Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 26. Dec 2024, 20:23:38
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Daša Drndić  (Pročitano 6144 puta)
03. Jul 2005, 16:35:28
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]
LETEĆI HANGARI

Vraćamo se u ogromnu zemlju Kanadu ogromnim beoingom. Preko ogromnog neba. Unutrašnjost aviona, kad bi se izvadila sjedala, bila bi nalik na kakav hangar, na kakvo skladište, a mi bismo, umjesto matematički precizno i uredno smješteni, te još i vezani, posvuda bili razbacani, neuredno, kao zarobljenici u onim novim srpskim, hrvatskim i muslimanskim koncentracionim logorima širom Bosne. Paradoks je u tome što smo ovdje, u zrakoplov, svojom voljom došli i što su nas stavili u (premda privremen, ali ipak) bezizlazan položaj na koji pristadosmo. Lišeni slobode, hranjeni i pojeni u vremenski redovnim intervalima, nagrađivani ljubaznim osmjesima stjuarda i stjuardesa, naša je golema i neusporediva prednost u tome što gotovo u minutu znamo kad će se naše nebesko tamnovanje okončati.

Posljednji let takozvanog "Kikaša" iz Sarajeva za Beograd, krajem travnja 1992., kad se danas na miru pogleda, mogao bi se označiti kao začetak ponovne uspostave koncentracionih logora na Balkanu. Una je tada imala dvanaest godina. Kad me je ugledala na vojnom aerodromu u Batajnici, skočila mi je u naručje i ostala je na meni visjeti i plakati. Male slane pogačice koje joj je za put napravio otac, bile su zdrobljene u prah. U tom Kikaševom boeingu nije bilo sjedala, pa su se "putnici", nemajući se za što uhvatiti i nemajući se čime vezati, otkotrljavali jedni u druge. Una danas živi u Kanadi. Taj Kikašev boeing bio je zapravo leteći hangar, leteći koncentracioni logor, možda prvi takve vrste u ovom tehnološki razvijenom vremenu.

Kikaš je u Torontu. Njegov telefonski broj ne nalazi se u imeniku. Ja ću ga ipak pronaći, jer vrlo me zanima što se to zapravo dogodilo s njegovim zrakoplovom, koja je bila njegova prvotna misija i zna li on u što se taj njegov zrakoplov pretvorio kad mu ga je JNA oduzela.

Asja ima osam godina, sliči na Pipi Dugu Čarapu, sasvim sliči samo što se ne smije. Asja danas živi u izbjegličkom kampu negdje u Americi i nije imala tu sreću da kao Una otputuje Kikaševim letećim hangarom. Asja je izašla iz pravog, ovozemaljskog koncentracionog logora i Asja plače na svaki spomen broja tri. Tko to ne zna, tko ne zna da pred Asjom ne smije spominjati broj tri, nađe se u veoma gadnoj situaciji kad mala pjegava Asja počne plakati. Asja se ni s kim ne rukuje iako zna biti pričljiva. Asja krije obje svoje male osmogodišnje šake. Koščice u šakama osmogodišnje djece vrlo su sitne i krhke a Asji su u jednom srpskom koncentracionom logoru kamom odsjekli male i domale prste sa obiju njenih malih šaka koje sada imaju samo po tri prsta i zato Asja plače na spomen broja tri.

Ovaj naš avion pun je raznih ljudi. Ima Nijemaca koji su u trećoj dobi i vrlo bučni jer su očito uzbuđeni jer ih očito netko vodi na turističko razgledanje Kanade. Ima Poljaka, Čeha, Rumunja koji su vrlo tihi jer nisu još postali državljani velike demokratske zemlje Kanade a i engleski ne govore bas tečno. Ima Kanađana porijeklom iz Hrvatske, koji i engleski i hrvatski govore zaista nakaradno, pa ih je teško bilo gdje smjestiti.

Desetosatno, samovoljno i civilizirano zatočeništvo osvježio je mali incident. U redu do našeg, sjedila je visoka žena s vrlo dugim nogama. Iza nje sjedio je još viši i vrlo vrlo mršav muškarac s nogama mnogo dužim od nogu žene koja je sjedila ispred njega. Putnik ispred žene s dugim nogama spustio je naslon svog sjedala. Prostor za ženine duge noge naglo se smanjio pa je žena spustila naslon svog sjedala kako bi dobila više mjesta. Na to se mršavi muškarac s neviđeno dugim nogama, a koji je sjedio iza žene s ipak podnošljivo dugim nogama, veoma naljutio i počeo silom uspravljati naslon ženinog sjedala. Žena se pobunila. Njen položaj postao je doista teško podnošljiv jer se našla u klinču između spuštenog sjedala pred sobom i nasilno uspravljenog naslona vlastitog sjedala. U istom klinču našao se i dugački muškarac iza dugačke žene. Onda je dugački muškarac počeo vikati:

Vi morate uspraviti taj naslon!

Ništa ja ne moram, naljutila se dugonoga žena.

Vi nećete moći spustiti taj naslon jer ću ga ja gurati.

Na to je dugonoga žena pozvala stjuarda koji je, usprkos tome što je bio prilično nizak i čije su noge u usporedbi s njezinim bile veoma kratke, pokazao začuđujuće razumijevanje za čitav problem. Ponudio je dugonogom muškarcu slobodnu šetnju zrakoplovom i jedno sjedalo s vremena na vrijeme u repu aviona. Oboma je pružio tiskanice za upisivanje primjedbi i žalbi zrakoplovnoj kompaniji, koje su i muškarac i žena poslušno popunili. Onda je nastao mir.

Muškarac je sa svojom malom ženom i sa svojim sićušnim djetetom govorio Slovački. Engleski mu je još uvijek bio sirov. Možda kad u zemlji Kanadi dobro nauči engleski, možda više neće drugima prijeteći govoriti kako bilo što bezuvjetno moraju činiti. Možda je u Slovačkoj ranije netko njemu tako govorio strogo da razne stvari mora činiti, možda je on radio u kakvoj jakoj, strogoj ustanovi. Možda je mršavi dugonogi muškarac zapravo bivši politički zatvorenik ili pak odbjegli član slovačke tajne policije.

Carinske formalnosti na aerodromu u Torontu zaista su formalne i sve se obavi ležerno i brzo. Nitko ništa ne pita, nitko ne otvara prtljagu. Kad smo prekoračili jednu crvenu crtu, službenik nam je rekao:

Welcome home.

Mi nismo rekle ništa. Što se tu moglo.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: CANZONE DI GUERRA
("Meandar", Zagreb, 1998.) [excerpt]
PIONIRI MALENI

Jadranka je govorila: Nemoj ići.

Otac je govorio: Dobro je što ideš.

Nenad je govorio: Da se meni maknut’.

Jasna je Sari rekla: Tvoja mama je sposobna, snaći ćete se. Tri godine ranije (kad smo iz Beograda doselile u Rijeku), Jasna je Sari rekla: Tvoja mama je nesposobna, u životu uopće nije uspjela.

Laura je pitala: Hoćeš li mi opet pisati kako ti je loše? (Kad sam joj pisala kako mi je dobro, Laura je prestala sa mnom govoriti.)

Nada je rekla: Nećete se nikada vratiti. (Njoj sam iznajmila stan.)

Brat je rekao: Ja ću u Ameriku, tamo sam se rodio. (Nikamo nije otišao.)

Jedino je moja sestra Lena uzdahnula: Nedostajat ćeš mi. Ali ona je živjela u Sloveniji.

Javila sam se na jedan natječaj za jedno malo rukovodeće mjesto. Nisam prošla. Preko novina poželjeli su mi sretan put.

Čitala sam Dovlatova.

Čitala sam Krležu.

Čitala sam Brodskog.

Dovlatov je bio krupan i jak. Pio je dvije litre votke na dan. Sedamnaest godina u Petrogradu pisao je, ništa mu nisu objavili. Otišao je u Ameriku, postao poznat i nakon dvanaest godina, 1990. umro je. Bilo mu je četrdeset devet. Prije toga kćerka ga je pitala Jesi li sada sretan? On je rekao Nisam.

Sara je nakon tri godine boravka u Rijeci smogla snage glasno zatražiti viršle a ne hrenovke.

Vesna mi je rekla da u banci jedna kaže kako uopće ne razumije srpski. To joj se desilo naglo, preko noći. Predsjednik je rekao da nije sretan nego da je srećan. Puno godina ranije, kad se Vesna iz Beograda preselila u Rijeku, po trgovinama je tražila pjelene.

Ima jedna mala Lulu iz Somalije. Otac joj govori francuski, engleski i njemački, majka također. Majka joj nije iz Somalije nego je porijeklom pola iz Poljske, pola iz Madžarske, a rođena je u Americi. Ona pita Lulu iz Somalije:

Q’est que il y a dans ta soupe? Lulu kaže: Il y a des carrotes, des pommes de terre, chicken and noodles and je veux un ice-cream maintenant. Konobaru kaže: Molim te jedan glass vode i šuti, šuti, šuti. Lulu nema ni pet godina. Svi je razumiju.

Sunčan je zimski dan. Nebo je perlin plavo kako samo može biti u Parizu i na Jadranu kad puše bura. Sara se oprašta od prijateljica u pizzeriji pod kućom u kojoj živimo. Ja šetam i pjevam (u sebi).

Rijeku presijeca željeznička pruga. U Rijeci vlakovi polagano prolaze gradom. Vlakovi potpuno blokiraju pogled na more. Grad se tada smanji.

Duž Obale ima dosta klupa. Na njima sjede prostitutke i starci. Starci se odmaraju od stajanja, jer preko puta klupa nalaze se razni administrativni uredi u kojima starci dugo čekaju u redovima. Starci nose stara odijela i zgužvane cipele. Starci se teško navikavaju na novu odjeću. Starci se ne briju svaki dan. Starac do mene iz cegera vadi zemičku i ćuća je. Tako je moja nona Ana ćućala stari prepečeni kruh jer joj zubi više nisu valjali. Iz cegera viri jedna mrkva.

Nebo je perlin plavo, kaže starac.

Prostitutka nema više od devetnaest godina. Iz njene torbe viri mali blijedožuti ručnik. Prostitutka jede suhu kobasicu. Podne je.

Ovo mi je poslala mama. Moja mama živi u Čoki, kaže prostitutka.

Ja sjedim u sredini, između starca i prostitutke i ne jedem ništa.

U džepu nosim malo džepno zrcalo jer se posljednjih dana stalno razgledavam. Dugo prije toga nisam se promatrala, jedno deset godina, sad se podsjećam.

Oblik vašeg lica nije uopšte srpski, rekla mi je u Beogradu kolegica R.V. Treba da idete, također je rekla.

U Rijeci su mi rekli: Ublažite taj srpski akcent.

Dovlatov je pisao o Spivakovu.

Spivakov je kao Židov u Sovjetskom Savezu doživljavao mnoge nezgode. Iako se zvao Spivakov a ne Spivberg ili Spivman. Nakon mnogih peripetija vlasti mu dozvoljavaju odlazak na gostovanje u SAD. Kad je stigao pred Carnegie Hall, zatekao je bulumentu iz Američke lige za zaštitu Židova. Imali su transparente na kojima je pisalo: KGB agenti - van! Vikali su: U borbu za prava sovjetskih Židova!

Kad je počeo koncert, Spivakova su gađali limenkama napunjenim crvenom bojom. Spivakov je bio sav crven.

To je bilo davno. Nema nikakve sličnosti. Spivakov je danas svjetski slavan. Među najslavnijima.

Malo džepno zrcalo ne obuhvaća sve bore na mom licu. Obuhvaća samo dio podbratka. Zahvalna sam malom džepnom zrcalu.

Starac i prostitutka naginju se prema meni, odnosno prema malom zrcalu.

Starac veli: Samo časak, boli me oko.

Prostitutka veli: Da vidim ovaj zub. Klima se. To kaže s veoma otvorenim ustima.

Iz nosa ti vire dlake, rekla mi je Sara na autobusnoj stanici na kojoj je bilo puno ljudi. Pravila sam se da ne čujem.

Imaš prhut, onda je dodala. I taj kaput ti grozno stoji i debela si.

Došao je autobus, pa je prestala.

U autobusu, rekla sam joj: Više ti neću kupovati Kinder jaja.

U knjižnici nisu mi dali Lovca u žitu da Sara pročita, jer bio je ćirilički. Knjižničarka je imala brkove i puno dlaka pod pazuhom.

Starac je mljackao svoj suhi kruh.

Prostitutka je žvakala svoju sušenu kobasicu.

Izvadila sam griottese i ponudila ih. Sve troje smo mljackali.

Rekla sam: Odvest ću vas na kolače.

Starac je rekao: Osigurao sam mjesto na groblju.

Prostitutka je rekla: U Vojvodini ima puno samoubojstava.

To me nije zanimalo jer imala sam namjeru još živjeti i to u Kanadi. U Rijeci ionako na groblju nisam imala nikoga.

U slastičarnici konobarica nam je rekla: Ne držimo više baklave.

Starac je rekao: Ja najvećma volim krafne.

Prostitutka je rekla: Meni treba zubar.

U slastičarnici pratili smo direktan prijenos dviju žučnih raspri koje su se vodile u Saboru. Jednu o istarskom govedu, drugu o lipicanerima.

U slastičarnici starac je rekao:

Doći ću vas ispratiti.

Znala sam da neće doći jer će spavati. Starci rano liježu, a mi smo iz Rijeke kretale u tri poslije ponoći.

Prostitutka je rekla: I ja ću doći.

To je također bilo neizvodljivo jer prostitutke uglavnom rade noću, kad starci spavaju. Tako, nitko nas nije ispratio.

Poslije, kad smo stigle, pisala sam svima. Za božične i novogodišnje blagdane poslala sam 47 čestitki, od toga devet u Beograd, tri u Izrael, dvije u Ameriku, dvije u Južnu Afriku, jednu u Pariz, jednu u Sloveniju, jednu u Amsterdam, ostalo u Hrvatsku. Iz Hrvatske odgovorilo ih je petero, iz Beograda troje, iz ostalih zemalja - svi, jer bili su nostalgični. To me nije začudilo.

Za Kanadu smršavila sam deset kilograma. Izgledala sam sasvim pristojno. Poslije sam u Kanadi opet sve kilograme vratila. Ponijela sam dvije večernje toalete koje nikada nisam obukla. Ponijela sam bijeli stolnjak za dvanaest osoba, od toleda, koji nikada nisam rasprostrla. Ponijela sam veliki srebrni pladanj koji sam kasnije čistila vimom.

Fatima je napustila Hrvatsku par dana ranije. Htjela je u Australiju ali otišla je u Novi Sad. Poklonila mi je mali badge na kojem piše Fatima. Inače, u Hrvatskoj svima je govorila da je zovu Seka. Mali badge prikačila sam na kaput. Na Plesu ljudi su mislili da se ja zovem Fatima. U Hrvatskoj tada nije bilo zgodno zvati se Fatima. Najbolje je bilo zvati se primjerice Grozda. Ukoliko je to bilo nemoguće, onda bar Vesna, Ivana, Maja ili Ankica. Moglo je i Ada.

Na zgradi Antituberkuloznog dispanzera pisalo je Balije u Bosnu!

Tu su nam slikali pluća, jer Kanadske vlasti zahtijevaju da samo zdrava i čista pluća uđu u njihovu zemlju. Moja su pluća zdrava, o Sarinim plućima da ne govorim. Na snimci mojih pluća danas se ne vidi da su ona nekada bila malo bolesna. Liječnica je rekla:

Dajte mi obiteljsku anamnezu.

Sve sam priznala:

Majka: otvorene kaverne 1942. Kasnije, ca corpus uteri s metastazama na plućima. Umire 1978. Sestra, brat i ja: prošireni hilusi, početak procesa. Terapija: pâs.

Liječnica je sve zabilježila i predala mi. Onda sam to odnijela u ured koji to šalje u Kanadu.

Sutradan, vratila sam se u ured koji rezultate liječničkih pretraga šalje u Kanadu. Rekla sam:

Trebaju mi ti rezultati za jedan natječaj u Hrvatskoj. Vratit ću ih sutra.

