Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:16:04
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Carl Sagan ~ Karl Sagan  (Pročitano 27501 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Kuća u plamenu

Gospodin (Buddha) odgovorio je časnom Sariputri:

U nekom selu, gradu, trgovištu, pokrajini, županiji, kraljevstvu ili glavnom gradu živio je kućevlasnik, star, duboko zamaknuo u godine, onemoćao, slabog zdravlja i snage, ali bogat, imućan, dobrostojeći. Njegova kuća je bila velika, prostrana i visoka, i bila je stara, izgrađena prije mnogo godina. U njoj su živjela mnoga bića, njih dvije, tri, četiri ili pet stotina. Imala je samo jedna jedina vrata. Bila je prekrita slamom, njene terase su se urušavale, temelji su joj bili truli, a zidovi, pregrade i žbuka, raspadali su se. Iznenada je izbio veliki požar, i kuća se zapalila. A taj čovjek je imao mnogo mladih sinova, pet, ili deset, ili dvadeset, i sam je izašao iz kuće.

"Kada je čovjek vidio vlastitu kuću da gori, da iz nje posvuda izbijaju plamenovi, uplašio se i uzdrhtao, a um mu se uzbudio i pomislio je: "Ja sam, istina je, bio dovoljno sposoban da pobjegnem kroz vrata i da se spasim iz svoje goreće kuće, brzo i sigurno, bez da me je vatra dotakla ili spržila. Ali, što će biti s mojim sinovima, mojim mladićima, mojim dječacima? Ovdje, u ovoj gorućoj kući, oni se igraju, natječu, zabavljaju se. Ne znaju da ovaj stan gori, ne razumiju to, ne vide, ne pridaju tome nikavu pažnju, i ne žele pobjeći. Premda su ugroženi ovom velikom vatrom, premda su u bliskom doticaju s tolikim zlom, ne obaziru se na opasnost, ne pokušavaju izaći."

iz Saddharmapundarika, Budistički spisi, ur. Edward Conze (Penguin Books, 1959)

Jedan od razloga što je tako zanimljivo pisati za časopis Parada je reakcija koju dobijete nakon objavljivanja članka. S njegovih osamdeset milijuna čitatelja stvarno možete dobiti uzorak mišljenja građana Sjedinjenih Država. Možete shvatiti kako razmišljaju ljudi, kakve imaju strahove i nade, pa čak i to gdje smo se, uz put, izgubili.

Skraćena verzija prehodnog poglavlja, s naglaskom na rezultate učenika i učitelja, bila je objavljena i u časopisu Parada. Bio sam preplavljen poštom. Neki ljudi su negirali da problem postoji; drugi su rekli da Amerikanci gube svoju britku inteligenciju i umijeća. Neki su mislili da postoje jednostavna rješenja tog problema; drugi su smatrali da su problemi preduboki a da bi se mogli ispraviti. Mnoga mišljenja su me iznenadila.

Nastavnik u drugom razredu srednje škole iz Minnesote podijelio je kopije članka učenicima i zatražio od njih da mi kažu što o njemu misle. Ovdje navodim što su mi pisali neki američki srednjoškolci (pravopis, gramatika i interpunkcije ostavljeni su kakvi su bili u originalu):
 Nisu Amerikani glupi Mi samo imamo lošije ocjene pa šta onda.
 Možda je dobro da nismo tako pametni kao druge zemlje. Onda možemo uvoziti sve naše proizvode i onda ne moramo potrošiti sav svoj novac na dijelove za robu.
-   Pa ako su druge zemlje bolje, kakve to ima veze, njihovi će najvjerojatnije doći da idu u SAD ionako?
-   Naše društvo je sasvim dobro sa svim otkrićima koja se događaju. Ide polako, ali lijek za rak će brzo doći.
-   SAD imaju svoj vlastiti sistem učenja i on možda nije tako napredak kao njihov, ali je isto tako dobar. Inače mislim da je vaš članak jako poučan.
-   Nitko u ovoj školi ne voli znanost. Ja stvarno ne shvaćam šta je bit ovog članka. Mislim da je jako dosadan. Uopće ne zanima ništa od toga.
-   Učim da bih bio pravnik i iskreno se slažem s mojim roditeljima koji kažu da imam problem s odnosom prema znanosti.
-   Istina je da se neki mladi Amerikanci ne trude, ali mogli bi biti pametniji od bilo koje druge zemlje kad bi to htjeli.
-   Umjesto domaće zadaće, djeca će gledati TV. Moram se složiti da ja to radim. Smanjio sam gledanje od otprilike 4 h dnevno.
-   Ne vjerujem da je to greška školskog sistema, mislim da se cijela zemlja odgaja s premalo naglaska na školu. Znam da bi me mama rađe gledala da igram košarku ili nogomet, umjesto da mi mora pomagati sa zadaćom. Većinu ljudi koje znam uopće ne zanima da se trude da su dobro napravili zadaću.
-   Ne mislim da su mladi Amerikanci glupi. Oni samo ne uče dosta jer većina mladih radi…Mnogi kažu da su Azijati pametniji od Amerikanaca i da su dobri u svemu, ali to nije istina. Oni nisu dobri u sportu. Oni nemaju vremena da se bave sportom.
-   Ja se bavim sportom, i mislim da i drugi u mojoj momčadi navaljuju na tebe da postigneš više u tom sportu nego u školi.
-   Ako želimo biti prvi, mogli bi ići u školu cijeli dan i ne bi imali nikakav društveni život.
-   Vidim zašto će se mnogi nastavnici prirodnih predmeta razljutiti na vas jer ste uvrijedili njegove poslove.
-   Možda kad bi nastavnici bili uzbudljiviji, djeca bi htjela učiti…Kad bi prirodni predmeti bili zabavni, svi bi htjeli učiti. Da bi se to postiglo, tribaju počet rano, ne samo biti učeni podatke i brojke.
-   Stvarno ne mogu vjerovati u te podatke o SAD u znanosti.
-   Ako smo tako loši, kako to da je Michael Gorbachev došao u Minnesotu i Montanu u Control Data da vidi kako mi radimo s našim kompjutorima i to?
-   Oko 33 sata za peti razred! Ja mislim da je to previše tolko skoro je dosta za puno radno vrijeme, praktično. Pa onda mjesto zadaće mogli bi zarađivat novce.
-   Kad napišete koliko smo zaostali u znanosti i matki, zašto nam to ne kažete malo finije? Bolje bi bilo da imate malo ponosa za svoju zemlju i njene sposobnosti.
-   Mislim da su vaši podaci nepotpuni a dokazi jako sumnjivi. Sve u svemu, postavili ste pravo pitanje.

Sve mu svemu, ovi učenici ne misle da postoji veliki problem; ako i postoji, u vezi s njim ne može se puno napraviti. Mnogi su se također žalili da su predavanja, rasprave u razredu i domaće zadaće "dosadne". Naročito za MTV-generaciju kojom hara poremećaj nemogućnosti koncentracije (attention deficit disorder) u raznim stupnjevima ozbiljnosti, to stvarno jest dosadno. Ali provesti tri ili četiri razreda vježbajući uvijek ispočetka zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje razlomaka, bilo bi dosadno svakome, a tragedija je u tome da je, recimo, elementarna teorija vjerojatnosti izvan dometa ovih učenika. Slično je s oblicima biljaka i životinja koji se prikazuju bez evolucije; povijesti prikazane samo kao ratovi, datumi i kraljevi, bez spominjanja uloge poslušnosti autoritetu, pohlepe, nesposobnosti i neznanja; Engleskim bez novih riječi koje ulaze u jezik i starih koje iz njega nestaju; i kemije bez spomena o tome otkuda potječu elementi. Značenje buđenja ovih učenika je na dohvat ruke, ali se ignorira. Budući da većina školske djece sačuva samo sitni djelić onoga što je učila, urezan u dugotrajno pamćenje, nije li bitno da ih se zarazi s provjerenim temama koje nisu dosadne … i sa željom za učenjem?

Većina odraslih koji su mi pisali mislili su da postoji bitni problem. Primio sam pisma od roditelja o znatiželjnoj djeci koja žele puno raditi, koja su zagrijana za znanost ali nemaju odgovarajuću podršku u zajednici ili škola ne može zadovoljiti njihove interese. Druga pisma su mi govorila o roditeljima koji ne znaju ništa o prirodnim znanostima, ali se žrtvuju da bi njihova djeca mogla dobiti knjige o znanosti, mikroskope, teleskope, računala ili opremu za kemijske pokuse; o roditeljima koji uče svoju djecu da će ih ozbiljan rad izvesti iz siromaštva; o baki koja nosi čaj unuku koji kasno u noći još radi svoje zadaće; o pritisku suučenika da se ne uči dobro u školi "jer onda izgleda kao da su drugi loši".

Ovdje je primjer - ne istraživanje javnog mnijenja, nego reprezentativni komentar - drugih roditeljskih odgovora:

-   Shvaćaju li roditelji da ne možeš biti pravi čovjek ako si neznalica? Postoje li u njihovom domu knjige? A povećalo? Enciklopedija? Ohrabruju li svoju djecu da uče?
-   Roditelji trebaju učiti strpljivosti i ustrajnosti. Najvažniji dar koji mogu dati svojoj djeci je ethos ozbiljnog rada, ali ne mogu o tome samo govoriti. Djeca koja uče ozbiljno raditi su ona koja vide svoje roditelje da ozbiljno rade i da se nikad ne predaju.
-   Moje dijete je fascinirano znanošću, ali ne pruža joj se ništa od nje niti na televiziji niti u školi.
-   Moje dijete je uočeno kao talentirano, ali škola nema nikakav dodatni program iz znanosti. Pedagog mi kaže da pošaljem dijete u privatnu školu, ali za to mi nemamo novaca.
-   Postoji neviđen pritisak suučenika; sramežljiva se djeca ne žele "isticati" time što bi bila dobra u znanosti. Kada je moja kći došla do 13 ili 14 godina, njezin dugogodišnji interes za znanost je nestao.

Roditelji također imaju mnogo što za reći o nastavnicima, a neki od komentara nastavnika odgovarali su mnogo toga roditeljima. Primjerice, ljudi su se žalili da su nastavnici školovani za to kako da uče, a ne što da uče: da veliki broj nastavnika fizike i kemije nije diplomirao niti fiziku niti kemiju  i da "se ne osjećaju ugodno podučavajući znanost jer su nekompetentni"; da se sami nastavnici boje matematike i prirodnih znanosti; da se odupiru kad im učenici žele postaviti pitanja, ili da odgovaraju: "To je u knjizi. Pogledaj si." Neki su se žalili da je nastavnik biologije "kreacionist"; neki su se šalili što nije. Među drugim komentarima nastavnika ili o nastavnicima:

-   Uzgajamo zbirku polu-inteligenata.
-   Lakše je pamtiti nego misliti. Djecu treba naučiti da misle.
-   Učitelji i programi se "oglupljuju" na najniži zajednički nazivnik.
-   Zašto trener košarke podučava kemiju?
-   Od nastavnika se zahtijeva da troše puno previše vremena na održavanje  discipline i "društvena pitanja". Nema poticaja da se koristi vlastiti mozak. "Glavešine" ti uvijek gledaju preko ramena.
-   Ukinite stalno zapošljavanje u školama i na fakultetima. Riješite se mrtvog drveta. Prepustite zapošljavanje i otpuštanje ravnateljima, dekanima i školskim nadzornicima.
-   Moju radost u podučavanju neprestance su gazili militaristički tipovi ravnatelja.
-   Nastavnike bi trebalo nagrađivati na temelju rezultata - naročito učeničkih rezultata, postignutih na standardiziranim nacionalnim testovima, i prema poboljšanju rezultata učenika na takvim testovima od jedne godine do druge.
-   Nastavnici guše umove naše djece govoreći ih da nisu dovoljno "sposobni" - primjerice za fizičara. Zašto ne dati djeci priliku da upišu fakultet?
-   Moj sin neprekidno prolazi u školi premda čita na razini dva razreda ispod ostatka ostalih učenika. Razlog za to je socijalni, a ne obrazovni. Nikada to neće nadoknaditi ako ne propadne razred.
-   Znanost bi trebala postojati u svim školskim programima (a naročito srednjoškolskim). Trebala bi biti pažljivo koordinirana s gradivom iz matematike koje učenici uče u tom razdoblju.
-   Većina domaćih zadaća je rutina, a ne nešto što učenike može navesti na razmišljanje.
-   Mislim da je Diane Ravitch (New Republic, 6. ožujak 1989) rekla baš onako kako jest: "Jedna djevojka iz srednje škole Hunter u New Yorku nedavno mi je objasnila: Dobivam sve petice, ali nikada o tome ne govorim…Ostali misle da je "FOR A"  ako  je netko loš učenik. Ako te zanima škola, i to pokazuješ, ti si štreber"…Popularna kultura - preko televizije, filmova, časopisa i videa - bez prestanka bubnja poruku upućenu mladim ženama, da je bolje biti popularan, seksi, i "cool", nego inteligentan, sposoban i artikuliran…1986. istraživači su otkrili sličan antiakademski etos među srednjoškolskim učenicama u Washingtonu, DC. Opazili su da su sposobne učenice bile pod jakim pritiskom ostalih u razredu da ne budu tako dobre u školi. Ako su dobivale dobre ocjene, mogle su biti optužene da se "izdvajaju iz razreda". (acting white)
-   Škole bi lako mogle dati mnogo više priznanja i nagrada djeci koja su izuzetna u znanostima i matematici. Zašto to ne čine? Zašto ne postoje posebni školski kaputići i slova koja bi označavala najbolje? Zašto se o njima ne govori na školskim skupštinama i u školskim ili lokalnim novinama? Lokana industrija i društvene organizacije mogle bi im davati posebne nagrade? Sve to ne stoji puno, a moglo bi nadjačati pritisak suučenika na one bolje da se ne izdvajaju.
-   "Headstart" (američki program za učenje, između ostalog, osnovnih pojmova prirodnih znanosti) je jedini i najučinkovitiji program za unaprijeđivanje dječjeg shvaćanja znanosti i svega drugog.

Bilo je također i mnogo strastvenih, vrlo kontroverznih mišljenja koja su, kada su izražena, u najmanju ruku pokazala koliko su duboko ljudi osjetljivi na ovaj predmet. Evo slučajnog izbora:

-   Danas sva pametna djeca žele brzo zaraditi novac, pa zato postaju pravnici a ne znanstvenici.
-   Ne želim da se znanost unaprijeđuje. Tada nitko ne bi htio voziti taxi.
-   Problem sa znanstvenim obrazovanjem je u tome da se ne cijeli dovoljno Boga.
-   Fundamentalističko učenje da je znanost "humanizam" i da se stoga treba odbaciti, razlog je što nitko ne shvaća znanost. Religije se boje skeptičkog mišljenja koje je u srcu znanosti. Učenicima se ispire mozak da ne prihvaćaju znanstveno mišljenje, još mnogo prije no što odu na fakultet.
-   Znanost je diskreditirana. Ona radi za političare. Ona stvara oružja, laže o "opasnostima" od marihuane, ne želi znati za opasnosti od bojnih otrova itd.
-   Javno školstvo ne funkcionira. Napustimo ga. Trebamo imati samo privatne škole.
-   Dopustili smo zagovornicima lakog morala, smušenog mišljenja i galopirajućeg socijalizma da unište ono što je nekoć bio vrlo dobar obrazovni sustav.
-   Školski sustav ima dovoljno novca. Problem je što bijeli muškarci, često puta treneri, koji upravljaju školama nikada (i to stvarno mislim, nikada) ne žele uposliti intelektualca…Oni više brinu oko nogometne momčadi nego školskih programa, i zapošljavanju samo ispodprosječne, poslušne, bogobojazne automate kao nastavnike. Kakvi učenici mogu izaći iz škola koje potiskuju, kažnjavaju i zapostavljaju logičko mišljenje?
-   Oslobodite škole iz zagrljaja ACLU (Američke udruge za građanske slobode), NEA (Nacionalne udruge za obrazovanje), i drugih koji se trude da se u školama unište disciplina i sposobnost.
-   Bojim se da vi ne shvaćate zemlju u kojoj živite. Ljudi su tu nevjerojatni neznalice i puni su straha. Ne žele tolerirati nikakvu novu ideju…Zar ne shvaćate? Sustav preživljava samo zato što ima neobrazovanu, bogobojaznu populaciju. Postoji razlog zašto su mnogi (obrazovani ljudi) nezaposleni.
-   Ponekad se od mene traži da objasnim tehnološka pitanja zaposlenicima u Kongresu. Vjerujte mi, u ovoj zemlji postoji problem sa znanstvenim obrazovanjem.

