ublaži bol.

Ako bismo željeli sažeti pitanje kemijske sreće, morali bismo zaključiti da ne postoji ništa u prilog životnome stilu koji pokušava steći kratkotrajnu sreću na račun dugoročne bijede. Zbog te neravnoteže u jednadžbi, sve su države svijeta teške droge stavile izvan zakona. Međutim, moramo reći da su ti koraci uglavnom bili neuspješni, pa trgovina drogom do današnjega dana ostaje golemi globalni biznis. (Želimo li dati samo jedan primjer: procjenjuje se da više od 300 milijuna ljudi u svijetu danas koristi neki oblik kanabisa.)

Prema idealističkom rješenju tog problema moderno se društvo temeljito transformira – i to tako da čovječanstvu u cjelini omogući uživanje u izazovnim životnim stilovima, dobro prilagođenim avanturističkom, radoznalom duhu ljudske prirode, tako da će svi ljudi svakodnevno moći postizati svoje "vrhunce" biti lišeni potrebe da si potpomažu kemijskim "poboljšanjima". Ali ustvari to je tek naivan, priželjkivani stav. Unatoč svom našem socijalnom napretku, globalna potraga za kemijskom srećom ostaje jedan od temeljnih čovjekovih problema koji još nitko nije ni pokušao riješiti.

Sreća u fantaziji
(Sanjar)

Ljudska bića imaju jedinstvenu sposobnost da uživaju u simboličnim misaonim procesima. Otkad su naši preci izmislili jezik, mi smo postali sposobni jednu stvar simbolično mijenjati drugom. Kada kažemo "drvo" mi istoga časa zamišljamo sliku velikog drvenog oblika s lišćem koji se uzdiže u zrak. Slova d, r, v, o, i zvuk koji ih prati kada ih izgovaramo nemaju nikakve veze s visokim drvenim predmetima, ali unatoč tomu mi smo sposobni koristiti jednu vrstu stvari kao zamjenu za drugu. Mi to smatramo posve samorazumljivim. Unatoč tomu upravo je ta sposobnost temelj jednog od najvažnijih izvora sreće u modernome svijetu.

Kako nas je razvoj govornog jezika podesio za upotrebu simbola, postali smo spremni prihvaćati fikciju kao da je stvarnost. U stara vremena, takvim postupkom započeli smo kada smo sanjarili ili jednostavno pričali priče. Kako je civilizacija napredovala, stvorili smo kazališta i zapisivali fikcije, a potom smo smislili radio, film i televiziju. U svim je tim slučajevima, ljudski mozak sposoban uživati i biti obuzet srećom ako se neka drama ili komedija izvede tako da nam se sviđa. Mi smo svjesni da prikazani događaji nisu stvarni, ali smo sposobni zatomiti naš osjećaj stvarnosti dovoljno dugo da u njima uživamo.

Kao odrasli, mi provodimo bezbrojne sate sreće čitajući romane, gledajući "sapunice" na televiziji, odlaženjem u kino, ili sanjarenjem o osobnom uspjehu i slavi. Čak i kao djeca uživamo u uzbuđenjima bajki, crtanih filmova i priča prije spavanja. Najbolje literarne priče stvorene su upravo da nam pruže te trenutke, te vrhunce sreće koji nam vjerojatno nedostaju u današnjem zbrkanom svakodnevnom životu. Kada zločinac umire, kada se ljubavnici poljube, ili kada slabiji pobijedi, mi se u našoj mašti zamišljamo u tim pričama, pa iz druge ruke doživljavamo takve intenzivne trenutke.

Kao i kod kemijske sreće, sreća je fantazije bijeg od stvarnosti. Ali za razliku od kemijske sreće kod fantazije ne postoji nikakav izravni rizik po naše zdravlje. Postoji onaj neizravni – primjerice kada zbog stalnog sjedenja i duge nepokretnosti (to je tzv. "kauč & krumpirići" sindrom) ovisnicima o fantazijama oslabe mišići – ali ni to nije nužno. Čitatelji romana, posjetitelji kina i gledatelji televizije mogu u drugo doba dana marljivo tjelesno vježbati. Apetit prema uzbudljivim fantazijama ne smijemo kriviti za lijenost u ostala vremena.

U suvremenoj civilizaciji, fantazije su postale glavni izvor sreće upravo zato što su tako sigurne i bezopasne. Sa sve sofisticiranijom tehnologijom, čini se da će taj trend i dalje rasti. Lako je zamisliti budućnost u kojoj će svaka dnevna soba imati golemi zid – plazma televizor na kojem će se projicirati savršene trodimenzionalne slike. Zavaljeni u udobni naslonjač našeg doma, bit ćemo sposobni ponavljati one intenzivne trenutke obuzetosti srećom kada će nam fantazije savršeno realizirati takav zid od plazme.

Jedina loša strana s tim neizbježnim trendom jest gubitak stvarne aktivnosti i uključenosti u drame koje se pred nama razotkrivaju na televiziji. Ali taj je gubitak privremen, on je ograničen samo na naše stanje "promatrača". U druga doba dana ostaje nam velika sloboda da uživamo u stvarnosti a ne u fantaziji.

Komična sreća
(Čovjek koji se smije)

Kad god se smijemo u nama se zbiva nešto čudno. U tom trenutku, kada val sreće prođe kroz nas, osjećamo se malo bolje. Kada nas profesionalni zabavljač uspije nasmijati, jednom, pa potom nekoliko puta, kratki trenutak sreće postaje uzbudljivi žar, i mi se i dalje smijemo kada se s predstave vraćamo kući.

Obično mislimo da je humor sofisiticiran, intelektualni proces, ali u njemu se, kada se glasno smijemo, odvija nešto mnogo prizemnije, temeljnije, nešto biološko. U našem sustavu zbiva se važna biokemijska promjena. U nama se izlučuju endorfini koji imaju analgetska svojstva. Nedavno je istraživanje na Sveučilištu u Wisconsinu u Sjedinjenim Državama pokazalo da "dio mozga koji kontrolira sretne emocije može stimulirati naš imunološki sustav da bolje radi." (Možda time možemo objasniti zašto su zabavljači Bob Hope i George Burns živjeli do svoje stote godine.)

U jednom eksperimentu na Indiana State University, jednoj su se skupini ljudi prikazivali smiješni filmovi, dok su se drugoj prikazivali ozbiljni dokumentarci. Testovi su naknadno pokazali da su oni koji su uživali u komedijama pojačali aktivnost svojeg imunološkog sustava za četrdeset posto, a njihovi su se hormoni stresa izlučivali rjeđe.