Službenica je bila vrlo predusretljiva. Vidjelo se da je borac protiv odljeva mozgova iz Domovine.

Bacila sam ono što je liječnica napisala. Ponovno sam otišla u Antituberkulozni dispanzer na kojem piše Balije u Bosnu! Ovaj put sa Sarom, da me ne prepoznaju. Rekla sam:

Izgubila sam rezultate pretraga.

Službenica je rekla:

Morate kod iste liječnice.

Sara se prepala jer sam joj sve ispričala.

Liječnica je pitala:

Je li netko u obitelji bolovao od tuberkuloze?

Ja sam uskliknula:

Ne daj bože!

Liječnica je još rekla:

Srce vam je veliko.

To je od plivanja, odgovorila sam.

U izvješću za kanadske vlasti liječnica je napisala sve najljepše i najbolje o meni. Bile smo podobne za ulazak u tu veliku i bogatu zemlju. Pogotovo Sara. Ona je tako čista i zdrava.

Na aerodrom u Zagreb odvezao nas je jedan što nudi pogrebne usluge. Njegov auto bio je najveći i jedino u njega mogla su stati naša četiri ogromna kufera kupljena u Trstu za 73.000 lira svaki. Vozač mi je dao neko veoma značajno pismo da odnesem nekom njegovom veoma dalekom rođaku koji živi u Kanadi. Rekao mi je:

Svakako ga pronađite. I ja bih u Kanadu.

Pitala sam ga:

Imate li vi grobno mjesto?

Rekao je: Nemam. Ja sam iz Bosne.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: CANZONE DI GUERRA
("Meandar", Zagreb, 1998.) [excerpt]
HITLER JE VOLIO PREPELICE A DJED MRAZ NAPUŠTA BOSNU

Siki su jedni ljudi koji okolo hodaju s turbanom na glavi i koji imaju puno kose neošišane jer vjera im ni skidanje ni podrezivanje vlastitih vlasi ne dopušta. Kažu da njihova vjera vrlo napredna jest, daleko ispred svog vremena kad prije petsto godina rođena bješe. Kažu, tu njihovu vjeru slijedi dvadeset milijuna ljudi širom svijeta. Sikizam propovijeda odanost Bogu, jednakost među ljudima, čestit život i još neke stvari, a predrasude i neosnovane rituale odbacuje. Što, po vjeri Sika, čini život čestitim i koji to rituali neosnovani jesu, u mom malom priručniku ne piše jer podrazumijeva se, valjda, da to svatko zna. Sikizam vlastite rituale ima, prakticiranje kojih vrlo strogo od svojih sljedbenika zahtijeva. Sikizam deset Gurua štuje, a svih deset utjelovljenih u trenutačno živućem guruu koji se zove Sri Guru Grant Sahib.

Sve ovo, i još ponešto o Sikima, saznala sam tek nakon mog susreta, oči u oči, licem u lice, s jednim pravim odanim živućim Sikom.

Primicali su se božični i novogodišnji blagdani. Toronto je grad s mnogo struje i s nevjerojatnim brojem žarulja svih veličina. Ogoljelo drveće, mahom patuljastog rasta a posađeno duž širokih avenija u središtu grada, okićeno je sitnim bijelim bobičastim svjetlima, pa izgleda kao da stabla sniježe, prhko, pahuljasto, mehko. Neboderi šljašte pod iluminacijom impozantnije težine i veličine, što već ne djeluje toliko veselo. Trgovina ima jako mnogo, jako jako mnogo, i u vrijeme praznika tako su svečane i pune svega. Sara je u školi izgubila tenisicu.

Vjera Sika na pet simbola počiva, na čuvenih pet "Ka" koje svaki predani (muški) Sik, polaganjem zakletve, do smrti nosi. To su: kes (duga kosa), kanga (češalj), kačha (kratke hlače), kara (željezna narukvica) i karpan (mač). Ovako nabrojani, tih pet "kaova" izgledaju bezazleno, ali kad se ugledaju zbirno, na pravom ovozemaljskom Siku koji šeta u svom domu - bos - jer Siki vole ići bosi, onda to, pogotovo zimi, pogotovo u nekoj pripizdini nijemoj, polegloj pod naslagama zavijanog snijega u dva ujutro i skroz izvan Toronta grada, onda to, ti "kaovi" i taj ogromni, kao od brda odvaljeni bradati Sik, zastrašiti mogu.

S drugom Sarinom tenisicom nismo znale što bismo, Sara ipak ima dvije noge. Svejedno, preostala tenisica ostala je s nama jer bila je to nova Rebockica od finog telećeg boksa i vrijedila je, brat bratu, pedeset dolara. Inače, tenisica ovdje ima svakojakih, to jest i jeftinih ali nigdje ne prodaju po jednu. Sari ne bi naročito smetalo nositi dva različita komada obuće jer jednom je to već učinila u petom ili šestom osnovne - to, da je obukla dvije različite cipele i, da cijela škola o tome nije pričala, ona ne bi ni saznala. Sara ima manju nogu od moje ali podjednako usku, pa njezine cipele, ako ne mogu obući, mogu bar navući.

Siki se mnogo mole. Tri puta na dan otvaraju svoju svetu vjersku knjigu, Grant, i iz nje čitaju i recitiraju molitve. Zaposleni Siki imaju to snimljeno na magnetofonskoj vrpci, te nasumce odabrane molitve, pa ne moraju čitati nego samo slušaju, prate i mrmljaju. Ako rade izvan kuće, mole se uz pomoć walkmana.

Dobar Sik treba odolijevati grijesima. Dobar Sik tako će zaslužiti milost Božju i postati besmrtan. Pet je smrtnih grijeha, vjeruju Siki: pohota, bijes, gramzivost, privrženost i sebičnost. Bog se može istinski voljeti tek kada prestanemo voljeti sebe. Vjera Sika proskribira idolatriju svake vrste, konzumiranje alkoholnih pića i ne priznaje kaste. Mahom sve vjere lijepo i pravedno zvuče, to doista fascinira.

No, osamdesetih godina u Indiji se među Sikima oglašava nacionalistička i prilično militantna partija čiji je cilj veća autonomija za njihovu pokrajinu Punjab. Dolazi do demonstracija i oštrih sukoba između Sika i Hindusa, vlada poduzima korake - šalje pedeset tisuća vojnika na Sike i Punjab je stavljen pod kontrolu. [1]

U Sarajevu krajem devedesetih vodi se kampanja protiv Djeda Mraza, to jest protiv Djeda Božičnjaka. Kampanja poprima nešto veće i militantnije razmjere od kampanje koja se vodila u Hrvatskoj pet godina ranije kad je "srbokomunističkog" Mraza trebalo prekrstiti (transformirati) u hrvatsko-katoličkog Božičnjaka. Predstavnici UN-a u Sarajevu saopćavaju kako je pokrenuta kampanja već izazvala nekoliko incidenata. Portparol UN-a, Aleksandar Ivanko, izjavljuje da je urednik nezavisnog Radija ISV teško pretučen zbog toga što je njegova radio stanica "podržala Djeda Mraza". Ivanko naglašava da odnos prema Djedu Mrazu naglo postaje političko pitanje: Djed Mraz je na samrti, veli Ivanko. U gradu se više ne može naći nijedna njegova slika. Aktivisti i pristalice SDA obilaze osnovne škole i agitiraju da se "ne dozvoli da Djed Mraz djeci darove donosi ". Sve se to zbiva pred godinu novu 1997., tri-četiri ljeta pred početak novog milenija. Lokalna policija odbija sačiniti izvještaj o napadu na novinara Radija ISV iako UN zahtijeva da se otkriju počinitelji. Ured Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni, Karla Bilta, i OEBS također osuđuju napad. Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, u otvorenom pismu javnosti opisuje Božić kao "amoralnu svetkovinu", ocjenjujući da Djed Mraz nije dio kulture BiH, nego je "nametnut izvana". Djed Mraz jedna je od rijetkih stvari koja ujedinjuje ljude, zbližava ih, zbog čega je i izložen napadima ekstremista, smatra Ivanko.

Ni Siki nemaju Djeda Mraza-Božičnjaka. Njima vjera zabranjuje "ujedinjavanje ljudi".

Sara je skromno dijete ali je dijete. Ovdje ljudi jako puno kupuju. Nije bitno što kupuju. Kupuju i ono što već imaju, pogotovo ako je na rasprodaji. Dvije riječi ovdje su vrlo česte: ušteda i rasprodaja. Kupite tri para gaća - četvrti je besplatan! Kupite tuce kolača, trinaesti je besplatan! Uštede su mahom sitne, pogotovo u odnosu na reklame koje su velike i bučne. Tako se ovdje živi. Kupovanje je kult. Sad se i Sara zarazila, pa joj stalno nešto treba, nešto što se kupuje.

U slastičarnici slagala sam krafne u male cvjetne kartonske kutije. Taj posao našao mi je Vlatko preko svojih veza. Dobro je mirisalo ali kratko je trajalo. Slagala sam dva dana u kuhinji odostraga i zaradila stotinjak dolara. To smo onda odmah potrošile na osnovne namirnice jer frižider je bio prazan. Blagdani su se vrlo primicali. Raznosila sam reklame po kućama, tri dana. Taj posao našao mi je Mladen, preko svojih veza. Neke reklame ubacivala sam u sandučiće, neke pod vrata. Smršavila sam tri kilograma jer trebalo je mnogo hodati a vani je bilo jako hladno. U Torontu šiba vjetar, prema tom vjetru bura je sprdnja. Kad taj vjetar zapuše, temperatura od minus deset odmah se spusti na minus dvadeset pet. Kad pada kiša a čovjek (ili žena) raznosi reklame, obilno kisne jer ne može nositi i reklame i kišobran istovremeno, jer trebaju mu (joj) obje ruke isključivo za reklame. Reklame traže cijelog čovjeka (ženu). Raznosila sam noću, nakon što bih sa Sarom utvrdila strukturu atoma, geografske širine i dužine glavnih gradova svuda okolo, nakon što bih ispravila ortografske greške u njezinom referatu o Goldingovom "Gospodaru muha" i za svoju dušu, apsolutno opsjednuta, deset puta odslušala Dinu Vierny kako pjeva balade o Staljinovim gulazima. Stihove tih balada pisali su zatvorenici. Ti zatvorenici danas uglavnom su mrtvi, pa što me se onda njihovi stihovi toliko tiču?

Svuda pitam znaju li za Dinu Vierny i njezine balade. Nitko ne zna. Slušala sam ih davno, dok su pripadali sovjetskom podzemlju i tajno se iznosili iz zemlje. Danas su balade Dine Vierny u širokoj prodaji, one su snimljene i na compact discove ali nisu više aktualne; malo tko ih kupuje jer i dalje malo tko za njih zna. Pogotovo ovdje, u ovoj Kanadi. Što bi ljude u ovoj Kanadi moglo biti briga za neku tamo Dinu Vierny i za balade sovjetskih zatvorenika. Kakva Kolima, kakva Vorkuta. [2] Sve to daleka je prošlost. Oni koji pamte, oni koji znaju a nalaze se ovdje, oni se ne žele sjećati. Oni se i ne mogu sjećati jer vrlo su stari. Kao primjerice gospođa Ljuba, poljska Židovka transportirana 1939. iz Varšave u Karagandu. Ne shvaćam zašto sam se uhvatila pjesama Dine Vierny. One s mojim životom nikakve veze nemaju. Te političke balade iz vremena gospođe Ljube, čitav su svijet vrlo izvan moga. To su balade propuštenih prilika. To su mrtve balade. Recimo, ona o Staljinu:

 

Tovariš Staljin, vi ste učen čovjek,

visoka znanja stekoste,

a ja običan sam sovjetski zatočenik

i moj drug je sivi šumski vuk.

 

Zbog čega sam ovdje, doista ne znam,

no tužilac sigurno bješe u pravu

jer, evo me u Taruhanskom kraju

gdje i vi bjeste deportirani u

vrijeme Carevo.

 

Evo me u Taruhanskom kraju

gdje stražari grubi su i glupi

što ja naravno shvaćam kao dio klasne borbe.

 

S partijskom kapom na glavi

vidim vas u paradi

a mi cijepamo drva i, kao u prošlosti,

staljinističko iverje na sve strane leti.

 

Unatoč snijegu,

unatoč oblacima komaraca,

mi boravimo u tajgi od jutra do sutra,

jer ovdje vaše iskre lete

I hvala, druže Staljine,

na vašoj vatri ja se grijem.

 

Jučer sahranismo dvojicu Marksista

i nismo ih crvenom zastavom prekrili.

Jedan bješe ljevičar,

a drugi je osuđen nizašto.

 

Tisuću godina živio nam, tovariš Staljin,

i ma koliko dani za me ovdje teški bili,

Statistika će pokazati da više je željeza, više čelika po glavi stanovnika.

 

Pjeva Dina Vierny a ja sjedim opčinjena i kasnim na raznošenje reklama. Raznosila sam noću i zbog toga da me slučajno netko ne bi vidio. Kad sam raznijela tri tisuće komada, mali ugovor je istekao pa sam kupila šeširić od crne kože. Sari sam kupila boje za slikanje. Kupila sam hranu i pijesak za mačku, dva tuceta jaja i kilo svježeg sira jer sam u godinama kad mi treba kalcij. Bio je 22. prosinca. Još nismo imale bor, bakalar nije dolazio u obzir, a nismo imale ni što pod taj nepostojeći bor staviti. Marina mi je dala glavicu kiselog kupusa za sarmu, mrzim sarmu. Ima jedna Lili u blizini koja prodaje glavice ukiseljenog kupusa, ali kako ja s njom ne volim pričati, kod nje ne odlazim. Onda se javio Esad:

Pune se kuverte kod jednog Sika. Šest dolara na sat.

Važi, rekoh, iako je šest dolara na sat dva dolara manje od zakonom garantirane najniže satnice u Kanadi.

To mi je Esad šapnuo dok smo gledali priredbu za hrvatske iseljenike koja se zvala "Božić u Lonjici", a koju je sastavila jedna frizerka hrvatsko-kanadska, vrlo izblajhana [3], inače porijeklom iz Lonjice a koje, te Lonjice, na karti uopće nema. Jebe mi se za Božić u Lonjici; mislila sam sve vrijeme na bakalar i fritule s pinjolima i grappom kako ih spravlja moja teta Ljube u Splitu. Na toj priredbi, koju su u jednoj lokalnoj školi sasvim izvan Toronta patetično glasno i nezgrapno izveli članovi i članice hrvatske iseljeničke zajednice, u glumi i kazališnim vještinama uglavnom amateri, prodavali su se mali suhi kolači spravljeni u kuhinjama vrijednih hrvatskih domaćica, prodavale su se kasete spletova narodnih pjesama i plesova, svirale su tamburice, sve bješe tako narodno i veselo a kako ja nisam narodni čovjek (žena), danas se teško uklapam.

Polazeći s Esadom na ugovoreni noćni rad kod Sika, (noćni, jer bio je ilegalni), prvi put otkako boravim u Kanadi u jednoj cvjećarnici ugledala sam mimoze. Ovdje je inače prehladno za mimoze a mimoze bjehu omiljeno cvijeće moje mrtve majke i brat joj ih je često kupovao. Prosječni Kanađanin (njih je najviše), pojma nema da su mimoze cvijeće. Prosječni Kanađanin odmah kaže da je mimoza jedno zanimljivo piće, zapravo koktel od narančade i šampanjca. Istog dana saznala sam da je Savjet praznika Mimoze u Herceg Novom utvrdio program manifestacije Praznika Mimoze, koja će, ta manifestacija, trajati od 17. siječnja do 1. ožujka 1997. U saopćenju se kaže kako još nije izvjesno hoće li karavana odlaziti na gostovanja izvan Herceg Novog (kamo je, inače, ta karavana namjeravala ići u saopćenju se ne kaže), jer ministar inozemnih poslova Crne Gore, Janko Jeknić, inače član Savjeta "Mimoze", preporučuje da karavana "Mimoze" ne odlazi u goste, već da gosti dolaze u Herceg Novi, kao što se to radi u svim karnevalskim gradovima svijeta. Kad bi ministar inozemnih poslova poradio na tome da Herceg Novi malo izvozi mimoze u Kanadu, prosječni Kanađanin upoznao bi taj nježni, mirisni žuti cvijetak i ne bi ga brkao s narančastim šumećim napitkom. [4] Mimoze koje sam vidjela u torontskoj cvjećarnici bile su prispjele sa juga Italije i koštale su više od orhideja, jer orhideja ovdje ima svakojakih, malih i velikih, a mimoza nema. U nekim stvarima ovdje je ipak na cijeni ono čega nema u izobilju. Orhideje se u kanadskim laboratorijima križaju, pa ih ima raznih vrsta i veličina, a s mimozama to vjerojatno ide teže jer mimoze rastu na stablu.

