znanost kao svijeća u mraku

Želim ti svijet
oslobođen demona,
 ispunjen svjetlom.

Nadasmo se svjetlosti, a ono tama…
Izaija 59:9

Bolje je zapaliti svijeću nego proklinjati mrak.
Poslovica


 
Predgovor
Moji učitelji
Bio je burni jesenji dan 1939. Na ulicama, izvan zgrade, otpalo lišće je letjelo u malim kovitlacima, svaki list u svom posebnom tempu. Bilo je dobro biti unutra, na toplom i sigurnom, uz majku koja pripravlja večeru u susjednoj sobi. U našem stanu nije bilo starije djece koja ponekad napadaju bez razloga. Prije samo tjedan dana imao sam tučnjavu - nakon godina koje su prošle, ne mogu se sjetiti s kime; možda je to bio Snoony Agata s trećega kata. Nakon divljeg obrambenog zamaha, otkrio sam da mi je šaka prošla kroz stakleni izlog ljekarne gosp. Schechtera.
Gosp. Schechter je bio pomirljiv: "Sve je u redu, osiguranje će platiti." rekao je dok mi je stavljao nezamislivo bolni antiseptik na zglob. Majka me odvela liječniku koji je imao ordinaciju u prizemlju naše zgrade. Pincetom  mi je izvadio komadić stakla. Iglom i koncem zašio mi je dva šava.
"Dva šava!" ponovio je moj otac kasnije te večeri. Znao je sve o šavovima jer je bio rezač u odjevnoj industriji; njegov posao je bio da se  koristi snažnom pilom izrezujući dijelove odjeće - primjerice leđa, ili rukave za ženske kapute i kostime - iz ogromne hrpe tkanina naslaganih jednih na druge. Potom su se ovi dijelovi otpremali beskonačnih redovima švelja koje su sjedile za šivaćim strojevima. Bio je zadovoljan što sam se u tučnjavi dovoljno razbjesnio i tako pobijedio svoju prirodnu plahost.
Ponekad je bilo dobro uzvratiti u tučnjavi. Nisam planirao učiniti ništa nasilno. To se jednostavno dogodilo. U jednom trenutku Snoony me je gurao, u drugom moja je šaka bila u izlogu gospodina Schechtera. Ranio sam zglob, izazvao neočekivane medicinske troškove, slomio stakleni izlog, a nitko se na mene nije ljutio. Što se tiče Snoonyja, bio je prema meni bolji no ikada.
Bio sam zbunjen zbog ove pouke. No, bilo je svakako mnogo ugodnije razmišljati o njoj ovdje gore, u toplini stana, promatrajući kroz prozor dnevne sobe donji dio Njujorškog zaljeva, negoli riskirati neku novu nezgodnu avanturu dolje na ulicama.
Kao što je često činila, moja majka je promijenila odjeću i našminkala se očekujući dolazak oca. Razgovarali smo o tučnjavi sa Snoonyjem. Sunce je već gotovo zašlo i mi smo ga zajedno gledali preko uzburkanih voda.
"Tamo postoje ljudi koji se međusobno bore, ubijaju" rekla je neodređeno mahnuvši preko Atlantika. Ja sam napeto gledao.
"Znam," odgovorio sam. "Mogu ih vidjeti."
"Ne, ne možeš" odgovorila je skeptično, gotovo oštro, prije no što se vratila u kuhinju. "Predaleko su."
Kako je mogla znati jesam li ih mogao vidjeti ili ne? pitao sam se. Suzivši oči, mislio sam da vidim malen komadić kopna na horizontu na kome se sićušni likovi guraju, ritaju, i mačuju, baš kao u stripovima koje sam čitao. No, možda je ona bila u pravu. Možda je to bila samo moja mašta, nešto nalik na ona ponoćna čudovišta koja su me još uvijek, s vremena na vrijeme, budila iz duboka sna, dok mi je pidžama bila natopljena znojem, a srce lupalo.
Kako možete znati da netko samo izmišlja?
Gledao sam preko sivih voda sve dok nije pala noć, i dok me nisu pozvali da operem ruke prije večere. Kada je došao kući, otac me je podigao u naručje. Osjetio sam hladnoću vanjskog svijeta pritisnuvši lice na njegovu jednodnevnu bradu.
Jedne nedjelje te iste godine otac mi je strpljivo objašnjavao o nuli kao  broju u aritmetici, o velikim brojevima s imenima koja su zvučala zloćudno, o tome kako ne postoji najveći broj ("uvijek možeš dodati još jedan" ukazivao mi je). Iznenada me zahvatila neizdrživa želja da napišem u nizu sve brojeve od 1 do 1000. Nismo imali papira, ali otac je ponudio hrpu sivih kartona u kojima je donosio svoje košulje iz praonice. Žudno sam prionuo na posao, ali sam bio iznenađen kako se sporo odvijao. Dok sam još bio u nižim stotinama, majka je objavila da je vrijeme za kupanje. Bio sam neutješan. Morao sam doći do tisuću. Posrednik cijeloga života, upleo se otac: ako se radosno pokorim kupanju, on će nastaviti s nizom. Bio sam presretan. Kada sam se ponovno pojavio, on se približavao 900, i ja sam mogao dospjeti do 1 000 samo malo prekoračivši svoje uobičajeno vrijeme za odlazak na spavanje. Nikad me nije prestala zadivljavati golemost velikih brojeva.

Također 1939, roditelji su me odveli na njujoršku Svjetsku izložbu.  Tamo mi je ponuđena vizija savršene budućnosti omogućena uz pomoć znanosti i tehnologije. Na izložbi je zakopana u zemlju vremenska kapsula, s raznim predmetima našeg vremena, namijenjena onima u dalekoj budućnosti - koji, čudno, možda neće znati mnogo o ljudima iz 1939. "Svijet sutrašnjice" će biti gladak, čist, ispeglan i, barem koliko sam mogao ja zamisliti, u njemu neće biti siromašnih ljudi.
"Gledajte zvuk!" žustro je zapovijedao jedan od izložaka. i zaista, kada bi mali čekić udario viljušku za intonaciju, prekrasna sinusoida se kretala preko osciloskopskog zaslona. "Slušajte svjetlo!" pozivao je drugi plakat. i stvarno, kada bi bljeskalica zasjala na fotoćeliji, mogao sam čuti nešto poput statičkog zvuka na našem radio prijemniku Motorola, kada bi se kazaljka nlazila imeđu stanica. Očito, svijet je sadržao čuda takve vrste o kojima nisam imao pojma. Kako zvuk može postati slika, a svjetlost  buka?
Moji roditelji nisu bili znanstvenici. O znanosti nisu znali gotovo ništa. Ali, upoznavajući me istovremeno sa skepticizmom i s čudima, naučili su me o dva kohabitirajuća stanja misli koja su središnja u znanstvenoj metodi. Bili  su samo jedan korak udaljeni od siromaštva. Ali kada sam izjavio da želim biti astronom, od njih sam dobio bezrezervnu podršku - čak i unatoč tome što su, kao i ja uostalom, imali najrudimentarniju ideju o tome čime se bavi astronom. Nikada mi nisu rekli da bi, sve u svemu, bilo bolje da budem liječnik ili odvjetnik.

Želio bih da vam mogu ispričati o nadahnutim učiteljima znanosti iz moje osnovne ili srednje škole. Ali, kada bolje razmislim, njih nije bilo. Bilo je rutinskog memoriziranja periodičke tablice elemenata, poluga i kosina, biljne fotosinteze i razlike između antracitnog i bitumenskog ugljena. Ali, nije bilo uzvišenog osjećaja čudesnog, niti nagovještaja evolucionarne perspektive, i ništa o pogrešnim idejama u koje je svatko nekoć vjerovao. U srednjoškolskoj laboratorijskoj nastavi, postojao je odgovor do kojeg smo trebali doći. Ako nismo došli do njega, dobili bi loše ocjene. Nije bilo ohrabrivanja da slijedimo naše vlastite interese, pretpostavke ili  pogreške. Na kraju udžbenika bilo je materijala za koje bi se moglo reći da su zanimljivi. Školska godina bi uvijek završila prije no što smo do toga stigli. U knjižnicima ste, recimo, mogli naći prekrasne knjige o astronomiji, ali ne i u učionici. Dugi način dijeljenja podučavao se poput niza pravila iz kuharice, bez objašnjenja o tome kako ovaj posebni niz kratkih dijeljenja, množenja i oduzimanja dovodi do pravog odgovora. U srednjoj školi, izlučivanje drugog korijena se predavalo propovjedničkim tonom, kao da je to metoda koja je nekoć sišla sa Sinajske gore. Naš posao je bio samo da zapamtimo ono što nam je zapovijeđeno. Dođi do točnog rješenja, i ne brini što ne shvaćaš što zapravo radiš. U drugom razredu sam imao vrlo sposobnog nastavnike algebre od kojeg sam naučio mnogo matematike; ali i on je bio nasilnik koji je uživao u tome što može natjerati djevojke na plač. Moje zanimanje za znanosti održavalo se tijekom svih tih školskih godina samo čitanjem SF knjiga i magazina za popularnu znanost.
Fakultet je bio ispunjenje mojih snova: našao sam učitelja koji ne samo da su razumjeli znanosti, nego su je znali i objasniti. Bio sam dovoljno sretan da upišem jednu od velikih obrazovnih ustanova onog vremena, Sveučilište Chicago. Bio sam student fizike na odsjeku koji se okretao oko Enrica Fermija; otkrio sam što je stvarma matematička elegancija od Subrahmanyana Chandrasekhara. Bilo mi je omogućeno da razgovaram o kemiji s Haroldom Ureyem, preko ljeta sam učio biologiju kod H.J. Mullera na Sveučilištu Indiana, a planetarnu astronomiju kod jedinog nastavnika koji ju je u to vrijeme podučavao cijelo radno vrijeme, G.P. Kuipera.
Upravo sam od Kuipera prvi puta saznao što je to "proračun na poleđini kuverte": pojavi vam se moguće objašnjenje problema, načrčkate par približnih jednadžbi na kuverti, u njih uvrstite vjerojatne numeričke veličine, i vidite da li odgovor približno može objasniti vaš problem. Ako ne, tražite drugačije objašnjenje. Ova metoda može presjeći glupost lakoćom noža koji prolazi kroz maslac.
Na Sveučilištu Chicago, također, bio sam dovoljno sretan da mogu proći kroz tečaj općeg obrazovanja koji je vodio Robert M. Hutchins, i gdje se znanost prikazivala kao integralni dio veličanstvene tapiserije ljudskog znanja. Smatralo se nezamislivim da dobar fizičar ne zna o Platonu, Aristotelu, Bachu, Shakespeareu, Gibbonu, Malinowskom i Freudu - uz mnoge druge. Na predavanjima uvoda u znanost, Ptolomejev nazor da se Sunce okreće oko Zemlje bio je prikazan tako uvjerljivo da su neki studenti počeli preispitivati svoju odanost Koperniku. Status nastavnika u Hutchinsovom programu gotovo da nije imao ništa zajedničkog s njihovim istraživanjima; za razliku od američkog sveučilišnog standarda danas - nastavnici su, izopačeno, bili vrednovani prema onome što su podučavali, po svojoj sposobnosti da informiraju i oduševe mlađu generaciju.
U ovakvoj opojnoj atmosferi, mogao sam ispuniti neke od mnogobrojnih praznina u mom obrazovanju. Mnogo toga što je bilo duboko zagonetno, i ne samo u znanosti, postalo je jasnije. Isto tako, vidio sam iz prve ruke radost u onih koji su imali priliku otkriti barem nešto o tome kako funkcionira svemir.
Uvijek sam bio zahvalan svojim mentorima iz pedesetih godina, i nastojao sam da svaki od njih zna da im se divim. Gledajući unatrag, jasno mi je da najbitnije stvari nisam naučio od svojih učitelja u školi, čak niti od mojih sveučilišnih profesora, nego od roditelja, koji baš ništa nisu znali o znanosti, i to u onoj dalekoj godini 1939.

 

Najvrednija stvar

Sva naša znanost, uspoređena sa stvarnošću, je primitivna i djetinjasta -
pa opet je to najvrednija stvar koju imamo.
Albert Einstein (1879-1955)

Kada sam sišao s aviona, on me je već čekao uzdignuvši komad kartona s mojim imenom. Dolazio sam na konferenciju znanstvenika i televizijskih urednika posvećenu naizgled beznadnom pokušaju da se poboljša status znanosti na komercijalnoj televiziji. Organizatori su ljubazno poslali vozača.
"Mogu li vas nešto pitati" rekao je dok smo čekali moju torbu.
Naravno.
"Nije li nezgodno imati isto ime kao onaj znanstveni tip?"
Trebao mi je trenutak da shvatim. Zar se šali? Napokon mi je sinulo.
"Ja sam taj znanstveni tip", odgovorio sam.

Zastao je i zatim se nasmijao. "Oprostite. To je moj problem. Mislio sam da je i vaš."

Pružio je ruku na rukovanje. "Zovem se William F. Buckley." (Pa, on nije bio stvarno onaj William F. Buckley, ali imao je isto ime kao taj svadljivi i vrlo poznati televizijski voditelj, što je morao stalno objašnjavati).

 Kada smo sjeli u auto rekao mi je da mu je drago što sam ja "onaj znanstveni tip" - imao je toliko pitanja da me pita o znanosti. Može li me pitati?
Naravno.
I tako samo počeli razgovarati. Ali ne, kao što se ispostavilo, o znanosti. Želio je razgovarati o zamrznutim izvanzemaljcima koji venu u Vojnoj zrakoplovnoj bazi kraj San Antonia, o "tuneliranju" (načinu da se čuje o čemu razmišljaju umrli - ispostavilo se, gotovo ni o čemu), o kristalima, Nostradamusovim proročanstvima, astrologiji, Torinskom pokrovu… Svaku od ovih golemih tema on je načinjao sa silnim entuzijazmom. Svaki put sam ga morao razočarati:  "Dokazi su nikakvi." stalno sam odgovarao. "Postoji mnogo jednostavnije objašnjenje."
Na neki način, on je bio široko načitan. Bio je upoznat s različitim spekulativnim potankostima o, recimo, "potonulim kontinentima" Atlantidi i Lemuriji. Imao je u malom prstu sve podmorske ekspedicije koje su se, navodno, upravo spremale da pronađu srušene stupove i slomljene minarete nekoć velike civilizacije, čije ostatke sada posjećuju tek svjetleće ribe, stanovnice dubokih mora. Samo što sam, unatoč tome što ocean čuva mnoge tajne, znao da nema niti tračka oceanografskog ili geofizičkog dokaza koji bi podupirao ideju o Atlantidi i Lemuriji. Što se tiče znanosti, one nikad nisu postojale. Uz malo oklijevanja, to sam mu i rekao.
Kako smo se dalje vozili kroz kišu, mogao sam vidjeti kako se moj vozač sve više oneraspoložuje. Ja nisam pobijao samo neko krivo učenje, nego dragocjene činjenice njegova unutarnjeg života.

Pa opet, u pravoj znanosti ima toliko toga što je jednako tako uzbudljivo, još zagonetnije, veći intelektualni izazov - uz to što je i puno bliže istini. Je li znao o molekularnim gradivnim blokovima života koji postoje daleko, daleko u hladnom prorijeđenom međuzvjezdanom plinu? Je li čuo o otiscima stopala naših predaka pronađenim u četiri milijune godina starom vulkanskom pijesku? Za Himalaje koje su se pojavile kada se Indija sudarila s Azijom? Ili, kako virusi,  poput potkožnih cjevčica, ubacuju svoju DNK zaobilazeći obrambene linije organizma-domaćina i potkopavaju reproduktivnu sposobnost stanica; ili o radio-potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom; ili o nedavno otkrivenoj drevnoj civilizaciji Ebla? Ne, nije čuo za to. Niti je znao, čak ni neodređeno, o kvantnom indeterminizmu, dok je DNK prepoznavao samo kao tri često povezana velika slova.

Gospodin "Buckley" - artikuliran, inteligentan, radoznao - nije čuo gotovo ništa o modernoj znanosti. Imao je prirodni apetiti za čuda univerzuma. Želio je znati o znanosti. Samo što se dogodila da je cijela znanost negdje iscurila prije no što je došla do njega. Naši kulturni motivi, naš obrazovni sustav, naši mediji za komunikaciju promašili su ovog čovjeka. Ono što je društvo dopustilo da do njega dokaplje bilo je većinom izmišljotina i zbrka. Ono ga nikad nije naučilo kako da razlikuje pravu znanost od jeftine imitacije. Nije znao ništa o tome što je znanost.
Postoje stotine knjiga o Atlantidi - mitskom kontinentu za koji se govori da je postojao otprilike prije 10 000 godina u Atlantskom oceanu. (Ili već negdje. Jedna nedavna knjiga smješta ga na Antarktik). Priča potječe od Platona, koji o njoj izvještava kao o glasini koja je do njega doprla iz davnog doba. Nedavno objavljene knjige autoritativno opisuju visoki stupanj atlantidske tehnologije, morala i duhovnosti, i veliku tragediju potpuno naseljenog kontinenta koji je potonuo u valovima. Postoji "new age" Atlantida, "legendarna civilizacija napredne znanosti", većinom posvećene znanosti o "kristalima". U trilogiji nazvanoj Prosvjećenje kristalima, Katrine Raphaell -  u knjigama koje su glavni krivac za "kristalno" ludilo koje je zahvatilo Ameriku - atlantidski kristali su čitali misli, prenosili ih, oni su spremnici drevne povijest i model, odnosno izvor egipatskih piramida. Ništa približno dokazu nije ponuđeno da bi se potkrijepile ove tvrdnje. (Preporod manije kristala  možda slijedi nedavno otkriće stvarne znanosti seizmologije da se unutarnja Zemljina jezgra  sastoji od jednog, divovskog, gotovo savršenog kristala - željeza).
Nekoliko knjiga - primjerice Legende o Zemlji Dorothy Vitaliano - uvjerljivo interpretiraju originalne legende o Atlantidi kao o malom otoku u sredozemnom moru koji je bio uništen u vulkanskoj erupciji, ili o drevnom gradu koji se, nakon potresa, otklizao u Korintski zaljev. Ovo bi, koliko znamo, mogao biti izvor legende, ali daleko je to od destrukcije cijelog kontinenta na kome se razvila nadnaravno napredna tehnička i mistična civilizacija.
Ono što gotovo nikad ne nalazimo u javnim knjižnicama ili prodavaonicama magazina ili u elitnim televizijskim programima - jesu dokazi o prostranstvima morskog dna i njegovoj tektonici i o kartama oceanskog tla koje gotovo nepogrešivo pokazuju da nije mogao postojati nikakav kontinent između Europe i Amerike, barem što se tiče vremenskog perioda o kome govorimo.

Sumnjivi prikazi koji namamljuju lakovjerne svima su na raspolaganju. Skeptičke obrade je teže naći. Skepticizam se ne prodaje dobro. Pametna i radoznala osoba koja se u potpunosti oslanja na popularnu kulturu u svojoj želji da se obavijesti o nečemu sličnom Atlantici, stotinu ili tisuću puta vjerojatnije će naići na neku nekritički ispričanu bajku negoli na trezven i uravnotežen prikaz.
Možda je gosp. Buckley trebao biti skeptičniji spram onoga što mu je servirala popularna kultura. Ali neovisno o tome, teško je uvidjeti zašto bi to bila njegova greška. On je naprosto prihvaćao ono što su mu najšire rasprostranjeni i najdostupniji izvori informacija tvrdili da je istina. Zbog svoje naivnosti, bio je sustavno zavaravan i obmanjivan.
Znanost pobuđuje uzvišeni osjećaj čudesnog. Ali, takva je i pseudoznanost. Rijetke i jadne popularizacije znanosti napuštaju ekološke niše koje brzo potom ispunjava pseudoznanost. Da je široko poznato da znanje zahtijeva adekvatne dokaze prije no što može biti prihvaćeno, ne bi bilo prostora za pseudoznanost. Ali u popularnoj kulturi prevladava neka vrsta Greshamovog zakona, prema kojemu loša znanost istiskuje dobru.
Svuda na svijetu postoji ogroman broj pametnih, čak nadarenih ljudi koji u sebi nose strast prema znanosti. Ali ta strast nije zadovoljena. Istraživanja pokazuju da je oko 95% Amerikanaca "znanstveno nepismeno". To je upravo onoliko koliko je prije američkog građanskog rata bilo nepismenih afričkih Amerikanaca, a gotovo većina njih bili su robovi.  U to su doba postojale stroge kazne za one koji su robove htjeli  naučiti čitati. Naravno, postoji izvjesni stupanj proizvoljnosti u svakom određivanju nepismenosti, bilo da se ona odnosi na jezik ili na znanost. Ali sve što nalikuje na devedesetpet postotnu nepismenost, krajnje je ozbiljno.

Svaki naraštaj brine zbog propadanja obrazovnih standarda. Jedan od najstarijih kratkih ogleda u ljudskoj povijesti, nastao u Sumeru otprilike prije 4 000 godina, lamentira o tome da su mladi katastrofalne neznalice u usporedbi s generacijom koja im je neposredno prethodila.
Prije 2400, ostarjeli i gunđavi Platon, u Knjizi VII Zakona, dao je svoju definiciju znanstvene nepismenosti. On kaže:
Onaj tko je nesposoban brojati jedan, dva, tri, ili razlikovati parne od neparnih brojeva, ili uopće ne zna brojati, ili ne razlikuje dan od noći, i tko je potpuno neupouznat s kretanjem Sunca i Mjeseca, i drugih zvijezda… Svi slobodni ljudi, mislim, trebali bi o ovim granama znanja učiti onoliko koliko uči svako dijete u Egiptu kada uči alfabet. U toj zemlji su izmišljene aritmetičke igre samo zato da bi ih koristila djeca, koja ih uče za zabavu i užitak… Ja….sam kasno u životu s iznenađenjem saznao o našem neznanju u tim stvarima; čini mi se da smo mi više svinje nego ljudi, i sramim se, ne samo zbog sebe, nego zbog svih Grka.

Ne znam  u kojoj je mjeri nepoznavanje znanosti i matematike pridonijelo propasti drevne Atene, ali znam da su posljedice znanstvene nepismenosti daleko opasnije u današnje doba nego u bilo kojem prethodno. Opasno je i lakovjerno za prosječnog građanina da ne zna, recimo, za globalno zagrijavanje, ili ozonsku rupu, zagađenje zraka, toksični i radioaktivni otpad, kisele kiše, eroziju gornjih slojeva tla, tropsku deforestaciju, eksponencijalni rast populacije. Radna mjesta i nadnice ovise o znanosti i tehnologiji. Ako naša nacija neće znati proizvoditi, na visokokvalitetnan i jeftin način, proizvode koje ljudi žele kupiti, tada će se industrije odseliti i prenijeti nešto malo prosperiteta u druge krajeve svijeta. Razmislite o društvenim posljedicama fisije i fuzije, superkompjutora, informacijskih "autoputeva", pobačaja, radona, golemog smanjivanja strateškog naoružanja, ovisnosti, prisluškivanja  građana od strane vlade, visokorezolucijske televizije, sigurnosti avionskog prometa, transplantacije fetalnog tkiva, troškova zdravstva, dodataka hrani, lijekova koji liječe maniju, depresiju ili shizofreniju, o životinjskim pravima, supravodljivosti, kontracepcijskim pilulama, navodnim nasljednim antisocijalnim predispozicijama, svemirskim stanicama, putovanju na Mars, pronalaženju lijeka protiv AIDSa i raka.

Kako možemo utjecati na nacionalnu politiku - ili čak inteligentno odlučivati u vlastitom životu - ako  ne shvaćamo ova pitanja? Upravo dok ovo pišem, Kogres raspušta svoj Ured za procjenu tehnologije - jedinu organizaciju koja je specifično bila zadužena da savjetuje Kongres i Senat o znanosti i tehnologiji. Njegova kompetencija i integritet bili su egzemplarni tijekom mnogih godina. Od 535 članova američkog Kongresa, jedva da je ikada tijekom cijelog dvadesetog stoljeća više od jedan posto imalo značajno znanstveno obrazovanje. Posljednji znanstveno pismeni predsjednik bio je Thomas Jefferson.
Pa kako onda Amerikanci odlučuju o ovim stvarima? Kako upućuju svoje predstavnike? Tko stvarno donosi odluke o tome i na temelju čega?

Hipokrat iz Kosa je otac medicine. Još uvijek ga pamtimo, 2 500 godina kasnije, zbog Hipokratove zakletve (njenu modificiranu verziju još uvijek tu i tamo polažu diplomirani studenti medicine). Ali, većinom ga se slavi jer se trudio iznijeti medicinu iz sjenke praznovjerja, na svjetlost znanosti. U za njega tipičnom ulomku Hipokrat piše: "Ljudi misle da je epilepsija božanskog podrijetla, samo zato što je ne razumiju. Ali, kad bi sve što ne razumiju zvali božanskim, ne bi bilo kraja božanskim stvarima." Umjesto da priznamo da smo neznalice u mnogim stvarima, radije govorimo da je univerzum natopljen neizrecivim. Bogu  se pripisuje odgovornost za sve što još ne razumijemo. Kako se medicinsko znanje poboljšavalo od četvrtog stoljeća prije nove ere, bilo je sve više i više onog što smo razumjeli a sve manje i manje onog što se pripisivalo božanskoj intervenciji - bilo u uzrocima ili u liječenju bolesti. Smrt pri porodu i dječji mortalitet su se smanjili, životni vijek se produžio a medicina je unaprijedila kvalitetu života za milijune širom planeta.
U dijagnozi bolesti, Hipokrat je uveo elemente znanstvene metode. Zahtijevao je pažljivo i sistematično promatranje. Govorio je: "Nemojte ništa prepustiti slučaju. Ništa nemojte previdjeti. Kombinirajte kontradiktorna opažanja. Dajte si dovoljno vremena." Prije izuma termometra izradio je kretanje temperaturnih krivulja za mnoge bolesti. Preporučao je da liječnici predvide, samo iz trenutnih simptona, vjerojatni prošli i budući razvoj svake bolesti. Naglašavao je čestitost. Bio je pripravan priznati ograničenja liječničkog znanja. Nije se stidio priznati budućim generacijama da je više od pola pacijenata koje je liječio umrlo. Naravno, njegove mogućnosti su bile ograničene; lijekovi koji su mu stajali na raspolaganju bili su većinom laksativi, sredstva za povraćanje i narkotici. Kirurški zahvati su se izvodili, kao i spaljivanje rana. Do daljeg značajnog napretka došlo je tijekom klasičnog doba sve do pada Rima.
Dok je medicina cvjetala u islamskom svijetu, ono što je uslijedilo u Europi bilo je uistinu mračno doba. Izgubljena je većina znanja o anatomiji i kirurgiji. Prevladavalo je pouzdavanje u molitve i čudesna izlječenja. Svjetovni liječnici su izumrli. Bajalice, napitci, horoskopi i amuleti bili su široko rasprostranjeni. Seciranje leševa bilo je zabranjeno ili stavljeno van zakona, tako da su oni koji su liječili bili spriječeni da steknu znanje iz prve ruke o ljudskom tijelu. Medicinsko istraživanje se zaustavilo.

Bilo je to vrlo nalik onome što je povjesničar Edward Gibbon pisao o cijelom Istočnom Rimskom Carstvu, čiji je glavni grad bio Konstantinopolis:

Tijekom deset stoljeća nije došlo niti do jednog otkrića koje bi moglo uzvisiti dostojanstvo ili unaprijediti sreću čovječanstva. Niti jedna ideja nije bila dodana spekulativnim sustavima antike, a slijed strpljivih učenika pretvarao se kasnije u dogmatske učitelje sljedeće  generacije udvorica.

Čak i u svom najboljem izdanju, predmoderna medicinska praksa nije mogla spasiti mnogo ljudi. Kraljica Ana je bila zadnji potomak dinastije Stuart u Velikoj Britaniji. Posljednjih sedamnaest godina sedamnaestog stoljeća bila je trudna osamnaest puta. Samo petoro djece rodilo se živo. Samo jedno je preživjelo dojenačku dob. Umrlo je prije no što je doseglo punoljetnost, i prije njene krunidbe 1702. Čini se da nema nikakvih dokaza o genetskom poremećaju. Ona je imala najbolju liječničku njegu što ju je novac mogao platiti.
Bolesti koje su nekoć tragično odnosile bezbrojnu novorođenčad i djecu bile su progresivno ublažene i izlječene znanstvenim napretkom - kroz otkriće svijeta mikroba, preko uvida da liječnici i babice moraju prati ruke i sterilizirati instrumente, prehranom, razvojem javnog zdravstva i sanitarnim mjerama, antibioticima, lijekovima, cjepivima, otkrićem molekularne strukture DNK, molekularnom biologijom i sada, genskom terapijom. Barem u razvijenom svijetu, roditelji danas imaju neusporedivo bolje izglede da će vidjeti svoju djecu kako postaju odrasli ljudi, negoli što je to bio slučaj s nasljednicom prijestola jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu u kasnom sedamnaestom stoljeću. Male boginje su iskorijenjene posvuda. Područje našeg planeta zahvaćeno komarcima prijenosnicima malarije dramatično se umanjilo. Broj godina koje danas može poživjeti dijete s leukemijom progresivno raste, godinu za godinom. Znanost dopušta da Zemlja hrani oko stotinu puta više ljudi, i pod daleko manje sumornim uvjetima, negoli što je to bio slučaj prije nekoliko tisuća godina.

Nad žrtvom kolere možemo se moliti, ili joj možemo davati 500 miligrama tetraciklina svakih dvanaest sati. (Još uvijek postoji religija, Kršćanska znanost, koja negira da su klice uzročnici bolesti; zakažu li molitve, vjernici radije gledaju svoju djecu kako umiru nego da im daju antibiotike). Možemo pokušati s gotovo jalovom psihoanalitičkom terapijom razgovorom izliječiti shizofrenog pacijenta, ili mu možemo dati 300 do 500 miligrama klozapina dnevno. Znanstveni načini liječenja su stotinu ili tisuću puta učinkovitiji od alternativa. (Pa i čak kada se čini da alternativni načini djeluju, mi zapravo ne znamo jesu li oni odigrali neku ulogu: spontana izliječenja, čak i kolere i shizofrenije, mogu se dogoditi i bez molitvi i bez psihoanalize). Napuštanje znanosti znači mnogo više od napuštanja rashladnih uređaja, CD playera, sušila za kosu i sportskih automobila.

U lovačko-sakupljačkim, predpoljoprivrednim vremenima, očekivana dužina ljudskog života bila je oko 20 - 30 godina. Tako je bilo u zapadnoj Europi u kasnorimsko i srednjovjekovno doba. Očekivana dužina nije rasla do 40 godina sve do 1870. Dosegla je pedeset godina 1915, šezdeset 1930, sedamdeset 1955, a danas se približava osamdesetoj (nešto više za žene, a nešto manje za muškarce). Ostatak svijeta slijedi europski porast dugotrajnosti života. Koji je razlog ovog nevjerojatnog, dosad nepoznatog, humanitarnog unaprijeđenja? Mikrobna teorija bolesti, mjere javnog zdravstva, lijekovi i medicinska tehnologija. Dugotrajnost života je možda najbolja pojedinačna mjera fizičke kvalitete života (ako si mrtav, malo što možeš učiniti za svoju sreću.) Dragocjen je poklon koji je znanost dala čovječanstvu, ništa manje do dar života.

Ali, mikroorganizmi mutiraju. Nove bolesti se šire poput šumskih požara. Postoji trajna borba između mikroba i ljudskih protumjera. U ovom natjecanju mi održavamo korak ne samo stvarajući nove lijekove i načine liječenja, nego i postupnim prodiranjem u sve veće dubine shvaćanja naravi života - čime se bavi fundamentalno istraživanje.
Želi li svijet izbjegnuti najgore posljedice globalnog rasta stanovništva, brojku od 10 do 12 milijardi ljudi na planetu krajem dvadesetprvog stoljeća, moramo izmisliti sigurne ali učinkovitije načine uzgoja hrane - s pripadajućim sjemenjem, navodnjavanjem, fertilizatorima, pesticidima, sustavima prijevoza i zamrzavanja. Također, bit će potrebne široko dostupne i prihvatljive metode kontracepcije, značajni koraci u pravcu političke jednakosti žena, i poboljšanje životnih standarda najsiromašnijih ljudi. Kako sve to možemo postići bez znanosti i tehnologije?

Znam da znanost i tehnologija nisu tek darovi koji padaju na svijet iz roga izobilja. Znanstvenici ne samo da su smislili nuklearno oružje, oni su također uvjerili političke vođe, tvrdeći da njihova nacija - ma koja to bila - mora prva imati takvo oružje. Potom su proizveli 60 000 komada. Tijekom hladnog rata, znanstvenici SADa, Sovjetskog Saveza, Kine i drugih nacija bili su spremni izložiti svoje vlastite građane radijaciji - u većini slučajeva bez njihovog znanja - da bi se pripremili za nuklearni rat. Liječnici u Tuskegeeu, Alabama, zaveli su skupinu veterana da vjeruju kako se liječe od sifilisa, dok su uistinu bili samo kontrolna skupina koja nije dobivala lijekove. Strašne okrutnosti nacističkih liječnika  su dobro poznate. Naša tehnologija je proizvela talidomid, klor fluor ugljikovodike koji uništavaju ozon, živčane plinove, zagađivače zraka i vode, istrebljenje vrsta, i industrije koje su tako jake da mogu uništiti klimu našeg planeta. Grubo rečeno, gotovo pola znanstvenika na Zemlji radi, barem honorarno, za vojsku. Dok se o nekolicini još uvijek misli kao o autsajderima, koji hrabro kritiziraju bolesti društva i rano upozoravaju na potencijalne tehnološke katastrofe, za većinu se smatra da su pomirljivi oportunisti, ili dragovoljni izvor korporacijskih profita i oružja za masovno razaranje - bezosjećajni spram dugoročnih posljedica. Tehnološke opasnosti koje nam znanost servira, njeno implicitno ugrožavanje drevnih mudrosti, i njene očite poteškoće, razlog su što joj neki ljudi ne vjeruju i izbjegavaju. Postoji razlog zbog koje su ljudi nervozni kad se spomenu znanost i tehnologija. Tako i slika ludog znanstvenika progoni naš svijet - sve od luđaka u bijelim ogtačima iz subotnjeg crtića za djecu, pa do spleta faustovskih motiva koji prožimaju popularnu kulturu - kroz eponimnog dr-a Faustusa samog, preko dr-a Frankenesteina, dr-a Strangelovea i Jurskog parka.

Ali, ne možemo jednostavno zaključiti da znanost daje previše moći u ruke moralno slabašnih tehnologa i korumpiranih, sile željnih političara, i tako jednostavno odlučiti da ćemo je se riješiti. Napredak u medicini i poljoprivredi je spasio daleko više života nego što ih je bilo izgubljeno u svim ratovima povijesti. Napredak u transportu, komunikaciji i zabavi transformirao je i ujedinio svijet. U jednom istraživanju javnog mnijenja za drugim, znanost se ocjenjuje kao jedna od divljenja vrijednih djelatnosti, kojoj se može vjerovati, unatoč zastranjenjima. Mač znanosti ima dvije oštrice. Njena strašna moć nameće nam svima, uključujući političare, novu odgovornost - više pažnje spram dugotrajnih posljedica tehnologije, globalnu i transgeneracijsku perspektivu, obavezu da se izbjegava jeftina privlačnost nacionalizma i šovinizma. Greške postaju preskupe.


Marimo li za to što je istina? Je li nam to uopće važno?

….gdje neznanje je sreća,
glupo je biti pametan

pisao je pjesnik Thomas Gray. No, je li tako? Edmund Way Teale u svojoj knjizi iz 1950. Krug godišnjih doba bolje je shvatio dilemu:

Moralno je isto tako loše ne brinuti o tome je li nešto istina ili nije, sve dok te čini sretnim, kao što je to ne brinuti kako si došao do novca, sve dok ga imaš.

Obeshrabrujuće je otkriti korupciju i neznanje ljudi na vlasti, ali zar je bolje ne znati za to? Čijim interesima služi neznanje? Ako mi ljudi nosimo, recimo, urođenu sklonost da mrzimo strance, nije li spoznaja o tome jedini protulijek? Čeznemo li za tim da vjerujemo da zvijezde izlaze i zalaze zbog nas, da smo mi razlog što svemir uopće postoji, zar nam znanost čini medvjeđu uslugu zato što ispuhava naše velike zamisli?

U Genealogiji morala, Friedrich Nietzsche, poput  mnogih prije i poslije njega, napada "neprekinuti napredak u umanjivanju čovjeka" koji je skrivila znanstvena revolucija. Nietzsche oplakuje gubitak "čovjekovog vjerovanja u vlastito dostojanstvo, jedinstvenost, svoju nezamjenjivost u shemi postojanja". Za mene je daleko bolje shvatiti univerzum kakav je uistinu nego ustrajati u zabludi, ma kako ona bila zadovoljavajuća i utješna. Koji je pristup bolji za naš dugotrajni opstanak? Koji nam daje više utjecaja na vlastitu budućnost? Pa i ako je naše naivno samopouzdanje ponešto umanjeno u tom procesu, je li to sve u svemu baš takav gubitak? Zar nema razloga da to pozdravimo kao sazrijevanje i iskustvo koje jača karakter?
Otkriti da je univerzum star između osam i petnaest milijardi godina, a ne između šest i dvanaest tgisuća pospješuje naše divljenje spram njegovog opsega i veličanstvenosti; podržavati pojam da smo mi posebno kompleksni spoj atoma, a ne neki dašak božanstva, u najmanju ruku potiče naše poštovanje spram atoma; otkriti, kao što se sada čini vjerojatnim, da je naš planet jedan od milijardi drugih svjetova u galaktici Mliječni put, i da je naša galaktika jedna od milijardi drugih, veličanstveno proširuje arenu mogućega; otkriti da su naše preci također bili i preci drugih primata vezuje nas uz ostatak života i omogućuje važne - premda ponekad žalosne - refleksije o ljudskoj naravi.
Jednostavno, nema puta nazad. Svidjelo se to nama ili ne, mi smo čvrsto vezani uz znanost. Bolje nam je da je iskoristimo. Kada se na kraju sporazumijemo s njom, i u potpunosti prepoznamo njenu ljepotu i moć, vidjet ćemo, u duhovnim kao i u praktičnim stvarima, da smo napravili pogodbu koja je za nas jako korisna.

Ali, praznovjerje i pseudoznanost se naprosto guraju na naš put, plijeneći pažnju raznih "Buckleya" među nama, dajući lake odgovore, izmičući skeptičkim ispitivanjima, čineći nas žrtvama lakovjernosti. Da, svijet bi bio zanimljiviji kada bi zaista postojali NLO-i koji vrebaju iz dubokog mora kraj Bermuda i jedu brodove i avione, ili kada bi mrtvi mogli preuzeti kontrolu nad sobom i poslati nam poruke. Bilo bi fascinantno kada bi adolescenti mogli izbacivati telefonske slušalice iz njihovih sjedišta samo uz pomoć vlastitih misli, i kada bi naši snovi mogli, češće no što se to može objasniti slučajem i našim poznavanjem svijeta, precizno predviđati budućnost.

Sve su to slučajevi pseudoznanosti. Oni tvrde da koriste metode i pronalaske znanosti, dok su uistinu izdali njenu prirodu - često zato što se temelje na nedostatnim dokazima, ili zato što se ne obaziru na signale koji upućuju u drugom pravcu. Oni bubre od lakovjernosti. Uz pomoć novina, časopisa, izdavača, radio, televizijskih ili filmskih urednika, koji s njima brzopleto ili čak cinično surađuju, ove ideje postaju lako i široko dostupne. Daleko je teže naići, na što me podsjetio moj susret s "gosp. Buckleyem", na njihovu alternativu, na zahtjevnija i zapanjujuća otkrića znanosti.

Pseudoznanost je lakše izumiti nego znanost, jer ona spremno izbjegava neugodnu konfrontaciju sa stvarnošću - gdje je nemoguće kontrolirati rezultat usporedbe. Standardi argumenta, ono što prolazi kao dokaz, su u njoj puno labaviji. Djelomice iz ovih istih razloga mnogo je lakše ljudima prikazati pseudoznanost negoli znanost. Ali, to nije dovoljno da bi objasnilo njenu popularnost.

Naravno, ljudi iskušavaju različite sustave vjerovanja, da vide pomažu li im. Ako smo dovoljno očajni, možemo biti i previše skloni tome da napustimo ono što smo možda shvaćali kao teški teret skepticizma. Pseudoznanost se obraća moćnim emocionalnim potrebama koje znanost često ostavlja neispunjenim. Ona hrani fantaziju pričama o osobnim moćima koje nam nedostaju i za kojima čeznemo (poput onih koje se danas pripisuju superherojima iz stripova, ili koje su se nekoć pripisivale bogovima). U nekim od svojih manifestacija, ona nudi zadovoljenje duševne gladi, izlječenje bolesti, obećaje da smrt nije kraj. Ona nas uvjerava u naš kozmički središnji položaj i važnost. Daje nam sigurnost da smo povezani i skopčani s univerzumom.• Ponekad je to neka polovična mješavina religije i nove znanosti, u koju niti jedna od njih nema povjerenja.

U srcu nekih pseudoznanstvenih ideja (kao i nekih religija, svejedno da li new age ili starih) jest da je željeti dovoljno. Kako bi bilo divno, kao u folkloru i dječjim pričama, da možemo ispunjavati žudnje našeg srca - željom. Kako je zavodljiv taj pojam, posebice kada se usporedi s teškim radom i srećom koji su obično potrebni želimo li ostvariti naše nade. Začarana ribica ili duh iz svjetiljke ostvarit će nam tri želje - sve što želimo, osim još više želja. Ta tko nije razmišljao o tome - samo da se osigura, samo u slučaju ako možda naiđe i slučajno protrlja neku staru zdepastu mjedenu uljnu svjetiljku - što će od nje zatražiti?

Sjećam se, iz stripova i knjiga koje sam čitao u djetinjstvu, brkatog čarobnjaka s visokim šeširom, koji je vitlao nekim štapom od slonovače. Zvao se Zatara. Mogao je učiniti sve, sve na svijetu. Kako je to radio? Lako. Svoje naredbe je izgovarao unatraške. Tako, ako je želio milijun dolara, rekao bi: "aralod nujilim im jad!" To je bilo sve. Bilo je to poput molitve, ali sa sigurnijim rezultatom.

Kada sam imao osam godina proveo sam mnogo vremena eksperimentirajući na njegov način, zapovjedajući kamenju da lebdi: "es ingid, enjemak". Nikada nisam uspio. Okrivljavao sam svoj loš izgovor.

Pseudoznanost  se prihvaća, moglo bi se tvrditi, u istoj mjeri u kojoj se pravu znanost krivo shvaća - samo što se to jezikom ne da izraziti. Ako nikada niste čuli za znanost (a kamoli o tome kako ona funkcionira), jedva da možete biti svjesni toga da prihvaćate pseudoznanost. Vi naprosto razmišljate na jedan od načina na koji su ljudi oduvijek  vjerovali. Religije su često zaštićeni zabrani pseudoznanosti, premda nema nikakvog razloga zašto bi religije tu ulogu morale igrati. Na neki način, to je nešto preostalo iz davno prošlih vremena. U nekim zemljama gotovo svi vjeruju u astrologiju i predviđanje, uključujući predstavnike vlasti. Ali, to im nije usadila samo religija; to potječe iz kulture koja ih okružuje i u kojoj se svako dobro osjeća uz ta vjerovanja, a potvrdna svjedočanstva su posvuda.

Većina slučajeva o kojima ću govoriti u ovoj knjizi potječe iz Amerike - to su, naime slučajevi koje ja najbolje poznajem. Nisam ih odabrao zato  što su pseudoznanost i misticizam rasprostranjeniji u SAD nego drugdje. Telekinetički savijač žlica i izvanzemaljski glasnogovornik Uri Geller je, primjerice, iz Izraela. U Alžiru, usporedo s time kako raste napetost između alžirskih sekularista i muslimanskih fundamentalista, sve više i više ljudi potajno konzultira nekog od 10 000 vidovnjaka i proroka u toj zemlji (od kojih polovica ima državnu dozvolu za svoju djelatnost). Visoki francuski dužnosnici, uključujući bivšeg predsjednika Francuske, sredili su da milijuni dolara budu investirani u scam (skandal Elf- Aquitaine) kako bi se pronašle nove rezerve nafte u zraku. U Njemačkoj postoji zabrinutost zbog karcinogenih "zraka" koje znanost nije u stanju detektirati; njih mogu osjetiti samo iskusni rašljari. "Psihička kirurgija" cvjeta na Filipinima. Duhovi su nacionalna opsesija u Velikoj Britaniji. Od Drugog svjetskog rata naovamo, Japan je proizveo nevjerojatan broj novih religija u kojima glavno mjesto zauzima nadnaravno. Oko 100 000 proricatelja cvjeta u Japanu; klijenti su većinom mlade žene. Aum Shinirikyo, sljedba za koju se vjeruje da je umiješana u puštanje živčanog plina u tokijskoj podzemnoj željeznici 1995, propagira levitaciju, iscjeljenje vjerom i ESP, među svojim glavnim dogmama. Njeni sljedbenici, uz visoku cijenu, piju vodu iz "čudotvornog bazena" - a to je voda u kojoj se kupao Asahara, njihov vođa. U Tajlandu bolesti se liječe pilulama spravljenim od Svetog pisma pretvorenog u prah. Danas se u Južnoj Africi spaljuju "vještice". Australijske mirotvorne snage na Haitiju spasile su ženu privezanu uz stablo; bila je optužena da je letjela s krova na krov, i djeci pila krv. Astrologija je česta u Indiji, geomantija raširena u Kini.

Možda je najuspješnija trenutna globalna pseudoznanost - po mnogim kriterijima već religija - hinduistička doktrina transcendentalne meditacije (TM). Uspavljujuće homilije njenog utemeljitelja i duhovnog vođe, Maharishija Mahesh Yogija, mogu se vidjeti na američkoj televiziji. Sjedeći u yogijskom položaju, bijele kose tu i tamo prošarane crnom, okružen cvjetnim girlandama i aranžmanima, on stvarno izgleda posebno. Jednog dana, mijenjajući kanale, naišli smo na njegovo lice. "Znaš tko je to?" pitao me je moj četverogodišnji sin. "Bog". Svjetski proširena TM organizacija ima vrijednost procijenjenu na tri milijarde dolara. Uz naknadu, oni obećaju da ćete uz pomoć meditacije biti u stanju prolaziti kroz zidove, postati nevidljivi, letjeti. Zajedničkom meditacijom njeni su članovi, tvrde, umanjili stopu kriminala u Washingtonu DC i izazvali propast Sovjetskog Saveza, među ostalim sekularnim čudima. Niti trunčica stvarnog dokaza nije bila ponuđena da bi potkrijepila bilo koju od ovih tvrdnji. TM prodaje narodne lijekove, vodi trgovačke kompanije, medicinske klinike i "istraživačka" sveučilišta, i neuspješno se upustila u politiku. Po svom čudno karizmatičnom vođi, svojim obećanjima zajedništva, i po ponudi magičnih sila u zamjenu za novac i predano vjerovanje, ona je tipična za mnoge pseudoznanosti koje se prodaju na tržištu.

