Sava Vojvodić je imao sve manje uspjeha u organizovanju srpskih parohija u okviru ruske crkve. Tu je bila još jedna okolnost, srpski sveštenici su se navikli na neorganizovanost više uprave, pa su se počeli ponašati kao usamljeni strijelci, i na parohijama činiti onako kako to njima lično odgovara, manje mareći za crkvene kanone.

U Americi 1916. godine ima trideset srpskih crkveno-školskih opština i jedna u Kanadi, sa trideset dva vjeroučitelja.

U ruskoj patrijaršiji je dobro shvaćeno stanje među srpskim vjernicima, pa je učinjen novi pokušaj. Arhiepiskop Jevdakim saziva Kongres Srpskih Sveštenika, nakon čega slijedi izmjena ustava Arhiepiskopije i u njemu administrativne podjele srpskih parohija. Formirana su četiri okružna protoprezviterata; Istočni, Srednji, Prvi zapadni i Drugi zapadni, i izabrane starješine. Sveštenici su to formalno prihvatili, ali kako im je odgovarao nered, ni ovim pokušajem nije došlo do pomaka.

Ruski sinod iz Moskve u Ameriku šalje 1917. godine sinđela Mardarija Uskokovića za načelnika srpske misije u Americi. Njegovim dolaskom će započeti novi odnosi, i u njegovo vrijeme će se dogoditi krupne promjene u organizaciji Srba i srpske crkve.

Svjetovno Ivan Uskoković rođen je 1889. godine u uglednoj kapetanskoj podgoričkoj porodici. Nakon školovanja u Podgorici i Beogradu zamonašio se u manastiru Žiča, i u svojoj dvadesetoj godini života postao jerođakon Mardarije Uskoković. Mitropolit srpski Dimitrije ga upućuje u srpsko podvorje u Moskvu. Tamo završava bogosloviju i duhovnu akademiju. Po nalogu svetog sinoda ruske pravoslavne crkve i generalštaba, sada već jeremonah Mardarije, obilazi slovenske zarobljenike iz austrougarske vojske, po Sibiru i Turkestanu, gdje je držao bogosluženja i predavanja. U Rusiji ostaje dvanaest godina, stiče visok ugled i dobiva značajne funkcije u ruskoj crkvi.

U svojoj dvadesetosmoj godini sinđel Mardarije dolazi u Ameriku. Pun poleta, a odlučan da srpsku crkvu u Americi vrati pod okrilje starokrajske crkve, planira da stvori srpski duhovni centar sa manastirom i velikim imanjem, koji bi mogao izdržavati srpske monahe, siročad poginulih radnika, kojih je mnogo, i iznemogle, kao i kulturne i školske sadržaje. Kupuje ogromno imanje u Libertivilu kod Čikaga, kasnije će na njemu podići manastir Sveti Sava i pored njega groblje.

Ruska crkva je stalno pri ruci Srbima, ali vodi i svoju politiku. Tako dolazi do ruskog narodnog crkvenog sabora, na kome je za srpskog episkopa izabran Mardarije Uskoković. On je ostao vjeran svom cilju, ne prihvata se, zatražio je prethodnu saglasnost starokrajske srpske crkve.

Na vapaje iz Amerike, kao da je to postalo poslovično, ne stižu odgovori iz Starog kraja gdje se očekuje i kraj rata.

Među vjernicima je opšti nered. Sveštenstvo se organizuje u Srpsko Pravoslavno Svešteničko Udruženje sa sjedištem u Čikagu. Usvaja nacrt pravila i šalje ga u Beogradsku mitrpoliju, sa molbom da ga usvoji, te da riješi osnovno pitanje srpskih vjernika i crkve u Americi.

Ono i što je bilo uređeno, a bilo je zahvaljujući ruskoj crkvi, i to doživljava lomove, jer se ruska crkva, dolaskom komunista na vlast u Rusiji, našla u teškom iskušenju. Dolazi do pucanja veza između ruske patrijaršije i njene sjevernoameričke arhiepiskopije. 1919. godine je sazvan sabor ove arhiepiskopije, pa se pored glavnih pitanja raspravlja i o stanju u dijelu koji čine srpski vjernici. Riješeno je da Srbi konačno moraju imati episkopa, te i izaberu arhimandrita Mardarija za episkopa srpske pravoslavne crkve u Americi.

Prisutni srpski sveštenici su bili u velikom iskušenju na ovome saboru. Saglasni su da bez episkopa ne mogu. Znaju da će vjernici prihvatiti samo episkopa kojega izabere beogradski sinod. Sinod se uporno godinama oglušuje o taj vapaj. Odlučili su da glasaju za izbor Mardarija, vjerujući da je to jedini način da izazovu srpski sinod, i da konačno on donese odluku. Izgleda da je to i bilo tako, jer se već na trećoj konferenciji arhijereja, sada već ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve, našlo i pitanje srpske pravoslavne crkve u Americi. Nije donesena konačna odluka.

Mardarije je očinski bdio nad srpskim vjernicima, radio mnogo na njihovom organizovanju, a naročito oko imanja u Libertivilu. Svuda je nailazio na otpore već potpuno individualizovanih sveštenika, jer ko je on, u ime koga i za koga...?

Konačno, 1921. godine iz srpske patrijaršije je stigla vijest o formiranju američkokanadske eparhije, ali nije i o izboru vladike, što je naročito pogodilo Mardarija. On je svoj izbor s pravom očekivao. Ipak, on je postavljen za administratora do izbora episkopa. To nije zadovoljilo vjernike u Americi, nije ni njega, jer je izostao nužno potreban autoritet funkcije, kao i dalje zaostajanje u organizovanosti među američkim pravoslavnim svijetom.

Patrijaršija ponovo šalje među američke Srbe, sada već, episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića, sa zadatkom da ispita stanje i predloži rješenja. Nikolaj je na nov način plijenio srpske vjernike, ali i druge, te u toku boravka stekao velika poznanstva i još veći ugled. Iz Amerike su slate molbe srpskoj patrijaršiji da izabere episkopa Nikolaja za vladiku američkokanadskog, molbe su upućivane i njemu lično.

Po povratku Nikolaja u Beograd očekivao se brz izbor prvog vladike, ali do toga, na neobjašnjiv način, nije dolazilo u sljedećih pet godina.

U takvoj situaciji, srpski vjernici u Americi, prije svega sveštenstvo, napravilo je mnogo politika oko kojih su se iscrpljivali i prepirali, a jedini koji je svojski radio bio je administrator Mardarije.

Jedni su da episkop bude Nikolaj, drugi su za Mardarija, treći su za nekog trećeg, četvrti su za rusku crkvu, peti su, a i takvih je već bivalo, za samostalnu crkvu Srba u Americi, šesti su za jedinstvenu crkvu Amerike svih pravoslavaca, i još nekih ideja, a sve su one dijelile i svađale vjernike, pa je ta svađa stizala i do Beograda, patrijarha i Kralja.

Kada se konačno očekivalo rasplitanje čvora, iz Patrijaršije je stigla prekomanda za Mardarija, povratak u Jugoslaviju i postavljenje za upravnika Monaške škole u Rakovici. Primio je vijest sa nevjericom, teško je mogao da shvati da treba napusti toliko započetih poslova koji će se bez njegovog prisustva ugasiti. Postupio je po hrišćanskim kanonima, otputovao je u Rakovicu.

Tek tada je nastao onaj veliki nered u američkokanadskoj eparhiji. Patrijaršija nije imala izbora, povratila je Mardarija na staro mjesto, da bi ga, 1926. godine, konačno, i izabrala za prvog episkopa američkokanadske eparije. Bilo je to suviše kasno za savjesnog čovjeka koji je desetak godina tumarao i gazio bogaze. Sve njegove neprespavane noći organizam je pamtio i bilježio, i čekao trenutak da ispostavi zdravstveni obračun, koji je Mardarije sve jasnije i nespokojnije očekivao. Iako načet boleštinama uspio je da zaokruži tri osnovna cilja; srpske vjernike u Americi vratiti Mati crkvi, izgraditi srpski duhovni centar u Libertivilu i uspostavi red u srpskim crkveno-školskim opštinama. A nije bilo lako obuzdavati parohijske sveštenike koji su tridesetak godina "uživali" plodove nereda.

Ipak, zadovoljan učinkom, uspokojio se episkop Mardarije 1935. godine, u svojoj četrdeset šestoj godini života. Sahranjen je u hramu manastira Svetoga Save u Libertivilu koji je njegovo djelo, i u koji je uložio sav svoj imetak.