Novine su pune oglasa o malim kućnim poslovima sumnjive rabote a koji navodno donose zaradu. Među njima spadaju čitanje knjiga i punjenje kuverti.

Na punjenje kuverti na crno u domu jednog Sika odlazi se autobusom na sjever do posljednje stanice, do periferije grada. U autobusu je toplo a vani vije. Autobus je gotovo prazan jer sedam je sati i ljudi su se vratili s posla i baš tada jedu. Kod posljednje stanice nalazi se ogromni tržni centar. Na istočnom ulazu okuplja se emigrantska radna snaga, uglavnom bosanska, za taj podrumski posao orna, podrumski, jer obavlja se u podrumu. To sam saznala tek kad me je Esad pitao:

Jesi li ponijela papuče?

Zašto papuče?

Tamo se ostaje dugo, dok se sve kuverte za taj dan ne napune, nekada do četiri, nekada i do pet ujutro, pa noge zebu.

Zašto zebu?

Zato što se cipele skidaju.

Zašto se cipele skidaju?

Zato što tako hoće Siki.

Zamišljala sam da ću moći ostati dokad želim, po principu "koliko muzike, toliko para", ali kasnije sam vidjela da je taj princip, kad je u pitanju punjenje kuverti kod Sika, nemoguće sprovesti jer prvo, čim su nas istovarili, shvatila sam da naokolo nigdje ničega nema, ni kuća ni pasa a kamoli ljudi ili telefonskih govornica i drugo, da čak i kad bih se odlučila na tajni bijeg iz te zavijane kuće u nigdini, morala bih to učiniti u čarapama, jer čim uđeš u kuću Sika oni ti negdje cipele maknu, valjda baš zato da ne bi pobjegao. A u čarapama ići noću po snijegu bilo bi glupo jer neće doći baš dotle da mi život bude u pitanju, valjda.

Koliko je kuverti u jednoj turi? pitala sam Esada.

Između pet i šest tisuća, reče on.

Istog časa oblio me je znoj ali sam onda, također istog časa, počela računati ne bih li se oraspoložila: od sedam navečer do pet ujutro - deset sati, puta šest (dolara), jednako šezdeset, jednako par tenisica na rasprodaji za Saru, jednako malo veselje pod ukrašenim borom. Znate li vi što je to šest tisuća kuverti? Imate li blagu predodžbu kako šest tisuća kuverti izgleda kad se razastru po stolovima?

Na zbornom mjestu (skupilo nas se četvoro) ugledala sam i Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva koja je dvije godine ranije u Toronto, a zajedno sa sinom, stigla istim avionom kojim smo sletjele Sara i ja. Mirsadu sam odmah zapazila na aerodromu u Zürichu gdje su sve nas koji smo pristizali iz raznih pravaca bivše Jugoslavije, nakon šest sati čekanja potrpali u jedan jedinstveni, ogromni kanadski boeing. Mirsada je lebdjela švicarskim zrakoplovnim trgovinama u raskopčanom mekanom crnom kaputu najnovijeg kroja kako bi se vidjelo da ispod tog kaputa nosi jedan vrlo šik kostim od sive teleće nape. Imala je kao zift crnu kosu, podšišanu a la Mirelle Mathieu ili, za one koji ne pamte Mirelle Mathieu - a la princ Valiant. Djelovala je samouvjereno, pomalo nervozno i za razliku od većine nas anksioznih budućih emigranata, Mirsada je na tom švicarskom aerodromu izgledala kao prava svjetska putnica, kao uspješna poslovna žena. U duty-free shopu nakupovala je razne male ekstravagantne stvari: kremu protiv bora oko očiju, jedan "toblerone" od 850 grama, sinu sat, svilenu ešarpu "Dior" i miris "L’air du temps" koji ja ne volim.

Na zbornom mjestu za fizikalce iz bivše Jugoslavije koji kod Sika rade na crno, na istočnom ulazu u tržni centar "Fairview", gdje odozgo, sa stropa, nekakva mašina ispuhava topli zrak pa čekanje na minus dvadeset nije tako strašno, tu sam ugledala Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva. Ugledala sam zapravo jednu sijedu, blijedu ženu u cipelama od smeđe plastike, kako u zgužvanom sivom baloneru drhti.

Gdje vam je onaj kaput? pitam.

Znači, ni vi se niste zaposlili, konstatira Mirsada.

Sin vam je dobro? zatim pitam ja. Tu se ona malo rasplače, pa kaže:

Sin. Sin je napustio školu. Utovaruje kutije za jednu firmu.

A muž, je li vam došao muž?

Nije, veli Mirsada.

To je ista ona tašna s aerodroma? začudim se.

Kako se sjećate? začudi se potom i Mirsada.

Izgleda manja.

Jeste li ponijeli papuče?

Tu se ja jako prepadnem. Tu meni dođe odmah da se vratim, naglo mi dođe da zagrlim moju lijepu, pametnu, moju dobru Saru kojoj stalno nešto prigovaram, na koju vičem kad izgubi jednu tenisicu, a koja noću krišom dovršava jedno veliko ulje na platnu - za mene, za pod bor.

Onda je na zborno mjesto svojim sjajnim kombijem plave metallic boje stigao Zafir. Zafir je u Bijeljini držao kavanu, krčmu, što li. Zafir je u Torontu postao osobni, kućni prijatelj Sika kod kojeg nas vodi na punjenje kuverti. Vrata na Zafirovom kombiju plave metallic boje ne otvaraju se na van nego klize lijevo-desno, tiho, vrlo filmski. Zafir nas je ubacio, nas četvero, na sjedala odostraga; na prednjem sjedalu, do njegovog, sjedio je njegov mobilni telefon. Onda je, ne okrenuvši se, jer upravo je počeo birati neki broj, pitao:

Jeste li ponijeli papuče?

Svi šute.

Onda opet: Vas, Tea, pitam: jeste li ponijeli papuče?

Počela sam kopati po torbi ne bih li dobila u vremenu. I ja imam veliku crnu torbu koju sam pred polazak za Kanadu kupila u Trstu za 160.000 lira. Kako imam samo nju, ona mi je za crkveno i mrtveno, pa se, kao Mirsadina, ofucala. Kopam, tako, kopam i onda stanem. Na dnu, pored niske japanskih bisera koje je Deneš Vajs (ili možda Dana "partizanka") negdje kasnih šezdesetih dao mojoj majci, a koje sam svuda okolo sa sobom vukla nek’ se u slučaju nevolje nađu (vrijede bar stotku, računala sam), ugledala sam Sarinu preostalu tenisicu. U tenisici je bila ceduljica: Probudi me kad se vratiš.

Imam nešto…, rekoh.

U redu, službeno odvrati Zafir i na užasnom engleskom, na užasnom, užasnom engleskom, obavijesti svog osobnog kućnog prijatelja Sika da ubrzo stižemo.

Kad smo stigli, baš kako sam se i bojala, svi su skinuli cipele a neke tihe žene u sarijima kao priviđenja lelujale su oko nas i onda nestale. S njima, s tim tihim, lijepim, pokornim i nježnim ženama u sarijima, nestali su i naši kaputi i - sve naše cipele.

Zafir nas je sproveo u podrum. Ostali su već bili uhodani, jedino sam ja bila nova. Ostali su odmah sjeli, svak’ na "svoje" mjesto i odmah se prihvatili posla. Zafir mi je prišao i povjerljivo rekao:

Samo nekoliko osnovnih stvari kako ne bi dolazilo do grešaka.

Kratak tečaj o punjenju kuverti?

Tako nekako. Dakle, ovako, krenu Zafir, vođa smjene i osobni prijatelj Velikog Sika, bivši ugostitelj iz Bijeljine, Bosna i Hercegovina, vlasnik velikog kombija plave metallic boje (zarađenog na punjenju kuverti), i malog celularnog telefona.

Ovo su kuverte broj 10, dimenzija 9 1/2 sa 4 1/8 inča.

Koliko je to u centimetrima? pitam.

Nije bitno, slušaj sada, podiže Zafir malo glas jer mu prekidoh tok misli.

Prvo treba odvojiti ljepljivi dio kuverte kako se ne bi gubilo vrijeme pri punjenju. Svatko dobije po tisuću komada. Ovo su tvoje kuverte. Ljepljivi dio kuverte odvojiš drugom kuvertom tako što je umetneš u taj ljepljivi dio jednim brzim potezom - ovako. Poslije samo šibaš. Probaj.

U početku mi je išlo prilično traljavo. Onda sam u sebi rekla: Tea, ne daj se smesti. Ne mogu oni u punjenju od tebe biti bolji. Uopće, sve vrijeme mog boravka u tom podrumu Sika na zadatku punjenja kuverti, vodila sam vrlo živi unutarnji monolog jer nitko nije govorio, a Sik nije htio uključiti radio. O radiju malo kasnije.

Onda ćeš, nastavi Zafir, s Esadom prijeći za drugi stol, gdje ćete ti i on napuniti ovih šest tisuća komada obavijestima koje će ova četvorka presaviti.

Zar nije bilo pet tisuća? pitam.

Ne prekidaj me. Pet tisuća - šest tisuća, na isto ti dođe kad se uhodaš.

Dobro, velim.

Obavijest položi tako da savijeni dio bude licem prema gore.

Kojim licem? Ima dva lica.

Ovako, pokaže Zafir. Pazi da sadržaj uguraš do kraja, inače kuverta se neće dobro zalijepiti. Onda, sigurnosti radi, lupni kuvertom dva-tri puta o stol, da sadržaj padne skroz na dno. Ovako.

Kasnije (nakon par sati, kad sam se uhodala), ja sam kuvertom - kako bi sadržaj u njoj pao skroz na dno - lupala samo jednom o stol, a Zafir mi je redovito prilazio opominjući me da to nije dovoljno, da treba kucnuti najmanje tri puta. To me je uznemirilo, jer sam već bila uhvatila vlastiti ritam u punjenju. Lupanjem triput o stol gubila bih na vremenu, a vrijeme i učinak Veliki Sik mjerio je pomno: svi smo dobili po crno plastično korito (nalik onome za rublje), u koje bismo prije ubacivanja zgotovljenog proizvoda stavili zelenu cedulju s našim imenom i onim dijelom posla koji u lancu obavljamo - punjenje, stavljanje samoljepljivih naljepnica s već odštampanim adresama ili lijepljenje maraka. Budući da kuverte zatvara, odnosno lijepi, mašina, a ta mašina elektronska jest i ima razne svjetleće crvene brojeve koji u polumračnom podrumu veselo trepere, to Sik točno zna čije kuverte bjehu loše napunjene i na čijim kuvertama naljepnica ili marka bjehu naopako stavljene i, što je najbitnije, koliko je tko kuverata obradio. Na kraju, a taj kraj pokazat će se beskrajnim, prilikom isplate nadnice Sik sve to, sve elemente u "lancu", uzme u obzir i razmatranje.

Poslije pet sati punjenja, negdje oko ponoći, počelo mi se vrtjeti u glavi. Pet sati gledala sam samo dolje, u te kuverte na stolu, a moji vratni pršljeni nisu u najboljem stanju. Bol je išla prema desnom ramenu, niz kičmu, pa niz desnu nogu, a jedna grana boli zaustavila se na kažiprstu moje desne ruke koji je ispod nokta krvario. Tu se napravila ranica od oštrih rubova kuverti koje sam pri svakom punjenju morala baš tim kažiprstom podizati. Kasnije sam na jednoj polici ugledala male gumene kapice nalik na naprstke, koje se, pretpostavljala sam, natiču na kažiprst upravo u tu svrhu - u svrhu sprečavanja malog ali neprijatnog ranjavanja. Te kapice Esadu i meni Sik na početku večeri nije dao, zaključila sam zato što Esad ima debele kažiprste i kapica mu ne bi dobro legla. Moji kažiprsti su, pak, tanki i na njima bi kapica vjerojatno landarala. (Slične kapice s izdignutim gumenim papilama koristila je moja majka za masiranje desni, a i ja ih imam nekoliko. Da sam znala, da sam samo znala, uzdisala sam u sebi.)

Nakon pet sati punjenja pitala sam mogu li se javiti Sari. Ostali radnici rekli su mi (polušapatom) da ne postavljam glupa pitanja, rekli su mi da nikakva pitanja zapravo ne postavljam, da je to za mene i za moj posao najbolje, jer Siki ne vole kad se postavljaju pitanja. Ako me nešto zanima, ako nešto trebam, nek’ se obratim Zafiru. Kao vođa smjene (koji za svakog od nas od Sika dobiva proviziju, a koja se, ta provizija oduzima od naše satnice, kasnije sam saznala), on će mi, ako treba, sve još jednom objasniti. I rekli su mi još, svi odreda, da se nikako osobno ne obraćam Velikom Siku, jer Veliki Sik upravo za to, za posrednika između njega i pripadnika Balkanskih plemena, uz to pripadnika ni približno Bogu odanih koliko su to oni, Siki, angažira Zafira.

Sve ide preko Zafira, rekoše. Sve.

To mi postade jasno kad sam u vrijeme petominutne pauze pošla popušiti cigaretu ispred kuće:

Pazi gdje treseš pepeo. Pazi da opušak baciš negdje daleko, da ga kasnije ne pronađu, opet me zborno, a šapatom, opomenu "naša" petorka. A Zafir zaključi:

Pazi! Siki ne vole cigarete.

Sari se nisam uspjela javiti jer je Zafirova žena potrošila vrijeme dopušteno za telefoniranje. Javi mi se, da znam gdje si, molila je Sara prije mog odlaska. Što bih joj rekla, gdje sam? Što bih joj rekla, kada ću se vratiti? Što bih joj rekla?

Snijeg je tako lijepo bio prekrio sve. I svjetlucao je pod mjesečinom. Enes mi je dao svoje papuče s potplatom od plastike koja se, potplata od plastike, vrlo skliže kad se hoda po snijegu. Pušila sam s druge strane ulice gdje ne bješe ničega, samo ledina, samo veliko prostranstvo glatko i bijelo kao Sarine rođendanske torte.

Bila sam gladna. Bila sam žedna. U Jeruzalemu nalaze mrtvog meksičkog katoličkog svećenika, oca Claudia Matea Medinu. Imao je trideset i četiri godine. Autopsijom je utvrđeno da se svećenik Claudio Mateo Medina naprosto prežderao, te od pretjerana ića i pića otišao bogu na ispovijed. Mog strica zvali su Mateo. Moj stric, kojeg su zvali Mateo, također je htio postati svećenik, ali ne meksički nego hrvatski i želio je nositi to ime - Mateo, a ne Nikša, kako se inače zvao. Onda se predomislio i umjesto u svećenike otišao u partizane pa je u partizanima nosio svoje omiljeno, konspirativno, ilegalno ime - Mateo. Umro je.

Prije nego što sam ušla u kuću, sagnula sam se i vrlo fino, kao u kristalnoj pepeljari, na netaknutom snijegu i na samom pragu - ugasila čik.

Dali su nam po limenku coca-cole. Vraćala sam se stolu za punjenje šest tisuća kuverti sa svojom limenkom u ruci i položila je u kut. Zafir je odmah odnekuda izronio:

To nije pametno. Makni tu coca-colu!

Excuse me, where’s the wash-room? upitah Sika.

Ogromni veliki debeli dlakavi Sik koji svima nama čitavu večer stoji nad glavama, koji nas nadgleda, koji mjeri brzinu našeg punjenja, koji uopće ne progovara, pogleda me s užasom, s pravim užasom u očima, i reče:

I beg your pardon?!