Ne postoji jedno rješenje problema znanstvene nepismenosti - ili, nepismenosti u matematici, povijesti, engleskom, zemljopisu, i mnogim drugim vještinama koje su potrebne našem društvu. Odgovornosti su podijeljene - između roditelja, glasača, lokalnih školskih odbora, medija, nastavnika, činovnika, federalnih, državnih i lokalnih vlasti, plus - naravno - samih učenika. Na svakoj razini nastavnici se žale da problemi leže u ranijim razredima. A učitelji u prvom razredu mogu opravdano očajavati zbog toga što moraju podučavati djecu koja su pothranjena, ili kod kuće nemaju nikakvih knjiga, ili žive u kulturi nasilja u kojoj ne postoji dokolica namijenjena razmišljanju.

Iz vlastitog iskustva znam vrlo dobro koliko dijete može dobiti od roditelja koji barem malo znaju i koji su u stanju predati to svojoj djeci. Čak i mala poboljšanja u obrazovanju, komunikacijskim vještinama i zainteresiranosti za učenje u jednoj generaciji mogu uroditi mnogo većim poboljšanjima u narednoj. O tome mislim svaki put kada čujem pritužbu da školski i fakultetski standardi "opadaju", ili da diploma nije ono što je nekoć bila.

Dorothy Rich, inovativna nastavnica iz Yonkersa, u državi New York, vjeruje da je daleko važnije od specifičnih akademskih predmeta  brušenje ključnih vještina koje ona navodi kao "pouzdanje, ustrajnost, brižnost, timski rad, zdrav razum i sposobnost rješavanja problema." Tome bih ja dodao skeptičko mišljenje i sposobnost čuđenja.

U isto vrijeme, djeca sa posebnim sposobnostima i vještinama trebaju dobiti punu pažnju i ohrabrenje. Ona su nacionalno blago. Dodatni programi za "nadarene" ponekad se napadaju kao "elitistički". Zašto se onda elitizmom ne nazivaju posebni intenzivni treninzi kroz koje prolaze školski natjecatelji u nogometu, baseballu i košarci? Napokon, i u tome sudjeluju samo najtalentiraniji sportaši. Ovdje se radi o samorazarajućem dvostrukom standardu, koji djeluje u cijeloj zemlji.

Problemi javnog obrazovanja u znanosti i drugim predmetima tako su duboki da je lako pasti u očaj i zaključiti da oni nikada neće biti riješeni. Pa opet, postojene ustanove, skrivene u velikim gradovima i malim gradićima koje nam daju razlog za nadu. To su mjesta koja pale iskru, bude zadrijemalu radoznalost i pokreću znanstvenika koji živi u svima nama:

-   Golemi metalni, željezni meteorit pred vama je pun rupa kao švicarski sir. Pokušavate ga dotaknuti. Gladak je i hladan. Pojavljuje vam se misao da je to možda komad drugoga svijeta. Kako je dospio na Zemlju? Što se dogodilo u svemiru da je tako istučen?
-   Slika pokazuje plan osamnaest-stoljetnog Londona, i širenje stravične epidemije kolere. Ljudi u jednoj kući dobivali su je od ljudi iz susjednih kuća. Slijedeći val zaraze unatrag, možete vidjeti gdje je počeo. To je poput igranja detektiva. A kada otkrijete izvor, uočavate da je to mjesto s otvorenom kanalizacijom. Sad vam je jasno da je pitanje života i smrti zašto moderni gradovi imaju odgovarajuće sanitarije. Pomišljate na sve one velegradove, gradiće i sela na svijetu koja to nemaju. Pomišljate da možda postoji jednostavniji, jeftiniji način izgradnje kanalizacijskog sustava…
-   Pužete kroz dugački, krajnje mračni tunel. U njemu su iznenadni zavoji, penjanja i spuštanja. Prolazite kroz šumu pernatih predmeta, perlastih predmeta, velikih čvrstih okruglih predmeta. Zamišljate kako je to biti slijep. Mislite o tome kako se zapravo malo oslanjamo na naš osjet dodira. U mraku i tišini, sami ste sa svojim mislima. Iskustvo je na neki način oslobađajuće…
-   Ispitujete detaljnu rekonstrukciju procesije svećenika koji se penju na jedan od velikih sumerskih zigurata, ili ulaze u veličanstveno oslikanu grobnicu u Dolini kraljeva u drevnom Egiptu, ili u kuću u antičkom Rimu, ili u ulicu prirodne veličine koja potječe iz nekog malog suvremenog američkog gradića. Mislite na sve te civilizacije, tako različite od vaše, kako bi bilo da ste u njima rođeni i kako bi o njima mislili kao o nečemu potpuno prirodnom, i kako biste mislili da je naše društvo - da vam je netko nekako o njemu ispričao - čudno…
-   Stišćete kapaljku i kapljica močvarne vode kaplje na okno mikroskopa. Gledate kroz mikroskop: kapljica je puna života, neobičnih bića koja plivaju, pužu, poskakuju; tu se odvijaju drame proganjanja i bježanja, trijumfi i tragedije. Ovo je svijet koju napučuju bića daleko egzotična nego što su ona u znanstveno-fantastičnom filmu…
-   Sjedite u kinu, i nađete se unutar glave nekog jedanaestgodišnjeg djčaka. Gledate kroz njegove oči. Prolazite kroz njegove uobičajene dnevne krize: srećete nametljive dječake koji ga vrijeđaju (bullies), autoritarne odrasle osobe, djevojčice koje mu se sviđaju. Čujete glas u njegovoj glavi. Vidite njegove neurološke i hormonalne odgovore na socijalnu sredinu u kojoj se nalazi. I počinjete se pitati kako vi funkcionirate iznutra…
-   Slijedeći jednostavne upute, utipkavate komande. Kako će Zemlja izgledati nastavimo li sagorijevati ugljen, naftu i plin, i udvostručimo količinu ugljičnog dioksida u atmosferi? Koliko će biti toplije? Koliko ćemo otopiti polarnog leda? Koliko će se zbog toga podići razina oceana? Zašto ulijevamo toliko ugljičnog dioksida u atmosferu? Što bi se dogodilo kada bismo dodati pet puta više ugljičnog dioksida u atmosferu? Isto tako, kako itko može znati kakva će biti buduća klima? To vas navodi na razmišljanje…

U mom djetinjstvu, odveli su me u Američki prirodoslovni muzej u New Yorku. Bio sam fasciniran dioramama - realističnim prikazima životinja u njihovim staništima širom svijeta. Pingvini na mutno osvijetljenom Antarktičkom ledu; okapi u jarkoj afričkoj stepi; obitelj gorila, među kojima se mužjak udarao u grudi, na sjenovitoj šumskoj čistini; američki gizli kako stoji na svojim stražnjim nogama, visok tri i pol do četiri metra, i gleda me ravno u oči. Ovo su bile trodimenzionalne zamrznute sličice, koje je uhvatio neki duh iz svjetiljke (…) Da li se grizli malo poslije pokrenuo? Da li je gorila zatreptao? Može li se duh vratiti, otčarati životinje, i dopustiti ovom veličanstvenom skupu živih bića da nastave sa svojim životom, razjapljenih čeljusti, a ja da sve to gledam?

Djeca imaju neodoljivu potrebu da dodiruju. U ono doba, najuobičajenije dvije riječi u muzejima su bile "ne diraj". Prije nekoliko desetljeća u prirodoslovnim muzejima nije bilo gotovo ničega što se može primiti, čak niti simulirani bazen s plimom i osekom u kome možete uhvatiti račića i proučiti ga. Stvar najbliža nekom interaktivnom izlošku za koju znam bile su vage u Haydenovom planetariju, jedna za svaki planet. I dok sam na Zemlji težio samo dvadeset kilograma, bilo je nešto utješno u pomisli da bih, kad bih živio na Jupiteru, težio pedeset kila. Ali, nažalost, na Mjesecu bih težio samo tri i pol kile; izgledalo je kao da bih na Mjesecu jedva postojao.

Danas se djecu ohrabruje da diraju, da vire, da prolaze kroz razgranato stablo pitanja i odgovora na računalu, ili da stvaraju čudne zvukove i vide kako izgledaju zvučni valovi. Čak i djeca koja je shvate sve na izložbi, ili koja čak ne shvate glavnu poruku izložbe, obično izvuku nešto vrijednoga. Otiđite u te muzeje i zapanjit će vas široko otvorene oči pune čuđenja, djeca koja jure od izloška do izloška, s trijumfalnim smiješkom otkrića. Ovi muzeji su strašno popularni. Njih posjeti godine gotovo isto toliko posjetitelja koliko ljudi ode na profesionalne utakmice baseballa, košarke i nogometa  zajedno.

Ove izložbe ne mogu zamijeniti poduku u školi ili kod kuće, ali one razbuđuju i uzbuđuju. Veliki prirodoslovni muzej može potaknuti dijete da pročita knjigu, upiše neki fakultativni program, ili da se vrati ponovno u muzej da bi se angažirao u procesu otkrivanja - i, najvažnije, da nauči metodu znanstvenog mišljenja.

Druga veličanstvena stvar u mnogim modernim prirodoslovnim muzejima je kino-dvorana koja pokazuje IMAX ili OMNIMAX filmove. U nekim slučajevima filmsko platno je visoko poput deseterokatnice i omata se oko vas. Smithsonianov nacionalni muzej za zrakoplovstvo i svemirske letove, najpopularniji muzej na Zemlji, u svojoj je kino dvorani Langley premijerno izveo neke među najboljima od ovih filmova. Kad gledam film Letjeti uvijek me nešto stegne u grlu, čak i nakon pet ili šest gledanja. Vidio sam religijske vođe mnogih vjeroispovijesti kako gledaju Plavi planet i preobraćaju se na licu mjesta, shvaćajući potrebu da se zaštiti Zemljin okoliš.

Nije svaka izložba i prirodoslovni muzej egzemplaran. Nekolicina njih su još uvijek reklame za tvrtke koje su dale novac kako bi na taj način promovirale svoje proizvode - i gdje se pokazuje, npr, kako funkcionira automobilski motor, ili koje je fosilno gorivo "čišće" u usporedbi s drugima. Previše muzeja koji tvrde da su prirodoznanstveni zapravo su tehnički ili medicinski. Previše izložbi o biologiji još se uvijek boji spomenuti ključnu ideju moderne biologije: evoluciju. Bića se "razvijaju" ili "pojavljuju" ali nikad ne evoluiraju. Potcjenjuje se važnost nepostojanja ljudskih ostataka u dubokim fosilnim nalazištima. Ne pokazuje nam se anatomska i DNK srodnost između ljudi i čimpanzi i gorila. Ništa se ne izlaže o kompleksnim organskim molekulama u svemiru i na drugim planetima, niti o pokusima koji pokazuju kako se tvar života oblikuje u izvanredno velikim brojevima u poznatim atmosferama drugih svjetova i u pretpostavljenoj atmosferi rane Zemlje. Značajna iznimka: Smithsonianov Prirodoslovni muzej je jednom imao nezaboravnu izložbu o evoluciji. Ona je počinjala s dva žohara u modernoj kuhinji s otvorenim kutijama žitarica i druge hrane. Nakon što su nekoliko tjedana bili ostavljeni nasamo žohari su zakrčili prostoriju u ogromnim količinama, natječući se za malo hrane koja je sad bila na raspolaganju. Tako je postala kristalno jasna dugoročna nasljedna prednost koju su malo bolje prilagođeni žohari imali pred svojim suparnicima. Isto tako, mnogi planetariji se još uvijek bave prikazivanjem sazvježđa, dok bi bilo bolje da pokazuju putovanje na druge planete, ili ocrtavaju evoluciju galaktika, zvijezda i planeta. Oni također uvijek imaju usred prostorije vidljivi projektor, nalik na kukca, koji oduzima realističnost prikazu neba.

Možda najveća muzejska izložba uopće se ne može vidjeti. Ona nema doma: George Awad je jedan od vodećih proizvođača arhitekturalnih modela u Americi, specijaliziran za nebodere. On je također predani izučavatelj astronomije koji je napravio spektakularni model Svemira. Počinjući s prozaičnom scenom na Zemlji, nakon koje slijedi shema koju su zamislili dizajneri Charles i Ray Eames, on progresivno nastavlja - po faktoru deset - pokazivati Zemlju, Sunčev sustav, Mliječnu stazu i cijeli Svemir. Svako astronomsko tijelo je prikazano precizno u svakom detalju. U njima se možete izgubiti. To je jedno od najboljih oruđa za koje znam uz čiju pomoć je moguće djeci objasniti veličinu i narav Svemira. Isaac Asimov ga je opisao kao "najmaštovitiji prikaz svemira koji sam ikada vidio, ili mogao zamisliti. Kroz njega bih mogao lutati satima, otkrivajući na svakom uglu nešto novo što prije nisam vidio." Verzije tog modela trebale bi postojati širom zemlje - da bi uzburkale maštu, da bi nadahnule ili podučile. Ali umjesto toga, g. Awad ne može dati ovaj izložak niti jednom od glavnih prirodoslovnih muzeja u zemlji. Niti jedan mu ne želi posvetiti potrebni prostor. Dok ovo pišem, on je još uvijek zaboravljen, spremljen u nekom skladištu.

Stanovništvo mog grada Ithaca u državi New York, udvostručuje se na pedeset tisuća tijekom nastavne godine na Sveučilištu Cornell i Fakultetu Ithaca. Etnički raznovrstan grad, okružen poljoprivrednim područjem, on je poput mnogih gradova na sjeveroistoku SADa trpio zbog propadanja svoje proizvodne baze, stvorene u devetnaestom stoljeću. Polovica djece u osnovnoj školi Beverly J. Martin, u koju ide naša kćerka, živi ispod razine siromaštva. To su djeca zbog koje su najviše brinule dvije dobrovoljne nastavnice prirodnih predmeta, Debbie Levin i Ilma Levine. Nije im se činilo pošteno da za neku djecu, recimo onu sveučilišnih nastavnika, čak niti nebo nije granica. Drugima je bio zatvoren pristup oslobađajućoj sili znanstvenog obrazovanja. Počevši od šezdesetih, one su počele odlaziti redovito u školu, vukući za sobom prijenosna knjižnička kolica, natovarena s kućnim kemikalijama i ostalim poznatim prdmetima, da bi otkrile nešto od čarolije znanosti. One su sanjale o tome da će stvoriti mjesto gdje bi djeca mogla dolaziti, i dobiti osobni, opipljivi osjećaj znanosti.

1983. Levin i Levine objavile su mali oglas u lokalnim novinama pozivajući građanstvo da raspravlja o toj ideji. Pojavilo se pedeset ljudi. Iz te skupine nastao je prvi upravni odbor Znanstvenog centra. Za godinu dana osigurali su izložbeni prostor na prvom katu neiznajmljene poslovne zgrade. Kada je vlasnik pronašao najmoprimca koji je bio voljan plaćati, punoglavci i lakmus-papir su se spakirali ponovno i bili preneseni u drugi prazni dućan.