Stoga, ako na naše raspoloženje utječe loše vrijeme, nekoliko dobrih šala biokemijski će pomoći da se osjećamo malo bolje. U Sjedinjenim državama tom se činjenicom sada koristi nekoliko klinika za rak. One po odjelima šalju cirkuske klaunove kako bi do suza nasmijali pacijente, unatoč tome što leže u krevetu, osjećaju bol i imaju različite smetnje. Korištenje komičara da zabavljaju ljude koji umiru od raka može izgledati kao vrlo neslana šala, ali istina je da takvi neortodoksni postupci u stvari djeluju. Oni naravno ne liječe rak, ali omogućuju da se bol mnogo lakše podnese.

Ako smijeh uzrokuje sreću i na moždanoj i na biokemijskoj razini, zašto onda ne posvećujemo više vremena zabavljajući se? To bi na prvi pogled bio jedan očit način za povećanje sreće u svijetu, ali upravo nam tada ono neuhvatljivo, varljivo raspoloženje koje zovemo srećom, baca velike klipove pod noge.

Jer sreća ne dopušta da je eksploatiramo. Ako nađemo nešto što nas usrećuje, i ako to ponavljamo, ono će nam ubrzo dodijati. Intenzivni užitak u prvom dojmu ubrzo postaje blaga ugoda, a potom se pretvara u dosadu. Kada bi se s pričanjem viceva nastavljalo sat za satom, dan za danom, ubrzo bismo stekli dojam da je riječ o nečem plitkom i nestvarnom. Možemo dati trivijalni primjer i iz jedne druge vrste iskustva: ako doživimo mali ubod sreće kada okusimo prve proljetne jagode, ubrzo ćemo ih se zasititi ako se počnemo njima prežderavati za svaki obrok. U trenu ćemo početi vikati kako nikada u životu više ne želimo vidjeti jagode.

Što je to čime nas šale i smiješne priče nasmijavaju?  Da bismo to razumjeli, pomoći će nam ako razmislimo o prvoj prilici kada se smijeh pojavi u životu pojedinca. Kod djeteta, plač se kao sredstvo zaštite kojim se roditelji upozoravaju da se zbiva nešto loše, ili da je potrebna hitna pažnja, pojavljuje već pri rođenju. S druge strane, smijeh se ne pojavljuje prije trećeg ili četvrtog mjeseca života, i čini se da se je smijeh na jedan poseban način evolucijski razvio iz plača.

U  izvjesnom smislu smijeh i plač su vrlo slični (i mi često govorimo kako smo se "nasmijali do suza"). Poput plača, smijeh dovodi do grčenja mišića, širom otvorenih usta, povlačenja usnica unazad i pretjeranog disanja. Pri jačem intenzitetu obje reakcije uključuju crvenilo lica i suzne oči. Ali vokalizacije koje prate smijeh i plač bitno su različite. Smijeh je manje "hrapav" i nije tako visoke frekvencije kao plač; najbitnija razlika jest što su pri smijehu glasovi kraći i slijede jedan za drugim mnogo brže. Čini se kao da je dugačak plačni jauk djeteta razlomljen na manje komadiće, i kao da se istodobno "ugladio" i snizio. Premda su dakle iskrivljavanja lica pri plaču i smijehu vrlo slična, prateće vokalni signale vrlo je lako razlikovati.

Prvi znak da će se razviti smijeh iz plača pojavljuje se kada se majka počne igrati sa svojom bebom, kada je podigne u zrak i zanjiše, i kada joj tepa od milja. Umjesto da zaplače od straha, beba zamrmori od užitka. Razlog zašto se to ne zbiva prije četvrtog mjeseca djetetove starosti leži u tome da prije te dobi ono ne prepoznaje svoju majku kao posebnu osobu. Do tada novorođenčad reagira na sve odrasle osobe na identičan način. Ali četveromjesečna beba sada se počela bojati stranaca, a majka joj se jako usjekla u pamćenje, stoga je beba u toj fazi smatra svojim osobnim zaštitnikom. Stoga se osjeća sigurnom u naručju svoje majke i stvara duboki osjećaj povjerenja prema njoj.

Ako se majka započne s bebom igrati tako da je to zapanji, dijete će odjednom dobiti dva različita signala. Jedan signal će mu reći: "Nešto je ovdje gadno" i natjerati bebu da zaplače; ali drugi će joj signal reći: "To je tvoja majka, stoga je sve u redu, nemam se čega bojati". Posljedica toga je da beba prepoznaje nešto strašljivo, ali istodobno zna da to ne treba uzeti za ozbiljno. Stoga ono istodobno ispušta mali krik i mrmor prepoznavanja majke. Time se stvara "mrmoreći krik", ili "segmentirani jauk" koji nazivamo "smijehom".

I tako je rođenje smijeha u prvoj godini života povezano sa shvaćanjem situacije u kojoj "sam doživio opasnost koja nije bila stvarna". Za bebu je veliko olakšanje kada shvati da su neke naoko opasne akcije u stvarnosti posve sigurne, i kako odrasta, ona iskorištava to shvaćanje time što bježi i što se sretno smije kada ga se uhvati, ili pak kada se skriva i kada ga se pronađe. Na taj način zaigrane verzije ozbiljnih aktivnosti postaju važan izvor infantilne sreće.

Kada odrastemo igramo se manje, ali mi nikada ne gubimo sposobnost uživanja u "sigurnome strahu", a upravo nam to pruža profesionalni zabavljač koji zbija šale. Mi znamo da je on komičan i da ništa što kaže ne treba uzeti ozbiljno, stoga mi znamo da smo sigurni, i poput djeteta – prepuštamo se smijehu. Kada slušamo njegove opake komentare – koji se često sastoje od napada na neki autoritet, mi uživamo kada se suočimo s našim strahovima u posve sigurnom kontekstu, i osjećamo val sreće koji prolazi kroz naše tijelo.

Sličan tome je i užitak koji djeca dožive kada u zabavnome parku jašu na roller coasterima. Oni vrište kada odjednom potonu kroz zrak, ali istodobno uživaju u tome jer je ponovno riječ o "sigurnome strahu"; stoga na kraju zabave ona gotovo uvijek sa smijehom na licu izlaze iz kabina. Isto tako, starija djeca uživaju u horror-filmovima kada vrište na čudovište, jer vrlo dobro znaju da su posve sigurna u svojim kino sjedalima.