Pri svakom popuštanju civilne kontrole i znanstvenog obrazovanja, pojavljuje se ponovno neki novi izdanak pseudoznanosti. Leon Trotsky opisao je to u Njemačkoj uoči Hitlerova preuzimanja vlasti (ali u opisu koji bi se isto mogao primjeniti na Sovjetski Savez 1933):
Ne samo  u seoskim domovima, nego i u gradskim neboderima, uz dvadeseto stoljeće živi trinaesto. Stotine milijuna ljudi koristi električnu struju i još uvijek vjeruje u magične moći znamenja i egzorcizam…Filmske zvijezde posjećuju medije. Avijatičari koji upravljaju čudesnim mehanizmima koje je stvorio ljudski genij nose amulete na svojim vjetrovkama. Kakve neiscrpne rezerve oni imaju za mrak, neznanje i divljaštvo!

Rusija je poučan slučaj. Pod carevima, ohrabrivalo se religijsko praznovjerje, dok je znanstveno i skeptičko mišljenje - osim u nekolicine pokornih znanstvenika - bilo surovo iskorjenjivano. Pod komunizmom, i religija i pseudoznanost su bile sustavno potiskivane - osim praznovjerja u državnoj ideološkoj religiji. Ona se reklamirala kao znanstvena, ali je bila tako daleko od tog ideala kao i najnekritičniji misterijski kult. Kritičko mišljenje - osim kod znanstvenika u hermetički zapečaćenim odjeljcima znanja - bilo je prepoznato kao opasno, nije se podučavalo u školama, i kažnjavalo se ako je bilo izraženo. Kao rezultat, u postkomunizmu mnogi Rusi gledaju na znanost s nepovjerenjem. Kada je poklopac podignut, a to vrijedi i za divlju etničku mržnju, dobro se vidjelo sve što je zajedno kuhalo pod površinom. Cijela regija sada je preplavljena NLOima, poltergeistima, iscjeliteljima, nadrilijekovima, čudotvornim vodicama i starodrevnim praznovjericama. Iznenađujući pad očekivane dužine života, porast mortaliteta novorođenčadi, galopirajuća epidemijska bolest, medicinski standardi ispod minimuma, nepoznavanje preventivne medicije - svi zajedno stvaraju tlo na kome se širi skepsa spram znanosti među sve očajnijim stanovništvom. Upravo dok ovo pišem, izborno najpopularniji član Dume, vodeći pristaša ultranacionalista Vladimira Žirinovskog, je neki Anatolij Kašpirovski - iscjelitelj koji na udaljenost liječi razne bolesti, od hernije do AIDSa, zureći u vas preko televizijskog ekrana. Njegovo lice može pokrenuti zaustavljeni sat.

Analogna situacija postoji u Kini. Poslije smrti Mao Zedonga i postupnog pojavljivanja tržišne ekonomije pojavili su se NLO-i, tuneliranje i drugi primjeri zapadne pseudoznanosti, uz već postojeće drevne kineske običaje obožavanja predaka, astrologiju i proricanje - posebice onu verziju u kojoj se bacaju stabljike hajdučke trave, a potom se njihov položaj tumači uz pomoć prastarih heksagrama i Chinga. Vladine novine su lamentirale o tome da "praznovjerje feudalne ideologije ponovno oživljava na našem selu". To je uistinu bila (i danas jest) primarno seoska, a ne urbana boljka.
Pojedinci sa "posebnim moćima" imaju izvanredno mnogo sljedbenika. Neki od njih, kažu, mogu projicirati Qi, "energetsko polje univerzuma", iz svojeg tijela i time promijeniti molekularnu strukturu kemijske tvari udaljene 2 000 kilometara. Oni mogu komunicirati s izvanzemaljskim bićima, liječiti bolesti. Neki pacijenti su umrli za vrijeme postupaka koje je nad njima provodio jedan od "majstora Qi Gonga". On je bio uhićen i osuđen 1993. Wang Hongcheng, kemičar-amater, tvrdio je da je stvorio tekućinu koja, pomiješana s vodom, mijenja vodu u benzin ili njegov ekvivalent. Neko vrijeme njega su financirale vojska i tajna policija, ali kada je otkriveno da je njegov izum prijevara, i on je bio uhićen i zatvoren. Naravno, proširila se priča da do njegove nesreće nije došlo zbog varanja nego zato što nije želio otkriti "tajnu formulu" vlastima. (slične priče već desetljećima cirkuliraju i u Americi, samo što su u njima vladine službe zamijenjene nekom velikom naftnom ili automobilskom kompanijom). Azijski nosorozi su gotovo istrijebljeni jer se vjeruje da njihov rog, samljeven u prah, sprečava impotenciju; tržište obuhvaća cijelu istočnu Aziju.

Kineska vlast i Komunistička partija bile su uznemirene ovakvim događajima. 5. prosinca 1994, izdale su zajedničko priopćenje koje u jednom svom dijelu glasi ovako:

Znanstvena poduka u javnim školama u proteklim godinama je znatno oslabila. U isto vrijeme, naraslo je praznovjerje i neznanje, a proširile su se antiznanost i pseudoznanost. Stoga se što prije moraju poduzeti učinkovite mjere da bi se ojačalo znanstveno obrazovanje u školama. Razina javne znanstvene i tehnološke obrazovanosti je važni znak nacionalnog znanstvenog postignuća. Ona je od velike važnosti u ekonomskom razvoju, znanstvenom napretku i društvenom progresu. Moramo biti pozorni i provoditi takvo javno obrazovanje kao dio strategije modernizacije naše socijalističke države,  njenog jačanja i bogaćenja. Neznanje nije nikad socijalističko, niti je to siromaštvo.

Pseudoznanost u Americi je dio globalnog trenda. Njeni uzroci, opasnosti, dijagnoza i liječenje su slični posvuda. Ovdje, ljudi s navodnim psihičkim moćima reklamiraju svoju robu u televizijskim reklama, a njih pak promoviraju poznati zabavljači. Oni imaju svoj vlastiti televizijski kanal "Mreža prijatelja vidovnjaka"; milijun ljudi godišnje koristi se svakodnevno njihovim uputama. Postoji podvrsta astrologa/vračeva/vidovnjaka specijalizirana za savjetovanje direktora velikih tvrtki, financijskih analitičara, pravnika i bankara. "Kada bi se znalo koliko ljudi, posebno onih vrlo bogatih i moćnih, odlazi k vidovnjacima, svi bi pali u nesvijest!", kaže jedan okultist iz Clevelanda, Ohio. Pripadnici kraljevskih kuća tradicionalno su ranjivi na prevare vidovnjaka. U drevnoj Kini i Rimu astrologija je bila isključiva vladareva povlastica; bilo kakva privatna uporaba ove moćne vještine smatrala se velikim zločinom. Podrijetlom iz posebice lakovjerne kulture južne Kalifornije, Nancy i Ronald Reagan pouzdavali su se u mišljenja jednog astrologa, i u privatnim i u javnim poslovima - što je bilo nepoznato biračima. Jedan dio odluka kojima se utječe na budućnost naše civilizacije očito je u rukama šarlatana. Ova je praksa u SAD relativno potisnuta, ali postoji u cijelom svijetu.
Ma koliko pseudoznanost mogla biti smiješna, ma koliko mi bili sigurni u sebe da nikad nećemo biti tako lakovjerni da bismo postali plijenom jedne takve doktrine, znamo što se događa oko nas. Transcendentalna meditacija i Aum Shinirikyo, čini se, privukli su veliki broj kompetentnih ljudi, od kojih neki imaju znanstvene titule fizičara ili inženjera. To nisu doktrine za neznalice. Tu se zbiva nešto drugo.

Štoviše, nitko tko se zanima za to što su religije i kako one počinju, ne može ignorirati pseudoznanost i pseudoreligiju. Premda se čini da između lokalnog, kratkovidnog polja psuedoznanosti i nečega kao što je svjetska religija postoji široka prepreka, u stvarnosti je pregrada koja ih dijela vrlo tanka. Svijet nas suočava s gotovo nepremostivim problemima. Ponuđena su vrlo raznolika rješenja, neka od njih s vrlo ograničenim svjetonazorom, neka od njih čudesno privlačna. U uobičajenoj darvinovskoj prirodnoj selekciji doktrina, neke traju određeno vrijeme, a većina ih brzo iščezava. Ali nekolicina, ponekad, kao što je pokazala povijest, baš one nezgrapne i najmanje privlačne - mogu imati snagu da duboko izmijene svjetsku povijest.

Postoji kontinuitet koji se prostire od loše znanosti, pseudoznanosti i praznovjerja (stare ili new age vrste), sve do štovanja vrijedne misterijske religije, utemeljene na objavi. U ovoj knjizi neću koristiti riječ "kult" u njenom uobičajenom značenju religije koja se ne sviđa govorniku, nego u značenju pokušaja da se dosegne jezgra znanja - znaju li oni uistinu ono što tvrde da znaju? Izgleda da svako ima relevantnu ekspertizu.

U nekim pasusima ove knjige bit ću kritičan prema krajnostima u teologiji, budući da je u ekstremnim slučajevima teško razlikovati pseudoznanost od rigidne, doktrinarne religije. U svakom slučaju, želim priznati na početku izvanrednu raznolikost i kompleksnost religiozne misli i prakse tijekom tisućljeća; rast liberalne religije i ekumenske misli tijekom posljednjeg stoljeća; i činjenicu da je - i u protestantskoj reformaciji, usponu reformiranog judaizma, Vatikanu II, i u takozvanim višim kritikama biblije - religija pobila (s različitim uspjehom) svoje vlastite pretjeranosti. Ali, usporedno s mnogim znanstvenicima koji se, čini se, ne mogu odlučiti da se suprotstave, ili barem javno raspravljaju o pseudoznanosti, mnogi predstavnici glavnih religija oklijevaju da se uhvate u koštac s ekstremnim konzervativcima i fundamentalistima. Ako se taj trend nastavi, na kraju će upravo oni pobijediti; moguće je da pobijede u raspravi upravo zato što se protivnik nije pojavio.
Jedan religijski vođa pisao mi je o svojoj čežnji za "discipliniranim integritetom" u religiji:

Postali smo previše sentimentalni… Praznovjerje i jeftina psihologija s jedne strane, arogancija i dogmatska netolerancija s druge, razaraju autentični religiozni život do neprepoznatljivosti. Ponekad sam blizu očaja, ali onda opet živim uporno po svome i uvijek s nadom… Iskrena religija, koja je bolje upoznata od svojih kritičara s uništavanjima i apsurdima provođenim u njeno ime, ima aktivni interes u tome da ohrabruje zdravi skepticizam, zbog svojih vlastitih svrha… Postoji mogućnost da religija i znanost stvore moćno parterstvo protiv pseudoznanosti. Čudno, čini mi se da će se one udružiti i u borbi protiv pseudo-religije.



Pseudoznanost se razlikuje od zabluda u znanosti. Znanost živi od grešaka, uklanjajući ih jednu po jednu. Krivi zaključci se donose cijelo vrijeme, ali zbog iskušavanja. Stvaraju se hipoteze zato da bi mogle biti opovrgnute. Niz alternativnih hipoteza se suočava s eksperimentom i promatranjem. Znanost tapka i tetura u pravcu poboljšanog razumijevanja. Osobni osjećaji, naravno, jesu povrijeđeni kada se neka hipoteza opovrgne, ali takva opovrgavanja se smatraju središnjim za znanstveni rad.

Pseudoznanost je baš suprotna. Hipoteze se stvaraju često baš tako da ih ne može poljuljati nikakav eksperiment koji sadrži ma i nagovještaj mogućnosti opovrgavanja, tako da u načelu one ne mogu biti obezvrijeđene. Zagovornici ovakvih hipoteza imaju obrambeni stav i oprezni su. Suprotstavljaju se skeptičkoj metodi. Kada se pseudoznanstvena hipoteza svejedno ne može obraniti od znanosti, pretpostavlja se postojanje zavjere čiji je cilj bio njeno uništavanje.

Motorička sposobnost u zdravih ljudi je gotovo savršena. Rijetko teturamo i padamo, osim u ranom djetinjstvu i starosti. Možemo naučiti vještine poput vožnje bicikla, klizanja ili skakanja na jednoj nozi, preskakivanja užeta ili vožnje automobila, i jednom kad ih naučimo, vladamo njima do kraja života. Čak i neku od tih vještina ne rabimo desetak godina, prisjećamo je se bez napora. Preciznost i trajnost pamćenja naših motornih vještina ipak nam mogu dati krivi osjećaj samopouzdanja u pogledu naših drugih sposobnosti. Naša percepcija je pogrešiva. Ponekad vidimo ono čega nema. Plijen smo optičkih iluzija. Povremeno haluciniramo. Skloni su greškama. U vrlo informativnoj knjizi Kako znamo što nije: pogrešivost ljudskog razuma u svakodnevnom životu, Thomasa Gilovicha pokazuje se kako ljudi sustavno griješe u razumijevanju brojeva, odbacivanju neugodnih dokaza, u podložnosti mišljenju drugih. U nekim stvarima smo dobri, ali ne u svemu. Mudrost leži upravo u razumijevanju naših ograničenja. "Čovjek je lakoumna stvarca" uči nas William Shakespeare. Upravo ovdje nastupa ukočena skeptička strogost znanosti.

Možda je najoštrije ocrtana granica između znanosti i pseudoznanosti tamo gdje se vidi da znanost ima daleko točniji uvid u ljudske nesavršenosti i pogrešivost negoli pseudoznanost (ili "nepogrešiva" objava). Ako odlučno odbijemo priznati da je moguće da smo pogrešivi, onda možemo pouzdano očekivati da će griješenje - čak vrlo ozbiljno, puno dubokih zabluda - zauvijek biti naš pratilac. Ali, ako smo sposobni za malo i hrabro priznanje vlastite pogrešivosti, ma kako žalosne refleksije to moglo izazvati, naše šanse za istinitu spoznaju će se izvanredno povećati.

Podučavamo li samo o spoznajama i proizvodima znanosti - bez obzira koliko oni mogli biti korisni ili inspirativni - ali bez naglašavanja njene kritičke metode, kako možemo očekivati da će prosječna osoba biti u stanju razlikovati znanost od pseudoznanosti? Obje se onda prikazuju kao nepoduprte tvrdnje. U Rusiji i Kini to je bilo lako. Autoritativna znanost je bila ono što su vlasti naučavale. Razlika između znanosti i pseudoznanosti je postojala zbog vas. Nije bilo potrebno hrvati se s bilo kakvim nedoumicama. Ali, kada je došlo do dubokih političkih promjena, i raspušteni su steznici slobodne misli, masa samopouzdanih i karizmatičnih tvrdnji - posebno onih koje su nam govorile ono što smo htjeli čuti - zadobila je mnoštvo sljedbenika. Svaki pojam, ma koliko nevjerojatan, posao je autoritativnim.

Najviši je izazov za popularizatora znanosti da razjasni stvarnu, mukotrpnu povijest njenih velikih otkrića i nerazumijevanje, pa i povremeno tvrdoglavo odbijanje znanstvenika da izmijene svoja uvjerenja. Mnogo, možda i većina znanstvenih udžbenika za mlade znanstvenike na ovom mjestu promašuje. Neusporedivo je lakše prikazati na privlačan način mudrost destiliranu iz stoljeća strpljiva i kolektivna ispitivanja Prirode negoli u detalje opisivati smušeni uređaj za destilaciju. Znanstvena metoda, ma koliko zdepasta i gunđava bila, je daleko važnija od samih njenih nalaza.
 

Znanost i nada
Dva čovjeka došla su do rupe u nebu. Jedan je zamolio drugoga da ga podigne… U nebu je bilo tako prekrasno da je čovjek koji je pogledao preko ruba zaboravio sve, zaboravio je svog prijatelja kojemu je obećao da će mu pomoći da se isto popne, i jednostavno je pojurio u divotu raja.

iz prozne pjesme Iglulik Inuita (Eskima), iz ranog dvadesetog stoljeća, koju je Inugpasugjuk ispričao Knudu Rasmussenu, arktičkom istraživaču Greenlanda.

Bio sam dijete u doba nade. Od svojih najranijih školskih dana želio sam biti znanstvenik. Trenutak kristalizacije dogodio se kada sam prvi puta čuo da su zvijezde uistinu moćna sunca, kada mi je prvi puta sinulo koliko nevjerojatno daleko moraju biti da bi nam se činile poput malih točkica svjetlosti na nebu. Nisam siguran jesam li uopće znao značenje riječi "znanost", ali svakako sam želio da na bilo koji način uronim sebe u svu tu veličanstvenost. Zgrabio me sjaj Univerzuma, bio sam zapanjen mogućnošću da bih mogao shvatiti kako stvari u njemu stvarno funkcioniraju, da bih mogao pomoći razotkriti duboke misterije, istraživati nove svjetove - možda čak i doslovce. Imao sam sreće da se taj moj sam djelomice ostvario. Za mene, čarolija znanosti ostaje i dalje isto tako privlačna i nova kao i onog dana, više od pola stoljeća davnog, kada su mi pokazivali čuda Svjetske izložbe iz 1939.

Popularizirati znanost - pokušavati njene metode i otkrića učiniti dostupnim i za neznanstvenike - tada proizlazi prirodno i neposredno. Ne objašnjavati znanost čini mi se izopačeno. Kada ste zaljubljeni, želite to objaviti cijelom svijetu. Ova knjiga je osobna izjava, koja odražava moju dugotrajnu ljubavnu vezu sa znanošću.

Ali, ima i drugi razlog: znanost je više nego tijelo znanja; ona je način razmišljanja. Naslućujem jednu Ameriku u vrijeme mojih unuka ili praunuka - kada će se ekonomija SAD sastojati od davanja usluga i informacija; kada će gotovo sve proizvođačke industrije biti premještene u druge zemlje; kada će zastrašujuće moćna tehnologija biti u rukama malog broja ljudi, a nitko tko zastupa javni interes neće je biti u stanju shvatiti; kada će ljudi izgubiti sposobnost da provedu svoje ciljeve ili da kompetentno prozivaju one na vlasti; kada više nećemo, stežući svoje kristale i nervozno konzultirajući horoskope, s vlastitim kritičkim sposobnostima u opadanju,  biti u stanju razlikovati između onoga što nam se sviđa i što je istina, i kada ćemo kliziti, bez da to opažamo, natrag u praznovjerje i mrak. Oglupljivanje Amerike je najevidentnije u polaganom propadanju sadržaja u izvanredno utjecajnih medija, 30 sekunda dugim zvukovnim sekvencama (sada dugim i po samo deset i manje sekundi), koje su najniži zajednički denominator programa, vjerna prezentacija pseudoznanosti i praznovjerja, a naročito neka vrsta slavljenja neznanja. Upravo dok ovo pišem, na top listi video kaseta vodi film Glup i gluplji. Beavis i Butthead su i dalje popularni (i utjecajni među mladim TV gledateljima. Njihova jasna poruka je da su učenje i studij - i to ne samo znanosti, nego bilo čega - nešto nepoželjno, što treba izbjegavati.

Stvorili smo globalnu civilizaciju u kojoj  ključni elementi - transport, komunikacije, sve druge industrije; poljoprivreda, medicina, obrazovanje, zabava, zaštita okoliša; čak i glavna demokratska institucija glasovanja - duboko ovise o znanosti i tehnologiji. Isto tako, sredili smo stvari tako da gotovo nitko ne razumije znanost i tehnologiju. To je recept za katastrofu. Možda ćemo neko vrijeme moći s time izlaziti na kraj, ali prije ili kasnije ova zapaljiva mješavina neznanja i moći eksplodirat će nam ravno u lice.

Svijeća u tmini naslov je hrabre, na bibliji utemeljene knjige Thomasa Adyja, objavljene u Londonu 1656. Knjiga napada lov na vještice, koji je tada bio u tijeku, kao  pokušaj "dovođenja ljudi u zabludu". Svaka bolest ili oluja, sve što je bilo neuobičajeno, popularno se pripisivalo vještičjim vradžbinama. Ady navodi one koji su vjerovali u vještice kako tvrde "a kako bi onda sve te stvari mogle nastati i proći?". Dobar dio naše povijesti toliko smo se bojali vanjskog svijeta, s njegovim nepredvidivim opasnostima, da smo rado prihvaćali sve što je obećavalo da će ublažiti ili objasniti užas. Znanost je pokušaj, uvelike uspješan da se razumije svijet, da se upregnu stvari, da zadobimo vlast nad samima sobom, da upravljamo po sigurnom putu. Mikrobiologija i meteorologija danas objašnjavaju ono što se samo prije nekoliko stoljeća smatralo dostatnim razlogom za spaljivanje žena.

Ady je također upozorio na opasnost da "nacije nestanu zbog pomanjkanja znanja". Ljudsku bijedu koju je moguće izbjeći rjeđe uzrokuje glupost, a češće neznanje, posebice neznanje o nama samima. Brine me što, posebice kako se približava mijena tisućljeća, pseudoznanost i praznovjerje godinu za godinom djeluju primamljivije, kao da sirenski zov nerazumnosti postaje jači i privlačniji. Gdje smo ga prije čuli? Kadgod se pobuđuju naše etničke ili nacionalne predrasude, u doba oskudice, za vrijeme ugroženosti nacionalnog ponosa ili živca, kada se sukobljavamo zbog našeg minoriziranog kozmičkog mjesta i svrhe, ili kada fanatizam buja oko nas - tada navike mišljenja, poznate iz prošlih doba posežu za tim da dosegnu kontrolu nad nama.
Plamen svijeće treperi. Njen maleni prostor svjetlosti drhti. Tama se skuplja. Demoni se počinju komešati.

Mnogo je toga što znanost ne razumije, ima još mnogo zagonetki koje treba riješiti. U univerzumu velikom deset milijardi svjetlosnih godina u promjeru i deset-petnaest milijardi godina starom, to može trajati zauvijek. Mi trajno nalijećemo na iznenađenja. Pa opet, neki pisci new age i religijske proze tvrde da znanstvenici vjeruju "da je ono što znaju istovremeno i sve što postoji". Znanstvenici mogu odbaciti mistične objave za koja nema nikakvog dokaza do nečijeg rekla-kazala, ali teško se može reći da vjeruju da je njihovo poznavanje prirode potpuno.
Znanost je daleko od toga da bude savršeni instrument znanja. Ona je jednostavno najbolji instrument koji imamo. U tom pogledu, kao i u mnogim drugima, ona je poput demokracije. Sama znanost ne može zagovarati načine na koje ljudi djeluju, ali svakako može rasvjetljavati moguće konzekvence alternativnih načina djelovanja.

Znanstveni način razmišljanja je istovremeno maštovit i discipliniran. To je osnovno za njen uspjeh. Znanost nas poziva da priznamo činjenice, čak i onda kada se ne uklapaju u naše prethodno formirane stavove. Ona nas savjetuje da u glavi preispitujemo alternativne hipoteze i da vidimo koja najbolje odgovara činjenicama. Ona nam nameće delikatnu ravnotežu između otvorenosti bez zadrške spram novih ideja, ma koliko bile heretičke, i najrigoroznijeg skeptičkog ispitivanja svega - od novih ideja do utvrđene mudrosti. Ova vrsta mišljenja je isto tako ključno oruđe demokracije, u doba promjena.

 Jedan od razloga njenog uspjeha je taj što u svojoj srži znanost ima ugrađeni mehanizam za ispravljanje grešaka. Netko to može smatrati preširokom karkterizacijom, ali za mene, svaki put kada iskazujemo samokritičnost, svaki put kada testiramo svoje ideje na izvanjskom svijetu, mi se bavimo znanošću. Kada smo samozadovoljni i nekritični, kada ne razlikujemo nade od činjenica, klizimo u pseudoznanost i praznovjerje.
Svaki put kada znanstveni članak iznese neke podatke, praćen je jednom skalom koja izražava marginu pogrešivosti, tihim ali ustrajnim podsjetnikom da niti jedno znanje nije savršeno niti potpuno. To je procjena onoga koliko vjerujemo onome što mislimo da znamo. Ako je margina pogrešivosti malena preciznost našeg empirijskog znanja je visoka; ako je velika, tada je takva i nesigurnost našega znanja. Osim u čistoj matematici, ništa ne znamo potpuno sigurno (premda je mnogošto sasvim sigurno krivo).
Štoviše, znanstvenici su obično pažljivi i karakteriziraju istinosni status svojih pokušaja da razumiju svijet - koji sežu od pretpostavki i hipoteza, koje su krajnje nesigurne, pa sve do zakona prirode koji su opetovano i sustavno potvrđeni kroz mnoga ispitivanja toga kako svijet funkcionira. Ali, čak niti zakoni prirode nisu apsolutno izvjesni. Postoje neke okolnosti koje nikad nisu bile ispitivane - unutrašnjost crnih rupa, ili elektrona, brzina bliska brzini svjetlosti - gdje se čak i naši provjereni zakoni prirode slamaju I, ma koliko valjani bili u običnim okolnostima, zahtijevaju ispravke.

Ljudi mogu žudjeti za apsolutnom izvjesnošću;  mogu joj težiti; mogu se praviti, kao što to vatreni zagovornici nekih religija čine, da su je dosegli. Ali povijest znanosti - daleko najuspješniji način približavanja znanju dostupan ljudima - nas uči da je najviše čemu se možemo nadati sukcesivno poboljšanje našeg razumijevanja, učenje iz grešaka, asimptotski pristup univerzumu, ali praćen spoznajom da će nam apsolutna izvjesnost uvijek pobjeći.
Zauvijek ćemo biti pogrešivi. Najviše čemu se svaka generacija može nadati je da će barem malo smanjiti marginu pogrešivosti i da će nešto dodati činjenicama na koje se ona odnosi. Margina pogrešivosti je prodorni, vidljivi izraz pouzdanosti našeg znanja. Nju često možete vidjeti u ispitivanjima javnog mnijenja (ona tada kaže pogrešivost se kreće između plus ili minus tri posto) Zamislite društvo u kojemu je svaki govor u parlamentu, svaka televizijska reklama, svaka propovijed, praćena svojom marginom pogrešivosti ili njenim ekvivalentom.

Jedna od velikih zapovjesti znanosti je “Ne vjeruj argumentima autoriteta!” (Znanstvenici, budući da su primati, i stoga skloni dominacijskim hijerarhijama, naravno ne slijede uvijek ovu zapovijest). Previše takvih argumenata se pokazalo previše bolno krivo. Autoriteti moraju dokazati svoje tvrdnje baš kao i svatko drugi. Ova neovisnost znanosti, njeno povremeno odbijanje da prihvati konvencionalnu mudrost, čini je opasnom po doktrine koje su manje samokritične, ili koje imaju pretenzije na izvjesnost.
Zato što nas znanost vodi spram razumijevanja toga kakav je svijet, a ne toga kakav bismo mi željeli da bude, njezina otkrića ne moraju u svim slučajevima biti neposredno razumljiva ili zadovoljavajuća. Nešto od znanost je vrlo jednostavno. Kada postane komplicirano, to je obično zato što je svijet kompliciran - ili zato što smo mi komplicirani. Kada se povlačimo od nje zato jer nam izgleda preteškom (ili zato što su nas tako loše učili) mi predajemo i našu sposobnost da preuzmemo nadzor nad vlastitom budućnošću....Naše samopouzdanje propada.

Ali, kada prođemo tu prepreku, kada se otkrića i metode znanosti probiju do nas, kada shvatimo i počnemo koristiti to znanje, mnogi osjećaju duboko zadovoljstvo. To je istina za svakoga, ali posebno za djecu - rođenu s težnjom znanju, svjesnu da moraju živjeti u budućnosti koju će oblikovati znanost, ali tako često uvjerenu u svojoj ranoj mladosti da znanost nije za njih. Osobno mi je poznato, i zbog toga što su mi objašnjavali znanost i iz mojih pokušaja da je ja objasnim drugima, kakva je nagrada kada nešto shvatimo, kada neprozirni pojmovi iznenada dobiju značenje, kada shvatimo o čemu se cijelo vrijeme radi, kada se otkriju duboka čudesa.
U svome susretu s prirodom, znanost redovito izaziva osjećaj poniznosti ) i divljenja. Sam čin razumijevanja je proslava pridruživanja, spajanja, čak i u vrlo skromnim dimenzijama, s veličanstvenošću kozmosa. A kumulativno svjetsko izgrađivanje znanja tijekom vremena preobražava znanost u nešto što je samo malo manje od transnacionalnog, transgeneracijskog meta-uma.
“Duh” (spiritus) dolazi od latinskog “disati”. Ono što udišemo je zrak, koji je svakako materija, ma koliko rijetka. Unatoč tome što smo navikli na suprotno, nema nikakve nužne implikacije u riječi “duševan” da pod njom mislimo bilo što drugo do materiju (uključujući materiju od koje se sastoji mozak), ili bilo što drugo što je izvan dosega znanosti. Prigodno, ja ću se koristiti tom riječju. Znanost ne samo da je kompatibiln sa spiritualnošću, ona je duboki izvor spiritualnosti. Kada prepoznamo svoje mjesto u neizmjernosti svjetlosnih godina i u prolasku razdoblja, kada shvatimo suptilnost, ljepotu i složenost života, tada je uranjajući osjećaj, ta kombinacija osjećaja uzvišenosti i poniznosti, bez daljnjega spiritualan. Takve su i naše emocije koje se javljaju u susretu s velikom umjetnošću, muzikom ili književnošću, ili s djelima jedinstvene nesebične hrabosti poput one Mohandasa Gandhija ili Martina Luthera Kinga Juniora. Pojam da se znanost i spiritualnost isključuju čini lošu uslugu objema.

 Može biti teško shvatiti znanost. Ona može dovesti u pitanja čvrsta vjerovanja. Kada se njeni proizvodi stave na raspolaganje političarima ili industrijalcima, ona može dovesti do oružja masovne destrukcije, i do ozbiljnih prijetnji okolišu. Ali, jedno morate priznati: ona donosi dobro.
Ne može svaka grana znanosti predviđati budućnost - paleontologija ne može - ali mnoge mogu, i to s iznenađujućom preciznošću. Želite li znati otkuda će se vidjeti sljedeća pomrčina Sunca, možete pokušati saznati od čarobnjaka ili mistika, ali sigurniji ste sa znanstvenicima. Oni će vam reći gdje da stanete na Zemlji, kada morate tamo biti, i hoće li to biti djelomična ili potpuna pomrčina. Oni mogu rutinski predvidjeti sunčanu pomrčinu, u minutu točno, tisuću godina unaprijed. Možete otići nekom nadriliječniku da sa vas skine čini koje su prouzročile vašu anemiju, ili možete uzeti vitamin B 12. Želite li spasiti svoje dijete od polija, možete se moliti ili ga možete cijepiti. Ako ste zainteresirani za spol vašeg nerođenog djeteta, možete pitati vračare (okrugli trbuh - dječak; kruškasti trbuh - djevojčica, ili možda obratno) ali one će pogoditi, u prosjeku, jednom od dva puta. Želite li stvarnu preciznost (ovdje, devedesetdevet postotnu), pokušajte s amniocentezom i ultrazvukom. Pokušajte sa znanošću.

Pomislite samo koliko se religija želi potvrditi uz pomoć proročanstava. Pomislite koliko se ljudi pouzdaje u ova proročanstva, ma koliko ona bila neodređena, koliko god bila neispunjena, da potkrijepe ili prošire svoja vjerovanja. Je li ikad postojala religija s točnim proročanstvima i pouzdanošću znanosti. Nema religije na ovom planetu koja ne teži za usporedivom sposobnošću - preciznom, i više puta ponavljanom pred upornim skepticima -predviđanja budućnosti. Niti jedna druga ljudska institucija nije joj niti blizu.
Je li to idolopoklonstvo pred oltarom znanosti? Je li to zamjenjivanje jedne vjere drugom, isto tako arbitrarnom? Po mom mišljenju, ni u kom slučaju. Izravno promatran uspjeh znanosti je razlog što ja zagovaram njenu uporabu. Da se nešto drugo pokazalo bolje, ja bih zagovarao nešto drugo.  Da li je znanost pošteđena filozofskog kriticizma? Da li se definira kao da ima monopol na “istinu”? Pomislite ponovno na ono pomračenje do kojeg će doći za tisuću godina. Usporedite koliko god možete zamisliti doktrina, zabilježite kakva predviđanja daju o budućnosti, koje od njih su neodređene, koje su precizne, i koje doktrine - svaka od njih podložna ljudskoj pogrešivosti - imaju u sebe ugrađen mehanizam za ispravljanje grešaka. Uzmite u obzir činjenicu da niti jedna od njih nije savršena. Tada izaberite onu koja u poštenoj usporedbi funkcionira nabolje (a ne onu koja vam se najviše sviđa). Ako su različite doktrine superiorne u različitim i neovisnim područjima, mi naravno možemo odabrati više njih - ali ne ako su međusobno kontradiktorne. Daleko od toga da je to idolatrija, ovo je sredstvo uz čiju pomoć možemo razlikovati lažne idole od pravih stvari.

Ponovno, razlog zašto znanost funkcionira tako dobro nalazi se djelomice u onoj ugrađenom mehanizmu za ispravljanje pogrešaka. U znanosti nema zabranjenih pitanja, niti tema koje su preosjetljive ili predelikatne da bi ih se ispitivalo, u njoj nema svetih istina. Ta otvorenost spram novih ideja, spojena s najrigoroznijim, skeptičkim ispitivanjem svih ideja, dijeli žito od kukolja. Nije važno koliko ste pametni, hrabri ili voljeni. Morate dokazati svoju tezu suočeni s odlučnom, stručnom kritikom. Cijene se raznovrsnost i rasprave. Potiče se produbljivanje mišljenja - sadržajno i dubinsko.

Proces razvoja znanosti može zvučati zbrkano i neuredno. Na neki način on to i jest. Ispitujete li znanost u njenoj svakodnevnoj pojavnosti, naravno, naći ćete  da znanstvenici nisu imuni na ljudske emocije, osobnosti i karaktere. Ali, postoji jedan detalj koji je uistinu zapanjujući za autsajdere, a to je da se u njoj kritika smatra prihvatljivom i poželjnom. Mentori toplo i nadahnuto ohrabruju nadarene studente. Ali, jadni diplomanti na svom usmenom diplomskom ispitu izloženi su nemilosrdnoj unakrsnoj vatri pitanja od onih istih profesora koji imaju kandidatovu budućnost u šaci. Naravno, studenti su nervozni: tko ne bi bio? Istina, za ovaj trenutak su se pripremali godinama. Ali, shvaćaju da u tom kritičnom trenutku moraju odgovoriti na istraživačka pitanja koja im postavljaju stručnjaci. Tako, pripremajući se za obranu svoje teze, oni moraju vježbati vrlo korisnu naviku mišljenja; moraju anticipirati pitanja. Moraju se pitati: gdje u mojoj disertaciji postoji slabost koju bi netko mogao pronaći? Bolje da je sami otkriju, nego da to učini netko drugi.
Ili, sudjelujete na svadljivom znanstveničkom sastanku. Nađete se na kolokviju gdje govornik jedva da ima trideset sekundi vremena za izlaganje prije no što bude zasut ubitačnim pitanjima i komentarima iz publike. Nakon toga se vaš pismeni izvještaj predaje znanstvenom časopisu zbog mogućeg objavljivanja, gdje ga urednik proslijeđuje anonimnim recenzentima čiji je posao da pitaju: je li autor učinio bilo što glupo? Ima li tu išta dovoljno zanimljivog da bude objavljeno? Koje su manjkavosti ovog članka? Je li do glavnih rezultata već došao netko drugi? Jesu li argumenti dostatni, ili autor mora doraditi tekst nakon što uistinu dokaže ono o čemu spekulira? i to je sve anonimno: autor i ne zna tko su njegovi kritičari. Ovo su svakodnevna očekivanja znanstvene zajednice.
 Zašto to radimo? Zar volimo kad nas kritiziraju? Ne, niti jedan znanstvenik u tome ne uživa. Svaki znanstvenik osjeća vlasničku privrženost svojim idejama i otkrićima. Čak i tada, on ne odgovara svojim kritičarima "čekaj malo; to je stvarno dobra ideja; jako mi se sviđa; nije ti učinila ništa nažao; molim te, ostavi to na miru." Nasuprot tome, strogo ali pravedno pravilo je da ako ideje ne funkcioniraju, morate ih odbaciti. Ne trošite neurone na nešto što ne valja. Posvetite svoje neurone novim idejama koje bolje objašnjavaju podatke. Britanski fizičar Michael Faraday upozoravao je na moćno iskušenje
da se traga za takvim dokazima i pojavama koje idu u prilog našim željama, i da se zanemare oni koji im se suprotstavljaju … Prijateljski prihvaćamo one koji se slažu s nama, odupiremo se neprijateljski onima koji nam se suprotstavljaju; dok zdravi razum zahtijeva upravo suprotno.
Valjana kritika čini vam uslugu.

Neki ljudi smatraju da je znanost arogantna - naročito kada pokušava proturječiti dugotrajnim vjerovanjima ili kada uvodi neobične pojmove za koje se čini da su kontradiktorni zdravom razumu; poput potresa koji drma našu vjeru u samo tlo na kojem stojimo, koji dovodi u pitanje naša uobičajena vjerovanja, trese doktrinama na koje smo se naučili oslanjati, ona može biti duboko uznemiravajuća. Svejedno ja tvrdi da znanost doprinosi poniznosti. Znanstvenici ne žele nametnuti svoje potrebe i želje prirodi, nego umjesto toga skromno ispituju prirodu i uzimaju ozbiljno ono što su otkrili. Svjesni smo toga da su štovani znanstvenici bili u krivu. Razumijemo ljudsko nesavršenstvo. Inzistiramo na neovisnoj i - koliko je to moguće - kvantitativnoj verifikaciji predloženih načela vjerovanja. Konstantno bockamo, dovodimo u pitanje, tražimo kontradikcije ili male, skrivene greške, predlažemo alternativna objašnjenja, ohrabrujemo herezu. Naše najviše nagrade dajemo onima koji uvjerljivo uspiju dokazati da su utvrđena vjerovanja kriva.

Evo jednog od mnogih primjera: zakoni kretanja i gravitacije povezani s imenom Isaaca Newtona s pravom pripadaju u krunske domete ljudskog roda. Tristotine godina nakon njihova otkrića mi i dalje koristimo newtonovsku dinamiku da bismo predvidjeli pomrčine Sunca. Godinama nakon lansiranja, milijarde kilometara daleko od Zemlje (sa samo malim korekcijama koje je uveo Einstein), svemirske letjelice prekrasno stižu na predviđenu točku u orbiti svijeta koji je bio cilj ekspedicije, baš kada on polako prolazi najpovoljnijom putanjom. Ova preciznost je nevjerojatna. Jednostavno, Newton je znao što radi.

Ali, znanstvenici nisu bili zadovoljni s time da ga puste na miru. Stalno su tragali za pukotinama u newtonovskom oklopu. Pri visokim brzinama i snažnim gravitacijama, newtonovska fizika se slama. To je jedno od velikih otkrića Einstenove specijalne i opće teorije relativnosti, i jedan od razloga zbog kojih je njegovo ime toliko poznato i štovano. Newtonovska fizika vrijedi za široki spektar uvjeta koji uključuju i one svakodnevnog života. Ali, u određenim okolnostima, vrlo neuobičajenim za ljude - uostalom, mi nemamo naviku da putujemo brzinom bliskom brzini svjetlosti - ona naprosto ne daje prave odgovore; ne poklapa se s opažanjima prirode. Specijalna i opća teorija relativnosti ne mogu se razlikovati od newtonovske fizike u području u kome ona vrijedi, ali daju vrlo različita predviđanja - koja su u izvanrednoj suglasnosti s opažanjima - u onim drugim područjima (velika brzina, jaka gravitacija). Newtonovska fizika je, čini se,aproksimacija istine, dobra u uvjetima koji su nam rutinski poznati, ali je loša u nekim drugim. Ona je sjajno i s pravom slavljeno dostignuće ljudskog uma, ali ima svoja ograničenja.

  Ipak, u skladu s našim shvaćanjem ljudske pogrešivosti, a vodeći računa o savjetu da se možemo samo asimptotski približavati istini, ali je nikad ne možemo dosegnuti, znanstvenici danas ispituju uvjete pod kojima bi se i opća teorija relativnosti mogla slomiti.  Primjerice, opća relativnost predviđa neobični fenomen nazvan gravitacijski valovi. Oni nikada nisu izravno bili otkriveni. Ali, ako ne postoje, onda nešto fundamentalno ne valja s općom relativnošću. Pulsari su brzo-rotirajuće neuronske zvijezde čije brzine okretanja danas mogu biti izmjerene na petnaest decimala. Dva vrlo gusta pulsara koji se okreću jedan oko drugog, predviđa se, trebali bi zračiti značajne količine gravitacijskih valova, koji će s vremenom lagano izmijeniti orbite i vremena rotacije dviju zvijezda. Joseph Taylor i Russell Hulse sa Princetona koristili su ovu metodu da testiraju predviđanja opće relativnosti na potpuno nov način. Prema svim njihovim spoznajama, rezultati bi trebali biti inkonzistentni s općom relativnošću i tako bi srušili jedan od glavnih stupova moderne fizike. Ne samo da su bili pripravni dovesti u pitanje opću relativnosti, nego su bili i ohrabrivani da to čine. Kao što se pokazalo, opažanja binarnih pulsara dala su preciznu potvrdu predviđanja opće relativnosti, i za to su Taylor i Hulse dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1993. godine. Na različite načine, mnogi drugi fizičari testiraju opću relativnost, primjerice pokušavajući izravno otkriti zagonetne gravitacijske valove. Nadaju se da će napeti teoriju sve dok ne pukne i otkriti postoji li prirodni poredak u kome Einsteinov veliki napredak u razumijevanju postaje  nedostatan.

Ovi napori će postojati sve dok ima znanstvenika. Opća relativnost je sigurno neodgovarajući opis prirode na kvantnoj razini, no čak i kad to ne bi bilo tako, čak i kada bi opća relativnost bila posvuda i zauvijek valjana, koji je bolji način da se uvjerimo u njenu valjanost, nego usuglašeni napor da se otkriju njeni propusti i ograničenja?

To je jedan od razloga zbog kojeg me organizirane religije ne ispunjavaju povjerenjem. Koji vođa velike religije priznaje da bi njegova vjerovanja mogla biti nepotpuna i kriva, i ustanovljava načine za otkrivanje mogućih doktrinarnih slabosti? Izvan testa svakodnevnog života, tko sustavno testira uvjete u kojima se tradicionalna religijska vjerovanja više ne mogu primijeniti? (Svakako je zamislivo da doktrine i etike koje su dobro funkcionirale u patrijarhalnom ili patrističkom ili srednjovjekovnom dobu, mogu biti potpuno bezvrijedne u vrlo različitom svijetu koji danas nastanjujemo.) Koje propovijedi na pošten način ispituju hipotezu o Bogu? Kakvim nagradama utvrđene religije nagrađuju religijske skeptike - ili, što se toga tiče, kako su nagrađeni socijalni i ekonomski skeptici u društvima u kojima žive?

Znanost, zapisala je Ann Druyan, nam uvijek šapće u uho: "Sjeti se, nov si u ovome. Možda griješiš. Već si bio u krivu." Unatoč svim pričama o poniznosti, pokažite mi bilo što usporedivo s time u religiji. Sveto pismo je navodno inspirirano božanskim utjecajem - što je fraza s mnogo značenja. Ali, što ako su ga naprosto napisali pogrešivi ljudi? Čuda imaju potvrdu o istinitosti, ali što ako su - nasuprot tome - samo mješavina šarlatanstva, nepoznatih stanja svijesti, nerazumijevanja prirodnih fenomena i duševne bolesti? Niti jedna suvremena religija, niti jedno new age vjerovanje ne čini mi se da dovoljno uzima u obzir veličanstvenost, divotu, suptilnost i složenost univerzuma koje je otkrila znanost. Činjenica da je toliko malo otkrića moderne znanosti nagovješteno u Svetom pismu, za mene baca dalje sumnje na njegov božanski izvor.
Ali, naravno, možda sam u krivu.

Poslušajte sljedeća dva paragrafa - ne da biste razumjeli znanost koju oni opisuju, nego da biste dobili dojam o autorovom stilu mišljenja. On se suočava s anomalijama, očitim paradoksima u fizici; zove ih "asimetrijama". Što iz toga možemo naučiti? Glasi ovako:

Poznato je da Maxwellova elektrodinamika - kako se obično danas shvaća - kada se primijeni na tijela u kretanju, vodi do asimetrija koje ne bi trebale biti inherentne tom fenomenu. Uzmite, primjerice, recipročno elektrodinamičko djelovanje magneta i vodiča. Fenomen koji tu opažamo ovisi samo o relativnom kretanju vodiča i magneta, dok uobičajeni nazor povlači jasnu distinkciju između dva slučaja u kojima se kreće ili jedno ili drugo tijelo. Jer, ako se kreće magnet, a vodič miruje, u okolini magneta se stvara električno polje s određenom konačnom energijom, proizvodeći struju na mjestima gdje su smješteni dijelovi vodiča. Ali, ako magnet miruje, a kreće se vodič, ne stvara se nikakvo električno polje u okolici magneta. U vodiču pronalazimo elektromotivnu silu, za koju po sebi nema korespondirajuće energije, ali koja uzrokuje - pod pretpostavkom jednakosti relativnog kretanja u oba slučaja o kojima raspravljamo - električne struje istog pravca i jakosti kao što su one proizvedene električnim silama u prethodnom slučaju.
 Primjeri ove vrste, zajedno s neuspješnim pokušajima da se otkrije bilo kakvo gibanje Zemlje relativno "eteru", upućuju nas da fenomeni elektrodinamike kao i dinamike nemaju nikakvih osobina koje bi odgovarale ideji apsolutnog mirovanja. Oni nam prije sugeriraju da će, kao što je već bilo pokazano u prvom redu za malene količine, isti zakoni elektrodinamike i optike biti valjani za sve referentne okvire za koje vrijede jednadžbe mehanike.