Uslijedila su i druga preseljenja, sve dok jedan stanovnik Ithace, Bob Leathers, svjetski poznati arhitekt za oblikovanje inovativnih općinskih igrališta, nije nacrtao i darovao planove za trajni Znanstveni centar. Donacije lokalnih tvrki osigurale su dovoljno novca da se kupi napušteno gradsko zemljište, i potom unajmi izvršni direktor, Charles Tratumann, civilni inženejr s Cornella. On i Leathers otputovali su na godišnji sastanak Nacionalne udruge građevinara u Atlanti. Trautmann prepričava kako su tamo ispričali priču o "gradiću koji žudi za tim da preuzme odgovornost za obrazovanje svoje djece i koji je već osigurao donacije mnogih ključnih potrepština kao što su prozori, stropni prozori i drvna građa".

Prije no što će početi graditi, morala je biti srušena stara crpna stanica koja se nalazila na gradilištu. Angažirani su studenti s fakulteta. Sa šljemovima i čekićima, radosno su demolirali to mjesto. "Ovo što sad radimo je nešto" rekli su "zbog čega inače nastradamo". Za dva dana, uklonili su dvjesto tona otpada.

Ono što je uslijedilo bile su slike pravo iz one Amerike za koju se mnogi od nas bojimo da je nestala. U tradiciji pionirske gradnje sjenika, građani - zidari, liječnici, tesari, sveučilišni profesori, vodoinstalateri, farmeri, vrlo mladi i vrlo stari - svi su zasukali rukave da bi izgradili Znanstveni centar.

"Održavali smo stalni sedmodnevni raspored" kaže Trautmann "tako da svatko može pomoći u bilo koje vrijeme. Svatko je dobio posao. Iskusni dobrovoljci su gradili stepenice, stavljali tapisone i pločice, i ugrađivali prozore. Drugi su bojali, zabijali čavle i donosili materijal." Oko dvije tisuće dvjesto ljudi iz grada darovali je više od četrdeset tisuća radnih sati. Oko deset posto građevinskog posla obavili su ljudi osuđeni na manje zatvorske kazne; odlučili su da će radije učiniti nešto za grad nego da besposleni sjede u zatvoru. Deset mjeseci kasnije, Ithaca je imala jedini prirodoslovni muzej na svijetu koji su izgradili sami građani.

Između sedamdesetpet interaktivni izložaka koji naglašavaju i procese i načela znanosti jesu: Magicam, mikroskop koji posjetitelji mogu koristiti da na obojenom monitoru vide, a potom i fotografiraju, bilo koji predmet uvećan četrdeset puta. Potom, jedinu javnu vezu sa satelitskom Nacionalnom mrežu za otkrivanje grmljavina; walk-in kamera veličine 1,80 x2,70 m; fosilni rudokop od lokalnog škriljevca gdje posjetitelji mogu tragati za fosilima starim 380 milijuna godina i zadržati ono što nađu; boa dugačka 2 i pol metra po imenu "Piko"; i izvanredni niz drugih pokusa, računala i aktivnosti.

Tamo još uvijek možete naći Levinovu i Levineovu, dobrovoljke s punim radnim vremenom koje podučavaju građane i znanstvenike budućnosti. Zaklada DeWitt Wallace - Reader s Digest financiraju i proširuju njihov san da se dosegnu djeca kojima bi inače njihovo urođeno pravo na znanost bilo oduzeto. Kroz program ove Zaklade Youth-ALIVE, za mlade djevojke i dječake iz Ithace osiguran je intenzivni mentorski rad da bi se razvile njihove znanstvene vještine, i da bi ih se podučilo kako se razrješavaju konflikti i zapošljava.

Levinova i Levineova misle da znanost treba pripadati svima. Njihov grad se s time složio i odlučio ostvariti taj san. U prvoj godini Znanstvenog centra, došlo je pedesetpet tisuća ljudi iz svih pedeset država SADa i iz drugih šezdeset zemalja. Nije loše za mali grad. Navodi vas da se pitate što bi još mogli napraviti kada bismo radili zajedno za bolju budućnost naše djece.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Put k slobodi

Ne treba vjerovati mnoštvu koje kaže da samo slobodni ljudi trebaju biti obrazovani, nego je bolje vjerovati filozofima (slušati filozofe)  koji kažu da su samo obrazovani ljudi slobodni.
Epiktet, rimski filozof i bivši rob, Rasprave

Frederick Bailey je bio rob. Kao dječak u Marylandu dvadesetih godina devetnaestog stoljeća, nije imao ni majke niti oca da se brinu o njemu. ("Uobičajeno je…kasnije je pisao…odvajati djecu od majki…prije no što djete napuni dvanaest mjeseci"). Bio je jedno od bezbrojnih milijuna robovske djece čiji su realistični izgledi na dostojan život bili ništavni.

Ono što je Bailey vidio i doživio odrastajući, obilježilo ga je zauvijek: "Često sam se budio u zoru zbog užasnih krikova moje tetke, koju je nadzornik vezivao za gredu i bičevao po golim leđima sve dok doslovce nije bila okupana u krvi…Od izlaza do zalaza sunca on je psovao, bjesnio, šamarao i udarao robove na polju…Čini se da je uživao pokazivati svoje zlobno barbarstvo."

Na imanjima i u crkvama, u sudnicama i državnim uredima, robovima se utuvljivalo u glavu da su nasljedno manje vrijedna bića, da je Bog želio da žive u bijedi. Biblija, kao što su to potvrđivali bezbrojni ulomci, dopušta ropstvo. Na taj način se ova "naročita institucija" održavala unatoč svojoj čudovišnoj naravi - što su morali opazati čak i njeni zagovornici.

Postojalo je znakovito pravilo: robovi su morali ostati nepismeni. Na predratnom Jugu, bijelci koji su učili roba čitati bili su okrutno kažnjeni. "Da bi stvorili zadovoljnog roba" kasnije je pisao Bailey "morate ga naučiti da ne misli. Nužno je pomračiti njegov moralni i mentalni vid, i koliko je to moguće, uništiti njegovu moć razmišljanja." Zbog toga su robovlasnici morali kontrolirati što robovi čuju, vide i misle. Zbog toga su čitanje i kritično mišljenje opasni, zapravo subverzivni, u nepravednom društvu.

Sada zamislite Fredericka Baileya 1828 - desetogodišnje afro-američko dijete, roba, bez ikakvih zakonskih prava, odavno otrgnuto iz majčinih ruku, prodano daleko od razasutih ostataka svoje brojne obitelji, kao da je tele ili poni, odvedeno u nepoznatu kuću u stranom gradu Baltimoreu, i osuđenog na mukotrpni život bez izgleda na izbavljenje.

Bailey je poslan da radi za kapetana Hugha Aulda i njegovu ženu Sophiju, preseljen s plantaže u gradsku vrevu, s poljskih zadaća na kućne poslove. U novoj okolini, svakog je dana nailazio na slova, knjige i ljude koji su znali čitati. Otkrio je nešto što je nazvao "ova zagonetka" čitanja: da postoji veza između slova na stranici i kretanja čitateljevih usni, korelacija, gotovo jedan-naspram-jedan, između crnih črčkarija i izgovorenih glasova. Uvijek iznova, učio je iz Websterove početnice mladoga Tommyja Aulda. pamtio je slova alfabeta. Pokušavao je shvatiti koje stoji za koji glas. Kasnije je zamolio Sophiju Auld da mu pomogne učiti. Zadivljena inteligencijom i predanošću dječaka, i možda neupoznata s zabranom, ona  je pristala.

U trenutku kada je Frederick već znao sricati riječi od tri i četiri slova, kapetan Auld je otkrio što se događa. Bijesan, naredio je Sophiji da prestane. U Frederickovoj prisutnosti objasnio je:

Da crnac ne smije znati ništa do slušati svog gospodara - činiti ono što mu se naredi. Učenje bi pokvarilo i najboljeg crnca na svijetu. Ako naučiš crnca da čita, nećeš ga moći zadržati. To će ga zauvijek onesposobiti da bude rob.

Auld je tako grdio Sophiju, kao da Frederick Bailey nije bio u sobi, ili kao da je komad drveta.
Ali, Auld je otkrio Baileyu veliku tajnu: "Sada sam shvatio…u čemu je moć bijelog čovjeka da porobi crnog. Od tog časa, shvatio sam gdje leži put iz ropstva u slobodu."

Bez dalje pomoći od sada pokorne i uplašene Sophije Auld, Frederick je pronašao način da nastavi učiti čitati, između ostalog i prikradajući se bijeloj djeci na ulicama. A potom je počeo učiti i druge robove: "Njihovi umovi su bili izgladnjeli…Bili su zatočeni u duhovnoj tami. Učio sam ih, jer je to bila radost za moju dušu."
Znanje čitanja igralo je ključnu ulogu u njegovu bijegu. Bailey je pobjegao u Novu Englesku, gdje je ropstvo bilo nezakonito a crni ljudi su bili slobodni. Promijenio je svoje ime u Frederick Douglass (prema liku iz romana Gospodarica jezera Waltera Scotta), zavarao je lovce na ljudske glave koji su slijedili odbjegle robove, i postao jedan od najvećih govornika, pisaca i političkih vođa u američkoj povijesti. Sav svoj život znao je da je pismenost bila put k slobodi.

Devedeset devet posto vremena koje su ljudi proveli na Zemlji, nitko nije znao ni čitati niti pisati. Veliko izum još nije bio otkriven. Izuzev iskustva iz prve ruke, gotovo sve što se znalo prenosilo se od usta do usta. Kao u igri "kineska šaputanja" (pokvarenog telefona), tijekom desetina i stotina naraštaja informacija se polako uništavala i gubila.
Knjige su sve to izmijenile. Knjige, koje se mogu kupiti po maloj cijeni, nam omogućuju da ispitujemo prošlost s velikom preciznošću; da utvrdimo mudrost naše vrste; da razumijemo shvaćanja drugih, i ne samo onih koji su na vlasti; da razmišljamo - s najboljim učiteljima - o uvidima, mukotrpno izlučenim iz Prirode, najvećih umova koji su ikada postojali, na cijelom planetu i u cijeloj povijesti. Knjige nam dopuštaju da odavno umrli ljudi govori u našim glavama. Knjige nas mogu posvuda pratiti. Knjige su strpljive kada shvaćamo polako, omogućuju nam da teška mjesta pročitamo onoliko puta koliko želimo, i nikada ne kritiziraju naše promašaje. Knjige su ključ razumijevanja svijeta i sudjelovanja u demokratskom društvu.

Prema nekim standardima, Afro-Amerikanci su izvanredno napredovali u pismenosti od vremena Emancipacije. 1860, procjenjuje se, samo je pet posto Afro-Amerikanaca znalo čitati i pisati. Do 1890, prema američkom popisu, smatralo se da ih je pismeno  tridesetdevet posto; a 1969. devedesetšest posto. Između 1940. i 1992. udio Afro-Amerikanaca koji su završili srednju školu porastao je od sedam posto na osamdesetdva posto. Ali, može se pitati o kvaliteti tog obrazovanja, i standardima pismenosti koja se ispituje. Ova pitanja se odnose na svaku etničku skupinu.

Nacionalno istraživanje koje je provelo Ministarstvo obrazovanja SAD, ocrtava sliku zemlje s više od četrdeset milijuna jedva pismenih odraslih ljudi. Druge procjene su mnogo gore. Pismenost mlađih odraslih ljudi dramatično je opala u posljednjem desetljeću. Samo tri do četiri posto stanovništva postiže najvišu od pet razina čitanja (gotovo svatko u ovoj skupini je pohađao fakultet). Golema većina uopće ne zna kako loše čita.

Samo četiri posto onih na najvišoj čitateljskoj razini spada u siromašne, dok među onima koji su na najnižoj čitateljskoj razini među siromašne spada četrdeset tri posto. Premda to nije jedini faktor, naravno, općenito se može reći da što bolje čitaš to bolje zarađuješ - prosječno oko 12 000 USD godišnje ako netko pripada najnižim čitateljskim razinama, a prosječno 34 000 USD godišnje pripada li najvišim čitateljskim razinama. Čini se da je to nužni, ako ne i dovoljni, razlog za posao na kome se dobro zarađuje. A vjerojatnije je da će netko završiti u zatvoru ako je nepismen ili jedva pismen. (Evaluirajući ove činjenice, moramo biti pažljivi da nepravilno ne deduciramo uzročnost tamo gdje smo zapazili korelaciju).
Također, jedva pismeni siromašniji ljudi ne razumiju izborne procedure koje bi mogle pomoći i njima i njihovoj djeci, i u zapanjujuće velikom broju uopće ne izlaze na glasovanje. Ovo djeluje tako da potkopava demokraciju u njenim korijenima.

Ako je Frederick Douglass kao dijete-rob mogao sam sebe opismeniti i stvoriti od sebe velikog čovjeka, zašto bi itko u naše prosvjećenije doba ostao nepismen i nesposoban čitati? Pa, stvar nije baš tako jednostavna, djelomice i zbog toga što je malo nas toliko izuzetno i hrabro kao što je bio Frederick Douglass, ali i zbog drugih važnih razloga.

Ako rastete u domu gdje postoje knjige, gdje vam se čita, gdje roditelji, braća, tetke, ujaci i bratići čitaju zbog vlastitog užitka, naravno da ćete i vi naučiti čitati. Ali, ako nitko vama blizak ne uživa u čitanju, gdje su dokazi da je to nešto vrijedno napora? Ako je kvaliteta obrazovanja koje vam je dostupno neadekvatna, ako vas uče mehaničkom memoriranju a ne tome kako da mislite, ako sadržaj onoga što su vam prvo dali da čitate dolazi iz vama gotovo strane kulture, pismenost za vas može postati tvrd orah.

Jer, morate usvojiti, tako da vam to postane druga priroda, brojna velika i mala slova, simbole i interpunkcijske znakove, upamtiti kako se pišu tisuće riječi, i to jednu po jednu; morate se prilagoditi nizu krutih i proizvoljnih gramatičkih pravila. Ako ste zaokupljeni nedostatkom osnovne obiteljske podrške ili ste uronjeni u burno more srdžbe, nemara, iskorištavanja, opasnosti i samoprezira, možda ćete zaključiti da čitanje iziskuje previše rada i jednostavno nije vrijedno te muke. Ako neprestance primate poruku da ste preglupi za učenje (ili, što je funkcionalni ekvivalent, da ste prepametni a da biste trebali učiti) i ako nema nikoga tko bi se tome suprotstavio, vrlo ćete vjerojatno prihvatiti taj štetni savjet. Uvijek će postojati neka djeca - poput Fredericka Baileya - koja se ne povinuju zakonu vjerojatnosti. Ali, mnoga mu se povinuju.

Ali, iznad svega toga, postoji još jedan posebno podmukao put na kome, ako ste siromašni, možete doživjeti još jedan udar protiv sebe u vašem naporu da čitate - pa čak i da mislite.

Ann Druyan i ja dolazimo iz obitelji koje su upoznale mučno siromaštvo. Ali, naši roditelji su bili strastveni čitači. Jedna od naših baka je naučila čitati jer je njen otac, jednostavan seljak, za tu uslugu zamijenio vreću luka s putujućim učiteljem. Čitala je sljedećih sto godina. Newyorške javne škole utuvile su našim roditeljima teoriju osobne higijene i bacila. Oni su slijedili pravila o prehrani djece koja je preporučalo Ministarstvo poljoprivrede SADa, baš kao da su im uručena ravno sa Sinaja. Knjiga naše vlade o dječjem zdravlju neprestance se lijepila jer su joj stalno ispadale stranice. Rubovi su joj bili pohabani. Ključni savjeti su bili potcrtani. Nju su konzultirali u svakoj zdravstvenoj krizi. Nakon nekog vremena moji roditelji su prestali pušiti - što je bilo jedno od malobrojnih zadovoljstava koje im je bilo na raspolaganju u godinama depresije - tako da bi njihovo dijete moglo dobivati vitaminske i mineralne dodatke hrani. Ann i ja smo bili vrlo sretni.