I ponovo Srbi u Americi nemaju adekvatna rješenja starokrajske crkvene i državne politike, ponovo nerazumno, čak četiri godine bivaju bez crkvenog starješine, episkopa. Istina, episkopijom administrira uvaženi episkop dalmatinski doktor Irinej, ali je to za njega samo usputna stanica, do 1939. godine, kada eparhija biva popunjena sa i današnjim episkopom Dionisijem. On je potpuno nepoznat prekograničnim Srbima.

U svijetu Dragoljub Milivojević rođen je 1898. godine. Bogoslovski fakultet je završio u Beogradu, bio starješina manastira i profesor bogoslovije, te upravitelj Monaške škole u manastiru Dečani, a onda je izabran za vikarnog episkopa moravičkog, i odmah poslije toga za episkopa američkokanadskog.

Potpuno nespreman za poslove koji su ga čekali, bez ikakvih saznanja o prilikama u američkom društvu i srpsko pravoslavnoj crkvi u njemu, bez znanja engleskog jezika, objektivno, njegov učinak nije mogao biti velik, pogotovo, što su parohijski sveštenici takve prilike znali da koriste, i svaki u svojoj parohiji nastavio da radi po svojemu. Uskoro slijedi Drugi svjetski rat kada prestaju svi kontakti sa Patrijaršijom, jer je i patrijarh dopao pritvora i koncentracionog logora Dahau.

Episkop Dionisije je jaka ličnost, sposoban vjeroučitelj i ličnost, i taman se bio snašao i kako-tako objedinio srpske crkve u Americi, a u Starom kraju je na vlast došla komunistička strahovlada, koja je u ideji gušila crkveni život. Ni poštanska pisma nisu saobraćala prirodno, otvarana su od strane policije i uništavana, ili primaoci stavljani pod mač prijetnje. Episkop Dionisije je, tek desetak godina po ratu, počeo da normalno saobraća sa Patrijaršijom, pa je razumljivo što je crkveni život u američkokanadskoj eparhiji išao svojim tokovima, van kontrole Beograda. U to vrijeme su pored njega živjeli i uvaženi episkopi emigranti, Nikolaj i Irinej, koji su bili od velike koristi. Nažalost, oni su uskoro pomrli i ostavili dosta praznih duhovnih prostora koje vladika Dionisije nije bio u stanju da nadomjesti sam.

Komunisti snažno rade na slabljenju crkava u Jugoslaviji, posebno Srpske crkve, njoj su podmetali raskole. Najprije su se izdvojile eparhije skopska, zletovsko-strumička i ohridsko-bitoljska, a uveliko se radilo na podupiranju nezadovoljnika u američkokanadskoj eparhiji. Pod pritiskom državne vlasti održano je zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora srpske pravoslavne crkve u svrhu priznavanja samozvane Makedonske crkve. A kad na njemu nije priznata Makedonska crkva patrijarh Vikentije je, neposredno poslije toga zasjedanja, umro neprirodnom smrću. Na vrlo zagonetan način. Kod Srba u Americi je to bio znak za uzbunu, i sve raširenije uvjerenje da se komunisti uvlače i u vrhove starokrajske srpske crkve. Novoizabranog patrijarha Germana su doživjeli kao komunističkog poslušnika, pa su ga na svim planovima ignorisali, a sebe poistovjećivali sa jedino istinskim nosiocima Srpstva i Svetosavlja.

U tim okolnostima je došlo do beogradskog napada na episkopa Dionisija. Uslijedilo je njegovo smjenjivanje. Srpski vjernici koji vode crkvenu politiku u Americi, većinom su iz četničkih porodica, oni u komunistima vide đavola, svog progonitelja, koji se, eto, uspio ugurati i u vrhove Patrijaršije, i nakanio da se nametne i vjernicima u Americi. Prvi je na udaru vladika Dionisije, a onda su na redu svi oni. Zaprepašteni su. Spremni su za sva sredstva odbrane. U obračunu patrijarha Germana i episkopa Dioniosija, shvativši ga kao obračun Komunista i Slobodnog svijeta, čvrsto su stali uz Dionisija.

Eto, u takvo crkveno stanje banuo je Vule Yelich, predsjednik srpske crkveno-školske opštine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral, ili Sveti Stevan Prvovjenčani u Alhambri. Njegova opština uživa odlučujući ugled kod Srba u Americi, pa je razumljivo da je na nju usmjereno oko episkopa Dionisija, i svih onih koji se bave politikom crkvenog života Srba u Americi. Još do kraja ne shvatajući svu ozbiljnost onoga što se događa oko njega, on se u sve rasprave uključivao iskreno i dobronamjerno, ali kad je sagledao svu ozbiljnost situacije koja vodi ka velikoj podjeli, istorijskom raskolu, gotovo da se uplašio od pomisli da je on izravni saučesnik, nosilac neželjene politike. U njega i njegov dom grunuo je nespokoj koji je naročito pritiskao u vrijeme noćne gluvoće.

Mnoge noći su ostale neprospavane u domovima Yelicha i Jesicha, ali i zapitanost, da li oni moraju biti nesretni zbog nedjela nekih crkvenih ljudi, i došli su do rješenja koje će ih smiriti. Neutralnost. To su odabrali i domamili mirnije snove. Vule će se vratiti temeljnim dužnostima predsjednika, vođenju samo crkve u Alhambri, a političku žeravicu će prepustiti u vještije ruke.

Svađe među američkim vjernicima su u stalnom usponu, jednako i među vjernicima u Alhambri, predsjednik ih ne može da zaustavi, ali može, na tome uporno radi, da se manje raspiruju, a pogotovo da ih ne raspiruje on.

Bila je ovo jedna od najdinamičnijih godina Vulova života u kojoj je doživljavao sve veći zamor, pa je istek mandata dočekao kao najsretnije rješenje za izlaz iz stanja u kojem se nalazio. Koji mjesec poslije toga uslijedila je kulminacija nesporazuma Beograda i Čikaga, patrijarha Germana i episkopa Dionisija.

Srpski arhijerejski sinod donosi odluku o novoj organizaciji crkvenog života kod Srba u Americi. Američkokanadsku eparhiju dijeli u tri eparhije, istočnoameriču i kanadsku, srednjezapadnoameričku i zapadnoameričku. To je odluka koju je zagovarala i ruska crkva prije šezdesetak godina, i Narodno-srpski sabor prije pedesetak godina. Zagovornicima Slobodne srpske crkve je to zgodan povod da ustanu na odlučujući poklič raskola, a i episkopu Dionisiju da se isturi, kao nosilac i spasilac svesrpskih sloboda.

U isto vrijeme je u toku veliki svjetski ideološki sukob, takozvani Hladni rat, na čelu sa SAD koja je nosilac "Slobodne misli", "Slobode" i "Slobodnog svijeta", i na sučeljenoj strani SSSR nosilac "Komunističke tame", kako je to prikazivano iz ugla američke javne riječi. U "Slobodnom svijetu" je stvoren ubilački rječnik, nametnuta opsjednutost strahom od moguće agresije Crvenih, i ubjeđivanje javnosti, da je ona ta, ta javnost, jedina koja može da Oslobodi Ugnjetene narode. Američko javno mnijenje je uvjereno da je jedino ono u svijetu Slobodno, i Pozvano, da oslobađa ostale.

U takvom ambijentu je i većina Srba u SAD shvatala, kao svoju svetu dužnost, da rade na razbijanju komunizma u Jugoslaviji, i da ignorišu sve što je tamo, pa se, eto, došlo i do Patrijaršije koja je po shvatanju tog dijela Srba, samo zbog toga što živi u komunističkom ambijentu, samo po sebi, komunistička, i slučajno zatečeni patrijarh German samo po sebi komunista. Njih treba uništiti, sva sredstva su dozvoljena na putu oslobađanja starokrajskih Srba, a učiniće najbolje srpskim vjernicima, ako osnuju istinsku srpsku crkvu, SLOBODNU SRPSKU CRKVU U AMERICI, jedinoj Slobodnoj zemlji. Prevedeno na praktične korake, treba se izdvojiti iz Crkve pod komunistima, ne priznavati Patrijaršiju, ići u raskol. To će pomoći rušenju komunističkog režima, to će pomoći potlačenom srpskom narodu da dokuči blagodeti Slobodnog svijeta. Dakle, sve to što zagovaraju Srbi iz Amerike je isključivo za dobro svih Srba.

Raskol!

Klicali su nosioci te misli po Americi, a prosti vjernici su u svakodnevnoj borbi za golu egzistenciju, sa slabim engleskim jezikom su van kulturnih i političkih događanja, od svega samo pouzdano znaju da su dobri Srbi i dobri vjernici, pa i o suštini raskola znaju onoliko koliko im se ispriča, i onoliko koliko je taj što priča slatkorječiv i uvjerljiv. Zbog njih takvih kakvi su dolaze oni sa strane, dolaze da drže propovjedi i predavanja, dolaze da prije onih drugih kažu "istinu", da im "otvore" oči, i da ih privole, da i oni konačno preuzmu svetu dužnost, da podupiru stvaranje Slobodne srpke crkve. Nakon tako "obrađenih" vjernika, vrijeme je da i jedini Slobodni episkop odradi svoje.