The wash-room. Lavatory. Toilet.

Totalno zblenut, zgrožen čak nad jednim tako prozaičnim pitanjem u odnosu na posao u koji on, pored svojih molitvi, ulaže i sav svoj kreativni potencijal, Veliki Sik ispruženom rukom i, naravno, prijeteći ispruženim kažiprstom, pokaza u jednom tamo pravcu kao da veli Marš!

Kad sam izišla iz toaleta, rekla sam Siku:

I have to call my daughter.

Zafir se uzvrpoljio:

Mnogo tražiš, reče.

Esad se također uzvrpoljio, ali on mi je prijatelj, pa samo šapnu:

Nemoj biti pegla.

Nastavila sam puniti s osjećajem da sam Saru iznevjerila.

Bilo je dva poslije ponoći kad smo napunili i adresirali šest tisuća kuverti. Trebalo je još zalijepiti šest tisuća maraka. Za lijepljenje maraka Sik je odredio Mirsadu kao voditeljicu projekta, jer Mirsada je u trenucima emigrantske samoće smislila brži i efikasniji sistem lančanog lijepljenja maraka na šest tisuća omotnica. Veliki Sik udostojio ju je mjestom iza zavjese gdje je sjedila njegova žena i čekala, njegova žena samo je čekala da se radna noć okonča i stalno je izgledala svježe.

Da nam puste malo glazbe? pitala sam u tri i trideset, nadajući se da ću tako razagnati misli koje su sumanutim redoslijedom i golemom brzinom, u tmastim, teškim smotuljcima padale na dno moje lubanje. U sljepoočnicama sam osjećala neprijatno, skoro bolno ritmično bubnjanje. Dugo se šuškalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac, jer povremeno obuzimala bi ga nesavladiva želja za vegetarijanskim jelima. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer često je bio napuhan i imao je neke zamršene psiho-fizičke probleme s plinovima). Izvjesni Dione Lucas, šef kuhinje u jednom hamburškom restoranu, sjeća se da je kod njega Hitler naručivao svoje omiljeno jelo - punjene prepelice i pečene golubove. Što jedu Siki? Je li Sara večerala? Boji li se u stanu sama? Možda spava.

Da nam puste malo glazbe? ponovila sam. Nitko nije odgovorio.

Opet sam se obratila Siku osobno:

Can we turn on the radio?

Gledao me je ravno u oči ne trepnuvši, ne pomjerivši se, a radio mu je bio na dohvat ruke. Sad će izvući jedno od svojih "kaova" koji ga štite od napasti, od đavla, onaj karpan, kamu, mač, što li, koji drži skriven pod skutima i probosti me i onda će me svi oni, Esad, Zafir, Mirsada, Halil i Zafirova žena, zakopati na onoj ledini preko puta, zatrpat će me snijegom a ja možda još neću biti sasvim mrtva i tek pred ljeto, kad okopni, pronaći će me psi lutalice a Sara će se skroz naskroz izbezumiti i s mojim trulim lešom morat će putovati sama u Rijeku.

Can we turn on the radio? rekla sam još jednom.

Jedva primjetnim pokretom glave, a turban se i ne pomače, Sik Zafiru dade znak i Zafir okrenu dugme. Jedan James Christie pita dnevne novine otkuda dugmad na rukavima muških sakoa. Dnevne novine mu odgovaraju da se među povjesničarima još vode rasprave je li tu dugmad prvi uveo Napoleon, Petar Veliki ili pruski kralj Friedrich Wilhelm I., ali svi se slažu da su puceta, najčešće tri komada, uvedena kako vojnici ne bi rukavom brisali nos i usta i zato su prvobitno, ta dugmad, bila smještena na gornjoj strani rukava. Zafir okrenu dugme i glazba se uvuče u pukotine polumračnog podruma sa šest tisuća kao snijeg bijelih omotnica razastrtih naokolo.

Nije sviralo ni pola sata. Sik ponovno Zafiru glavom dade znak i Zafir ugasi radio. Svi su gledali u mene a Sik reče:

You’re not working fast enough. You’re tired and the music is detracting you. Go take a break, i ponovno prstom pokaza na vrata kao da kaže Marš!

Opet sam uzela Esadove plastične papuče i izašla na snijeg. Po zakonu, radnici na traci svaka dva sata imaju pravo na petnaestominutni odmor, ali naš posao nije imao nikakve veze sa zakonom. Za deset sati Veliki Sik dao nam je onu jednu petominutnu pauzu za vrijeme koje nisam uspjela nazvati Saru i jednu limenku coca-cole. Sva sreća da obožavam coca-colu. Otvorila sam torbu da pogledam u Sarinu tenisicu. Srce mi se steglo. Otvorila sam novčanik da provjerim imam li novčić za telefon iako sam znala da imam čak dva. Uvijek imam rezervni novčić za telefon, tako učim i Saru, da ima rezervni novčić za telefon, u ovom gradu nikad se ne zna.

Prvo sam šetala gore-dolje, onda opazih da sam se udaljila. Onda opazih da hodam sve brže jer su se Esadove papuče sve više klizale. Onda sam skinula jednu papuču i natakla Sarinu tenisicu broj 38 a ja nosim 41. U šest, apsolutno pojma nemajući gdje sam, stigla sam do nekakvog raskrižja i tu je, naravno, bila govornica jer u Torontu telefonske govornice uvijek su na raskrižjima kao i banke. Banke su na uglovima raskrižja i bude ih često četiri, na svakom uglu po jedna ali naravno različita. Ovdje ima puno različitih banaka. Okrenula sam 911, to je telefon za sve vrste nevolja, kako malih tako velikih, i oni odmah dođu: hitna pomoć, policija i vatrogasci. Đuture. Rekla sam:

Ugao Countryside i Clarkway, izgubila sam se i nemam cipele.

Bila sam šezdeset kilometara od kuće. U gradiću Bramptonu, u predgrađu gradića Bramptona. Tako mi rekoše policajci.

Svitalo je kad sam otvorila vrata. Svitalo je a ja sam plakala jer napolju je bilo tako bajkovito i tiho, snijeg je padao, a ja sam plakala, a na stolici sasvim uspravno i sasvim ukočeno, s ljubičastim kolutima oko plavih očiju, sjedila je Sara. Onda sam i ja sjela a Sara je rekla:

Bilo je grozno?

Prilično grozno.

Onda je Sara rekla:

Nemoj plakati, napiši priču.

Onda sam ja rekla:

Napravit ćemo palačinke.

A Sara je rekla:

Super. A kad pojedemo palačinke, još je rekla Sara, kad pojedemo palačinke, nađi si jednog čovjeka da nas štiti.

 

 

 

 
[1] Tek pošto se moja avantura sa Sikima okončala, i tek pošto sam odlučila o toj avanturi ovih nekoliko stranica napisati, kanadska državna televizija, CBC, počinje trodnevno izvješće o nemirima koji su baš u Torontu izbili između skupine militantnih, ortodoksnih Sika i onih umjerenijih. Sukob se odigravao pred jednim njihovim hramom i bio je do te mjere oštar da su svi učesnici u njemu povadili one noževe i mačeve koje pod skutima drže skrivene. "Mekša" struja pokušala je u društvene prostorije hrama unijeti stolove i stolice, a uz njih i pribor za jelo, dok se "tvrda" struja tome energično usprotivila. "Tvrda" struja tvrdi kako Siki i dalje trebaju sjediti na podu i jesti rukama, bez obzira na to što žive u kulturi posve drukčijoj od svoje, Sikske. Pale su i žrtve. Bilo je ranjenih, po licu i tijelu isječenih, a promatrači, ne-Siki, sve to pratili su zabezeknuto. [1]

 
[2] Kad bi u knjigama iz povijesti prostor posvećen ljudskoj patnji bio proporcionalno raspoređen, Vorkuti bi nesumnjivo pripalo najdeblje poglavlje. Od 1932. do 1957., ovaj rudarski gradić na ruskom Arktiku, u blizini rijeka Pechora i Usa, bio je središte jednog od najvećih evropskih kompleksa koncentracionih logora. U Staljinovom ‘Arhipelagu Gulag’, Vorkutlag se nalazio odmah na drugom mjestu, poslije Kolime u sjeveroistočnom Sibiru… U vrijeme pobune zeka, u Vorkuti je boravilo oko 300.000 duša. Tijekom godina u njoj nestaje više ljudi nego li u Auschwitzu; umirali su polagano, u očajanju. Ali malo je povijesne literature koja se tih ljudi prisjeća. Postoje mnoga izvješća očevidaca iz Vorkute, neka čak i na engleskom, no ostala su mahom nepročitana. Jedan preživjeli Židov, oko 1970. godine objavio je detaljan vodič sa preko 2.000 "lokacija" sovjetskog Gulaga. Njegovo svjedočenje prošlo je skoro nezapaženo…

U jeku Glasnosti, lokalni stanovnici počeli su s iskopavanjima u Kuropatijskoj šumi u Bjelorusiji, u blizini Minska. Znali su da tu leže posmrtni ostaci žena, djece i muškaraca ubijenih pedeset godina ranije u doba Velikog terora. Otkrili su nekoliko cirkularnih jama, svaka s masovnom grobnicom za oko 3.000 tijela. Vidjeli su da pod borovima leži na desetine, ako ne i na stotine sličnih jama. Ali 1991. vlasti naređuju da se iskapanja prekinu. Pored puta stanovnici zabijaju križ i prepuštaju tajne Kuropatijske šume zaboravu.

Godine 1989. članovi ‘Memorijala’, ruske organizacije koja se bavi otkrivanjem istine o Staljinovim logorima, otvaraju jamu iz 1930-ih podno Urala, kod Čeljabinska. U njoj nalaze 80.000 kostura. Mecima probušene lubanje ukazuju na nedvosmislenu priču. To nisu bile žrtve usmrćene radom u logorima Gulaga. ‘Ljude su izvlačili iz stanova, i s djecom uza skute, ovdje strijeljali’, prisjeća se lokalni fotograf…

Nema srednjovjekovne institucije koja je u kasnijim vremenima izazvala toliko ogorčenja koliko je to učinila Sveta Inkvizicija. Mnogim suvremenim povjesničarima okrutnost ispoljena tijekom progona heretika, Židova i vještica često je neshvatljiva… No, uz malo razmišljanja, moguće je zaključiti da ’fenomen’ nije isključivo srednjovjekovni…Paralele između Inkvizicije i ‘tretmana’ sovjetskih disidenata koji su sve do 1980-ih godina zatvarani u psihijatrijske klinike i s dijagnozom shizofrenije nasilno podvrgavani tretmanu opijata, nisu rijetke. … Katolički princ-biskup od Bamberga, Johan Georg II. Fuchs von Dornheim, posjedovao je namjenski sagrađenu kuću za vještice, sa savršeno opremljenom salom za mučenje ukrašenom biblijskim tekstovima.

Vjeruje se da je tijekom svoje desetogodišnje vladavine (1623.-1633.) spalio 600 vještica…

Danas, komparacije su nezaobilazne: kolektivna histerija i lažne denuncijacije u vremenima lova na vještice imaju mnoge sličnosti s fenomenom progona Židova i s komunističkim čistkama.

(Norman Davies, Europe, A History, Oxford University Press, London, 1996, str. 454, 566, 567, 963. Prijevod autorice.) [2]

 
[3] Moglo bi se reći da je hrvatsko-kanadska izblajhana frizerka porijeklom iz Lonjice, u Torontu dobro etablirana. Veliki kapital zaradila je na izumu posebne boje za kosu, varijante tizian-crvene, nakon čega je svuda bilo mnogo sličnih tizian-crvenokosih žena. Stotinjak kilometara izvan Toronta, sredovječna frizerka posjeduje vilu s desetak soba, a u središnjoj sobi centralna atrakcija je kamin oko kojeg se zimi okupljaju njezini gosti. Tko su njezini gosti? Njezini gosti mahom su obrazovaniji članovi i članice hrvatske iseljeničke zajednice (zatekne se tu i po koji Kanađanin). Frizerka iz Lonjice u svoj velebni dom poziva inženjere, arhitekte, liječnike, sociologe, kompozitore, - amatere u kazališnim vještinama koji se okupiše oko sočinjenija hrvatske božične predstave o hrvatskom Božiću u Lonjici, te im uz pomoć svoje stalne ili za posebne prilike unajmljene posluge - najvećma sa Filipina - priređuje "otmjena" sijela uz veselu vatru i šarene canapée. Tako frizerka iz Lonjice, kao spisateljica prigodnih populističkih dramskih tekstova s okusom naive i s nesumnjivim darom za oslikavanje autentičnosti hrvatskog sela kroz perspektivu velebnog dominirajućeg kiča, u kakofoniji razgovora njezinih, ipak, obrazovanih gostiju, gradi vlastiti imidž, malo "elitističko" gnijezdo, svoje čarobno zrcalo, stotinjak kilometara izvan Toronta, gdje zimi ima puno snijega i ničega više. A oni, arhitekti, scenografi, slikari, inženjeri i liječnici vikendom k njoj odlaze, što da ne, u toj palači ugodno je i rekreativno, u miru divljine i netaknute prirode razmjenjuju misli dok frizerka iz Lonjice u kuhinji odostraga s poslugom planira večeru. I svi su sretni. I svi su zadovoljni. To je, valjda, ta nova klasa. [3]

 
[4] Mjesec dana po pisanju ovog teksta, pročitala sam sljedeću vijest:
Poginuo Janko Jeknić, ministar inozemnih poslova Crne Gore
Podgorica - U prometnoj nesreći, život je izgubio ministar inozemnih poslova u Vladi Crne Gore Janko Jeknić. Prometna nesreća dogodila se na magistralnom putu Podgorica-Nikšić, službeno je saopćio Republički sekretarijat za informacije Crne Gore.

Neslužbeno se saznaje da je putničko vozilo kojim je upravljao ministar Jeknić udarilo u pokvareni autobus parkiran pored puta. Nesreća se, također prema neslužbenim saznanjima, dogodila oko četiri sata poslije ponoći na dijelu puta blizu izvorišta Mareza.

Službeno je saopćeno da je povodom tragične smrti ministra Jeknića formiran odbor za sahranu, na čijem je čelu predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Komemorativna sjednica bit će održana u zgradi crnogorske Vlade a sprovod istoga dana na podgoričkom groblju.

Pokojni Janko Jeknić rođen je 1949. godine u Kotoru. Prvi put je za ministra inozemnih poslova Crne Gore izabran 1995. Ministar Jeknić završio je Ekonomski fakultet u Podgorici, a u njegovoj radnoj biografiji ističe se da je bio konzul za ekonomske poslove u Generalnom konzulatu Jugoslavije u Milanu i šef Republičkog protokola. Pokojni ministar Jeknić ima četvero djece iz dva braka.

Kako se iz navedenog saopćenja vidi, o mimozama nigdje ni riječi. [4]
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]
OMLET, VERSACE I PRODAVAČ DUGMADI

Toronto je sav u enklavama. Dobro, i u parkovima. Enklave, to su područja nastanjena manjinama. U Torontu ima preko sto pet manjina, a stvaraju se i nove. Okružene nevidljivim crtama, zidovima i žicama razdvajanja i veoma vidljivim šarenilom običaja i jezika, te manjine postaju većina. Ono malo teritorija što preostaje u sredini, to pripada većini koja se polako pretvara u manjinu. Pa, kako u sličnim, povijesno nam znanim okolnostima biva, tako se smanjena većina zna popišmaniti. A kad se popišmani, prigrli svastiku umjesto pružene ruke.

Yorkville, četvrt (enklava) u središtu srijede Toronta, toliko je dirljiva imitacija duha Europe, da se mora zavoljeti. Kanađani su u principu dobra škvadra, pomalo blentava i s velikim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na staru, dekadentnu Damu. Zato se Yorkville nalazi u svim vodicima kao turistička atrakcija grada. U vodicima će vam reći da posjetite i muzej cipela, "Bata". Tu se duše srodne onoj gospođi Imelde Marcos, potpuno raspamete. Toronto je kao dječji crtež. Toronto je tako čedan!