Što nam autor ovdje pokušava reći?  Za početak, možemo uočiti da je jezik štur, tehnički, oprezan, jasan, i ni malo kompliciraniji nego što mora biti. Ne biste mogli otprve pogoditi, iz toga kako je sročen (ili iz njegova suhog naslova "O elektrodinamici tijela u kretanju") da ovaj članak predstavlja ključni dolazak teorije specijalne relativnosti na svijet, da je to glavni ulaz trijumfalnog proglašenja ekvivalencije mase i energije, razaranja ideje da naš mali svijet zauzima neki "privilegiran referentni okvir" u univerzumu, i da je, na još nekoliko različitih načina, to epohalni događaj ljudske povijesti. Prve riječi članka Alberta Einsteina iz 1905. su karakteristične za znanstveni izvještaj. On je osvježavajuće samozatajan, oprezan, skroman. Usporedite njegov suzdržani ton s, recimo, proizvodima moderne reklame, političkim govorima, autoritativnim teološkim objavama, ili čak s porukama na ovitku ove knjige.

Zapazite kako Einsteinov članak počinje s pokušajem da se osmisle eksperimentalni rezultati. Gdjegod mogu, znanstvenici eksperimentiraju. Koje eksperimente predlažu, često ovisi o tome koje teorije trenutno prevladavaju. Znanstvenici su čvrsti u nakani da ove teorije testiraju dok ih ne obore. Oni ne vjeruju onome što je intuitivno očito. Nekoć je bilo očito da je Zemlja ravna. Da teža tijela padaju brže od lakših. Da pijavice liječe većinu bolesti. Bilo je očito da su neki ljudi prirodno, i po božjoj zapovijedi, robovi. Da postoji središte univerzuma, i da se na tom uzvišenom mjestu nalazi Zemlja. Nekoć je bilo očito da postoji apsolutni standard mirovanja. Istina može zbuniti ili proturječiti intuiciji. Može proturječiti dubokim vjerovanjima. Pomoću eksperimenta mi je možemo dotaknuti.

Na jednoj večeri, prije mnogo desetljeća, fizičar Robert Wood je trebao sročiti zdravicu pod nazivom "Za fiziku i metafiziku". Pod "metafizikom" ljudi su tada smatrali nešto kao filozofiju, ili istine koje možete uvidjeti samo ako mislite o njima. Mogli su u to uključiti i pseudoznanost. Wood je govorio u ovom stilu: fizičar ima ideju. Što više misli o njoj to više smisla ona za njega ima. On konzultira znanstvenu literaturu. Što više čita, to mu se više čini da ideja obećava. Tako pripremljen, odlazi u laboratorij i smišlja eksperiment kojim je može testirati. Eksperiment  je mukotrpan. Provjeravaju se mnoge mogućnosti. Profinjuje se točnost mjerenja, reducira se margina pogreške.  On pušta da se sve karte poslože kako treba. Vjeruje samo u ono što ga uči eksperiment. Na kraju svog tog posla, nakon pažljivog eksperimentiranja, pokazuje se da je ideja bila bezvrijedna. Fizičar je otpisuje, oslobađa svoj um od zabluda, i kreće prema nečem drugom.

Razlika između fizike i metafizike, zaključio je Wood i podignuo visoko
svoju čašu, nije u tome što bi ili fizičari ili metafizičari bili pametniji. Razlika je u tome što metafizičari nemaju laboratorije.



Za mene, četiri su glavna razloga za usklađeni napor da se objasni znanost - na radiju, televiziji, u filmovima, novinama, knjigama, kompjutorskim programima, zabavnim parkovima i učionicama - i to svakom građaninu. Nije dostatno - uistinu, opasno je - proizvesti samo malu, izvanredno sposobnu, dobro nagrađenu klasu posvećenih profesionalaca. Umjesto toga, na najširi mogući naćin moralo bi biti biti svima  dostupno fundamentalno razumijevanje otkrića i metoda znanosti.

•  Unatoč brojnim mogućnostima zlouporabe, znanost može biti zlatni put koji vodi iz siromaštva i zaostalosti, za sve nacije u nastajanju. Ona pokreće nacionalne ekonomije i globalnu civilizaciju. Mnoge nacije to shvaćaju. Upravo zato toliko mnogo studenata prirodnih znanosti i inženjerstva dolazi iz drugih zemalja na američke fakultete - još uvijek najbolje na svijetu. Pouka, koju se u SAD ponekad ne uviđa, je da je napuštanje znanosti put koji vodi natrag u siromaštvo i zaostalost.
• Znanost nas upozorava na opasnosti kao posljedicu naših tehnologija koje  mijenjaju svijet, posebice globalni okoliš o kome ovise naši životi. Znanost je važni sustav za rano uzbunjivanje.
• Znanost nas uči o najdubljim pitanjima podrijetla, naravi i sudbini - naše vrste, života, našeg planeta, svemira. Po prvi put u ljudskoj povijesti moguće je osigurati stvarno razumijevanje nekih od spomenutih stvari. Svaka kultura na Zemlji bavila se ovim pitanjima i vrednovala njihovu važnost. Svi se naježimo kada se približimo ovim velikim pitanjima. Na dugi rok, najveći dar znanosti mogao bi biti u tome da nas nauči, onako kako niti jedan drugi ljudski poduhvat nije bio u stanju, nešto o našem kozmičkom kontekstu, o tome gdje smo, kada smo i tko smo.

• Znanstvene vrijednosti i demokratske vrijednosti su suglasne, i u mnogim slučajevima nije ih moguće razlikovati. Znanost i demokracija su počele - u svojim civiliziranim inkarnacijama - u isto vrijeme i na istom mjestu, u Grčkoj u sedmom i šestom stoljeću pr.n.e. Znanost daje moć svakome tko se pomuči da je nauči (premda su mnogi bili sustavno sprečavani u tome). Znanost teži, zapravo zahtijeva, slobodnu razmjenu ideja; njezine vrijednosti su antiteza tajnovitosti. Znanost ne pruža nikakve privilegirane položaje, ne daje nikakva idealna mjesta za pucanje na gol. i znanost i demokracija ohrabruju nekonvencionalna mišljenja i živahne rasprave. Obje zahtijevaju dostatnu razumnost, koherentne argumente, rigorozne standarde dokazivanja i poštenja. Znanost je način da se raskrinkaju oni koji samo tvrde da nešto znaju. Ona je brana protiv misticizma, praznovjerja, protiv religije primijenjene tamo gdje ne bi trebala biti. Ako smo vjerni njenim vrijednostima, ona nam može reći gdje su nam lagali. Ona nam daje oruđe za ispravljanje vlastitih pogrešaka. Što njen jezik, pravila i metode budu više rasprostranjeni, imamo bolje šanse da sačuvamo ono što su Thomas Jefferson i njegovi kolege imali na umu. Ali, demokracija isto može biti potkopana proizvodima znanosti, i to više no što je ikoji demagog iz pred-industrijskog doba mogao sanjati.

Pronaći povremeno slamčicu istine preplavljenu velikim oceanom konfuzije i prijevare, zahtijeva budnost, predanost i hrabrost. Ali, ako ne vježbamo strogu naviku mišljenja, ne možemo se nadati da ćemo riješiti istinski ozbiljne probleme s kojima smo suočeni i u opasnosti smo da postanemo članovi nacija sastavljenih od naivčina, u svijet sastavljenom od naivčina, plijen svakog šarlatana koji tumara u našoj blizini.

Izvanzemaljsko biće, tek prispjelo na zemlju - ispitujući uglavnom ono što prikazujemo našoj djeci na televiziji, radiju i u kinu, novinama, časopisima, stripovima i mnogim knjigama - moglo bi lako doći do zaključka da ih učimo ubojstvima, silovanjima, okrutnosti, praznovjerju, lakovjernosti i potrošačkoj maniji. Na tome se inzistira, i kroz trajno ponavljanje, mnoga djeca to na kraju usvoje. Kakvo bismo društvo mogli stvoriti kada bismo, umjesto toga, u njih usađivali znanost i osjećaj nade?
 

Čovjek na Mjesecu i lice na Marsu

Mjesec skače
u struju Velike Rijeke…
plutajući na vjetru
čemu sličim?
Du Fu, "Putujući noću"
(Kina, doba dinastije Tang, 765)


Svako polje znanosti ima svoj komplement u psuedoznanosti. Geofizika ima svoju usporednicu u teorijama o ravnoj Zemlji, šupljoj Zemlji, Zemlji s osi koja divlje i nekontrolirano mijenja svoj pravac, o Zemlji s kontinentima koji iznenada iskrsavaju ili tonu. Tu su i oni koji se bave proricanjem potresa. Botaničari nailaze na neke druge  istraživače biljaka, koji su u stanju pratiti biljni strastveni emocionalni život na detektorima laži. Antropolozi susreću one koji tvrde da i danas postoje ljudi-majmuni, zoolozi na one pronalaze do danas preživjele dinosaure, evolucione biologe stalno progone tumači biblije. Arheolozi se moraju nositi s drevnim astronautima, krivotvorenim ruševionama i lažnim statuama. Fizičari neprestance nailaze na perpetuum mobilae, na vojske amatera -opovrgavatelja teorije relativnosti, i  na hladnu fuziju. Kemičari i dalje imaju alkemiju, psiholozi psihoanalizu i gotovo svu parapsihologiju. Ekonomisti imaju dalekosežna ekonomska predviđanja. Meteorolozi imaju, zasad, dugoročne vremenske prognoze, kao npr. u Almanahu za farmere koji se orijentira prema sunčevim pjegama (premda je dugoročna klimatska prognoza druga stvar). Astronomija ima, kao svoju najprominentniju pseudoznanost, astrologiju - disciplinu iz koje je i nastala. Pseudoznanosti se ponekad presijecaju, pridonoseći konfuziji - kao u telepatskoj potrazi za pokopanim blagom Atlantide, ili u astrološkim ekonomskim prognozama.

Ali, zato što većinom radim s planetama, i zato što sam se zanimao za mogućnost vanzemaljskog života, pseudoznanosti  koje često susrećem pred svojim vratima odnose se većinom na druge svjetove i na ono, što smo previše olako u našem vremenu navikli nazivati “izvanzemaljcima”. U poglavljima koja će slijediti iza ovog razložit ću dvije, ponešto povezane pseudoznanstvene doktrine. One se obje upiru na mogućnost da ljudske percepcijske i kognitivne nesavršenosti igraju ulogu u tome što se zavaravamo o stvarima od velikog značenja. Prva tvrdi da divovsko kameno lice iz davnih vremena bezizražajno zuri u nebo s pješčane površine Marsa. Druga tvrdi da izvanzemaljska bića s udaljenih svjetova nekažnjeno i sasvim uobičajeno posjećuju Zemlju.

Čak i kada su tako grubo skicirane, ne nalazite li nešto uzbudljivo u razmišljanju o ovim tvrdnjama? Što ako su ovakve prastare science fiction ideje - koje svakako rezoniraju s dubokim ljudskim strahovima i težnjama - zapravo opis onoga što jest?  Tko se za to ne bi zainteresirao? Uronjen u takav materijal, čak će i krajnji cinik biti uzbuđen. Jesmo li apsolutno sigurni, izvan bilo kakve sjenke sumnje, da možemo otpisati ovakve tvrdnje? A ako čak okorjeli demistifikator može osjetiti njihovu privlačnost, kako li se moraju osjećati oni koje nisu poučavali znanstvenom skepticizmu, poput gosp. “Buckleya”?

Velik dio povijesti - prije svemirskih letjelica, prije teleskopa, kada smo još uvijek bili duboko uronjeni u magijsko mišljenje - Mjesec je bio zagonetka. Gotovo nitko nije mislio da je to svijet za sebe.
Što stvarno vidimo kada Mjesec gledamo golim okom? Ugledamo konfiguraciju nepravilnih svijetlih i tamnih područja - ništa slično reprezentaciji bilo kojeg nama poznatog predmeta. Ali, gotovo neodoljivo, bez voljnog sudjelovanja u tome, naše oko povezuje područja, naglašavajući neka, ne obazirući se na druga. Tragamo za uzorkom i pronalazimo ga. U svjetskoj mitologiji i folkloru, zabilježene su mnoge slike proizašle iz takvog povezivanja: žena koja sjedi za tkalačkim razbojem, niz lovorovih stabala, slon koji skače s litice, djevojka s košarom na leđima, zec, lunarna utroba ispovraćana po površini nakon što ju je iskljucala neka razjarena ptica, žena koja isprašuje tepih, jaguar s četiri oka. Pripadnici jedne kulture ne mogu shvatiti kako pripadnici druge kulture mogu na Mjesecu vidjeti tako neobične stvari.

Najčešća slika na koju nailazimo je Čovjek na Mjesecu. Naravno, on ne izgleda potpuno kao čovjek. Njegove crte su ponešto iskivljene, bradavičave, rasplinute. Preko njegova lijevog oka visi nešto nalik na odrezak. A kakav to izraz imaju njegova usta? Neki iznenađeni“O”? Neki nagovještaj tuge, čak žalopojke? Bolno priznanje mukotrpnosti života na Zemlji. Svakako, lice je preokruglo. Nema ušiju. Čini mi se da je ćelavo. Nije bitno, svaki put kad ga pogledam, vidim ljudsko lice.

Svjetski folklor ocrtava Mjesec kao nešto prozaično. U naraštajima prije Apolla, govorili su djeci da je Mjesec napravljen od zelenog smrdljivog sira, i iz nekog razloga nisu mislili da je to čudesno nego zabavno. U dječjim knjigama i novinskim šalama, čovjek na Mjesecu se najčešće crta jednostavno, kao lice u krugu, ne jako različito od “happy face” znaka koji se sastoji od para točkica i luka okrenutog nagore. Takav dobroćudni Mjesec gleda dolje na noćne nepodopštine djece i životinja, na nož i žlicu (iz engleske brojalice koja završva riječima “and the knife ran away with the spoon”).

Prisjetite se ponovno dviju kategorija površine koje prepoznajemo kada ispitujemo Mjesec golim okom: svijetlo čelo, obrazi i brada, i tamnije oči i usta. Kroz teleskop se otkriva da su svijetle površine drevne, kraterima izbrazdane planine, koje su stare - kao što sada znamo na temelju radioaktivnog datiranja primjeraka Mjesečeve površine koje su nam donijeli astronauti iz Apolla - četiri i pol milijarde godina. Tamnija područja su nešto mlađi nanosi bazaltne lave, i zovemo ih maria (u jednini, mare, što je latinska riječ za more ili ocean, premda je Mjesec - sada znamo - suh kao kost). Maria ili mora su izbacivala lavu u prvih nekoliko stotina milijuna lunarne povijesti, djelomice pod utjecajem izvanredno brzih udara ogromnih asteroida i kometa. Desno oko je Mare Imbrium, onaj goveđi odrezak je kombinacija Mare Serenitatis i Mare Tranquilitatis (gdje je sletio Apollo 11) a otvorena usta, malo pomaknuta izvan centra, jesu Mare Humorum. Niti jedno ljudsko oko, bez pomoći teleskopa, ne može vidjeti kratere.

Čovjek na Mjesecu je u biti izvještaj o drevnim katastrofama od kojih se većina dogodila prije ljudi, prije sisavaca, prije kralješnaka, prije višestaničnih organizama, i vjerojatno, čak i prije no što je život nastao na Zemlji. Karakteristična je zabluda naše vrste da stavlja ljudsko lice na nešto što je zapravo rezultat slučajnog kozmičkog nasilja.

Ljudi su, poput svih primata, gregaristička vrsta. Volimo biti u društvu. Sisavci smo i roditeljska briga je ključna za nastavljanje hereditarnih loza. Roditelj se smije djetetu, djete mu uzvraća smješak, i tako se stvara ili ojačava veza. Čim dijete može vidjeti, ono prepoznaje lica, i sada znamo da je ta vještina čvrsto upletena u naš mozak. Ona djeca koja prije milijun godina nisu bila u stanju prpoznati lice, manje su se smješkala, pa je bilo manje vjerojatno da će osvojiti srca svojih roditelja i da će im biti dobro u životu. Danas gotovo svako dijete brzo identificira ljudsko lice i odgovara na njega bezazlenim smješkom.

Kao nenamjerna popratna pojava, mehanizam prepoznavanja obrazaca lica u našem mozgu je tako učinkovit u razlučivanju lica iz gomile drugih detalja, da  ih ponekad vidimo tamo gdje ona ne postoje. Spajamo nepovezane mrljice svijetla i tame i nesvjesno pokušavamo vidjeti lice. Čovjek na Mjesecu je jedan rezultat. Film Michelangela Antonionija Blow-up opisuje drugi. Ima još mnogo drugih primjera.

Ponekad je to geološka formacija, poput Starca na planini Franconia Notch, u New Hampshireu. Prepoznajemo da je to proizvod erozije i kolapsa stijene, a ne nekog nadnaravnog djelovanja ili neke dosad neotkrivene drevne civilizacije iz New Hampshirea. U svakom slučaju, to baš i ne nalikuje previše na lice. No, postoji Vražja glava u Sjevernoj Carolini, Sfinga u Wast Wateru, Engleska, postoji Starica u Francuskoj, stijena Vartan u Armeniji. Ponekad, to je žena koja se saginje, kao na Mt Ixtaccihuatlu u Mexicu. Ponekad, to su drugi dijelovi tijela, poput Grand Tetonsa u Wyomingu - kada dolazite sa Zapada, vidjet ćete par planinskih vrhova nazvanih tako prema francuskim istraživačima (u stvari, ima ih tri). Ponekad, to su promjenjivi oblici oblaka. U kasnoj srednjovjekovnoj i renesansnoj Španjolskoj, ljudi su tvrdili da imaju vizije Djevice Marije, jer su vidjeli sveticu u oblicima oblaka. (Jednom dok sam plovio iz Suva, na Fijiju, i ja sam vidio glavu stvarno užasnog čudovišta, razjapljene gubice, smještenog usred roja olujnih oblaka).
Povremeno, neka biljka ili kora drveta ili kravlja koža nalikuju ljudskom licu. Postojao je čuveni patlidžan koji je jako sličio Richardu M. Nixonu. Što da zaključimo iz te činjenice? Božansko ili izvanzemaljsko uplitanje? Uplitanje republikanaca u genetiku patlidžana? Ne. Priznat ćemo da na svijetu postoji golem broj patlidžana i da ćemo, pregledamo li ih stvarno mnogo, prije ili kasnije naići na neki koji nalikuje ljudskom licu, čak i vrlo posebnom ljudskom licu.

Kada je to lice neke religijske osobe - poput, recimo, tortille koja je navodno nosila lik Isusa Krista - vjernici su skloni brzo zaključiti da je umiješana ruka Božja. U dobu skeptičnijem od drugih, oni žude za ohrabrenjem. Pa još uvijek se čini malo vjerojatno da bi čudo djelovalo kroz tako prolazni medij. S obzirom na to koliko je tortilla napravljeno od početka svijeta,  bilo bi iznenađujuće da nekoliko njih nije imalo barem malo poznate crte.•

Magične osobine su pripisivane korijenima ginsenga i mandragore, djelomice zato što donekle sliče ljudskome liku. Neke košuljice kestenja sliče na nasmiješena lica. Neki koralji liče na ruke. Ušna gljiva, također neugodno nazvana “Židovsko uho”, uistinu sliči na uho, a nešto poput velikih očiju može se vidjeti na krilima nekih leptira. Nešto od toga možda i nije puka koincidencija; biljke i životinje koje upućuju na “lice” možda imaju bolje šanse da ih ne pojedu stvorenja s licem - ili, stvorenja koja se boje grabežljivaca s licem. “Štapić” je kukac koji se izvanredno prikrio kao grančica. Naravno, on živi kraj drveća. Mimikrija čuva biljke od ptica i drugih grabežljivaca, i ona je gotovo sigurno razlog što je njen izvanredni oblik polako izliven tijekom darvinovske prirodne selekcije. Ovakva prelaženja granica među kraljevstvima života ponekad nas mogu izluditi. Malo dijete koje vidi “štapić” može lako zamisliti vojsku štapića, grana i drveća kako stupa zbog neke zloslutne biljne svrhe.

Mnogi slučajevi ove vrste su opisani i ilustrirani u knjizi Johna Michella Prirodna sličnost iz 1979., britanskog zaljubljenika u okultno i mistično. On ozbiljno uzima tvrdnje Richarda Shavera koji  je također - kako ćemo još to opisati - igrao ulogu u iniciranju uzbuđenja oko letećih tanjura u SAD. Shaver je prerezao neke stijene na svojoj farmi u Wisconsinu i otkrio, napisanu piktografskim pismom koje je samo on mogao vidjeti, a nije mogao razumjeti, obuhvatnu povijest svijeta. Michell također prihvaća zdravo za gotovo tvrdnje dramatičara i nadrealista Antonina Artauda koji je, djelomice pod utjecajem halucinogenog peyotea, vidio u oblicima na vanjskoj strani nekih južnoameričkih stijena erotske slike, čovjeka kojeg muče, divlje životinje i tome slično. “Cijeli mu se pejzaž razotkrio” kaže Michell “kao kreacija jedne jedine misli.” Ali, ključno je pitanje: je li ta misao bila izvan ili unutar Artaudove glave? Artaud je zaključio, a Michell se složio, da je tako očite oblike u stijenama izradila neka drevna civilizacija, a ne Artaudovo halucinogenima izmijenjeno stanje svijesti. Kada se Artaud vratio iz Mexica u Europu, dijagnosticirano mu je ludilo. Michell osuđuje “materijalistički nazor” koji je Artaudove oblike primio sa skepsom.

Michell nam pokazuje i fotografiju Sunca snimljenu X-zrakama koja donekle sliči licu i obaviještava nas da “sljedbenici Gurdjieffa vide lice svog Učitelja” u Sunčevoj koroni. Nebrojena lica u drveću, planinama i stijenama po cijelom svijetu, pretpostavlja se, proizvod su drevne mudrosti. Možda neka i jesu: zgodna je šala, kao i religijski simbol, izrezbariti kamenje tako da izdaleka izgleda poput divovskih lica.

Nazor prema kome je većina ovih oblika prirodna za proces oblikovanja stijena i za bilateralnu simetriju biljaka i životinja, plus malo prirodne selekcije - a sve procesirano kroz ljudsko-pristrani filter naše percepcije - Michell opisuje kao “materijalizam i “devetnaestostoljetnu zabludu”. “Pod utjecajem racionalističkih vjerovanja, naš nazor na svijet je otupio i postao preuzak za namjere prirode”. Uz pomoć kojeg procesa je on proniknuo u namjere Prirode, nije nam otkrio.

O slikama koje nam prikazuje, Michell zaključuje da
njihova misterija ostaje bitno netaknuta, konstantni izvor čuđenja, oduševljenja i spekulacije. Sve što znamo zasigurno je da ih je stvorila priroda i da nam je u isto vrijeme dala aparat uz čiju pomoć ih možemo opaziti i um uz čiju pomoć možemo cijeniti njihovu beskonačnu magičnost. Da bismo u njima najviše uživali, mora ih se gledati onako kako je to željela priroda, okom nevinosti, preko kojeg se nisu nadvili oblaci teorija i predrasuda, višestrukim vidom, koji nam je svima urođen, koji obogaćuje i uzvisuje ljudski život, a ne kultiviranim jednostranim vidom onih koji su otupjeli i imaju unaprijed dana mišljenja.

Možda se najčuvenija sumnjiva tvrdnja o znakovitom uzorku tiče kanala na Marsu. Prvi put su opaženi 1877, i uzastopno ih je potvrdio  niz profesionalnih astronoma gledajući kroz svoje velike teleskope širom svijeta. Objavljeno je postojanje mreže jednostrukih i dvostrukih ravnih crta, koje prelaze po cijeloj površini Marsa i to s takvom besprijekornom pravilnošću da mogu biti jedino inteligentnog podrijetla. Povučeni su značajni zaključci o isušenom i umirućem planetu koji je nastanjivala starija i mudrija tehnička civilizacija posvećena očuvanju vodenih izvora. Stvorena je karta stotina kanala, i oni su dobili imena. Ali, čudno, oni su odbili pojavljivti se na fotografijama. Ljudsko se oko, predloženo je kao odgovor,  može prisjetiti kratkih trenutaka savšene atmosferske transparentnosti, dok nediskriminativna fotografska ploča izjednačava nekoliko jasnih, sa mnogih zamagljenim trenucima. Neki astronomi su vidjeli kanale. Mnogi ih nisu vidjeli. Možda su neki promatrači bili vještiji u nalaženju kanala. Ili, možda je cijela stvar bila neka vrsta percepcijske varke.

 Većina ideja o Marsu kao poprištu davno nestalog života, kao i rasprostranjenost "Marsijanaca" u popularnim štivima, potječe iz ove priče o kanalima. I sam sam rastao uronjen u tu literaturu, i kada sam postao eksperimentator na misiji Marinera 9 prema Marsu - prve letjelice koja je trebala obići crveni planet - bio sam prirodno zainteresiran da vidim kakvi su stvarni uvjeti koji tamo vladaju. S Marinerom 9 i Vikingom, bili smo u stanju načiniti kartu planeta od pola do pola, i dobili smo uvid u geografske osobine Marsa i nekoliko stotina puta manje od onoga što se na bilo koji način može vidjeti sa Zemlje. Otkrio sam, ne baš sasvim neočekivano, da na Marsu nema ni traga od kanala. Bilo je nekoliko više ili manje linearnih pojava koje su se mogle vidjeti kroz teleskop - primjerice, 5 000 kilometara dugačka kanjonska dolina koju je teško ne uočiti. Ali, stotine klasičnih "kanala" koji nose vodu od polarnih kapa kroz suhe pustinje do žednih ekvatorijalnih gradova, jednostavno  nije postojalo. Oni su bili iluzija, neki defekt u kombinaciji ljudska ruka-oko-mozak, do kojeg dolazi u graničnim područjima vidljivosti, kada gledamo kroz nestabilnu i turbulentnu atmosferu.

Čak i niz profesionalnih znanstvenika - što uključuje i čuvene astronome poznate po drugim otkrićima koja su potvrđena, i stoga opravdano slavljene - može napraviti ozbiljne, čak i duboke pogreške u prepoznavanju uzoraka i oblika. Posebice kada su implikacije onoga što mislimo da vidimo jako važne, možda ne iskazujemo dostatnu samodisciplinu i samokritičnost. Mit o Marsijanskim kanalima važna je i upozoravajuća priča.

Što se tiče kanala, misije svemirskih letjelica su dale sredstva za ispravljanje naših krivih shvaćanja. Ali, isto je tako istina da neke od najuznemiravajućih tvrdnji o svemiru potječu iz istraživanja svemirskim letjelicama. Ranih 1960tih, upozoravao sam da moramo biti kritični  prema mogućnosti pronalaženja artefakta drevnih civilizacija, bilo onih koje su navodno postojale na našem planetu, ili onih koje su stvorili posjetitelji izvana. Nisam zamišljao da će ovo biti lako ili vjerojatno, i sigurno nisam govorio da bi, u tako važnoj stvari, bilo što drugo od najčvršćih dokaza bilo vrijedno razmatranja.

Počevši s pamćenja vrijednim izvještajem Johna Glenna o "krijesnicama" koje su okružile njegovu svemirsku kapsulu, svaki puta kad neki astronaut izvijesti o tome da je vidio nešto što istoga časa ne shvaćamo, javljaju se oni koji odmah zaključuju da su to "svemirci". Prozaična objašnjenja - npr. da su to čestice boje koje se osipaju s broda u svemirskom okolišu - odbacuju se s indignacijom. Zov čudesnoga otupljuje naše kritičke sposobnosti (kao da već čovjek koji je stupio na Mjesec nije nešto dovoljno čudesno).

Otprilike u vrijeme kada su misije Apollo pristajale na Mjesec, mnogi nestručnjaci - vlasnici malenih teleskopa, vjerni pristaše teorije o postojanju letećih tanjura, pisci u magazinima za astronautiku - navalili su na fotografije snimljene "gore", u potrazi za anomalijama koje su znanstvenici NASE i astronauti previdjeli. Uskoro su se pojavili izvještaji o divovskim latiničkim slovima i arapskim brojkama upisanim na mjesečevu površinu, o piramidama, autoputevima, križevima, svijetlećim letećim tanjurima. Govorilo se da na Mjesecu postoje mostovi, radio-antene, tragovi golemih terenskih vozila, i pustoš koju su ostavili strojevi sposobni da presijeku krater na pola. Svaka od ovih tvrdnji, ispostavilo se, bila je prirodna mjesečeva geološka formacija koju je neki analitičar-amater krivo procijenio, ili unutarnji refleks u optici astronautskih Hasselblad kamera, i tome slično. Neki entuzijasti su vidjeli duge sjenke balističkih raketa - sovjetskih raketa, znakovito se šaputalo, koje ciljaju na Ameriku. Rakete, isto tako opisivane kao "tornjevi", ispostavilo se, bile su niska brda koja bacaju dugačke sjene kada je Sunce nisko na lunarnom horizontu. Malo trigonometrije uništilo je čudo.

Ova iskustva nas također: kada se radi o kompleksnom terenu, oblikovanom nepoznatim procesima, amateri (a ponekad čak i profesionalci) koji ispituju fotografije, posebice one koje su na granici vidljivosti, mogu upasti u nevolje. Njihove nade i strahovi, uzbuđenje zbog mogućeg otkrića velike važnosti, mogu nadvladati uobičajeni skeptički i oprezni pristup znanosti.

Ispitujemo li dostupne slike Venerine površine, povremeno nam se ukaže neki neobično oblikovan pejzaž - kao što je to na primjer grubi portret Josifa Staljina koji su otkrili američki geolozi analizirajući podatke sa sovjetskih orbitalnih radara. Nitko ne misli, barem mi se tako čini, da su nereformirani staljinisti obradili magnetske vrpce, niti da su se nekadašnji Sovjeti bili poduhvatili injženjerskog pothvata, dosad nepoznatih i stoga neslućenih dimenzija, na površini Venere - gdje će svaka letjelica koja sleti biti spržena u sljedećih sat ili dva. Neusporedivo je realnija mogućnost da je ovaj oblik, ma što on bio, nastao geološkim putem. Isto vrijedi i za potret junaka crtića Zekoslava Mrkve, na Uranovom mjesecu Arielu. Slika Titana sa svemirskog teleskopa Hubble u području bliskom infracrvenom, pokazuje oblake u konfiguraciji koja grubo nalikuje na nasmiješeno lice veličine planeta. Svaki planetarni znanstvenik ima neki svoj omiljeni primjer.

Astronomija Mliječne staze također obiluje zamišljenim sličnostima - na primjer, tu su konjska glava, Eskim, sova, Homunculus, tarantula i sjevernoamerička nebula, što su sve nepravilni oblaci plinova i prašine, osvijetljeni jakim zvijezdama, od kojih je svaki toliko velik da u usporedbi s njime naš sunčev sustav izgleda patuljasto. Kada su astronomi stvarali kartu distribucije galaktika veličine do nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina, uvidjeli su da ugrubo ocrtavaju ljudski lik koji je nazvan "Stickman". Konfiguracija je shvaćena kao nešto nalik na međusobno povezane mjehure od sapunice nepojmljivih razmjera, s galaktikama koje se formiraju na površini spojenih mjehura, dok u njihovoj unutrašnjosti nema gotovo niti jedne galaktike. Ovo je uzrok velike vjerojatnosti da će nastati upravo oblik s bilateralnom simetrijom, poput "Stickmana".

Mars je daleko mirniji planet od Venere, premda letjelice Viking nisu donijele niti jedan uvjerljivi dokaz o životu na tom planetu. Njegov teren je izvanredno heterogen i raznolik. Sa gotovo 100 000 slika snimljenih u njegovoj blizini, koje su nam na raspolaganju, nije iznenađujuće da su godinama kružile tvrdnje o nečemu neuobičajenom na Marsu. Uistinu, tamo postoji neko veselo "sretno lice", usred jednog marsijanskog kratera promjera osam kilometara, a oko njega je niz radijalno smještenih mrlja, što ga čini nalik uobičajenom crtežu nasmiješenog Sunca. Ali, nitko ne tvrdi da je to projektirala neka napredna (i izvanredno genijalna) marsijanska civilizacija, možda zato da bi privukla našu pažnju. Priznat ćemo, umjesto toga, da s objektima svih veličina koji padaju s neba, s površinom koja se neprestance komeša, pomiče i rekonfigurira nakon svakog sudara, s davno nastalom vodom i blatom, i nedavno stvorenim pijeskom koji oblikuju površinu, mora nastati široki spektar pojava u pejzažu. Ispitujemo li pomno 100 000 slika, nije čudno da povremeno nailazimo na nešto poput lica. S našim mozgom koji je od djetinjstva programiran da pronalazi lica, bilo bi čudo kada s vremena na vrijeme ne bismo naišli na jedno.

Nekoliko malenih planina na Marsu sliči piramidama. Na visokom platou nazvanom Elizij, postoji cijeli niz piramida - najveća od njih ima nekoliko kilometara u dijametru baze - i sve su orijentirane u istom pravcu. Uistinu, postoji nešto fantastično u tim piramidama u pustinji, koja toliko podsjeća na zaravan Gizeh u Egiptu, i ja bih to volio ispitati pobliže. No, je li razumno da iz toga zaključimo o postojanju marsijanskih faraona?

Slične pojave nalazimo i na Zemlji, u minijaturi, posebice na Antarktiku. Neke od njih bi vam dosegle do koljena. Da ne znamo ništa drugo o njima, bi li bilo normalno da zaključimo da su ih stvorili sićušni Egipćani koji su živjeli u pustarama Antarktika? (hipoteza labavo odgovara opažanjima, ali mnogo drugoga što znamo o polarnom okolišu i ljudskoj fiziologiji govori protiv nje). Ove "piramide" jesu, u stvari, posljedica vjetrom uzrokovane erozije - one nastaju uslijed pljuska sićušnih čestica koje nose jaki vjetrovi, pušući većinom u istom smjeru, i koje tijekom godina od nepravilnih ledenih izbočina oblikuju lijepe, simetrične piramide. One su nazvane dreikanters, od njemačke riječi koja znači tri ruba. To je red koji se stvara iz kaosa uslijed prirodnih procesa - nešto na što nailazimo iznova i iznova po cijelom svemiru (na primjer, u rotirajućim spiralnim galaktikama). Svaki put kada to vidimo, u iskušenju smo da pretpostavimo izravnu intervenciju Stvoritelja.

Na Marsu, postoje dokazi o vjetrovima mnogo snažnijim od bilo kojeg na Zemlji, koji mogu dosegnuti i polovicu brzine svjetlosti. Tamo su uobičajene pješčane oluje planetarnih razmjera, koje nose fina zrnca pijeska.  Konstantno kretanje (pitter-patter) čestica koje se kreću mnogo brže nego i u najjačim zemaljskim burama proizvest će, tijekom velikih geoloških razdoblja, duboke promjene na površini stijena i u pejzažu. Ne bi trebalo biti preveliko iznenađenje ako nekoliko oblika - čak i vrlo velikih - stvorenih eolijskim procesima, bude nalikovalo piramidama.

Na Marsu postoji mjesto zvano Cydonija, s kojeg veliko kameno lice široko kilometar, nepomično zuri u nebo. To je neprijateljsko lice, ali prepoznatljivo je ljudsko. U nekim prikazima, mogao ga je isklesati čak i Praksitel. Ono se nalazi u pejzažu gdje su mnogi niski brežuljci oblikovani u neobične forme, možda zbog neke mješavine drevnih blatnih tokova i erozije vjetrom, koja je uslijedila. Po broju kratera koje tamo nalazimo, čini se da je teren star barem nekoliko stotina milijuna godina.

Naravno, Lice je privuklo pažnju, i u SAD i u bivšem Sovjetskom Savezu. Naslov u časopisu Weekly World News, tabloidu koji nije čuven po svojoj vjerodostojnosti, od 20. studenog 1984., glasi:
Sovjetski znanstvenici izneli neverovatnu tvrdnju: na Marsu pronadjeni unisteni hramovi. Svemirsko istrazivanje otkrilo ostatke 50 000 godina stare civilizacije.

Otkrića su pripisana anonimnom sovjetskom izvoru i, u opisu od kojeg zastaje dah, izvještavaju o nalazima nepostojeće sovjetske svemirske letjelice.

Ali, priča o "Licu" je gotovo u potpunosti američka. "Lice" je pronašla jedna od orbitalnih letjelica iz serije Viking, 1976. Jedan od službenika na projektu je, na nesreću, odbio postojanje neobične formacije, objasnivši je kao igru svjetla i sjene, što je kasnije izazvalo optužbu da NASA prikriva otkriće milenija. Nekoliko inženjera, kompjutorskih stručnjaka i drugih - neki od njih su bili i vanjski suradnici NASE - istovremeno su,  za vlastiti račun, radili na digitalnom povećanju slika s Vikinga. Možda su se nadali nekom zapanjujućem otkriću. To je dopustivo u znanosti, čak se i ohrabruje - sve dok su vaši standardi za prikupljanje dokaza visoki. Neki od ovih istraživača su bili prilično oprezni i zaslužuju pohvalu za dalje istraživanje predmeta. No, drugi su bili manje umjereni, i ne samo da su zaključili da je "Lice" stvarna, monumentalna skulptura koja prikazuje ljudsko biće, nego su ustvrdili da su u blizini pronašli grad s hramovima i utvrdama.• Na temelju sumnjivih argumenata, jedan pisac je izjavio da otkriveni spomenici imaju i posebnu astronomsku orijentaciju - ne baš danas, ali da su imali prije pola milijuna godina - iz čega je slijedilo da su Cydonijska čuda bila podignuta u toj udaljenoj epohi. Ali, kako su graditelji mogli biti ljudi? Prije pola milijuna godina, naši preci su bili zaposleni brušenjem kamenog oruđa i čuvanjem vatre. Nisu imali svemirske brodove.

Marsijansko "Lice" se uspoređuje sa "sličnim licima …konstruiranim u zemaljskim civlizacijama. Lica gledaju u nebo zato jer gledaju u Boga." Ili su "Lice" konstruirali preživjeli u interplanetarnom ratu koji su ostavili površine Marsa (i Mjeseca) u izbrazdanom i opustošenom stanju. Što je, uostalom, uzrok svih tih kratera? Je li Lice ostatak davno izumrle ljudske civilizacije? Jesu li graditelji bili izvorno sa Zemlje ili Marsa?  Jesu li "Lice" mogli izraditi međuzvjezdani posjetitelji koji su se nakratko zaustavili na Marsu? Je li ono ostavljeno tamo da bismo ga mi jednoga dana mogli otkriti? Jesu li oni mogli doći i na Zemlju i začeti život na njoj? Ili, barem, čovjeka? Jesu li oni, ma tko bili, bogovi? Izazvane su mnoge vatrene spekulacije.

Nedavno je postavljena hipoteza o vezi između "spomenika" na Marsu i "krugova u poljina" (crop circles) na Zemlji; o neiscrpnim izvorima energije koji čekaju da budu crpljeni iz drevnih Marsijanskih strojeva; i o golemoj NASInoj zavjeri da bi se sakrila istina od američke javnosti. Takve izjave idu puno dalje od neopreznih spekulacija o enigmatičnim oblicima u prirodi.

Kada je, u kolovozu 1993. letjelica Mars Observer otkazala u blizini Marsa, našli su se i oni koji su optužili NASU da je izmislila nesreću kako bi mogla detaljno izučavati "Lice", bez obaveze da fotografije iznese u javnost. (Ako je tako, zavjera je vrlo uspješna: niti jedan stručnjak za marsijansku geomorfologiju ne zna ništa o tome, a neki od nas smo jako puno radili da bismo konstruirali nove misije na Mars, koje je bi bile tako osjetljive na kvar koji je uništio Mars Observer). Ispred NASINa Laboratorija za istraživanje letjelica (Jet Propulsion lab.) čak se skupila i šačica demonstratora protestirajući tako protiv navodne zlouporabe moći.

Tabloid Weekly World News od 14. rujna 1993. posvetio je svoju naslovnu stranicu ovom naslovu: "Nova NASIna fotografija dokazuje da su ljudi živjeli na Marsu!" Lažno lice, koje je navodno snimio Mars Observer u orbiti oko Marsa (u stvari, letjelica je otkazala prije no što je stigla do orbite) dokazuje, kako navodi nepostojeći "vodeći istraživač svemira", da su Marsijanci kolonizirali Zemlju prije 200 000 godina. Informacija je bila prikrivana, navodno je on rekao, zato da bi se spriječila "svjetska panika".
 Nastranu nevjerojatnost pretpotavke da bi takvo otkriće stvarno izazvalo “svjetsku paniku”. Svakome tko je gledao zloslutno znanstveno otkriće na djelo - na pamet mi pada sudar kometa Shoemaker-Levy s Jupiterom u stpnju 1994 - jasno je da su znanstvenici govorljivi i dramatični. Imaju nezadrživu potrebu da objave nove činjenice. Samo kroz prethodni dogovor, a ne ex post facto, spremni su podvrgnuti se tajnovitosti vojnog tipa. Odbijam pojam da je znanost po svom pojmu tajnovita. Njena kultura i etos su, i to s dobrim razlogom, kolektivni, kolaborativni i komunikativni.

Ograničimo li se na ono što je stvarno poznato, a zanemarimo industriju tabloida koja proizvodi epohalna otkrića ni iz čega, gdje smo uistinu? Kada znamo sasvim malo o “Licu”, ježimo se. Kada saznamo malo više, misterija brzo iščezava.

Mars ima površinu od oko 150 milijuna četvornih kilometara. Zar je tako nevjerojatno da će jedan komadić njene površine veličine poštanske marke (relativno, u usporedbi s ukupnom površinom), i s obzirom na 150 milijuna drugih, djelovati artificijelno - posebno kada imamo u vidu našu sklonost, još od djetinjstva, da svuda vidimo lica? Kada ispitamo susjedni nered brdašaca, stenovitih visoravni i drugih kompleksnih površina, uvidjet ćemo da naša konfiguracija nalikuje mnogima koje uopće ne sliče ljudskom licu. Otkuda ta sličnost? Bi li drevni Marsijanski inženjeri oblikovali samo ovu visoravan (pa, možda i par drugih), i bi li sve druge ostavili neobrađene, bez monumentalnih skulptura? Ili, trebamo zaključiti da su i druge visoravni sačinjene od blokova, također oblikovanih u obliku lica, ali nekih čudnijih lica, koja su nama na Zemlji nepoznata?

Proučimo li pažljivije originalnu sliku, naći ćemo da je strateški smještena “nosnica” - upravo ona koja mnogo utječe na dojam o licu - u biti tamna točka koja odgovara izgubljenim podacima u radijskoj transmisiji između Zemlje i Marsa. Najbolja slika “Lica”  pokazuje jednu stranu obasjanu Suncem,  drugu u dubokoj sjeni. Korištenjem originalnih digitalnih podataka, možemo oštro pojačati kontrast u sjeni. Kada tako učinimo, tamo ćemo uočiti nešto što nimalo ne sliči licu. “Lice” je u najboljem slučaju pola lica. Unatoč tome što nam se ubrzava dah i što nam lupaju srca, Marsijanska sfinga izgleda prirodno -  a ne artificijelno, nema niti naznake ljudskog lica (dead ringer). Bila je vjerojatno oblikovana polakim geološkim procesom tijekom milijuna godina.

Ali, možda se varam. Teško je biti potpuno siguran u nešto što nismo mogli podrobno razgledati i vidjeti iz blizine. Ovi oblici zaslužuju pobliže analiziranje, i s boljom rezolucijom. Mnogo detaljnije fotografije “Lica” sigurno će riješiti pitanje simetrije i pomoći da se riješi spor između geologije i monumentalne skulpture. Mali krateri pronađeni na ili pored “Lica” mogu riješiti pitanje njegove starosti. U slučaju (po mojem mišljenju vrlo nevjerojatnom) da su strukture u blizini jednom uistinu bile grad, ta činjenica bi također postala očitom uz pomoć pobližeg ispitivanja. Postoje li tamo urušene ulice? Nazupčanja na “utvrdi”? Zigurati, kule, hramovi sa stupovima, monumentalne skulpture, ogromne freske? Ili, tek stijene?

Čak i ako su ove pretpostavke krajnje nevjerojatne - kao što ja mislim da jesu - one su vrijedne ispitivanja. Za razliku od fenomena NLO-a (UFOa) ovdje imamo priliku za odlučujući eksperiment. Ova vrsta hipoteze može se falsificirati (opovrgnuti), što je osobina koja ju svrstava u znanstvenu arenu. Nadam se da će buduće američke i ruske misije na Mars, posebice orbitalne letjelice s televizijskim kamerama visoke rezolucije, učiniti posebni napor - među stotinama drugih znanstvenih pitanja - i pogledati pobliže piramide i ono što neki ljudi zovu “Lice” i grad na Marsu.

Čak i ako svima postane jasno da su ovi marsijanski oblici geološki a ne artificijelni, monumentalna lica u svemiru (I srodna čuda) neće, bojim se, nestati zauvijek. Već sada postoje tabloici koji izvještavaju o gotovo identičnim licim koja se vide od Venere do Neptuna (ledbe li u oblacima?). “Nalazi” se tipično pripisuju nekom fiktivnom ruskom svemirskom brodu i imaginarnim svemirskim znanstvenicima, što dakako skeptiku uvelike otežava posao provjeravanja priče.

Jedan od zagovornika teorije o licu na Marsu sada objavljuje:
Udarna vijest stoljeća
cenzurirana od strane NASE
zbog straha od religijskih pobuna i slomova   
Otkriće drevnih
vanzemaljskih ruševina na Mjesecu.

Postojanje “divovskog grada” veličine Los Angelesa, prekrivenog ogromnom staklenom kupolom, napuštenog prije mnogo milijuna godina, bombardiranog meteorima, s golemim tornjem visokim 8,5 kilometara, koji je na svom vrhu imao divovsku kocku veličine 1,7 kubičnog kilometra - sada je POTVRĐENO, nakon iscrpne studije Mjeseca. Dokazi? Fotografije koje su snimile NASIne  robotske i Apollo misije čije je značenje prikrila vlada, i koje su previdjeli svi oni poznavatelji Mjeseca u mnogim zemljama koji ne rade za “vladu”.