Episkop američkokanadski Dionisije odbija da izvrši odluku Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve iz Beograda. Pripreme za to je obavio ranije, nije se odazivao na sastanke u Beogradu. Najprije sveštenstvo a preko njih i svi vjernici stavljeni su pred oštar zahtjev izbora, koji je vješto vođenom propagandom pomjeren na izbor između komunističke Titovske crkve u liku Patrijaršije, i Slobodne Srpske Crkve u Americi, koja će se kasnije nazivati i Novogračanička. Kod neupućenih vjernika je to shvaćeno prosto, ko je za komunistu patrijarha Germana, a ko za Slobodnu srpsku crkvu i vladiku Dionisija.

Od napuštanja mjesta predsjednika Crkve, pa sve do čina izjašnjenja, Vule Yelich je uspješno odolijevao iskušenjima prisutnih svađa. Ponašao se po lanjskoj odluci, neutralno. Ali tako više neće moći, jer je svađa članova crkve Svetog Stevana prešla granicu do koje se moglo moliti jedan pored drugog, raskol je uselio i u njene temelje. Nastupio je neizbježan čin od koga je tako uporno bježao. Čin izjašnjenja! Većina se izjasnila za Patrijaršiju, pa je manjini preostalo da napuste do toga trenutka svoj hram i potraže drugi.

Gdje će Vule Yelich?

Najednom, iz mirnog života uselio se u košmar, ovo će mu, kako će pričati kasnije, biti i najmučniji dani u životu. Ponovo ga izdaje dobar san i preuzimaju gluhoće noći. Nije u pitanju samo on, podjelu još užasnije doživljava Kacha, a njeni roditelji i gore od nje. Uspostavila se porodična patnja i beskrajne rasprave. Istinski su vjernici, žele postupiti kako je najbolje po srpski narod, ali ne mogu da se opredjele, jer nisu sigurni koje rješenje je istinski interes Srba. Šta je bolje za srpski narod, i ovdje i u Starom kraju, oni bi samo za to. Ali ne znaju šta je pravo, ići u raskol je najgrđe što su mislili do sada, to su Brankovići prokleti narodnim pjesmama i pripovjestima, ali sve sijede glave tvrde da je baš to, u ovome času, jedino što spašava Srbe. Kako više dolaze i duže objašnjavaju Dusan i Darinka im sve više vjeruju, ali i osluškuju mišljenja Vula i Kache.

Jedan od najuglednijih i najimućnijih Srba iz Los Angelesa čiji je doprinos u toku izgradnje crkve Sveti Stevan Prvovjenčani bio ponajveći, Polich, čvrsto se ukopao u stavu, samo Slobodna srpska crkva je istinito rješenje za sve Srbe. Njegovo mišljenje je za Vulovo ponašanje značilo mnogo, pa je i ovoga puta imao razumijevanja za taj stav, i sam sve bliže bivao uz njega. Polićeva supruga, ugledna dama među ovdašnjim Srbima, postavila se još čvršće uz Slobodnu crkvu, a njen je stav imao uticaja na Kachu, pa je i ona naginjala tom rješenju.

Jednom je Vule učestvovao u podjeli braće, kod crkve Sveti Sava, i ne bi više rado to da radi, pogotovo ne sada. Zbog toga će ostati neutralan, zapravo i jest neutralan, on ne zna šta je pravo, čim to ne zna, znači da se i ne može priključiti jednoj od strana. To je njegovo rješenje. A i nije imao konačno rješenje, neutralnost je samo najčešće razmišljanje, jer on stalno o tome razmišlja, ne spava i razmišlja, a čim razmišlja, jasno je, nije još izveo jasan stav.

I Jesichi i Yelichi su se izjasnili za Slobodnu srpsku crkvu. Mali kamen prevage je izjašnjenje Kralja Petra Drugog. Još jednom je u Vulu proradila zakletva Kralju i Otadžbini.

 

U svim srpskim crkveno školskim opštinama u Americi je nastala mučna situacija, kao i ovdje, sa mnogo nesporazuma, krupnih riječi, svađa, pa i tuča, a u crkvi Sveti Stevan je svega toga bilo, mnogo svađe pa i tuče, i do izjašnjenja je došlo. Manjina se izjaznili za Slobodnu Srpsku Crkvu, za raskol, pa je njoj da se da u potragu za novim hramom i novim vjeroučiteljem.

Imućni Polichi su kupili u Arkadiji hram jedne od američkih crkava, te ga adaptirali u srpsko pravoslavnu crkvu. Dobavljen je i pop. Tako je formirana nova srpska crkveno-školska opština i nastavljen vjerski svetosavski život, ali u Slobodnoj Srpskoj Crkvi, bez blagoslova crkve Mati, koju zbog te okolnosti neće da prizna ni jedna druga pravoslavna crkve u Svijetu. Ona će, pod autokefalnom upravom episkopa Dionisija, tužiti beogradsku Patrijaršiju građanskom sudu SAD, izgubiće parnicu, a Dionisije će biti raščinjen od Srpskog Arhijerejskog Sinoda. No, Slobodna Srpska Crkva će nastaviti da živi, jer žive njeni vjernici, jer živi njihov poglavar, koji će se pokazati vrlo vještim, i uz čiji će se blagoslov izgraditi mnoge srpske crkve u Americi i Kanadi.

U novoj crkveno-školskoj opštini u Arkadiji Vule Yelich će prve godine biti potpredsjednik, a druge predsjednik, i godinama zdušno raditi i značajno doprinositi da nova crkva stane na temeljite noge. On će sve više bivati u uvjerenju da je Slobodna crkva u svemu na pravilnom putu interesa cijelog srpstva, i samo je pitanje dana kada će joj prići i svi ostali srpski vjernici u Americi, a oni će "uzeti" pod svoje i sve nekomunističke crkvene ljude u Jugoslaviji, i tako otvoriti prostore svim pravoslavnim Srbima koji su se "izgubili" pod diktaturom. Tim očima Vule vidi i crkvu Svetog Stevana koja je i njegovo djelo. Ona je njegova iako nije u njoj. A biće, jer će ljudi oko nje jednom da shvate svoju zabludu, prići će Slobodnoj crkvi, a on se tada vratiti u njemu najdraži hram.

Glava 26.

Vule Yelich ne vjeruje u mogućnost vaskrsavanja kraljevine Jugoslavije, a većina Srba u Americi još to vjeruje, ali ni on nikad nije prestajao da želi da se to ostvari. Ono što je kao tri svetinje ponio iz roditeljskog doma, za njega će do kraja ostati dio njega.

Vjera u Boga je stožina njegovog sopstva. Iz toga je i neprolazno nepodnošenje komunista koji ne vjeruju u Boga, Bože me oprosti, ponavljaće Vule.

Ljubav prema majci, naročito kako je počeo da stari, uzvisuje se do nivoa svetosti. Pri svakom pomenu Nje o či mu ovlažuju.

Jedino je treća privrženost, dinastiji Karađorđevića i Kralju Petru Drugom, imala uspone i padove, od fanatične odanosti do ljutnje. Fanatizam je trajao do dvanaestog septembra 1944. godine, do Kraljevog govora, koga je slušao u Africi. Bio je uvjeren u drugačiji ishod rata u Jugoslaviji. Povratak Kralja je bilo samo pitanje dana i časa, jer su Saveznici rat privodili u svoju korist, a Kralj je ratovao uz njih. Iza Govora je bio duboko potišten, kao i svi borci za Kraljevinu. Pa ipak, Kralj je kralj, Vule ga je volio i htio da vjeruje u Njega. Prelazio je preko Njegovih "nestašluka" više nego drugi ljudi odani Dinastiji. I onda kada je napustio suprugu i sina. Kraljica mu nije dala razvod, jer "kraljevi se ne razvode". On se otisnuo u Ameriku, susreo se i sprijateljio sa jednom gospođom srpskoga porjijekla i sa njom će prijateljovati petnaestak godina. Vulovo nerazumijevanje je veće od kako i Kralj živi Los Angelesu, njegovom propadanju svjedoči neposredno, a propadanjem Kralja gasi se i Vulova zvjezda.