Slučajna sreća
(Sretnik)

Možda će nas začuditi, ali ova je vrsta sreće početna definicija te riječi, jer "sreća" dolazi od riječi "happy", koja pak dolazi od riječi "hap", koja na starom Norse jeziku znači "dobra sreća" odnosno "posrećiti se". Stoga ako ste jezični purist, morali biste se osjećati sretnim samo kada vam se dogodi neka sretna okolnost poput dobitka na lutriji ili poput nalaska novčanice na ulici.

A ako ste teško radili da steknete svoj trenutak sreće, morali biste to nazvati nekako drukčije. Ali to je danas preuska definicija sreće. Moj omiljeni dobar primjer slučajne sreće jest osjećaj koji vas obuzme kada nakon dugog i iscrpljujućeg leta avionom, vaš kovčeg izađe prvi na vrtuljku za prtljagu.

Priroda sreće
 
Da sažmemo: moja je definicija sreće – nagla obuzetost užitkom koji doživljavamo kada se nešto poboljša. Ona u intenzivnom obliku nastaje samo kada dođe do dramatičnog poboljšanja nekog aspekta našeg života - i to je ključ njezina razumijevanja. Taj "trenutak poboljšanja" može biti bilo što – neko bitno iskustvo poput rađanja novog djeteta, ili pak nešto posve trivijalno, poput ledenog pića jednog vrućeg dana.

Budući da je povezana s promjenom, intenzivna sreća ne traje dugo, ona je prolazna. Kada sportaša intervjuiramo nakon pobjede na važnom natjecanju, i kada ga pitamo kako se osjeća, on često kaže kako mu sve to "još nije doprlo do svijesti". Pri tome on ustvari želi reći da je još uvijek u emocionalnom stanju akutne sreće koja onemogućuje bilo kakvu racionalnu analizu njegovih postignuća ili što bi to moglo značiti za njegovu buduću karijeru. On se još uvijek nalazi na iracionalnom emocionalnom vrhuncu koji prati mentalno stanje sreće. Tek kada se "sredi" i smiri, njegov će analitički mozak preuzeti ulogu i započeti proučavati novu situaciju. Isto tako, kada otac zasja od ponosa i sreće pri prvom pogledu na svoju novu, netom rođenu bebu, njemu intenzivna sreća koju donosi taj ključni životni trenutak briše s uma sve praktične misli. U tom trenutku još ne postoji pomisao na prljave pelene i besane noći.

Isto je tako jasno da se sreća pojavljuje u brojnim oblicima i različitim kontekstima. Nekima ostvarenje vlastitih ambicija donosi snažan trenutak sreće koja nas posve obuzima. Drugi, što svoj horizont vide previsoko, osuđeni su na život poraza i razočaranja koji su sami stvorili. Međutim, za one sretnije, umjerenije u svojim ciljevima, postoje brojni manji trenuci sreće koji u zbroju donose jako puno u jednom jedinom životu.

Tajna povećanja "ciljane sreće" leži u prihvaćanju stava da za ljudsku vrstu život trivijalnog ponašanja koji se stalno ponavlja i kojem nedostaju ozbiljni izazovi nije pogodan. Naravno, svi mi svakodnevno moramo obavljati jednolične poslove, ali ne smijemo dopustiti da oni zavladaju našim životima. Kako bismo postigli krajnji, dohvatljiv cilj, moramo ostaviti po strani jedan dio naše energije za dugoročne napore. Taj cilj mora biti realističan – niti isuviše velik niti isuviše malen - primjeren našem potencijalu.

Ako je naš službeni posao, naša profesija ili zaposlenje, dovoljno raznolik ili izazovan, onda smo sretnici kojima neće biti potreban neki dodatni "cilj" kako bismo ostali sretni. Ali ako je naš svakodnevni posao teška i monotona muka, bez ikakve perspektive da će nam ikada pružiti mogućnost ostvarenja nekgo dugoročnog cilja, ili ako smo bili prisiljeni otići u udobnu ali dosadnu mirovinu, onda za svoje slobodno vrijeme moramo smisliti neki izazov koji će nam pružiti osobni cilj primjeren našim posebnim talentima. Tek na taj način možemo se nadati da ćemo uživati u uzbuđenju simboličnoga lova, ili zadovoljenju našeg primitivnog programa plemenskog lovca.

Za one neprimjereno kompetitivne, pobjeda donosi najveću radost. Ozbiljna natjecanja mogu donijeti gubitak i štetu koja će dugo onemogućavati sreću. Kompetitivni nagon koji nas sili da pronađemo eksplozivne trenutke pobjede može se međutim zadovoljiti na tisuće manjih načina, od kojih nijedan ne moramo shvatiti previše ozbiljno. Umjereni sportovi i igre pružaju nam priliku za brojne užitke u kompetitivnoj sreći a da pri tom ne patimo previše ako izgubimo. Kada pobijedimo u igri možemo se uvjeravati kako je to izuzetno važno, ali ako izgubimo, isto se tako možemo uvjeravati kako rezultat toga natjecanja ionako nije bio od neke veće važnosti. To "dvostruko razmišljanje" teško je izvesti u slučaju velikih natjecanja, ali se jednostavno izvodi ako je riječ o manjima, stoga upravo na taj način možemo bitno povećati naše izvore kompetitivne sreće.

Toj vrsti sreće posve je suprotna sreća koju postižemo zadovoljenjem našeg praiskonskog nagona da surađujemo s drugima: užitak u tome da smo nekome od pomoći, posebno ako je riječ o našim nasljednicima, ali isto tako i drugim članovima našeg "plemena". Zasluge za to najčešće uzimaju moralisti koji tvrde da su upravo njihova učenja u nas usadila dobrotu. Ali u stvarnosti riječ je o temeljnom elementu naše ljudske prirode, a to pak moramo zahvaliti našoj evolucijskoj prošlosti.

Užitak u pružanju ljubavi partneru, djetetu ili unuku, može donijeti veliki val intenzivne sreće, a ljudima dovoljno nesretnima u ljubavi ili obitelji, taj će oblik sreće očito nedostajati. Mnogim ljudima koji inače boluju od akutnog nedostatka pružanja ljubavi ljubimci poput pasa ili mačaka mogu ispuniti tu prazninu, nadomjestiti djecu i veliki potencijal za ostvarenje kooperativne sreće. Budući da je riječ o nadomjescima, ljude koji o svojim ljubimcima govore kao o svojem "djetetu" ili o svojoj "bebi" obično smatramo pomalo ludima, ali to nije pravedno.