Broj Weekly World News-a od 18. kolovoza 1992. izvještava o otkriću NASInog tajnog satelita “tisuća možda i milijuna glasova” koji izviru iz crne rupe u središtu galaktike M51, i koji svi pjevaju “Slava, slava, slava Bogu n visinama”, uvijek iznova. Na engleskom. Postoji čak i tabloidski izvještaj, potpuno premda maglovito ilustriran, svemirske sonde koja je fotografirala Boga, ili barem njegove oči i nos, tamo gore u Orionovoj maglici.

20. srpnja 1993. WWN nosi preko cijele stranice naslov: “Clinton se susreo s JFK-om!”. Uz to je krivotvorena fotografija, razumljivo, ostarjelog, pognutog Johna Kennedyja, koji je u tajnosti preživio atentat, u invalidskim kolicima u Camp Davidu. Među posljednjim stranicama ovog broja nalazimo na još jedan članak od mogućeg interesa. U “Asteroidima smaka svijeta” navodi se navodni tajni dokument koji citira izjavu navodnih “vrhunskih” znanstvenika o nekom navodnom asteroidu (M-167) koji će nvodno udariti u Zemlju 11. studenog 1993 što bi moglo značiti “kraj života na Zemlji”. Predsjednika Clintona, opisuje se, stalno informiraju o “poziciji i brzini asteroida”. Možda je to jedna od tema o kojoj je razgovarao s predsjendikom Kennedyjem. Činjenica da je Zemlja izbjegnula sudar s asteroidom nije zaslužio čak niti retrospektivni paragraf, nakon što je 11. studeni protekao bez značajnijih događaja. Barem je bio opravdan zdrav razum pisca naslova  koji mu je naložio da ne opterećuje naslovnu stranicu s vijestima o kraju svijeta.

Neki to vide kao vrstu zabave. Ipak, živimo u doba kada je dugoročna statistička opasnost sudara nekog asteroida sa Zemljom identificirana. (Ovaj nalaz stvarne znanosti je, naravno, i bio inspiracija - ako je to dobra riječ - za priču u tabloidu). Vladine službe istražuju što se u svezi s time može učiniti. Priče poput ove preplavljuju predmet apokaliptičkim preuveličavanjem i fantastikom, i otežavaju javnosti da razlikuje stvrne opasnost od izmišljotina tabloida, i zamislivo je da mogu umnjiti našu sposobnost da poduzmemo preventivne korake kako bismo ublažili opasnost.

Tabloidi često završavaju na sudu - ponekad ih tuže glumci i glumice koji hrabro niječu da su se bavili prezira vrijednim aktivnostima - i tada velike svote novca prelaze iz jedne ruke u drugu. Tabloidi moraju uzeti u obzir takve tužbe kao  samo jedan od troškova u vrlo profitabilnom poslu. U svoju obranu oni najčešće izjavljuju da su na milosti i nemilosti svojih autora i nemaju nikakvu instituionalnu odgovornost da provjeravaju istinitost onog što objavljuju. Sal Ivone, izvršni direktor Weekly World Newsa, govoreći o pričama koje objavljuje, kaže: “Koliko znam, one mogu biti prozvod aktivne imaginacije. Ali, budući da smo mi tabloid, mi ne moramo sebe ispitivati o priči.” Skepticizam ne prodaje novine. Autori koji su se povukli iz tabloida opisuju “kreativne” sastanke na kojima pisci i urednici izmišljaju priče i naslove ni iz čega, što gore to bolje.

U njihovu golemom čitateljstvu, zar nema mnogo ljudi koji uzimaju te priče zdravo za gotovo, koji vjeruju da tabloidi “ne bi mogli” tiskati tako što ako to nije istina? Neki čitatelji s kojima sam razgovarao tvrde da to čitaju samo zbog zabave, baš kao što gledaju lažno “hrvanje” na televiziji, da nimalo nisu time zavarani, da tabloide i čitatelji i izdavači shvaćaju kao fantastiku dotjeranu do apsurda. Oni naprosto postoje izvan bilo kojeg svijeta opterećenog pravilima dokazivanja. Ali, pisma koja ja primam dokazuju da veliki broj Amerikanaca tabloide shvaća zaista vrlo ozbiljno.

1990tih industrija tabloida raste, proždrljivo gutajući druge medije. Novine, časopisi ili televizijski programi koji se muče pod ograničenjima što ih nameće obveza da objavljuju samo ono što se uistinu zna, nadjačali su u prodaji medijski izdanci s manje skrupuloznim standardim. Možemo to vidjeti u novoj generaciji priznate tabloidne televizije, a sve više i u tome što sve prolazi pod vijestima i u informativnim programima.

Takvi izvještaji opstaju i množe se zato jer se prodaju. A prodaju se zato jer, mislim, ima toliko nas koji tako silno želimo da budemo katapultirani iz svojih jednoličnih života, da povratimo onaj osjećaj čudesnog kojeg se sjećamo iz djetinjstva, i također - što vrijedi za par priča - da budemo sposobni, istinski i iskreno, vjerovati u Nekog starijeg, mudrijeg, i pametnijeg, tko gleda odozgo na nas. Vjera očito nije dovoljna za mnoge ljude. Oni žude za čvrstim dokazima, znanstvenim dokazima. Oni čeznu za znanstvenim pečatom odobravanja, ali nisu pripravni prihvatiti rigorozne standarde za dokaze koji su doprinijeli kredibilnosti tog pečata. Kakvo bi to bilo olakšanje: da sumnja uistinu bude ukinuta! Tada bi mučno breme brige o samima sebi bilo uklonjeno. Mi smo zabrinuti - i to s razlogom - o tome što znači za ljudsku budućnosti ako odgovornost za nju leži samo na nama.

Ovo su moderna čuda, za koja nam besramno jamče oni koji su ih izmislili otpočetka, zaobilazeći svaku skeptičku proceduru, i koji su ih stavili na prodaju po niskoj cijeni u svakom supermarketu, prodavaonici kućnih potrepština i živežnih namirnica u zemlji. Jedna od izmišljotina tabloida je da oni prikazuju znanost, sam instrument našeg kritičnog duha, kao da potvržuje naša drevna vjerovanja i dovodi do spajanja pseudoznanosti i pseudoreligije.
Uglavnom, duh znanstvenika je otvoren kada istražuje nove svjetove. Kada bismo unaprijed znali što ćemo pronaći, ne bi bilo potrebno da krećemo u potragu. U budućim misijama na Mars ili neki drugi izvanredni svijet u našem kraju kozmičke šume, moguća su, možda čak i vjerojatna, iznenađenja - neka čak i mitskih razmjera. Ali, mi ljudi imamo talent za samozavaravanje. Skepsa mora biti komponenta istraživačevog pribora, ili ćemo izgubiti svoj put. Oko nas ima dovoljno čuda. Nije potrebno izmišljati nova.

Izvanzemaljci
“Stvarno, ono što me navodi da vjerujem da u ovoj sferi nema stanovnika jest to što mi izgleda da niti jedno razumno biće ne bi htjelo ovdje živjeti.”
“Ali!” rekao je Micromegas “možda bića koja tu žive nemaju zdrav razum!”

Jedan vanzemaljac drugome, približavajući se Zemlji, u Voltaireovu Micromegasu: filozofskoj priči (1752)

Vani je još uvijek mrak. Ležite u krevetu, potpuno budni. Otkrivate da ste paralizirani. Osjećate da je netko u sobi. Pokušavate viknuti. Ne možete. Nekoliko malih sivih bića, manjih od 120 cm, stoji u podnožju kreveta. Njihove glave su kruškolike, ćelave i prevelike za njihova tijela. Oči su im ogromne, lica bezizražajna i identična. Nose tunike i čizme. Nadate se da je to samo san. Ali, uviđate da se ovo stvarno događa. Oni vas dižu I, u izmaglici, vi kliznete kroz zid vaše spavaće sobe. Lebdite kroz zrak. Uzdižete se visoko prema metalnoj letjelici nalik na leteći tanjur. Jednom kad ste unutra, vode vas u sobu za medicinska ispitivanja. Veće, ali slično biće, očito neka vrsta liječnika, vas preuzima. Ono što slijedi je još strašnije.

Vaše tijelo ispituju uz pomoć instrumenata i strojeva, a posebno vaše spolne dijelove. Ako ste muškarac, uzimaju vam spermu; ako ste žena, uklnjaju vam jajnike ili fetuse, ili vam usađuju sjeme. Možda vas prisiljavaju na seks. Poslije vas tjeraju u drugu sobu gdje u vas zure hibridna djeca ili fetusi, djelomice ljudski a djelomice poput onih stvorenja. Mogu vas prekoravati i radi ljudskog ponašanja, posebice zbog zagađivanja okoliša ili dopuštanja da se razvije epidemija AIDSa; mogu vam prikazati slike budućeg razaranja. Naposljetku, ovi neveseli sivi emisari vas ispraćaju iz letjelice i guraju vas natrag kroz zidove natrag u krevet. Kad uspijete ponovno stati na noge i progovoriti...njih više nema.

 Možda  se incidenta nećete odmah sjetiti. Umjesto toga, možda ćete samo primijetiti da neko vremensko razdoblje neobjašnjivo nedostaje u vašoj svijesti, i to će vas zbuniti. Zato što sve djeluje tako ludo, malo ste i zabrinuti za svoje duševno zdravlje. Naravno, oklijevate da govorite o tome. U isto vrijeme, iskustvo je tako uznemirujuće da ga je teško zadržati samo za sebe. Ono probije iz vas kada čujete slične priče, ili kada ste pod hipnozom nekog suosjećajnog psihijatra, ili čak kada vidite sliku nekog "vanzemaljca" u jednom od mnogih popularnih časopisa, knjiga ili televizijskih "specijalnih emisija" o NLOima (UFO). Neki ljudi kažu da mogu prizvati takva sjećanja iz ranog djetinjstva. Njihovu vlastitu djecu, misle, sada opet maltretiraju izvanzemaljci. To se događa u obiteljima. To je eugenički program, kažu oni, da bi se unaprijedila ljudska rasa. Možda su izvanzemaljci to oduvijek činili. Možda, kažu neki, su u početku tako ljudi i nastali.

Kao što se otkriva u ponovljenim anketama svake godine, većina Amerikanaca vjeruje da su nas posjetili izvanzemaljska bića, u letećim tanjurima. 1992. agencija Roper je ispitala 6 000 Amerikanaca u istraživanju javnog mnijenja koje su specijalno naručili oni koji prihvaćaju priče o dolasku izvanzemaljaca zdravo za gotovo. Istraživanje je pokazalo da 18 posto ispitanika izvještavaju o tome da su se ponekad probudili paralizirani, svjesni da su u sobi i druga, neobična bića. Oko 13 posto izvještava o neobičnih epizodama vremena koje nedostaje u svijesti, a deset posto tvrdi da je lebdjelo zrakom bez mehaničke pomoći. Samo iz tih rezultata, sponzori istraživanja zaključuju da su izvanzemaljska bića, sa drugih svjetova uistinu posjetila oko dva posto Amerikanca, mnoge od njih više puta. Izravno pitanje da li su ispitanike uistinu posjetili vanjzemaljci nikada nije bilo postavljeno.

Vjerujemo li zaključku koji su povukli oni koji su platili i interpretirali rezultate ispitivanja, i pod pretpostavkom da izvanzemaljci ne posjećuju samo Amerikanci, onda bi broj za cijeli planet bio više od stotinu milijuna ljudi. To znači, jedan vanzemaljski posjet svakih nekoliko sekundi tijekom posljednjih decenija. To više začuđuje da susjedi ništa nisu primijetili.

Što se tu događa? Kada razgovarate sa samoproglašenim žrtvama izvanzemaljaca, mnogi od njih djeluju vrlo iskreno, premda su pod dojmom jakih emocija. Neki psihijatri koji su ih ispitivali kažu da nisu našli nimalo više dokaza o psihopatologiji u tih ljudi nego što je normalno za sve nas. Zašto bi itko tvrdio da ga je maltretiralo neko čudno biće, ako se to nikad nije dogodilo? Zar su svi ovi ljudi u krivu, da li lažu, ili svi haluciniraju na isti (ili sličan) način? Ili je arogantno i čak bezobrazno (contemptuous) preispitivati zdrav razum tako mnogih ljudi?

S druge strane, zar je moguće da je došlo do vanzemaljske invazije velikih razmjera? Odvratne medicinske procedure na milijunima nedužnih ljudi, žena i djece; ljudi očito upotrijebljeni kao stoka za rasplod tijekom mnogih desetljeća - a da to nije opće poznato, spomenuto u odgovornim medijima, među liječnicima, znanstvenicima i političarima koji su se zakleli da će štititi živote i blagostanje svojih građana? Ili, kao što su mnogi primijetili, možda postoji zavjera velikih razmjera među onima na vlasti da bi se građani držali daleko od istine?
Zašto bi bića, tako napredna u fizici i inženjerstvu - koja prelaze daleka međuzvjezdana prostranstva, i poput duhova prolaze kroz zidove - bila tako zaostala kada se radi o biologiji? Zašto, ako izvanzemaljci pokušavaju zadržati svoje poslove u tajnosti, u potpunosti ne izbrišu svako sjećanje na to? Zar im je to preteško? Zašto su instrumenti za ispitivanje makroskopski i zašto tako podsjećaju na ono što se može naći i u susjednoj klinici? Zašto se upuštati kroz muku ponovljenih spolnih odnosa između izvanzemaljaca i ljudi? Zašto naprosto ne ukrasti nekoliko jajašaca i spermu, iščitati genetski kod, i potom stvoriti onoliko kopija koliko žele, sa onoliko mnogo genetskih varijacija koliko vam može pasti na pamet? Čak i mi ljudi, koji još ne možemo tako brzo putovati kroz međuzvjezdani prostor ili kliziti kroz zidove, u stanju smo klonirati stanice. Kako mogu ljudi biti rezultat nekog vanzemaljskog rasplodnog programa, kada s čimpanzama dijele 99,6 posto svojih aktivnih gena? Bliže smo povezani s čimpanazama nego što su to štakori s miševima. Zaokupljenost s reprodukcijom u ovim izvještajima je signal za oprez, posebno ako uzmemo u obzir nestabilnu ravnotežu između seksualnih impulsa i društvene represije koja je uvijek karakterizirala ljudska društva (condition), i činjenicu da živimo u doba koje je preplavljeno brojnim odvratnim prikazima, i lažnim i istinitim, seksualne zlouporabe djece.
Nasuprot mnogih medijskim izvještajima•, Roperovi anketari i oni koji su napisali "službeni" izvještaj, nikada nisu pitali jesu li njihovi ispitanici žrtve izvanzemaljaca? Oni su to zaključili: one koji su se ikada probudili s osjećajem neobične prisutnosti oko sebe, kojima se ikad učinilo da lete zrakom, i tako dalje, posjetili su dakle izvanzemaljci. Anketari čak nisu provjeravali jesu li osjećaj strane prisutnosti, letenje itd. bili dio istog ili odvojenog incidenta. Njihov zaključak - da su milijuni Amerikanaca susreli vanzemaljce - je sumnjiv (spurious), i temelji se na nemarnom eksperimentalnom nacrtu.

Pa ipak, najmanje stotine ljudi, možda tisuće, koji tvrde da su žrtve izvanzemaljaca, tražili su pomoć terapeuta, ili su se pridružili skupinama za samopomoć žrtvama izvanzemaljaca. Drugi su se možda željeli požaliti, ali su zbog straha da će biti ismijani ili da će biti proglašeni ludima, odlučili šutjeti i ne tražiti pomoć.
Neke od žrtava navodno također oklijevaju da progovore zbog straha od neprijateljstva i odbacivanja sa strane tvrdokornih skeptika (premda, opet, mnogi rado nastupaju na radiju i televiziji). Njihova podijeljenost (diffidence)  se navodno proteže i na publiku koja već vjeruje u posjete izvanzemaljaca. Ali, možda postoji i drugi razlog: možda su sami subjekti nesigurni - barem na početku, prije no što su mnogo puta ponovili svoju priču - je li to čega se sjećaju bio stvarni događaj, ili samo stanje svijesti?
"Jedan od najsigurnijih znakova ljubavi spram istine" pisao je John Locke 1690. "je da se niti jedna tvrdnja ne prihvaća s većom sigurnošću od one koja počiva na dokazu". Što se tiče NLO-a, kako su jaki dokazi?
Fraza "leteći tanjuri" iskovana je u doba kada sam kretao u srednju školu. Novine su bile pune priča o brodovima koji dolaze s nebesa. To mi je izgledalo prilično uvjerljivo. Postoji mnoštvo zvijezda, od kojih vjerojatno barem neke imaju planetarne sustave poput našeg. Mnoge zvijezde su isto tako stare, ili su još starije, od Sunca, tako da je bilo dovoljno vremena za evoluciju inteligentnog života. Caltechov Laboratorij za svemirska istraživanja (Jet propulsion) upravo je bio ispalio dvostupanjsku raketu visoko nad Zemlju. Očito smo bili na putu prema Mjesecu i planetama. Zašto ne bi druga, starija, mudrija bića, mogla putovati sa svoje zvijezde na našu? Zašto ne?
To je bilo samo nekoliko godina poslije bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Možda su žitelji NLOa bili zabrinuti za nas, i možda su nam htjeli pomoći. Ili, možda su se htjeli osigurati da mi i naša nuklearna oružja nećemo stići do njih i smetati im. Mnogi ljudi su tvrdili da su vidjeli leteće tanjure - trezveni stupovi društva, policajci, piloti avionskih kompanija, vojni službenici. I, izuzev nekih šala i…., nemogu naći nikakve protuargumente. Kako je moguće da su svi ti svjedoci pogriješili? Štoviše, leteći tanjuri su se vidjeli na radarima, fotografirani su. U novinama i šarenim časopisima možete vidjeti te slike. Postoje čak i izvještaji o srušenim letećim tanjurima i o malim tijelim izvanzemaljaca sa savršenim zubima koji ukočeni leže u hladnjacima Zrakoplovnih snaga SADa, negdje na jugozapadu zemlje.
Prevladavajuću klimu sažeo je nekoliko godina kasnije Life, ovim riječima: "Ove objekte današnja znanost nije u stanju objasniti kao prirodne fenomene - nego samo kao artificijelne uređaje, koje je stvorila i kojima upravlja visoka inteligencija." Ništa "znano ili projektirano na Zemlji ne bi moglo funkcionirati poput ovih uređaja".
Pa opet niti jedan odrasli čovjek kojeg sam poznavao nije bio zaokupljen NLOima. Ne mogu shvatiti zašto. Umjesto toga, oni su brinuli o komunističkoj Kini, nuklearnom oružju, McCarthysmu i plaćanju stanarine. Pitam se jesu li dobro postavili prioritete u svom životu.
U srednjoj školi, ranih pedesetih, naučio sam ponešto kako se radi znanost, o tajnama njenog velikog uspjeha, kako moraju biti rigorozni standardi znanstvenog dokazivanja želimo li uistinu saznati istinu, zbog koliko je krivih početaka i u koliko slijepih ulica nastradalo ljudsko mišljenje, kako naša pristranost može utjecati na interpretaciju dokaza, i kako se često ispostavljalo da su sustavi vjerovanja u koje vjeruju i koje podržavaju političke, religijske i akademske hijerarhije, ne samo djelomično neistiniti, nego i groteskno u krivu.
Naišao sam na knjigu pod nazivom Izvanredno popularne zablude i ludilo masa, koju je napisao Charles Mackay 1841, i koja je još uvijek dostupna. U njoj se mogu naći prikazi ekonomskih ludnica, poput navala na Mississippi i Južna mora, kao i ekstravangantne utrke za holandskim tulipanima, prijevara koje su privukle bogate i plemenite pripadnike mnogih nacija; tu je i legija alkemičara, koja uključuje i poučnu priču o gosp. Kellyju i dr. Deeu (i osmogodišnjem sinu dr-a Deeja, koji je bio tako opčaran svojim ocem koji je mogao komunicirati sa duhom ovoga svijeta uz pomoć intenzivnog gledanja u kristal); tu su i bolni prikazi neispunjenih proročanstava, predviđanja budućnosti i gatanja; progoni vještica; začarane kuće; "popularno divljenje spram velikih lopova"; i još mnogo toga. Zabavno je portretiran grof od St Germaina, koji je izlazio u restorane tvrdeći da je star mnogo stoljeća, ako ne i besmrtan. (Jednom, za vrijeme večere, kada je netko izrazio nevjerovanje u njegovo prepričavanje vlastitih razgovora s Richardom Lavljeg Srca, okrenuo se svom slugi i zatražio potvrdu istinitosti. "Gospodine, zaboravili ste" odgovorio je ovaj "ja sam u vašoj službi tek petsto godina." "Ah, stvarno" rekao je St Germain "to je bilo malo prije nego što ste vi rođeni".)

Izvanredno poglavlje o križarskim ratovima počinje ovako:
"Svako doba ima svoju posebnu ludost; neku shemu, projekt ili fantaziju u koju uranja, potaknuto bilo ljubavlju spram dobitka, potrebom za uzbuđenjem, ili jednostavno, zbog prinude imitiranja. Ako nema toga, onda ima neko ludilo na koje ga podbadaju politički ili religijski uzroci, ili njihova kombinacija."

Izdanje koje sam prvo čitao resio je citat financijera i predsjedničkog savjetnika Bernarda M. Barucha, u kome ovaj tvrdi da mu je čitanje Mackayeve knjige uštedjelo milijune.
Postoji duga povijest sumnjivih tvrdnji da magnetizam može liječiti bolesti. Paracelsus je, na primjer, koristio magnet da bi isisao bolest iz ljudskog tijela i da je odloži u Zemlju. Ali, ključna figura je bio Franz Mesmer. Znao sam neodređeno da riječ "mesmerizirati" ima neke veze s hipnozom. Ali, moje prvo stvarno saznanje o Mesmeru došlo je iz Mackaya. Bečki liječnik je naučavao da pozicije planeta utječu na ljudsko zdravlje, i bio je zadivljen čudima elektriciteta i magnetizma. Obratio se dekadentnom francuskom plemstvu uoči Revolucije. Oni su nagrnuli u njegovu zamračenu sobu. Obučen u svilenu tuniku sa zlatom izvezenim cvijećem, i mašući žezlom od slonovače, Mesmer bi označio krug oko zdjele s otopinom sumporne kiseline. Magnetizator i njegovi mladi muški pomoćnici potom bi se duboko zagledali u oči svojih pacijenata, i trljali bi njihova tijela. Morali bi uhvatiti željezne šipke koje su bile uronjene u otopinu, ili se međusobno držati za ruke. U zaraznoj histeriji koja bi uslijedila, aristokrati - posebice mlade žene - bili su iznenada izliječeni.
Mesmer je postao senzacija. On je to zvao "animalni magnetizam". Za konvencionalnije liječnike, ovo je bilo loše, pa su francuski liječnici navalili na kralja Louisa XVI da stane na kraj svemu tome. Mesmer je, rekli su, prijetnja javnom zdravlju. Francuska Akademija znanosti je formirala komisiju, u kojoj su bili i pionir među kemičarima Antoine Lavoisier, i američki diplomat i stručnjak za elektricitet, Benjamin Franklin. Oni su proveli očiti kontrolni eksperiment: kada su magnetizirajući efekti prizivani bez pacijentova znanja, nije dolazilo ni do kakva izliječenja. Izliječenja su, zaključila je komisija, bila samo umišljaj pacijenata. Mesmer i njegovi sljedbenici nisu se predavali. Jedan od njih je kasnije preporučao ovakvo ponašanja, da bi se postigli najbolji rezultati:

Zaboravite na čas svoje znanje…Isključite iz svog duha sve prigovore koji bi se mogli pojaviti…Ne razmišljajte tijekom šest tjedana…Vjerujte; budite ustrajni; odbacite svo prošlo iskustvo, i ne slučajte razum.

O, da, i još jedna uputa: "Nikad nemojte magnetizirati sumnjičave osobe."
Još jedna knjiga koja mi je otvorila oči bila je Greške i zablude u ime znanosti Martina Gardnera. Tu je bio Wilhelm Reich koji otkriva ključ strukture galaktika u energiji ljudskog orgazma; Andrew Crosse koji stvara mikroskopske kukce električnim putem iz soli; Hans Hoerbiger koji pod nacističkim patronatom objavljuje da se Mliječna staza ne sastoji od zvijezda nego od snježnih kuglih; Charles Piazzi Smyth koji u dimenzijama Velikih piramida iz Gizeha otkriva kronologiju svijeta od Stvaranja do Drugog došašća; L. Ron Hubbard koji tvrdi da je napisao rukopis koji čitatelje može navesti da polude (je li to i dokazao? sumnjao sam); slučaj Brideya Murphyja, koji je naveo milijune da zaključe da napokon postoji ozbiljan dokaz o reinkarnaciji; "demonstracije" Josepha Rhinea o ESPu; upala slijepog crijeva izlječena klistirom hladne vode; bakterijske bolesti izliječene mjedenim cilindrima, a gonoreja uz pomoć zelenog svjetla - a uslijed svih ovih izvještaja o samo-zavaravanju i šarlatanstvu bilo je, na moje iznenađenje, i poglavlje o NLOima (UFO).

Naravno, već samo time što su napisali knjige o sumnjivim vjerovanjima, Mackay i Gardner su mi se činili, barem malo, kao gunđala i ljudi koji se prave superiornima. Zar nije bilo ničega što prihvaćaju? Svejedno, bilo je nevjerojatno koliko se mnogo strastveno zagovaranih i izlaganih tvrdnji o znanju, raspršilo ni u što. Polako mi je sijevalo da, budući da je ljudska pogrešivost tako rasprostranjena, možda ima i neko drugo objašnjenje za leteće tanjure.
Zanimao sam se za mogućnost vanzemaljskog života od djetinjstva, još davno prije nego što sam uopće čuo za leteće tanjure. Bio sam fasciniran još dugo nakon što je moj entuzijazam za NLOe izblijedio - nakon što sam shvatio nešto više o tom neumoljivom istražitelju, znanstvenoj metodi: kod kojeg sve ovisi o dokazima. U tako važnom pitanju, dokazi moraju biti nepropusni. Što više želimo da nešto bude istina, to pažljiviji moramo biti. Nikakva pozivanja na svjedoke nisu dovoljno dobra. Ljudi griješe. Ljudi zbijaju šale. Ljudi povremeno krivo shvaćaju ono što vide. Ljudi ponekad čak i vide stvari koje ne postoje.
U biti, svi NLO slučajevi su bili anegdote, nešto što se pretpostavljalo. Bili su opisani na razne načine, kao objekti koji se kreću brzo ili koji lebde; koji su u obliku diska, cigare, ili lopte; koji su bučni ili tihi; koji ispuštaju goruće plinove, ili uopće ništa ne ispuštaju; praćeni su bljeskajućim svjetlima, ili jednoliko svijetle srebrnkastim odsjajem, ili samo isijavaju svjetlo. Raznolikost opažanja ukazivala je da NLOi nemaju jedinstveno podrijetlo, a uporaba termina poput "neidentificirani leteći objekt" ili "leteći tanjur" služila je samo za zbunjivanje, jer je grupirala u jednu skupinu niz generički nepovezanih fenomena.
Bilo je nešto čudno u samom pronalaženju termina "leteći tanjur". Dok pišem ovo poglavlje, pred sobom imam transkript intervjua od 7.travnja 1950. između čuvenog novinara postaje CBS, i Kennetha Arnolda, civilnog pilota koji je vidio nešto čudno kod planine Rainier u državi Washington, 24. lipnja 1947. i koji je na neki način skovao frazu. Arnold je tvrdio da ga novine
"nisu ispravno citirale…Kada sam rekao novinarima da su me krivo citirali, i u svom tom uzbuđenju, jedne novine i još jedne su to tako zapetljale da nitko više nije točno znao o čemu govore…Ovi objekti su više manje treperili na mjestu, rekao sam, poput brodova na jako valovitom moru…A kad sam opisivao kako su letjeli, rekao sam da su letjeli kao da uzmete tanjur i bacite ga preko vode. Većina novina je to krivo shvatila i krivo citirala. Rekli su da sam rekao da su oni bili poput tanjura; ja sam rekao da su oni letjeli na način tanjura."
Arnold je mislio da je vidio niz od devet objekata, od kojih je jedan proizveo "strašan plavi bljesak". Zaključio da je to nova vrsta letjelica. Murrow je zaključio: "To je bio povijesni krivi navod. Dok je izvorno objašnjenje gosp. Arnolda bilo zaboravljeno, termin "leteći tanjur" postao je uobičajeni naziv. Leteći tanjuri Kennetha Arnolda izgledali su i ponašali se prilično različito od onoga što će nakon samo nekoliko godina postati tvrdokorno detaljno u općem shvaćanju tog pojma: kao nešto poput vrlo velikog i vrlo pokretljivog frizbija.
Većina ljudi je pošteno izvijestila što je vidjela, ali ono što su vidjeli bili su prirodni, premda nepoznati, fenomeni. Neki NLOi, ispostavilo se, bili su nekonvencionalne letjelice, ili konvencionalne letjelice s neuobičajenim rasporedom svjetala, baloni koji lete na velikim visinama, svijetleći kukci, planete viđene pod neuobičajenim atmosferskim uvjetima, optičke varke i prelamanje svjetlosti, oblaci u obliku leća, kuglaste munje, pasunce (svjetlo koje se ponekad vidi uz sunce, sun-dog), meteori, uključujući zelene meteore, sateliti, rakete, ili njihov raketni pogonski dio koji spektakularno ponovno ulaze u atmosferu•. Zamislivo je da je nekolicina bila male komete koje se raspršuju u gornjoj atmosferi. Barem neki radarski izvještaji su bili posljedica "anomalne propagacije" - radio valova koji putuju zakrivljenim putanjama zbog temperaturnih inverzija u atmosferi. Tradicionalno, oni se zovu radarskim "anđelima" - jer su nešto za što se čini da postoji, ali zapravo ne postoji. Moguće je imati simultani vizualni i radarski prikaz, a da uistinu nema ničega.
Kada zamijetimo nešto čudno na nebu, neki od nas se uzbude i postanu nekritični, loši svjedoci. Postojale su sumnje da ovo polje privlači varalice i šarlatane. Mnoge fotografije NLOa pokazalo se, bile su krivotvorine - npr. mali modeli obješeni za tanke konce, često fotografirani dvostrukom ekspozicijom. Jedan NLO koji su za vrijeme utakmice vidjele tisuće ljudi, ispostavilo se da je psina lokalnog studentskog udruženja - komad kartona, nekoliko svijeća i tanka plastična vreća, sve međusobno spojeno tako da može lebdjeti poput rudimentarnog balona na topli zrak.
Izvorni izvještaj o "tanjuru" koji je doživio pad (skupa s malim izvanzemaljcima i njihovim savršenim zubima) bio je čista prevara. Frank Scully, kolumnist Varietyja, objavio je priču koju mu je ispričao neki prijatelj, trgovac uljem /naftom. Ona je igrala središnju ulogu u Scullyjevom bestselleru Iza letećih tanjura. Šesnaest mrtvih izvanzemaljaca s Venere, svaki od njih visok 100 centimetara, pronađeni su u jednom od tri srušena tanjura. Pronađene su knjige s vanzemaljskim pik
togramima. Vojska je to prikrila. Implikacije su duboke.
Prevaranti su bili Silas Newton, koji je rekao da se koristi radio valovima u nadi da će pronaći zlato i naftu, i tajnoviti "dr Gee" za kojeg se ispostavilo da je gosp. GeBauer. Newton je proizveo neki uređaj, navodno iz mašinerije NLOa, i fotografirao krupne planove "tanjura". Ali, nije dopuštao nikakvo pobliže razgledavanje. Kada je jedan skeptik, jednim trikom, zamijenio uređaje i "vanzemaljski artefakt" poslao na anlizu, ispostavilo se da je napravljen od aluminijuma koji se koristi za kuhinjsko posuđe.
Srušeni tanjur je bio samo mali interludij u četvrt stoljeća prevara Newtona i GeBauera, koji su se uglavnom bavili podajom bezvrijednih naftnih nalazišta i strojeva koji mnogo obećavaju. 1952. ih je uhitio FBI, a sljedeće su godine osuđeni zbog prijevara. Njihov poduhvat, koji je ispitao povjesničar Curtis Peebles, trebao bi zauvijek navesti na oprez sve zagovornike NLOa, barem što se tiče srušenih tanjura na američkom jugozapadu oko godine 1950. No, nismo te sreće.

4. listopada 1957. lansiran je Sputnik 1, prvi Zemljin umjetni orbitalni satelit. Od 1 178 zabilježenih opažaja NLOa u Americi te godine, 701 ili 60 posto - a ne 25 posto koliko bismo mogli očekivati - dojavljeno je između listopada i prosinca. Jasna  implikacija je da je Sputnik i publicitet koji ga je pratio na neki način pridonio nastanku izvještaja o NLOima. Možda su ljudi češće gledali noćno nebo i vidjeli više fenomena koje nisu razumjeli. Ili su možda gledali češće pa su i vidjeli više vanzemaljskih letjelica koje su tamo cijelo vrijeme?
Ideja o letećim tanjurima ima sumnjive prethodnike, sve do svjesne prijevare pod nazivom Sjećam se Lemurije! koju je napisao Richard Shaver i objavio u ožujku 1945. u šund-mjesečniku koji se je zvao Nevjerojatne priče. To je upravo bilo ono štivo koje sam obožavao kao dijete. Izgubljene kontinente naseljavali su izvanzemaljci prije 150 000 godina, tamo sam saznavao, što je dovelo do stvaranja demonskih podzemnih bića odgovornih za ljudske nevolje i postojanje zla. Urednik časopisa Ray Palmer - koji je, poput podzemnih bića na koja je upozoravao, također bio visok 120 centimetara - zagovarao je ideju, dosta prije Arnoldovih viđenja, da su Zemlju posjetile svemirske letjelice nalik na diskove, i da vlada prikriva svoje znanje o tome i umiješanost. Samo s novinskih kioska na kojima su mogli vidjeti ovaj magazin, milijuni Amerikanaca su bili izloženi ideji o letećim tanjurima, mnogo prije no što je izmišljen sam termin.
Sve u svemu, navodni dokazi su bili tanki, i najčešće su imali podrijetlo u lakovjernosti, prijevari, halucinacijama, nerazumijevanju prirodnog svijeta, nadama i strahovima prerušenim u dokaze, u težnji za pridobivanjem paženje, slave i bogatstva.  Šteta, uvijek mislim.
Otada sam bio dovoljno sretan da sam se mogao uključiti u slanje svemirskih letjelica na druge planete u potrazi za životom, i u osluškivanje mogućih radio-signala koji potječu od vanzemaljskih civilizacija, ako uopće postoje, negdje na planetama udaljenih zvijezda. Imali smo nekoliko teških trenutaka. Ali, ako sumnjivi radio signal nije dostupan svakom namrgođenom skeptiku da ga ispita, ne možemo ga zvati dokazom vanzemaljskog života - ma koliko nam taj pojam bio privlačan. Jednostavno ćemo morati čekati sve dok, ako taj trenutak ikada dođe, ne budemo imali na raspolaganju bolje podatke. Još nismo pronašli uvjerljive dokaze o životu izvan Zemlje. Ipak, tek smo na početku traganja. Mogu se pojaviti bolje i novije informacije, koliko ja znam, možda već i sutra.
Ne mislim da je itko zainteresiraniji od mene za pitanje jesmo li ikada bili
posjećeni. To bi mi uštedjelo toliko vremena i napora, i mogao bih izučavati vanzemaljski život izravno i blizu, a ne indirektno i s velike daljine. Čak i ako su izvanzemaljci niski, strogi i opsjednuti seksom - ako su ovdje, ja želim znati sve o njima!

Kako su skromna naša očekivanja o "izvanzemaljcima", i kako su nesolidni standardi dokaza koje su mnogi od nas spremni prihvatiti, može se vidjeti u sagi o krugovima u žitu. Nešto izvanredno čudno imalo je podrijetlo u Britaniji, i širilo se cijelim svijetom.
Farmeri ili prolaznici odjednom su počeli otkrivati krugove (a u kasnijim godinama i kompleksnije piktograme) utisnute u polja pšenice, zobi, raži i sjemena uljane repice. Fenomen je počeo s jednostavnim krugovima sredinom 70tih, i razvijao se godinu za godinom, sve dok do kasnih osamdesetih i ranih devedesetih cijele pokrajine, posebno u južnoj Engleskoj, nisu bile počašćene ogromnim geometrijskim likovima, od kojih su neki bili veličine nogometnog igrališta, utisnutim u žitna polja prije žetve - krugova koji se dodiruju, koji su povezani osima, s paralelnim linijama koje ih presijecaju, koji sliče na "insektoide". Neki od uzoraka izgledali su kao središnji krug okružen s četiri simetrično smještena manja kruga - jasno, zaključeno je, to je prouzročio leteći tanjur i njegove četiri "nogice".
Prijevara? Nemoguće, rekli su gotovo svi. Postoje stotine slučajeva. To je nešto što nastaje tijekom sat-dva usred noći, i u tako velikim prostorima. Nisu bili pronađeni nikakvi otisci stopala obješenjaka koji bi vodili prema ili od piktograma. i uostalom, kakvi bi motivi mogli biti za prijevaru?
Ponuđeni su mnogi manje konvencionalni zaključci. Ljudi s određenom znanstvenom naobrazbom su proučavali polja, nabacivali argumente, osnivali cijele časopise posvećene tom predmetu. Jesu li likovi posljedica čudnih vihora nazvanih "kolumnarni vortexi", ili još čudnijih, nazvanih "prstenasti vortexi". Što je  s kuglastim munjama? Japanski istraživači su pokušali simulirati, u laboratoriju i u malom mjerilu, fiziku plazme za koju su mislili da nekako izbija u dalekom Wiltshireu.
Ali, naročito kada su oblici u žitu postajali sve složeniji, meteorološka ili električna objašnjenja djelovala su sve nategnutije. Očito, to je djelo NLOa, izvanzemaljaca koji s nama komuniciraju jezikom geometrije. Ili je to možda đavo, ili sama Zemlja koja se žali na pljačke koje joj nanosi čovjek. New Age turisti stizali su u gomilama. Zanesenjaci su organizirali cjelonoćna bdjenja, opremljeni magnetofonima i infracrvenim naočalama za noćno gledanje. Tisak i elektronički mediji iz cijelog svijeta slijedili su neustrašive cerealoge. Bestseleri o vanzemaljskim uništavateljima žetve prodavali su se publici, koja ih je gutala bez daha i divila im se. Istina, nitko nije stvarno vidio niti jedan tanjur kako slijeće na pšenicu, niti jedna figura nije bila snimljena tijekom svog nastajanja. Ali, rašljari su potvrdili njihovo vanzemaljsko podrijetlo, a osobe s parapsihološkim sposobnostima već su kontaktirale s odgovornim entitetima. U krugovima se otkrila i "orgonska energija".
U Parlamentu su se postavljala pitanja. Kraljevska obitelj je pozvana na posebne konzultacije Lorda Sollyja Zuckermana, nekadašnjeg glavnog znanstvenog savjetnika u Ministarstvu obrane. Govorilo se da su upleteni duhovi; također malteški vitezovi templari, i druga tajna društva. Sumnjalo se na sotoniste. Ministarstvo obrane je prikrivalo slučaj. Nekoliko nevještih i traljavih krugova, zaključeno je, pokušaji su vojske da odvrati javnost s pravog traga. Tabloidi su imali izlet. Daily Mirror je unajmio jednog farmera i njegovog sina da naprave pet krugova u nadi da će dovesti u zabludu rivalski tabloid, Daily Express, i izvijestiti o toj priči. Express, barem u ovom slučaju, nije progutao mamac.
Cerealoške organizacije su rasle i množile se. Suparničke skupine su si međusobno slale prijeteća pisma. Optuživale su se za nekompetentnost, ili čak nešto gore. Broj žitnih "krugova" narastao je do tisuću. Fenomen se proširio po SAD-u, Kanadi, Bugarskoj, Madžarskoj, Japanu, Nizozemskoj. Piktogrami - posebice oni kompleksniji - su se sve više navodili u argumentima u korist vanzemaljskih posjeta. Nategnute veze uspostavljale su se s "Licem" na Marsu. Jedan moj poznanik, znanstvenik, pisao mi je da se u figurama skriva izvanredno složena matematika; i da one mogu biti samo djelo superiorne inteligencije. U biti, jedino oko čega su se svi cerealozi slagali jest da su kasnije žitne figure bile presložene i elegantne a da bi bile rezultat ljudske intervencije, a kamoli nekih nesuvislih i neodgovornih prevaranata. Vanzemaljska inteligencija bila je očita na prvi pogled.
1991. Doug Bower i Dave Chorley, dva tipa iz Southamptona, priznala su da već petnaest godina oni izvode figure u žitu. Smislili su to nad čašicom jedne večeri, u svom uobičajenom pubu, Percy Hobbesu. Zabavljali su ih izvještaji o NLOima i mislili su da će biti zabavno zbuniti NLO-lakovjernike. Isprva su ravnali pšenicu uz pomoć teške čelične šipke koju je Bower koristio kao rezu na stražnjim vratima svojeg dućana za uramljivanje slika. Kasnije su koristili debla i užad. Prvi pothvat je trajao samo nekoliko minuta. Ali, budući da su bili okorjeli šaljivdžije, ali i ozbiljni umjetnici, izazov im je bio sve veći. Postupno su smišljali i izvodili sve zahtjevnije i zahtjevnije oblike.
U prvi mah činilo se da nitko ne primjećuje. Nije bilo nikakvih medijskih izvještaja. Pleme UFOloga je zanemarivalo njihova umjetnička djela. Gotovo su već napustili žitne krugove, da bi se prebacili na neku drugu, emocionalno isplativiju prevaru.
Iznenada, žitni krugovi su "krenuli". UFOlozi su se ulovili na mamac. Bower i Chorley su bili oduševljeni - naročito kada su znanstvenici i drugi počeli izjavljivati da, nakon potankog razmišljanja, smatraju da nikakva ljudska inteligencija ne može stvoriti tako što.
Pažljivo su planirali noćne izlete, ponekad slijedeći brižno izrađene dijagrame koje su pripremali akvarelom. Iz blizine su slijedili svoje interpretatore. Kada bi lokalni meteorolog zaključio da je to djelo pijavice (vihora) jer je svo žito pritisnuto prema tlu u pravcu kazaljke na satu, oni bi ga zbunili s vanjskim krugom koji je bio pritisnut u suprotnom pravcu.
Uskoro su se u južnoj Engleskoj pojavile i druge figure u žitu. Imitatori su se pojavili. Bower i Chorley su kao odgovor izradili poruku u pšenici: NISMOSAMI. Čak i za to se držalo da je prava vanzemaljska poruka (premda bi bilo bolje da je glasila NISTESAMI). Doug i Dave su počeli potpisivati svoja umjetnička djela s dvostrukim D; i to je bilo pripisano tajnovitoj vanzemaljskoj svrsi. Bowerova noćna nestajanja izazvala su sumnje njegove supruge Ilene. Samo s velikim poteškoćama - Ilena u društvu Davea i Douga jedne noći, a potom pridružujući se vjernicima koji su se drugog dana divili njihovom radu - i ona se uvjerila da je njegova odsutnost, u ovom smislu, nedužne prirode.
Na koncu su se Bower i Chorley umorili od sve kompliciranije prijevare. Premda u odličnom fizičkom stanju, obojica su već bili šezdesetgodišnjaci, i pomalo stari za noćne komandoske operacije u poljima nepoznatih i neprijateljski raspoloženih farmera. Nervirala ih je slava i bogatstvo koje su zadobili oni koji su samo fotografirali njihova djela i tvrdili da su umjetnici izvanzemaljci. Postali su zabrinuti da, oduže li s priznanjem, nitko im više neće ni vjerovati.
Tako su priznali. Pokazali su reporterima kako su napravili i najsloženije insektoidne oblike. Možda ćete pomisliti da se nikad više neće tvrditi da je nemoguća smišljena prevara koja se odvija tijekom mnogo godina, i da nikad više nećemo čuti da nitko ne može biti motiviran da zavarava lakovjernike da izvanzemaljci postoje. Ali, mediji su se samo nakratko na to osvrnuli. Cerealozi su ih naveli da ne pridaju mnogo pažnje tome; na koncu konca, oni su bili lišeni užitka da zamišljaju čudesna zbivanja.
Otada, krivotvoritelji žitnih krugova su nastavili s poslom, ali većinom na razočaravajući i nenadahnut način. Kao i uvijek, inicijalno uzbuđenje je uvelike natkrililo priznanje prijevare. Mnogi su čuli za žitne piktograme, i njihovu navodnu vezu s NLOima, ali ostaju bezizražajni kada se spomenu Bower i Chorley ili čak sama ideja da je sve to bila prijevara. U tisku je informativni sažetak koji je napisao novinar Jim Schnabel (Okolo u krugovima, 1994), i otkuda sam preuzeo mnogo od prikaza. Schnabel se rano pridružio cerealozima i na kraju je i sam napravio nekoliko uspješnih piktograma (njemu se više sviđa vrtna kosilica od debla, pa čak i misli da jednostavno gaženje žita može dati prihvatljiv rezultat.) Ali, Schnabelov rad koji je jedan od recenzenata nazvao "najzabavnijom knjigom koju sam ikad čitao", je imao samo umjereni uspjeh. Demoni se dobro prodaju, prevaranti su dosadni i neukusni.

DA bi ih bilo moguće slijediti, načela skepticizma ne zahtijevaju akademsku naobrazbu, kao što to najuspješnije mogu pokazati kupci rabljenih vozila. Cijela ideja demokratske primjene skepticizma je da je svatko rođen s bitnim oruđima za učinkovitu i konstruktivnu evaluaciju onoga što netko tvrdi da je istina. Sve što znanost traži je da se upotrijebi ista razina skepticizma koju koristimo pri kupnji rabljenog vozila ili kada prosuđujemo kvalitetu nekog piva ili analgetika, u usporedbi s time što o njima govori neka televizijska reklama.
Ali, oruđa skepticizma općenito nisu na raspolaganju građanima našeg društva. Njih jedva da se spominje u školama, čak i kada se uči o znanosti, njegovom najodanijem korisniku, premda skepticizam stalno spontano izbija iz razočaranja svakodnevnog života. Naša politika, ekonomija, marketing i religije (stare i new age) preplavljeni su lakovjerjem. Oni koji imaju što za prodati, oni koji žele utjecati na javno mnijenje, oni koji su na vlasti - primijetio bi skeptik - imaju prikriveni interes da obeshrabruju skepticizam.