Povod za najnovije razmišljanje i žaljenje je u vezi sa rečenom gospođom. Kralj Petar Drugi je umro u četrdesetsedmoj godini života, nakon dugih i teških bolesti, čak i sa tuđom jetrom u sebi. Gospođa mu je bila od velike pomoći u vrijeme bolesti, ali se nametnula u prvi plan oko ispolitizovane sahrane. Ona i Slobodna crkva na jednoj strani, a na drugoj porodica Karađorđevića, još jednom su, po samo Bog zna koji put podijelili srpski narod. Bilo je po njenom, sahranjen je pored prvog američkokanadskog episkopa Mardarija u hramu Sveti Sava u Libertivilu, a ne pored majke u Londonu kako je zahtijevala Njegova rodbina i evropski Srbi.

Umiranjem Kralja u Vulu se lomio dio ličnosti, definitivno je umrla nada povratka na Kraljevinu koja je iako nerealna u njemu ipak nalazila utočište. Nije bio među hiljadama Srba koji su hrlili iz čitavog svijeta na poslednji oproštaj sa Kraljem. Sve do jutros se pitao, je li to bila još jedna greška, do jutrošnjih novina iz kojih saznaje najnoviji, i za njegov um nedvojbeni moralni krah Karađorđevića. Kraljev najmlađi brat princ Andrej koji se već dva puta ženio, oženio se Gospođom. Ona je tim povodom uzela novo ime. Moralni krah je za Vula tim veći što je do poznanstva Gospođe i princa Andreja došlo na sahrani Kralja. Brata!? To je skrnavljenje koje više ne može da razumije, ali je to za Vula Yelicha i vlastiti poraz četrdesetogodišnje odanosti Dinastiji.

Umrla je Majka, umro je Kralj, ostao je vječiti Gospod Bog kojemu se Vule sve više predaje i moli. A moli se za svoje i Kachino zdravlje, kao i za zdravlje čitavog ljudskog Bratstva i slogu u njemu.

U Otadžbini komunisti vladaju čvrsto, kao što hobotnica čvrsto drži plijen na grudima, u spoljnjoj politici su postigli sve što jedna stabilna država može da postigne, a njihovi protivnici, među kojima je i Vule Yelich, stalno su gubili na snazi akcije, i definitivno su na političkoj margini. Godinama je sa bolom svjedočio gašenju te snage, a sada, kada je sve to nepovratno propalo, u njemu je došlo do mira, kao kad planinska žena isprti preteško breme i sjedne da se odmori. Iz dnevnih razmišljanja briše dio prošlosti, da bi nakon smirenih razgovora sa Kachom izgradio stav o novom načinu života.

U buduće, sve će posvetiti ljepotama življenja. Ljepote će planirati Kacha, a on će za to pribavljati novac. Te ljepote imaju da se naslanjaju na pravoslavlje, živjeće po kanonima srpske pravoslavne crkve, kao i do sada, a on i po kanonima istinskog masona. Iz njihovog doma je najurena politika.

 

Kao đače prvače kad se dokopa bukvara i počne da sriče prve riječi, i Vule Yelich je prionuo uz štiva koja uče kako se "pravi" novac. On je i mnogo ranije o tome imao neka saznanja i činio manje akcije. Bio je naumio da se time bavi ozbiljno, ali ga je crkvena politika omela i zavela, izgubio je vrijeme i novac, a već se pita da li je tamo više doprinio ili štetovao. Između crkveno-političkih naboja povremeno je uspijevao i da se vrati na "pravljenje" novca. Ima kuću, pristojnu ušteđevinu i zemljišta u Las Vegasu i Los Angelesu. Malo u odnosu na mogućnosti koje su mu se nudile. Tako razmišlja sada kad je u punom zamahu saznavanja o kretanju cijena roba i kapitala. "Pravljenje" novca u Americi je drska utakmica u kojoj pobjeđuju samo znalci svih aktuelnih strategija i taktika igre, uporni i istrajni igrači, hrabri ljudi, ali i samo oni koji su skloni visokim rizicima sa pokrićem. Pravila igre se svode na kupovinu i prodaju dvaju prostih papira, akcija i stokova.

Vule osjeća da ima kvalitete za tu igru, odlučan je i da je zaigra. Prodao je zemljište u Los Angelesu, i nakon petnaestak godina ulog udesetostručio. Prodao je zemljište i u Las Vegasu, i njega nakon dvadesetak godina udvadesetpetostručio. Uz ušteđevinu to je solidna podloga za igru u koju se upustio. Od sada Vulove glavne novine biće one koje prate kretanje cijena akcija na tržištu. Zaigrao je dinamičnu igru koja će ga sve više uvlačiti u svoje draži, a kako je iz nje sve očitije izvlačio zdrav novac, postaće njen dobrovoljni zatočenik.

U tom dobrovoljnom i čudno slatkom zatočeništvu Yelichi će provesti mnoge godine, u kojim se događaji imenuju "skok" i "pad". Oni će da rastu.

 

Godine i decenije protrčavale su kao da ih je neka sila iskuljavala i odvlačila, po Yeliche neosjetno, jer su živjeli u životnim ljepotama.

"Napravili" su željeni novac i objektivno postali bogati Amerikanci. Promijenili su dvadesetak lijepih automobila, vidjeli ljepote Amerike i Evrope, još dva puta bili u Vulovoj Ježevici i kušali mnoge druge životne draži.

U tom periodu su se zbili i nemili događaji. Pomrli su Kachini roditelji, Darinka i Dusan, umro je i otac Ljubo, ali se to događalo po narodnoj: "Bože po redu", pa su i to podnijeli na razuman način kao prirodno neumoljiv proces.

I u potpuno mirnom periodu života, kako ga nazivaju Yeilichi, u Vula je znao da grune, kao oštar kamen, bol neumirene savjesti.

Raskol!?

Da li je postupio hrišćanski? Da li je to bilo srpsko dostignuće kako je bio uvjeren onda, ili samo još jedno posrtanje kako mu se čini sada? Iako su te misli ponekad navirale nije želio da ih povjerava drugom, pa ni Kachi, dok ih sam ne dovede do kraja. Ali kraja nema, a nemir se sve snažnije nameće. Kad bi došlo do pomirenja dvaju srpskih crkava to bi bio kraj njegovih nesanih noći, tada bi sve sjelo na ravan mirne savjesti, jer nema drugih postupaka koji iskušavaju njegovu prošlost.

Raskolnik!?

Nije bogatstvo samo u novcu. Sada kad ga ima dovoljno zaključuje Vule, duša je nedohranjena i mori ga. Nema spokoja u raskolništvu, ono je u snažnom bočnom udaru na Srpstvo, savjest se buni u mrklim noćima i priziva nespokoj. Nema mirnog sna! Opet je na jednome od temeljnjih početaka svoga sopstva. Savjest priziva odgovornost za čin, i nabraja sve Vulove poduhvate u svijetu raskolnika, koji i nisu mali.

U stasavanju raskolništva unio je znatno više sebe nego je tamo pripadao dušom. Zašto? Zašto nije ostao dosljedan neutralnosti za koju se bio tako jasno opredijelio? Zašto je nagovarao druge, uvukao suprugu i njene roditelje? Zašto se stavljao na čelo raskolničke uprave, bio predsjednik Crkve u Arkadiji? Zašto je tako snažno i uporno veslao u pravcu koji je bio mutan i tada? Kralj!? Povukao ga je Kralj, to je neosporno. Ali zašto za bilo kim, pa i za Kraljem, ako ide stranputicom?

Kralj!

Kad god Vulove misli dođu na pomisao o Mladom Kralju Petru, u njemu mladalački zaigra srce i objavi se odanost Dinastiji. Kralj je propao činom kraja Rata. Vule se ožalostio poslije onog govora koga je slušao u Africi. Ljutio se onda, a sada zna da to nije govorio po svojoj pameti i srcu. Govor je rezultat odnosa snaga u tadašnjoj svjetskoj politici. Ona ga je bezdušno žrtvovala. Bio je to diktat Čerčila, Staljina i Ruzvelta. Kralj je propao kao bezazleno jagnje koje više nikad nije moglo da stasa. Propadao je i u poratnim godinama, propadao je svaki put kad se našao pred izazovom pada. Pa ipak, u Vulu je uporno preživljavala ljubav prema Dinastiji. I ne samo preživljavala, ta ljubav će doživjeti i uzlet, i to u godinama kada Kralj nije značio mnogo više od običnog američkog građanina srpskoga porijekla.

Tome su doprinjele lične osobine Petra Drugog Karađorđevića: kućna odgojenost, visoko obrazovanje i znanje, široka tolerancija, skromnost i pronicljivost, te spremnost na pozdrave i ćaskanja. Vule ga je, u građanskoj odori doživio kao umiljato siroče koje vole svi. A dobro je upoznao građanina Petra Karađorđevića, susretao ga je desetinama puta, pozdravljali su se kao vrli poznanici. Neki put se uključivao i u tjelesnu zaštitu, u vrijeme dok je Kralj putovao po Kaliforniji. Jedno od tih putovanja je stalno u svježem Vulovom sjećanju, i kad god pomisli na njega nasmije se glasno.