Drugi pojedinci traže i pronalaze izraz za svoj urođeni, kooperativni nagon u mnogim dobrovoljnim organizacijama za pomoć; i ako neka posebna kategorija ljudi – bolesni, obespravljeni ili gladni, šalju signale bespomoćnosti, onda se time lako mogu zadovoljiti suradnički nagoni onih sretnijih pojedinaca. Nažalost, postoje brojne jedinke, životinjske i ljudske, kojima treba pomoć, stoga je s malo napora dovoljno lako doći u situaciju koja povećava suradničku sreću.

Budući da smo životinje, istina – neobično inteligentne, mi i dalje snažno reagiramo na primarne tjelesne nagrade poput seksa, hrane, pića i tjelesne ugode. Iz činjenice da te apetite dijelimo s drugim životinjama, neki su ljudi izveli suludi zaključak da bismo se morali osjećati krivima uvijek kada u njima uživamo. Razlog za to je dijelom religiozne prirode, jer su religijska učenja stoljećima podučavala da su životinje niža bića, dok se ljude uzdizalo na neku zamišljenu "višu" razinu. Za ljude se govori da imaju nešto što zovemo "dušom", a pri tome se ističe da životinjama nedostaje taj magični sastojak. Ta se ideja duboko usadila u nas, i zbog nje smo stoljećima zlostavljali životinje; ali ona je stvorila i ideju da bilo što, što dijelimo sa životinjama mora na neki način biti inferiorno ili sumnjivo. Unatoč očitoj istinitosti Darwinove teorije evolucije, bauk zamišljenog jaza između čovjeka i životinje i dalje kruži društvom. Zbog toga mnogi ljudi osjećaju dugotrajnu nelagodu kad god shvate da nekontrolirano uživaju u nekoj manjoj (ili čak većoj) tjelesnoj nasladi. Jedini način da povećamo tu tjelesnu sreću jest da ostavimo taj bauk na miru, da razmotrimo korijene te tjelesne krivnje i shvatimo u čemu se ona sastoji: da shvatimo kako je ta krivnja nepotreban strah koji na životu održava jedno primitivno praznovjerje koje je već odavno izašlo iz mode.

Ali pojedinci nesposobni da se oslobode tih prastarih indoktrinacija alternativni izvor sreće mogu pronaći u višim centrima velikoga mozga – u intelektualnim pothvatima. A oni variraju od pronalaženja složenih jednadžbi koje će riješiti zagonetke svemira, do igranja jednostavnih misaonih igara, kvizova ili rješavanja zagonetki.

Oni čiji svakodnevni posao nije intelektualno zahtjevan, u modernom društvu, sa stotinama televizijskih stanica na raspolaganju, vrlo lako mogu postići sreću tako da se udobno zavale u fotelje i dopuste mozgu da polako izađe iz središta zbivanja. Njima možemo potaknuti misaonu sreću tako im da pronađemo neku aktivnost, ma kako trivijalnu, koja će ih prisiliti da kombiniraju obilježja pamćenja s analitičkim misaonim procesima. Redovito korištenje tih aktivnosti za mozak može činiti isto ono što tjelovježba može učiniti za mišiće.

Premda smo te dvije vrlo različite vrste sreće, senzualnu i misaonu, razmatrali odvojeno, vrlo je bitno shvatiti da se one međusobno ne isključuju. Ljudska bića imaju sreću da mogu u obje u uživati do krajnosti. Ideja da senzualni pojedinci u biti nisu ništa drugo doli pohotni razbludnici, ili da su misaoni pojedinci neminovno štreberi koji preziru, ne priznaju ili ne poznaju one bitnije užitke, samo je popularni mit. Ali u stvarnosti neki najveći umovi u privatnom su životu dokazali da su izuzetno aktivni u potrazi za tjelesnim užicima.

Iznimni likovi poput Balzaca, Byrona, Gauguina, Kennedyja, Picassoa, Stendhala, Toulouse-Lautreca, Van Gogha, Wellsa i Wildea bili su u putenom smislu iznimno aktivni. Tvrdi se da je Balzac "proždirao svoje ljubavnice baš kao što je proždirao i svoje dobre ručkove", ali je unatoč tomu uspio stvoriti svoj monumentalni literarni opus. Byronovi su seksualni ekscesi notorni: na njegovom popisu ekscesa našle su se orgije, incest, beskrajni niz prostitutki, ljubavnica, ljubavnika i mladih dječaka. Gauguin, kojeg je udarac i ponašanje njegove trinaestogodišnje ljubavnice jednom bacilo u nesvijest, naposljetku se preselio na Južna mora, s kojih je izvještavao kako njegov krevet "svaku noć zaposjedaju mlade, podivljale pohotnice". Unatoč tomu, on je stvorio remek-djela koja su dovela do revolucije u modernom slikarstvu.

Predsjednik Kennedy jednom je prilikom priznao da boluje od ozbiljnih glavobolja ako mu svaki dan na raspolaganju ne stoji neka druga žena, po mogućnosti i dvije. Unatoč tomu, on je uspio postati jedan od najinspirativnijih državnika dvadesetoga stoljeća. Picasoova seksualna proždrljivost bila je, prema riječima jednog njegovog prijatelja, "opsesivna", ali unatoč nizu ljubavnica, dovršio je više od četrnaest tisuća slika, što je nevjerojatan broj za bilo kojeg umjetnika. A popis se nastavlja. Stendhala, Toulouse-Lautreca, Van Gogha i Wildea privlačile su prostitutke i drugi oblici tjelesnih naslada, ali oni su isto tako bili sposobni stvoriti velika djela. Očito je da je jedan način povećanja ukupne količine sreće povećanje broja izvora iz kojih je možemo crpiti.

Uz tjelesne i misaone potrage za srećom, postoji i posebna vrsta tjelesne sreće koja se postiže kada uživamo u ritmičnim aktivnostima poput pjevanja, plesa, glazbe i raznih drugih pothvata od kojih dobivamo vrtoglavicu. Mnogi moderni građani odriču se takvih aktivnosti bez potrebe i time iz svog života brišu taj posebni oblik sreće. Rijetki članovi plemena čine istu grešku. Bilo koja studija o plemenskim društvima ubrzo nailazi na bogat izvor ceremonija, priredaba, svečanosti, rituala koji obično uključuju ritmične izvedbe pjesme, plesa, glazbe ili pokreta. U nekim slučajevima dolazi do iskustava koji su tako intenzivni da se čini kako izvođači padaju u stanje nalik na trans. Ta je vrsta sreće u manje ekstremnim verzijama dostupna svakome kao dodatni izvor tjelesnog užitka, ali zbog sve većeg širenja navike da se bulji u televizor, u kompjutor ili u platno u kinu, ona je sve manje uobičajena. Čini se da u suvremenom životu sreća fantazije stiče upravo onoliko koliko gubi ritmična sreća.