Novija istraživanja pokazuju da mnoga djeca koja nemaju dostatnu prehranu završavaju s umanjenim kapacitetom za shvaćanje i učenje (tzv. kognitivni hendikep). Djeca ne moraju umirati od gladi da bi do toga došlo. Čak i blaga pothranjenost, ona najobičnije vrste koja je proširena među siromašnim ljudima Amerike, može dovesti do toga. Ovo se može desiti i prije no što se dijete rodi (ako majka ne jede dovoljno), za vrijeme prvih godina života ili u kasnijoj dječjoj dobi. Kada nema dovoljno hrane, tijelo mora odlučiti kako će iskoristiti ograničene hranjive tvari koje su mu na raspolaganju. Preživljavanje dolazi prvo. Rast dolazi kasnije. U ovoj prehrambenoj trijaži, čini se da je tijelo obvezatno da učenje stavi na zadnje mjesto. Bolje biti glup i živ, prosuđuje ono, nego pametan i mrtav.

Umjesto da pokazuju entuzijazam, žeđ za učenjem kao što to pokazuje većina zdrave djece, pothranjeno dijete postaje nezainteresirano, apatično, nekomunikativno. Ozbiljnija pothranjenost dovodi do niže tjelesne težine pri rođenju i, u najekstremnijim slučajevima, do manjeg volumena mozga. Pa ipak, čak i dijete koje djeluje savršeno zdravo ali nema dovoljno, recimo, željeza, patit će od trenutnog umanjivanja sposobnosti za koncentraciju. Anemija uzrokovana pomanjkanjem željeza zahvaća gotovo četvrtinu sve siromašne djece u Americi; ona napada sposobnost održavanja pažnje u djece, i može imati posljedice koje će sezati sve do odrasle dobi.

Ono što se nekoć smatralo relativno blagom pothranjenošću, sada se smatra da je potencijalno povezano s doživotnim kognitivnim hendikepom. Djeca koja su pothranjena, čak i u kraćem vremenskom razdoblju, imaju umanjen kapacitet za učenje. A milijuni američke djece su gladni svakoga tjedna. Otrovanje olovom, koje je endemično u siromašnim gradskim četvrtima, također uzrokuje ozbiljne poremećaje učenja. Po mnogim kriterijima, siromaštvo u Americi uporno se širi sve od ranih osamdesetih godina. Gotovo četvrtina američke djece danas živi u siromaštvu - što je najviši udio dječjeg siromaštva u industrijskom svijetu. Prema jednoj procjeni, samo između 1980. i 1985. više je američke novorođenčadi i djece umrlo od bolesti koja se mogla spriječiti, slabe prehrane i drugih posljedica teškog siromaštva, nego li što je Amerikanaca poginulo u bitkama tijekom Vijetnamskog rata.

Neki programi koji su mudro uspostavljeni na federalnim ili državnim razinama u Americi odnose se na pothranjenost. Posebni dodatni prehrambeni program za žene, novorođenčad i djecu (WIC), programi doručka i ručka u školi, Ljetni prehrambeni program - svi su se pokazali učinkovitima, premda nisu doprli do svim kojima su potrebni. Tako bogata zemlja bi stvarno trebala biti u stanju da osigura dovoljno hrane za svu svoju djecu.

Neki pogubni učinci pothranjenosti mogu se spriječiti; terapija željezom može primjerice popraviti neke posljedice anemije uzrokovane pomanjkanjem željeza. Ali, ne može se sva šteta ispraviti. Disleksija - razni poremećaji koji ometaju sposobnost čitanja - mogu zahvatiti petnaest posto populacije ili više, i bogatih i siromašnih. Njeni uzroci (biološki, psihološki ili ekološki) često se ne mogu odrediti. Ali, danas postoje metode koje mnogima s disleksijom mogu pomoći da nauče čitati.

Nitko ne bi smio ostati nepismen zato što mu nije bilo dostupno obrazovanje. Ali, postoje mnoge američke škole u kojima se čitanje podučava kao mučni i nevoljki izlet među hijeroglife neke nepoznate civilizacije; i mnoge učionice u kojima se ne može naći niti jedna knjiga. Nažalost, potražnja za tečajevima za opismenjavanje odraslih daleko nadilazi ponudu. Vrlo kvalitetni rani edukacijski programi, poput programa Head Start, mogu biti izvanredno uspješni u pripremi djece za čitanje. Ali Head Start dopire samo do trećine ili četvrtine predškolske djece, a mnogi su programi bili oslabljeni zbog ukidanja financiranja. Dok ovo pišem, oni, kao i prehrambeni programi koje sam spomenuo, ponovno su napadnuti od strane Kongresa.

Head Start je bio kritiziran 1994. u knjizi Zvonolika krivulja Ricnarda J. Herrnsteina i Charlesa Murraya. Njihovu argumentaciju je ocrtao Gerald Coles sa Sveučilišta Rochester na ovaj način:

Prvo, nedostatno financiraj program za siromašnu djecu, onda zaniječi da je postignut bilo kakav uspjeh u usporedbi s golemim preprekama, i naposljetku zaključi da program mora biti eliminiran zato jer su djeca intelektualno inferiorna.

Knjiga, koja je s iznenađujućom pažnjom prihvaćena u medijima, zaključuje da između bijelaca i crne rase postoji hereditarni jaz koji je nemoguće umanjiti - a iznosi oko deset do petnaest poena na testovima inteligencije. U prikazu, psiholog Leon J. Kamin zaključuje da "autori nikako nisu u stanju razlikovati između korelacije i uzročnosti" - što je jedna od grešaka iz našeg pribora za otkrivanje gluposti.

Nacionalni Centar za obiteljsku pismenost, sa sjedištem u Louisvilleu, Kentucky, bavi se ostvarivanjem programa namijenjenih obiteljima s malim prihodima, u kojima čitati uče i djeca i roditelji. On se odvija ovako: dijete staro tri do četiri godine ide u školu tri  dana u tjednu zajedno s roditeljem, ili možda djedom, bakom ili starateljem. Dok odrasli provode jutro učeći osnovne školske vještine, dijete je u razredu za predškolce. Roditelj i dijete se susreću na ručku i onda "uče kako da uče zajedno" tijekom poslijepodneva.

Proučavanje četrnaest takovih programa u tri države otkrilo je: (1) da premda su djeca sudionici programa u predškolskoj dobi bila obilježena kao pripadnici rizične skupine za budući uspjeh u školi, samo deset posto njih su učitelji uistinu obilježili kao takve kasnije u osnovnoj školi (2) Više od devedeset posto djece sudionika programa njihovi učitelji su ocijenili kao djecu motiviranu da uče (3) Niti jedno od djece iz programa nije ponovilo niti jedan razred osnovne škole.

Razvoj roditelja nije bio manje dramatičan. Kada su zamoljeni da opišu na koji su im se način životi promijenili, kao posljedica programa za obiteljsku pismenost, tipični odgovori su navodili uvećano samopouzdanje (kod gotovo svakog sudionika), samokontrolu, prolaz na ispitima u večernjoj školi, upis na višu školu ili fakutlet, novi posao, i mnogo bolje odnose s vlastitom djecom. Djeca su opisivana kao poslušnija prema roditeljima, željna učenja i - u nekim slučajevima po prvi put - puna nade u budućnost. Takvi programi se mogu koristiti i u višim razredima za učenje matematike, prirodnih znanosti i mnogo čega drugog.

Tirani i autokrati su uvijek shvaćali da su pismenost, učenje, knjige i novine potencijalno opasni. Oni u glave podanika mogu staviti neovisne ili čak buntovničke ideje. Britanski kraljevski upravitelj kolonije Virginije pisao je 1671:

Hvala Bogu da nema slobodnih škola ni tiska; i nadam se da ih neće biti ni sljedećih sto godina; jer, učenje donosi neposluh, herezu, i sekte na svijet, a tisak ih proširuje i kleveće i najbolju vlast. Neka nas Bog sačuva obojega!

Ali, američki kolonisti, shvaćajući gdje je sloboda, nisu htjeli čuti za to.

U svojim ranim godinama, Sjedinjene Države su se hvalile s jednom od najviših - možda i najvišom - stopom pismenosti na svijetu. (Naravno, robovi i žene se nisu brojali u to doba). Već 1635. postojale su javne škole u Massachussettsu, a do 1647. obvezatno školstvo u svim gradovima u kojima je bilo više od pedeset "domaćinstava". U sljedećih stotinu pedeset godina, obrazovna se demokracija proširila po cijeloj zemlji. Politički teoretičari su dolazili iz drugih zemalja da vide to svjetsko čudo: veliki broj običnih radnih ljudi koji znaju čitati i pisati. Američka odanost obrazovanju sviju poticala je otkrića i izume, živi demokratski proces, i socijalnu vertikalnu mobilnost koja je pokretala ekonomsku vitalnost nacije.
Danas, Sjedinjene Države nisu svjetski lider pismenosti. Mnogi od onih koji se smatraju pismenim ne znaju čitati niti razumiju najjednostavnije štivo - mnogo manje od udžbenika za šesti razred, upute za rukovanje, autobusni prometni raspored, ugovor o hipoteci, ili upute za glasovanje. A današnji udžbenici za šesti razred su mnogo manje zahtjevni od onih otprije nekoliko desetljeća, dok su zahtjevi za pismenošću na radnom mjestu postali zahtjevniji no ikada.

Jaram siromaštva, neznanja, beznađa i slabog samopouzdanja plete mrežu neke vrste trajnog stroja za stvaranje poraza koji uništava snove uzastopnih naraštaja. Mi svi plaćamo cijenu njegovog održavanja. Nepismenost je njegov motor.

Čak i ako su naša srca otvrdnula na stid i bijedu koju doživljavaju žrtve, cijena nepismenosti za sve druge je visoka - to je cijena medicinskih troškova i hospitalizacije, cijena kriminala i zatvora, cijena specijalnih obrazovnih ustanova, cijena niske produktivnosti i gubitka potencijalno sjajnih umova koji su mogli pomoći riješiti dileme koje nas opsjedaju.

Frederick Douglass nas je naučio da je pismenost put koji vodi iz ropstva u slobodu. Postoje mnoge vrste ropstva i mnoge vrste slobode. Ali, čitanje je još uvijek put.




Frederick Douglass nakon bijega

Kada je imao jedva dvadeset, pobjegao je u slobodu. Smjestio se u New Bedfordu sa svojom ženom Annom Murray, i radio kao obični radnik (common labourer). Četiri godine kasnije Douglass je bio pozvan da se obrati na jednom skupu. U to doba na Sjeveru nije bilo neobično čuti najveće govornike tog vremena - to jest, bijele - kako napadaju ropstvo. Ali, čak i mnogi među onima koji su se suprotstavljali ropstvu mislili su o samim robovima kao o nižim bićima. Navečer, 16. kolovoza 1841, na malom otočiću Nanutcketu, članovi većinski kvekerske Massachussettske protu-ropske udruge naćulili su uši da čuju nešto novo: glas podignut protiv ropstva, ali koji je pripadao nekome tko je iskusio ropstvo kroz vlastito gorko iskustvo.

Sama njegova pojava i ponašanje uništavali su tada prevladavajući mit o "prirodnoj servilnosti" Afro-Amerikanaca. Prema svim izvještajima njegova elokventna analiza zala ropstva bila je jedan od najsjajnijih nastupnih govora u povijesti američkog govorništva. William Lloyd Garrison, vodeći abolicionist onoga doba, sjedio je u prvom redu. Kada je Douglass završio svoj govor, Garrison je ustao, okrenuo se zapanjenoj publici i izazvao ih povikom: "Jeste li slušali stvar, pokretnu imovinu, ili čovjeka?"

"Čovjeka! Čovjeka!"  zagrmila je publika unisono.
"Može li takav čovjek biti rob u kršćanskoj zemlji?" povikao je Garrison.
"Ne! Ne!"    uzvratili su slušatelji.

I još glasnije, Garrison je zapitao: "Treba li takav čovjek ikada biti vraćen natrag u uzništvo sa slobodnog tla Starog Massachussettsa?"

Sada je gomila bila na nogama, vičući: "Ne! Ne! Ne!"

Nikad se nije vratio u ropstvo. Umjesto toga, kao pisac, urednik i izdavač časopisa, kao govornik u Americi i u inozemstvu, i kao prvi Afro-Amerikanac koji je obnašao visoku savjetničku dužnost u vladi SADa, proveo je ostatak života u borbi za ljudska prava. Tijekom Građanskog rata, bio je savjetnik predsjednika Lincolna. Douglass je uspješno zagovarao naoružavanje bivših robova na strani Sjevera, federalnu odmazdu prema ratnim zarobljenicima iz Konfederacije, kao odgovor na sumarna pogubljenja zarobljenih Afro-Američkih vojnika, i slobodu za robove kao glavni cilj rata.

Mnoga njegova mišljenja su bila nemilosrdna, i smišljena za pridobivanje prijatelja na visokim položajima:

Bez oklijevanja tvrdim da je religija Juga puko pokrivalo za najužasnije zločine - opravdanje najstrašnijeg barbarstva, da posvećuje najgroznije prevare, i da je tamni zaklon pod kojim najmračnija, najiskvarenija, najgrublja i najpaklenskija djela robovlasnika nalaze najsnažniju zaštitu. Kada bih ponovno bio stjeran u lance ropstva, uz to ropstvo smatrao bih da je najveći jad koji me snašao padanje u ropstvo religioznog gospodara…Mrzim iskvareno, robovlasničko, pristrano i hipokritsko kršćanstvo ove zemlje, koje se bavi bičevanjem žena i pljačkanjem kolijevki.

U usporedbi s nekim od religijski nadahnutih rasističkih govora onog i kasnijeg vremena, Douglassovi komentari ne izgledaju hiperbolički. "Ropstvo je od Boga" govorilo se u predratnim vremenima. Kao jedan od mnogih prezira vrijednih poslijeratnih primjera, knjiga Charlesa Carrolla Crnac je životinja (izd. American Book and Bible House) podučava svoje pobožne čitatelje da nas "Biblija i božja objava, baš kao i razum, uče da crnci nisu ljudi". U modernijim vremenima neki rasisti još uvijek odbacuju jednostavno svjedočanstvo zapisano u DNK, da sve rase ne samo da su ljudske, nego da ih se gotovo ne može razlikovati, pozivajući se na Bibliju kao na "nepropusni bedem" koji govori čak i protiv preispitivanja ovih dokaza.

Vrijedno je ipak primijetiti da je mnogo abolicionističkog kvasca rođeno i u kršćanskim, posebice kvekerskim, zajednicama Sjevera; da su šezdesetih godina tradicionalno crne Južno-kršćanske crkve igrale ključnu ulogu u historijskoj američkoj borbi za ljudska prava; i da su mnogi od njihovih vođa - najbolji primjer je Martim Luther King Jr - bili svećenici zaređeni u tim crkvama.

Douglass se obratio bijelcima ovim riječima:

Ropstvo sputava vaš napredak, ono je neprijatelj poboljšanja; smrtni neprijatelj obrazovanja; ono stvara taštinu; hrani nemar; potiče porok; štiti zločin; ono je prokletstvo zemlje koja ga podržava, pa opet - vi ga se držite kao da je ono sidro svih vaših nada.

1843, na govorničkoj turneji po Irskoj, neposredno prije "krumpirske gladi", bio je dirnut teškim siromaštvoj u toj zemlji, i pisao je kući Garrisonu: "Vidim ovdje mnogo toga što me podsjeća na moje prijašnje stanje, i priznajem da bih se sramio podići svoj glas protiv američkog ropstva, a da ne priznam da je interes humanosti jedinstven na cijelom svijetu". Bio je istaknut u suprotstavljanju politici istrebljivanja Indijanaca. 1848, na Konvenciji u Seneca Fallsu, kada je Elizabeth Cady Stanton •imala hrabrosti pozvati na dodjelu prava glasa ženama, on je bio jedini muškarac iz bilo koje etničke skupine, koji joj je dao podršku.