U Los Angelesu se okupilo desetak vrijednih srpskih momaka, bivših ratnika, odlučnih da obezbjeđuju Kraljevo putovanje u San Diego. Uz saznanje i odobrenje policije naoružali su se kao da stvarno čuvaju "pravog" suverena, i zadatak shvatili krajnje gardijski. Svečana kraljeva uniforma i blještava odlikovanja su poticala ushićenost pratilaca, naročito se to uočavalo na Radu koji je pod njenim dejstvom posrtao, i postao nesposoban da upravlja automobilom koga će voziti u koloni. A nametao se na zadnju poziciju, ona je najopasnija, ako se gine gine se od pozadi, govorio je i uvjeravao da je za Kralja spreman i poginuti.

Državna policija je predvodila kolonu i krčila put u saobraćaju. Vozilo se neobično velikom brzinom, koju ushićeni Rade nije mogao da prati sa sigurnošću pouzdanog vozača. Uočivši to svi su iz kolone motrili na njega, pribojavajući se nezgode. A ona se dogodila na neobičan način.

U jednoj oštroj krivini sa druma je sletio Radov automobil i nestao u jaruzi, da bi domalo izronio na put, na neobjašnjiv način, i nastavio vožnju na začelju kolone.

Kad su ulazili u San Diego, gdje je ograničenje trideset milja na sat, a kolona jurila sa ubistvenih osamdesetak i uznemiravala građane, za kolonom se otisnulo vozilo lokalne policije koje je zavijalo i nalagalo zaustavljanje. Zadnji, Rade, nije dozvoljavao prolaz, ta njegovo je "da Kralj ni skim ne dođe u kontakt". U jednom trenu su se našli uporedo, policajac i Rade, oba su spustili stakla i galamili. Budući da Rade ne zna engleski jezik, ni kako se kaže kralj, deračio se na policajca i izvikivao: "Kralj! Vidiš li da je kralj! Skloni se! Kralj! Kralj! Vidiš li da je kralj!?" A onda dao gas i još uvjerljivije preprečavao prestizanje kolone. Iz sporednih ulica su se priključivali i drugi policajci, i oni namjerni da sustignu i prestignu kolonu, da je zaustave, ali je Rade manevrisao ispred policijskih vozila, i po cijenu života "štitio" Kralja.

Na odredištu su se policije sastale i izgladile spor. Dok su se oni bavili sporom, članovi tjelesne pratnje su se okupljali oko Radovog automobila, zagledajući mu "rane", a Rade se ponosio činom sa policijom, kao da je zaista spasio Kraljevu glavu. Utvrdivši da je automobil u stanju neznatnih oštećenja, Rade je okrenuo priču na metal, počeo da se hvališe automobilom.

Bio je to jedan od rijetkih automobila koji se putem pneumatike mogao podizati i spuštati. Ušao je u automobil i spuštao ga i podizao. U to je grupi prišao i Kralj. Rade koji je inače sklon šali pokušao je da se našali i sad, šeretski će reći: "Vidi ga, Kralju, kako se diže. Diže li se tvoj?". Njegovo veličanstvo ne bi da primi šalu, ali to je samo Rade, pomisli, pa mu odvrati: "Ne kudi konja kojega jahao nisi", reče pa se obrati prvome do sebe: "Kako si Vule..."

Tako je započeo duži razgovor, u kome će se pričati i o Slobodnoj crkvi, koju je Kralj uzimao za gotovu stvar, pravilnu i jedino moguću pomoć svom Srpstvu. Ali tu je i Vulova neutralnost počela sa iskušenjem, prisjeća se Vule poslije mnogo godina.

Da, Vule Yelić je raskolnik zahvaljujući i Kraljevom uticaju. Zašto je raskolništvo trebalo Njemu? Zaista, zašto?, Vule se pita sa dovoljne vremenske udaljenosti. Da li je to bila samo borba protiv komunista, u cilju spašavanja srpskog naroda kako je govorio Kralj, ili je tu bilo i drugih ciljeva? koje Vule ni danas ne može da prepozna. Koji bi motiv mogao preovladati u Njegovoj glavi, da se bori za cijepanje srpske crkve, odnosno, formiranje nove crkve u dijelu srpskog naroda? Ne, to nikako nije moglo pomoći Srbe u Jugoslaviji, Vulu je to sada jasno, a Kralju je to i onda moralo biti poznato, jer je imao više mogućnosti da se o tome obavjesti.

Ogrešenja episkopa Dionisija su jasna, zakleo se Crkvi na vjernost i poslušnost, a njene odluke nije poštovao ni sprovodio.

Mnogo se toga u ono vrijeme zbivalo oko episkopa Dionisija, a što tada Vule Yelić i većina vjernika nije znala. Nije znala da ga Sveti sinod "odlučuje od sveštenstva i razrešava od uprave Eparhije, dok se njegova krivica konačno ne izvidi i ne presudi". Nije predao dužnost. Latio se političkih sredstava, pisao je: "Predaću ovu dužnost eparhijskog Arhijereja svome narodu, koji me je pre dvadeset tri godine i primio". Zaista se ponio čudno, nakon vremenske distance razmišlja Vule Yelić i pita, kako to vladika može predati narodu vladičanstvo, a ne nadležnom Svetom arhijerejskom saboru koji ga je i izabrao za vladiku.

Vjernicima u Americi se govorilo sve protiv Patrijaršije i njenih organa: "Danas stoji pod komunističkim režimom sa kojim mora da sarađuje pa čak možda i naredbe prima. To bi značilo, da bi, ako bi se ovo usvojilo, Titov režim bio u mogućnosti da slobodnim američkim Srbima —građanima Amerike —naturi svoje komunističko gledište makar i protiv njihove volje. Prosto rečeno, naša bi Eparhija u tom slučaju postala komunistička kancelarija za preobraćanje vjernika Svetoga Save u pristalice Marksa i Lenjina". A Vulu Yeliću su ti argumenti tada bili vrlo logični, i on se zaista plašio za srpsku pravoslavnu crkvu. Prihvatao je bojazan: "Mi u ovome slučaju ne možemo i nećemo primiti diktat Arhijerejskog sabora, jer pošto je pod pritiskom, ko nam garantuje da komunisti neće poslati svoga čovjeka, koji će raditi za račun Komunističke partije". Episkop Dionisije se stavio na branik srpstva od komunista, a Vulu Yeliću je tu uvijek bilo mjesto, pa je njegove riječi potpuno prihvatao: "To ne smije slobodna srpska emigracija da dozvoli, i neće. I Srpska crkva u slobodnom svijetu ne smije to dozvoliti, i neće. Sigurno neće, dok sam ja na njenom čelu u ime Boga i Svetoga Save". Tada Vule nije uočio sve finese ove Dionisijeve izjave, koju ponovo čita u "Slobodi" od 30. maja 1963. godine i uočava, da se on još tada, samozvano, ponašao i predstavljao kao šef svih srpskih vjernika izvan Jugoslavije, što niti je bio niti može biti. Otrgao se od Mati crkve i vinuo nad neupućene vjernike: "Prema tome, ne priznajem ni diobu naše Eparhije, ni dosuđenu mi kaznu... Pozivam svekoliko američko i kanadsko Srpstvo, sveštenstvo i crkveno-školske opštine da se rješenje Svetog arhijerejskog sabora i sinoda kao nepravilno i nezakonito odbaci". A samo nekoliko dana prije ovih izjava episkop Dionisije je potpisao i ovu odluku: "Članovi Svešteničkog udruženja odbijaju sve sugestije, ma sa koje strane one dolazile, o ma kakvim autonomijama naše Crkve u Americi i Kanadi, koje se automatski isključuju zvaničnim stavom i sveštenstva i Eparhije o jedinstvu Crkve..."

U tih nekoliko dana maja i aprila 1963. episkop Dionisije se napotpisivao toliko suprotnih izjava, da sa ove vremenske distance, Vule Yelić, nikako ne može da ih objasni: "Cio Eparhijski upravni odbor na čelu sa episkopom Dionisijem jednodušno i definitivno stoji za duhovno, jerarhijsko i kanonsko jedinstvo sa našom svetom Crkvom u Jugoslaviji... Najodlučnije odbijamo i osuđujemo sve zlonamjerne pretpostavke i neosnovana tvrđenja, data o razaranju jedinstva naše svete Crkve, kao i bezobzirne napade na crkvena i jerarhijska tijela i ličnosti ove Eparhije". Sve ovo episkop Dionisije potpisuje, a nama, neupućenim vjernicima, prisjeća se Vule Yelić, govori o nužnosti izdvajanja iz mati Crkve. A o patrijarhu Germanu izgovoreno je sve najgore, Dionisije ga je uporedio sa jeretikom, a Vule sada čita nekadašnju Dionisijevu izjavu: "I tako, rješio je Duh Sveti i Izborni Sabor SPC, da na stolicu srpskih patrijarha dođe episkop Žički German, neosporno veoma sposoban i darovit čovjek, aktivan i pun svake vrline".