Nekima, onoj patničkoj manjini, užitak dolazi s boli, sreća s odricanjem, a ugoda sa strogoćom. Drugi pak nalaze nagradu u uspješnom izvođenju rizičnih radnji. Za njih sreća ne proizlazi iz boli, već iz njezina izbjegavanja.

Po broju rizika kojima se ljudi smiju izlagati danas društveni život postaje sve ograničeniji. Političari čine sve što mogu kako bi u svoje zajednice usadili ideju da je "sigurno ono najbolje". To je primjerena praksa u situacijama kada je poduzimanje rizičnih aktivnosti nesvjesno ili kada se zbiva zbog neznanja, ali kada se primijeni na svjesno, namjerno poduzimanje rizičnih aktivnosti koje može naštetiti samo njezinu izvođaču, mudrost krutih društvenih ograničenja treba promatrati u drukčijem svjetlu. Ako su (posebno) mladići biološki programirani da se izabiru rizično ponašanje, a čini se da jesu, onda bi društvo dobro učinilo kada bi im pružilo prihvatljive "izlaze" i oduške, kako bismo izbjegli situaciju u kojoj će oni stvari uzeti u svoje ruke i stvoriti neprihvatljive alternative. Politički, postoji velik prostor za povećanje sreće koja se postiže blažim oblicima rizičnih ponašanja.

Neki građani imaju neobično razvijenu sposobnost da zanemare neugodnosti svakodnevnog života i da misle kako postoje samo vrhunci sreće. Drugi pak, posve suprotno, postaju opčinjeni užasima života i smatraju da je sreća tek rijetko iskustvo u stalnom moru jada.

U odnošenju prema životnim izazovima, još je jedno rješenje povlačenje u unutrašnje stanje meditativne mirnoće, tj. pronalaženje svojevrsne kontemplativne sreće u meditaciji. Kada je riječ o ovoj vrsti sreće, često se mislilo da se meditant mora u potpunosti odreći svojeg aktivnog života kako bi postigao nagradu unutrašnje kontemplacije, ali to nije točno. Sreću meditativnog spokoja moguće je postići tek povremenim vježbama tihe vedrine. Oni koji vode vrlo stresan, preaktivan, bučan život u prenapučenom gradu, kratke vježbe kontemplacije s vremena na vrijeme pružit će nevjerojatno bogat izvor ove jedinstvene vrste sreće. Ako članstvo u nekoj skupini za meditaciju smatramo isuviše neprimjerenim, postoje i brojni posve privatni načini postizanja sličnoga stanja, premda je riječ o čistom prepuštanju i isključenju moždanih aktivnosti pri dugim kupkama ili kada lebdimo na površini vode u bazenu.

Oni koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću, jedno popularno rješenje je bijeg; bijeg u kemijski izazvanu sreću uz pomoć droga, ili u svijet fantazije i fikcije. Nažalost, gotovo sve poznate vrste droga sa sobom nose neprimjerene troškove za one kratke trenutke sreće koju donose, ali buduća istraživanja mogla bi otkriti neku novu vrstu droge koja će ponuditi "vrhunce" bez onih "ponora" koji potom slijede. Možda će nas iznenaditi, ali domaće mačke već su postigle to poželjno stanje. Oni mogu postići ekstazu jednostavnim valjanjem u žbunju aromatske metvice, i pri tome nemaju nikakve neugodne sporedne pojave. To nas može postidjeti, ali u tom su smislu mačke mnogo naprednije od naših istraživača kemičara.

Napokon, postoje i jedinstveni, neočekivani trenuci sreće kada nam se posreći. Po definiciji, nema načina da umnožimo takve događaje, osim možda da kupujemo više srećki na lutriji.

 
U raspravi o svim navedenim vrstama sreće, pokušao sam pokazati da ne postoji samo jedan, već mnogi izvori sreće koji će nam pružiti to najvrednije i najpoželjnije stanje duha. Nije na meni da vas podučavam koju biste vrstu vi trebali iskušati kako biste povećali ukupnu količinu vaših sretnih trenutaka. Neke će vam vrste odgovarati, neke neće. Ali isuviše često mi zacrtavamo put našeg života smjerom koji nam ne odgovara i donosi samo frustraciju i stres. Kada promotrimo sve te različite načine kojima ljudi nalaze svoju sreću, možemo se nadati da će se tu-i-tamo otvoriti novi putovi, i da ćemo što je češće moguće - odbaciti osjećaje krivnje -  te tako velike neprijatelje sretnog života.

Samo jedno načelo proizlazi iz evolucijskog proučavanja sreće: kadgod se uvjeti u kojima se nalazimo podudaraju s nekim temeljnim obilježjem ljudske prirode, bitno se povećavaju šanse da doživimo trenutke sreće. Pri tome imam na umu obilježja poput radoznalosti, ambicije, kompetitivnosti, sposobnosti za pomaganje i društvenost, zaigranost, maštu - dakle kvalitete koje nas u zbroju čine tako uzbudljivom prirodnom vrstom.

Ako pak živimo monotonim životima koji su zašli u slijepu ulicu, ako se oni stalno ponavljaju, i ako nam poriču naše pravo koje smo stekli genetski i rođenjem, uspjet ćemo preživjeti i boriti se iz dana u dan, ali će veći dio našeg životnoga vijeka biti jadan i bez veselja. Zar ne stavljamo zločince u zatvor i zar ih ne kažnjavamo upravo tom vrstom egzistencije, time što iz njihovih života uklanjamo gotovo sve izvore sreće?

Nažalost i za mnoge građane koji poštuju zakon i koji nikada nisu bili u zatvoru, život može biti isto tako dosadan. Njihov je svakodnevni život i posao stalno se ponavlja ili je nemaštovit, i on jednostavno ne nudi nikakav potencijal za ljudsku sreću. Te osobe možda nisu u zatvoru, ali one se ipak mogu osjećati zaključane u nevidljivim kavezima modernog ljudskog zoološkog vrta. Žele li povećati svoju opću razinu sreće, oni to mogu učiniti jedino tako da prihvate novi posao, ili tako da sažmu sve sretne trenutke u aktivnosti slobodnoga vremena.