U noći 20. veljače 1895 - više od trideset godina nakon Emancipacije - nakon sudjelovanja na ženskim demonstracijama u društvu Susan B. Anthony, srušio se i umro, istinski američki heroj.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Ovisnici o značenju

Znamo kako je istina često okrutna, i pitamo se nije li iluzija utješnija od nje.
Henri Poincare (1854 - 1912)

Nadam se da me nitko neće proglasiti pretjerano ciničnim ako kažem da je pravi i stvarni model kako funkcionira komercijalna i javna televizija ovakav: novac je sve. U najglednijem terminu, jedan jedan poen u gledanosti više vrijedi milijune dolara od reklama. Naročito od ranih osamdesetih, televizija je postala gotovo potpuno orijentirana na profit. Ovo, recimo, možete vidjeti u propasti mrežnih informativnih programa i dokumentarnih emisija, ili u žalosnim smicalicama kojima glavne televizijske mreže  pokušavaju zaobići nalog Federalne komisije za komunikacije koji im nalaže da poboljšaju razinu dječjih emisija. (Primjerice, tvrdi se da crtana serija koja sustavno krivo prikazuje tehnologiju i način života naših pleistocenskih predaka, portretirajući između ostaloga dinosauruse kao kućne ljubimce - ima obrazovne vrijednosti). Dok ovo pišem, javna televizija u Americi je u stvarnoj opasnosti da će izgubiti financijsku podršku vlade, a sadržaj komercijalne televizije kreće se po strmom, dugotrajnom putu nadolje.

U toj perspektivi, boriti se za više prave znanosti na televiziji djeluje naivno i unaprijed izgubljeno. Ali, vlasnici televizijskih mreža i televizijski urednici također imaju djecu i unuke zbog čije su budućnosti s pravom zabrinuti. Moraju osjećati barem neku odgovornost za budućnost svoje nacije. Postoje dokazi da znanstvene emisije mogu biti uspješne, i da ljudi vape za još više takvih emisija. Ja se i dalje nadam da ćemo prije ili kasnije vidjeti pravu znanost, vješto i privlačno prezentiranu, kao trajni dio programa na glavnim televizijskim mrežama širom svijeta.

Baseball i nogomet imaju aztečke korijene. Američki nogomet je slabo prikrivena dramatizacija lova; igrali smo ga i prije no što smo postali ljudima. Hokej je srodnik drevne indijanske igre lacrosse. Ali, košarka je nova. Za film znamo duže negoli što igramo košarku.

U početku nisu mislili napraviti ruku u obješenom košu, tako da se do lopte može ponovno doći i bez penjanja na ljestve. Ali, u kratkom periodu koji je otad prošao, igra je evoluirala. U rukama većinom afro-američkih igrača, košarka je postala - u svom najboljem izdanju - vrhunska sportska sinteza inteligencije, preciznosti, hrabrosti, odvažnosti, anticipacije, vještine, timskog rada, elegancije i otmjenosti.

Muggsy Bogues, visok 158 centimetara, upravlja šumom divova: Michael Jordan uplovljava iz nekog izvanjskog mraka, i prodire preko crte prostora slobodnog bacanja; Larry Bird izvodi precizno bacanje a da i ne gleda u koš; Kareem Abdul- Jabbar skače do neba (unleashes a skyhook). To nije u biti  sport snage (contact) poput nogometa. To je profinjena igra. …….Nije čudo da je zapalila Ameriku.

Sve otkad se utakmice NBA lige prikazuju na televiziji, činilo mi se da bi se mogle iskoristiti za podučavanje fizike i matematike. Da biste mogli procijeniti prosjek "trica" na 0.926, morate znati nešto o pretvaranju razlomaka u decimale. "Reket" (lay up) je Newtonov prvi zakon kretanja u akciji. Svaki "šut" predstavlja lansiranje košarkaške lopte po paraboli, krivulji koja je determinirana istom gravitacijskom fizikom koja određuje let balističkog projektila, ili Zemlje koja orbitira oko Sunca ili svemirske letjelice koja susreće neki udaljeni svijet. Središte mase igračevog tijela ….

Da bi lopta pogodila koš, mora biti izbačena pravom brzinom; pogreška veća od jedan posto i gravitacija od igrača stvara "pacera". Igrači koji ubacuju trice, znali to oni ili ne, nadvladavaju aerodinamički (drag). Svaki uzastopni udarac o tlo ispuštene lopte je bliži zemlji zbog drugog zakona termodinamike. Daryl Dawkins ili Shaquille O Neal koji udaraju o ploču nad košem prilika su za podučavanje - između ostalog - kako se šire valovi. Spin lopta unatraške izbačena ispod koša (…) može biti pogodak zbog konzervacije kutnog momenta. ….

U učionici, u novinama i na televiziji, zašto ne koristimo sport da bismo učili znanost?

Kada sam bio mali, moj je otac donosio kući novine i gutao (često puta s velikim užitkom) tablice s rezultatima baseballskih utakmica. Još ih se sjećam, za mene neshvatljivih, križaljki ispunjenim tajanstvenim skraćenicama (W, SS, K, W-L, AB, RBI). Ali, njemu su one nešto govorile. Sve su ih novine tiskale. Shvatio sam da možda ni za mene nisu preteške. Uskoro sam i ja bio uhvaćen u svijet baseballske statistike. (Znam da mi je to pomoglo da naučim decimale….)

Ili, uzmite financijske stranice. Ima li tu ikakvog uvoda? Objašnjenja? Definicija kratica? Gotovo ništa. Tu toneš ili plivaš. Pogledajte te hektare statistike! Pa opet, ljudi to dobrovoljno čitaju. To nije iznad njihovih sposobnosti. Samo je stvar motivacije. Zašto ne možemo učiniti isto s matematikom, prirodnim znanostima i tehnologijom?

U svakom sportu čini se da igrači imaju dobra i loša razdoblja. U košarci se to zove "zlatna ruka". Takvi igrači ne mogu pogriješiti. Sjećam se jednog play-offa u kojemu je Michael Jordan, inače ne tako sjajan u šutu s daljine, bez napora pogodio uzastopce toliko "trica" iz svih mogućih položaja na parketu, da je sam u čudu podizao ramena, diveći se sam sebi. Nasuprot tome, postoje razdoblja kada ništa ne polazi za rukom. Kada je igrač raspoložen čini se kao da je ispunjen nekom zagonetnom snagom, a kada mu ne ide, kao da je pod nekom kletvom ili čarolijom. Ali to je magijsko, ne znanstveno mišljenje.

Niz pogodaka (streakiness), daleko od toga da bude čudesan, je očekivan, čak i za slučajne događaje. Ono što bi bilo čudo jest da ne bude nizova pogodaka. Ako bacim novčić deset puta za redom, mogao bih dobiti ovakvu sekvencu pismo-glava: PPPGPGPPPP. Osam pisama od deset pokušaja, i od toga četiri za redom! Jesam li upravo demonstrirao psihokinetičku kontrolu nad svojim novčićem? Jesam li bio u dometu blagotvorne sile? Djeluje previše pravilno a da bi bilo posljedica slučaja.

Ali, tada se trebam sjetiti da sam novčić bacao i prije i da ću ih bacati poslije ovog niza "pisma", te da je ovaj niz zapravo dio puno duže i puno manje zanimljive sekvence: PPGPGGPPPGPGPPPPPGPGGPGPGG. Ako si dopustim da obratim pažnju na samo neke rezultate a da se ne obazirem na druge, uvijek ću biti u stanju dokazati da postoji nešto izuzetno u mome nizu pogodaka. To je jedna od pogrešaka iz opreme za otkrivanje ispraznih tvrdnji, nabrajanje povoljnih slučajeva. Pamtimo samo pogotke, a zaboravljamo promašaje. Ako je vaša uobičajena stopa pogodaka pedeset posto, a ne možete poboljšati vašu statistiku snagom volje, vjerojatnost da ćete imati niz pogodaka u "raspoloženom" razdoblju ista je kao i vjerojatnost da ću ja baciti pismo četiri puta za redom u nizu od deset. Isto onako često koliko ću ja dobiti osam pisama u deset bacanja, i vi ćete pogoditi koš osam puta u deset pokušaja. Košarka može nešto naučiti o vjerojatnosti i statistici, baš kao i o kritičkom mišljenju.

Istraživanje jednog mog kolege, Toma Gilovicha, profesora psihologije na Cornellu, uvjerljivo pokazuje da je naše obično shvaćanje niza pogodaka u košarci obična kriva percepcija. Gilovich je istraživao da li se pogotci igrača NBA lige grupiraju u nizove više no što biste to očekivali u slučajnim nizovima. Nakon što pogode dva ili tri koša za redom, igrači nemaju veću vjerojatnost da će ponovno uspjeti negoli što je imaju nakon promašenog koša. To vrijedi za velike i gotovo velike igrače, i ne samo za pogotke iz igre nego i za slobodna bacanja …(Naravno, zaustavljanje nizova pogodaka treba se pripisati i uvećanoj pažnji koju obrana posvećuje igraču kojemu sve ide "od ruke" na toj utakmici). U baseballu postoji srodan ali suprotan mit da će netko kome ide "lošije" nego obično, pogoditi sljedeću loptu. To nije ništa više točno negoli što nekoliko pisama za redom uvećavaju vjerojatnost, iznad pedeset posto, da će u sljedećem bacanju ispasti glava. Ako postoje "sretni nizovi pogodaka" iznad onoga što statistički očekujete, njih je teško naći.
Ako, na neki način, to nije zadovoljavajuće. Ne čini se istinitim. Pitajte igrače, trenere ili navijače. Mi tragamo za smislom, čak i u slučajnim brojevima. Mi smo ovisnici o smislu. Kada je čuveni trener Red Auerbach čuo za Gilovichevo istraživanje, njegov komentar je bio: “Tko je taj tip? Znači, on istražuje. Tko ga šiša…” A vi znate točno što je htio reći. Ali, ako nizovi pogodaka u košarci ne iskazuju ništa više od sekvenci u bacanju novčića, onda u tome nema magije. Da li to svodi igrače na puke marionete, kojima upravlja zakon slučaja? Sigurno ne. Prosječni broj pogodaka je istiniti odraz igračeve vještine. Ovdje se radi samo o učestalosti i trajnosti niza pogodaka.

Naravno, puno je zgodnije misliti da su bogovi dotakli igrača koji pogađa kao lud, a prokleli onoga kojemu ništa ne ide od ruke. Pa što onda? Komu škodi malo mistifikacije? To je svakako bolje od dosadne statističke analize. U košarci, u sportu, to ne škodi nikome. Ali kao uobičajeni način razmišljanja, može nas odvesti u nevolju kad igramo neke druge igre koje isto tako volimo.

“Znanstvenici, da; ludi, ne” smijulji se ludi znanstvenik u “Gilliganovu otoku”, dok podešava elektronički uređaj koji mu omogućuje da kontrolira umove drugih, i usmjerava ih prema svojim zlobnih ciljevima.
“Žao mi je, dr Štreberiću, bojim se da stanovnici Zemlje neće biti oduševljeni s vašom idejom da ih smanjite na visinu od deset centimetara, čak i ako bi to uistinu donijelo uštede u prostoru i energiji…” Superjunak crtanih filmova strpljivo objašnjava etičku dilemu tipičkom znanstveniku portretiranom u jutarnjem televizijskom programu za djecu.

Mnogi od ovih takozvanih znanstvenika – sudeći prema programima koje sam vidio ( i prema vjerojatnim pretpostavkama o onima koje nisam, primjerice o seriji Crtići ludih znanstvenika) – su moralni invalidi, koji žude za moći, a istovremeno su neviđeno bezosjećajni prema svima drugima. Poruka koja se tako prenosi mlađahnom gledateljstvu je ta da je znanost opasna, dok su znanstvenici više nego čudni: oni su ludi.

Primjene znanosti, naravno, mogu biti opasne, i – kao što sam to već pokušao naglasiti – gotovo svako veliko tehnološko otkriće u povijesti ljudske vrste, sve do otkrića kamenog oruđa i domestifikacije vatre, je uistinu bilo etički dvosmisleno. Ova otkrića mogu iskoristiti neupućeni ili zli ljudi za svoje opasne ciljeve, ili dobri i mudri ljudi za dobrobiti ljudske rase. Ali, u ovim prezentacijama za djecu, čini se da se prikazuje uvijek i samo jedna strana ove dvosmislenosti.

Gdje su u tim emisijama radosti znanosti? Oduševljenje koje prati otkrivanje načina na koji je složen kozmos? Sreća koja nas obuzima kada stvarno spoznamo neku duboku istinu? Što je o ključnim prilozima koje su znanost i tehnologija dale ljudskom napretku, ili o milijunima spašenih života zahvaljujući medicinskoj i poljoprivrednoj tehnologiji? (Da budem pošten, ipak ću spomenuti da Profesor u “Gilliganovom otoku” često uporablja svoje znanje da bi riješio praktične probleme brodolomaca).

Živimo u složeno doba u kome mnogi problemi koje susrećemo mogu, ma kakvi bili njihovi korijeni, imati kao jedino rješenje ono koje pretpostavlja duboko razumijevanje znanosti i tehnologije. Moderno društvo očajnički treba najbolje umove koji će smisliti rješenja ovih problema. Ne mislim da će mnogo darovite djece biti ohrabreno da se bavi znanošću ili inženjerstvom, gledanjem dječjih televizijskih programa subotom ujutro, ili konzumacijom ostatka američkog video menija.

Tijekom godina, namrijestilo se obilje lakovjernih, nekritičnih televizijskih serija i “dokumentaraca” – o izvanosjetilnoj percepciji, medijima, Bermudskom trokutu, neidentificiranim letećim objektima, drevnim astronautima, Yetiju, i sličnom. Serija “U potrazi za…”, koja je oblikovala stil takvih programa,  počinje s ogradom u kojoj se odbija bilo kakva ambicija za uravnoteženim prikazom teme. Tada počinje emisija koja izvire iz žudnje za čudesnim, neobuzdanom ma i najrudimentarnijim znanstvenim skepticizmom. Mnogo toga što se tu govori u kameru je istinito. No, nikada se ne pojavljuje ideja da bi moglo postojati i alternativno objašnjenje, koje bi moglo pretegnuti na osnovi težine dokaza. Isto vrijedi i za “Viđenja” i “Nerazjašnjene zagonetke”, kao i njihove bezbrojne klonove – u kojima, kao što to već nagovještavaju naslovi, prozaična rješenja nisu dobrodošla.

“U potrazi za…” često uzima neku potencijalno zanimljivu temu i sustavno uništava sve dokaze. Ako postoji svjetovno znanstveno objašnjenje nekog fenomena, i neko drugo koje uključuje najekstravagantnije paranormalno ili parapsihološko objašnjenje, možete biti unaprijed sigurni koje će se odabrati. Gotovo slučajni primjer: u emisiji se prikazuje autor koji tvrdi da iza Plutona leži veliki planet. Njegov dokaz je cilindrični pečat iz drevnog Sumera, izrezbaren davno prije izuma teleskopa. On kaže da njegove nazore sve više i više prihvaćaju profesionalni astronomi. Niti jednom rječju se ne spominje da astronomi koji studiraju kretanje Neptuna, Plutona i četiriju letjelica iza njih, nisu našli i najmanji trag navodnog planeta.

Slikovni materijal koji se tu koristi nabacan je zbrda-zdola. Dok narator govori o dinosaurusima, pokazuje nam se čupavi mamut. Narator opisuje hovercraft, na ekranu se vidi uzlijetanje space shuttlea. Nema veze. Slika je često indiferentna prema činjenicama, baš kao što je i tekst koji ju slijedi.

Serija “Dosje X”, koja verbalno zagovara skeptično ispitivanje paranormalno, izrazito stoji na strani vjerovanja u otmice i posjete izvanzemaljaca, strane sile i zavjeru vlasti da prikrije baš sve zanimljivo na ovoj Zemlji. Gotovo nikad se neka tvrdnja o paranormalnom ne pokaže lažnom, ili nekom psihičkom aberacijom, ili nerazumijevanjem prirodnog fenomena. Puno bliža stvarnosti, a i puno bliža stvarnoj usluzi javnoj svrsi, bila bi serija u kojoj bi se sustavno istraživale tvrdnje o paranormalnim fenomenima, a svaki bi slučaj imao svoje prozaično objašnjenje. Dramatska napetost bi bila u tome da se otkrije kako neshvaćanje i prijevara mogu stvoriti prividno autentični paranormalni fenomen. Možda bi jedan od istražitelja uvijek bio razočaran, u nadi da će sljedeći put neki nedvojbeno paranormalni slučaj izdržati skeptičku istragu.