Vule Yelić je opsjednut činom Raskola, savjest ga progoni, ne da mu da bude sretan i spokojan, ne toliko zbog toga što je raskolnik, jer to je postao u najboljoj namjeri i u uvjerenju koje je stekao po informacijama koje je imao tada, savjest ga progoni zbog ličnog doprinosa u svemu tome. Kolebanje je počelo vrlo brzo, možda čak i prije zvanične podjele, jer je i tada bilo ljudi koji su govorili i pisali drugačije, i koji su u Vulu zazivali dublje promisli, kao što je Dr Đoko Slijepčević: "Zloupotrebljavajući svoj položaj i zvanje koje je nosio, vladika Dionisije je zbunjivao, i još uvijek zbunjuje, zavodio i obmanjivao one među nama koji, ne svojom krivicom, znaju malo, ili nimalo, o pravoj, crkveno-pravnoj, pozadini slučaja vladike Dionisija, o prirodi i težini njegovih ogrešenja prema Crkvi, kojoj je dugovao poslušnost".

Raskolništvo je zajahalo Vulove misli i savjest. Tamo nije bilo njegovo mjesto, uvjeren je da je napravio grešku, siguran je da je čin bio na štetu srpskog naroda, i zbog toga on pati sada. U razbijanje srpskog naroda se umješao aktivno, svoju grešku shvata kao grešku iz nehata, ali kad je već došao do spoznaje o grešci, sada, u cilju smirivanja savjesti, dužnost mu je da se aktivno uključi u popravljanje stanja, da se vrati u Mati crkvu, i da radi na pomirenju.

Savjest je neumoljiva čovjekova pratilja i uporna hraniteljka nesna. Pod njenom prisilom još jednom se latio omrznute politike, i još jednom zaveslao u nemirnim vodama. Prvi zaveslaji su učinjeni u svojoj crkvi, Samostalnoj srpskoj crkvi, gdje su vode naročito uzburkane. Odvažio se da potraži istomišljenike.

Iznenadio se brojem članova koji razmišljaju na njegov način, i zatekao ih podosta koji se već ozbiljno kolebaju. Kad su razgovori poprimili šire razmjere, na površinu je sve jasnije isplivavalo opšte rješenje koje je vodilo ka mudrom putu izmirenja.

Ovakvo raspoloženje je zahvatalo sve srpsko pravoslavne vjernike u Americi, kako one koji su za to od početka, i koji su ostali vjerni Srpskoj Crkvi, tako, evo, sada, i one iz Samostalne Srpske Crkve. U svim crkveno-školskim opštinama Slobodne srpske crkve dolazi do oštre polarizacije, novih svađa.

U arkadijskoj crkvi je ta polarizacija postala vrlo oštra i bolna. Rodila se još jedna podjela, do zajedničkog dogovora ne može da se dođe, jer srpska braća po vjeri, još jednom, ne mogu da se mole Bogu jedan uz drugog. Ovo je Vulu Yelichu treći put da se izjašnjava o podjeli vjernika, ali i gotovo svim članovima crkve u Arkadiji. Prethodna dva puta se izjasnio tamo gdje je bila manjina, pa je oba puta morao napustiti hram i raditi na podizanju nove bogomolje. I ovoga puta je na strani manjine, nedvosmisleno se za to opredijelio i izjasnio, ali na sreću nije i po treći put morao da radi na gradnji novog hrama, jer ga je, raširenih ruka ponovo unjedrila crkveno-školska opština Saint Steven's Serbian Ortodox Cathedral u Alhambri. Sa suzom u oku vratio joj se nakon šesnaest godina izbivanja.

 

Činom povratka iz raskolništva Vule Yelich nije smirio savjest ni do stepena u koji se uzdao. Uspokojiće je samo izmirenje. Zbog toga se angažuje na sve načine. Uvjeren je da su raskol učinile dvije politike, dvojice crkvenih veledostojnika, patrijarh German i episkop Dionisije, pa i do izmirenja može doći samo ako se izmire politike, konkretno ta dva čovjeka. Vule neće štediti ni sebe ni svoj novac, da takav tok stvari podupre. Pokušaće da se susretne sa obojicom, da sa njima prokrči već zarasle puteve ka slozi. Do episkopa Dionisija je utabaniji put, i kraći. Hoće li još jednom moći prekoračiti prag srpske patrijaršije? Pokušaće. Pismom se obraća Patrijarhu, moli prijem.

Patrijaršija mu i po drugi put širom otvara beogradske kapije.

Patrijarh German na Vula ostavlja snažniji utisak nego se i nadao. Sve što je govorio bilo je potpuno potkrijepljeno istinama, pa i ono što Vule do tada nije mogao da prihvati, saradnja sa komunističkom vlašću. Jer Crkva u Jugoslaviji, htjela to ona ili ne, priznala ili ne, voljela ili ne, nužno ovisi o zakonima te vlasti, pa ako razgovara s njom, bar nekoliko, može uticati i na prijedloge zakona koji se tiču Crkve. To je crkvena realnost u Jugoslaviji, to bi morali da shvate i srpski vjernici u Americi koji taj problem nemaju, jer je tamošnja vlast naklonjena crkvenom životu, objašnjavala je Njegova Svetost.

Vula je razgovor u Patrijaršiji iznenadio i visokim stepenom izražene voljnosti za ustupke prema vjernicima i njihovim vjeroučiteljima u Slobodnoj crkvi, jer je američkim vjernicima, uporno, govoren krajnje nepomirljiv stav Patrijarha. I ova posjeta, mada ograničena Vulovim mogućnostima da utiče na ukupnost ponašanja Slobodne srpske crkve, bila je kamičak u mozaiku buduće slike pomirenja.

Dolaskom patrijarha Pavla došlo je i do izmirenja. U Vulu je nestala i poslednja pukotina zapitanosti, da li je u životu uvijek postupao hrišćanski. I više nego prije, duhovno i praktičnim akcijama, veže se za tradiciju života vjernika članova Crkve u Alhambri, koja je na najvišem stepenu hrišćanstva, a on je po svom opredjeljenju uvijek bio i ostao njen sljedbenik.

Vratili su se mirni snovi, a porodica Yelich više nije imala ni jedno nedorečeno pitanje, nastavila je da živi u mirnim vodama duhovnog života, zaštićenim bedemima visokog standarda.

 

Ništa ljudskom umu nije toliko nepoznato i neshvaćeno kao što je čudesna pojava koju ne umijemo vjerno imenovati, a nazivamo je prosto ljudski život. Yelichi su već u godinama kada te misli nadolaze.

Oko toga pojma djeca imaju saznanja i predstave koja su najbliža vizijama Stvoritelja, život se sastoji od dva čina, rađanja i beskrajno maštovitog života.

Ljudi srednje dobi u pojmu života shvataju godine praktičnog življenja koje završava smrću.

Kod ljudi koji tek počinju bremeniti teret starosti, život poprima novo značenje, u srži mu je smrt. O pojmu Smrti formiraju se do tad neslućene zamisli, koje kao klatno njihaju između pojmova vječite životne svjetlosti i potpunog mračnog bezdna.

U svakom slučaju svaki živi rob prođe kroz tu fazu kušnje, koju neki nazivaju i strah od smrti. Sretnici, obično su to nepotvoreni vjernici, u toj fazi se zadrže samo koliko je ljudski nužno, da bi neki drugi ljudi tamo ostali premnogo i završili kao zarobljenici straha od smrti.

Kacha i Vule su iz sretne grupe, oni smrt shvataju kao prirodan i Bogom dan dio života, sa naglaskom na Dio Života, pa su o tom činu razgovarali blaženo mirni. Dogovorili su da im je vrijeme da kupe zemljište u groblju i sačine porodičnu grobnicu.

Shvaćenu samo kao građevinski poduhvat Yelichi su napravili grobnicu na nivou ostalih spomenika u srpsko pravoslavnom groblju kod stare crkve Svetog Save. Na spomeniku su utisnuti i simboli Vulove vjere, pravoslavlja i masonstva, krst i unakrs građevinskog šestara i ugaonika. Tim činom su završili svoje oko Smrti, a sve ostalo je u Njegovoj moći. Yelichi su nakon ovoga čina na nov nači sretni.