Nasuprot općem popularnom mišljenju, razine sreće nemaju veze s obrazovanjem, dobi ili bankovnim računom. Neobrazovani su isto tako sposobni stvoriti sreću kao i obrazovani. Oni će je možda tražiti na drukčiji način, ali će je pronaći. Isto tako, mladi i stari imaju vlastite načine postizanja sreće, ali istinu govoreći - i nesreće. A bogati, pokazalo se, tek su neznatno sretniji od siromašnih. Čak i kada bogataš ima tisuću puta više novca od siromaha, on će u svom životu vjerojatno biti tek deset postotaka sretniji, a i to je upitno. On možda ima više načina da postigne sretne trenutke, ali on je toliko zaposlen zarađivanjem da će rijetko imati prilike uživati u tim trenucima.

Razlike opće razine sreće čini se da mnogo više ovise o pojedinačnim obilježjima ličnosti. Drugim riječima, čini se da svaki čovjek ima svoju "početnu" razinu. Ako sposobnost za sreću registriramo recimo na skali od jedan do deset, pronaći ćemo pojedince koji će imati razinu "osam" ili "devet" bez obzira kakva ih sudbina snađe, dok će drugi postizati "dva" ili "tri" premda će se činiti da im sve u životu ide od ruke. Prva je osoba veseli, bezbrižni, optimistični ekstrovert koji može pronaći skrivene užitke u gotovo svim situacijama. Druga je osoba ozbiljna, stroga, tmurna osoba kojoj je "svijet potonuo", pesimistični introvert koji u svakoj situaciju vidi ono najgore. Kada se veselome dogodi neko loše iskustvo, možemo biti sigurni da će se ubrzo vratiti u normalu, a ako se onom jadnome dogodi nešto dobro, možemo biti sigurni da će uskoro u tome pronaći nešto grozno.

Kako nastaju te dvije vrste ličnosti, i koliko su one fiksirane? Odgovor na prvo pitanje možemo pronaći u njihovom djetinjstvu. Vesela osoba vjerojatno je imala roditelje koji su uvijek odgovarali sa "da", a tmurna osoba vjerojatno je imala roditelje koji su odgovarali s "ne". Kada dijete pita "da-roditelje" "hoćemo li se igrati? odgovor je uvijek "Da" ("U redu. Hajd'mo se praviti da…") Kada dijete pita "ne-roditelje" isto pitanje, odgovor je uvijek "Ne" ("Oprosti, imam puno posla…"). Prvo dijete se razvija u pozitivnom smislu, da uživa u aktivnoj imaginaciji, dok drugo dijete prihvaća stav da život nudi vrlo malo zadovoljstava.

Čini se da su ti stavovi fiksirani za cijeli život, ali to nije slučaj. Te je stavove teško promijeniti, ali to je ipak izvedivo. Ako vesela osoba doživi veliku traumu, to može stvoriti ozbiljnu, dugoročnu štetu. A ako jadne pesimiste upregnemo u potragu za užicima, oni će se jednoga dana moći izvući iz jarka u koji su potonuli zahvaljujući lošim roditeljima. Ukratko, roditeljska poduka može ostaviti duboke ožiljke (ili velike blagoslove), ali i jedni i drugi mogu se kasnijim utjecajima u odraslih osoba modificirati.

Oni koji žele povećati rezultat na skali sreće, najbolji je odgovor da odbiju prihvatiti stav prema kojem postoji samo jedna vrsta sreće, i da umjesto toga preispitaju alternativne izvore sreće koji su im dostupni. Veliki izvor sreće može se naći u nekom području života o kojem do tada nisu ni sanjali. Ako ova knjiga nudi bilo kakvu uputu, smjer prema nekom od tih nedodirnutih izvora, onda je postigla svoju svrhu.

Definicije sreće

Moj stav o sreći, koji sam prikazao u ovoj knjizi, nije jedini. Mnogi originalni umovi zabilježili su tijekom stoljeća doslovno stotine definicija sreće. Ono što slijedi samo je izbor tih definicija; one su svrstane prema glavnom obilježju koji su isticali njihovi autori.

Sreća kao cilj u životu

Velik broj autora izabrao je potragu za srećom kao glavnu opsesiju ljudskoga roda.

Sreća je… životna preokupacija.
Ruth Benedict

Sreća je jedina životna sankcija.
George Santayana

Sreća je… sve ono za što imamo vremena. A nemamo vremena za sebe.
Albert Camus

Sreća je… tajni motiv za sve ono što ljudi rade.
William James

Sreća je način kojim duša plaća račune.
R. G. Ingersoll

Sreća je jedino dobro… a ljudskost jedina religija.
R. G. Ingersoll

Sreća… najvećeg broja ljudi je temelj morala i zakonitosti.
Jeremy Bentham

Sreća je… najpodcijenjenija dužnost.
Robert Louis Stevenson

Sreća uvijek pokreće kotač života: istina i ljepota to ne mogu
Aldous Huxley

Sreća je… cilj u životu.
Dalai Lama

 
Sreća je životni stav

Mnogi su autori isticali da je stanje duha pojedinca najvažnija stvar u postizanju sreće.

Sreća nije niz blagoslova, već naš odnos prema njima.
Aleksandar Solženjicin

Sreću možemo postići preoblikovanjem naših stavova i svjetonazora.
Dalai Lama

Sreća nije stvar događaja; ona ovisi o plimi i oseki uma.
Alice Meynell

Sreća je u ukusu, a ne u stvarima.
Duc de la Rochefaucauld

Sreću određuje… stanje našeg duha, a ne događaji.
Dalai Lama

Sreća manje ovisi o izvanjskim stvarima negoli nam se to čini.
William Cowper

Sreću možemo postići sistematskim treniranjem naših srdaca i umova.
Dalai Lama

Sreća je… spoznaja da vam sreća zapravo nije potrebna.
William Saroyan

Sreća nije… čovjek onakav kakav se čini drugima, već kakvim se čini samome sebi.
Publilius Syrus

Sreća je… vjerovanje da nas vole zbog nas samih – da smo voljeni nama unatoč.
Maurice Maeterlinck

Sreća je sama jedna vrsta zahvalnosti.
Joseph Wood Crutch

Sreća… je nekima uzdizanje, a drugima pad.
Amy Lowell

Sreću možete osjetiti ako joj ne postavite nikakve uvjete.
Arthur Rubinstein

Sreća nije nagrada, ona je posljedica.
R. G. Ingersoll

 
Sreća je prolazna

Neki su autori isticali kratkoću intenzivne sreće.