Drugi nedostaci vidljivi su u televizijskim science-fiction serijama. “Zvjezdane staze”, primjerice, unatoč svome šarmu i snažnoj internacionalnoj i interrasnoj perspektivi, često ignoriraju najelementarnije znanstvene činjenice. Ideja da bi Mr Spock mogao biti križanac između čovjeka i životnog oblika koji je neovisno evoluirao na planetu Vulkan, genetski je daleko manje vjerojatna nego stvaranje uspješnog križanca čovjeka i artičoke. Ideja je ipak stvorila arhetip popularne kulture, arhetip izvanzemaljsko-ljudskog hibrida, koji je kasnije postao središnjom točkom svih priča o izvanzemaljskim otmicama. U raznim televizijskim epizodama i filmovima iz serije “Zvjezdane staze” pojavljuju se tuceti izvanzemaljskih vrsta. No, gotovo cijelo vrijeme mi gledamo male varijante ljudi. Shvaćam da je to ekonomska nužnost, budući da stoji samo jednog glumca i gumenu masku, ali istovremeno je to pljuska stohastičkoj prirodi evolucionog procesa. Ako postoje izvanzemaljci, mislim da će gotovo svi izgledati neusporedivo manje humano od Klongona i Romulana (i biti će da drastično različitim tehnološkim razinama). “Zvjezdane staze” se nikako ne mogu uhvatiti u koštac s evolucijom.

U mnogim televizijskim emisijama i filmovima, čak i usputne primjedbe o znanosti – u dijalozima koji su sporedni za glavnu radnju, koja nema veze sa znanošću – često puta su krive. Ne bi stajalo mnogo unajmiti diplomiranog studenta da provjeri znanstvenu akuratnost skripta. Ali, koliko se meni čini, to se gotovo nikad ne čini. Kao rezultat imamo takve bedastoće kao što je “parsek” koji se spominje kao jedinica brzine, a ne udaljenosti, u filmu - egzemplarnom i na mnogo drugih načina – “Ratovi zvijezda”. Kada bi se barem malo brinulo o takvim stvarima, one bi mogle poboljšati fabulu; a svakako bi pomogle da se barem malo znanosti prenese masovnom gledateljstvu.

Na televiziji postoji jako mnogo pseudoznansti namijenjene lakovjernicima, dosta medicine i tehnologije, ali gotovo ništa znanosti, naročito na velikim komercijalnim mrežama čiji direktori misle da znanstveni programi znače slabu gledanost i izgubljene profite. A ništa drugo nije važno. Postoje zaposlenici na takvim mrežama koji se zovu “znanstveni novinari”, a i povremena vijest koja je navodno posvećena znanosti. Ali, od njih gotovo nikad ne čujemo ništa o znanosti, nego samo o medicini i tehnologiji. Na svim televizijskim mrežama sumnjam da postoji ijedan čovjek koji je zadužen da svaki tjedan pročita Nature ili Science kako bi vidio je li otkriveno išta spomena vrijedno. Kada se svake jeseni proglase dobitnici Nobelovih nagrada, iznenada se pojavi zvjezdani trenutak znanosti u medijima: prilika da se objasni za što su dodijeljene nagrade. Ali, gotovo uvijek sve što čujemo je: “…možda će jednog dana dovesti do lijeka protiv raka. A danas u Beogradu…”

Koliko je znanost prisutna u radijskim i televizijskim govornim emisijama, ili u onim užasnim nedjeljnim jutarnjim emisijama u kojima sredovječni osijedjeli ljudi sjede oko nekog stola i međusobno se slažu? Kada ste zadnji put čuli inteligentan komentar o znanosti od predsjednika SAD? Zašto u cijeloj Americi nema televizijske drame čiji bi junak bio posvećen otkrivanju načina na koji funkcionira Svemir? Kada su, tijekom izuzetno medijski praćenog suđenja za uvojstvo, svi odjednom usput počeli spominjati testiranje DNK, gdje su bili dokumentarci namijenjeni najgledanijim terminima, koji bi se bavili nukleinskim kiselinama i hereditarnošću? Ne mogu se sjetiti čak niti točnog i razumljivog televizijskog opisa  načina na koji funkcionira televizija.

Televizija je najučinkovitije sredstvo izazivanja zanimanja za znanost. Ali, taj izvanredno moćni medij ne čini gotovo ništa da bi otkrio radosti i metode znanosti, dok istovremeno njegov stroj “ludih znanstvenika” i dalje radi punom parom.

U američkim ispitivanjima javnog mnijenja iz ranih devedesetih godina, dvije trećine svih odraslih nije imalo pojma što je to “informacijska auto-cesta” ; četrdeset dva posto  nije znalo gdje je Japan; a trideset osam posto nije znalo što je to “holokaust”. Ali postoci su bili iznad devedesetpet kada ih se pitalo o kriminalnim slučajevima braće Menendez, Bobbitove i O.J. Simpsona; devedeset devet posto ispitanika je čulo da je pjevač Michael Jackson navodno spolno napastovao dječaka. SAD jesu možda zemlja u kojoj se ljudi najbolje zabavljaju, ali za to se plaća velika cijena.

Ispitivanja u Kanadi i SADu, vođena u isto vrijeme, pokazuju da televizijski gledatelji žele više znanstvenih emisija. U Sjevernoj Americi, često postoje dobre znanstvene emisije u programu NOVA, mreže PBS; i povremeno na kanalima Discovery i Learning, ili na Kanadskoj televiziji. Emisije Bill Nye “The Science Guy”, namijenjene djeci, brzog su tempa, vizualno eksplicitne, bave se mnogim područjima znanosti, i ponekad čak rasvjetljavaju proces otkrića. Ali, stvarni interes publike za znanost – da uopće ne spominjemo golemu dobrobit koja bi proistekla iz boljeg shvaćanja znanosti – još se ne odražava na televizijskim programima.

Kako bismo mogli dovesti više znanosti na televiziju? Evo nekoliko mogućnosti:
-   Čuda i metode znanosti rutinski bi se trebali spominjati u informativnim i govornim emisijama. U procesu znanstvenog otkrića sadržana je stvarna ljudska drama.
-   Serija pod nazivom “Riješene zagonetke” u kojoj bi sumnjive spekulacije imale racionalna rješenja, uključujući zbunjujuće slučajeve iz kriminalističke medicine i epidemiologije.
-   “Podsjetimo se…”(:: u kojoj bismo podsjetili na to kako su mediji i javnost progutali koordiniranu i smišljenu laž vlasti. Prve dvije epizode mogle bi govoriti o incidentu u Zaljevu Tonkin, i o sustavnom ozračenju nedužnih i nezaštićenih građana i vojnog osoblja, zbog navodnih interesa “nacionalne sigurnosti”, 1945.
-   Posebnu seriju o fundamentalnim greškama i neshvaćanjima čuvenih znanstvenika, političkih i religijskih vođa
-   Redovita raskrinkavanja štetne pseudoznanosti, i “učini to sam” emisije u kojima bi sudjelovali gledatelji: “kako da sami” savijate žlice, čitate misli, izgledate kao da predviđate budućnost, obavljate kirurške zahvate golim rukama, ….Kako nas zavaravaju: učite tako da to učinite sami.
-   Najmoderniji kompjutorski program koji će unprijed imati spremne znanstvene vizualizacije za niz mogućih znanstvenih vijesti.
-   Niz jeftinih televizijskih rasprava, u trajanju od jednog sata, s kompjutorskom grafikom koja bi se stavila na raspolaganje svakoj strani, od kojih bi se zahtijevali rigorozni standardi dokazivanja, a koje bi pokrivale široki raspon tema. One bi se mogle baviti pitanjima gdje su znanstveni dokazi uvjerljivi, kao što je to recimo pitanje oblika Zemlje; ili kontroverznim pitanjima u kojima je odgovor manje jasan, kao na primjer preživljavanje osobe nakon smrti, pobačaja, životinjskih prava ili genetskog inženjerstva; ili bilo kojeg pseudoznanstvenog pitanja spomenutog u ovoj knjizi.

Postoji goruća nacionalna potreba za boljim upućivanjem u znanost. Televizija je ne može sama zadovoljiti. Ali, želimo li napraviti korak naprijed u razumijevanju znanosti, i to u kratkom roku, televizija je mjesto gdje treba početi.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Maxwell i štreberi   

Zašto bismo morali financirati intelektualnu radoznalost?
Ronald Reagan, predizborni govor, 1980.

Ništa ne zaslužuje više naše pokroviteljstvo od poticanja znanosti i književnosti. U svakoj zemlji znanje je najsigurniji temelj javne sreće.
George Washington, obraćanje Kongresu, 8. siječnja 1790.

Postoji izobilje stereotipa. Stereotipne su predodžbe o etničkim skupinama, o građanima drugih nacija i vjeroispovjesti, postoje stereotipne predodžbe o spolovima i spolnim sklonostima, o ljudima u rođenim u razna doba godine (Zodijačka astrologija), kao i o raznim profesijama. Najvelikodušnija interpretacija to pripisuje nekoj vrsti intelektualne lijenosti: umjesto da ljude sudimo prema njihovim individualnim zaslugama i manama, mi se koncentrirama na jednu ili dvije informacije o njima, i onda ih smještamo u mali broj prethodno konstruiranih ladica.

Ovo nas razrješuje mučne zadaće razmišljanja, ali pod cijenu da ćemo u mnogim slučajevima nekome nanijeti duboku nepravdu. To također štiti onog koji ima stereotipne predodžbe od kontakta s izvanrednom raznolikošću ljudi, od množine načina na koje se pojavljuje ljudskost. Čak i kada bi stereotipovi bili istiniti u prosjeku, bilo bi nužno da zakažu u mnogo individualnih slučajeva: ljudska raznovrsnost razvija se u zvonolikim krivuljama. Za svaku kvalitetu postoji prosječna vrijednost, (oko koje se grupira većina), dok se manj broj ljudi  raspoređuje na dva ekstremna kraka krivulje.

Neki stereotipovi su rezultat nekontroliranja varijabli, ili zaboravljanja koji bi drugi faktori mogli biti u igri. Primjerice, nekad u znanosti gotovo da nije bilo žena. Mnogi muški znanstvenici vehementno su tvrdili da to dokazuje da ženama nedostaje sposobnost da se bave znanošću. Njima to, navodno, ne odgovara po temperamentu; za njih je to preteško, zahtijeva vrstu inteligencije koju žene nemaju, one su previše emocionalne da bi bile objektivne, znate li za ijednu veliku ženu, teorijsku fizičarku?…i tako dalje. Otada su barijere srušene. Danas žene nastanjuju većinu znanstvenih poddisciplina. Na mom vlastitom području astronomije i planetarnih studija, žene su nedavno prodrle na scenu, iznoseći otkriće za otkrićem, i donoseći svježi vjetar koji je odavno bio potreban.

Dakle, koji su podaci nedostajali svim tim čuvenim muškim znanstvenicima iz pedesetih, šezdesetih, ili ranijih godina, kada su tako autoritativno objavljivali intelektualnu manjkavost žena? Jednostavno rečeno, društvo je sprječavalo žene da uđu u znanost, a potom ih je zbog toga kritiziralo, brkajući posljedicu i uzrok:
Želite biti astronom, gospođice? Žao nam je.
Zašto ne možete biti astronom? Zato jer ste nepodobni.
Kako znamo da ste nepodobni? Zato jer žene nikad nisu bile astronomi.

Rečeno tako prizemno, zvuči apsurdno. Ali, lukavštine pristranosti znaju biti suptilne. Prezrena skupina se odbacuje uz pomoć sumnjivih argumenata, i ponekad s takvim uvjerenjem i osudom da mnogi od nas, uključujući neke od samih žrtava, ne uspijevamo uvidjeti da je to argument koji služi samo sebi. (…)

Slučajni promatrači skeptičkih sastanaka, ili oni koji će pogledati listu članova udruge CSICOP, uočavaju veliku prevagu muških sudionika. Drugi tvrde da je nesrazmjerno veliki broj žena među onima koji vjeruju u astrologiju (horoskopi postoje u većini “ženskih”, ali malo “muških” časopisa), u kristale, parapsihološke fenomene i slično. Neki komentatori misle da postoji nešto naročito muško u skepticizmu. On je oštar, kompetitivan, teži sukobljavanju, strogoći mišljenja – dok su žene, kažu oni, više sklone prihvaćanju, konsenzusu, i nisu zainteresirane za dovođenje u pitanje konvencionalnog mišljenja. Ali, prema mom iskustvu, znanstvenice su isto tako fino izbrusile skeptičko mišljenje kao i njihovi muški kolege; to je jednostavno dio znanstvenog mišljenja. Ova kritika, ako je to uopće kritika, obično se prikazuje svijetu zamaskirano: ako obeshrabrujete žene da budu skeptične i ne učite ih skepticizmu, onda je sigurno da ćete otkriti da mnoge žene nisu skeptične. Otvorite vrata i pustite ih unutra, i one će biti skeptične kao bilo tko drugi.

Jedno od stereotipiziranih zanimanja je znanost. Znanstvenici su štreberi, društveno nesposobni tipovi, koji se bave nerazumljivim predmetima koje niti jedan normalan čovjek ne bi smatrao zanimljivim – čak i ako bi htio odvojiti potrebno vrijeme, što ponovno, nijedan razumni čovjek ne bi učinio. “Kreni u život” možda im želite reći.

Zatražio sam suvremenu karakterizaciju znanstvenog štrebera “od krvi i mesa” od jednog mog poznanika, stručnjaka za jedanaestogodišnjake. Moram naglasiti da je ovo samo izvještavanje o, a ne nužno prihvaćanje, konvencionalnih predrasuda:

Štreberi imaju remen od hlača podignut sve do rebara. Nose košulje s kratkim rukavima i džepovima na prsima u kojima drže neviđen broj raznobojnih olovki i naliv-pera. U posebnom dodatku uz remen nose kalkulator. Svi imaju debele naočale, slomljene u sredini, i popravljene flasterom. Ne znaju se ponašati u društvu, i toga nisu svjesni, ili se zbog toga ne brinu. Kada se smiju, obično to zvuči kao frktanje. Melju jedan s drugim na nerazumljivom jeziku. Zgrabit će svaku priliku da sudjeluju u dodatnoj nastavi i zadaćama, u svakom predmetu osim tjelesnom. Gledaju s visoka na normalne ljude, koji im se zauzvrat smiju. Većina štrebera zove se Norman (Normansko osvajanje Engleske stvarno se sastojalo od horde štrebera s visoko podignutim remenima od hlača, džepovima ispunjenim olovkama i kalkulatorima, slomljenih naočala). Postoji više dječaka-štrebera od djevojčica, ali ima ih dosta obaju spolova. Štreberi ne zakazuju spojeve. Ako si štreber ne možeš biti faca. I obratno.

Ovo je, naravno stereotip. Postoje znanstvenici koji se elegantno oblače, koji su užasne face, s kojima mnogi žele izaći na spoj, i koji ne nose skrivene kalkulatore na društvene događaje. Za neke nikad ne biste pogodili da su znanstvenici kada biste ih pozvali kući.

Ali drugi znanstvenici stvarno odgovaraju stereotipu, više ili manje. Prilično su društveno nesposobni. Moguće je da među znanstvenicima stvarno ima puno više štrebera nego među ….operatorima ili modnim dizajnerima ili prometnicima. Možda su znanstvenici veći štreberi od barmena ili kirurga ili kuhara. Zašto je tako? Možda ljudi koji su netalentirani za to da se uspješno ophode s drugima nalaze neku vrstu skloništa u impersonalnim zanimanjima, posebice matematici i fizici. Možda ozbiljno studiranje teških predmeta stvarno iziskuje toliko vremena i predanosti da malo preostaje za učenje bilo čega drugog do najosnovnije društvene pristojnosti. Možda je to kombinacija obojega.