 

Upitan o životu nakon smrti Vule odgovara da je smrt granica života ovdašnjeg i tamošnjeg. Ovdašnji je životna epizoda, kušnja kroz koju nas propušta Bog na putu ka vječnosti. Na ponovljeno pitanje koliko je siguran u život bez vremenskog ograničenja, nedvosmislen je:

—Da nije onog drugog, beskonačnog, netjelesnog i bogoumilnog života ovaj ne bi ni vrijedilo živjeti.

Glava 27.

Majska vrućina se obrušila na Los Angeles, naročito na kotlinu Pasadene u kojoj prizivam starokrajske hladovine, vrbake Neretve, Bune i Bunice. Hoću li više ikad moći tamo, pitam se nostalgično i lelujam na mislima daljina.

Zvoni telefon!

Iz Alhabre se javlja Vule Yelich, pita za zdravlje i poziva na partiju šaha.

Zatekao sam ga, kao i obično, u invalidskim kolicima za radnim stolom nad hrpom papira. "Pravi" novac. U lijevoj ruci je jlist papira, jedan stok, a desnom rukom prebire po hrpi, i utvrđuje vjerovatnoću trenda toga stoka, da bi ga odložio u kutiju "raste" ili "pada", što će biti nalog brokeru Jou u "Merllyn Lynchu" da stok kupi ili proda. Nadnio sam se nad duboko zamišljenu glavu u namjeri da "kradem" zanat.

—Postavi šah. Sad ću ja —kaza nakon što osjeti moj dah i nakon što me pozdravi.

—Da li si imao neki veliki gubitak ili dobit? —upitao sam.

—Ne! —kaza, zamisli se, nasmija i nastavi —Bilo je to davno. Da sam kupio stok za pet hiljada dolara ubrzo bi na njemu zaradio dva miliona. Imao sam novac i značio mi je mnogo, i više od moje godišnje plate. Dvoumio sam da kupim stok ili novac potrošim u prvi odlazak u Stari kraj.

U to vrijeme kompanija Milana Panića je posrtala. Njegove akcije su padale sa stotinu dolara, i baš u tom času su se spustile na svega dvadeset i pet centi. Srpski lobbysti su nagovarali da kupujemo te stokove. Panić će ubrzo da proizvede lijek koji će obogatiti njegovu kompaniju. Ti stokovi će imati vrtoglav skok, tvrdili su.

U to vrijeme je bilo mnogo laži oko stanja kompanija i trendova stokova, mnogi su zbog toga izgubili ogroman novac. I u ovom slučaju sam se plašio toga. I nisam kupio.

—A Panić uspio? —pretpostavih.

—Naglo! —kaza Vule i objasni —Za dvije godine Panićevi stokovi su porasli za četrdeset hiljada posto. Da sam ih kupio i zaradio dva miliona dolara, to je sadašnjih desetak, bio bih već tada bogat Amerikanac.

Gospođa Ljubica se javi iz kuhinje, prekinu naš razgovor, izvinjavajući se zbog zauzetosti. Ona će da se priključiti čim skuva kafu, a usput nabraja šta je sve spremila i sprema za sutrašnji praznik, osamdeseti Vulov rođendan.

 

Uz šah postavljen za igru, sjedim na terasi i posmatram Alhambru sa visine. Prvo gdje pogled otprhne je brežuljak i na njemu biser-crkva Sveti Stevan Prvovjenčani. Panorama grada je sazdana od prelijepih višebojnih blokova, kao kod arabeske najvještije sredozemske tkalje. Uživam u zelenilu bulevara Poplar, pa se prisjećam da je zbog ovih ljepota, prije četrdeset dvije godine, Vule Yelich donio odluku da ovdje pravi kuću za stare dane. Kuću i ovu terasu. Bio je dalekovid.

—Kako izgleda Alhambra sa visine?! —Prenu me Vule, koji se uz pomoć supruge Ljubice iskobeljava iz kolica i sjeda na stolicu, koju sam ranije postavio preko puta moje.

—Ovdje je, zaista, prelijepo za odmor —odgovorih još pod dojmom malopređašnjih prisjećanja.

—Svako poslijepodne Ljubica i ja ovdje sjedamo i ostajemo duboko u noć, i "sa visine gledamo Alhambru" —voli da ponavlja ove riječi koje sam davno izgovorio a njemu se to dopalo, pa ih ponavlja u svakoj prilici, da se našali. Onda je nastavio uozbiljivši glas —Nije nam dosadno. Svaki dan otkrijemo po nešto u Alhambri što nismo vidjeli prije.

—Šta osobito voliš da gledaš —upitah, očekujući odgovor na pitanja koja su mi se nametala u ovakvim prilikama. Vule zna da se zagleda niz Alhambru i odluta mislima. Šta mu tako snažno zaokuplja misli?, pitao sam se gledajući kud i on.

—Ptice! —spremno dočeka pitanje. —Ptice su slobodne i vesele zbog toga. Kad god vidim pticu u letu sretan sam. Možda je u vezi sa mojim ropstvom, bijegom, emigracijom i žudnjom za Starim krajom, ne znam. Podsjećaju me i na jedan događaj —reče i zastade. U očima zalelujaše dvije suze. Obrisa ih, nastavi.

—Kad sam odavde prvi put otišao u moje selo, Ježevicu, volio sam da šetam po pašnjacima. Jednom prilikom me užasnuo prizor u kukuruzištu brata Siniše. Svraka svezana za nogu i za kolac. Stravično je zapomagala leteći u kružnici prečnika dva metra. Slika me užasnula.

Svrake i vrane su nanosile znatnu štetu Sinišovom kukuruzu, pa je njegova supruga izlaz našla u zaplašivanju pomoću ove nesretne ptice.

Odriješio sam svraku i omogućio joj slobodu. Vinula se gotovo u vertikalan let. Kad je postigla visinu od stotinjak metara, zaustavila se, okrenula se prema meni i glasno doviknula HVALA. Da, baš tako je rekla.

Tu sliku nikad neću zaboraviti. Ove ptice, svaki dan, podsjećaju me na svraku iz Ježevice, a Ježevica na mladost, zdravlje i slobodu.

 

—A šah?! —zaskočih ga i nastavih ono što kažem svaki put prije započinjanja prve partije —Jesi li napredovao?

—Da, ja sam uz Ljubicu perspektivan —kaza sa pola zbilje i šale, pa ozbiljno nastavi — Zdraviji sam i jesam napredovao.

—Od kako si mladoženja?! —Nastavljam šaljivo.

—Bolji sam od kako je Ljubica uz mene. Bolji! Danas ćemo probati bez "fore" —kaza, protegnu se, pa figuru topa postavi na šahovsko polje, a ja sam je bio izdvojio, kao "topa fore" kako smo igrali zadnjih mjeseci.

Prije godinu i po dana, kada sam tek počeo da igram sa Vulom, bili smo podjednaki igrači. Ubrzo je, po naletu boleština, prije svega Parkisona, osjetno padao sa kvalitetom igre. Slijedio je "konj fore", pa "top fore", pa "top i konj" fore, i na tome smo se zadržali nekoliko mjeseci i sa podjednakim uspjehom nadigravali. Onda je naišla faza i serija njegovih pobjeda, pa smo "foru" smanjivali, a evo danas, tako se osjeća Vule Yelich uz svoju Ljubicu, kako neizostavno dodaje, da je čio i sposoban da igra dobro kao i prije godinu i po dana.

—Dobro mladoženja —nastavljam da ga peckam, a on se ne ljuti zbog toga. I godi mu uz tonove šahofskih figura, voli moje začkoljice, osmjehuje se na njih, i dođu mu kao meraklijama meza uz piće. Nastavljam s njima.

—Osim što najviše voliš od mene dobiti partiju šaha, šta na osamdeseti rođendan još najviše voliš?

—Volim, da što duže, sa Ljubicom, sa visine gledam Alhambru —kaza, osmjehnu se, jednim migom podiže desnu i spusti lijevu obrvu, pa me ubode vragolastim pogledom i doda —Ovu partiju šaha ću dobiti svakako.

—E, pa, moj Vule Yeliću, ne možeš odjednom dobiti dvoje najviše. Ova partija šaha je moja, a tebi od najviše preostaje da sa Ljubicom sa visine gledaš Alhambru —uzvratio sam te povukao prvi potez.

Između povlačenja poteza vodimo razgovor u povodu osamdesetog rođendana. Tri su bolesti koje ga muče, žali se Vule.