Tako i taj Yorkville. Rodio se 1853. kao selo okruženo drvećem i livadama. "Već" 1960. "djeca cvijeća" iz okolnih predgrađa trče mu u zagrljaj jer on im dopušta da na njegovim uskim ulicama pjevaju i piju i glasno se ljute na zločesti odrasli svijet, pogotovo na neki. Gordon Lightfoot i Joni Mitchell nastupaju u kafićima, antivijetnamske demonstracije su svakodnevica. Yorkville nakratko postaje glavni grad hippiea, kanadski Haight-Ashbury. Navečer bi se onda, lijepi preplašeni buntovnici zadnjim vlakom vraćali u stroge i čedne kršćanske živote svojih obitelji. Još tada, jesti vani smatralo se svetogrđem, ulični kafići bili su zabranjeni, a javne izložbe i predstave, egzotične pojave sumnjive rabote.

Onda, osamdesetih, Toronto počinje rasti. Yorkville su odmjerili bogati i otmjeni. Hermes, Courreges, Cartier i Turnbull & Asser obnavljaju njegove maltene od dasaka sklepane viktorijanske kućice i u njih smještaju svoje boutiques. Nešto kasnije pridružuju im se Yves St. Laurent, Calvin Klein, Armani, Benetton, Versace, Harry Rosen, Krizia, Valentino, Gianfranco Ferre. Otvaraju se restorani i kafići, kao primjerice Il Posto, Jacques Omlettes (tu se jedu francuska jaja za deset dolara), Ballair Cafe (čaša vina, sedam), Le Trou Normand (jeftino). Kad je Yorkville skupo odjenuo i dobro nahranio Torončane i njegove goste, pripustio ih je u svoje galerije i antikvarijate.

Ljeto je. U Yorkvilleu sve pulsira umiveno i otmjeno. Znam gdje ću naći galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu je i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools's Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je u Hollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavaca dugmadi.

Devedeset i sedam mu je godina. Iz Njujorka nije došao jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda u daljinu i sad već samo u mislima, škljoca. I sjeća se.

Bio je nikakav prodavač dugmadi. Umjesto da prodaje, prčkao je oko leća fotoaparata koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je slobodan. Bio je slobodan Židov u Njemačkoj. Slobodan strijelac na plesačice, na prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i tražen fotograf. Ranih tridesetih godina počinje njegovo putešestvije po svijetu. Bilježi za sebe, još uvijek ne znajući da bilježi i za povijest. Velike količine dugmadi zauvijek iščezavaju iz njegovog života. Prema tom odjevnom detalju, koji većina nas koristi i ne primjećujući ga, on gaji čudnovatu i prigušenu nježnost. Ta nježnost, svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjeća ga kako je sve počelo.

Godine 1930. u Berlinu slika djevojčice u baletnoj školi, u Parizu muškarca s lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu Labuđeg jezera u Operi. Zatim, 1931., iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraća se u Berlin ovjekovječiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, kočijaše i siromahe, fotografira mlade časne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. - francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemackoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. "Associated Press" šalje ga po hitnom zadatku u Ženevu, da na skupu 15. lige nacija, "uhvati" Josefa Goebbelsa kako veliča mudrost i snagu svog Führera. U prvom redu stoje reporteri i postavljaju pitanja. Goebbels se smijesi za kamere. Potom svi odlaze. On podiže aparat, Goebbels ga fiksira. U izoštrenom oku aparata i u oštrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935. Albert Eisenstaedt napušta Njemačku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti. Tri godine kasnije, završio bih u peći, često je kasnije govorio.

Preko Pariza stiže u Njujork u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemačke foto-magazine, Henry Luce sprema se lansirati danas već povijesni "Life Magazine". Eisenstaedt postaje jedan od prve četvorice angažiranih fotografa. Ostalo već ne spada u bajku. S preko 2.500 fotografskih priča i 92 naslovne stranice američkog vodećeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem suvremenog fotonovinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskošna Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable. Od političara, osim već spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa, Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali i izbjeglička djeca, lutkarske i ine predstave, tvorničke hale, pa Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja.

Circle Gallery također je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj razgledaš i kružiš. Kružiš oko svemira Alberta Eisenstaedta i više ne znaš vrti li se to čitavo dvadeseto stoljeće oko tebe, a ti u njegovu središtu, ili, kao po kakvoj zamišljenoj orbiti, putuješ kroz povijest uhvaćenu u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavača dugmadi.

Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica. Propustio je tako posljednju izložbu u životu. Umro je 24. kolovoza 1995., nešto više od mjesec dana nakon njenog zatvaranja
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]
TRAVA, GLORIA SWANSON, PASTRVE I HRČCI

TV VIJEST

 

Godine 1995. Ujedinjeni narodi proglasili su Kanadu zemljom s najboljom kvalitetom življenja u svijetu. Na zadnjem, 174. mjestu nalazi se Niger. Nas nisu spomenuli. Po kriteriju jednakosti spolova, međutim, po mjestu koje žene zauzimaju u kanadskom društvu (diskriminacija, niže plaće za jednaki rad), Kanada zauzima 9. mjesto, iza SAD i Švedske. Ujedinjeni narodi u mnogim akcijama često dramatično kasne.

 

Toronto ljeti uopće ne opusti kao u boljim vremenima Zagreb, kad svi odu na more pa se ništa ne zbiva. U Toronto ljeti naviru s kanadskog zapada, s kanadskog sjevera, naviru iz Sjedinjenih Država, a ima i onih koji u njemu žive. Samo malobrojni odlaze na mnogobrojna jezera, u guste šume, na jedrenja ili kampiranja. Gospodarstvo je, vele, u krizi.

Vrućine znaju biti gotovo neizdržive u Torontu. Jezero Ontario isparava punom parom, nad gradom leži gusta izmaglica, čini ti se stalno si orošen. Kosa u rezancima, lice nabreklo. Na grudima kao da teška šapa pritišće dušu danima (i noćima), pa sve čekaš astmatični napad. Ima puno astmatičnih napada u Torontu.

S jezera stalno dopire nekakav vjetar, što jest, jest. Ali to je teški, debeli, mokri vjetar, bez i rupice zraka. Još nikada nisam srela takav vjetar. Ni u pustinji, gdje ga ima mnogo. I puše odostraga, uvijek odostraga, da popizdiš. Gura kosu na čelo, tu se kosa onda prilijepi i stoji, pa ne vidiš.

Jezero Ontario izdaleka podsjeća na more. Ogromno je kao kakvo malo more: 19.230 četvornih kilometara. Ima obalu divlju (obraslu šikarom), i pitomu, s rivama, marinama, s dokovima i plažama. Ali plaže nisu za kupanje jer je voda zagađena. Može se šetati bos, ima pijeska i galebova, može se noću gledati u vodu s klupe ili iz svakakvih restorana, mogu se slušati instrumentalne i vokalne izvedbe onih vidljivih manjina (Meksikanaca, Indijaca, Sudanaca, Španjolaca) sve za badava ali kupati se, onako široko i slobodno, to nikako.

Dva informativna (i ne samo informativna) tjedna lista tiskaju se u Torontu: "Eye" ("Oko" maštovitosti ljudskoj nikada kraja) i "Now"("Sada"). Oba su besplatna i oba izlaze četvrtkom. U oba piše sve detaljno što se zbiva u gradu. Kazališne predstave (s osvrtima i kritikama), filmski repertoar, muzička scena od rocka, heavy metala (na stadionima, u klubovima i diskotekama) do jazza u raznoraznim podrumima; izložbe kiparske, slikarske, multietničke, izložbe fotografija ili knjiga. Tu su prikazi novih ploča, CD-ova, video kaseta. Tu su restorani, barovi, kafići, klubovi za homoseksualce, za lezbijke i za one preostale. Svaka od tih novina teži 350 grama.

Restorana u Torontu ima 5000, vele. Ima i 200 parkova ali to sad nije tema. Najljepše u tim parkovima je što u njima piše gazite travu. A trave ima mnogo i divna je, zelena, zelena zbog pesticida, pa je mnogi ipak ne gaze. Od restorana, u "Now-u" navedena su samo 353. To su oni za večeravanje uz razne atmosfere, kuhinje i vina. S obzirom na bogato i raznoliko kanadsko kulturno naslijeđe, nabrajaju se abecedno ovako: afrički (pet komada), američki regionalni (jedan se zove "Matisse"), francuski, grčki, indijski, indonezijski, irski, talijanski (Italian), japanski, korejski, latinoamerički, libanonski, malezijski, mediteranski (tu spadamo mi i jedan vrlo značajan Joso), meksički, srednjoistočni (armenski, bizantinski), ostali evropski (mađarski, na primjer), portugalski, španjolski, tajlandski, vijetnamski. Ja ne znam sve razlike i nijanse svih tih kuhinja ali, kad na tržnici gledaš začine, zrnevlje, trave, lišće, trske, sušena i svježa znana nam i neznana voća i povrća u svim nijansama zelene, crvene, smeđe i žute, onda valjda razlike postoje. Kanađani jedu jednostavno. Kuhano povrće preliveno maslacem i brda mesa i sladoleda. Nekakve voćne pite što se prodaju u aluminijskim tanjurima. Puno ketchupa i majoneze. Male debele palačinke prelivene svakojakim sirupima. Juhe iz limenki. A pošto su Kanađani dobroćudni, znatiželjni ljudi, vole istraživati. Zato odlaze u te razne restorane i upoznaju daleke zemlje. Kako im ništa ne bi bilo strano. Kako bi im sve postalo blisko. Kako se ne bi morali micati iz svoje lijepe velike zemlje.

 

TV VIJEST

 

Kanađanin M.B. patentirao je sladoled od bijelog vina na štapiću od vinove loze, preliven čokoladom. Sladoled od bijelog vina na štapiću od vinove loze, preliven čokoladom, postao je megahit. U nekim restoranima sada te sladolede masovno ližu. Čaše koriste za vodu.

 

U "Now-u" i "Eye-u", zatim, ima oglasa: kupujem-prodajem; ljubavnih - muškarci traže žene, žene traže muškarce, žene traže žene i muškarci traže muškarce; tu su reklame, pisma čitalaca, politička rubrika, društvena kritika. Nisu šala ti besplatni listovi, neki nahereni nadesno, neki nalijevo.

 

Ljeto je, noći tople, pred tobom sve rasprostrto, ostaje samo da biraš. I biraš, i biraš i na kraju otvoriš bocu piva i iz svoje enklave (u mom slučaju - grčko-kinesko-indijske), s balkona na desetom katu, promatraš svjetlosti velegrada (očaravajuće!), pa zamišljaš kako je tamo uzbudljivo. To se događa i u samoposlugama: kreneš kupiti kekse, primjerice, i nađeš šezdeset sedam vrsta koje proizvodi dvadeset osam tvornica keksa i na kraju kupiš zelene loptice za tenis (a tenis ne igraš), jer ih ugledaš onako same na polici pokraj blagajne. Poslije zamišljaš kako u hladno mlijeko umačeš piškote.

 

Besplatne novine sjajna su stvar. I nisu to samo "Eye" i "Now". Ovdje nema gotovo ništa na malo. Ima besplatnih novina koje se bave Crncima (pa ih valjda čitaju Crnci koji sebe nazivaju afričkim Amerikancima), koje se bave lezbijkama, komunama (općinama), ima listova za muzičare, slikare, djecu i Kineze. Ima posebnih novina za siromašne. Kad se listaju novine (i one koje se plaćaju), prsti strašno pocrne. To zato jer se recikliraju (novine). U Kanadi je reciklaža vrlo popularna. Odjeća se reciklira, i kompjuteri. Neka djeca i mnogi odrasli već su reciklirani. Pred svakom kućom stoje velike modre plastične kosare na kojima piše: We recycle. Ljudi su poslušni i u njih revnosno ubacuju svoj vrlo određen otpad. Zato je Kanada jedan od najvećih svjetskih izvoznika novinskog papira. Jer kod kuće reciklira. A za novine, ako baš nećeš da ti prsti pocrne, u svakoj trafici ima bijelih rukavica koje se poslije čitanja bacaju u onu modru košaru pred kućom.

 

TV VIJEST

 

Success Story No.1

(Mala priča o uspjehu)

 

Kanađanin A.O. pronašao je metodu za recikliranje usranih i upišanih pelena. Snimljen je kratki film na kojemu se vidi kako Kanađanin A.O. s članovima svoje ekipe (uvijek ekipa, uvijek) skuplja pelene po gradu. Izumljene su posebne ulične kante za prikupljanje ukakanih pelena. Ekipa pelene prerađuje u male predmete važe za svakodnevni život. Teško je bilo zapamtiti koji su to mali predmeti. Sve vrijeme trajanja filma u zraku je lebdjelo pitanje: Prerađuju li se te pelene u druge, nove pelene? Jer, strašno je kad za djecu nema pelena.

 

Inače, dnevnici redovito završavaju sa po nekom success story. Uvijek su to uspjesi običnih, anonimnih ljudi, naših potencijalnih susjeda. To su poticajni uspjesi koji razvijaju maštu. Ti uspjesi građane Kanade ohrabruju u ovom vremenu ekonomske neizvjesnosti i sve veće nezaposlenosti. Zato te priče dolaze na kraju, kao one dječje za laku noć.

 

Ljetna i jesenska kulturna i populistička događanja u Torontu nikako nisu slučajna. Ni, bože me sačuvaj, spontana. Postoji kalendar zbivanja, i ona, ta zbivanja, uredno se ponavljaju, uvijek istog datuma, samo su sponzori ponekad različiti.

 

Lipanj je određen za desetodnevni jazz festival. Sudjeluju vrhunska imena suvremenog, tradicionalnog, avangardnog, te afričkog jazza. Neke manifestacije besplatne su, neke papreno skupe. U to vrijeme ja sam pjevala vlastitu pjesmu i nije mi bilo do tuđe muzike.

Da atmosfera ne bi izgledala suviše sofisticirana, u lipanj se, kao protuteža, ubacuje i glazbeni festival Mariposa, za (narodne) mase iliti puk. A, rekosmo, puka u Torontu ima svakojakog i odasvuda. Prisustvovala sam Danima ukrajinske kulture. Poslije toga nikakvim više danima nisam prisustvovala. Znam te dane. Od četrdeset i pete naovamo, gledala sam ih kad smo bili bratski i jedinstveno raspoloženi, pa jedni drugima prikazivali svoje nošnje, pjesme i ručne radove, svoja cupkanja, cijukanja i jodlanja, svoje buhtle, mlince, purice, gibanice, prebrance, bosanske lonce, kranjske klobase, tufahije, urmašice, svoje bećar paprikaše, fritule, fuže, kapuse s ovčetinom, sogan dolme, kapame. Kakvo bogatstvo! Kakvo šarenilo! Koja kolektivna dobrohotnost! A, dolje negdje neodređeno ali duboko, nevidljivo, tutnjilo je već, prvo prigušeno, jedva čujno, kao kakvo tiho brujanje, kao kakva uspavanka čak. Onda su neki odlučili da se svi moramo probuditi i nastala je užasna grmljavina. Eto, kako multietničnost i zajedništvo mogu biti opasni. Kanada i ne sluti što je još može snaći.

Postoji fašistička partija u Kanadi. Ne baš utjecajna, ali tu je. U njoj kolo vode unuci bivših esesovaca, prva i druga generacija doseljenika. Članstvo joj čine mahom neobrazovani mlađi ljudi, bivši kriminalci i narkomani. Oni prave izgrede i izazivaju nerede. "Male". Rasističke. Tuku Židove i Crnce, skrnave groblja i tvrde kako su oni samo vrh ledenog brijega. Jer, oni su svuda, vele. U vladi, u policiji, u medijima. Njihovo "konačno rješenje" glasi: dolje razlike, dolje manjine, dolje multietničnost, stranci van.