Sreća je kratka. Ona se ne može zadržati. U njezina jedra puše Bog.
Euripid

Sreća brzo prolazi.
Thomas Gray

Sreća visinom nadomješta ono što joj nedostaje u dužini.
Robert Frost

Sreća je poput leptira; on se pojavi, zadivi nas – a potom nestane.
Ana Pavlova

Sreća je poput mirne vode na rubu brane.
George Arliss

Sreća je samo jedna epizoda.
Ruth Benedict

Sreća je predivna poput duge, te vesele kćeri oluje.
George Arliss

Neprekinuta sreća je dosadna; njoj su potrebni usponi i padovi.
Moliere

 
Sreća izmiče

Neki su autori otišli korak dalje i tvrdili da sreća nije samo kratkotrajna, već i da nam izmiče.

Sreća je kao pokušaj da zadržimo vodu u dlanovima.
Michelangelo Antonioni

Sreća je božica nakane i oblak posjeda.
George Arliss

Sreća je poput zrake sunca koju prekida i najmanja sjenka.
Kineska poslovica

Sreća se… nosi oprezno, poput čaše napunjene do ruba.
Jules Barbey D'Aurevilly

Sreću je… teško opisati i nemoguće dramatizirati.
Richard Church

Sreća je doista Euridika; ona nestaje čim je ugledamo.
Denis de Rougemont

 
Sreća se ne može slijediti

Drugi su se autori usredotočili na činjenicu da ona ne može postati cilj za sebe. To je nešto što moramo pronaći, ali ne možemo tražiti.

Sreću možemo dohvatiti samo ako je ne slijedimo.
F. L. Lucas

Sreća nije konj – ne možeš je obuzdati.
Ruska poslovica

Sreću najčešće ne postižu oni koji je izravno traže.
Bertrand Russell

Sreća je… sporedni proizvod procesa stvaranja nečeg drugog.
Aldous Huxley

Sreća je… rajska ptica koja zasja samo na ruci onoga koji ne shvaća.
John Berry

Sreća dolazi… slučajno. Kada postane objekt traženja, nikada je ne nalazimo.
Nathaniel Hawthorne

Sreću često nalazimo tamo gdje je ne tražimo.
George Arliss

 
Sreće nema

Drugi autori idu čak i dalje i prilično pesimistično tvrde da je u stvarnosti sreća iluzija, i da je nikada, ni u kakvim okolnostima ne možemo pronaći – osim možda u smrti. Moramo se stoga zapitati kakve su živote vodili ti autori.

Sreća je tek zamišljeno stanje, koje su nekoć živi pripisivali mrtvima.
Thomas Szasz

Sreća se ostvaruje tek na nebu.
E. Davies

Sreća je poput statue Isis čiji veo nijedan smrtnik nije skinuo.
W. S. Landor

Sreća nije ništa drugo doli san, a stvarnost je tuga.
Voltaire

Sreća je poput čuda u pustinji.
George Arliss

Sreća je himera, a patnja stvarnost.
Arthur Schopenhauer

Sreća… ne postoji.
Charles de Gaulle


 
Sreća je postignuće

Mnogi su autori smatrali da je ljudska preokupacija dugoročnim ciljevima glavno obilježje sreće. Neki su isticali da su umjereni ciljevi bolji od visokih i nedohvatljivih. Neki pak misle da pri ambicioznim pothvatima izvor sreće leži u anticipaciji postignuća kao i u konačnom uspješnom klimaksu.

Sreća je ostvarenje čovjekovog pravog djela.
Marko Aurelije

Sreća je… dvanaest sati rada na jednome poslu.
William James

Sreća se sastoji u aktivnosti – to je stalna bujica, a ne mrtvi bazen.
J. M. Good

Sreća je… učenje, zarađivanje i čežnja.
Lillian Gish

Sreća je… spoznaja da je vaš najgori udarac još uvijek prilično dobar.
Američki igrač golfa Johnny Miller

Sreća ne leži u sreći, već u njezinu postizanju.
Dostojevski

Sreća nije stanje kojem se primičemo, već način putovanja.
Margaret Lee Runbeck

Sreća je… ispunjenost vremena, bez pukotine za pokajanje ili pohvale.
Ralph Waldo Emerson

Sreća je… kada čovjek želi biti ono što jest.
Desiderius Erasmus

Sreća znači željeti ono što se ima. Uspjeh je postizanje onoga što želimo.
Anonymous

Sreća je srednja stanica između premalo i previše.
Channing Pollock

Sreća ne znači imati ono što želimo, već željeti ono što imamo.
Hyman Schachtel

 
Sreća je raznovrsna

Među onima koji misle da je sreća moguća, neki autori spominju da ne postoji jedan, već više izvora sreće.

Sreća… se ne može anticipirati samo iz jedne perspektive.
Sigmund Freud

Sreća… nikoga od nas ne vodi istim putem.
Charles Caleb Colton

Sreća se ogrće u onoliko oblika koliko i nesreća.
Phyillis McGinley

Sreća se sastoji u brojnim pogodnim svijestima.
Samuel Johnson

 
Sreću treba naći u trivijalnostima

Proširenjem ideje da su umjereni ciljevi bolji od nedohvatljivih, mnogi su autori isticali da sreću treba potražiti u trivijalnostima života.

Sreća je vrlo zaposlena nebitnim stvarima.
Edward Newton

Sreća je postizanje neposrednog i svjesnog užitka u malim stvarima.
Hugh Walpole

Sreća je u malim stvarima.
John Ruskin

Sreća se stvara iz umjerenih navika i jednostavnih želja.
James Wood

Sreća se često previđa, jer ne stoji ništa.
Anonymous

Sreća se stvara malim poboljšanjima koja se zbivaju svaki dan.
Benjamin Franklin

Sreća znači… ne anticipirati preveliku sreću.
Bernard Le Bovier Fontenelle

 
Sreća je pobjeda

Samo neki autori spominju kompetitivnu sreću i priznaju da pobjeda suparnika donosi velik osjećaj zadovoljstva.

Sreća… se sastoji u posjedovanju onoga što drugi ne mogu imati.
H. W. Shaw

Sreću… ne treba tražiti u miru, već u sukobu.
Paul Cludel

Sreća je… osjećaj da se povećava moć.
Friedrich Nietzsche

Sreća znači… ne moriti brige o drugima.
Albert Camus

 
Sreća se dijeli: ona je suradnička

U potpunoj suprotnosti prema prethodnima, sljedeći autori ističu suradništvo i brižnost kao izvor velike sreće.


Sreću koju tražimo samo za sebe, nikada nećemo pronaći.
Thomas Merton

Sreća se… vidi samo kada se ogleda u drugima.
Samuel Johnson

Sreća je… prepuštanje, kako bismo i druge vidjeli sretnima.
Bertrand Russell

Sreća je rođena kao blizanac… svi koji postignu sreću, moraju je podijeliti.
Lord Byron

Sreća je velika ljubav i mnogo služenja.
Olive Schreiner


 
Sreća je senzualna

Neki autori slobodno priznaju da sreću, bez krivnje, nalaze u osnovnim tjelesnim užicima.