Poput slike ludog znanstvenika, s kojom je blisko povezan, stereotip znanstvenika-štrebera prožima cijelo naše društvo. Zašto malo šale na račun znanstvenika ne bi bilo dopušteno? Ako se, iz bilo kojeg razloga, ljudima ne sviđa stereotipizirani znanstvenik, možda će manje podržavati znanost. Zašto financirati čudne tipove da bi se bavili svojim apsurdnim i neshvatljivim malim projektima? Pa, na to znamo odgovor: znanost se treba podržavati zato jer omogućava fantastične dobrobiti na svim razinama društva, kao što sam to već ranije u knjizi ustvrdio. Tako su oni kojima se štreberi gade, ali u isti mah žude za proizvodima znanosti, suočeni s nekom vrstom dileme. Rješenje koje se nameće kao iskušenje jest usmjeriti djelatnosti znanstvenika. Ne dajte im novac da ode u ludim pravcima: umjesto toga recite im što nam je potrebno – ovaj izum, ili onaj proces. Nemojte samo financirati radoznalost štrebera, nego ono što će donijeti korist društvu. Čini se jednostavnim.

Nevolja je da narediti nekome da ide i otkrije nešto specifično, čak i kad cijena nije u pitanju, jedva da jamči da će to biti učinjeno. Moguće je da nedostaje jedna ključna spoznaja, bez koje nitko ne može sagraditi ono što imate na umu. A povijest znanost pokazuje da, čak i kada se ta spoznaja otkrije, opet ne možete ići u željenom pravcu. Ono što želite možda će iskrsnuti iz dokonog razmišljanja nekog mladog usamljenika. Možda će je drugi znanstvenici odbaciti ili ignorirati, ponekad sve dok ne dođe novi naraštaj znanstvenika. Tjerati na velike praktične izume, a istovremeno obeshrabrivati istraživanje potaknuto znatiželjom, bilo bi izvanredno neproduktivno.

Recimo da ste, milošću božjom, Viktorija, Kraljica Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Irske, braniteljica vjere u najbolje i najslavnije doba Britanskog carstva. Vaši dominioni se protežu po cijelom planetu. Svjetske mape su obilno posute britanskom ružičastom bojom. (…) Predsjedavate vodećoj svjetskoj tehnološkoj sili. Parni stroj je usavršen u Velikoj Britaniji, uglavnom zaslugom škotskih inženjera, koji su stvorili tehničke pretpostavke željeznica i parnih brodova koji povezuju Carstvo.

Recimo da u 1860. imte vizionarsku ideju, tako smjelu da bi je odbacio čak i izdavač Julesa Vernea. Želite stroj koji će nositi vaš glas, kao i pokretne slike slavnoga Carstva, i to u svaki dom vašeg kraljevstva. Štoviše, zvukovi i slike neće dolaziti kroz vodove i žice, nego nekako iz zraka, tako da ljudi na poslu i u posljima mogu primiti trenutačne inspirativne ponude(?) smišljene da osiguraju lojalnost i radnu etiku. Riječ božja bi se također mogla širiti istim sredstvom. Sigurno će biti izmišljene i druge društveno poželjne primjene.

Tako, uz podršku premijera, sazivate Kabinet, Carsko upraviteljstvo, i vodeće znanstvenike i inženjere Carstva. Dajete milijun funti, kažete im – što je velik novac za 1860. Trebaju li više, samo neka traže. Ne zanima vas kako će to učiniti; samo neka učine. O, da, i to će se zvati Westminsterski projekt.

Možda bi se iz takvog jednog poduhvata mogli izroditi neki korisni izumi – takozvani “spin off”. Oni uvijek nastaju kada se troše goleme količine novca na tehnologiju. Ali, Westminsterski projekt će gotovo sigurno propast. Zašto? Zato što za njega ne postoje znanstvene pretpostavke. 1860. je postojao telegraf. Mogli biste, uz velike troškove, zamisliti telegrafske uređaje postavljene u svakom domu, i ljude koji tipkaju i dešifriraju poruke ispisane Morseovim znakovima. Ali, to nije ono što je Kraljica zahtijevala. Ona je na umu imala radio i televiziju, ali to je bilo izvan dosega.

U stvarnom svijetu, fizika potrebna za izum radija i televizije doći će iz pravca koji nitko nije mogao predvidjeti.

James Clerk Maxwell je rođen u Edinburghu, Škotska, 1831. S dvije godine otkrio je da uz pomoć limenog tanjura može odbiti sunčev odsjaj prema namještaju, i natjerati ga da pleše po zidovima. Dok su njegovi roditelji dolazili trčeći, on je vikao: “To je Sunce! Uhvatio sam ga s limenim tanjurom!” U doba dječaštva, bio je fasciniran kukcima, ličinkama, kamenjem, cvijećem, lećama, strojevima. “Bilo je ponižavajuće” kasnije je pripovijedala njegova tetka Jane “da vas tako malo dijete može pitati tako mnogo pitanja na koje ne znate odgovoriti”.
Naravno, kad je stasao za školu već su ga zvali “mulac” – kojemu u glavi nije sve u redu. Bio je izuzetno zgodan mladić, ali se oblačio nemarno, mareći samo za udobnost ali ne i stil, a njegovi škotski provincijalizmi u govoru i ponašanju bili su razlog ismijavanja, naročito kada je krenuo u koledž. A imao je posebne interese.

Maxwell je bio štreber. Kod učitelja je prolazio malo bolje nego kod školskih drugova. Ovdje je znakoviti kuplet koji je napisao u ono vrijeme:

Evo, godine se kotrljaju, i žuri s dolaskom vrijeme,
kad će momcima umjesto bičevanja biti određen zatvor.

Mnogo godina kasnije, 1872, u svojem inauguralnom predavanju kao profesora eksperimentalne fizike na Cambridgeu, aludirao je na “štreberski” stereotip:

Nije tako davna prošlost, kada su svakog čovjeka koji bi se posvetio geometriji, ili bilo kojoj znanosti koja je zahtijevala trajnu predanost, nužno smatrali mizantropom, koji mora da je napustio sve ljudske interese, i kojeg su obuzele apstrakcije tako daleko udaljene od svijeta života i djelatnosti, da je postao neosjetljiv i na privlačnosti užitka, i na zahtjeve dužnosti.

Sve mi se čini da je “ne tako davna prošlost”  bila Maxwellov način da se prisjeti iskustva vlastite mladosti. Nakon toga je nastavio,

Danas ljude znanosti ne gledaju s istim strahom ili sumnjičavošću.  Smatra se da su oni u istoj kategoriji s materijalnim duhom vremena, i da predstavljaju neku vrstu napredne Radikalne stranke među učenim ljudima.

Više ne živimo u doba neograničenog optimizma glede znanstvenih  i tehnoloških dobrobiti. Shvaćamo da postoji i druga strana medalje. Današnje okolnosti su puno bliže onome što je Maxwell zapamtio od svog djetinjstva.

Dao je izvanredne priloge astronomiji i fizici – od konačne demonstracije toga da se Saturnovi prstenovi sastoje od malih četica, sve do elastičnih osobina krutih tvari, pa do disciplina koje se danas zovu kinetička teorija plinova i statistička mehanika. Upravo je on prvi pokazao da izvanredan broj sićušnih molekula koje se sve kreću po svome, i neprestance se sudaraju i elastično odbijaju,  ne dovodi do pomutnje, nego do preciznih statističkih zakona. Osobine takvih plinova mogu se predvidjeti i razumjeti. (Zvonolika krivulja koja opisuje brzine molekula u plinu danas se zove Maxwell- Boltzmannova distribucija.) On je izumio mitsko biće, danas nazvano “Maxwellov demon”, čije su radnje stvarale paradoks, koji su riješile tek moderna teorija informacija i kvantna mehanika.

Narav svjetla bila je zagonetka još od antike. Postojale su ljute i učene rasprave o tome je li ono čestica ili val. Popularne definicije imale su stila: “Svjetlo je tama – osvjetljena.” Maxwellov najveći prilog je bilo njegovo otkriće da se elektricitet i magnetizam, od svih stvari, udružuju da bi postali svjetlost. Danas konvencionalno shvaćanje elektromagnetskog spektra – koji se kreće u rastućim (!) valnim dužinama od gama zraka preko X-zraka, do ultraljubičastog svjetla, zatim preko vidljivog svjetla do infracrvenog svjetla i radio valova – dugujemo Maxwellu. Isto tako, radio, televiziju i radar.

Ali, Maxwell nije tragao ni za čime od toga. Njega je zanimalo kako elektricitet stvara magnetizam i vice versa. Želio bih opisati što je Maxwell učinio, ali njegovo historijsko postignuće je krajnje matematičke vrste. U najboljem slučaju, na nekoliko stranica mogu vam dati samo okus toga. Ako ne shvaćate u potpunosti ono što ću reći, molim vas izdržite. Nema drugog načina da dobijemo ikakav pojam o tome što je Maxwell učinio, nego da proradimo malo matematike.

Mesmer, izumitelj “mesmerizma”, je vjerovao da je otkrio magnetski fluid, “gotovo istu stvar kao i električni fluid”, koji je prožimao sve stvari. I u tome je bio u krivu. Danas znamo da nema specijalnog magnetskog fluida, i da sav magnetizam – uključujući i snagu koja postoji u običnom magnetu oblika konjske potkove – proizlazi iz kretanja elektriciteta. Danski fizičar Hans Christian Oersted izveo je mali eksperiment u kome je elektricitet puštan niz žicu, nakon čega je inducirao iglu u obližnjem kompasu da podrhtava i oscilira. Žica i kompas nisu bili u fizičkom kontaktu. Veliki engleski fizičar Michael Faraday je izveo komplementarni pokus: on je isključivao i ukjučivao magnetsku silu ( na taj način stvarao električnu struju u obližnjoj žici. To je nazvano “indukcijom” i bilo je krajnje zagonetno, blisko čaroliji.

Faraday je zamislio da magnet ima nevidljivo “polje” u kome djeluje i koje se proteže po okolnom prostoru, jače je u blizini magneta, slabije ako je udaljenije od njega. Možete ući u trag obliku polja smještajući željezne strugotine na komad papira i mičući ispod njega magnet. Slično tome, vaša kosa nakon dobrog češljanja po danu bez mnogo vlage, stvara električno polje koje se nevidljivo širi od vaše glave, i koje čak može navesti male komadiće papira da se kreću sami od sebe.

Elektricitet u žici, sada znamo, prouzročen je submikroskopskim električkim česticama, zvanim elektroni, koji odgovaraju na električno polje i kreću se. Žice su načinjene od materijala poput bakra, koji imaju mnogo slobodnih elektrona – elektrona koji nisu vezani u atomima, nego se mogu kretati. Za razliku od bakra, mnogi materijali (primjerice drvo) nisu dobri vodiči; oni su umjesto toga izolatori ili “dielektrici”. U njima stoji na raspolaganju relativno malo elektrona koji se mogu kretati u reakciji na djelatno električno ili magnetsko polje. Tu se ne proizvodi mnogo struje. Naravno, postoji određeno kretanje, ili “premještanje” elektrona, a što je električno polje veće, to ima više “premještanja”.

Maxwell je smislio način pisanja svega poznatog o elektricitetu i magnetizmu u njegovo vrijeme, metodu  preciznog sažimanja svih onih pokusa sa žicama i strujama i magnetima.

Da bi se shvatilo ove jednadžbe potrebno je nekoliko godina studirati fiziku. One koriste granu matemtike zvanu račun vektora (vector calculus). Vektor, pisan debelo otisnutim slovima, je bilo koja količina koja ima veličinu i pravac. Šezdeset milja na sat nije vektor, ali šezdeset milja na sat prema sjeveru na autocesti-1 jest. E i B predstavljaju električna i magnetska polja. Trokut, zvan nabla (zbog njegove sličnosti određenoj vrsti drevne srednjoistočne harfe) izražava kako električna ili magnetska polja variraju u trodimenzionalnom prostoru. “Točkasti produkt” i “križni produkt” poslije nabla su tvrdnje (?) o dvije različite vrste prostorne varijacije.

E. i B. predstavljaju vremensku varijaciju, stopu promjene električnih i magnetskih polja. j stoji za električnu struju. Malo grčko slovo (rho) predstavlja gustoću električnih naboja, dok (koje se izgovara kao epsilon nula) i (izgovara se mu nula) nisu varijable, nego osobine tvari E i B koje se mjere, i određuju eksperimentom. U vacuumu,  i jesu prirodne konstante.

Ako uzmemo u obzir koliko je različitih kvantiteta spojeno u ovim jednadžbama, nevjerojatno je koliko su one jednostavne. Mogle su zauzeti stranice i stranice, ali nisu.

Prva od četiri Maxwellovih jednadžbi govori nam kako električno polje, zahvaljujući električnim nabojima (elektronima, primjerice) varira s udaljenošću (ono slabi, udaljujemo li se od njega). Ali što je veća gustoća naboja (više elektrona, recimo, u danom prostoru) to je jače polje.

Druga jednadžba govori o tome da nema usporedive tvrdnje o magnetizmu (?) jer Mesmerovi magnetski “naboji” (ili, magnetski “monopoli”) ne postoje: razrežite magnet na pola i nećete dobiti izolirani “sjeverni” pol i izolirani “južni” pol; svaki komad sada će imati vlastiti “sjeverni” i “južni” pol.

Treća jednadžba nam govori kako promjenjivo magnetsko polje inducira električno polje.

Četvrta nam opisuje obratno – kako promjenjivo električno polje (ili električna struja) inducira magnetsko polje.

Četiri jednadžbe su u biti destilacija generacija laboratorijskih eksperimenta, koje su većinom izvodili francuski i britanski znanstvenici. Ono što sam ovdje opisao neodređeno i kvalitativno, jednadžbe opisuju egzaktno i kvantitativno.

Maxwell je potom sebe pitao čudno pitanje: kako bi ove jednadžbe izgledale u praznom prostoru, vacuumu, na mjestu gdje nema električnih naboja niti električnih struja? Mogli smo anticipirati da u vacuumu nema električnih ni magnetnih polja. Umjesto toga, on je smatrao da je pravi oblik Maxwellovih jednadžbi za ponašanje elektriciteta i magnetizma u praznom prostoru ovakav:
....

Stavio je da je _ jednak nuli, ukazujući da nema električnih naboja. Isto tako je stavio da je j jednak nuli, ukazujući da nema električnih struja. Ali nije otpisao posljednji pojam u četvrtoj jednadžbi, što ukazuje na slabe struje, posljedicu premještanja, u izolatorima.

Zašto ne? Kao što možete vidjeti iz jednadžbi, Maxwellova intuiciju je očuvala simetriju između magnetskih i električnih polja. Čak i u vacuumu, u potpunoj odsutnosti elektriciteta, ili čak materije, promjenjivo magnetsko polje, smatrao je, izaziva električno polje i vice versa. Jednadžbe su trebale predstavljati Prirodu, a Priroda je, vjerovao je Maxwell, lijepa i elegantna. (Postojao je i drugi, više tehnički razlog za očuvanje slabih struja, nastalih premještanjem, u vacuumu, ali taj ćemo ovdje izostaviti). Ovaj bitno estetski sud proistekao od štreberskog fizičara, potpuno nepoznatog ikome osim nekolicini drugih akademskih znanstvenika, učinio je više za oblikovanje naše civilizacije nego bilo kojih posljednjih deset predsjednika i premijera.

Ukratko, četiri Maxwellove jednadžbe za vacuum kažu: (1) u vacuumu nema električnih naboja; (2) u vacuumu nema magnetskih polova (3) promjenjivo magnetsko polje stvara električno polje (4) i vice versa.