Ali, kada mine dan i kad se gomila televizijskog smeća, đuture s idiotskim i agresivnim reklamama, sa sijaset privatnih i državnih postaja preseli u budžake naše podsvijesti, da bi odatle sutradan upravljalo, to smeće, našom sviješću, koju, tu svijest, jednoga dana tako neočekivano, ah, ugledamo pred vratima kako čeka na reciklažu, tada se pale druga neka svjetla. Od ponoći do ranih jutarnjih sati Kanada, kao iz bajke, odbacuje površnost nedozrelog entiteta, lepršavost praznoglave ljepotice i postaje kulturno, estetski, umjetnički i politički odlučna, samosvjesna i privlačna. Otvorena prema sebi i svijetu. Hrabra i zabrinuta. Tada, neprekidane imbecilnim reklamama marketinški savršeno usmjerenim na postizanje željenog psihološkog i materijalnog učinka, redaju se, primjerice, emisije o antisemitizmu: The Longest Hatred -emisije o kanadskim fašistima, o koncentracionim i inim logorima (emisije arhivske, emisije nove), o Schindleru, o Martinu Lutheru Kingu, o povijesti antisemitizma i njegovom rađanju u Rusiji (Lenjin, Trotski), Njemačkoj, Austriji; emisije o islamskom ali i židovskom fundamentalizmu; prikazuju se filmovi poljski, češki, mađarski, o represiji u vrijeme komunizma; filmovi švedski, nježni, Truffautov "Pucajte na pijanistu", Wilderov "Bulevar sumraka" i Gloria Swanson kako, kad joj William Holden veli: "You used to be big" (Nekada si bila velika), izgovara povijesnu rečenicu: "I am big. It's the pictures that got small" (Ja sam i sada velika, filmovi su se smanjili). Vrte se panel-diskusije uz argumentiranu kritiku pojedinih segmenata društva, nove knjige, novi i stari sudionici, mahom nekonformisti. Tako, u dugim sjevernoameričkim noćima polako spoznajem bit demokracije. S malog crno-bijelog televizora koji sam za četiri kune (1 kanadski dolar) pokupila s obližnjeg garage sale-a.

 

PREGLED VIJESTI IZ DNEVNIKA EMITIRANOG U UDARNOM TERMINU (18h) NA DRŽAVNOJ TELEVIZIJI 27. studenoga 1995. (datum nasumce izabran)

 

Vijest 1. Pred vratima privatne kuće nađena polusmrznuta živa beba oko tri sata stara.

Vijest 2. Pisac, publicist, sveučilišni profesor, otpušten zbog moralne nepodobnosti.

Vijest 3. Troje ljudi oteto iz vlastite kuće, koja je potom opljačkana.

Vijest 4. Velika poplava u centru Toronta. Pukle vodovodne cijevi.

Vijest 5. Majka ubila svoje dijete.

Vijest 6. Vlada sprema otkaze u administraciji kako bi uštedjela 300 milijuna dolara. Prva faza: ukidanje 3500 radnih mjesta. Cilj: osloboditi se 13.200 osoba. Trenutna nezaposlenost: 10% .

Vijest 7. O zatvaranju zatvora širom zemlje. Rezultat: veliki broj osuđenih šeće na slobodi.

Vijest 8. Izvjesni J. M. odigrao 1512 igara tombole u kontinuitetu.

(REKLAME)

Vijest 9. Ottawa. Predsjednik Vlade o odnosima između Quebeca i ostalih provincija u Kanadi.

Vijest 10. Sport.

Vijest 11. Prognoza vremena. (Temperatura od 18 do 0 stupnjeva Celzijusovih.)

Vijest 12. Kultura. Umjetnici spremaju akciju borbe protiv rasizma.

(REKLAME)

Vijest 13. Međunarodna politička događanja. (Ukratko.)

 

Garage sales (rasprodaje iz garaža) - institucija su već a ne samo pojava, koja oslikava ovo društvo dobro i zabavno. Garage sales, yard sales, lawn sales, stupaju na scenu u proljeće i traju do kasne jeseni, sve dok vremenske prilike dopuštaju. To uopće nije bezvezna rabota. Oglašavaju se te rasprodaje po svim novinama, a odvijaju se subotom i nedjeljom. Prave se velika spremanja, izbacuje se ono što na tavanima i u podrumima leži možda desetinama godina ili ono sto ukućanima više nije potrebno. Pravi se mjesto za nove stvari. Te nove stvari možda već sljedećeg proljeća postanu stare i nepotrebne. Lampe i police za pet dolara, tanjuri, zdjele, pegle, mikseri, čaše, lusteri - za dolar, dva. Okviri za slike, knjige, vaze, svijećnjaci - pedeset centi; bicikli, televizori, kompjuteri, igračke, zavjese, plahte. Doseljenici, prognani i siromašni tu kuće kuću. Kupila sam jedan mali drveni prozor, ljubičastomodri, nalik na kutiju, i u njega stavila more. Noću ga otvaram, taj mali drveni prozor, i puštam more da uđe. Kad svane, zalupim prozor, da more ne pobjegne. Taj prozor, nosit ću kamo god da krenem.

Ima otmjenih krajeva u kojima se prodaju otmjene rabljene stvari. Tu otmjeni kupuju jedni od drugih pa sve završava nekako u porodici. Ja nisam u otmjenom kraju. U mom kraju kupila sam tri knjige Georgea Orwella, monografije o Legeru i Mondrijanu (sve za dva dolara), a na ulici, bačene, da ne kažem u smeću, našla sam Hamleta iz 1895. i minijaturni francusko-engleski rječnik iz 1942. Nasla sam jednom i čovjeka iz Makedonije. Pitam ga: Da niste iz Bitole? Jesam, veli, razvuče usta u osmijeh i zapjeva da sve zagrmi: Bitola, moj roden kraj. Držala sam nekakvu zdjelu, jer nemam zdjele pa salatu jedemo iz plastičnih sudova u kojima mutim tijesto za palačinke. Htjela sam kupiti tu zdjelu, a čovjek iz Bitole spakova je i gurnu mi je u naručje. To se u Kanadi rijetko događa, da ti netko nešto pokloni. Poklonit će Talijan, Grk, ali reciklirani Kanađanin, ma kakvi. Sad u toj zdjeli za salatu, prozirnoj i glatkoj, pliva nekakva narančasta ribica moje kćerke. Kad otvorim onaj umjetni prozor, malo gledam u ribicu i zamišljam da je ohridska pastrva, jer to su najbolje pastrve koje sam u životu jela na obali Ohridskog jezera, noću u svibnju puno godina za redom. Osim toga, netko mi je poklonio bocu "kratošije" koja uz te ribice vizualno paše. Još uvijek nemam zdjelu za salatu, a sezona garage sale-ova, koje ja freudovskom omaškom nazivam garbage (smeće) sale-ovima, već je pri kraju. [1]

Od lipanjskih događaja možda je najzanimljiviji kazališni festival takozvanih rubnih teatara, The Fringe Festival. U deset dana, koliko festival traje, preko šezdeset profesionalnih grupa na malim scenama uzduž i poprijeko Toronta izvodi svoje dramatizacije, adaptacije, kreacije za prilično nezahtjevnu publiku. Karte su sedam dolara. Predstave se igraju u sva moguća vremena, s počecima u rasponu od 13 do 23 sata. Gledala sam tri showa, ne naročito inspirativna. I kupila magnetni badge za uspomenu. I prišljamčila ga na vrata hladnjaka. Ovdje ima puno različitih šarenih magneta za ukrašavanje hladnjaka. Oni ujedno pridržavaju ceduljice za podsjećanje, ti magneti, jer stalno nešto moraš pamtiti što nije poticajno: $ 34.00 za atletsku uniformu škole (hlačice, majica, sokne), odlazak na rasprodaju mlijeka i voćnih sokova, raspored prekooceanskih razgovora sačinjen tako da svi ne upadnu u isti račun, zubar (zakazan 37 dana unaprijed - dotada se stvar već sama nekako sredi).

Ponovno viđam poznata lica. Kad god odem manje-više zauvijek, u novom gradu viđam poznata lica. Viđam lica koja su ostala tamo otkuda sam ja morala otići. Vidjela sam Petra. On je bolestan i ne može biti ovdje. Vidjela sam brata. On je u jednoj kamenoj konobi sam. Azra je u Vancouveru. Majka je mrtva. Pozvala bih ta lica. Našla sam ulicu koja se zove Lola. Lola je u Berlinu. Nije dobro kad viđam poznata lica.

Sanjala sam da su mi odveli Mašu. Ovdje kradu djecu. Ja se bojim.

Ima puno nevjenčanih maloljetnih majki. Kad te maloljetne majke izrode podosta djece, prave se televizijski programi s publikom u studiju i s pokojim psihologom, da bi se gledateljstvu pokazalo kako je to nezgodna stvar. Za društvo u cjelini i za maloljetnice osobno. Da bi se gledateljstvo upozorilo. Emisije su prekidane reklamama pa se često ne zna što traje duže, ispovijed ili reklama. Na kraju ti kažu da sve to možeš naručiti na video-kaseti za pedesetak dolara, pa kod kuće na miru vrtjeti koliko ti drago i uživati u analiziranju tuđih promašenih života. Pretpostavljam da se to zove propaganda.

Kupila je Mašinog hrčka. Živi u prizemlju dvanaestokatnice u kojoj smo i mi. Ima velikog žutog psa i malog blijedog sina. Prozori joj gledaju na travnjak pa se i sin i pas mogu valjati tu odmah ispred. Sinu su dvije, njoj je osamnaest. Viđam je kad u večernjim satima odlazi i viđam je kad se vraća, uvijek u 22:35. Za to vrijeme Masa sjedi u prizemlju, sluša diše li Tommy ravnomjerno, gricka zrnevlje, čita Pavličića i zove me svakih pola sata. Ona, ta mala mama u poderanim rebatinkama koju preko dana viđam s bočicom i dudom u ruci, dovršava gimnaziju, večernju. Živi na socijalnoj pomoći (kao i mi) i planira upisati studij biologije mora. Pričam joj o institutu "Ruđer Bošković" u Rovinju, pričam joj o Rovinju općenito, o nekakvim tamo kamenim ulicama i starim kućama, pa o "Vili Velebita", o meduzama, o algama, a njoj oči sve veće i veće. Možda se i to zove propaganda. Ili, čežnja. Ili neko malo prijateljstvo. Ili naprosto briga. Nisam joj pričala za hrčke, jer sigurno ne bi kupila ovog jednog preostalog.

U stvari, prodavači hrčkova i drugih malih kućnih životinja trebali bi te upozoriti prije nego što kreneš kupovati ljubimce. Maša je htjela dva komada, ženku i mužjaka, da bi imali društvo, i nazvala ih je Elle i Il. Te životinje zapravo su štakori malo ljepših boja, zlatnosmeđi štakori u kavezu. Kote se obimno i često. Imaju pametne oči i oštre zube. Spavaju danju a noću se vrte na kolutu i skiče. I kopuliraju, valjda.

Nakon tri tjedna Elle je okotila osam ružičastih transparentnih minijaturnih fetusa. Pet dana čistila ih je i dojila, onda je jednog pojela. Onda još dva, odjednom. Bile su vrućine velike pa su dva hrčkića uginula. Preostala tri sisala su i rasla i dobivala dlaku. Kad su postali otprilike pet centimetara dugi, pojela je još jednog. On (Il) nije sudjelovao u kanibalističkom piru. Obitelj od deset svela se na četiri člana. Jedne noći čule smo je kako hropće. Krvava pjena navirala joj je na usta iz kojih je migoljila mala noga. Otac i preostali sin (sad već preko deset centimetara dug) promatrali su sa strane. Maša je vrištala, ja sam povraćala, hrčkica je gutala. Ujutro smo je zatekle napuhanu, ukrućenu, izvrnutu na leđima sa sve četiri u zraku, a umjesto očiju dvije iskopane duplje. Onda je umro otac. Vrućine su bile jezive, rekoh već. Sve to mala mama nije mogla znati jer joj nismo rekle jer, kao ni nas dvije, pojma nije imala o životu hrčaka u kaveznim uvjetima. Pa je, s nježnošću u srcu, kupila malog zlatnosmeđeg jedinog preživjelog glodara da pravi društvo njezinom Tommyju. [2]

Ne znam zbog čega ovo pišem. Ne znam kakve to veze ima s mojim djelomično dobrovoljnim, i djelomično prisilnim, progonstvom. Ne znam zašto me ti hrčci podsjećaju na život u ratu i na život u miru. Žderu li se to oni iz ljubavi ili da bi opstali. Ne znam. Naslućujem samo zlokobnu nit koja nas spaja; negdje na dnu mozga, vidim ozračeno polje u kojem nam se duše dotiču. Nama, nazoviljudima i njima, nazovištakorima. [3]

 

 

 

 
[1] Bio je rujan i s Amrom sam, gurajući plava metalna kolica, krenula u obilazak tuđih dvorišnih skladišta, kao što sam gotovo svake subote i nedjelje mog prvog iseljeničkog ljeta obilazila smetlišta u susjedstvu umjesto da ležim na bijelim i glatkim pločama pod stogodišnjim borovima rovinjske Punte okružene otocima i modrinom neba i mora, odakle pogled dopire do Venecije kad je vedro; obilazila sam smetlišta i vraćala se dahćući zbog vlage u zraku, gurajući plava metalna kolica iz kojih su ispadale stvari od kojih se mnoge kasnije pokazaše nepotrebnima, obilazila sam tuđa smetlišta, sama sebi sličeći na kotlokrpu koji samo što ne poviče: Popravljam šerpe, lonce i stare kišobrane. Pod krošnjom javora čije se tamnozeleno lišće već počelo čudesno mijenjati u plamenocrvenu, što je nagovještavalo bar svježije noći ako ne i ugodnije dane, ugledala sam, tik pokraj ceste, malu žuto-bijelu knjigu, zasigurno bačenu. Nisam stigla ni sagnuti se i knjižicu otvoriti, s njenih korica već gledao me je, ni manje ni više - Skvorecky. S korica te jeftino opremljene knjižice u papirnom povezu, Skvorecky je velikim crnim slovima upozoravao: Zora. Med i krv. Ravnodušan prema povijesnoj zbilji nacije i grada, obratila se meni, osamnaestogodišnjaku na rubu jednog ograđenog europskog polja, gdje je smrt sve manje ekstravagantna, a sve više skromna. Stajao sam leđima okrenut fasadi tog fin de siecle hotela.

Znala sam da je Skvorecky u Torontu i ta spoznaja ležala je gurnuta na dno moje polusvijesti dugo, čekajući da joj tu, na jednom sasvim drugačijem, mentalnom smetlištu, postane tijesno. Čekajući trenutak kada će, u nedostatku vanjskih uporišta za prevladavanje zbilje, izaći iz moje glave i uputiti se u Ulicu Sumach broj 292.

Tek pet mjeseci kasnije (kada sam se jedne večeri spremala na javno čitanje odlomaka iz ovog teksta u malom rubnom kazalištu u središtu Toronta), usudila sam se žutu knjigu otvoriti. Znala sam, odmah sam znala, da ću se dobronamjernoj i naivnoj, znatiželjnoj i blaženo ignorantnoj kanadskoj publici predstaviti riječima Skvoreckog, riječima napisanim u Torontu 1977., kada je proteklo već devet godina kako je, poslije ulaska ruskih tenkova u Prag, Skvorecky zauvijek napustio svoju Čehoslovačku, svoju zemlju na rubu jednog ograđenog europskog polja1:

Za mene, literatura je vječito puhanje u trubu, pjevanje o mladosti kada mladost u nepovrat prođe, pjevanje o domovini kad se u shizofrenim vremenima nađeš u zemlji s onu stranu oceana, u zemlji ma koliko gostoljubiva i prijateljska ona bila – u kojoj ti srce nije, jer si na njezine obale suviše kasno doplovio. [1]

 
[2] Naknadno sam pročitala sljedeću priču:

Već prilično stari, Salvador Dali i njegova žena Gala, odlučiše nabaviti kunića. Kunić bješe vrlo umiljat i svuda ih je po kući pratio. Dali i Gala veoma su voljeli svog kućnog ljubimca. Kad su jednom morali na duži put, večer uoči odlaska, razvila se među njima duga i ozbiljna raspra - kuda i što s kunićem. Povesti ga bilo je isključeno, a povjeriti nepoznatim ljudima nimalo zgodno jer, u sličnim prilikama kunić bi se jako uznemirio. Sutradan, pred put, Gala je spremila objed, a Dali je u jelu uživao dok iznenada nije shvatio da zapravo jede svog ljubljenog kunića (u dunstu). Otrčao je u kupaonicu i dugo je povraćao. Gala, s druge strane, ostala je za stolom blažena i sretna. Voljena životinja, dospjevši u njezinu nutrinu i odande gotovo milujući je, stapala se ne samo s njezinim tijelom, već i s čitavim njezinim bićem. To proždiranje voljene kreature bješe najbolja potvrda velike, nesebične ljubavi. U poređenju s ovakvim stapanjem dvaju tijela, spolni akt činio se Gali smiješno profanim činom. [2]

 
[3] Čujem jeku Krležinih riječi:

Štakor nije čovjek, nego štakor: ima svoj tavan, svoje klipove, svoje nagone, svoja crijeva, svoje radosti, a nije čovjek. Nije umoran, bolestan, prljav, gadan čovjek! Ne kreće se po ratovima, nije predmet u Galiciji, nego nekakav subjekt na svome tavanu, štakor među sebi ravnima!