Sreća ovisi o luksuznom doručku.
John Gunther

Sreća je veselje i hrana, koju smo fotografirali da bismo snimke gledali kasnije.
Marya Mannes

Sreća je… dobar bankovni račun, dobar kuhar, i dobra probava.
Jean-Jacques Rousseau

Sreća je… onaj sublimni trenutak kada izađete iz korzeta.
Joyce Grenfell

Sreća je živahna vožnja kočijom s lijepom ženom.
Samuel Johnson

Sreća je udana žena i neoženjeni muškarac.
H. L. Mencken

Sreća je užitak zbog kojega se ne kajemo.
Sokrat

Sreća je dobro zdravlje i loše pamćenje.
Ingrid Bergman

 
Sreća je materijalistična

Ovim hedonističkim, tjelesnim užicima vrlo bliske su i otvorene tvrdnje o materijalnim stvarima kao izvorima sreće.

Sreća je… veliko vlasništvo s brojnim robovima, i sposobnost da steknemo još.
Aristotel

Sreća je… velik dohodak.
Jane Austen

Sreća je… bogatstvo i moć.
Gahan Wilson

Sreća je za muškarca… žena koja mu kaže što treba učiniti i sekretarica koja će to učiniti.
Lord Mancroft

 
Sreća je misaona

Tek su rijetki autori kao izvor sreće isticali intelektualnu aktivnost, možda zbog toga što je taj izvor ograničen na inteligentne, a možda i zato da istaknu brigu autora da se pokažu kao elitisti.

Sreća je… zatvaranje u umjetnost, i shvaćanje da ništa drugo nije važno.
Gustave Flaubert

Sreća je vino najrjeđe berbe; ono je vulgarnom ukusu bljutavo.
Logan Pearsall Smith

 
Sreća je racionalnost

Vrlo blizak prethodnoj kategoriji je i stav da se istinska sreća može pronaći u ukinuću religije i drugih nadnaravnih aktivnosti, odnosno u njezinom nadomještanju logičkim i racionalnim mišljenjem.

Sreća (za narod) je ukinuće religije.
Karl Marx

Sreća znači… ne vjerovati u čuda.
Johann Wolfgang von Goethe

 
Sreća je negativna

Neki autori misle da je svijet crn, pa su isticali negativan stav prema kojem sreću možemo pronaći samo u prekidima vlastite nesreće, ili pak u kontemplaciji o nesreći drugih.

Sreća je interval između razdoblja nesreće.
Don Marquis

Sreća je… povremena epizoda u općoj drami boli.
Thomas Hardy

Sreća se sastoji od izbjegnutih nesreća.
Alphonse Karr

Sreća jest… kada nas tijelo ne boli, a duša ne mori.
Thomas Jefferson


Sreća je spokoj

Za ljude isuviše podložne stresu ili one posvećene meditacijskom načinu života, ključ sreće možemo pronaći u miru i tišini.

Sreća je… neprijatelj buke i pompoznosti.
Joseph Addison

Sreća bi značila biti sam na obali mora – i da vas potom ostave na miru.
Louis-Ferdinand Celine

Sreća je mirno prepuštanje uvjerljivoj obmani.
Laurence Sterne

Sreća je nepomućenost uma.
Ciceron

Sreća nije ni bogatstvo ni sjaj, već spokoj i zaposlenost.
Thomas Jefferson

 
Sreća je nevinost

Neki su autori zaključivali kako sofisticiranim, složenim životnim stilovima teško pronalazimo sreću. Za njih je jedini odgovor jednostavnost nevinosti.

Sreća je iznad svega spokojna, blaga izvjesnost nevinosti.
Henrik Ibsen

Sreća je nevinost
Marguerite Yourcenar

Sreća je… čista savjest.
Edward Gibbon

 
Sreća je glupost

Ali nekim je autorima nevinost ekvivalentna neznanju pa stoga i gluposti; stoga oni "nevinost sreće" promatraju kritičnije.

Sreću i inteligenciju rijetko susrećemo u istoj osobi.
William Feather

Sreća je vedro i smireno stanje glupana među podlacima.
Jonathan Swift

Sreća su traganje i užitak genija nezasjenjeni nedostatkom istoga.
Benedict Spinoza

Sreća je… kombinacija nasljeđa, zdravlja, dobre sreće i plitkoga uma.
Arthur Marshall

Sreća zaglupljuje.
John Marston

 
Sreća je fantazija

Neki autori spominju bijeg od stvarnosti kao glavni izvor sreće.

Sreća znači izaći iz svoje kože, i ostati tamo.
Henry James

Sreća ovisi o energiji da prihvatimo masku nekog drugog ja.
W. B. Yeats

Sreća… leži u stvarima neviđenim.
Edward Young

 
Sreća je iracionalna i maštovita

Pojam sreće koja se postiže vježbom mašte, povezan je s prethodnom idejom o sreći-pomoću-fantazije.

Sreća nije ideal razuma, već ideal mašte.
Immanuel Kant

Sreća je misterij poput religije, stoga je nikada ne treba racionalizirati.
G. K. Chesterton

Sreća počiva u maštovitoj refleksiji i prosudbi.
George Santayana

 
Sreća je stvar slučaja

Možda će nas začuditi, ali gotovo nitko nije izabrao element "sreće" u postizanju trenutaka sreće. Čini se da postoji tek jedan jedini citat koji tematizira slučajnost sreće.

Sreća je vjerojatno tek prolazna okolnost.
Anonymous

 
Sreća – nerazvrstano

Napokon, postoje brojne definicije sreće koje ne možemo klasificirati. Navodimo neke od ponajboljih:

Sreći se ne treba smijati.
Richard Whately

Sreća znači… ne čuti udarce sata.
Njemačka poslovica

Sreća znači prihvatiti promjene s dobrim manirama.
James Stewart

Sreća je kugla za kojom trčimo kud god se kotrljala.
Johann Wolfgang von Goethe

Sreća je bijelo i roza.
Theophile Gautier

Sreća je… neinhibirani hipotalamus
P. T. Young

Sreća je… neka vrsta dnevne svjetlosti uma.
Joseph Addison

Sreća nikada ne stavlja prst na svoj puls.
Alexander Smith

 
I posve na kraju….

U Hollywoodu, ako nemaš sreću, pošalji slugu po nju.
Rex Reed