Prevare i tajnovitost
 
Svjedoku vjerujte samo u onim stvarima u koje se izravno ne tiču njegova vlastitog interesa, strasti, predrasuda, niti ljubavi spram čudesnom. Kada se radi o tim stvarima zahtijevajte dodatne dokaze u količini obrnuto proporcionalnoj vjerojatnosti onoga o čemu se svjedoči.
Thomas Henry Huxley (1825 - 1895)

Kada je majka Travisa Waltona, čuvene žrtve izizvanzemaljaca, čula da je NLO zgrabio njenog sina u snažnom bljesku, i potom ga poveo u nebo, prokomentirala je nezainteresirano: "Pa, tako se to događa." Stvarno?
Složiti se da su NLO-i na našem nebu ne znači reći puno: "NLO je skraćenica na neidentificirani leteći objekt". To je pojam koji uključuje mnogo više od "letećeg tanjura". Neizbježno je da postoje stvari koje obični promatrač, pa čak povremeno niti stručnjak, ne razumije. Ali zašto, kada vidimo nešto što ne možemo prepoznati, trebamo odmah zaključiti da je to svemirski brod? Postoji široki niz mnogo prozaičnijih mogućnosti.
Nakon što uklone svi neshvaćeni prirodni događaji, prijevare i psihološka zastranjenja, ostaje li nam neki ostatak vrlo uvjerljivih ali krajnje neobičnih slučajeva, posebice onih koji su poduprti fizičkim dokazima? Postoji li neki "signal" koji se skriva u cijeloj toj buci? Po mom mišljenju, nikakav signal nije otkriven. Postoje pouzdani izvještaji o slučajevima koji nisu egzotični, i nepouzdani izvještaji o egzotičnim slučajevima. Nema slučajeva - unatoč tome što je poslije 1947. prijavljeno više od milijun slučajeva opaženih NLOa - u kojima se izvještava o bilo čemu tako čudnom, što bi mogla biti isključivo izvanzemaljska svemirska letjelica, i o čemu bi postojao izvještaj kod kojega bi bila isključena zabuna, prijevara ili halucinacija. Još uvijek, dio mene govori: "Šteta".

Redovito smo bombardirani ekstravagantnim tvrdnjama o NLOima, zamotanim u pakete za jednokratnu uporabu, ali rijetko kad čujemo o njihovom nastanku (…)To nije suviše teško razumjeti: što će prodati više novina i knjiga, što će doprinijeti većoj gledanosti, što je zabavnije za vjerovati, što bolje odgovara previranjima našeg vremena - stvarno srušeni izvanzemaljski brodovi ili iskusni varalice koji hvataju lakovjernike; izvanzemaljci i divovske sile koje se poigravaju ljudskom vrstom, ili ljudska slabost i nesavršenost?
Tijekom godina proveo sam mnogo vremena istražujući problem NLOa. Primam mnogo pisama o tome, često s detaljnim opisima iz prve ruke. Ponekad mi obećavaju trenutačne objave, samo ako nazovem pisca pisma. Nakon što održim predavanje - o bilo kojoj temi - često me pitaju "Vjerujete li u NLOe?" Uvijek me iznenadi kako je pitanje formulirano, sugestija da je to stvar vjerovanja a ne dokaza. Gotovo nikad me ne pitaju "Kakvi su dokazi o tome da su NLOi izvanzemaljski svemirski brodovi?"
Otkrio sam da je pozitivni stav (spram NLOa) u mnogih ljudi krajnje predeterminiran. Neki su uvjereni da su svjedočanstva pouzdana, da ljudi ne izmišljaju, da su halucinacije i prijevare tih razmjera nemoguće, i da postoji dugotrajna konspiracija u vrhovima vlasti kako bi se spriječilo da istina prodre među ljude. Vjerovanje u NLOe potječe iz širokorasprostranjenog nepovjerenja u vlast, koje se prirodno stvara u svim onim slučajevima u kojima, u procijepu između prava javnosti da zna istinu i "nacionalne sigurnosti", vlast laže.  Budući da su zavaravanja i prikrivanja istine bila dosad otkrivena tako mnogo puta, teško je tvrditi da bi prikrivanje u ovom neobičnom slučaju bilo nemoguće, da vlast nikada ne bi skrivala važne informacije od svojih građana. Opće objašnjenje zašto bi se to prikrivalo, glasi - da bi se spriječila svjetska panika ili erozija povjerenja u vlast.
Bio sam članom Znanstvenog savjeta američkog vojnog zrakoplovstva (US Air Force), koji je ispitivao studiju Vojnog zrakoplovstva o NLOima - koja se zvala "Projekt Plava knjiga (Izvještaj parlamenta)", a prije toga - znakovitije - "Projekt Mumljanje"(Grudge). Otkrili smo da je projekt manjkav i traljav. Sredinom 1960tih, "Projekt Izvještaj" se odvijao u Zrakoplovnoj bazi Wright Patterson u Ohiu, gdje se također imala svoje sjedište "Služba za nadzor strane tehnike" (koja se uglavnom bavila otkrivanjem novog sovjetskog oružja). Oni su imali najsuvremeniju tehnologiju arhiviranja dokumenata. Zatražili biste podatke o nekom NLO-incidentu i odmah bi se pokrenule police s dokumentima i registratorima, sve dok se stroj ne bi zaustavio i pred vama se našao dokument koji ste željeli.
Ali ono što je bilo u tim dokumentima nije bilo naročito vrijedno. Primjerice, neki penzioner je dojavio da je neko svjetlo lebdjelo nad malim gradićem u New Hampshireu više od jednoga sata, a slučaj je objašnjen kao krilo strateškog bombardera iz obližnje vojne baze, na zrakoplovnoj vježbi. Treba li bombarderu jedan sat da prijeđe iznad grada? Ne. Jesu li bombarderi letjeli u vrijeme kada je prijavljen incident? Nisu. Možete li nam, pukovniče, objasniti kako strateški bombarderi mogu "lebdjeti"? Ne. Površna istraga Izvještaj imala je malu znanstvenu
ulogu, ali je služila važnoj birokratskoj svrsi da se uvjeri javnost kako Vojno zrakoplovstvo obavlja svoj posao; i da, možda, nema ničega u izvještajima o NLOima.
Naravno, to je znači da neka druga, ozbiljnija, znanstvenija studija NLOa nije postojala negdje drugdje, da se nije odvijala primjerice pod nadzorom brigadnog generala, a ne potpunkovnika. Mislim da je to čak i vjerojatno, ne zato što vjerujem da su nas posjetili izvanzemaljci, nego zato što se u NLO fenomenu skrivaju podaci koji su jednom bili smatrani od velikog vojnog interesa. Sigurno, ako su NLOi ono što se tvrdilo da jesu - vrlo brze i okretne letjelice - onda je vojna dužnost bila otkriti što su oni i kako rade. Ako je NLOe gradio Sovjetski Savez, bila je dužnost Vojnog Zrakoplovstva da nas zaštiti. Obzirom na izvanredne karakteristke letjelica koje su bile prijavljivane, strateške implikacije sovjetskih NLOa koje bezobrazno nadlijeću američka vojna i nuklearna postrojenja, bile su zabrinjavajuće. Ako su, s druge strane, NLOe gradili izvanzemaljci, možda bismo mogli kopirati njihovu tehnologiju (kada bismo mogli ščepati barem jedan tanjur) i osigurati se veliku prednost u hladnom ratu. Pa čak i da vojska nije vjerovala u to da NLOe stvaraju bilo Sovjeti bilo izvanzemaljci, postojao je dobar razlog da se izvještaje pobliže ispita.
1950tih Vojno zrakoplovstvo je obilato koristilo balone, ne samo kao platforme za meteorološko skupljanje podataka, kao što se to uglavnom govorilo, nego i kao radarske reflektore - što se priznavalo, ali i kao -tajnovito - kao robotski uređaj za špijunažu, opremljen visokorezolucijskim kamerama i signalnim špijunskim uređajima. Dok sami baloni nisu bili jako tajni, oprema koju su nosili je bila. Baloni za velike visine (high altitude) su mogli imati tanjurasti oblik, gledani sa zemlje. Ako ste loše procijenili kako su daleko, moglo vam se učiniti da se kreću vrlo brzo. Povremeno, tjerani jakim vjetrom, mogli su naglo mijenjati pravac, što je nekarakteristično za letjelice i u prividnoj suprotnosti zakonu o očuvanju impulsa kretanja - ako ne shvaćate da su šuplji i da teže vrlo malo.
Najčuveniji od ovih vojnih balonskih sustava, široko testirani po cijelim SAD ranih pedesetih godina, zvali su se "Skyhook" (Nebeske udice). Drugi balonski sustavi i projekti nazvani su "Mogul", "Moby Dick", "Unuk" i "Genetrix". Urner Lidell, koji je obnašao neke dužnosti u ovim misijama u Pomorskom istraživačkom laboratoriju, i koji je kasnije bio dužnosnik NASE, jednom mi je rekao da je on mislio da su svi izvještaji o NLOima zapravo izvještaji o balonima. Premda riječ "svi" možda ide predaleko, njihova uloga je čini mi se, bila potcijenjena. Koliko ja znam nikada nije postojao sustavni i namjerni kontrolni eksperiment, u kojemu bi neki balon za velike visine bio tajno lansiran i praćen, i pri čemu bi se zabilježili eventualni izvještaji o NLOu, vizualnih i radarskih promatrača.
1956. je počelo nadlijetanje Sovjetskog saveza pomoću američkih balona za nadgledanje. Na vrhuncu akcije, bilo je na tucete lansiranih balona dnevno. Baloni su kasnije zamijenjeni avionima koji lete na velikim visinama, poput U-2, koje su kasnije pak zamijenili špijunski sateliti. Mnogi NLOi iz tog vremena očito su bili znanstveni baloni, a nakon tog vremena - neki od njih. Baloni koji lete na velikim visinama se još uvijek lansiraju visoko u zemljinu atmosferu, a uz njih i platforme koje nose senzore za kozmičke zrake, optičke i infracrvene teleskope, radio prijamnike koji hvataju kozmičko pozadinsko zračenje, i druge instrumente.
Mnogo buke je proizveo jedan ili više navodnih srušenih letećih tanjura kod Roswella, Novi Mexico, 1947. Neki od prvih izvještaja i novinskih fotografija su u potpunosti konzistentni s idejom da je olupina bila visinski balon. Ali, drugi stanovnici regije - posebno desetljećima nakon događaja - sjećali su se egzotičnih materijala, enigmatičnih hijeroglifa, prijetnji vojnog osoblja svjedocima da zadrže za sebe sve što znaju, i kanonske priče da su izvanzemaljska mašinerija i ostaci tijela upakirani ukrcani u zrakoplov i preneseni u Komandu za vojni materijal (…)Zrakoplovne baze Wright-Patterson. Neke, premda ne i sve, priče o tijelima izizvanzemaljaca povezane su s ovim incidentom.
Philip Klass, dugogodišnji i uporni NLO-skeptik, otkrio je kasnije objavljeno pismo od 27. srpnja 1948, dakle nastalo godinu dana nakon "incidenta" u Roswellu. Napisao ga je general-major C. B. Cabell, tada direktor špijunaže u Zrakoplovstvu SAD (kasnije je, u službi CIAe, postao poznat kao ključna figura u promašenoj američkoj invaziji Kube, u Zaljevu svinja). Cabell je istraživao tko bi mogli biti oni koji su ga izvještavali što bi NLOi mogli biti. Nije imao ideje. U kratkom odgovoru od 11. listopada 1949, koji je eksplicitno uključivao informacije u posjedu Komande za vojni materijal, nalazimo da direktoru špijunaže govore da nitko drugi u Vojnom zrakoplovstvu također nema ideje o tome. Stoga je nevjerojatno da su fragmenti NLOa i oni koji su u njemu letjeli uistinu završili u Bazi Wright-Patterson, samo godinu dana prije toga.
Ono zbog čega je Vojno Zrakoplovstvo najviše brinulo je da su NLOi ruske letjelice. Zašto bi Rusi testirali leteće tanjure iznad Sjedinjenih Država bila je zagonetka za koju se predlagalo četiri moguća odgovora: 1. da bi se uništilo povjerenje SADa da je atomska bomba najnaprednije i najodlučnije oružje suvremenog ratovanja. 2. da bi se obavile špijunske fotografske misije 3. da bi se testirala protuzračna obrana SADa 4. da se iznad teritorija SAD izvedu probni letovi za strateške bombardere. Sada znamo da NLOi nisu bili ruski, i ma koliko su Sovjeti željeli provesti točke 1-4, leteći tanjuri nisu bili sredstvo provođenja tih ciljeva.
Mnogo dokaza iz incidenta Roswell, čini se, pokazuje u smjeru skupine tajnih balona za let na velikim visinama, možda lansiranih iz obližnje Zrakoplovne baze Almagordo ili terena za obuku White Sands, i koji su se srušili kraj Roswella. Vojno osoblje je potom, ozbiljno shvaćajući svoj posao,  brzo sakupilo ostatke tajnih instrumenata, dok su istovremeno izvještaji u tisku objavljivali da je to bio svemirski brod s drugog planeta (npr. "RAAF zarobio leteći tanjur na seoskom imanju kraj Roswella"). Potom su, tijekom godina, sipila razna prisjećanja, a pamćenje se osvježavalo uz pomoć izgleda na malo slave i bogatstva. (Dva NLO-muzeja u Roswellu danas u vodeće turističke atrakcije).
Izvještaj iz 1994, izrađen po narudžbi Ministra za zračnu obranu i Ministarstva obrane, kao odgovor na pitanje kongresmena iz Novog Mexica, identificira olupine iz Roswella kao ostatke dugodometnog, tajnog, balonskog, niskofrekvencijskog akustičkog sustava za detekciju nazvanog "Projekt Mogul" - pokušaja da se otkriju eksplozije sovjetskog nuklearnog oružja na visinama tropopauze (…). Istražitelji Vojnog zrakoplovstva, kopajući ustrajno po tajnim dokumentima iz 1947, nisu naišli na nikakav znak pojačanog informacijskog prometa:

Nema nikakvih indikacija niti upozorenja, bilješki o uzbunama, ili bilješki o bržem odvijanju operativnih aktivnosti, do čega bi logično došlo da je na teritorij SAD-a upalo izvanzemaljsko vozilo, nepoznatih namjera… Pismeni dokumenti indiciraju da se ništa slično nije dogodilo (ili ako jest, da je to sigurnosni sustav tako učinkovito i nepropusno kontrolirao da nitko, ni u SAD-u niti izvan nije bio u stanju to ponoviti. Da je takav sustav u ono vrijeme stvarno postojao, on bi također bio korišten za zaštitu naših atomskih tajni od Sovjeta, što - kako je povijest pokazala - očito nije bio slučaj).

Radare koje su baloni nosili djelomice su proizvodile tvornice za proizvodnju dječjih igračaka u New Yorku, i čini se da su se njihovog repertoara dekorativnih crteža sjećali nakon mnogo godina kao izvanzemaljskih hijeroglifa.
Vrhunci NLO-manije padaju u vrijeme kada su glavni nosilac nuklearnog oružja postale rakete, za razliku od prethodnog razdoblja kada su to bili zrakoplovi. Jedan rani i važni tehnički problem s tim svezi ticao se ponovnog ulaska nuklearno naoružane rakete u guste slojeve Zemljine atmosfere, a da u tom procesu ona ne izgori (poput malih asteroida i kometa koji izgaraju u svom prolazu kroz gornje slojeve zraka). Neki materijali, geometrije nosnog dijela rakete, i kutovi ulaska su bolji od drugih. Opažanja ponovnog ulaska (ili još spektakularnijih lansiranja) mogla su vrlo dobro otkriti napredak SADa u toj vitalnoj strateškoj tehnologiji ili, u goroj varijanti, neučinkovitosti u konstrukciji; takva opažanja su mogla sugerirati kakve bi obrambene mjere protivnik trebao poduzeti. Razumljivo, ova je tema bilo vrlo osjetljiva.
Neizbježno, morali su postojati slučajevi u kojima vojno osoblje nije smjelo govoriti o tome što je vidjelo, ili gdje su naizgled bezazlena promatranja iznenada bila klasificirana kao vojna tajna, sa strogim ograničenjima tko smije s njom biti upoznat. Časnici vojnog zrakoplovstva i civilni znanstvenici, razmišljajući o tim godinama, mogli su stvarno zaključiti da je vlada bila organizirala prikrivanje informacija o NLOima. Ako se strateške rakete smatraju NLOima, optužba je na mjestu.
Pogledajte prijevare (spoofing). U strateškoj konfrontaciji između SAD i Sovjetskog Saveza, adekvatnog zračne obrane bila je primarno pitanje. To je bila točka 3 na listi generala Cabella. Ako biste uspjeli pronaći "slabost", to bi mogao biti ključ "pobjede" u općem nuklearnom ratu. Jedini sigurni način da testirate obranu vašeg protivnika bilo je proletjeti nekom letjelicom preko njihove granice i vidjeti koliko im treba da to zamijete. Sjedinjene Države su to rutinski činile da bi testirale sovjetsku zračnu obranu.
1950tih i 1960tih godina Sjedinjene Države su imale najbolji postojeći radarski sustav obrane koji je pokrivao njihovu istočnu i zapadnu obalu, a posebice sjeverne prilaze zemlji (preko kojih bi najvjerojatnije mogao doći sovjetski bombarder ili raketni napad). Ali, postojao je meki trbuh obrane - nije bilo ranog sustava za uzbunjivanje koji bi bio u stanju otkriti zemljopisno …taxing južne prilaze. To je naravno informacija od vitalnog značenja za potencijalnog protivnika. Ona odmah …..sugerira opasnost: jedna ili više protivničkih vrlo učinkovitih letjelica može jurnuti s Kariba, recimo, u sjevernoamerički zračni prostor, prodirući, recimo, nekoliko stotina kilometara duž Mississippija dok ga ne otkrije obrambeni radar SADa. Tada se uljezi brzo povlače. (Ili, kao kontrolni eksperiment, jedinica američkih najboljih zrakoplova šalje se da nenajavljeno uđe izvana u SAD, kako bi se otkrilo koliko je porozna američka zračna obrana). U takvom slučaju može doći do kobiniranih vizualnih i radarskih opažaja, i kod civilnih i vojnih promatrača, i do velikog broja neovisnih izvještaja. Ono što se prijavljuje ne odgovara niti jednom poznatom zrakoplovu. Vojno zrakoplovstvo i civilna avijacija istinito tvrde da niti jedan od njihovih zrakoplova nije u igri. Čak i kada je pritiskalo na Kongres da financira rani sustav za uzbunjivanje na jugu zemlje, Vojno zrakoplovstvo vjerojatno nije bilo raspoloženo da priznaje da su sovjetski ili kubanski zrakoplovi došli do New Orleansa, ili čak Memphisa, prije no što je to itko opazio.
I u ovom slučaju imamo sve razloge da očekujemo tim istražitelja s visokog mjesta,  promatrače iz zrakoplovstva i redova civila kojima se govori da trebaju šutjeti, i ne samo privid nego i stvarno prikrivanje činjenica. Ponovno, ova zavjera šutnje ne mora imati ništa s izvanzemaljskim letjelicama. Čak i desetljećima poslije, postoje birokratski razlozi za Ministarstvo obrane da i dalje šuti o takvim neugodnim činjenicama. Postoji potencijalni sukob interesa između lokalnih briga Ministarstva obrane i rješenja NLO-enigme.
Uz to, nešto o čemu su brinule i CIA i Vojno zrakoplovstvo SADa u to vrijeme je bio NLO kao sredstvo zagušivanja komunikacijskih kanala u nacionalnoj krizi, i kao način za zbunjivanje vizualnih i radarskih informacija o neprijateljskih zrakoplovima - tako zvani problem buke, koji je na neki način popratna pojava spoofinga (zbunjivanja neprijatelja).
Imajući sve to u vidu, ja sam potpuno spreman povjerovati da je barem jedan dio izvještaja i analiza o NLOima i, pa možda čak i značajne količine dokumenata, nedostupan javnosti koja plaća račune. Hladni rat je završen, balonska i raketna tehnologija je postala ili zastarjela ili široko dostupna, a oni koji bi možda bili osramoćeni više nisu u aktivnoj službi. Najgore što bi se moglo dogoditi, s vojnog stajališta, je da bi to bio još jedan priznati slučaj u kome je američka javnost bila zavaravana ili joj se lagalo u interesu nacionalne sigurnosti. Vrijeme da se s dokumenata skine oznaka tajnosti i da postanu opće dostupni.
Drugo instruktivno presjecanje zavjereničkog temperamenta i kulture tajnosti tiče se Nacionalne službe za sigurnost (NSA). Ova organizacija nadgleda telefonske, radio i druge komunikacije i prijatelja i neprijatelja SAD. Neprestance, ona čita svjetsku poštu. Njeno dnevno poslovanje je golemo. U doba napetosti, veliki broj NSA- službenika, koji dobro govore strane jezike, sjedi sa slušalicama, nadgledajući u realnom vremenu sve - od šifriranih komandi Vrhovnog stožera zemlje s kojom smo u sukobu do razgovora u krevetu. Za druge materijale postoje ključne riječi uz čiju pomoć kompjutori skreću pažnju ljudima na specifične poruke ili razgovore koji su od trenutne neposredne važnosti. Sve se uskladištava, ta da je retrospektivno moguće doći do magnetofonskih vrpci i otkriti prvo pojavljivanje neke kodne riječi, ili komandnu odgovornost u krizi. Neka od prisluškivanja odvijaju se na mjestima u susjednim zemljama (u Turskoj za Rusiju, u Indiji za Kinu), sa zrakoplova i brodova koji patroliraju u blizini, ili sa satelita u Zemljinoj orbiti. Postoji trajni ples mjera i protumjera između NSA i sigurnosnih službi drugih nacija, koje razumljivo ne žele da ih se sluša.
Sada, dodajte ovoj već glavolomnoj mješavini Zakon o slobodi informacija (FOIA). Službi NSA je bio postavljen zahtjev da stavi na raspolaganje sve informacije koje je imala o NLOima. Zakon traži da taj zahtjev bude ispunjen, ali naravno bez otkrivanja "metoda i izvora". NSA također osjeća duboku obavezu da ne uzbunjuje druge nacije, prijateljske ili neprijateljske, na neki nezgodan i politički neugodan način,  s obzirom na svoje aktivnosti. Tako je više ili manje tipični izvještaj koji NSA daje kao svoj odgovor na zahtjev FOIA trećina zacrnjene stranice, potom fragment rečenice koja kaže "izvijestio o NLOu na maloj visini", nakon koje slijedi dvije trećine zacrnjene stranice. Pozicija NSA je da bi stavljanje na raspolaganje ostatka stranice potencijalno kompromitiralo izvore i metode, ili bi uzbunilo naciju u svezi s pitanjem kako se često prisluškuje njen zrakoplovni radio-saobraćaj. (Da NSA objavi okolni, prividno bezazleni, razgovor posade zrakoplova i kontrolnog tornja, onda bi bilo moguće da nacija koja je u pitanju uvidi da se nadziru razgovori vođeni u njenim vojnim zrakoplovima i između njih, te da prijeđe na komunikacijska sredstva - primjerice, skakanje s jedne frekvencije na drugu - koja bi otežala prisluškivanje američke službe NSA). Ali, kada pristaše teorije o zavjeri oko NLOa, nakon svojih zahtjeva utemeljenih pozivanjem na Zakon o slobodi informacija, dobiju u ruku desetke stranica od kojih su gotovo sve zacrnjene, oni tada razumljivo zaključe da NSA ima u posjedu ekstenzivne informacije o NLOima, i da je dio zavjere šutnje.
U neformalnim razgovorima s dužnosnicima NSA, obično čujem ovakvu priču: tipični izvještaji se sastoje od javljanja vojnih i civilnih zrakoplova koji tvrde da su zamijetili NLO, pod čime misle na neidentificirani objekt u okolnom zračnom prostoru. To može biti čak i američki zrakoplov na tajnoj misiji (špijunskoj ili spoofing). U većini slučajeva to je nešto još običnije, a objašnjenje se također pojavljuje u kasnijim izvještajima (intercepts) službe NSA.
Slična logika se može koristiti da bi se NSA prikazala kao dio svake zavjere. Primjerice, pozivanjem na Zakon o slobodi informacija, traži se odgovor od NSA što zna o Elvisu Presleyu. (Naime, prijavljivane su pojave gosp. Presleya i nakon njegove smrti, i čudotvorna izliječenja kao posljedica takvih pojavljivanja). Pa, NSA zna nekoliko stvari. Primjerice, izvještaj o ekonomskom zdravlju izvjesne nacije dojavljuje koliko je Elvisovih kaseta i CDova tamo prodano. Ova je informacija također došla kroz nekoliko jasnih redaka na inače velikom oceanu cenzurnog crnila. Je li NSA uključena u zavjeru o prikrivanju istine o Elvisu Presleyu? Premda nisam osobno istraživao izvještaje NSA o radioporukama u svezi s NLOima, njihova priča mi izgleda vrlo uvjerljiva.

Ako smo uvjereni da nam vlada taji posjete izvanzemaljaca, tada bismo morali napasti na kulturu tajnovitosti koja vlada vojnim i obavještajnim ustanovama. U najmanju ruku, mogli bismo zatražiti skidanje oznake "vojna tajna" s relevantnih dokumenata starih više desetljeća, za koje je dobar primjer izvještaj Zrakoplovnih snaga iz srpnja 1994. o "Incidentu Roswell".

Iz knjige nekadašnjeg izvjestitelja New York Timesa Howarda Bluma (Tamo negdje, Simon and Schuster, 1990), možete steći dobar dojam o paranoidnom stilu mnogih UFOloga, kao i o njihove naivnosti što se tiče kultura tajnovitosti.

Nisam mogao, ma koliko se maštovito trudio, izbjegnuti neprestano nailaženje na slijepe ulice. Cijela priča je uvijek izmicala, i to namjerno, počeo sam vjerovati, baš kad sam je htio zgrabiti.
Zašto?
To je bilo jedino, praktično, nemoguće pitanje koje je znakovito održavalo ravnotežu na vrhuncu mojih narastajućih sumnji. Zašto su se svi ti službeni glasnogovornici i ustanove toliko vješto trudili da spriječe  i onemoguće moje napore? Zašto su priče bile istinite jednoga dana, a lažne već idućega? Zašto sva ta napeta, nepopustljiva tajnovitost? Zašto su vojni obavještajci širili dezinformacije, izluđujući one koji vjeruju u NLO-e? Što je vlada uistinu pronašla? Što je pokušavala prikriti?

Naravno, postoji otpor. Neke informacije su s razlogom proglašene tajnima; kao što je to i s vojnom opremom, tajnovitost uistinu ponekad jest u nacionalnom interesu. Nadalje, vojna, politička i obavještajna zajednica sklone su tajnovitosti zbog nje same. To je način da se ušutkaju kritičari i da se izbjegne odgovornost zbog nesposobnosti ili još nečeg goreg. Ona stvara elitu, bratstvo kojemu se sigurno može povjeriti nacionalno pouzdanje, za razliku od velike mase stanovništva u čijem interesu se navodno neka informacija i označila kao tajna. Uz nekoliko iznimaka, tajnovitost je duboko inkompatibilna i s demokracijom i sa znanošću.

Jedan od najprovokativnijih presjeka NLOa i tajnovitosti su takozvani dokumenti MJ-12 . Koncem 1984, kaže priča,  u poštanski sandučić filmskog producenta Jaimea Shandera ubačena je omotnica s snimljenim, ali nerazvijenim filmom. Taj se producent zanimao za NLOe i za to kako vlast prikriva istinu o njima, a omotnica je - zanimljivo - bila ubačena u njegov sandučić baš kad se spremao da izađe na ručak s autorom knjige o navodnim događajima u Roswellu, Novi Mexico. Kada je film razvijen, pokazalo se da su to snimci stranica i stranica krajnje tajnih izvršnih naloga od 24. rujna 1947. u kojima predsjednik Harry S. Truman naređuje uspostavu povjerenstva sastavljenog od dvanaest znanstvenika i vladinih službenika koji trebaju ispitati nekoliko srušenih letećih tanjura i tijela malih izvanzemaljaca. Članstvo u povjerenstvu MJ-12 je zanimljivo zato jer se radi baš o onim vojnim osobama, obavještajcima, znanstvenicima i inženjerima koji su mogli biti pozvani da ispitaju takve događaje, da su se oni zbili. U dokumentima MJ-12 postoje izluđujuće natuknice o dodatnim dokumentima u kojima se navodno govori o prirodi izvanzemaljaca, tehnologiji njihovih brodova i tako dalje, samo što ti dodatni dokumenti nisu uključeni u zagonetni film.

Zrakoplovne snage su izjavile da je dokument lažan. NLO stručnjak Philip J. Klass pronašao je leksikografske i tipografske nekonzistentnosti koje nagovještavaju da je cijela stvar krivotvorina.
Oni koji se bave kupovinom umjetnina uvijek se raspiruju o podrijetlu svojih slika - tko ih je nedavno posjedovao, i tko prije toga…i tako dalje, sve do izvornog umjetnika. Ako postoje praznine u lancu, ako se za sliku staru tri stotine godina može utvrditi vlasnike samo za posljednjih šezdeset godina, a nakon toga nitko nema pojma u kojem domu ili muzeju je ona visila, počinju se isticati zastavice koje signaliziraju oprez od krivotvorine. Zato što su nagrade za krivotvorine umjetničkih djela tako visoke, sakupljači moraju biti vrlo oprezni. Tamo gdje su dokumenti MJ-12 najranjiviji i najsumnjiviji, upravo je to pitanje podrijetla - dokaz koji se čudotvorno pojavio na nečijem pragu, poput nečega iz bajke, možda o "Postolaru i vilenjacima".

U ljudskoj povijesti postoje mnogi slučajevi slične naravi - gdje se iznenada pojavljuje dokument sumnjiva podrijetla, noseći vrlo važnu informaciju koja snažno podupire onu stranu koja ga je i otkrila. Nakon pažljivog i u nekim slučajevima hrabrog istraživanja, pokazuje se da je dokument prijevara. Nije teško shvatiti motivaciju prevaranata. Više-manje tipičan primjer je knjiga Deuteronomija - koju je, skrivenu u Jeruzalemskom hramu, otkrio kralj Jošua (Josiah). On je Deuteronomiju, čudesno, otkrio usred velike borbe za reforme, i u njoj našao potvrdu svojih nazora.

Drugi je slučaj takozvane Konstantinove darovnice. Konstantin Veliki je car koji je kršćanstvo proglasio službenom religijom Rimskog carstva. Grad Konstantinopolis (danas Instanbul), više od tisuću godina glavni grad Istočnog Rimskog carstva, nazvan je prema njemu. Umro je godine 335. U devetom stoljeću iznenada se, u kršćanskim spisima, počelo spominjati Konstantinovu darovnicu. U njoj, Konstantin prepušta svom suvremeniku, Papi Silvestru I, cijelo Zapadno Rimsko carstvo, uključujući Rim. Ovaj mali dar, tako ide priča, djelomice je bio izraz zahvalnosti za to što je Silvestar izliječio Konstantinovu lepru. U jedanaestom stoljeću, pape su se učestalo pozivale na Konstantinovu darovnicu da bi opravdale svoje zahtjeve da ne budu samo crkveni nego i sekularni vladarni središnje Italije. Cijeli srednji vijek u istinitost  Darovnice nisu sumnjali niti oni koji su podupirali niti oni koji su se suprotstavljali posezanjima crkve za svjetovnom vlasti.

Lorenzo od Valle je bio jedan od polihistora talijanske renesanse. Bio je kontroverzan, otresit, kritičan, arogantan, pedantan, a suvremenici su ga napadali da je svetogrdan, bestidan, drzak i ludo hrabar, između ostalog. Nakon što je zaključio da  Djela apostolska nisu mogli napisati dvanaestorica apostola, iz gramatičkih razloga, Inkvizicija ga je proglasila heretikom i samo je intervencija njegovog zaštitnika, napuljskog kralja Alfosa, spriječila njegovo spaljivanje. 1440, neslomljen, objavio je raspravu u kojoj je pokazao da je Konstantinova darovnica grubi falsifikat. Jezik kojim je pisana bio je za dvorski latinski četvrtog stoljeća isto što je "cockney" za jezik engleskog kraljevskog dvora. Zbog Lorenza od Valle rimo-katolička crkva više ne ističe svoj zahtjev da, na   osnovu Konstantinove darovnice, treba vladati europskim nacijama. Ovaj rad, čije podrijetlo sadrži u sebi rupu od pet stoljeća, općenito se smatra krivotvorinom nekog svećenika vezanog uz crkvenu kuriju, u doba Karla Velikog, kada je papinstvo (a posebno papa Adrijan I) pozivalo na unifikaciju crkve i države.

Pod pretpostavkom da obje pripadaju istoj kategoriji, dokumenti MJ-12 su pametnija krivotvorina od Konstantinove darovnice. Ali, što se tiče podrijetla, skrivenog interesa i leksikografskih inkonzistencija, imaju mnogo toga zajedničkog.

Prikrivanje da bi se znanje o izvanzemaljskom životu ili o izvanzemaljcima-otmičarima držalo u tajnosti četrdesetpet godina, sa stotinama ako ne i tisućama vladinih službenika umiješanih u zavjeru, je izvanredna ideja. Svakako, vlada rutinski skriva neke stvari, čak i stvari koje su od bitnog općeg interesa. Ali, navodna svrha ove tajnovitosti je da se zaštite zemlja i njeni građani. Ovdje je situacija drugačija. Navodna urota onih koji imaju ovlaštenja za brigu o nacionalnoj sigurnosti  jest u tome da oni taje građanima da je ljudska vrsta pod trajnom opasnošću od izvanzemaljaca. Da svemirci uistinu neprekidno otimaju i ugrožavaju ljude, to bi bilo puno više od pitanja nacionalne sigurnosti. To bi ugrozilo sigurnost svih ljudi posvuda na Zemlji. Obzirom na takav ulog, je li vjerojatno da nitko upoznat sa stvarnim stanjem stvari i dokazima, među gotovo dvije stotine nacija, ne bi pozvao na uzbunu, javno istupio i stao na stranu ljudi, a ne izvanzemaljaca?

Od kraja Hladnoga rata, NASA je u stalnoj potrazi za misijama koje bi mogle opravdati njeno postojanje - posebno, za nekim dobrim razlogom za ljudima u svemiru. Da svakoga dana Zemlju posjećuju neprijateljski izvanzemaljci, zar ne bi NASA zgrabila tu priliku da poveća svoj proračun? A da je invazija izvanzemaljaca u stalnom tijeku, zašto bi Zrakoplovne snage, koje tradicionalno vode piloti, odstupile od svemirskih letova s ljudskom posadom i lansirale sve svoje korisne terete uz pomoć raketa kojima ne upravljaju ljudi.

Razmotrite nekadašnju Organizaciju za stratešku obrambenu inicijativu (SDI), koja je bila zadužena za "ratove zvijezda".  Ona je sada zapala u tešku situaciju, a naročito njen cilj da stvori temelj obrane u svemiru. Njeno ime i perspektiva su degradirani. Ona je danas Organizacija za balističku raketnu obranu. Više ne odgovara izravno ministru obrane. Očigledna je nesposobnost takve tehnologije da zaštiti Sjedinjene Države od obuhvatnog napada nuklearnim raketama. Ali, zar ne bismo u najmanju ruku htjeli pokušati stvoriti obrambene linije u svemiru, kada bismo bili suočeni s invazijom izvanzemaljaca?

Ministarstvo obrane, poput sličnih ministarstava u svakoj zemlji, živi od neprijatelja, stvarnih ili zamišljenih.  Krajnje je nevjerojatno da bi postojanje takvog protivnika prikrivala upravo ona organizacija koja bi najviše dobila njegovom prisutnošću. Cijelo poslijehladnoratovsko držanje vojnih i civilnih svemirskih programa Sjedinjenih Država (i drugih nacija) govori snažno protiv ideje da su izvanzemaljci među nama - ukoliko se, naravno, ta novost ne taji i onima koji planiraju nacionalnu obranu.

Baš kao što postoje oni koji prihvaćaju svaki izvještaj o NLOima zdravo za gotovo, postoje i oni koji odbijaju ideju o posjetu izvanzemaljaca a priori i s velikom strašću. Oni kažu da je  nepotrebno istraživati dokaze, i da je "neznanstveno" čak i razmišljati o toj temi. Jednom sam pomagao organizirati javnu raspravu na godišnjem sastanku Američke udruge za napredak znanosti, između zastupnika i osporavatelja ideje da su neki NLOi zapravo svemirski brodovi. Tada mi je ugledni fizičar, čiji sud cijenim u mnogim drugim stvarima, prijetio da će na mene nahuškati samog potpredsjednika Sjedinjenih Država ako ustrajem u toj ludnosti. (Ipak, rasprava je održana i objavljena, pitanje se malo bolje razjasnilo, a ja meni se nikad nije javio Spiro T. Agnew).

Studija Nacionalne akademije znanosti iz 1969, priznaje da postoje izvještaji "koji se ne mogu lako objasniti",  ali svejedno zaključuje da "je najmanje vjerojatno objašnjenje NLOa hipoteza o izvanzemaljskim posjetama inteligentnih bića." Pomislite koliko bi moglo biti drugih "objašnjenje": putnici kroz vrijeme, demoni iz zemlje vještica, turisti iz drugih dimenzija - poput gosp. Mxyztplka (ili, Mxyzptlk? uvijek zaboravim) iz zemlje Zrfff u Petoj dimenziji koja postoji u starim stripovima o Supermanu. Možda su to duše umrlih, "nekartezijanski" fenomeni koji se ne potčinjavaju pravilima znanosti, pa čak ni logike. Svako od ovih "objašnjenja" je u stvari bilo ponuđeno. "Najmanje vjerojatno" stvarno nešto kaže. Ovaj retorički višak je indeks toga koliko je cijeli ovaj predmet postao odbojan mnogim znanstvenicima.

On kazuje da se emocije mogu jako razbuktati u svezi sa stvari o kojoj tako malo znamo. To posebice vrijedi za nedavnu uzrujanost oko izvještajima o otmicama od strane izvanzemaljaca. Naposljetku, ako je istinita, svaka hipoteza - invazija seksualno manipulativnih izvanzemaljaca ili epidemija halucinacija - nas uči nešto o čemu zasigurno trebamo biti informirani. Možda je razlog za snažne osjećaje to što obje alternative imaju tako neugodne implikacije.

Aurora

Broj izvještaja i njihova konzistencija upućuju da mora biti neki temelj ovih viđenja, koji je različit od halucinogenih droga.
Izvještaj o zagonetnoj letjelici, Federacija američkih znanstvenika, 20. kolovoz, 1992.

Aurora je krajnje tajni američki obavještajni avion za let na velikim visinama, nasljednik letjelica U-2 i SR-71 Blackbird. On ili postoji ili ne postoji. Do 1993. promatrači su izvještavali o nekoj letjelici kraj Zračne baze Edwards u Kaliforniji, i Groom Lake u Nevadi, a posebice u blizini dijela baze Groom Lake nazvane Područje 51, gdje se testiraju eksperimentalne letjelice Ministarstva obrane. Izvještaji su međusobno djelovali  konzistentno. Potvrdni izvještaji su pristizali iz cijelog svijeta. Za razliku od svojih prethodnika, ovaj zrakoplov je navodno hipersoničan, i putuje mnogo brže - možda čak i šest do osam puta brže - od zvuka. Za sobom ostavlja neobičan trag koji se opisuje kao "uštipci na uzici". Možda je zato ona i sredstvo za lansiranje malih tajnih satelita u orbitu, razvijeno - kako se spekulira - nakon što je katastrofa Challengera ukazala na epizodnu nepouzdanost space shuttlea za potrebe prijenosa obrambenih tereta. Ali CIA "se zaklinje da takav program ne postoji", kaže nam senator i astronaut John Glenn. Glavni tvorac nekih od najtajnijih američkih letjelica kaže isto. Tajnik zrakoplovnih snaga neobično je snažno otklonio mogućnost postojanja takvog zrakoplova, ili bilo kojeg programa koji bi takvu letjelicu pokušavao izraditi, unutar Zrakoplovnih snaga ili bilo gdje drugdje. Da li bi on lagao? "Pregledali smo sve izvještaje o navodnim opažanjima letjelice, kao što smo učinili i s NLO-izvještajima" rekao je glasnogovornik Zrakoplovnih snaga, pažljivo biranih riječima "i ne možemo ih objasniti". U međuvremenu, u travnju 1995. Zrakoplovne snage su kupile još 4 000 jutara zemlje kraj Područja 51. Područje na kojem je zabranjen pristup raste.

Stoga razmotrite dvije mogućnosti: Aurora postoji, ili ne postoji. Ako postoji, tada je začuđujuće da se pokušava službeno prikrivanje njenog postojanja, da tajnovitost može biti tako učinkovita, i da bi zrakoplov mogao biti testiran ili punjen gorivom po cijelom svijetu, ali bez i jedne fotografije ili bilo kojeg drugog objavljenog čvrstog dokaza. S druge strane, ako Aurora ne postoji, začudno je da je mit o njoj toliko žilavo proširen i da je otišao tako daleko. Zašto trajna službena negiranja imaju tako malo težine? Da li bi samo postojanje imena - Aurora u ovom slučaju - moglo služiti da se nalijepi jedna nasljepnica na niz različitih fenomena? U svakom slučaju, čini se da je Aurora relevantna za NLOe.

Halucinacije

Kao što djeca drhte i boje se svega u mraku, tako se i mi ponekad na svjetlu bojimo onoga što nije ništa više od stvari koje djecu noću drže u strahu…
 Lukrecije, O prirodi stvari (oko 60. pr. Kr)

Ljudi koji se bave reklamom moraju poznavati svoju publiku. To je jednostavno stvar preživljavanja proizvoda koji prodaju i opstanka njihove tvrtke. Tako možemo i saznati kako komercijalna Amerika, zemlja slobodnog poduzetništva gleda na NLO-e proučavanjem reklama u časopisima posvećenim NLOima. Ovdje je nekoliko (potpuno tipičnih) reklamnih slogana iz jednog izdanja časopisa Svijet NLOa:

-   Iskusni istraživač otkrio 2000 godina staru tajnu bogatstva, moći i romantične ljubavi.
-   Vojna tajna! Samo za odabrane! Umirovljeni časnik napokon otkriva svijetu najsenzacionalniju političku urotu našeg vremena.
-   Što je Vaša "posebna misija" na Zemlji? Počinje kozmičko buđenje…..
-   Ono na što ste dugo čekali. 24 izvanrednih, nevjerojatnih NLO duhovnih tajnih koje će poboljšati Vaš život.
-   Ja imam djevojku. Imate li i Vi? Prekinite svoj samotnički život! Nađite djevojku sada!
-   Pretplatite se već danas na najnevjerojatniji časopis u svemiru.
-   Uvedite u svoj život sreću, ljubav i novac! Ove tajne su djelovale stoljećima! Mogu djelovati i za vas.
-   Izvanredni prodor u istraživanju psihičkih moći. Potrebno je samo pet minuta da se dokaže da magične psihičke moći stvarno djeluju!
-   Imate li hrabrosti da budete sretni, voljeni i bogati? Jamčimo Vam da ćete susresti sreću! Steknite sve što želite uz pomoć najmoćnijih talismana na svijetu.
-   Ljudi u crnom: tajni agenti ili izvanzemaljci?
-   Pojačajte moć poludragog kamenja, čarolija, magičnih riječi i simbola. Poboljšajte učinkovitost svega što činite. Uvećajte svoje duhovne moći i sposobnosti uz pomoć UVEĆALA duhovnih moći.
-   Čuveni magnet za novac: želite li više novca?
-   Laelov testament, sveti spisi izgubljene civilizacije.
-   Nova knjiga "komandanta X" iz Unutarnje svjetlosti: identificirani su kontrolori, skriveni upravljači Zemlje. Mi smo vlasništvo izvanzemaljske inteligencije!

Što je zajednička crta koja povezuje sve ove reklame? To nisu NLOi. To je očekivanje neograničene lakovjernosti publike kojoj se obraćaju. Upravo zato su i uvrštene u časopise koji se bave NLOima - upravo zato što već sam akt kupovine takvog časopisa kategorizira kupca u tu kategoriju. Bez sumnje, postoje i umjereno skeptični i potpuno racionalni kupci ovakve periodike, koji su poniženi takvim odnosom oglašivača i urednika. Ali, ako su ovi u pravu barem što se tiče većine čitatelja, što to znači za paradigmu o izvanzemaljcima-otmičarima?

Povremeno primam pisma od ljudi koji tvrde da su u "kontaktu" s izvanzemaljcima. Pozivaju me da ih "pitam bilo što". Tako sam, tijekom godina, pripremio malu listu pitanja. Izvanzemaljci su vrlo napredni, prisjećam se. Zato ih pitam stvari poput "Molim vas da mi dostavite kratki dokaz Fermatovog posljednjeg teorema". Ili Goldbachove tvrdnje. Potom im moram objasniti što je to jer izvanzemaljci to ne zovu Fermatov posljednji teorem. Tako, napišem jednostavnu jednadžbu s eksponencijama. Nikada ne dobijem odgovor. S druge strane, pitam li bilo što poput "Trebamo li biti dobri", gotovo uvijek dobijem odgovor. Ovi izvanzenmaljci su presretni trebaju li odgovoriti bilo što neodređeno, posebice ako to uključuje konvencionalne moralne sudove. Ali kada se radi o nečemu specifičnom, gdje zapravo postoji mogućnost da ćemo saznati znaju li oni bilo što što ljudi ne znaju, uvijek nailazimo samo na šutnju.•  Nešto bi se trebalo zaključiti iz ove selektivne sposobnosti odgovaranja na pitanja.

U dobra stara vremena, prije paradigme o izvanzemaljcima-otmičarima, ljudima koje su odvodili na svemirske brodove, izvanzemaljci su držali predavanja, na primjer, o opasnostima nuklearnog rata. Danas, kada dijele takve lekcije, izvanzemaljci su fiksirani na uništavanje okoliša i AIDS. Kako to, pitam se, da su stanovnici UFOa tako vezani uz pomodna ili hitna pitanja ovog planeta? Zašto nas pedesetih godina nisu upozorili na CFC-e, ili uništenje ozonskog omotača, i zašto nas sedamdesetih nisu upozorili na virus HIV, kada nam je to stvarno moglo pomoći? Zašto nas sada ne upozore na neku prijetnju javnom zdravlju ili okolišu, za koju još ne znamo da postoji? Zar je moguće da izvanzemaljci znaju samo onoliko koliko znaju oni koji izvještavaju o njihovom postojanju? I ako je jedna od glavnih svrha izvanzemaljskih posjeta propovijedanje o globalnim opasnostima, zašto to onda govoriti samo nekolicini ljudi čije su izjave ionako sumnjive? Zašto ne preuzeti neku televizijsku mrežu, ili se pojaviti s živopisnim audiovizualnim materijalom pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda? Svakako, to ne bi trebala biti poteškoća za one koji preskaču svjetlosne godine.