(U logoru, čin I.) [3]
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Daša Drndić: Marija Czestochowska još uvijek roni suze
ili
Umiranje u Torontu
("Adamić", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.) [excerpt]
UMIRANJE

Oh, da mi je pola sata Europe, nakon ove čedne i bezgrešne ledenice, uzvikuje Englez Wyndham Lewis sredinom stoljeća. Godine 1936. trideset muškaraca biva uhićeno na obali Sunnyside kupališta jer na temperaturi od 41. stupnja Celzija izložiše svoja obnažena prsa pogledima zgranutih dama. Iste godine Austin F. Cross zaključuje: Toronto je znan i kao Toronto Čestiti, zbog njegove tobožnje pobožnosti. Ja, pak, pretpostavljam da u njemu ima više poligamije negoli u Bagdagu, samo što se u Torontu ona drugačije zove.

Puritanski duh stiješnjen u kolektivnom pamćenju Torončana još živi.

To-ron-to: "mjesto sastajanja" na jeziku Huron Indijanaca, u koje 1615. stiže prvi Europljanin, francuski trgovac , krznima Etienne Brûlé. Iroquois Indijanci potom istjeruju Huron Indijance a njih, pak, potiskuju Indijanci iz plemena Mississauga. Francuzi u malo ribarsko naselje stižu 1720. i da bi se zaštitili od Engleza podižu utvrdu - Fort Toronto, kasnije preimenovanu u Fort Rouille. U njoj 1751. žive pekar, kožar i nekoliko vojnika čija je zadaća bila da pomoću četiri topa štite utvrdu od upada engleskih trgovaca. Pariškim sporazumom iz 1763., te pobjedom Engleza, okončava se Anglo-francuski rat. Prvi francuski doseljenici zauvijek bivaju potisnuti s ovih prostora. Indijanska plemena iz Mississauge, Englezima prodaju Toronto i okolno zemljište za 1700 funti, te za: desetak bala vune i lana, 160 deka, 8 bačvi baruta, 100 kilograma duhana, 432 noža, 120 zrcala, 60 običnih šešira i 24 ukrašena čipkom, 432 udice i 96 galona ruma. Na šumovitim i močvarnim terenima oko tvrđave ponovno preimenovane, ovoga puta u Fort York, gmižu zmije, šeću medvjedi; jeleni, lisice, zečevi i divlje patke žive slobodno a komarci caruju. Pred sam kraj XVIII. stoljeća, u Yorku je 40 kuća sa 240 žitelja. Postoji krčma i kolska cesta od 33 milje, nazvana Yonge Street, danas 1.178 milja duga i u Guinnessovu knjigu rekorda uvedena kao najduža ulica na svijetu. Ostale ulice mahom su od blata (Torontsko blato biva nadaleko čuveno), kasnije prekrivene daskama (pa kao i kuće, podliježu čestim i velikim požarima), a njima šeće toliko svinja koje žderu otpad da je York (Toronto) jedno vrijeme nosio zvučno ime Hogtown (Grad prasaca). Na te blatne ulice pokatkad zaluta koji vuk, njima šeću medvjedi, pogotovo cestom koja se danas zove Bay, a u kojoj niti sto pedeset godina kasnije niču luksuzne trgovine, banke, pedesetokatni neboderi od aluminija, čelika, bronce i stakla, u kojoj je svjetska burza. Godine 1810. York, a od 1834. do danas opet Toronto, broji 680 duša smještenih u 107 kuca (27 jednokatnih; ostale su prizemne). Moglo bi se reći - grad je rođen. Tih godina, krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, ima raznih zabava za puk. Postoje jedna vatrogasna kola na konjsku vuču s ručnom crpkom za vodu, pa ih ljudi dolaze gledati; u knjižnici je 100 knjiga, narod posuđuje i čita; najnoviji modeli europskih šešira kupuju se kod izvjesnog Samuela Jacksona, pečena teletina, ovčetina i pivo naručuju se u Jordanovom hotelu, a Rock, frizer iz Londona, puderom praši i kovrča perike muške i ženske. Apotekar Joseph Cawthra, osim lijekova i zavoja, prodaje još i cipele, šešire, pribor za jelo, škare velike i male, džepne satove, čaj, duhan i igle. Kod Quettona, kupuje se roba iz New Yorka i Londona: bademi, dugmad, voštanice, prašak za zube, naušnice, džin, udice, maramice, grožđice, čajnici, božične guske, češljevi od bjelokosti. Putujuće kazališne družine posjećuju grad; trbuhozborci, pjevači i recitatori uveseljavaju publiku svojim farsama i tragedijama.

U to vrijeme "moja" Bregovita ulica (Via del Monte) u Rovinju, poprima izgled koji do danas čuva. Župna crkva Sv. Eufemije već je sagrađena, a u franjevačkom samostanu, dovršenom 1710. prilično je živo, mnogo se čita i dobro se jede. Dok je Etienne Brûlé trgovao krznima oko nenaseljenih obala jezera Ontario, Rovinj je (u prvoj polovici XVII. stoljeća) imao 3500 stanovnika. Na otoku Katarina većc u srednjem vijeku nastanjuju se pustinjaci, u XV. stoljeću na njemu žive Serviti, koji podižu mali samostan sa zvonikom. Na Crvenom otoku, nekoliko fratara iz reda "opservanata" gradi svoj samostan kojeg 1809. francuska vlast ukida. Ulice su kamene, zapljuskuje ih more i peru ih kiše. Nema blata. Ima crvene zemlje istarske koja poslije olujnih noći, vjetrom i neverama nošena, kao memento leži posvuda prosuta. Dvigrad je tad već bio mrtav. Na veličanstvenim srednjovjekovnim zidinama unutar kojih je bujao život, preko nekada više od 220 zgrada s brojnim pučanstvom, crkvom, izvorima vode i širokim bunarima, danas se prostiru korov i bršljan. Tako to valjda ide. Gradovi su kao ljudi. Neki umiru ranije, neki kasnije. Neki podliježu bolestima i užasnim ratovima pa iščezavaju, neki se stisnu i šćućureni šute, preživljavaju i pamte.

Rođen kao kakav mali div, Toronto divovski i raste: brzo i ogromno. Dvadesetih godina prošloga stoljeća dolaze prvi imigranti - Englezi i Škoti. Sa 720, broj stanovnika raste na 9250. Godine 1814. bilo je 20 trgovina, 1834. ima ih 100. Broj kuća popeo se sa 117 na 1014. Niču krčme, mnogo se i slobodno pije. Piju svi: učitelji prije nastave, svećenici prije propovijedi, suci prije (i za vrijeme) suđenja, piju političari, pije puk, piju čak i djeca. (Danas je pijenje pod strogom kontrolom: restorani za točenje alkoholnih pića moraju imati posebne dozvole, a alkohol se prodaje isključivo u za to specijaliziranim dućanima.) Sredinom XIX. stoljeća Toronto ima 30.000 stanovnika a 152 krčme i 206 pivnica. (Usporedbe radi, Beč 1848. broji 400.000, a Zagreb 20.000 duša.) Podižu se tvornice, posao cvjeta. Rađa se nova klasa, a s njom 1822. prva banka i prvi kućni toaleti.

Siromašni se, međutim, nisu bogatili. Gradili su brvnare, barake i daščare s prozorima prekrivenim krpama ili uljanim papirom, spavali su na madracima punjenim korom od drveta ili slamom, malo tko imao je stol i stolice, jelo se iz drvenih tanjura, kuhalo se na otvorenoj vatri a svijeće su se pravile od topljenog loja. [1]

Plinska rasvjeta puštena je u Torontu 1842. godine. (Minijaturni Rovinj javnu rasvjetu dobiva 1815.) U Rijeci 1845. već svira Lizst, a staru Guvernerovu palaču od 1780. krase lusteri iz Murana.

Nekada kristalno čiste vode zaljeva na kojemu leži Toronto, pretvoriše se u kloaku. Francis Collins, pisac i vlasnik novina Canadian Freeman, 1830. piše:

Sve smeće grada - mrtvi konji, psi, mačke, izmet - u hrpama stoji na ledu i čeka da za koji dan potone u vodu koju koristi gotovo čitavo stanovništvo na obali Zaljeva. Na svakom koraku su ustajale zelene bare iz kojih isparava nezamisliv smrad. Iz dvorišta i podruma širi se zadah truleži.

Godine 1832. kolera u Torontu odnosi 237 života, a dvije godine kasnije 750 - gotovo desetinu stanovništva. Podižu se prve bolnice. Otvaraju se sveučilišta. Div se budi i ogromnim koracima pokušava uhvatiti korak s vjekovnim civilizacijama. U njegovo naručje trče ljudi sa svih meridijana. Ta trka, to sklanjanje, taj bijeg od starina i povijesti inkapsuliranih na prostorima mnogo manjim od ovih sjevernoameričkih, traje do naših dana. Je li se to prošlost istrošila, jesu li stare civilizacije u svojoj stagnaciji i djelomičnom raspadu postale neinspirativne, pa čovjek ne odolijeva želji da sve započne iznova? Ljudi su hrlili na novi kontinent, ali vukli su za sobom povijest svojih predaka, kolektivno pamćenje i tradicije. Možda se zato Kanada doima plagijatom. Možda zato Kanada podsjeća po nekim stvarima na lošiju, po nekima na bolju imitaciju Staroga Svijeta, na kič doveden manje ili više do savršenstva. Tako, Torončani prve glasovire kupuju 1858. od stolara i Nijemca došljaka Theodora Heintzmanna koji ih izrađuje u svojoj maloj kuhinji u centru grada; Sarah Bernhardt gostuje u zgradi Opere (1600 sjedala) godine 1881.; Ned Hanlan 1880. postaje svjetski prvak u veslanju; udareni su temelji dječje bolnice, danas jedne od najboljih te vrste u svijetu; krajem devetnaestog stoljeća Toronto ima 200.000 ljudi i 100.000 bicikala; osnivaju se radnički sindikati, u tvornicama izbijaju štrajkovi; ulice osvjetljava električna a ne više plinska svjetlost; gradska knjižnica 1887. ima fundus od 30.611 knjiga, a čitava Kanada 12.000 telefona. Više negoli ikada ranije, Kanada se primiče Europi. Div se uspravlja; preko oceana pruža ruku ostatku svijeta. I svijet dolazi. Dolaze bogati i školovani, dolaze obespravljeni i siromašni. Dolaze oplemeniti ovu zemlju. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Toronto ima 600.000 stanovnika od kojih trećina u njemu nije rođena. Iz prenaseljene Škotske, iz pregladnjele Irske, iz ratovima opustošene Europe, doseljenici po rubnim naseljima Toronta, zajedno s domorodačkom sirotinjom, tavore u vlastitom smeću i otpadu, u prenapućenim barakama. Njihova djeca ne sviraju na glasovirima Theodora Heintzmanna nego rade u mlinovima i tvornicama, na ulicama prodaju novine i čiste cipele užurbanih graditelja, bogatih bankara i zemljoposjednika, "očeva" nove nacije. Mnoga djeca prose i kradu. Ukrajinci rade u stočnim pogonima i na preradi mesa; Židovi iz Rusije i Istočne Europe otvaraju tržnice; Makedonci i Grci nastanjuju se u blizini željezničke pruge koju usput i održavaju; Talijani grade ulice, mostove i kuće; bogatiji Grci drže pekare i slastičarnice, Kinezi praonice i restorane.

I danas ima puno sirotinje u Torontu. Kako stvari idu, bit će je sve više. Novopridošlice iz bivše Jugoslavije to doživljavaju kao veliku traumu iako im je scenarij poznat. Slika o zemlji prosperiteta ubrzano se u njihovoj svijesti urušava. Većini je suđeno da nastavi živjeti kao i ranije, na rubu. Razlika je u tome što ovdje gmižu brže nego što su gmizali kod kuće. Ovdje nemaju vremena zastati i omirisati godišnja doba jer godišnja doba ne mirišu a i ima ih samo dva - zima i ljeto. Nekima se ispuni san o redovnom odlasku u shoppinge u "Eatons" umjesto u "Zellers" koji je gori od tršćanskog Ponte rossa. Ponte rosso bar je na otvorenom, a to je činjenica od izuzetne važnosti jer ovdje, sve što je na otvorenom na velikoj je cijeni. Broj turista koji godišnje posjeti "Eaton's Shopping Centre" ravan je broju onih koji posjete Nijagarine vodopade a veći od onih koji posjećuju nakaradni dvorac Casa Loma. "Eaton's" je duboko pod zemljom i visoko iznad zemlje. To je natkriveni grad obložen naslagama betona, ponos Torončana. To je užas. A u Torontu, tih "Eaton'sa" raznih naziva, tih podzemnih gradova oboljelih od štakorskog sindroma ima preko dvjesto pedeset, svaki sa sto do osamsto trgovina, sa tisuću do osam tisuća parkirališnih mjesta. Ljudi gmižu, žvaču i piju (da ne gube vrijeme), rijeke ljudi teku utrobom zemlje. Ti shopping mallovi - šetališta za kupovinu - s dječjim vrtićima, liječničkim ordinacijama, kino dvoranama, kafićima, diskotekama, tržnicama, samoposlugama, s ogromnim robnim kućama, zlatarnicama, prodavaonicama automobila, s vodoskocima, postolarima, fotografskim laboratorijima, s knjižarama, s plastičnim palmama, punjenim galebovima i klupama za odmor, glavna su subotnja razonoda većine građana. U njima nedostaje samo jedna sitnica: prozori. U njima, tim shopping mallovima, nema se što otvoriti prema nebu. Do njih ne dopire sunce. U njima se samo kruži i kruži. Ni pogled nema kamo odlutati.

 

Mnogi bogati Kanađani još uvijek žive u uvjerenju da se novcem može sve nadomjestiti, pa tako i čitav europski srednji vijek: europsko slikarstvo, europska arhitektura, europski zamkovi. Pošto Kanada nema europski srednji vijek, Sir Henry Pellat odlučuje bar jednim građevinskim detaljem naknadno mu udariti temelje u Torontu. Između 1909. i 1911. posvećuje život i novac (četiri i pol milijuna dolara) izgrađni "pravog" srednjovjekovnog zamka u srcu grada. Oko tog zamka u srcu danas četveromilijunskog Toronta i vrlo blizu siromašne kineske četvrti, koncentracija ugljen monoksida prelazi razinu dozvoljene i ptice ne pjevaju. Iz Europe Sir Henry Pellat doprema tkaninu, staklo, namještaj, mramor; iz Azije tikovinu, a hrastovo i kestenovo drvo iz Sjeverne Amerike. Klesari dolaze iz Škotske. Casa Loma, ta karikatura jednog čednog romantičarskog sna, ima 98 soba, 30 kupaonica, 25 kamina, tri staze za kuglanje, staklenik u ružičastom i zelenom mramoru s vratima od bronce i s kupolom u vitražima. Većina onoga što je zamak ispunjavalo, prodano je na javnim dražbama 1923. i u bescjenje jer, Sir Henry Pellat je bankrotirao. Casa Loma imala je konjušnice do kojih se stizalo iz unutrašnjosti zamka tunelom 2,4 kilometra dugim. Sir Henry Pellat obožavao je konje. (Kad je bankrotirao, svog omiljenog Princa prodao je za umjetno porculansko zubalo.) Ti konji cupkali su po keramičkim pločicama dopremljenim iz Španjolske, a spavali su u boksovima od mahagonija s pločicama od osamnaestkaratnog zlata na kojima su bila ispisana njihova imena. U Zamku je bilo 5000 žarulja. Svaka zima progutala bi 750 tona ugljena. Zamak je imao dizalo, zatvoreni bazen, dvanaest telefonskih linija i veliku fontanu. Bio je ispunjen tapiserijama, slikama, kristalom, porculanom, namještajem, tepisima, srebrninom iz svih krajeva svijeta. Sir Henry Pellat umro je 1938. gotovo u bijedi, u minijaturnoj kući u predgrađu Toronta, sam.