Osamdeset godina!, iščuđava im se kao da su nenadano pale s neba, kao da nisu pristizale polako jedna za drugom. Ostario!, to mu je još neočekivanije, čudnije, govori i istinski se iščuđuje. Kao da ne prepoznaje svoje tijelo, posebno mu se to događa sa kožom, pojašnjava. Na njoj, gdje god zaviri, iznenadi ga mladež, pjega ili bradavica, a on niti zna otkada su niti zbog čega su. Jednom se iznenadio kad je ugledao mladež pod koljenom, prisjeća se i kazuje, velik mladež, on svakako nije mogao nastati u jednom danu, nastajao je godinama, ali ga Vule nije primjećivao. Tako i boleštine, zdrav si, ili misliš da si zdrav, a onda, najednom, skole te i ophrvu. I onda ti kažu da si star, da ti je osamdeset godina, i da ništa nije kako je bilo. Nad tim se čovjek zamisli, odustane iza prvog pokušaja da što promjeni, te se pomiri i nespokojno prihvati, ostarilo se.

Ostarilo se!

Ljekari Vulu predlažu tri operacije. Sa teškom nakanom se opredjelio za operaciju kile. To je obavio prije desetak dana. Operacija je bila veoma-veoma bezbolna i uspješna. Ona je njegovo opšte stanje znatno pomogla, pa je zbog toga sretan.

Pošavši u bolnicu odavao je utisak do smrti preplašenog čovjeka. I bio je ustravljen. Pet-šest sati poslije operacije sjedio sam uz njega, šalili smo se i na račun jutrošnjeg straha. Znajući da je nepokolebljivo religiozan, i da je isto tako uvjeren u onaj sretniji život nakon smrti, bio sam radoznao, želio sam da proniknem u taj dio njegovih misli u vrijeme koje po njega nije svakodnevno. Započeo sam:

- Ti nepokolebljivo vjeruješ u život posle smrti, vječit život u raju!?

—Svakako! Nepokolebljivo! Ovaj ne bi vrijedilo živjeti da nije onog —odgovorio je sa svom ozbiljnošću svoga uma.

—Rekao si mi, nekom prilikom, da jedva čekaš kad ćeš u onaj život —želio sam da mu zazovem i misli iz svakidašnjeg života.

—To je istina. Znam, rekao sam ono što mislim i vjerujem —uvjerljivosti nije ostavljao alternative.

—Jutros, pred operaciju, posmatrao sam te, bio si veoma uplašen —nastavio sam svoju nakanu.

—Da! Bilo me je mnogo strah —saglasi se.

—Zašto strah, iako si mislio da je bio, moguće, put ka vječnom životu?

—Neka me još malo ovdje. Neka me još malo ovdje sa Ljubicom —kaza, nasmija se, nakon što je poduže otćutao po postavljenom pitanju. Opet se zamislio, opet nasmijao i opet me pogledao uz osmijeh, te dodao:

 

—Neka me još malo ovdje.

Ta, tek mi je osamdesetprva.

Pogovor

Pisac Danilo Marić je uložio velik trud da napiše roman o jednom emigrantu, ograničen na njegov lični život i vrijeme koje je svojom tragičnošću za srpski narod dalo ton čitavoj knjizi. A vrijeme je gotovo čitav dvadeseti vijek.

Budući da je i sam žrtva najnovijeg rata u Bosni, pisac je prišao djelu sa svježim mislima, žalostima i stradanjima, pišući opširno i uvjerljivo, što bi neko drugi imao znatno više muke da to prikaže na taj način. Jedan književni talenat stavio se u službu izgnanih saosjećajući s njima, jer je i sam postao dio njih, i uzdigao je zajedničko stradanje na visoku književnu visinu. Bolje se gotovo i nije moglo prikazati to što je prikazano.

Djelo je bogato uzbudljivim događajima i životnom stazom jednog seljačića iz zabiti, sirotinje, stanovnika seoskog mlina i staje do pilota-lovca, borca u odbrani Beograda 1941, do sagovornika sa kraljem, patrijarhom, predsjednikom vlade i drugim znamenitim ljudima.

Pisac nije događaje preuveličavao i kitio, dovoljno je bilo da priča šta je jedan narod preživio i jedan njen vojnik, logoraš i bjegunac iz logora, koji je pokazao vitalni duh i hrabrost da se nađe na slobodnoj teritoriji i stigne u ratno vrijeme do Amerike, gdje se i oženio.

Danilu Mariću je pošlo za rukom da stvori orginalno djelo, puno zanimljivih situacija, koje se lako čita i brzo pamti. Samo jaka volja pisca, svježe žrtve rata, mogla je svoj talent tako da iskoristi, opiše daleke događaje povezujući vremena.

Teško da se može u jednom kratkom prikazu i pomenuti sve krošta je prošao osamdesetogodišnji junak ove romansirane biografije, ali pisac je sa pravim smislom i književnim opravdanjem ocrtao najsnažnije događaje, koji prestavljaju širu sliku i neminovno se nameće ne sudbina jednog čovjeka koliko sudbina naroda iz kojeg potiče. Pojedinačno je učinjeno opštim, postignut je cilj umjetnosti. Razgovor o seobama i egzodusima Srba se nastavlja, kao da se jedna ista knjiga ponovo čita.

Ovo djelo, posmatrano kao šire platno iz istorijske perspektive, obezbjeđuje autoru ime sjajnog posmatrača i slikara sudbina, koji je na upečatljiv način dao ovaj roman kao opomenu, da će svako nepametno rađenje imati svoje tragične posljedice, ne samo za jednu nesposobnu upravu već za čitav narod.

Iskusan pisac Danilo Marić nije se izgubio u beznačajnostima, premda zna da oslika detalje i učini radnju zanimljivom, bez romansijerske slobode za izmišljenom fabulom, ljubavnim zapletom i dramatizacijom događaja, jer se on drži biografije jednog emigranta, gdje je brzo i sam ušao u taj nepoznati život i istakao njegove vrline i mane. Događaji su osvijetljeni, bilo da su bili uzvišeni ili su značili padove oko raskola, uspjeha ili propadanja u biznisu, gdje može da se prepozna emigracija i kvalitet njenog života. Djelo je svjedočanstvo vremena, jer je nosilac radnje bio u burnim događajima i dao svoj doprinos.

Stil pisca je ujednačen, ozbiljan, lako se prepoznaje pripovjedač koji ne dopušta da ga materija nadraste i da pliva u nepoznatim situacijama. On sigurno vodi svoj brod, odabira i dočarava, kako ih je i život nametao, ali ipak tu čovjek-emigrant ostaje kao uspješan borac protiv više vrsta zala sa kojima se suočio i nije dozvolio da bude pobijeđen.

U liku Vula Jelića, nosioca radnje, pisac je prepoznao samog sebe - emigranta i suočio se sa novom materijom i nepoznatim okolnostima, ali je ostavio poruku i postigao cilj.

Pisac se pokazao kao radoznali istraživač. Mora da vidi šta je tabu emigrantskog života, šta mu je tuga i sjaj, jer to je ono što i njega na široj skali očekuje. Bez te radoznalosti i poniranja u zamračene događaje teško bi mogao da napiše tako dobru knjigu. Imao je smisla da odabere i teži prema savršenstvu, pa spisateljske strasti dočaravaju ono što bi mnogima, koji su prošli kroz sličan životni mlin, ostalo nepoznato. Te specifičnosti imaju posebnu vrijednost.

Ne treba očekivati da je ovaj roman-biografija napisan kao ispovjest glavnog junaka, jer nije u tom stilu zamišljen, a i ispričan je u trećem licu, gdje je pisac glavni posmatrač događaja. On pravi svoje veliko tkanje i odabira, donosi zaključke i modeliše, ali ne prenebregava događaje i ne zapostavlja glavnog učesnika koji je svuda prisutan, i to pojačava i kvalitet i vjerodostojnost.

I ranije je bilo pokušaja da se od emigrantskog života u Americi napravi dobro književno djelo, sa zanimljivim biografijama ili izmišljenim, ali rijetko je gdje sa toliko jednostavnosti, čovjeka iz naroda, koji se uzdiže do mnogih zanimljivih i neobičnih situacija, pisac uspio da napravi taj kvalitet, uspješan uzor viđenja života i smisla umjetnosti.

U romanu ima tridesetak originalnih fotografija od ranog djetinjstva iz Beograda, Londona, Kaira, Južne Afrike i Amerike, gdje se junak kretao i sretao ljude od uticaja i značaja.

 

Treba pročitati ovo djelo i vidjeti čovjeka i njegovu sudbinu, koji ništa nije predvidjeo ili planirao, a našao se na tri kontinenta nošen kao list sa grane, ali ispunjen vjerskim osjećanjem i siguran u pobjedu dobra nad zlom.

 

Veljko Bojić                   Los Angeles, aprila 1998.