Najraniji komercijalno uspješni "kontakt" izvanzemaljaca bio je George Adamski. On je vodio mali restoran u podnožju kalifornijskog Mount Palomara, i u stražnjem dijelu restorančića je smijestio mali teleskop. Na vrhu planine nalazio se najveći teleskop na Zemlji, 5-metarski reflektor, vlasništvo Zaklade Carnegie iz Washingtona i Kalifornijskog instituta za tehnologiju. Adamski se je predstavljao kao profesor Adamski s Opservatorija Mount Palomar. Objavio je knjigu - sjećam se, izazvala je priličnu senzaciju - u kojoj je opisivao kako je u obližnjoj pustinji susreo izvanzemaljce lijepog izgleda, s dugom plavom kosom, i - mislim da se ispravno sjećam - obučenim u bijele haljine. Izvanzemaljci su upozorili Adamskog na opasnosti nuklearnog rata. Došli su s planetaVenere (čiju površinsku temperaturu od 480 Celzijusovih stupnjeva danas prepoznajemo kao prepreku vjerodostojnosti izvještaja Adamskog). Kao osoba, bio je krajnje uvjerljiv. Jedan časnik Vojnog zrakoplovstva, nominalno zadužen da ispituje NLOe, u svoje je vrijeme opisao Adamskog ovim riječima:

Gledajući tog čovjeka i slušajući njegovu priču, imate neposrednu potrebu da mu vjerujete. Možda je to zbog njegove pojave. Obučen je u iznošeni, ali uredni, kombinezon. Ima lagano sijedu kosu i najpošteniji par očiju koji sam ikada vidio.


Zvijedzda Georgea Adamskog lagano je tamnila kako je stario, ali izdao je u vlastitoj nakladi i druge knjige, i bio je trajno prisutan na konvencijama onih koji vjeruju u leteće tanjure.

Prva priča o izvanzemaljcima otmičarima u modernom žanru bila je priča Betty i Barneya Hilla, para iz New Hampshirea. Ona je bila socijalna radnica, a on službenik na pošti. Tijekom noćne vožnje 1961, kroz Bijele planine, Betty je zugledala sjajni NLO, koji je u početku izgledao kao zvijezda, i koji ih je slijedio. Zato što se Barney bojao da bi im mogao nauditi, napustili su glavni autoput i krenuli uskim planinskim cestama, da bi kući stigli dva sata kasnije no što su to očekivali. Iskustvo je navelo Betty da pročita knjigu koja je opisivala NLOe kao svemirske brodove iz drugih svjetova; njihova posada bili su mali ljudi koji su ponekad otimali Zemljane.

Ubrzo nakon toga, ona je doživjela strašnu noćnu moru koja se ponavljala, i u kojoj su ona i Barney bili oteti i odvedeni na svemirski brod. Barney je čuo kako opisuje taj san prijateljima, suradnicima i dobrovoljnim istražiteljima NLOa. (Čudno je da mu Betty nije izravno ispripovijedila taj san.) Tjedan dana poslije iskustva, opisivali su NLO nalik na "palačinku", s uniformiranim likovima koje su vidjeli kroz prozirne prozore letjelice.

Nekoliko godina kasnije, Barneyev psihijatar ga je uputio na bostonskog hipnoterapeuta, dr-a Benjamina Simona. Betty je također došla na hipnozu. Pod hipnozom oboje su, odvojeno, detaljno ispričali što se dogodilo tijekom dva sata koja su "nedostajala": gledali su NLO kako slijeće na autoput, potom su bili ugrabljeni, dijelom imobilizirani, i odvedeni na letjelicu gdje su ih male, sive, humanoidne kreature s dugim nosevima (detalj koji se ne slaže sa trenutačnom paradigmom) podvrgnule nekonvencionalnim medicinskim ispitivanjima, uključujući iglu u njen pupak (čak i prije no što je amniocenteza bila izumljena na Zemlji). Postoje oni koji vjeruju da su na taj način izvanzemaljci izvadili jajašca iz Bettynih jajnika, i spermu od Barneya, premda to nije bio dio izvorne priče.• Kapetan je pokazao Betty mapu interstelarnog prostora na kojoj je bio označen put svemirskog broda.

Martin S. Kottmeyer je pokazao da se mnogi motivi prikaza Hillovih mogu naći u filmu iz 1953. Napadači s Marsa. A Barneyeva priča o izgledu izvanzemaljaca, posebice detalj o njihovim izvanredno velikim očima, pojavila se na hipnotičkoj seansi upravo dvanaest dana nakon što je na televiziji emitirana epizoda TV serije "Vanjske granice" u kojoj je portretiran upravo takav izvanzemaljac.

O slučaju Hillovih raspravljalo se naširoko. 1975. on je prerađen u televizijski film koji je u psihe milijuna gledatelja uveo ideju o tome da su niski, sivi izvanzemaljci-otmičari među nama. Ali, čak i nekoliko znanstvenika iz onoga vremena koji su mislili da bi neki NLOi stvarno mogli biti izvanzemaljski svemirski brodovi, bili su oprezni. Navodni susret je bio sumnjiv već po tome što nije bio naveden na listi sugestivnih NLO slučajeva koju je sačinio James E. McDonald, atmosferski fizičar sa Sveučilišta Arizona. Općenito, oni znanstvenici koji su NLOe uzimali za ozbiljno, odnosili su se prema izvještajima o otmicama Zemljana s oprezom, dok su oni koji su takve izvještaje uzimali zdravo za gotovo nalazili malo razloga da analiziraju svjetla na nebu.

McDonaldov nazor na NLOe nije se temeljio, kako je rekao, na neoborivim dokazima, ali je bio najvjerojatniji zaključak: sva alternativna objašnjenja izgledala su mu još manje vjerojatna. Sredinom šezdesetih godina organizirao sam privatni sastanak, na kojem je McDonald iznio svoje najbolje slučajeve pred vodećim fizičarima i astronomima koji dotad nisu razmišljali o problemu NLOa. Ne samo da ih nije uspio uvjeriti da su nas uistinu posjetili izvanzemaljci, McDonald nije čak uspio izazvati njihov interes. A to je bila skupina s visokim kvocijentom znatiželje. Jednostavno, tamo gdje je McDonald vidio izvanzemaljce, oni su vidjeli prozaičnija objašnjenja.

Imao sam priliku provesti nekoliko sati s gosp. i gđom Hill, i s dr-om Simonom. Nije bilo sumnje da su Betty i Barney iskreni i ozbiljni ljudi, i da su zbunjeni zbog toga što su postali poznati pod tako čudnim i neobičnim okolnostima. Uz dozvolu Hillovih, dr Simon mi je (a isto tako, i na moj poziv, Mc Donald) pustio nekoliko magnetofonskih vrpci na kojima su bile snimljene njihove hipnotičke seanse. Moj najjači dojam je stvoren kada sam čuo apsolutni užas u Barneyevom glasu kada je opisivao - ili možda bi bolji izraz bio "ponovno proživljavao" - susret.

Dr Simon, vodeći zagovornik vrlina hipnoze u ratu i miru, nije bio zahvaćen javnim uzbuđenjem oko NLOa. On je dijelio dobit od tantijema bestsellera Prekinuto putovanje, koji je o iskustvu Hillovih napisao John Fuller. Da je dr Simon objavio da je njihov prikaz autentičan, prodaja knjige bi se enormno povećala, i njegov vlastiti financijski dobitak bio bi značajno uvećan. Ali, on to nije učinio. Isto tako, on je odbacivao ideju da par laže, ili da je to folie a deux, kako je to sugerirao jedan drugi psihijatar. To je zajednička zabluda u kojoj, općenito, potčinjeni partner sudjeluje u zabludi dominantnog partnera. Pa, što nam onda preostaje? Hillovi, rekao je psihoterapeut, su iskustili jednu vrstu "sna". Zajedno.

Za prikaze susreta s izvanzemaljcima, izvještaje o njihovim otmicama, kao I za razne opažaje NLO-a moglo bi biti više izvora. Prođimo kroz neke mogućnosti.

1894. u Londonu je objavljen Međunarodni popis halucinacija budnog stanja. Otada do danas, ponovljena istraživanja su pokazala da je 10 do 25 posto normalnih ljudi barem jednom u životu iskusilo živu halucinaciju, čulo glas, ili vidjelo neki oblik kada ničega uistinu nije bilo. Rjeđe, ljudi osjećaju neki okus koji ih proganja, čuju muziku, ili dožive prosvjetljenje, do čega dođe neovisno o osjetilima. U nekim slučajevima ovo postaju događaji koji mogu transformirati ličnost, ili ih ljudi dožive kao duboko religiozno iskustvo. Halucinacije bi mogle biti zanemarena skrivena vrata u zidu znanstvenog razumijevanja svetog.

Vjerojatno desetak puta od njihove smrti, čuo sam svoju majku ili oca, kako me dozivaju, običnim razgovornim tonom. Naravno, dozivali su me mnogo puta tijekom mog zajedničkog života s njima - da nešto obavim, da me podsjete na neku dužnost, da dođem na večeru, pridružim se razgovoru, ili čujem o nekom događaju dana. Još uvijek mi toliko nedostaju da uopće nije čudno da moj mozak povremeno stvori živo sjećanje na njihove glasove.

Takve halucinacije mogu doživjeti potpuno normalni ljudi u potpuno običnim okolnostima. Halucinacije motu biti I potaknute: primjerice, logorskom vatrom u noći, pod emocionalnim stresom, za vrijeme epileptičkih grčeva (sizura), napada migrene ili vrućice, ili zbog dugotrajnog gladovanja, nespavanja• ili senzorne deprivacije (recimo, u samici). Mogu ih izazvati I halucinogene droge, poput LSDa, psilocibina, meskalina ili hašiša. (Delirium tremens, zastrašujući alkoholom uzrokovani DT, je jedna od dobro poznatih manifestacija sindroma odvikavanja od alkoholizma). Postoje I molekule, poput fenotiazina (torazin, na primjer) koje mogu odagnati halucinacije. Vrlo je vjerojatno da normalno ljudsko tijelo stvara supstance - možda u to spadaju I mali moždani proteini nalik na morfij, koji se zovi endorfini - koje uzrokuju halucinacije, a I one koje ih potiskuju. Slavni (I nimalo histerični) istraživači poput admirala Richarda Byrda, kapetana Joshue Slocuma I sir Ernesta Shackletona doživjeli su žive halucinacije u uvjetima neuobičajene izolacije I usamljenosti.

Ma kakvi bili njihovi neurološki I molekularni temelji, halucinacije djeluju stvarno. Njima se teži u mnogim kulturama, I smatraju se znakom duhovnog prosvjetljenja. Među Indijancima zapadnih ravnica, primjerice, ili u mnogim urođeničkim sibirskim kulturama, budućnost mladog čovjeka prorokovala se na temelju prirode halucinacija koje je doživio nakon uspješne “potrage za vizijom”. O značenju tih halucinacija starci I šamani plemena raspravljali su s velikom ozbiljnošću. Postoje bezbrojni slučajevi u svjetskim religijama gdje su se patrijarsi, proroci ili spasitelji povlačili u pustinju ili planinu, I gdje su potpomognuti glađu I senzornom deprivacijom, sretali bogove ili demone. Psihodelicima uzrokovana religijska iskustva bila su obilježje zapadnjačke omladinske kulture šezdesetih  godina. To iskustvo, ma kako bilo izazvano, često se opisuje s poštovanjem, riječima poput “transcendentno”, .... “sveto” ili “posvećeno” (sakralno).

Halucinacije su uobičajene. Doživite li ih, to ne znači da ste ludi. Antropološka literatura obiluje etnopsihijatrijom halucinacija, REM snovima I transovima, koji imaju mnoge zajedničke elemente u raznim kulturama I vremenima. Halucinacije se rutinski intepretiraju kao obuzetost dobrim ili zlim duhovima. Antropolog s Yalea Weston La Barre ide tako daleko I tvrdi da se “može iznijeti iznenađujuće dobra teorija da većina kulture jest halucinacija” I da “se čini da je cijela namjera I funkcija rituala ...grupna želja da se halucinira stvarnost.”

Evo opisa halucinacija kao problema “krivog interpretiranja signala”, koji je sačinio Louis J. West, nekadašnji medicinski ravnatelj Neuropsihijatrijske klinike Sveučilišta Kalifornija, Los Angeles. On je preuzet iz petnaestog izdanja Encyclopaedie Britannice:

Zamislite čovjeka koji stoji uz zatvoreni stakleni prozor, gleda van u vrt, a iza njega je zapaljeni kamin. Toliko je obuzet pogledom u izvanjski svijet da uopće ne vizualizira unutrašnjost sobe. Kako vani postaje mračnije, slike predmeta u sobi iza njega mogu se vidjeti mutno reflektirane u prozorskom staklu. Neko vrijeme može vidjeti ili vrt (gleda li u daljinu) ili refleksiju unutrašnjosti sobe (ako se fokusira na staklo, nekoliko centimetara udaljeno od njegova lica). Noć pada, ali vatra još uvijek sjajno gori u kaminu I osvjetljava sobu. Promatrač sada vidi u staklu živu refleksiju unutrašnjosti sobe iza njega, koja mu se čini kao da je pred njim, iza prozora. Ova iluzija postaje nerazgovjetnija kako se vatra gasi, I napokon, kada je mračno I vani I unutra, ne vidi se više ništa. Ako se vatra povremeno razgori, vizija u staklu se ponovno pojavljuje.

Na analogni način, halucinatorna iskustva poput onih u normalnim snovima javljaju se kada je “dnevno svjetlo” (senzorni input) reducirano dok “unutrašnje osvijetljenje” (uobičajena razina moždane pobuđenosti) ostaje “svijetla”, a slike koje potječu iz “sobe” našeg mozga mogu se činiti (halucinirati) kao da potječu izvana, s one strane “prozora” naših osjećaja.

Druga analogija bi mogla biti da  snovi, poput zvijezda, zapravo sjaje stalno. Premda se zvijezde ne vide često po danu, jer sunce sije prejako, moguće ih je vidjeti za vrijeme pomračenja Sunca, ili ako promatrač odluči da će pažljivo gledati malo nakon zalaza ili prije izlaza sunca, ili ako se povremeno budi u jasnoj noći da bi pogledao nebo.

Još jedna ideja, više povezana s moždanim aktivnostima je da se u našem mozgu odvija kontinuirana aktivnost procesiranja informacija (neka vrsta trajnog “predsvijesnog toka”)  koja utječe I na svjesne I nesvjesne sile I tako predstavlja potencijalni izvor sadržaja snova. San je iskustvo tijekom kojeg, u nekoliko minuta, pojedinac ima svijest o struji podataka koji se procesiraju. Halucinacija u budnom stanju bi dakle mogla uključiti isti fenomen, izazvan ponešto različitim skupom fizioloških ili psiholoških okolnosti...

Čini se da je svo ljudsko ponašanje I iskustvo (normalno I abnormalno) praćeno fenomenima iluzija I halucinacija. I dok je njihov odnos spram mentalnih bolesti dobro dokumentiran, njihova uloga u svakodnevnom životu je možda bila zanemarena. Bolje razumijevanje iluzija I halucinacija među normalnih ljudima može dati objašnjenje iskustava koja se inače pripisuju tajnovitom, “ekstrasenzornom” ili nadnaravnom.

Sigurno će nam promaknuti nešto važno o našoj prirodi odbijemo li se suočiti s činjenicom da su halucinacije dio ljudskosti. Ipak, ništa od toga ne čini halucinacije više dijelom izvanjske nego unutarnje stvarnosti. Pet do deset posto među nama su osobe krajnje podložne sugestijama, koje je moguće na zapovijest odvesti u duboki hipnotički trans. Otprilike deset posto Amerikanaca izjavili su da su vidjeli jednog ili više duhova. Ovo je više od broja ljudi koji se navodno sjećaju da su ih oteli izvanzemaljci, a otprilike isti broj ljudi koji su prijavili da su vidjeli jedan ili više NLOa, I manje od broja ljudi koji su u posljednjem tjednu predsjednikovanja Richarda Nixona, prije no što je dao ostavku kako bi izbjegnuo postupak opoziva, mislili da predsjednik dobro ili čak odlično obavlja svoj posao. Barem jedan posto nas je shizofren. Ovo iznosi pedeset milijuna shizofrenih ljudi na zemlji, što je više od stanovništva cijele Engleske.
U svojoj knjizi o noćnim morama iz 1970, psihijatar John Mack - o kojemu ću morati reći nešto više - piše:

Postoji razdoblje u ranom djetinjstvu u kome se snovi shvaćaju kao nešto sasvim realno I u kojemu dijete smatra događaje, transformacije, nagrade I prijetnje od kojih se snovi sastoje dijelom dnevnog života, baš kao I dnevna iskustva. Sposobnost da se stvori I održi jasna distinkcija između života u snovima I života u izvanjskom svijetu teško se stječe I zahtijeva nekoliko godina da bi se ustalila. Ne dovršava se potpuno, čak I u normalne djece, prije osme ili desete godine. Za dijete je naročito teško realistično prosuditi noćne more, zbog njihove živosti I uvjerljivog intenziteta doživljavanja.

Kada neko dijete pripovijeda maštovitu priču - o vještici koja se kreveljila u mračnoj sobi, o tigru koji se skriva pod krevetom, o vazi koju je slomila višebojna ptica koja je uletjela kroz prozor - a ne recimo pogrešno usmjerena nogometna lopta  - laže li ono svjesno ili ne? Svakako, roditelji se često ponašaju kao da dijete ne može potpuno razlikovati između fantazije I stvarnosti. Neka djeca imaju aktivnu imaginaciju; druga su manje obdarena u ovom području. Neke obitelji poštuju sposobnost maštanja I ohrabruju dijete, a u isto vrijeme govore nešto poput “O, pa to nije stvarno; to je samo tvoja mašta”. Druge obitelji mogu iskazati nestrpljivost zbog izmišljanja - ono otežava upravljanje domaćinstvom I rasprave u vezi s tim. Oni obeshrabruju svoju djecu da maštaju, možda ih čak I uče da je to nešto sramno. Neki roditelji mogu sami biti nesigurni u razlikovanju stvarnosti I mašte, ili mogu čak ozbiljno ulaziti u svijet mašte. Iz svih ovih različitih nazora I metoda odgoja djece, neki ljudi odrastaju s netaknutom sposobnošću maštanja, I s poviješću - koja seže duboko u odraslu dob - konfabuliranja. Drugi odrastu u uvjerenju da je lud svatko tko ne zna razliku između stvarnosti I mašte. Većina nas je negdje u sredini tih dviju krajnosti.

Oni koji tvrde da su ih oteli izvanzemaljci, često su u svom djetinjstvu vidjeli “izvanzemaljce” koji dolaze kroz prozor, ili ispod kreveta, ili iz ormara. Ali, svugdje u svijetu djeca pričaju slične priče, o vilama, vilenjacima, duhovima, vješticama, patuljcima I drugom bogatom svitom imaginarnih “prijatelja”. Trebamo li zato misliti da postoje dvije različite skupine djece, od kojih jedna vidi imaginarna zemaljska bića, a druga prave izvanzemaljce? Nije li možda razumnije smatrati da obje skupine vide, ili haluciniraju, istu stvar?

Većina nas se sjeća kako se u dobi od dvije godine ili nešto više bojala “čudovišta” koja su se, činilo se, stvarno skrivala u mraku, ali su bila potpuno imaginarna. I ja se još uvijek sjećam slučajeva kada sam bio potpuno užasnut, skrivao se ispod pokrivača sve dok bih mogao izdržati, a onda jurio u sigurnost roditeljske spavaće sobe - u strahu da ću prije no što tamo dospijem pasti u kandže ... Nekoga. Američki karikaturist Gary Larson, koji crta stripove horror žanra, posvetio je jednu od svojih knjiga na ovaj način:

Kada sam bio dječak, naša je kuća bila ispunjena čudovištima. Živjeli su u ormarima, ispod kreveta, na tavanu, u podrumu, I - kada je bio mrak - baš posvuda. Ova knjiga je posvećena mom ocu, koji me je čuvao od svih njih.

Možda bi psihoterapeuti koji liječe one koje su napali izvanzemaljci, trebali postupati na isti način.

Jedan od razloga zbog kojih se djeca boje mraka je taj što, u našoj cijeloj evolucionoj povijesti, djeca nisu nikada spavala sama. Umjesto toga, sigurno su se ugnježđivala, zaštićena od neke odrasle osobe, najčešće Mame. Na prosvijetljenom zapadu mi ih same stavljamo u mračnu sobu, poželimo laku noć I onda ne možemo shvatiti zašto su ponekad uznemirena. Za djecu ima evolucionog smisla da razmišljaju o zatrašujućim čudovištima. U svijetu koji je bio naseljen lavovima I hijenama, ovakva maštanja su mogla pomoći da se bespomoćna mala djeca ne odšeću predaleko od svojih čuvara. Kako bi ova sigurnosna mašinerija bila učinkovita za živahne, znatiželjne mlade životinje, ako uistinu ne stvara jaki strah? Oni koji se ne boje čudovišta skloni su tome da ne ostavljaju za sobom potomstvo. Na kraju, čini mi se, tijekom ljudske evolucije, gotovo su se sva djeca počela bojati čudovišta. Ali ako smo u stanju smisliti zastrašujuća čudovišta u djetinjstvu, zašto neki od nas ne bi, barem povremeno, bili u stanju izmisliti nešto slično, nešto stvarno zastrašujuće, zajedničku zabludu - u odrasloj dobi?

Znakovito je da se napadi izvanzemaljaca pojavljuju uglavnom pri zapadanju u san ili pri buđenju, ili za dugih vožnji automobilom kada postoji dobro poznata opasnost od zapadanja u neku vrstu autohipnotičkog sanjarenja. Terapeuti koji liječe ljude koji tvrde da su ih oteli izvanzemaljci zbunjeni su kada njihovi pacijenti opisuju kako su plakali od straha, dok su njihovi bračni drugovi spavali kraj njih dubokim snom. Ali, zar nije to tipično za snove da naši pozivi upomoć ostaju nečujni? Je li moguće da ove priče imaju nešto zajedničko sa spavanjem, I kako je Benjamin Simon predložio za Hillove, s nekom vrstom sna?

Postoji jedan uobičajen, premda nedostatno poznat, psihološki sindrom koji se zove paraliza sna. Mnogi ljudi su ga iskusili. Do njega dolazi u onom sumračnom svijetu kada više ne spavamo, ali se još nismo potpuno probudili. Nekoliko minuta, možda I duže, nepomični ste I napeti. Osjećate težinu na grudima, kao da netko sjedi ili leži na vama. Kucanje srca vam se ubrzava, a disanje je otežano. Možete doživjeti auditorne ili vizualne halucinacije ljudi, demona, duhova, ptica ili životinja. U pravim okolnostima, ovo iskustvo može imati “punu snagu I utjecaj stvarnosti”, prema Robertu Bakeru, psihologu sa Sveučilišta Kentucky. Ponekad postoji I seksualna komponenta ove halucinacije. Baker tvrdi da su ovi uobičajeni poremećaji sna iza većine, ako ne I svih priča o napadima izvanzemaljaca. (On I ostali sugeriraju da možda postoje I druge klase ovakvih priča, koje su stvorili pojedinci skloni pretjeranom maštanju, ili obične varalice.

Slično, časopis Harvard Mental Health Letter iz rujna 1994. komentira:
Paraliza sna može trajati nekoliko minuta, I ponekad je praćena živih snolikim halucinacijama koje su temelj priča o posjetima bogova, duhova I izvanzemaljskih stvorenja.

Znamo iz ranog rada kanadskog neurofiziologa Wildera Penfielda da električna stimulacija nekih područja mozga može izazvati jake halucinacije. Ljudi s epilepsijom temporalnog režnja (temporal lobe) - koja uključuje kaskadu prirodno stvorenih električnih impulsa u dijelu mozga iza čela - doživljavaju niz halucinacija koje je gotovo nemoguće razlikovati od stvarnosti: govore o prisutnosti jednog ili više čudnih bića, o strahu, lebdenju kroz zrak, seksualnim iskustvima, I o osjećaju da određeni vremenski period nedostaje.  Pritom se također javlja I nešto nalik na duboki uvid u najdublja pitanja I potreba da se o tome obavijesti druge. Kontinuum spontane stimulacije temporalnog režnja čini se da se proteže od ljudi s ozbiljnom epilepsijom sve do najprosječnijih među nama. U najmanje jednom slučaju koji je opisao drugi kanadski neuroznanstvenik, Michael Persinger, uzimanje antiepileptičnog lijeka, carbamazepina, eliminiralo je trajni osjećaj jedne žene da je žrtva izvanzemaljskih bića. Tako halucinacije, nastale spontano, ili uz kemijsku pomoć, mogu igrati ulogu - možda I središnju - u izvještajima o NLOima.

Ali, takav nazor je lako ismijati: NLOi objašnjeni kao masovna halucinacija? Svi znaju da ne postoji tako što kao zajednička halucinacija. Zar ne?


Kada se početkom ovog stoljeća naširoko počelo govoriti o mogućnosti izvanzemaljskog života, najviše zahvaljujući Percivalu Lowellu i njegovim marsijanskim kanalima, ljudi su počeli izjavljivati da su susreli izvanzemaljce, većinom Marsijance. Knjiga psihologa Theodorea Flournoya Od Indije do Marsa, izdana 1901., opisuje fracuskog medija koji u stanju transa zna nacrtati slike Marsijanaca (izgledaju poput nas), poznaje njihovu abecedu i  jezik (iznenađujuće je nalik na francuski). Psihijatar Carl Jung u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1902. opisuje mladu Švicarku koja je otkrila "zvjezdanog putnika" s Marsa kako sjedi preko puta nje u vlaku. Marsijanci ne znaju ništa o znanosti, filozofiji i dušama, rekao joj je, ali imaju naprednu tehnologiju. "Leteći strojevi već dugo postoje na Marsu; cijeli Mars je prekriven kanalima" i tako dalje. Charles Fort, sakupljač anomalnih izvještaja koji je umro 1932, pisao je: "Možda postoje stanovnici Marsa, koji svojoj vladi potajno šalju izvještaje o nama". 1950tih nastala je knjiga Geralda Hearda koja je otkrila da u letećim tanjurima putuju inteligentne pčele s Marsa. Tko bi inače mogao preživjeti fantastične okrete pod pravim kutom, za koje se govori da su svojstveni kretanju NLOa?

Ali, nakon što je Mariner 9 1971. uvjerljivo pokazao da kanali na Marsu ne postoje, i nakon što su letjelice Viking 1 i 2 dokazale da nema dokaza niti o postojanju mikroba, popularna sklonost za Lowellijanski Mars je oslabila i nakon toga smo malo čuli o posjetiteljima s Marsa. Danas se tvrdi da izvanzemaljci dolaze s nekog drugog mjesta. Zašto? Zašto više nema Marsijanaca? I, nakon što se pokazalo da je površina Venere dovoljno vruća da može istopiti olovo, više nema niti posjetitelja s Venere. Zar se neki dijelovi ovih priča prilagođavaju tekućim strujama vjerovanja? Kakve to implikacije ima po njihovo podrijetlo?
Nema sumnje da ljudi zajednički haluciniraju. Postoji značajna sumnja u to da li izvanzemaljci postoje, posjećuju naš plaet, otimaju ljude i zlostavljaju ih. Mogli bismo se sporiti oko detalja, ali jedna kategorija objašnjenja je svakako mnogo bolje poduprta dokazima od druge. Glavna rezerva koju biste mogli imati jest: zašto toliko ljudi danas izvještava o baš ovoj vrsti halucinacija? Zašto mračna mala stvorenja, i leteći tanjuri, i seksualni eksperimenti?

Svijet progone demoni

Postoje svjetovi koje progone demoni, područja najveće tame.
ISA Upanišada (Indija, 600. pr. Kr)

Strah od nevidljivih stvari je prirodno sjeme onoga što svaki u sebi zove religijom.
Thomas Hobbes, Leviathan (1651)

Bogovi bdiju nad nama I upravljaju našim sudbinama, tako uče mnoge kulture; druga bića, zloćudnija, odgovorna su za postojanje zla. Obje klase bića, svejedno da li prirodne ili natprirodne, stvarne ili imaginarne, služe ljudskim potrebama. Čak I ako su potpuno izmišljena, ljudi se osjećaju bolje ako vjeruju u njih. Zar nije stoga, u doba kada su tradicionalne religije pod stalnom vatrom znanosti, prirodno zamatati stare bogove I demone u znanstvenu odjeću I zvati ih izvanzemaljcima?

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo osobnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je “Sve demonsko posrednik između Boga I smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom.” I nastavlja: “samo kroz demonsko postoji doticaj I razgovor između čovjeka I bogova, ili u budnom stanju ili u snu.”

Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: “Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove” rekao je “ a da ne bude preplavljena drskošću I krivdom...”

Ne dajemo govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego smo mi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi spram čovječanstva, nad nas postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, I oni se s velikom lakoćom I užitkom za sebe, a I ništa manje za nas, brinu o nama I daju nam mir, poštovanje, red I pravdu, nikad ne zakažu I čine ljudska plemena sretnima I ujedinjenima.


On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, I prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, “koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao”. Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Njihalo se ljuljalo. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh I Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.

Rani crkveni oci, unatoč tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, žudjeli su za time da se odvoje od “poganskih” sustava vjerovanja. Naučavali su da sve poganske religije štuju demone I ljude, I oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima:

Jer mi se ne borimo protiv krvi I mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima.

Otpočetka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.

Sv. Augustin je bio jako uznemiren demonima. On navodi pogansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: “Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima.” U Knjizi VIII Božje države (otpočete 413), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez iznimke, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog I materijalnog zla. On ih zove “zračnim životinjama...koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju.”

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga I čovjeka, prerušavajući se u božje anđele, ali ovo držanje je zamka  kojom nas pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari - “demon” znači “znanje” na grčkom• - posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju “uhvaćene I prevarene duhove ljudi” pisao je Tertulijan “prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju s oblacima.”

U jedanaestom stoljeću, utjecajni bizantski teolog, filozof I sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:

Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je I položaj I stupanj. Iz tog razloga I oni su podložni strastima I čvrsto su uz njih vezani.

Neki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine - a I svih drugih ljudskih glava. Unatoč učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih I muslimanskih nazora na svijet, unatoč revolucionarnom socijalnom, političkom I filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak I ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do križarskih ratova.

Demoni, “sile iz zraka”, silaze s neba I održavaju nezakonite seksualne odnose sa ženama. Augustin je vjerovao da su vještice potomstvo ovih zabranjenih sjedinjenja. U srednjem vijeku, kao I u klasičnoj antici, gotovo je svatko vjerovao u takve priče. Demone su također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi; muškaraca succubi. Postoje slučajevi u kojima su redovnice govorile, ponešto zbunjene, o nevjerojatnoj sličnosti između incubusa I ispovjednika, ili biskupa, I budile se sljedećeg jutra, kao što to izvještava jedan kroničar iz petnaestog stoljeća, da “bi se našle potpuno zagađene, baš kao da su bile s nekim čovjekom”. Postoje slični izvještaji, ali u haremima a ne samostanima, I u drevnoj Kini. Toliko je žena izvijestilo o incubima, tvrdio je prezbiterijanski religijski pisac Richard Baxter (u svojoj Izvjesnosti duhovnih svjetova, 1691), da bi bilo “besramno nijekati njihovo postojanje”• .

Kada zavode, incubi I succubi su shvaćeni kao težina koja pritišće grudi spavača. Riječ mare, unatoč njenom latinskom imenu, je staroengleska riječ za incubus, a noćna mora je izvorno značila demona koji sjedi na grudima spavača, I muči ih snovima. u Atanazijevu Životu sv. Antuna (napisanom oko 360) demoni se opisuju kako po volji ulaze I izlaze iz zaključanih soba. 1400 godina kasnije, u svome radu De Daemonialitae, franjevački teolog Ludovico Sinistrari uvjerava nas da demoni prolaze kroz zidove.

Izvanjska stvarnost demona je gotovo potpuno neupitna od antike sve do kasnog srednjovjekovlja. Maimonides je poricao njihovo postojanje, ali je pretežita većina rabina vjerovala u dybukks. Jedan od rijetkih slučajeva koje sam uspio naći gdje se barem nagovještava da bi demoni mogli biti unutarnji, stvoreni u našem duhu, je kada su Abbu Poemena - jednog od očeva rane Crkve - pitali:

“Kako se demoni bore protiv mene?”
“Demoni se bore protiv vas?” pitao je zauzvrat otac Poemen. “Naša vlastita volja postaje demonom, I upravo nas ona napada.”

Srednjovjekovni odnos spram incuba I succuba bio je pod utjecajem Makrobijevih Komentara na Scipionov san, iz četvrtog stoljeća, koji su na desetke puta ponovno izdavani prije europskog prosvjetiteljstva. Makrobije je opisivao fantome (phantasme) koji se vide “u trenutku između budnosti I sna”. Sanjač “umišlja” da su fantomi grabežljivi. Makrobije je imao I skeptičnu stranu na koju se njegovi srednjovjekovni čitatelji nisu obazirali.

Opsjednutost demonima počela je dosizati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484, papa Inocentije VIII objavio:

Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim nađelima, incubima I succubima, I da uz pomoć njihovih vradžbina, I čarolija, bajanja, čini I zazivanja, guše, istrebljuju I uništavaju ženski porod.

Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sustavnim optuživanjem, mučenjem I smaknućima bezbrojnim “vještica” po cijeloj Europi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, “zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom”. Unatoč tome što je Bula spominjala “pripadnike oba spola”, nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke I žene.

Mnogi vodeći protestanti narednih stoljeća, unatoč svojim razlikama spram katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak I humanisti poput Desideriusa Erasmusa I Thomasa Morea vjerovali su u vještice. “Napuštanje čarolija” rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma “je u biti napuštanje biblije”. William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765):

Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva I vještica je izravno kontradiktorno Božjoj riječi u raznim paragrafima I Starog I Novog Zavjeta.”

Inocentije je preporučio "Naše drage sinove Henryja Kramera i Jamesa Sprengera" koji su "apostolskim pismima poslani kao Inkvizitori ovih heretičkih izopačenosti." Ako "ova sramna djela i strahote budu nekažnjena", duše mnogih bit će suočene s vječnim prokletstvom.

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći svo akademsko oružje kasnog petnaestog stoljeća. Uz pomoć iscrpnih citata iz biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Čekić za vještice), ispravno opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske povijesti. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta." Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako si optužen za čarolije, onda si vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiteljima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva - recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiscirali imobinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije no što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zajamčenim papinim ohrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Europi.

Ubrzo je to postao unosan posao (…). Sve troškove istrage, suđenja i kažnjavanja morala je snositi optužena ili njeni rođaci, sve do dnevnica za privatne istražitelje i uhode, vina za zatvorske čuvare, ručkova za suce, putnih troškova glasnika poslanog da iz drugog grada dovede iskusnijeg mučitelja, pa do pruća za lomaču, smole ili užeta za vješala. Zatim, tu je bio bonus za članove suda koji se dodjeljivao za svaku spaljenu vješticu. Ako bi od osuđene "vještice" preostalo nešto imovine, ona se dijelila između Crkve i Države. Kada su ovako legalno i moralno sankcionirana masovna ubojstva i krađe institucionalizirani, kada je stvorena znatna birokracija koja im je služila, tada se pažnja premjestila sa siromašnih odrpanki na srednju klasu i dobrostojeće pripadnike oba spola.

Što je bilo više onih koji su pod torturom priznavali da su vještice, to je bilo teže tvrditi da je cijeli taj proces posljedica čiste fantazije. Budući da je svaka "vještica" bila natjerana da optuži druge, broj je rastao eksponencijalno. Svi ovi jadni ljudi su predstavljali "zastrašujući dokaz da je Đavo još uvijek živ" kako je to rečeno kasnije u Americi, u suđenju vješticama iz Salema. U pravovjerno doba, prihvaćalo se i najfantastičnije svjedočenje - primjerice, da se deset tisuća vještica skupilo za Sabbat na javnim trgovima Francuske, ili da je 12 000 njih zatamnilo nebo kad su letjele na Newfoundland. Biblija je savjetovala "Ne smiješ dopustiti vještici da živi". (...) Legije žena su spaljene. Najstrašnija mučenja su rutinski primjenjivana na svakom optuženiku, mladom ili starom, i to nakon što su svećenici prvo blagoslovili instrumente za torturu.  Sam Inocentije je umro 1492, nakon neuspješnih pokušaja da ga se transfuzijom održi na životu (pritom su umrla tri dječaka i dojenče koje je još bilo na majčinim prsima). Oplakivale su ga ljubavnice i njihova djeca.

Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražjim znakovima" - ogrebotinama ili madežima - koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti dvijestotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu".•

Na suđenjima vješticama, nisu bili dopušteni niti olakšavajući dokazi niti svjedoci obrane. U svakom slučaju, bilo je gotovo nemoguće dati uvjerljiv alibi za optuženu vješticu; pravila dokazivanja imala su specijalni karakter. Na primjer, u više od jednog slučaja suprug je potvrdio da je njegova žena s njim spavala u trenutku kada je bila optužena da se zabavljala na vještičjem Sabatu; ali nadbiskup je strpljivo objasnio da je demon bio zauzeo mjesto njegove žene. Supruzi si nisu trebali umišljati da njihova moć opažanja nadilazi Sotonine moći zavaravanja. Lijepe mlade žene bile su same po sebi osuđene na plamen.

U tom su postojali jaki erotski i mizogini elementi, kao što se i može očekivati u seksualno represivnom, muško-dominantnom društvu u kome su inkvizitori potjecali iz klase nominalno celibatnih svećenika. Suđenja su naročitu pažnju posvećivala kvaliteti i kvantiteti orgazma u navodnim općenjima optuženih s demonima ili Đavlom (premda je Augustin bio siguran "da Đavla ne možemo nazvati razvratnikom"), i naravi Đavlovog "uda" (hladnog, prema svim izvještajima". "Vražji znakovi" su općenito pronalaženi na grudima ili genitalijama, prema knjizi Ludovica Sinistratija iz 1700. Zbog toga su se uklanjale pubične dlačice, i pažljivo razgledavale genitalije, a to su činili isključivo muški inkvizitori. Pri spaljivanju dvadesetgodišnje Ivane Orleanske, nakon što joj je haljinu zahvatila vatra, krvnik Rouena je gasio plamen tako da bi gledatelji mogli vidjeti "sve tajne koje mogu ili trebaju biti u žene".

Popis onih koje je progutao plamen, samo u jednom jedinom njemačkom gradu, Wuerzburgu, u jednoj godini, 1598, nadmašuje svaku statistiku i omogućuje nam da se suočimo barem s djelićem ljudske stvarnosti:

Poslužitelj u senatu, po imenu Gering; stara gđa Kanzler; krojačeva debela žena; kuharica g. Mengerdorfa; neki stranac; neka strankinja; senator Baunach, najdeblji građanin Wuerzburga; stari dvorski kovač; neka starica; djevojčica, stara devet ili deset godina; djevojčica, njena mlađa sestra; majka dviju prethodno spomenutih djevojčica; Lieblerova kći; Goebelovo dijete, najljepša djevojka u Wuerzburgu; neki student koji je znao mnogo jezika; dva dječaka iz Minstera, obojica stari dvanaest godina; Stepperova mala kći; žena koja je čuvala most na ulazu u grad; neka starica; mali sin podvornika gradske vijećnice; žena mesara Knertza; mala djevojčica dr-a Schultza; neka slijepa djevojka; Schwartz, kanonik Hacha…

I tako dalje, i tako dalje. Nekima je poklonjena posebna ljudska pažnja: "Mala Valkenbergerova kći je bila smaknuta i spaljena privatno". Sveukupno je bilo je dvadesetosam javnih spaljivanja u tom malom gradu u jednoj godini, a svaki put je spaljeno četiri do šest žrtava odjednom,. To je bio mikrokozam onoga što se događalo posvuda u Europi. Nitko ne zna koliko je sveukupno ljudi ubijeno - možda stotine tisuća, možda milijuni. Oni koji su bili odgovorni za progone, mučenja, suđenja, spaljivanja i opravdavanje tih postupaka bili su nepristrani. Samo ih pitajte.

Nisu mogli biti u krivu. Ispovijest o pripadnosti vještičjem soju nije mogla počivati na halucinacijama, recimo, ili na pokušaju da se zadovolje inkvizitori i zaustavi mučenje. U tom slučaju, kako je objasnio sudac vješticama Pierre de Lancre (u svojoj knjizi iz 1612, Opis nestalnosti zlih anđela), katolička crkva bi činila veliki zločin spaljujući vještice. Oni koji govore o takvim mogućnostima stoga napadaju crkvu i ipso facto počinili su smrtni grijeh. Kritičari spaljivanja vještica su bili kažnjavani, i u nekim slučajevima, i sami spaljeni. Inkvizitori i mučitelji su obavljali bogougodni posao. Spašavali su duše. Istjerivali su demone.

Naravno, čarolije nisu bile jedini prekršaj koji je zasluživao mučenje i spaljivanje. Hereza je bila još ozbiljniji zločin, i katolici i protestanti su je bezobzirno kažnjavali. U šesnaestom stoljeću učenjak William Tyndale je imao drskosti da razmišlja o prevođenju Novog Zavjeta na engleski. Ali, kada bi ljudi stvarno mogli čitati bibliju na svom jeziku umjesto na tajnovitom latinskom, mogli bi stvarati svoje vlastite, neovisne religijske nazore. Mogli bi zamisliti svoju vlastitu, privatnu, neposredovanu vezu s Bogom. To je bio izazov sigurnosti zaposlenja rimokatoličkih svećenika. Kada je Tyndale pokušao objaviti svoj prijevod bio je progonjen i slijedili su ga po cijeloj Europi. Na kraju je uhvaćen, udavljen, i potom - za svaki slučaj - spaljen na lomači. Primjerci njegovog prijevoda Novog Zavjeta (koji je stotinu godina kasnije postao temeljem odličnog prijevoda koji je potaknuo engleski kralj James), bili su otkrivani kuću po kuću uz pomoć naoružanih odreda - to su bili kršćani koji pobožno brane kršćanstvo sprečavajući druge kršćane da upoznaju Kristove riječi. Nije bilo vjerojatno da će takav nazor, takva klima apsolutnog uvjerenja da znanje treba nagraditi mučenjem i smrću, pomoći onima optuženim da su vještice.
     
Spaljivanje vještica je odlika zapadne civilizacije koja je, s povremenim političkim iznimkama, blijedila od šesnaestog stoljeća nadalje. U posljednjem smaknuću vještica u Engleskoj, obješene su žena i njena devetogodišnja kći. Njihov zločin je bio taj da su izazvale oluju skidajući čarape. U naše vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama, istjerivanje demona se još uvijek provodi u rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek koristimo riječ "pandemonij" (doslovce, svi demoni). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavla, a deset posto kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovito govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. Rebecca Brown nas obavještava da pobačaj i izvanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Sotone. Ponekad "su vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

A što to demoni čine? U Malleusu, Kramer i Sprenger otkrivaju da su "đavli…zaposleni time da se upliću u proces normalnog spolnog odnosa i začeća, pribavljajući tako za sebe ljudsko sjeme i prenoseći ga". Demonska umjetna oplodnja u srednjem vijeku potječe u najmanju ruku od sv. Tome Akvinskog, koji nam u svom djelu O sv. Trojstvu govori da "demoni mogu prenositi sjeme koje su prikupili, i ubrizgavati ga u tijela drugih." Njegov suvremenik, sv. Bonaventura, to objašnjava detaljnije: succubi "se podaju muškarcima i primaju njihovo sjeme; začudnom vještinom, demoni znaju očuvati moć sjemena, i kasnije, s božjim dopuštenjem, oni postaju incubi i ulijevaju ga u ženske udubine." Proizvode ovih demonima posredovanih sjedinjenja također, kada odrastu, posjećuju demoni. Više-generacijska trans-vrsta, povezana spolnim vezama, je stvorena. I sva ta stvorenja, prisjetimo se, znaju letjeti; uistinu, ona stanuju u "gornjem zraku".

U ovim pričama nema svemirskih brodova. Ali, većina središnjih elemenata prikaza o susretima s izvanzemaljcima, postoji već u njima, uključujući seksualno opsjednutu ne-ljudsku rasu koja živi na nebu, prolazi kroz zidove, telepatski komunicira i eksperimentira na ljudskom potomstvu. Sve dok ne vjerujemo da demoni stvarno postoje, kako možemo shvatiti tako neobični sustav vjerovanja, koji je prihvatio cijeli Zapadni svijet (uključujući one među nama koje smatramo najmudrijima), koje potvrđuje iskustvo svakog novog naraštaja, koje podučavaju Crkva i Država? Postoji li stvarna alternativa, osim zajedničke zablude utemeljene na istovrsnoj kemiji mozga i živčanim podsustavima.

U Knjizi postanka čitamo o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizlazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski djinn-i, grčki satiri, hinduistički bhut-i, samoanski hotua poro-i, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojimo ili ih mrzimo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode - na primjer Hune ili stanovnike Cipra - njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti - i to ne Bogu, nego Adamu. Sve otada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena  prouzročuju succubi. Sv. Tereza Avilska je izvijestila o živo doživljenom seksualnom susretu s jednim anđelom - anđelom svjetla, ne tame, bila je u to sigurna - kao što su to činile i druge žene koje je kasnije posvetila katolička crkva. Cagliostro, čarobnjak i varalica iz osamnaestog stoljeća, proširio je glasinu da je on, poput Isusa iz Nazareta, proizvod sjedinjenja "djece neba i zemlje."