U siječnju 1995. "General Motors" objavljuje dvodnevni natječaj za popunu 8.000 radnih mjesta. Dolaze ljudi iz čitave Kanade. Pred administrativnom zgradom logoruje 25.000 osoba na temperaturi od -18 stupnjeva Celzijusa. Atmosfera je začuđujuće prisna; pričaju se vicevi, pjeva se, razmjenjuju se suhi kolačići i keksi, kava i čaj iz termosica. Duh optimizma i bratstva nadvio se nad armijom nezaposlenih. Vjera u kolektivitet ukazivala je na bolje sutra. Godinu dana kasnije, 1996, "General Motors", ne zaposlivši niti jednog od 25.000 intervjuiranih, objavljuje priopćenje za javnost: Okolnosti su promijenjene. Žao nam je.

Od Casa Lome do "General Motorsa". Megalomanija kao pokriće za otuđenost i siromaštvo. Megalomanija kao lijek. Megalomanija kao utjeha. Toronto ima 40 televizijskih kanala koji će se za godinu dana udvostručiti. Kanada ima golemu prirodu u rezervatima. Toronto ima goleme parkove s mnoštvom putokaza u kojima se točno zna gdje se smije sjesti a gdje jesti. Toronto ima velika groblja ali su zato grobišta mala, kao uglavnom svuda u svijetu.

U Torontu ima desetak groblja jer sav ovaj narod mora se na kraju negdje smjestiti. Bilo da su u centru ili od njega udaljena, sva su torontska groblja u naseljima; oko njih, u neposrednoj blizini obitavaju živi, oko njih su trgovine, zgrade, parkovi, ulice, vjeverice, automobili kruže. Mrtvima je lako prići. Pokraj njih se svakodnevno prolazi, do njih dopire dječja vika. Grobovi nisu razdijeljeni u parcele, kao kod nas. Grobovi nisu ograđeni. Groblja su zapravo zelena polja prošarana raznim, što uzdignutim, što položenim kamenim pločama, niskim stablima i cvijećem, pa se ne zna gdje jedan grob počinje a drugi završava. Ima groblja za bogate i onih za siromašne. Ima ih starih (od 1850.), ima novih. Na torontskim grobljima nema čempresa. Čempresi su na mojim grobljima kod kuće gdje se vide izdaleka. U vodičima piše da je ulaz u groblja slobodan, a obilazak besplatan. Torontska groblja zapravo vrlo su lijepa. Ipak, bilo bi tužno umrijeti u Torontu.

Lijepo je u dijelu grada koji se zove Beaches (Plaže). Tu nema shopping mallova. Tu ima malih restorana i malih ekskluzivnih trgovina s ukusno uređenim izlozima. Tu ima ateljea, galerija i pijeska uz jezero. Ima antikvarijata i Europe u originalu. Tu se može sanjariti, apsolutno se tu može sanjariti i to ne treba fotografirati jer, Beaches su same po sebi uspomena, nije ju potrebno prizivati i u njoj, toj uspomeni osjećaš se zaštićeno i sigurno. No, na Plažama ne može živjeti svatko jer je skupo, a i da može, iz njih mora svakodnevno izlaziti pošto je Toronto negdje drugdje. Zato na Beaches ne treba odlaziti često. Tamo srce kuca prejako, tamo je smijati se vrlo lako, tamo šume valovi i nekakve krošnje šušte na vjetru, tamo ima (slatkovodnih, doduše) galebova i pučine, tamo se uopće ne mora govoriti, a ne kao što neki "naši" u Torontu govore brzo, brzo i besmisleno i sve u krug bez kraja, a pritom broj riječi koji obrću svakim danom postaje sve manji, sve bazičniji, kao u udžbeniku za početni tečaj stranog jezika jer, život u Torontu također je bazičan, prizeman, vrlo prizeman i štur i jer čovjeka u Torontu hvata strah.

Izbjeglice i doseljenici od prvog malog viska novca odmah kupe aparat za fotografiranje. Kao da su na turističkom proputovanju, ovi što su ostali bez domovine, bez kuće, bez rodbine, bez posla, bez jezika, mahnito škljocaju. Pravljenje fotografija postaje nadomjestak za amneziju od koje gotovo svi bolujemo. Naša amnezija, nimalo nalik na onu staračku pri kojoj su događaji iz prošlosti do najmanjih (pa i besmislenih) detalja jasno i oštro urezani u sjećanju, dok najnovija zbivanja plutaju ka otocima bijele magle, naša amnezija omogućava preporod. Ili, bar iluziju o preporodu. Naše su prošlosti oblaci, prazni prostori ispunjeni blještavom bjelinom, kroz njih se tone u ništa. Čini se da su ljudi kojima je prošlost oduzeta, upravo oni koji najviše fotografiraju. Svatko tko živi u industrijaliziranom društvu prisiljen je postupno se odricati vlastite prošlosti. [2]

U težnji da od manipuliranog objekta, od bića koje biva etnički očišćeno ili humano preseljeno, koje, da bi jelo i kopuliralo, zaboravlja čarobni, uzbuđujući, preporođujući čin neposluha, koje se kao krtica, kao hrčak, kao štakor, zavlači u ništavilo vlastite svijesti i u košmar svoje podsvijesti, u težnji da, preletjevši Atlantik, daleko od povijesnih, političkih, nacionalnih imperativa i prijetnji, povrati bar privid o vlastitoj preobrazbi u subjekt, u aktivnog participanta svog mikro-mikrokozma, gotovo svaki novi bivše-jugoslavenski doseljenik, hvata se fotografskog aparata. Fotografiranje za njega postaje jedan od najbezbolnijih načina za kreiranje privida o učestvovanju... On postaje aktivan, on postaje voajer, on ovladava situacijom. Tu upada u drugu stupicu. Vjerujući da malim i najčešće jeftinim aparatom bilježi značajnosti svog novog života, on se od njih, od tih značajnosti, od događanja uopće, sve više udaljava. On nema vremena uključiti se jer - škljoca. On tako ignorira ono što se oko njega događa i smanjuje duševnu bol, približava se novom svijetu velikih praznih prostora, novoj amneziji. Fotografiranje je u suštini čin neinterveniranja. Jer, čovjek koji se umjesto za život opredjeljuje za fotografiju, čovjek koji bilježi, ne može ni intervenirati ni sudjelovati. Fotografije su dokaz pseudoprisustva i potvrda odsustvovanja...one su ishod pokušaja da se uspostavi dodir sa jednom drugom stvarnosti ili da se ta druga (sada daleka) stvarnost poima kao vlastita. Ne znam prognanika i izbjeglicu, a upoznala sam mnoge, (ovdje bismo ih mogli nazvati "les emigrants nouveaux") kojemu fotografije, kako obiteljske, tako one grada, sela, mjesta koje su napustili, ne predstavljaju ne nešto značajno, nego ono najznačajnije što pri odlasku treba ponijeti. Znam ljude kojima to nije uspjelo. Spašavajući goli život, i spasivši ga, oni kasnije doslovno umiru, oni gube uporište, oni obitavaju u vakuumu, oni nemaju na čemu graditi novi početak. O, krasne li utjehe, divnog li utočišta, kad u debeloj osami (a to znači s puno doseljenika okupljenih oko stola u kakvom polunamještenom stanu torontskog nebodera), kolektivno nadvijeni nad hrpom fotografija, što onih iz prošlosti, što aktualnih, naši novi emigranti recikliraju stvarnost. Ovdje se jasnije negoli možda na Balkanu, osjeća koliko je reciklaža sastavni dio suvremenog svijeta. A uz pomoć fotografskih slika, stvari i događaji poprimaju nova značenja, dobivaju novu funkciju; snimljen život više ne služi da bi se lijepo razlikovalo od ružnog, istinito od lažnog, korisno od beskorisnog, vec da bi se, taj fotografiran, taj "uhvaćen" život sagledao kao sličan, kao analogan jednom drugom, drukčijem životu. Artefakti prošlosti uporno se recikliraju. Reciklirani klišeji postaju meta-klišeji. Mazohističko prizivanje prošlosti iz koje su emigranti izbačeni, ma koliko bolno bilo popunjavanje mentalnih praznina nadomjeskom realiteta, zapravo je spašavanje vlastitih života od vlastitih zaborava, zapravo je zaštita od novih patnji koje vrebaju iz nove stvarnosti. Fotografiranje je način da se stvarnost prisvoji, porobi, a tu novu stvarnost, već traumatizirana, mentalno opustošena nova emigracija doživljava kao čvrsto ukorijenjenu, žilavu i nepristupačnu. Snimajući je (Nijagarine vodopade, izletišta, parkove, zamkove,prometne ulice, privatne kuće, velike i male, nebodere, trgovine, pa i groblja), emigracija vjeruje kako se u tu zapravo ksenofobičnu stvarnost uključuje. Istovremeno, gotovo patetičnom strašću rujući po slikama iz domovine, ona, ta emigracija, stvarnosti za koju osjeća da nestaje, stvarnosti koja, kako vrijeme prolazi postaje gotovo šuplja, daleka, neprepoznatljiva, pridaje važnost koju ona više nema. Stvarnost je nemoguće posjedovati; moguće je posjedovati (i biti opsjednut) slikama jer, kako bi rekao Proust, nemoguće je posjedovati sadašnjost, moguće je samo posjedovati prošlost. Fotografije nisu toliko sredstvo za prizivanje uspomena, koliko su invencija, fantazija tih uspomena, odnosno njihov nadomjestak. Kroz fotografski aparat gledane, egzotične pojave čine se bliske, intimne; poznate stvari postaju male, apstraktne, strane, veoma udaljene. (Primjerice, Bosna.)

 

Dvadeseto stoljeće, što se više približava svome kraju, to više postaje vrijeme posjedovanja i vrijeme nostalgije. Čovjek u dvadesetom stoljeću paradoksalno opstojava raspet između uloge posjednika (stvari, ljudi, uspomena, novca, znanja) i posjedovanog subjekta i objekta (oduzimaju mu se vrijeme, uspomene, emocije). Čas je nasilnik, čas žrtva nasilja. U trenucima velikog zamora, u trenucima kad se ispražnjen počne urušavati u sebe (ako prije toga ne pobjegne u osamu, u zatvor ili na psihijatriju), on priziva nostalgiju kao spas. U Sjevernoj Americi danas postaje moda odlaziti živjeti u divljinu ili u poluizolaciju. Ljudi se odriču kuća, automobila, organizera, telefona, i pokušavaju se vratiti u devetnaesto stoljeće. Vesele se svježem mlijeku u staklenoj boci koje im lokalni seljak svakog jutra ostavlja pred vratima. Voze bicikle. Beru poljsko cvijeće i obrađuju zemlju. Prag je pun Amerikanaca koji po iznajmljenim sobama žive "po češki", od novca zarađenog davanjem instrukcija iz engleskog. Drugi, koji ostaju, unutar velikih sjevernoameričkih gradova prave svoje male, visokim zidovima ograđene gradove u koje je pristup dozvoljen samo probranima. Unutar tih gradova u gradovima, oni prave vlastita umjetna jezera, imaju vlastite tvrtke, škole, ceste, imaju svoje ferale koji te ceste osvjetljavaju, imaju novo drveće, policiju. Oni, kad pričaju za kamere, smiješe se i kažu da su sretni. U bivšoj Jugoslaviji, a najviše u Bosni, dva milijuna raseljenih više ne zna sa sobom što bi. Oni se više i ne plaše. Kada se plašimo, pucamo. Oni se sjećaju. Oni koji su iz bivše Jugoslavije odnedavna ovdje, oni škljocaju. Kad smo nostalgični, fotografiramo. Sada je doba nostalgije, a fotografije aktivno promiču nostalgiju. Svaka je fotografija memento mori.

Dok čitam Watermark (Vodeni žig) Brodskog, saznajem da je Brodsky umro. Počinjem strahovati da u što god uložim srce, to izdahne. Brodsky, koji naizgled nehajno, za površnog promatrača čak i osorno, podnosi svoje dvadestčetverogodišnje izgnanstvo, u Vodenom žigu kao da nagovješćuje odlazak (on stalno nagovješćuje odlazak, onaj metaforični i onaj stvarni). Kad je već morao još jednom umrijeti, kako mu se omaklo da to ne učini u Veneciji u koju sedamnaest godina dolazi umirati zimi, u Veneciji u kojoj se magle spuštaju nečujno, a veoma brzo, u kojoj magle, svojim kopljanicima, toj prethodnici pješadije, najavljuju dolazak njihova Kralja. Nečujno i vrlo brzo. [3]

Kako je to Brodsky umro u New Yorku, kad je već odlučio umrijeti zimi, jer Brodsky je zaista umro zime 1996., nečujno i vrlo brzo. Ali Brodsky je jedna sasvim druga, mučnija i složenija priča. Brodski je priča čiji moto glasi: perfectus vero cui mundus totus exilium est i u kojoj mnogi nam znani i neznani, živi i umrli, izgnani, prognani i raseljeni pisci naći će svoje poglavlje. Prognan pisac nalik je na psa ili na čovjeka kojeg, zatvorenog u kapsuli, katapultiraju u svemir (više nalik na psa, naravno, negoli na čovjeka, jer ni čovjeka ni psa nikada i ne pokušavaju vratiti). A piščeva kapsula, njegov je jezik. Da bismo metaforu zaokružili, dodajmo kako naš svemirski putnik ubrzo spoznaje da njegova kapsula ne gravitira prema Zemlji, već prema vani, prema kozmosu. [4]

Nemam ovdje Brodskog na hrvatskom. Nemam ga niti na ruskom, a ruski i ne znam. Njegovi Gladijatori na engleskom, preda mnom su, preda mnom su mnoge njegove pjesme, gledam ih, samo ih gledam i opraštam se. [5]

 

 

 

 
[1] Claire Mackay i Jonny Wales: The Toronto Story, Annick Press LTD. 1990. Prijevod D.D.

 
[2] Navodi kurzivom su iz: Susan Sontag, On Photography, Straus and Goriux, New York, 1978. Prijevod D.D.

 
[3] Joseph Brodsky: Watermark, Farrar, Straus & Giroux, New York, 1992, str. 132. Moj prijevod.

 
[4] Joseph Brodsky “The Condition We Call Exile”, New York Review of Books (21.siječnja 1988.), str.16-19.

 
[5]

Kažemo vam zbogom,

do susreta – u grobu.

Naše vrijeme se približava.

Pa, kakvo je ono bilo?

Osvojili nismo.

Umrijet ćemo u areni.

Utoliko bolje.

Oćelaviti nećemo

zbog žena i pijanstava.

... I nebo nad Koloseumom

jednako je plavo

kao nebo domovine,

koju uzalud napustih

u ime istine,

i

za dobrobit Rimljana.

Svejedno,

mi nismo uvrijeđeni.

Jer, zašto bismo bili?

Izgleda

samo,

zvijezde su odlučile...

Naše vrijeme se približava.

Publika je na mjestima.

Umrijet ćemo u areni.

Ljudima treba zabava.

(Moj prijevod)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 26. Dec 2024, 20:23:38
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.13 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.