1645, cornwallska djevojka Anne Jefferies, pronađena je omamljena, sklupčana na tlu. Mnogo kasnije, ona se prisjetila ju je napalo pola tuceta malih ljudi, odvelo je paraliziranu u dvorac na nebu, zavelo i vratilo kući. Male ljude je nazivala vilenjacima. (za mnoge pravovjerne kršćane, kao i za inkvizitore Ivane Orleanske, to je bila razlika bez značenja. Vilenjaci i vile su bili demoni, kratko i jasno). Vilenjaci se vraćaju da je straše i muče. Sljedeće godine ona je uhićena pod optužbom da je vještica. Vilenjaci tradicionalno raspolažu magičnim moćima i mogu paralizirati jednim dodirom. Obični tijek vremena je usporen u vilinskoj zemlji. Vile i vilenjaci su reproduktivno nemoćni, pa zato opće s ljudima i odnose djecu iz kolijevki, ponekad u njoj ostavljajući vilinsku zamjenu, podmetnuto dijete. Sada se čini da je opravdano pitati: bi li priča Anne Jefferies da je odrasla u kulturi koja vreba izvanzemaljce a ne vilenjake, i NLOe a ne dvorce u zraku, bila ma u čemu različita od priča koje pripovijedaju oni koje su "oteli" izvanzemaljci?

U svojoj knjizi iz 1982. Užas koji dolazi noću: iskustveno istraživanje tradicije nadnaravnih napada, David Hufford opisuje jednog direktora, sa sveučilišnom titulom, starog oko tridesetpet godina, koji se sjeća ljeta provedenog u tetkinoj kući. Jedne noći vidio je zagonetno svjetlo kako se miče u luci. Zaspao je. Iz svog kreveta potom je vidio bijeli svjetleći lik kako se penje stepenicama. On je ušao u njegovu sobu, zastao i rekao - antiklimaktično, čini mi se - "Ovo je linoleum". Neke noći lik je bio starica, drugi put - slon. Ponekad je mladić bio uvjeren da je sve to samo san; drugi put je bio uvjeren da je budan. Bio je pritisnut uz krevet, paraliziran, nesposoban da se makne ili povikne. Srce mu je lupalo. Ponestajalo mu je daha. Slični događaji protegnuli su se na mnoge noći. Što se događalo? To je bilo prije no što su se naširoko počeli opisivati susreti s izvanzemaljcima. Da je mladić znao o izvanzemaljcima, ne bi li njegova starica imala veliku glavu i veće oči?

U nekoliko čuvenih ulomaka Propadanja i pada Rimskog carstva Edward Gibbon opisuje ravnotežu između praznovjerja i skepticizma u kasnoj klasičnoj antici:
Praznovjerje je vršilo dužnost vjere; fanatizmu je bilo dopušteno da se koristi jezikom nadahnuća, a djelovanja slučaja ili lukavštine pripisivana su nadnaravnim uzrocima…
U moderno doba (Gibbon piše sredinom osamnaestog stoljeća), latentni i gotovo nenamjerni skepticizam svojstven je najpobožnijim prirodama. Njihovo dopuštanje nadnaravnih istina je manje rezultat aktivne suglasnosti a više hladnog i pasivnog primanja na znanje. Navikao odavno da promatra i poštuje nepromjenjivi red Prirode, naš razum, ili barem naša imaginacija, nije dostatno pripremljena da podržava vidljivu akciju Božanstva. Ali u prvim razdobljima kršćanstva situacija čovječanstva je bila potpuno različita. Najradoznaliji, ili najlakovjerniji među poganima, često su bili prisiljeni da uđu u društvo koje je tvrdilo da stvarno postoje čudesne sile. Primitivni kršćani su stalno boravili na mističnom tlu, i njihovi duhovi su bili navikli da vjeruju u najčudnovatije događaje. Činilo im se, ili su tako umišljali, da ih neprestance napadaju demoni, tješe vizije, savjetuju proročanstva, da su uvijek čudesno spašeni iz opasnosti, od bolesti, same smrti, zahvaljujući zamolbama crkve.

Čvrsto su vjerovali da je zrak koji dišu naseljen nevidljivim neprijateljima; bezbrojnim demonima koji paze na svaku priliku i preuzimaju svaki oblik, da zastraše, i prije svega da dovedu u iskušenje, njihovu nezaštićenu vrlinu. Mašta, pa čak i osjetila, bila su zavaravana iluzijama neukroćenog fanatizma; pustinjak, čija je pomoćna molitva bila prekinuta nenamjernim drijemežom, mogao je lako povjerovati u fantome užasa ili sreće koji su zaposjeli njegov san i budna sanjarenja…
Praksa praznovjerja je toliko svojstvena masama da one, ako ih se na silu probudi, još uvijek žale za gubitkom ugodnih vizija. Njihova ljubav spram čudesnog i nadnaravnog, njihova radoznalost glede budućih događaja, njihova snažna sklonost da proširuju svoje nade i strahove izvan granica vidljivog svijeta, bio je glavni razlog koji je išao u prilog politeizmu. Nužnost vjerovanja u neukom narodu je tako velika da će nakon pada bilo kojeg mitološkog sustava vrlo vjerojatno uslijediti neki drugi sustav praznovjerja…

Stavimo na stranu Gibbonov socijalni snobizam: đavo je mučio i gornje klase, pa čak i engleskog kralja Jamesa I, prvog monarha iz dinastije Stuart. On je napisao praznovjernu knjigu o demonima (Daemonologija, 1597). Bio također patron velikog prijevoda biblije na engleski, koji još uvijek nosi njegovo ime. Upravo je mišljenje kralja Jamesa bilo da je duhan "đavolja trava", pa je i niz vještica bilo optuženo zbog njihove ovisnosti o toj drogi. Ali do 1628, James je postao potpuno skeptičan - uglavnom zato što se otkrilo da su se neki mladići lažno predstavljali kao da su opsjednuti demonima, i pritom optuživali nevine ljude da su vještice. Ako pretpostavimo da je skepticizam za koji Gibbon govori da je karakterizirao njegovo vrijeme oslabio do danas, i da je barem malo od divlje lakovjernosti koju pripisuje kasnom klasičnom dobu preostalo do današnjice, zar ne trebamo očekivati da ćemo nešto poput demona pronaći u nekoj niši današnje popularne kulture?

Naravno, zagovornici izvanzemaljskih posjeta će me brzo podsjetiti da postoji i druga interpretacija ovih povijesnih paralela: izvanzemaljci nas posjećuju oduvijek, vrebaju na nas, kradu našu spermu i jajašca, oplođuju nas. U ranija vremena prepoznavali smo ih kao bogove, demone, vile ili duhove; tek sada shvaćamo da su to bili izvanzemaljci koji su nas posjećivali tijekom svih tih tisućljeća. Jacques Valle je, primjerice, zagovarao takve ideje. Ali, zašto onda prije 1947. nije bio gotovo niti jednog prijavljenog letećeg tanjura? Zašto niti jedna od glavnih svjetskih religija ne koristi tanjure kao ikone božanskog? Zašto dosad nije bilo upozorenja o opasnostima od visoke tehnologije? Zašto taj genetski eksperiment, ma kakav bio njegov cilj, nije dosad završen, tisućama godina nakon što su ga otpočela bića koja nas daleko nadmašuju u tehnološkom znanju? Zašto bismo bili u nevolji ako ovaj program uzgoja zapravo treba usavršiti našu rasu?

Slijedeći ovu liniju argumentacije, mogli bismo anticipirati sadašnje zagovornike starih vjerovanja da će razumijeti da su "izvanzemaljci" nekadašnje vile, bogovi ili demoni. Zapravo, postoji nekoliko suvremenih sljedbi (raelijanci, na primjer) koje smatraju da su bogovi došli na zemlju uz pomoć NLOa. Neki ljudi koje su navodno oteli izvanzemaljci tvrde da su oni, ma koliko odvratni, zapravo "anđeli" ili "božji poslanici". A postoje i oni koji još uvijek misle da su to demoni.

U knjizi Pričest Whitleya Striebera, izvještaju iz prve ruke o susretu s izvanzemaljcima, autor nam priopćava:

To što se tamo nalazilo bilo mi je tako monstruozno ružno, tako prljavo, mračno i podmuklo. Naravno, to su bili demoni. Morali su biti… Još uvijek se sjećam te stvari kako puže, tako odvratno ružna, s rukama i nogama poput udova velikog kukca, očiju uperenih na mene.

Navodno, Strieber danas dopušta da su ovi noćni užasi bili snovi ili halucinacije.

Članci o NLOima u fundamentalističkoj enciklopediji The Christian News,  obuhvaćaju i ove naslove "Nekršćanske fanatične opsesije", "Znanstvenici vjeruju da su NLOi djelo vraga". Projekt raskrinkavanja duhovnih krivotvorina iz Berkeleya, Californija, uči nas da su NLOi demonskog podrijetla; Aquarianska crkva univerzalne službe iz McMinvillea, Oregon, tvrdi da su svi izvanzemaljci neprijateljski nastgrojeni. Bilten "Priopćenja kozmičke svijesti" iz 1993. obavještava nas da oni koji lete u NLOima smatraju ljude laboratorijskim životinjama, žele da im se klanjamo, ali da ih se može zastrašiti božjim molitvama. Neki koje su oteli izvanzemaljci bili su prognani iz svojih evangeličkih religijskih zajednica; njihove priče su previše sličnile na satanizam. Fundamentalistički traktat iz 1980, Eksplozija kultova, koji je napisao Dave Hunt, otkriva da:

NLOi…očito nisu fizički nego da su to demonske manifestacije iz druge dimenzije, sračunate na to da izmijene ljudski način mišljenja… Navodi NLO-entiteti koji su navodno fizički komunicirali s ljudima, uvijek su izražavali iste četiri laži koje je zmija priopćila Evi… Ova bića su demoni i pripremaju se za Antikristov dolazak.

Niz sljedbi smatra da su NLOi i izvanzemaljci koji otimaju ljude predznaci "kraja vremena".

Ako NLOi dolaze s druge planete ili iz druge dimenzije, da li ih šalje isti Bog koji nam se otkrivao u bilo kojoj od glavnih religija? Ništa u fenomenu NLO, žale se fundamentalisti, ne navodi vjerovanje u jednog, pravog Boga, dok je mnogo toga u suprotnosti s Bogom kako ga ocrtava biblija i kršćanska tradicija. New Age: kršćanska kritika Ralpha Ratha (1990) raspravlja o NLOima, što je tipično za ovu vrstu literature, s krajnjom lakovjernošću. Njihovoj svrsi služi bolje prihvatiti NLOe kao stvarnost i ocrnjivati ih kao instrumente Sotone i Antikrista, nego koristiti oštricu znanstvenog skepticizma. Ovo oruđe, jednom izbrušeno, moglo bi izvršiti više od ograničene hereziotomije.

Kršćanski fundamentalistički autor Hal Lindsey, u religijskom bestselleru iz 1994. pod nazivom Planet Zemlja - 2000 AD, piše:

Potpuno sam se uvjerio da su NLOi stvarni…Njima upravljaju izvanzemaljska bića velike inteligencije i snage … vjerujem da ova bića nisu samo izvanzemaljskog nego i natprirodnog podrijetla. Jednostavno rečeno, mislim da su to demoni… dio Sotonine zavjere.

A što su dokazi za ovaj zaključak? Uglavnom, to su jedanaesti i dvanaesti stih iz Luke, glava 21, gdje Isus govori o "velikim znakovima s Neba" - pritom se ne opisuje ništa slično NLOima - koji dolaze u posljednjim danima. Tipično, Lindsey se ne obazire na stih 32 u kome Isus vrlo jasno govori o događajima u prvom a ne dvadesetom stoljeću.

Postoji također i kršćanska tradicija prema kojoj izvanzemaljski život ne može postojati. U Kršćanskim novostima od 23. svibnja 1994, na primjer, doktor teologije Gary Crampton nam govori ovako:

Biblija, eksplicitno ili implicitno, govori o svakom području života; nikad nas ne ostavlja bez odgovora. Biblija nigdje eksplicitno niti ne potvrđuje niti negira inteligentni izvanzemaljski život. Ipak, implicitno, Sveto pismo negira postojanje takvih bića, negirajući istovremen i mogućnost letećih tanjura… Sveto pismo gleda na zemlju kao na središte svemira…Prema Petru, Spasitelj koji leti s planeta na planet, ne dolazi u obzir. Ovdje je odgovor na pitanje o inteligentnom životu na drugim planetima. Kada bi ga bilo, tko bi ih spasio? Sigurno ne Krist…Iskustva koja nisu u suglasnosti s učenjima Svetog Pisma moraju uvijek biti otkrivena kao lažna. Biblija ima monopol na istinu.

Ali mnoge kršćanske grupacije - primjerice rimokatolici - su potpuno otvorenog duha, nemaju apriornih prigovora protiv, ali niti ne inzistiraju na postojanju izvanzemaljaca niti NLOa.

Ranih šezdesetih, tvrdio sam da su priče o NLOima stvorene najvećim dijelom da bi zadovoljile religijske težnje. U doba kada je znanosti zakomplicirala nekritičko pristajanje uz starodrevne religije, nastale su alternative božjoj hipotezi: odjevene u znanstveni žargon, neizmjerne moći "objašnjavane" su površno znanstvenom terminologijom, prošarane starim bogovima i demonima koji silaze s neba da bi nas progonili, da bi nam dali proročke vizije, da bi nas mučili vizijama o boljoj budućnosti: to je bila misterijska religija svemirskog doba u nastajanju.

Folklorist Thomas E. Bullard pisao je 1989. da izvještaji o susretima s izvanzemaljcima djeluju kao ponovno prepričavanje starih tradicija o nadnaravnim susretima, gdje izvanzemaljci služe u funkcionalnim ulogama božanskih bića.

On zaključuje: Znanost je možda istjerala duhove i vještice iz naših vjerovanja, ali izvanzemaljci su brzo zauzeli ispražnjeno mjesto, obavljajući istu funkciju. Samo su izvanzemaljske vanjske zamke nove. Sav strah i psihološke drame zbog susreta s njima jednostavno su našle ponovno svoj put k nama, gdje se bave svojim starim poslom u legendarnom području gdje stvari noću oživljavaju.

Je li moguće da ljudi svih vremena i mjesta povremeno doživljavaju živahne, realistične halucinacije, često seksualnog sadržaja, o tome da su ih oteli strana, telepatska, zračna bića koja prolaze kroz zidove, ispunjena prevladavajućim kulturnim idiomom, isisanim iz duha vremena. Drugi, koji  osobno nisu imali takvo iskustvo, misle da je to uznemiravajuće i na neki način poznato. Oni proširuju priču. Ubrzo, priča počinje dobivati svoj vlastiti život, inspirira druge koji pokušavaju shvatiti svoje vlastite vizije i halucinacije, ulazi u područje folklora, mita i legende. Veza između sadržaja spontanih halucinacija temporalnog režnja i paradigme o otmicama izvanzemaljaca, konzistentna je s takvom hipotezom.

Možda smo, u dobu kada su svi znali da bogovi silaze na Zemlju, halucinirali bogove; kada su svi bili upoznati s demonima, onda smo vidjeli incube i succube; kada su vile bile široko prihvaćene, vidjeli smo vile; u doba spiritualizma, sretali smo duhove; a kada su stari mitovi izblijedili, tada smo počeli misliti da su izvanzemaljska bića moguća, i u tom pravcu su krenule naše hipnogoške slike.

Djelići pjesmica na stranim jezicima, slike, događaji koje smo vidjeli, priče koje smo ovlašno čuli u djetinjstvu, mogu se točno reproducirati desecima godina kasnije bez ikakva svjesnog sjećanja o tome kako su ušli u našu glavu. "U divljoj vrućici, ljudi, ne znajući, mogu govoriti drevnim jezikom" kaže Hermann Melville u Moby Dicku " a kada se misterij ispita…pokazuje se uvijek da je u njihovom zaboravljenom djetinjstvu, netko stvarno govorio tim drevnim jezikom u njihovoj prisutnosti." U našem svakodnevnom životu mi bez napora i nesvjesno inkorporiramo kulturne norme i prisvajamo ih.

Slično udisanje motiva postoji u shizofrenim "komandnim halucinacijama". Ovdje se ljudima čini da im je neka upečatljiva mitska figura naredila da nešto učine. Netko im je naredio da ubiju političkog ili narodnog vođu, da pobijede britanske napadače, da sebe ozlijede, jer je to želja božja ili Isusova ili Sotonina, demona, anđela ili - u posljednje vrijeme - izvanzemaljaca. Shizofreničar je zaokupljen jasnom i snažnom zapovijesti nekog glasa koji nitko drugi ne može čuti, i koji subjekt na neki način mora identificirati. Tko bi mogao dati takvu zapovijest? Tko može govoriti u njihovoj glavi? Kultura u kojoj smo odgojeni nudi nam odgovor.

Pomislite na snagu repetitivnih slika u reklamnoj industriji, posebice kako ona djeluje na sugestibilne gledatelje i čitatelje. One nas mogu navesti da povjerujemo gotovo bilo što - čak i to da je pušenje prava stvar. U naše vrijeme, tobožnji izvanzemaljci su predmet nebrojenih science fiction priča, novela, televizijskih drama i filmova. NLOi su redovita tema tjednih tabloida posvećenih falsifikacijama i mistifikacijama. Film koji je donio jednu od najvećih zarada svih vremena govori o izvanzemaljcima jako sličnim onima koje opisuju "žrtve" izvanzemaljaca.  Prikazi o izvanzemaljcima-otmičarima relativno su bili rijetki do 1975, kada je bila emitirana vjerna televizijska dramatizacija slučaja Hillovih. Drugi skok u popularnosti dogodio se nakon 1987, kada je Strieberov navodni izvještaj iz prve ruke, s upečatljivom slikom izvanzemaljca s velikim očima na ovitku, postao bestsellerom. U suprotnosti s tim, danas čujemo vrlo malo o incubima, vilama i vilenjacima. Kamo li su otišli?

Daleko od toga da budu globalne, ovakve priče o izvanzemaljcima su razočaravajuće lokalne. Velika većina potječe iz Sjeverne Amerike. One jedva da transcendiraju američku kultur. U drugim zemljama čuje se o izvanzemaljcima s ptičjim glavama, ili o onima koji nalikuju na kukce, reptile, robote, koji su plavokosi i plavooki (ovi posljednji, tipično, potječu iz sjeverne Europe). Svaka skupina izvanzemaljaca, kažu, ponaša se različito. Jasno je da kulturni faktori igraju važnu ulogu.

Dugo prije no što je izmišljen termin "leteći tanjuri" ili NLO, science fiction je bio napučen "malim zelenim ljudima" i "kukcolikim čudovištima". Nekako se dogodilo da su mala bića bez kose, s velikim glavama (i očima) postala naši tipični izvanzemaljci. Možete ih vidjeti  u jeftinim sci-fi časopisima iz dvadesetih i tridesetih godina (i, na primjer, kao ilustraciju Marsijanaca koji šalju radio-poruke Zemlji u časopisu Kratki val i televizija iz prosinca 1937.). Slika potječe možda od naših udaljenih predaka, kako ih je oslikao britanski pionir science fictiona, H.G.Wells. Wells je tvrdio da su ljudi evoluirali iz primata mnogo manjeg mozga, ali dlakavijih od nas, koji su u atletskim vještinama uvelike nadmašivali viktorijanske sveučilišne profesore; ekstrapolirajući ovaj trend u daleko budućnost, nagovijestio je da će naši potomci biti gotovo bez kose, s ogromnim glavama, i da će jedva biti u stanju samostalno hodati. Napredna bića iz drugih svijetova mogla bi nalikovati na njih.

Tipični moderni izvanzemaljac o kome se izvještava u Americi osamdesetih i devedesetih godina je malen, s disproporcionalno velikom glavom i očima, nerazvijenih crta lica, nema vidljivih obrva niti genitalija, a koža mu je nježna i sivkasta. Donekle me podsjeća na fetus u otprilike dvanaestom tjednu trudnoće, ili na dijete koje umire od gladi. Zašto su tako mnogi od nas opsjednuti fetusima ili pothranjenom djecom, i zamišljaju da nas oni napadaju i spolno manipuliraju, je zanimljivo pitanje.
U najnovije doba u Americi, izvanzemaljci se počinju razlikovati od malog sivog motiva. Jedan psihoterapeut, Richard Boylan iz Sacramenta, kaže:

Imate tip koji je visok između stotinu i pet i stotinu dvadeset centimetara;  tip koji je visok između stotinu pedeset i stotinu osamdeset centimetara; i onaj koji je visok od dvjestodeset do dvjestočetrdeset centimetara. Imate tip s tri, četiri ili pet prstiju, koji ima jastučiće na kraju prstiju ili sisaljke; imate prste koji su paučinasti ili nisu takvi; imate velike bademaste oči podignute nagore, na van ili su horizontalne; imate izvanzemaljce sa zjenicama poput proreza; imate i druge različite tjelesne tipove - takozvani tip bogomoljke, reptoidni tip… To su oni o kojima često čujem.  Postoji i nekoliko egzotičnih i jedinstvenih slučajeva o kojima govorim s oprezom, barem dok ne dobijem još nekoliko sličnih opisa.

Unatoč ovoj očitoj raznovrsnosti izvanzemaljaca, čini mi se da oni ipak odražavaju banalni univerzum. Oblik navodnih izvanzemaljaca obilježen je nedostatnom imaginacijom i preokupacijom ljudskim brigama. Niti jedan od spomenutih tipova iz svih izvještaja nije onako čudesan kakav bi vam se činio kakadu da nikada prije niste vidjeli pticu. Svaki udžbenik protozoologije ili bakteriologije ili mikologije ispunjen je čudima koja daleko nadmašuju i najegzotičnije opise izvanzemaljaca. Oni koji vjeruju u njih shvaćaju obične elemente u svojim pričama kao primjere istinitosti, a ne kao dokaz da su njihove priče nastale iz naše zajedničke kulture i biologije.

O razlici između istinitih i lažnih vizija

Lakovjerni um…oduševljava se vjerovanjem u neobične stvari, i što čudnije one bile, on ih to lakše prihvaća; nikad se ne obazire na one koje su jednostavne i vjerojatne, budući da u to svatko može vjerovati.
Samuel Butler, Karakteri (1667-9)

Samo jedan trenutak u zamračenoj sobi osjetio sam neku priliku - da li je to mogao biti duh? Ili, postoji neko kratko kretanje; vidim ga krajičkom oka, a kad okrenem glavu nema ničega. Da li to zvoni telefon, ili si to samo "umišljam"? U čudu, čini mi se da osjećaj slani zrak s obala Coney Islanda, iz mog djetinjstva. Zalazim iza ugla u nepoznatom gradu u kome sam prvi put, a ispred mene je tako poznata ulica da mi se čini kao da je poznajem cijelog života.

U ovim uobičajenim iskustvima, općenito smo nesigurni što da učinimo sljedeće. Da li me oči (uši, nos ili pamćenje)varaju? Ili stvarno i istinito vidim nešto što je izvan običnog toka Prirode? Trebam li to zadržati za sebe, ili reći drugima?

Odgovor u mnogome ovisi o mojoj okolini, prijateljima, onima koje volim, i kulturi u kojoj živim. U krajnje krutom, praktično orijentiranom društvu, možda moram biti oprezan pričam li o takvim iskustvima. Ona me mogu označiti kao luckastog, bolesnog, nepouzdanog. Ali u društvu koje već vjeruje u duhove, ili ….(apporting) priče o ovakvim iskustvima mogu donijeti odobravanje, čak i ugled. U prvom društvu, biti ću u iskušenju da cijelu stvar potisnem, u drugom, možda čak da je uveličam ili još malo dodam da bi izgledala još čudnovatije nego što se čini.

Charles Dickens, koji je živio u kulturi u kojoj je cvjetala racionalnost, ali i spiritualizam, opisao je dilemu ovim riječima (iz njegove kratke priče "Da se uzme cum grano salis"):

Uvijek sam opažao nedostatak hrabrosti, čak i u ljudi nadmoćne inteligencije i kulture, koji šteti njihovim psihološkim iskustvima ako su ona neobične naravi. Gotovo svi ljudi se boje da ono što mogu priopćiti na takav način, neće imati paralelu ili odjek u slušateljevu unutarnjem životu, i da će se u to posumnjati ili čak ismijati. Istinoljubivi putnik koji je možda vidio neko neobično stvorenje nalik na morsku zmiju, neće se to bojati spomenuti; ali isti putnik, ako ima neki jedinstveni predosjećaj, impuls, ako mu misli odlutaju, ima neku viziju ili (takozvani) san, ili drugu značajnu mentalnu impresiju, oklijevat će prije no što je prizna. Ovoj suzdržljivosti pripisujem najveći dio nejasnoća kojima su obavijeni ovi predmeti.

U naše doba, još je više omalovažavajućeg ismijavanja. Ali suzdržljivost i nejasnoća se spremnije nadvladavaju, primjerice, u "ohrabrujućoj" okolini koju može stvoriti terapeut i hipnotizer. Na nesreću - a neki ljudi u to ne mogu povjerovati - u tom slučaju je razlika između imaginacije i sjećanja često zamagljena.

Neki ljudi koji tvrde da su ih oteli izvanzemaljci kažu da se sjećaju tog iskustva i bez hipnoze; za mnoge to nije slučaj. Ali hipnoza je nepouzdani način da se osvježi pamćenje. Ona često izvlači na površinu proizvode mašte, fantazije i igre, kao i prava sjećanja, a pritom niti pacijent niti terapeut nisu u stanju jedne razlikovati od drugih. Hipnoza, čini se, ima u svome središtu stanje povišene sugestibilnosti. Sudovi su je prestali koristiti kao izvor dokaza, pa čak i kao sredstvo kriminalističkih istraga. Udruženje američkih liječnika smatra da su sjećanja koja se pojavljuju za hipnoze manje pouzdana od onih koja se prizivaju bez nje. Standardni medicinski udžbenik (Harold I. Kaplan, Priručnik iz psihijatrije, 1989) upozorava na "veliku vjerojatnost da će vjerovanja hipnotizera biti prenijeta pacijentu i uvrštena među ono što pacijent vjeruje da se prisjeća, snažno uvjeren da su to njegova prava sjećanja". Tako, zapravo, činjenica da hipnotizirani ljudi ponekad prepričavaju priče o tome da su ih oteli izvanzemaljci, ima slabu težinu. Postoji opasnost da subjekti - barem u nekim stvarima - toliko žele ugoditi hipnotizeru da ponekad reagiraju i na suptilne poticaje, kojih možda čak ni hipnotizer nije svjestan.

U istraživanju Alvina Lawsona s Kalifornijskog državnog sveučilišta u Long Beachu, osam subjekata prethodno provjerenih da bi se eliminirali namjerni varalice, hipnotizirao je liječnik pri čemu ih je obavijestio da su bili oteti, odvedeni na svemirski brod i tamo pregledani. Potom je, bez daljih informacija, od njih zatraženo da opišu iskustvo. Njihovi izvještaji, od kojih je većinu bilo lako izvući od ispitanika, nisu se ni u čemu razlikovali od izvještaja koje daju oni koji od početka tvrde da su ih oteli izvanzemaljci. Istina, Lawson je ispitivao ove ljude kratko i izravno; ali u mnogim slučajevima i terapeuti ispituju izravno ljude koji su imali navodne susrete s izvanzemaljcima, neki od njih u najsitnije detalje, a drugi neizravno i suptilnije.
Psihijatar George Ganaway (kako to prenosi Lawrence Wright) jednom je sugerirao pacijentici pod hipnozom da u njenom sjećanju nedostaje pet sati određenog dana. Kada je spomenuo sjajno lebdeće svjetlo, ona je odmah počela govoriti o NLOima i izvanzemaljcima. Kada je inzistirao na tome da je samo eksperimentirao, ona je počela stvarati detaljnu priču o otmici. Ali, kada se probudila iz transa, i pogledala video snimku sesije, priznala je da je zapravo govorila o nečemu nalik na san. Ipak, cijelu godinu iza toga ona se neprekidno prisjećala sadržaja tog sna.
Psihologinja sa Washingtonskog sveučilišta Elizabeth Loftus, otkrila je da nehipnotizirani subjekti mogu lako biti navedeni da vjeruju kako su vidjeli nešto što uisitnu nisu vidjeli. U tipičnom pokusu, subjekti gledaju film o saobraćajnoj nesreći. Kada ih ispituju o tome što su vidjeli, usputno im daju lažnu informaciju. Primjerice, usputno se spomene znak obaveznog zaustavljanja, premda ga nije bilo na filmu. Mnogi se subjekti potom marljivo prisjećaju tog znaka. Kada se otkrije varka, neki živo protestiraju, naglašavajući kako se jasno sjećaju znaka. Što je duže vremensko razdoblje između gledanja filma i davanja lažne informacije, više ljudi dopuštaju da im se mijenja sjećanje. Loftusova tvrdi da "sjećanja o nekom događaju više nalikuju na priči koja prolazi kroz stalne izmjene, negoli paketu prvobitnih informacija."

Postoje mnogi drugi slučajevi, neki - poput nepouzdanog sjećanja o tome da smo se kao dijete izgubili na tržnici, recimo - imaju veći emotivni utjecaj. Jednom, kada je sugerirana ključna ideja, pacijent često uvjerljivo dodaje okolne detalje. Lucidna, ali potpuno lažna sjećanja mogu se lako potaknuti uz pomoć nekoliko ovlašnih poticaja i pitanja, posebice u terapeutskom okružju. Sjećanje može biti zagađeno. Lažna sjećanja se mogu ugraditi čak i u umove koji sebe ne smatraju ranjivima i nekritičnima.
Predsjednik Ronald Reagan, koji je proveo Drugi svjetski rat u Hollywoodu, živo je opisao svoju vlastitu ulogu u oslobađanju žrtava nacističkih koncentracionih logora. Živeći u filmskom svijetu, on je očito pobrkao film koji je vidio sa stvarnošću koju nije doživio. U mnogim prigodama tijekom njegovih predsjedničkih kampanja, gosp. Reagan je pričao epsku priču o hrabrosti i žrtvovanju u Drugom svjetskom ratu, što je trebala biti inspiracija za sve nas. Samo što se to nikad nije dogodilo; bila je to fabula filma Krilo i molitva - koji je i mene impresionirao kada sam imao devet godina. Mnogo drugih slučajeva ove vrste može se pronaći u Reaganovim javnim izjavama. Nije teško zamisliti ozbiljne opasnosti koje nastaju iz situacija u kojima politički, vojni, znanstveni ili religijski lideri nisu u stanju razlikovati činjenice od živahne fikcije.

U pripremama za svjedočenje pred sudom, odvjetnici uvježbavaju svoje svjedoke. Često ih tjeraju da iznova i iznova ponavljaju priču, sve dok ona ne "sjedne". Zatim, kad stvarno svjedoče, ono što pripovijedaju zapravo je priča iz odvjetnikova ureda. Nijanse više nisu prepoznatljive. Ili, ona možda više ne odgovara, čak niti u glavnim obrisima, onome što se stvarno dogodilo. Zgodno je ako svjedoci zaborave da su njihova sjećanja prerađena.

Ove činjenice su značajne želimo li procijeniti društvene učinke reklame i nacionalne propagande. Ali ovdje nam one služe da naglasimo da u postupanju s navodnim žrtvama izvanzemaljaca - gdje do intervjua obično dolazi mnogo godina nakon navodnog događaja - terapeuti moraju biti vrlo pažljivi da ne bi slučajno usadili ili odabrali priče koje onda izranjaju kao "sjećanja".

Možda je ono čega se stvarno sjećamo niz fragmenata sjećanja prišitih uz platno koje smo sami izatkali. Ako dovoljno pažljivo šivamo, stvorit ćemo zapamtljivu priču koje se lako prisjetiti. Same fragmente, nepovezane asocijacijama, je teže prizvati. Situacija prilično sliči na metodu same znanosti gdje je lako sjetiti mnogih izoliranih podataka ukoliko su uklopljeni i objašnjeni unutar okvira teorije. Tada se mnogo lakše sjećamo teorije a ne podataka.

U znanosti se teorije uvijek ponovno procjenjuju i suočavaju s novim podacima; ako su podaci u ozbiljnom nesuglasju - prelaze preko margine pogrešivosti - teorija mora biti revidirana. Ali u svakodnevnom životu vrlo smo rijetko suočeni s novim činjenicama o davno prošlim događajima. Naša sjećanja gotovo se nikad ne dovode u pitanje. Ona mogu, umjesto toga, biti zamrznuta u mjestu, bez obzira na to koliko šupljikava bila, ili mogu postati djelo trajne umjetničke revizije.

Više od bogova i demona, najpoznatija prikazanja su ona svetaca, posebice Djevice Marije u Zapadnoj Europi, od kasnog srednjovjekovlja do modernog doba. I dok priče o izvanzemaljcima-otmičarima imaju više okus profanih, demonskih prikazanja, uvid u mit o NLOima može se također osvijetliti sa strane vizija koje označavamo kao svete. Možda najbolje poznate vizije takve vrste jesu one Djevice Orleanske u Francuskoj, Sv. Brigite u Švedskoj i Girolama Savonarole u Italiji. Ali prikladnija za našu svrhu su prikazanja koja su doživjeli pastiri, seljaci i djeca. U svijetu kojim vladaju nesigurnost i strah, ovi ljudi su žudili za kontaktom s božanskim. Detaljan prikaz takvih događaja u Castilli i Cataloniji je dao William A. Christian Jr u svojoj knjizi Prikazanja u kasnoj srednjovjekovnoj i renesansnoj Španjolskoj (1981).

U tipičnom slučaju, seoska žena ili dijete izvještavaju da su susreli djevojku ili neobično malu ženu - možda stotinu ili stotinudvadeset centimetara visoku - koja se otkriva kao Djevica Marija, Majka božja. Ona traži od zapanjenog svjedoka da ide kod seoskih otaca ili lokalnih crkvenih vlasti i da im naredi da se mole za mrtve, ili da slušaju božje zapovijesti, da sagrade neko svetište upravo na mjestu susreta u polju. Ako se to ne izvrši, Djevica prijetki strogim kaznama, možda čak i kugom. Alternativno, u vremenu kuge, Marija obećava da će izliječiti bolest ali samo ako njen zahtijev bude zadovoljen.

Svjedok pokušava učiniti kako mu je rečeno. Ali kada obavijesti oca ili supruga ili svećenika, oni joj naređuju da nikome ne priča dalje tu priču; to je samo ženska budalaština ili priglupost ili demonska halucinacija. Zato ona šuti. Nešto kasnije, ona ponovno susreće Mariju, koja je nezadovoljna zato što se nije poštovao njen zahtijev.
"Neće mi vjerovati" žali se svjedok. "Daj mi neki znak" Traže se dokazi.

Zato Marija - koja, čini se, nije prije znala da će morati dati dokaze - daje znak. Seljaci i svećenici su odmah uvjereni. Gradi se svetište. U neposrednoj blizini dolazi do čudotvornih ozdravljenja. Hodočasnici dolaze izdaleka. Svećenici su zaposleni. Ekonomija cvjeta. Izvorni svjedok je imenovan čuvarem svetišta.

U većini slučajeva za koje znamo, sastavlja se povjerenstvo za istragu koje se sastoji od civilnih i crkvenih vlasti, koji potvrđuju istinitost vizije, unatoč prvobitnog, gotovo isključivo muškog skepticizma. Ali, standardi dokazivanja nisu jako visoki. U jednom slučaju mirno je prihvaćeno svjedočanstvo deliričnog osmogodišnjaka, dano dva dana prije njegove smrti od kuge. Neka od povjerenstava prosuđivala su istinitost desetljećima, čak i stoljeće, kasnije.

U knjizi O razlici istinitih i lažnih vizija, jedan stručnjak za ovaj predmet, Jean Gerson, oko 1400, napravio je sažetak kriterija za prepoznavanje vjerodostojnog svjedoka prikazanja: jedan od kriterija je volja da se prihvati savjet iz političke ili religiozne hijerarhije. Na taj način, svatko tko je vidio prikazanje neugodno po one na vlasti bio je ipso facto nepouzdani svjedok, a sveci i djevice su često mogli biti natjerani da govore bilo što što bi vlasti željele čuti.

"Znakovi" koje navodno daje Marija, dokazi koji se nude i smatraju uverljivi uključivali su običnu svijeću, komadić svile, magnetni kamen; komadić šarene keramičke pločice; otiske stopala; način na koji je svjedok neuobičajeno brzo sakupljao čičke; jednostavni drveni križ zaboden u zemlju; modrice i rane na svjedoku; i niz iskrivljenja - dvanaestogodišnjaka, primjerice, koji je neobično držao ruku, ili noge okrenute unatrag, ili zatvorena usta koja su vidjelice privremeno učinila "nijemima" - što se izliječilo onog časa kada njihova priča prihvaćena.

U nekim slučajevima, izvještaji se uspoređuju i koordiniraju prije no što se svjedoči. Na primjer, mnogi svjedoci u malom gradu govore o visokoj, svjetlećoj ženi obučenoj u bijelo koja nosi dijete na rukama i okružena je zrakama koja osvjetljava ulicu u noći. Ali, u drugim slučajevima, ljudi koji su stajali baš pored svjedoka nisu vidjeli ništa, kao u ovom izvještaju o jednom prikazanju iz Castille, 1617. godine:

"Jao, Bartolomeo, djeva koja mi dolazi zadnjih par dana, približava se livadom. Sada kleči i grli križ - pogledaj je, pogledaj je!" Mladić, premda je gledao napeto koliko je mogao, nije vidio ništa osim nekoliko malih ptica oko i iznad križa.

Moguće motive za izmišljanje i prihvaćanje takvih priča nije teško naći: posao za svećenike, bilježnike, tesare i trgovce, i drugi poticaji lokalnoj ekonomiji u doba depresije; poboljšani društveni status svjedoka i njegove obitelji; molitve koje se ponovno posvećuju rođacima pokopanim na grobljima zapuštenim zbog kuge, suše ili rata; podizanje morala stanovništva protiv neprijatelja, posebno Maura; unaprijeđenje pristojnosti i poslušnosti spram kanonskog prava; potvrđivanje vjere pobožnih. Žar hodočasnika u takvim svetištima bio je impresivan; nije bilo neuobičajeno da se komadići stijene ili prašina iz svetišta miješaju s vodom i piju kao lijek. Ali, ne želim reći da je većina svjedoka samo izmišljala. Tu se događalo nešto drugo.

Gotovo svi hitni Marijini zahtjevi odlikuju se prozaičnošću - na primjer, u prikazanju iz 1483. do kojeg je došlo u Cataloniji:

Zadužujem te tvojom dušom da zadužiš duše ljudi u župama El Torn, Milleras, El Salent i Sant Miquel de Campmaior, da zaduže duše svećenika da traže od ljudi da plaćaju desetinu i sva davanja crkvi i da vrate sve stvari koje potajno ili otvoreno drže a nisu njihove, pravim vlasnicima za trideset dana, i slavite svetu nedjelju.
A drugo, da prestanu i oduče se bogohuljenja, i da plaćaju uobičajene charitas za svoje umrle pretke.

Često se prikazanje događa baš nakon što se svjedok probudio. Francisca la Brava svjedočila je 1523. da je ustala iz kreveta "bez da je znala da li kontrolira svoja osjetila" premda je u kasnijem svjedočenje tvrdila da je bila potpuno budna. (to je bio odgovor na pitanje koje je dopuštalo gradaciju mogućnosti: potpuno budna, dremljiva, u transu, uspavana). Ponekad detalji u potpunosti nedostaju, kao na primjer o tome kako izgledaju anđeli u pratnji Marije; ili, Marija se opisuje kao niska i visoka, majka i dijete, što je karakteristika koja neupogrešivo ukazuje na materijal sna. U Dijalogu o čudima, koji je Caesarius od Heisterbacha napisao oko 1223., redovnici imaju vizije Djevice Marije najčešće za vrijeme matina, misa koje se odvijaju oko ponoći.
Prirodno je sumnjati da su mnoge, možda sve, od ovih vizija bile neka vrsta sna, budnog ili spavajućeg, nadopunjene prijevarama (i krivotvorinama; postojao je posao sa navodnim čudima, i s religioznim slikama i kipovima, iskopanim slučajno ili po božjoj zapovijesti). O tome se govori u Siete Partidas, kodeksu kanonskog i građanskog prava napisanom pod nadzorom Alfonsa Mudrog, kastiljskog kralja oko 1248. U njemu možemo pročitati ovo:

Neki ljudi prijevarno otkrivaju ili grade oltare u poljima ili gradovima, govoreći da su to ostaci određenih svetaca na tim mjestima i praveći se da mogu činiti čuda, a iz tog razloga ljudi iz mnogih mjesta se pozivaju tamo kao na hodočašće, samo zato da bi im nešto uzeli; a postoje i drugi koji pod utjecajem sna ili praznih fantoma koji im se prikazuju, podižu oltare i prave se da su ih otkrili na gore spomenutim mjestima.

Nabrajajući razloge za kriva vjerovanja, Alfonso ocrtava continuum od sektaštva, posebnog mišljenja, fantazije, sna, sve do halucinacija. Jedna vrsta fantazije, po imenu antoiana, definira se ovako:

Antoniana je nešto što se zaustavi pred očima i potom nestane, kao nešto što se čuje ili vidi u transu, i isto tako je nematerijalno.

Papinska bula iz 1517. razlikuje između prikazanja koja se javljaju "u snovima ili božanski." Jasno, sekularne i crkvene vlasti, čak i u doba krajnje lakovjernosti, bile su na oprezu spram pojava prijevare i zablude.

U svakom slučaju, u velikom dijelu srednjovjekovne Europe, ovakva prikazanja je rimsko katoličko svećenstvo toplo prihvaćalo, naročito stoga što su Marijanska upozorenja bila tako suklada sa nazorima svećenstva. Nekoliko jadnih "znakova" - kamen ili otisak stopala i nikad ništa što nije moguće krivotvoriti - bili su dovoljni. Ali, s početkom petnaestog stoljeća, otprilike u doba protestantske reformacije, držanje Crkve se izmijenilo. Oni koji su prijavljivali svoj neovisni kanal spram Neba ugrožavali su crkveni lanac komandiranja, sve do Boga. Štoviše, nekolicina prikazanja - ona Ivanke Orleanske, na primjer - imala je neugodne političke ili moralne implikacije. Opasnosti koje je prikazala Ivanka Orleanska u svojim vizijama, ovim su riječima opisali njeni inkvizitori 1431.:

Velika opasnost joj je bila pokazana koja dolazi od nekog tko je tako uobražen da vjeruje da postoje takva prikazanja i otkrovenja, i stoga laže o stvarima koje se tiču Boga, dajući lažna proročanstva i objave koja nisu znana od Boga, nego izmišljena. Iz toga može slijediti zavođenje ljudi, stvaranje novih sljedbi, i mnoge druge bezbožnosti koje potkopavaju Crkvu i katolike.

I Ivana Orleanska i Girolamo Savonarola su bili spaljeni na lomači zbog svojih vizija.

1516. Peti lateranski koncil je dodijelio "Apolstolskoj stolici" pravo da ispituje autentičnost prikazanja. Za siromašne seljake čije vizije nisu imale političkog sadržaja, kazne nisu izuzetno oštre. Marijansko prikazanje koje je imala mlada majka Francisca la Brava, opisao je viši Inkvizitor Licenciado Mariana kao "štetu za našu svetu katoličku vjeru i pokušaj umanjivanja njenog autoriteta". Ovo prikazanje je "samo taština i frivolnost". "Prema pravu, mogli smo biti stroži", nastavio je Inkvizitor.

Iz poštovanja prema nekim pravednim razlozima koji nas nagone da ublažimo strogost kazni, naređujemo kaznu za Francisca la Brava kao primjer za druge da ne pokušavaju ništa slično. Određujemo stotinu udaraca bičem, i neka na magarcu prođe kroz ulice Belmontea gola od pojasa na gore, a isto i u gradu El Quintanaru, na isti način. Odsad ne smije reći niti tvrditi javno ili tajno, riječju ili nagovještajem, one stvari koje je rekla u svojoj ispovijesti, ili će biti kažnjena kao okorjela lažljivica i kao oni koji ne vjeruju niti se slažu s našom svetom katoličkom vjerom.

Unatoč kaznama, neobično je kako su često svjedoci ostajali uz svoju priču i, ne obazirući se na nagovaranja da izjave da su lagali ili sanjali ili zabunili se, inzistirali da su stvarno i istinito vidjeli prikazanje.

U doba kada su gotovo svi bili nepismeni, prije novina, radija i televizije, kako su religijski i ikonografski detalji ovih prikazanja mogli biti tako slični? William Christian vjeruje da je odgovor u crkvenoj dramaturgiji (posebno Božićnim igrama), lutajućim propovjednicima i hodočasnicima, i u crkvenim propovijedima. Legende o obližnjim svetištima brzo su se širile. Ljudi su ponekada dolazili i s udaljenosti od više stotina kilometara da bi, recimo, njihovo bolesno dijete moglo biti izliječeno kamenčićem koji je ispustila Majka Božja. Legende su utjecale na prikazanja, i vice versa. U vremenima kuge, suše i rata, bez ikakvih socijalnih ili medicinskih usluga na raspolaganju, kada nitko nije ni čuo za javne škole ili znanstvenu metodu, skepticizam je bio rijedak.

Zašto su poruke prikazanja tako prozaične? Zašto je nužna vizija toliko uzvišene osobe kao što je Majka Božja, da bi se u nekoj maloj zemlji od nekoliko tisuća duša, popravilo neko svetište ili  da bi se ljudi natjerali da ne psuju? Zašto se ne pojavljuju važne i proročanske poruke čije bi značenje moglo biti otkriveno godinama poslije kao nešto što je moglo proizaći samo iz Božjih usta? Ne bi li baš to značajno poduprlo katoličku stranu u njenoj smrtnoj borbi s protestantizmom i prosvjetiteljstvom? Ali, nema prikazanja koja upozoravaju, recimo, Crkvu da ne prihvaća zabludu o Zemlji kao središtu svemira, ili je odvraća od savezništva s nacističkom Njemačkom - što su dvije stvari, moralno i povijesno značajne, u kojima je, kako je na svoju čast priznao papa Ivan Pavao II, Crkva griješila.

Niti jedan svetac nije kritizirao mučenje i spaljivanje "vještica" i heretika. Zašto? Zar nisu bili svjesni što se događa? Nisu li mogli shvatiti koliko je to zlo? I zašto Marija uvijek naređuje siromašnim seljacima da o njenim porukama izvijeste vlasti? Zar se ne može prikazati izravno vlastima? Ili, kralju? Papi? U devetnaestom i dvadesetom stoljeću, istina, neka od prikazanja priopćila su značajnije stvari - u Fatimi, u Portugalu 1917, kada se Djevica razljutila što je sekularna vlast zamijenila vlast kojom je upravljal Crkva, i u Garabandalu u Španjolskoj, 1961-5, gdje je prijetila krajem svijeta ukoliko se ne budu poštovale konzervativne političke i religijske doktrine.

Mislim da mogu vidjeti mnoge paralele između Marijinih prikazanja i pojava izvanzemaljaca, čak i unatoč tome što svjedoci u prvom slučaju nisu odmah uzdignuti na nebo, i premda im nitko ne dira reproduktivne organe. Ipak, sva bića koja se prikazuju su malena, između sedamdesetpet i stotinu dvadeset centimetara visoka. Dolaze s neba. Sadržaj njihovih poruka je, unatoč navodnog nebeskog podrijetla, svjetovan. Čini se da postoji jasna veza sa snom i spavanjem. Svjedoci, često puta žene, imaju problema s prenošenjem poruke, naročito zato što ih muškarci na položajima ismijavaju. Ipak, one ustraju: tvrde da su stvarno vidjele ono o čemu pričaju. Načini da se priče iznesu postoje; o njima se vatreno raspravlja, koordiniraju se detalji čak i među svjedocima koji se nikad nisu sreli. Drugi prisutni u vrijeme i na mjestu prikazanja, nisu vidjeli ništa neobično. Navodni "znakovi", dokazi o prikazanju nikad se ne razlikuju od ničega što ljudi ne bi mogli nabaviti ili izraditi sami. Uistinu, Marija nema razumijevanja za ovu potrebu za dokazivanjem, i ponekad želi izliječiti samo one koji su vjerovali u prikazanje prije nego što je dala "znakove". I, premda nema terapeuta kao takvih, društvo obiluje mnogim utjecajnim župnim svećenicima i njihovim hijerarhijski nadređenima, koji imaju prikriven interes u tome da vizija bude stvarna.

U naše doba još uvijek se prikazuju Marija i anđeli, ali također i Isus, kako je to izvijestio G. Scott Sparrow, psihoterapeut i hipnotizer. U knjizi Ja sam s tobom uvijek: istinite priče o susretima s Isusom (Bantam, 1995), o izvještajima iz prve ruke, iznose se neki od tih susreta. Neki od njih su banalni, neki dirljivi. Neobično, većina njih su obični snovi, priznati kao takvi, a oni koji se zovu vizijama razlikuju se od snova "samo zato što ih doživljavamo kad smo budni". Ali, za Sparrowa, ako je nešto "samo san" ne dovodi u pitanje njegovu unutarnju stvarnost. Za Sparrowa, svako biće koje sanjate, svaki događaj, stvarno postoji u svijetu izvan vaše glave. On specifično negira da su snovi "čisto subjektivni". Dokazi ne ulaze u to. Ako ste nešto sanjali, ako ste se pritom osjećali dobro, ako je to bilo čudesno, onda se to stvarno dogodilo. U Sparrowovom tijelu nema skeptične kosti. Kada Isus kaže nekoj ženi u "nepodnošljivom" braku neka se riješi propalice, Sparrow dopušta da je to problem za "one koji zagovaraju poziciju konzistentnu sa  Svetim pismom". U tom slučaju, "može se reći da na kraju sva načela ponašanja dolaze iznutra". Što ako netko izjavi da je imao san u kome mu je Isus savjetovao pobačaj ili osvetu? I, stvarno, ako povučemo konzekvence i kažemo da je neke snove sanjač izmislio, zašto ne kažemo da je izmislio  sve?

Zašto bi ljudi izmišljali priče o izvanzemaljcima? Ali, što se toga tiče, zašto ljudi pristaju da se pojave na televiziji u emisijama koje se bave seksualnim ponižavanjem svojih gostiju - što je trenutna ludost u američkom video prostoru. Otkriti da su te oteli izvanzemaljci barem je neka promjena u sivoj svakodnevici. Odjednom na tebe obraćaju pažnju prijatelji, terapeuti, možda čak i mediji. Postoji osjećaj otkrića, oduševljenja, strahopoštovanja. Čega ćeš se još sjetiti? Počinješ vjerovati da si glasnik, možda čak instrument, važnih događaja koji nam se približavaju. I ne želiš razočarati vlastitog terapeuta. Žudiš za njegovim odobravanjem. Mislim, da je uloga žrtve izvanzemaljaca psihički vrlo profitabilna.

Za usporedbu s time, pogledajmo slučajeve ocrnjivanja raznih proizvoda, oko kojih se stvara samo malen dio osjećaja čudesnog koji okružuje NLOe i izvanzemaljce: netko tvrdi da je pronašao iglu u konzervi poznatog osvježavajućeg pića. Naravno, to je nezgodno. O tome se izvještava u novinama i na televiziji. Uskoro dolazi do epidemije sličnih izvještava iz svih krajeva zemlje. Ali, vrlo je teško shvatiti kako je igla dospjela u konzervu u tvornici, a niti u jednom od slučajeva nije bilo svjedoka u trenutku kada se otvarala konzerva, i unutra otkrivala igla.

Postupno se nakupljaju dokazi da se radi o zločinu "oponašanja". Ljudi se samo pretvaraju da su našli igle u konzervama s pićem. Zašto to rade? Koji su njihovi motivi? Neki psihijatri kažu da su primarni motivi pohlepa (ljudi traže nadoknadu štete od proizvođaćča), potreba za pažnjom, i želja da se bude žrtva. Uzmite u obzir da ne postoje nikakvi terpaeuti koji potiču na tvrdnje o postojanju igli u konzervama i navode svoje pacijente, izravno ili neizravno, da izađu u javnost sa svojom pričom. Isto tako, ocrnjivanje proizvoda je ozbiljno, kažnjivo djelo. Za razliku od toga, postoje terapeuti koji ohrabruju one koje pričaju o izvanzemaljcima da izađu pred masovnu publiku, a istovremeno ne postoje nikakve kazne za to što izjavljujete da vas je oteo NLO. Ma koji bili razlozi, koliko mora biti uzbudljiviji uvjeravati ostale da su vas odabrala viša bića za svoje vlastite zagonetne svrhe, nego da ste čistim slučajem pronašli iglu u limenki Coca Cole.

Terapija

Neoprostivo je teoretizirati kada pred sobom imate činjenice. Neprimjetno počinjete izvrtati činjenice da bi se uklopile u teoriju, umjesto da se teorija prilagodi činjenicama.
Sherlock Holmes, Skandal u Češkoj Arthura Conan Doylea (1891)

Istinita sjećanja su izgledala poput fantoma, dok su lažna sjećanja bila tako uvjerljiva da su zamijenila stvarnost.
Gabriel Garcia Marquez, Neobični hodočasnici (1992).

John Mack je psihijatar s Harvarda kojeg poznajem dugo godina. "Ima li nešto u tim NLOima?" pitao me davno. "Nema gotovo ništa." odgovorio sam. "Osim, naravno, psihijatrijske strane".

Počeo se baviti time, intervjuirao je navodne žrtve, i preobratio se. Sada prihvaća gotovo svaku izjavu o izvanzemaljcima kao istinitu. Zašto?

"Nisam to očekivao", kaže. "Ništa u mome iskustvu nije me pripremilo na priče o izvanzemaljcima. One su potpuno uvjerljive zbog emotivne snage tih iskustava" U svojoj knjizi Otmice, Mack eksplicitno predlaže vrlo opasnu doktrinu da je "moć ili intezitet nečijeg osjećaja kriterij za procjenu istinitosti njegovih iskaza."
Ja mogu osobno potvrditi emotivnu snagu. Ali, nisu li snažne emocije rutinska komponenta naših snova? Ne budimo li se ponekad u velikom strahu? Zar Mack, koji je napisao knjigu o noćnim morama, ne zna o emotivnoj snazi halucinacija? Neki od Mackovih pacijenata sami tvrde da su imali halucinacije još od djetinjstva. Jesu li se hipnotizeri i psihoterapeuti koji rade s "žrtvama" izvanzemaljaca pokušali svjesno uputiti u znanje o halucinacijama i perceptualnim varkama? Zašto vjeruju ovim svjedocima, ali ne i onima koji govore, s usporedivim uvjerenjem, o susretima s bogovima, demonima, svecima, anđelima i vilama? I što je s onima koji čuju neodoljive zapovijesti od nekog unutarnjeg glasa? Da li su sve duboko proživljene priče istinite?

Jedna znanstvenica koju poznajem kaže "Kada bi izvanzemaljci samo zadržali sve one koje su navodno oteli, naš svijet bi bio normalniji". Ali, njen sud je preoštar. Ne čini mi se da se tu radi o normalnosti i nenormalnosti. Radi se o nečem drugom. Kanadski psiholog Nicholas Spanos i njegovi kolege zaključili su da nema očite patologije u onih koji tvrde da su susreli izvanzemaljce. Ipak,
intenzivna iskustva s izvanzemaljcima vjerojatnije će se pojaviti u pojedinaca koji su općenito izloženi ezoteričnim vjerovanjima, a vjerovanjima u izvanzemaljce posebno, i koji interpretiraju neuobičajena senzorna i imaginativna iskustva uz pomoć hipoteze o izvanzemaljcima. Među onima koji vjeruju u "leteće tanjure", najvjerojatnije će imati takva "iskustva" oni koji imaju veću sklonost fantaziranju. Štoviše, takva iskustva će vjerojatno nastati i biti interpretirana kao stvarni događaji u restriktivnom senzornom okolišu (npr, u noći, prije i poslije sna).

Ono što kritičniji um prepoznaje kao halucinaciju ili san, lakovjerniji um interpretira kao uvid u nejasnu, ali duboku izvanjsku stvarnost.

Neki izvještaji o izvanzemaljcima mogu biti prikrivena sjećanja na silovanje ili spolnu zlouporabu u djetinjstvu, pri čemu se otac, poočim, ujak ili majčin prijatelj pojavljuju u ulozi izvanzemaljca. Svakako, utješnije je vjerovati da je silovatelj izvanzemaljac nego netko koga si volio i kome si vjerovao. Terapeuti koji uzimaju zdravo za gotovo izvještaje o izvanzemaljcima ovo negiraju, govoreći da bi oni znali da je pacijent bio spolno zlouporabljen. Neke procjene iz istraživanja javnog mnijenja smatraju da je svaka četvrta Amerikanka, i svaki šesti Amerikanac bio spolno zlouporabljen u djetinjstvu (premda su ove procjene vjerojatno previsoke). Bilo bi začudno da značajni broj pacijenata koji se pojavljuju kod terapeuta nisu bili tako zlouporabljeni, dapače možda je kod njih postotak još viši nego u općoj populaciji.

I terapeuti specijalizirani za seksualne zločine, i oni specijalizirani za priče o izvanzemaljcima provode mjesece, ponekad i godine, ohrabrujući svoje pacijente da se sjete da su bili napadnuti. Njihove metode su slične, a njihovi ciljevi, na neki način, također - oni žele iznijeti na vidjelo bolna sjećanja, često puta vrlo stara. U oba slučaja terapeut vjeruje da pacijent pati zbog neke traume, događaja koji je bio tako strašan da ga želi potisnuti. Mislim da je neobično da terapeuti za žrtve izvanzemaljaca nalaze tako malo slučajeva spolnih zlouporaba i vice versa.
Oni koji su stvarno bili žrtve spolnih zlouporaba u djetinjstvu, ili žrtve incesta, jesu - iz vrlo razumljivih razloga - vrlo osjetljivi na bilo što što bi moglo umanjiti ili negirati njihovo iskustvo. Oni su bijesni, i imaju na to pravo. U SAD, barem je jedna od deset žena bila silovana, a gotovo dvije trećine od tog broja prije osamnaeste godine. Nedavno istraživanje pokazuje da jedna šestina žrtava silovanja prijavljenih policije, ima manje od dvanaest godina. (A ovo je kategorija silovanja za koju je najmanje vjerojatno da će biti prijavljena). Jednu petinu ovih djevojaka silovali su njihovi očevi. One su bile izdane. Ovo želim reći vrlo jasno: postoje mnogi stvarni slučajevi najodvratnije seksualne grabežljivosti među roditeljima, ili onima koji su u ulozi roditelja. Uvjerljivi materijalni dokazi - fotografije, dnevnici, gonoreja ili chlamydija u djeteta - u nekim su slučajevima izašli na vidjelo. Zlouporaba djece se navodi kao najveći mogući razlog socijalnih problema. Prema jednom istraživanju, osamdesetpet posto svih nasilnih zatvorenika bilo je zlouporabljeno u djetinjstvu. Dvije trećine svih malodobnih majki je bilo silovano ili spolno zlouporabljeno u dječjoj ili omladinskoj dobi. Deset puta je vjerojatnije da će žrtve silovanja biti alkoholičarke i narkomanke. Problem je stvaran i hitan. Velikog broja ovih tragičnih i strašnih slučajeva seksualnih napada u djetinjstvu, žrtve se sjećaju do odrasle dobi. Nema skrivenih sjećanja koja se moraju prizvati.

I premda danas postoji više izvještavanja o tome nego nekoć, čini se da je i zlouporaba djece u značajnom porastu. O tome izvještavaju bolnice i policijske vlasti: u razdoblju između 1967. i 1985. u SAD zlouporaba porasla deset puta ( do 1,7 milijuna slučajeva). Alkohol i druge droge, kao i ekonomski stresovi, navode se kao "razlozi" zbog kojih su odrasli skloniji zlouporabi djece danas više nego u prošlosti. Možda sve više pozornosti koja se pridaje suvremenim slučajevima zlouporabe djece navodi i odrasle da se sjete i fokusiraju na nešto slično što su nekoć doživjeli.

Prije stotinu godina, Sigmund Freud je uveo pojam represije, zaborava događaja zbog izbjegavanja intenzivne psihičke boli, kao mehanizma bitnog za mentalno zdravlje. Čini se da se represija pojavljivala posebno u pacijenata koji su bolovali od "histerije", čiji su simptomi između ostalog bili i halucinacije i paraliza. U prvo vrijeme Freud je vjerovao da je iza svakog slučaja histerije potisnuti događaj seksualne zlouporabe u djetinjstvu. Kasnije je Freud promijenio svoje objašnjenje u smislu da histeriju uzrokuju fantazije - od kojih nisu sve neugodne - spolnih zlouporaba u djetinjstvu. Teret krivnje je prenesen s roditelja na dijete. Nešto od rasprave o tome bijesni i danas. (O razlogu Freudovog predomišljanja još uvijek se raspravlja - objašnjenja idu od toga da je prvobitnim objašnjenjem isprovocirao bijes svojih bečkih sredovječnih muških kolega, pa do njegovog shvaćanja da je uzimao priče histerika za ozbiljno).

Krajnje su upitni slučajevi u kojima "sjećanje" iznenada prodire na površinu, naročito pod nadzorom psihoterapeuta i hipnotizera, gdje prva "sjećanja" imaju kvalitetu sna ili priviđenja. Čini se da su mnoge takve tvrdnje o seksualnim zlouporabama izmišljene. Ulric Neisser, psiholog sa Sveučilišta Emory, kaže:

Postoji zlouporabva djece, i postoje potisnuta sjećanja. Ali, postoje i lažna sjećanja, konfabulacije, i ona nisu uopće rijetka. Krivo sjećanje u pravilo a ne iznimka. Ona se pojavljuju stalno. Pojavljuju se čak i u slučajevima kada je subjekt potpuno pouzdan - čak i kada je sjećanje naizgled nezaboravno, jedna od onih metaforičkih mentalnih fotografija. Još vjerojatnije je da će se pojaviti u slučajevima gdje je sugestija jaka, gdje sjećanja mogu biti oblikovana i ponovno oblikovana da bi izašla u susret snažnim interpersonalnim zahtjevima terapeutske sesije. Jednom kada se sjećanje preradi na taj način, vrlo ga je teško izmijeniti.
Ova opća načela nam ne mogu pomoći da sa sigurnošću odlučimo gdje leži istina u bilo kojem pojedinačnom slučaju ili tvrdnji. Ali u prosjeku, gledajući niz takvih tvrdnji, prilično je očito u što trebamo vjerovati. Kriva sjećanja i retrospektivno prerađivanje prošlosti su dio ljudske prirode; ona postoje stalno.

Preživjeli iz nacističkih logora smrti daju nam najjasniji zamislivi dokaz da se čak i najstravičnije zlouporabe mogu nositi trajno u ljudskom sjećanju. Uistinu, problem za mnoge preživjele iz Holokausta bio je u tome da zaborave, da stvore emotivnu distancu između sebe i logora smrti. Ali, u nekom alternativnom svijetu neizrecivog zla oni su bili prisiljeni živjeti u nacističkoj Njemačkoj - recimo, u marljivoj post-hitlerovskoj naciji u kojoj je ideologija ostala nedirnuta, samo što je promijenila svoje mišljenje o antisemitizmu - zamislite kakvo bi onda bilo psihološko breme preživjelih iza Holokausta. Tada bi možda bili u stanju zaboraviti, jer bi sjećanje učinilo njihove živote nepodnošljivima. Ako postoji tako što kao što je represija i kasnije prizivanje odvratnih sjećanja, onda oni možda zahtijevaju dva uvjeta: (1). da je do zlouporabe uistinu došlo i (2). da se žrtva morala praviti dugo vremena da se to
nikada nije dogodilo.

Socijalni psiholog sa Kalifornijskog Sveučilišta Richard Ofshe objašnjava:

Kad tražimo pacijente da nam objasne kako im se vraćaju sjećanja, oni govore o tome da spajaju fragmente slika, ideja, osjećaja i senzacija u marginalno koherentne priče. Kako se taj takozvani rad na pamćenju proteže kroz mjesece, osjećaji postaju neodređene slike, slike postaju likovi, likovi postaju poznate osobe. Neodređena neugoda u nekim dijelovima tijela reinterpretira se kao silovanje u djetinjstvu … Izvorne fizičke senzacije, ponekad pojačane hipnozom, počinju se nazivati "pamćenjem tijela". Ne postoji nikakav zamislivi mehanizam uz čiju bi pomoć tjelesni mišići mogli uskladištavati sjećanja. Ako ove metode ne uvjere pacijenta, terapeut može posegnuti i za "jačim" metodama. Neki pacijenti se upućuju u skupine pacijenata sa "sličnim" iskustvima, gdje je pritisak teško podnijeti, i gdje se od njih traži da iskažu "politički korektnu" solidarnost, i da se deklariraju kao pripadnici subkulture onih koji su "preživjeli" netko teško iskustvo.

Oprezna izjava Američkog udruženja psihijatara iz 1993. prihvaća mogućnost da neki od nas zaboravljaju maltretiranja iz djetinjstva kao način preživljavanja, ali ipak upozorava;

Nije nam poznato kako razlikovati, s potpunom točnošću, sjećanja koja se temelje na stvarnim događajima od onih koja potječu iz drugih izvora … Ponavljano ispitivanje može navesti pojedince da izvještavaju o "sjećanjima" na događaje koji se nikad nisu desili. Nije poznato koliki je postotak odraslih koji su izjavili da se sjećaju seksualnog napastovanja u djetinjstvu, uistinu bilo napastovano… Vjerojatno je da će snažno uvjerenje psihijatra da je seksualno zlostavljanje, ili drugi faktori, bilo ili nije bilo uzrok pacijentovih problema, interferirati s odgovarajućom procjenom stanja i liječenjem.

S jedne strane, bešćutno odbacivanje optužbi za užasno seksualno napastovanje može biti krajnja nepravda. S druge strane, prilagođavati nečija sjećanja, sugerirati lažne priče o napastovanju u djetinjstvu, slamati dobre obitelji, pa čak i slati nedužne roditelje u zatvor, također je krajnja nepravda. Skepticizam je od ključne važnosti u oba slučaja. Pronaći put između dvije krajnosti može biti vrlo teško.

Rana izdanja utjecajne knjige Ellen Bass i Laure David (The Courage to Heal: A Guide for Women Survivors of Child Sexual Abuse, 1988) daju ovakav savjet terapeutima;

Vjerujte pacijentu. Morate vjerovati da je vaša klijentica bila seksualno napastovana, čak i ako ona sama u to sumnja… Vaša klijentica vas treba da bi ostala postojana u vjerovanju da je bila napastovana. Pridružiti se klijentici koja sumnja bilo bi kao pridružiti se samoubojici u njegovom uvjerenju da je samoubojstvo najbolji izlaz. Ako je klijentica nesigurna u to je li bila napastovana, ali misli da je možda bila, djelujte kao da je bila napastovana. Dosad, među stotinama žena s kojima smo razgovarale i još stotinama o kojima smo čuli, nitko nije posumnjao da neka od njih možda nije bila napastovana, istražio to, i otkrio da uistinu nije bila.

Ali Kenneth V. Lanning, viši specijalni agent Odjela za psihološku poduku na  FBI-jevoj akademiji u Quanticu, Virginia, vodeći stručnjak za spolno zlostavljanje djece, pita se: "Da li sada nadoknađujemo krivnju za stoljeća negiranja, slijepo prihvaćajući svaku optužbu za zlostavljanje djece, bez obzira na to koliko apsurdna ili nevjerojatna bila?" "Ne zanima me je li istinita" odgovara jedan kalifornijski terapeut na pitanje Washington Posta. "Ono što se uistinu dogodilo za mene je irelevantno…Svi živimo u zabludama."
Postojanje bilo koje lažne optužbe za seksualno zlostavljanje djeteta - posebice one koja je stvorena pod utjecajem nekog autoriteta - ima, čini mi se, važnost za pitanje o otmicama po nalogu izvanzemaljaca. Ako neki ljudi mogu, s velikom strašću i uvjerenjem biti navedeni da se lažno sjećaju da su ih zlostavljali njihovi vlastiti roditelji, zar ne bi drugi, s usporedivom strastvenošću i uvjerenjem, mogli biti navedeni da se lažno sjećaju da su ih zlostavljali izvanzemaljci?

Što više gledam tvrdnje o izvanzemaljcima, sve mi više nalikuju na izvještaje o "pronađenim sjećanjima" na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. A postoji i treća klasa sličnih tvrdnji, a to su potisnuta "sjećanja" na satanističke ritualne kultove - u kojima navodno glavnu ulogu igraju seksualna mučenja, coprophilia, infanticid i kanibalizam. U istraživanju u kojemu je sudjelovalo dvije tisuće sedamsto članova Američkog udruženja psihologa, dvanaest posto je odgovorilo da su liječili slučajeve sotonističkih ritualnih zlouporaba (dok je trideset posto izvijestilo o slučajevima zlostavljanja u ime religije). Oko deset tisuća slučajeva se godišnje prijavljuje u SAD. Ispostavilo se da značajni dio onih koji na velika zvona udaraju o opasnosti od epidemije sotonizma u Americi, uključujući policajce koji organiziraju seminare o toj temi, pripada kršćanskim fundamentalistima. Njihove sljedbe izričito govore o doslovnom đavlu koji se upliće u svakodnevni ljudski život. Veza je lijepo oslikana u izreci "Ako nema Sotone, nema Boga".

Očito, policija je prelakovjerna u ovim slučajevima. Pogledajte nekoliko izvadaka iz analize FBIjeva stručnjaka Lanninga o "Satanističkim, okultnim i ritualnim zločinima", stvorene na temelju gorkih iskustava, i objavljenoj u listopadskom broju iz 1989. profesionalnog časopisa The Police Chief;

Gotovo svaka rasprava o satanizmu i čarobnjaštvu interpretira se u svjetlu religioznih vjerovanja slušatelja. Vjera, a ne logika i razum, upravljaju religioznim vjerovanjima većine ljudi. Kao rezultat, neki inače skeptični policajci prihvaćaju informacije proširene na takvim sastancima, bez kritičkog procjenjivanja i ispitivanja izvora…Za neke ljude satanizam je svaki religijski sustav vjerovanja različit od njihova.

Lanning tada izlaže dugu listu raznih vjerovanja za koje je osobno čuo da ih se opisuje kao satanizam na takvim sastancima. Među njima su rimo-katoličanstvo, pravoslavlje, islam, budizam, hinduizam, mormonizam, rock and roll glazba, chanelling, astrologija i gotovo sva new age vjerovanja. Ne nalazimo ovdje naznaku o tome kako je došlo do lova na vještice i pogroma? On nastavlja:

Unutar osobnog religijskog vjerovanja policajca, kršćanstvo može biti dobro a sotonizam zao. No, prema Ustavu, oba su neutralna. Ovo je važan, ali tešak koncept za mnoge policajce. Oni su plaćeni da poštuju kazneni zakonik, a ne Deset zapovijedi…Činjenica je da su daleko više zločina i zlostavljanja djece počinili gorljivi vjernici u ime Boga, Isusa i Muhameda, nego što su to učinili oni koji se pozivaju na Sotonu. Mnogim ljudima se to neće svidjeti, ali malo tko će to moći osporiti.

Mnoga od navodnih sotonističkih zlostavljanja opisuju groteskne orgijastičke ritualne u kojima se ubijaju i jedu djeca. Ovakve optužbe su denuncijanti podizali o omraženim grupama tijekom cijele Europske povijesti, na primjer protiv Katalinskih zavjerenika u Rimu, Židova i njihovog "danka u krvi", i Vitezova templara u doba kada su ih uništavali u Francuskoj četrnaestog stoljeća. Ironično, Rimske vlasti su se pozivale na izvještaje o kanibalističkom infanticidu i incestuoznim orgijama, kada su progonile rane kršćane. Naposljetku, samog Isusa se navodi da je rekao (Ivan VI, 53): Nećete li jesti mesa Sina čovječjeg, i piti njegove krvi, neće u vama biti života. Premda već sljedeći redak jasno pokazuje da Isus govori o jedenju njegovog mesa i pijenju njegove krvi, nedobronamjerni kritičari bi mogli krivo razumjeti da grčki "Sin čovječji" znači "dijete" ili "novorođenče". Tertulijan i drugi rani kršćanski oci branili su se protiv ovih grotesknih optužbi kako su najbolje znali.

Danas, slučajevi nestale novorođenčadi i male djece koji postoje u policijskim dosjeima, objašnjavaju se tvrdnjom da se posvuda na svijetu djeca uzgajaju za ovu svrhu, što svakako podsjeća na tvrdnje o sve većem broju izvanzemaljskih eksperimenata s ljudskim reprodukcijskim stanicama. Isto tako slično paradigmi o izvanzemaljcima, za zločine sotonističkih kultova govori se da se prenose s koljena na koljeno u nekim obiteljima. Ma koliko sam se trudio da dođem do informacija, kao i u paradigmi o izvanzemaljcima, nikada ni na jednom sudu nije prikazan niti trunak materijalnog dokaza koji bi potkrijepio takve tvrdnje. No, očita je njihova emotivna snaga. Puka mogućnost da se takve stvari događaju, potiče nas, sisavce, na akciju. Kada povjerujemo u sotonističke rituale,  podižemo i socijalni status onih koji su nas upozorili na navodnu opasnost.

Promotrimo ovih pet slučajeva (1) Myra Obasi, učiteljica iz Lousiane postala je opsjednuta demonima. Ona i njene sestre vjerovale su da se to dogodilo nakon konzultacija s jednim hoodoo vračem. Noćne more njihovog nećaka bile su dio dokaza o opsjednutosti. Otišle su u Dallas, napustivši svoje petoro djece, i iskopale oči gđi Obasi. Na suđenju, ona je branila svoje sestre. One su joj pokušavale pomoći, rekla je. Ali, hoodoo nije kult koji slavi đavla; to je križanac katoličanstva i afričko-haićanske urođeničke religije. (2) Roditelji ubijaju svoje dijete batinama zato jer nije prihvatilo njihovu varijantu kršćanstva. (3) Pedofil opravdava svoja djela čitajući bibliju žrtvama (4) U ceremoniji egzorcizma četrnaestogodišnjaku vade očnu jabučicu. Čovjek koji je to učinio nije sotonist, nego protestantski fundamentalist angažiran u religijskim progonima. (5) Žena misli da je njen dvanaestogodišnji sin opsjednut đavlom. Nakon incestuoznog odnosa s njim, ona ga ubija. Ne postoji sotonistički ritualni sadržaj "opsjednutosti".

Drugi i treći slučaj potječu iz arhive FBIja. Posljednja dva potječu iz studije dr Gail Goodman, psihologinje s Kalifornijskog sveučilišta, u Davisu, i njenih kolega. Studija je rađena za potrebe Nacionalnog centra za maltretiranu i zanemarenu djecu.  Ona je proučila preko dvanaest tisuća izjava o seksualnim napadima na djecu u sotonističkim ritualnim kultovim, i nije pronašla niti jedan slučaj koji bi dokazao da postoji povezanost. Terapeuti izvještavaju o sotonističkim napadima uglavnom na temelju "pacijentovih izjava tijekom hipnoterapije", ili "dječjeg straha od sotonističkih simbola". U nekim slučajevima dijagnoza je stvarana na temelju ponašanja tipičnog za mnogu djecu. "Samo u nekoliko slučajeva spominjali su se fizički dokazi" - najčešće ožiljci. Ali, u većini slučajeva ovi ožiljci su bili jedva vidljivi ili uopće nisu postojali. "Čak i kada su ožiljci postojali, nije se moglo utvrditi nisu li ih sebi nanijele same žrtve." Ovo također sliči na slučajeve s izvanzemaljcima. George K. Ganaway, profesor psihijatrije na Sveučilištu Emory, tvrdi "da bi se moglo pokazati da je najvjerojatniji uzrok sjećanja na kultne obrede međusobna obmana pacijenta i terapeuta".

Jedan od najgorih slučajeva "iskrsnulih sjećanja" na sotonističke rituale detaljno je opisao Lawrence Wright u izvanrednoj knjizi, Sjećanje na Sotonu (1994). U njoj se radi o Paulu Ingramu, čovjeku čiji je život bio upropašten jer je bio previše lakovjeran, previše podložan sugestijama i potpuno nevješt u skepticizmu. Ingram je 1988. bio predsjednik Republikanske stranke u Olympiji, država Washington, glavni civilni zamjenik lokalnog šerifa. Bio je ugledan, vrlo religiozan i jedna od njegovih glavnih dužnosti je bila da na društvenim skupovima upozorava djecu na opasnost od droga. Tada je nastupila noćna mora: jedna od njegovih kćeri - nakon krajnje emotivne sesije u fundamentalističkom religijskom kružoku - izašla je s prvom od mnogih optužbi, od kojih je jedna bila odvratnija od druge, da ju je Ingram seksualno napastovao, da je s njim zatrudnila, da ju je mučio, podveo drugim članovima policijske uprave, prisilio ju na sudjelovanje u sotonističkim ritualima, da je komadao i jeo malu djecu… Tvrdila je da se ovo zbiva još od njenog djetinjstva, sve od dana kada joj počinju sjećanja.

Ingram nije mogao shvatiti zašto bi njegova kći lagala o tim stvarima, premda se sam nije ničega sjećao. Ali policijski istražitelji, psihoterapeuti, i njegov svećenik u Crkvi žive vode, objasnili su da seksualni napasnici često potiskuju sjećanja na svoje zločine. Neobično nezainteresiran, ali u isto vrijeme željan da surađuje, Ingram se pokušavao sjetiti. Nakon što je psiholog upotrijebio jednu hipnotičku tehniku za izazivanje transa, Ingram je počeo vizualizirati nešto slično tome što je policija opisivala. Ono što je upadalo u oči jest da to nisu bila prava sjećanja, nego nešto poput djelića slika u izmaglici. Svaki put kad bi se nečeg takvog "prisjetio" - a svaki put je to bilo nešto gore nego prethodni put - ohrabrivali su ga i natjeravali da pokušava i dalje. Njegov pastor ga je uvjeravao da će Bog dopustiti samo prava sjećanja da izađu na površinu.

"Čovječe, to je skoro kao da izmišljam" rekao je Ingram "ali, ipak nije tako." Nagovijestio je da je možda demon za to odgovoran. Pod istim utjecajem, s crkvenim glasinama koje su proširivale posljednje užase koje je Ingram ispovijedio, i pod policijskim pritiskom, i njegova druga djeca i žena počeli su se "prisjećati". Ugledni građani su bili optuženi da sudjeluju u orgijastičkim ritualima. Policajci u drugim dijelovima Amerike počeli su obraćati pažnju. Ovo je samo vrh ledenog brijega, rekli su neki.

Kada je Richard Ofshe s Berkeleya pozvan da sudjeluje u istrazi, izveo je kontrolni eksperiment. To je bio dašao svježeg vjetra. Jednostavno sugerirajući Ingramu da je prisilio svog sina i kći na incest, i tražeći od njega da se posluži tehnikom "prizivanja sjećanja" koju je naučio, stvarno je dobio upravo to "sjećanje". Nisu bili potrebni nikakvi pritisci niti prijetnje - samo sugestija i tehnika  su bile dovoljne. Ali navodni sudionici, koji su se toliko toga više "sjećali" inače, porekli su da se to dogodilo. Suočen s time, Ingram je vehementno počeo poricati da je bilo što izmišljao ili da je bio pod utjecajem drugih. Njegovo sjećanje na taj incident bilo je isto tako jasno i "stvarno" kao sva druga sjećanja.

Jedna od kći opisala je strašne ožiljke na svome tijelu, koji su navodno potjecali od mučenja i prinudnih pobačaja. Ali, kad je napokon pozvana na medicinski pregled, ispostavilo se da nema takvih ožiljaka. Tužiteljstvo nikad nije sudilo Ingramu zbog sotonističkih zlouporaba. Ingram je unajmio odvjetnika koji nikad nije branio kriminalistički slučaj. Prema savjetu svog pastora, nije čak niti pročitao Ofsheov izvještaj: on bi ga samo zbunio, rečeno mu je. Priznao je krivicu za šest silovanja, i naposljetku je završio u zatvoru. U zatvoru, dok je čekao na presudu, udaljen od svojih kćeri, kolega policajaca i pastora, predomislio se. Tražio je da povuče svoje priznanje krivice. Njegova sjećanja su bila iznuđena. Nije razlikovao stvarna sjećanja od fantazije. Zahtjev mu je odbačen. Sada služi kaznu od dvadeset godina zatvora. Da se radilo o šesnaestom stoljeću umjesto dvadesetog, možda bi cijela obitelj bila spaljena na lomači, zajedno s dobrim dijelom vodećih građana u Olympiji, u družavi Washington.

Postojanje krajnje skeptičnog izvještaja FBIja o predmetu sotonističkih zločina (Kenneth V. Lanning, "Vodič za istražitelje povodom optužbi za "ritualne" zlouporabe djece, siječanj 1992) ignorira se. Slično tome, prema studiji Britanskog ministarstva zdravstva, koja je istraživala tvrdnje o sotonističkim zločinima, niti jedna od osamdeset četiri optužbi nije bila potvrđena nakon istrage. Čemu onda cijela strka? Studija objašnjava,

Kampanja evangeličkih kršćana protiv novih religijskih pokreta bila je snažni utjecaj pod kojim su se stvarale optužbe za sotonističke zločine. Isto tako, ako ne i snažniji utjecaj, došao je od "stručnjaka", američkih i britanskih. Oni su imali slabe, ili čak nikakve kvalifikacije kao profesionalci, ali su podupirali svoju ekspertizu "iskustvom".

Oni koji su uvjereni da je kult đavola ozbiljna opasnost za naše društvo nemaju strpljenja za skeptike. Pogledajmo ovu analizu doktora Corydona Hammonda, nekadašnjeg predsjednika Američkog društva za kliničku hipnozu:

Želim vam reći da su ovi ljudi (skeptici) prvo, naivni i imaju ograničeno kliničko iskustvo, drugo, imaju vrstu naivnosti koju ljudi imaju o Holocaustu, ili su jednostavno takvi "pametnjakovići" i "skeptici" koji  moraju sumnjati u sve; ili treće, sami pripadaju nekom kultu. Uvjeravam vas da postoje ljudi koji su u tom položaju… Postoje ljudi koji su liječnici, psihijatri, i koji su istovremeno članovi sekti, i koji aktivno rade na stvaranju transgeneracijskih kultova. .. Mislim da je istraživanje o tome jasno: imamo tri studije, od kojih je jedna našla da je dvadesetpet posto, druga da je dvadeset posto naših pacijenata s poremećajem višestruke ličnosti obolila nakon što je bila žrtva zlouporabi nekog kulta. Treća studija, koja je analizirala hospitalizirane pacijente, pronašla je da je među njima pedeset posto bilo žrtva kultnih zlouporabi.

U nekim od svojih izjava, čini se da taj isti čovjek vjeruje da CIA provodi sotonističke nacističke eksperimente usmjerene na kontrolu umova nad tisućama nedužnih američkih građana. Motiv koji stoji iza svega toga, vjeruje Hammond, je "stvaranje sotonističkog poretka koji će vladati svijetom".

U sve tri klase "pronađenih sjećanja" postoje stručnjack - stručnjaci za žrtve izvanzemaljaca, stručnjaci za sotonističke kultove i stručnjaci za prizivanje sjećanja na seksualna napastovanja u djetinjstvu. Kao što je to uobičajeno u psihijatriji, pacijenti izabiru takvog terapeuta ili im preporučaju onog koji je stručnjak za njihovu tegobu. U sve tri klase, terapeuti pomažu da se izvuku na površinu slike događaja koji su se navodno dogodili prije dužeg vremena (u nekim slučajevima, i prije više desetljeća); u sve tri klase, terapeuti su duboko ganuti nepogrešivo iskrenom patnjom svojih pacijenata; u sve tri klase, poznato je da barem neki terapeuti vode ispitivanja - koja su de facto naredbe autoriteta sugestibilnim pacijentima u kojima se traži od njih da se prisjete događaja (gotovo sam napisao da se "ispovjede"); u sve tri klase, postoje mreže terapeuta koji razmjenjuju povijesti bolesti i terapeutske metode; u sve tri klase, psihijatri osjećaju potrebu da brane svoje postupke pred skeptičnijim kolegama; u sve tri klase, iatrogena hipoteza se odbacuje po kratkom postupku; u sve tri klase, većina onih koji prijavljuju napade jesu žene. I u sve tri klase - sa spomenutim iznimkama - ne postoje materijalni dokazi. Stoga nije neobično upitamo li nisu li napadi izvanzemaljaca dio neke veće slike.

Kakva bi ta veća slika mogla biti? Postavio sam ovo pitanje dr-u Fredu H. Frankelu, profesoru psihijatrije na Harvardskom medicinskom fakultetu, pročelniku psihijatrijskog odjela u bolnici Beth Israel u Bostonu, i vodećem stručnjaku za hipnozu. Njegov odgovor glasi:

Ako su napadi izvanzemaljaca dio veće slike, što je uistinu na veća slika? Ne bih se želio prenagliti. Ipak, faktori koje navodite se svi uklapaju u ono što se na mijeni stoljeća zvalo "histerijom". Ovaj pojam je nažalost ušao u toliko široku uporabu da su ga naši suvremenici sa svojim sumnjivim znanjem ….ne samo odbacili, nego i izgubili uvid u fenomen na koji se on odnosio: visoku razinu sugestibilnosti, imaginativni kapacitet, senzitivnost spram kontekstualnih naznaka i očekivanja, i element zarazivosti… Čini se da veliki dio suvremenih kliničara malo što od toga uzima u obzir.

U točnoj paraleli spram regresije, koja služi tome da se vrate zaboravljena sjećanja iz "proteklog života", Frankel biljeći da terapeuti isto tako mogu navesti na progrediranje (progres) ljude pod hipnozom, tako da se mogu "sjetiti" svoje budućnosti.  Ovo izaziva isti emotivni intenzitet kao i regresija, ili kao Mackova hipnoza žrtava napada. "Ovi ljudi ne zavaravaju terapeuta. Oni zavaravaju sebe" kaže Frankel. "Oni ne mogu razlikovati svoje konfabulacije od vlastitih iskustava".

Ako ne uspijevaju izaći na kraj s vlastitim problemima, ako smo pod teretom krivnjom jer nismo postigli nešto više u životu, nećemo li objeručke prihvatiti profesionalno mišljenje terapeuta s diplomom na zidu  koji kaže da to nije naša greška, da smo mi nedužni, a da prava krivica leži na sotonistima, seksualnim napasnicima ili na izvanzemaljcima s drugog planeta? Nećemo li pristati da mu dobro platimo za ovu utjehu? I nećemo li se oduprijeti "pametnim" skepticima koji nam govore da je sve to u našoj glavi, ili da su nas u to uvjerili upravo oni terapeuti koji su nas učinili sretnijima.

Koliko vježbe u znanstvenoj metodi i skepticizmu, statistici, čak i u ljudskoj pogrešivosti, su ovi terapeuti imali tijekom školovanja i rada? Psihoanaliza nije naročito samokritična profesija, ali barem mnogi od njezinih zagovornika imaju fakultetsku naobrazbu. Većina programa medicinskih fakulteta uključuju upoznavanje sa znanstvenim rezultatima i metodama. Ali, mnogi od onih koji rade sa žrtvama maltretiranja, čini se da u najboljem slučaju tek usputno poznaju znanost. Oni koji se bave mentalnim zdravljem u SAD u odnosu dva prema jedan jesu socijalni radnici, a ne psihijatri ili diplomirani psiholozi.
Većina ovih terapeuta smatra da je njihova dužnost podržati pacijenta, a ne ispitivati, biti skeptičan ili sumnjati. Oni prihvaćaju sve što im se govori, bez obzira na to koliko bilo bizarno. Ponekad nagovaranje terapeuta nije ni najmanje suptilno. Ovo je tipični izvještaj (iz Biltena Zaklade za proučavanje lažnih sjećanja, vol. 4, no.4, str. 3, 1995):

Moj bivši terapeut je svjedočio da još uvijek vjeruje da je moja majka satanist, i da me je otac napastovao… Upravo su me zablude mojeg terapeuta i njegove tehnike uvjeravanja i sugestija navele da vjerujem da su te laži moja sjećanja. Kada sam sumnjala u stvarnost takvih sjećanja, on je tvrdio da su ona istinita. Ne samo da je tvrdio da su ona istinita, nego mi je i rekao da, ukoliko želim da mi bude dobro, ne samo da ih moram prihvatiti kao stvarna, nego da ih sve moram i zapamtiti.

U slučaju iz 1994. zabilježenom u okrugu Allegheny u Pennsylvaniji, mlada djevojka Nicole Althaus, ohrabrena svojom učiteljicom i terapeutom, optužila je vlastitog oca da ju je seksualno napastovao. Otac je bio uhićen. Nicole je također svjedočila da je rodila troje djece koje su njeni rođaci ubili, da je bila silovana u restoranu punom ljudi, i da je njena baka odletjela na metli. Sud je presudio da su Nicolin terapeut i lokalna psihijatrijska klinika krivi zbog nemara, čime je Nicole zaradila više od četvrt milijuna USD. Otac je izašao iz zatvora. Ona i njeni roditelji su se pomirili. Sve je više slučajeva ove vrste.

Da li borba za pacijente koja vlada među terapeutima, i očiti materijalni interes terapeuta za dugotrajnu terapiju, utječe na to da su manje skloni tome da uvrijede pacijenta time što će izraziti skepticizam spram njihovih priča? Koliko su svjesni dileme naivnog pacijenta koji ulazi u profesionalnu ordinaciju i kojemu se kaže da su njegova nesanica ili debljina posljedica (po rastućem redoslijedu bizarnosti) potpuno zaboravljenog maltretiranja u djetinjstvu, sotonističkog rituala ili napada izvanzemaljaca? Premda postoje etička i druga ograničenja, potreban nam je kontrolni eksperiment: možda se istog pacijenta treba poslati specijalistima u sva tri područja. Da li će ikoji od njih reći "Ne, Vaš problem ne potječe od zaboravljenog maltretiranja u djetinjstvu." (ili zaboravljenog sotonističkog rituala, ili stoga što su pacijenta oteli izvanzemaljci). Koliko će od njih reći: "Postoji prozaičnije objašnjenje". Umjesto toga, Mack ide tako daleko da jednom od svojih pacijenata s divljenjem i uvjeravanjem govori da se nalazi na "herojskom putovanju". Jedna skupina takvih žrtava - od kojih je svatko imao odvojeno, ali slično iskustvo - piše:

Nekoliko nas napokon je skupilo dovoljno hrabrosti da prikažemo naša iskustva profesionalnim savjetnicima. No, u njih smo naišli samo na nervozno izbjegavanje teme, podizanje obrva u tišini, ili interpretiranje našeg iskustva kao sna ili halucinacije. Pokroviteljski su nas "uvjeravali" da se to događa, ali "da ne trebamo brinuti jer smo u osnovi mentalno zdravi". Sjajno! Nismo ludi, ali ako uzmemo naša iskustva za ozbiljno, mogli bi postati ludi!

S velikim olakšanjem, našli su terapeuta koji je imao razumijevanja za njih. I ne samo to, nego je prihvatio njihove priče zdravo za gotovo, i bio uz to sam prepun priča o izvanzemaljcima i zavjeri na visokim mjestima čiji je cilj prikrivanje istine o NLOima.

Tipični terapeut te vrste pronalazi svoje pacijente na tri načina: oni mu pišu na osnovu adrese koju su našli na poleđini njegove knjige; njega preporučaju drugi terapeuti (uglavnom oni koji su i sami specijalizirani za žrtve izvanzemaljaca); ili mu pacijenti prilaze poslije održanog predavanja. Pitam se da li bilo koji pacijent dolazi k njemu u potpunosti neinformiran o popularnim pričama o maltretiranjima i o terapeutovim vlastitim metodama i vjerovanjima. Prije no što su razmijenili ijednu riječ, oni već mnogo toga znaju jedan o drugome.

Drugi ugledni terapeut daje svojim pacijentima vlastite članke o izvanzemaljcima, kako bi im "pomogao" da se sjete svojih iskustava. Zadovoljan je kada se oni kasnije pod hipnozom prisjete onoga što nalikuje opisima u njegovim člancima. Sličnost slučajeva je jedan od glavnih razloga za vjerovanje da su napadi izvanzemaljaca stvarnost.

Vodeći stručnjak za NLOe komentira da "kada hipnotizer nema adekvatno znanje o predmetu (otmicama izvanzemaljaca), prava narav napada možda neće biti otkrivena". Možemo li razabrati u ovoj primjedbi kako pacijent može biti naveden na nešto, a da terapeut ne shvati da ga upravo on na to navodi?

Ponekad kada "padamo" u san imamo osjećaj da padamo s visine, i naše se noge zgrče same od sebe. To se naziva refleksnom reakcijom (startle reflex). Možda je to preostatak od vremena kada su naši preci spavali u drveću. Zašto smo tako sigurni da se nečeg prisjećamo, kad ponekad nismo u stanju razlikovati stojimo li na čvrstom tlu ili padamo s visine. Zašto bismo trebali pretpostaviti da, od velikog blaga sjećanja koje postoji u našoj glavi, ništa nije tu ugrađeno kasnije, poslije događaja, uz pomoć neke formulacije koju smo čuli u sugestibilnom stanju, zbog ugode koja prati pričanje ili slušanje dobre priče, zbog zbunjenosti nečim što smo nekoć čitali ili načuli?