Kada su jednadžbe bile napisane na taj način, Maxwell je bio spreman pokazati da se E i B šire praznim prostorom kao da su valovi. Štoviše, mogao je proračunati brzinu vala. Bio je to baš 1 podijeljen sa kvadratnim korijenom od _ puta _. Ali epsilon nula i mu nula su bili mjereni u laboratoriju. Kada su ubačeni brojevi koji su pronađeni za brzinu širenja električnnog i magnetnog polja u vacuumu, bila je to – iznenađujuće – ista brzina kao i ona što je već bila izmjerena za svjetlost. Slaganje je bilo preblisko a da bi bilo slučajno. Iznenada, nevjerojatno, elektricitet i magnetizam su bili duboko implicirani (implicated) u prirodi svjetla.

Budući da se sada činilo da se svjetlo ponaša kao valovi i da proizlazi iz električnog i magnetnog polja, Maxwell ga je nazvao elektromagnetnim. Oni neobični pokusi s baterijama i žicama imali su neke veze sa sunčanim sjajem, uz čiju pomoć vidimo, s onime što je svjetlost. (…) Preživajući Maxwellovo otkriće mnogo godina poslije, Albert Einstein je pisao: “Takvo iskustvo je  moguće samo malenom broju ljudi”.

Sam Maxwell je bio zbunjen rezultatima. Izgledalo je kao da se vacuum ponaša kao dielektrik (izolator). Rekao je da može biti “električki polariziran”. Živeći u mehaničko doba, Maxwell se osjećao obvezanim da ponudi neku vrstu mehaničkog modela širenja elektromagnetskog vala kroz savršeni vacuum. Stoga je zamislio prostor ispunjen zagonetnom supstancom koju je nazvao eter, koja je podržavala i sadržavala u vremenu varirajuća električna i magnetna polja – nešto poput pulsirajućeg ali nevidljive želatine koja ispunjava Svemir. Ugibanje (quivering) etera bio je razlog što svjetlo putuje kroz njega – baš kao što se vodeni valovi šire vodom a zvučni valovi zrakom.

Ali, taj eter je morao biti vrlo čudna tvar, vrlo rijedak, poput duha, gotovo bestjelesan. Sunce i Mjesec, planeti i zvijezde trebali su prolaziti kroz njega a da istovremeno ne budu usporeni, i da to uopće ne primijete. Pa opet je trebao biti dovoljno čvrst (stiff) da održava sve te valove koji se njime šire izvanrednom (prodigious) brzinom.

Riječ “eter” je još uvijek, na nesuvisao način, u uporabi – u engleskom najčešće kao pridjev eteričan, koji prebiva u eteru. Ima nešto od konotacija suvremenog pridjeva  “prostran”. Kada su, u počecima radio-difuzije, govorili “U zraku ste ste” (engleski izraz), zapravo su na umu imali eter (stoga se u hrvatskom i kaže još danas “u eteru ste”, a u ruskom v efir). Ali, naravno radio valovi se lijepo šire vacuumom, što je jedan od glavnih Maxwellovim rezultata. Oni ne trebaju zrak da bi se širili. Prisutnost zraka je, zapravo, poteškoća.

Cijela ideja svjetla i materije koji s kreću kroz eter, odvest će četrdeset godina poslije do Einsteinove specijalne teorije relativnosti, jednadžbe E= mc2, i mnogo čega drugog. Relativnost, i eksperimenti koji su do nje doveli, pokazali su definitivno da ne postoji eter koji omogućava širenje elektromagnetskih valova, kao što to Einstein piše u ulomku čuvenog članka, koji sam reproducirao u Poglavlju 2. Valovi idu sami od sebe. Promjenjivo električno polje stvara magnetsko polje; promjenjivo magnetsko polje stvara električno polje. Oni se međusobno podržavaju, kao da su povezani naramenicama (…)

Mnogi fizičari su bili duboko nesretni zbog povlačenja “svjetlonosnog” etera. Trebao im je neki mehanički model da bi pojam širenja svjetla u vacuumu uopće bio shvatljiv, razuman, plauzibilan. Ali, to je štaka, simptom naših poteškoća u shvaćanju područja u kojima zdravi razum više nije dostatan. Fizičar Richard Feynman opisao je to ovako:

Danas bolje shvaćamo da je ono što je važno sama jednadžba, a ne model koji smo koristili da bismo do njih došli. Možemo samo pitati jesu li jednadžbe istinite ili lažne. Na to se odgovara pokusima, a dosad je bezbroj pokusa potvrdilo Maxwellove jednadžbe. Maknemo li skele koje je koristio da bi ih izgradio, otkrit ćemo da  Maxwellova predivna građevina stoji sama za sebe.

Ali što su da vremenski varirajuća (time varying) električna i magnetska polja koja prožimaju sav prostor? Što E i B znače? Osjećamo se toliko bolje s idejom o stvarima koje se dotiču i poskakuju, guraju i vuku, a strana su nam “polja” koja zagonetno pokreću objekte s udaljenosti, kao i puke matematičke apstrakcije. Ali, kao što je ukazao Feynman, naš osjećaj da se barem u svakodnevnom životu možemo pouzdati u solidan, razumni fizički kontakt da bismo objasnili, recimo, zašto nož za maslac dolazi k vama kada ga podignete sa stola – zapravo je krivo shvaćanje, lažan. Što znači imati fizički kontakt? Što se uistinu događa kada podižete noć, gurate ljuljačku, ili stvarate val u vodenom krevetu pritskom na površinu? Kada dublje istražimo, vidjet ćemo da nema fizičkog kontakta. Umjesto toga, električni naboji vaše ruke utječu na električne naboje noža, ljuljačke ili vodenog kreveta, i vice versa. Unatoč svakodnevnom iskustvu i zdravom razumu, čak i ovdje postoji samo interakcija električnih polja. Ništa se ne dodiruje.
Niti jedan fizičar nije počeo nestrpljivo odbacivati zdravorazumske pojmove, u žudnji da ih zamijeni nekom matematičkom apstrakcijom koju mogu shvatiti samo rijetki teorijski fizičari. Umjesto toga, oni počinju, kao i svi mi, s udobnim, standardnim, zdravorazumskim pojmovima. Nevolja je u tome da se priroda njima ne pokorava. Ako više ne inzistiramo na našim pojmovima o tome kako bi se priroda trebala ponašati, nego umjesto toga stanemo pred prirodu otvorenog i prijemčivog duha, otkrit ćemo da zdravi razum često ne funkcionira. Zašto ne? Jer su naši pojmovi, i naslijeđeni i naučeni, bili iskovani tijekom milijuna godina, dok su naši predci bili lovci i sakupljači. U ovom slučaju zdrav razum je loš vodič, jer život lovca-sakupljača nije nikada ovisio o shvaćanju vremenski varijabilnih električnih i magnetnih polja. Nije bilo nikakvih evolucionih kazni zbog nepoznavanja Maxwellovih jednadžbi. U naše doba je različito.

Maxwellove jednadžbe pokazuju da brzo varirajuće  (…) električno polje (koje čini E velikim) mora stvoriti elektomagnetne valove. 1888. njemački fizičar Heinrich Hertz napravio je pokus i otkrio da je stvorio novu vrstu zračenja, radio valove. Sedam godina kasnije, britanski znanstvenici u Cambridgeu prenijeli su radio signale na razdaljinu od jednog kilometra. Do 1901. Talijan Guglielmo Marconi je već koristio radio valove da bi komunicirao preko Atlantskog oceana.

Povezanost modernog svijeta ekonomski, kulturno i politički, pomoću radio-odašiljača, mikrovalnih releja i komunikacijskih satelita, izravno ima svoj izvor u Maxwellovom sudu da treba uključiti struju nastalu premještanjem  u svoje vacuumske jednadžbe. Isto je tako s televizijom, koja nas nesavršeno podučava i zabavlja; radarom, koji je možda bio odlučujući element u Bitki za Britaniju i nacističkom porazu u Drugom svjetskom ratu (o komu rado mislim kao i o “Mulcu”, dečku koji se nije uklapao, ali je posegnuo u budućnost i spasio potomke svojih mučitelja); s kontrolom i navigacijom aviona, brodova i svemirskih letjelica; radio-astronomijom i potragom za izvanzemaljskom inteligencijom; i značajnim aspektima eletričnih centrala i mikroelektroničke industrije.

Štoviše, Faradayev i Maxwellov pojam o poljima bio je izvanredno utjecajan u shvaćanju atomske jezgre, kvantne mehanike i fine strukture materije. Njegova unifikacija elektriciteta, magnetizma i svjetla u jednu koherentnu matematičku cjelinu bila je inspiracija za sve naredne pokušaje – neke uspješne, neke još uvijek u njihovim rudimentarnim fazama – za ujedinjavanjem svih aspekata fizičkog svijeta, uključujući gravitaciju i nuklearne sile, u jednu veliku sveobuhvatnu teoriju. Maxwell je, može se reći, požurio nastanak moderne fizike.


Naš trenutni pogled na bezglasni svijet Maxwelovih varirajućih električnih i magnetskih vektora Richard Feynman je opisao ovim riječima:

Pokušajte zamisliti kako upravo sada izgledaju električna i magnetska polja u prostoru ove predavaone. Prije svega, postoji stalno (stabilno) magnetsko polje; ono potječe od struja u unutrašnjosti zemlje – to je zemljino trajno magnetsko polje. Zatim, postoje neka nepravilna, gotovo statička električna polja, proizvedena možda električnim nabojima stvorenim trenjem kada se razni ljudi ovdje premještaju na svojim sjedištima, ili okrznu rukavima svog kaputa rukohvate stolica. Potom, postoje i druga magnetska polja proizvedena oscilirajućim strujama u električnim instalacijama – polja koja variraju (titraju) frekvencijom od šezdeset ciklusa u sekundi, sinkrono s generatorom u elektrani Boulder Dam. Ali, zanimljivija su električna i magnetska polja koja variraju (titraju) na mnogo višim frekvencijama. Primjerice, kada svjetlo putuje od prozora do poda i od zida do zida, nastaju mala pomicanja magnetskih polja koja se kreću brzinom od 186 000 milja u sekundi. Onda, postoje i infracrveni valovi koji putuju od toplih čela prea hladnoj ploči. A zaboravili smo i ultraljubičasto svjetlo, X zrake, i radiovalove koji putuju kroz sobu.

Kroz sobu prolijeću i elektromagnetski valovi koji nose muziku jazz-sastava. Postoji valovi modulirani serijom impulsa koji predstavljaju slike događaja odaslane u druge krajeve svijeta, ili imaginarnih aspirina koji se rastapaju u imaginarnim želucima. Da bi demonstrirali stvarnost ovih valova potrebno je samo uključiti elektroničku opremu koja pretvara ove valove u slike i zvukove.

Idemo li još detaljnije analizirati čak i najmanja komešanja, naći ćemo elektromagnetske valove koji su u sobu došli iz nevjerojatnih udaljenosti. Postoje sitne oscilacije u električnom polju, čiji su vrhunci valova (crests) razdvojeni udaljenošću od trideset centimetara, koji su došli iz daljine od milijuna milja, i koje je na Zemlju poslala svemirska letjelica Mariner (2), prolazeći kraj Venere. Njeni signali nose sažetke informacija koje je pokupila o planetima (informacije koje je dobila od elektromagnetskih valova koji su putovali od planeta do svemirske letjelice).

Postoje i sićušna mreškanja električnih i magnetskih polja koja su valovi nastali milijarde svjetlosnih godina daleko – s galaktika u najudaljenijim zakucima svemira. Da je ovo istina, otkrili smo “ispunjavajući sobu žicama” – gradeći antene velike poput ove sobe. Takvi radiovalovi su bili otkriveni da dolaze sa prostora koji su izvan dometa i najvećih optičkih teleskopa. Čak i oni, optički teleskopi, jednostavni su sakupljači elektromagnetskih valova. Ono što zovemo zvijezdama samo su zaključci, zaključci povučeni iz jedine fizičke stvarnosti koju smo ikada od njih primili – iz pažljivog proučavanja beskonačno kompleksnih talasanja električnih i magnetskih polja koja su došla do nas na Zemlji.

Postoji, naravno, još: polja proizvedena miljama udaljenim munjama, polja nabijenih čestica kozmičkih zraka dok jure kroz sobu, i još više, i još više. Električno polje u prostoru oko vas stvarno je komplicirana stvar!

Da je kraljica Victorija ikada sazvala hitni sastanak svojih savjetnika, i naredila im da izume ekvivalent radija i televizije, nije vjerojatno da bi ikoji od njih mogao zamisliti put koji je vodio kroz pokuse Amperea, Biota, Oersteda i Faradaya, četiri jednadžbe i račun vektora, i kroz sud da treba očuvati struju koja nastaje premještanjem, u vacuumu. Mislim da oni ne bi dospjeli nigdje. U međuvremenu, sam, potican samo vlastitom radoznalošću, koštajući vladu gotovo ništa, nesvjestan toga da priprema tlo za projekt Westminster, “Mulac” je piskarao svoje bilješke. Nije vjerojatno čak niti da li bi samodostatni, nedruštveni gosp. Maxwell ikada pomislio da poduzme takvo istraživanje. Da je, vjerojatno bi mu vlada rekla o čemu treba misliti, a o čemu ne, preprečavajući a ne potičući veliko otkriće.
Kasnije u životu, Maxwell je imao jedan razgovor s Kraljicom Viktorijom. Brinuo je o tome unaprijed – naročito o svojoj sposobnosti da govori o znanosti nestrunjaku – ali Kraljica je bila rastresena i razgovor je bio kratak. Kao niti četiri druga najveća britanska znanstvenika novije povijesti, Michael Faraday, Charles Darwin, P.A.M. Dirac i Francis Crick, Maxwell nikada nije proglašen vitezom (premda Lyell, Kelvin, J.J. Thomson, Rutherford, Eddington i Hoyle jesu, u sljedećem redu) U Maxwellovom slučaju, nije postojao čak niti izgovor da bi mogao imati mišljenja koja se ne slažu s anglikanskom crkvom: bio je apsolutno konvencionalni kršćanin svoga doba, iskreniji od mnogih drugih. Možda nije postao vitezom zato jer je bio štreber.

Komunikacijski mediji – instrumenti obrazovanja i zabave koje je omogućio James Clerk Maxwell – nisu nikada, koliko znam, ponudili čak niti mini-seriju o životu i mislima svojeg dobročinitelja i utemeljitelja. Nasuprot tome, pomislite kako je teško odrasti u Americi bez da vas televizija poduči, recimo, o životu i djelima Davyja Crocketta ili Billy the Kida, ili Al Caponea.

Maxwell se oženio mlad, ali čini se da u njegovu braku nije bilo strasti, a niti djece. Njegovo uzbuđenje je bilo rezervirano za znanost. Utemeljitelj modernog doba umro je 1879. u dobi od četrdesetsedam godina. I dok je gotovo potpuno zaboravljen u popularnoj kulturi, radarski astronomi koji stvaraju mape drugih svjetova sjetili su ga se: najveći planinski lanac na Veneri, otkriven odašiljanjem radio valova sa Zemlje, njihovim odbijanjem od Venere, i potom otkrivanjem njihovih slabih odjeka, nazvan je po Maxwellu.

Manje od stoljeća nakon Maxwellovih predviđanja radio valova, otpočeta je prva potraga za signalima mogućih civilizacija na drugim planetima ili zvijezdama.  Otad je bilo više potraga, a o nekima od njih sam već i govorio. One su tragale za vremenski varirajućim (titrajućim) električnim i magnetskim poljima koja prelaze velike međuzvjezdane udaljenosti, a možda su ih stvorila neka inteligentna bića – biološki vrlo različita od nas – koja su, također, negdje u svojoj povijesti profitirala od uvida svojih lokalnih Jamesa Clerka Maxwella.

U listopadu 1992, u pustinji Mojave, i u portorikanskoj kraškoj dolini, otpočeli smo s najsnažnijom, najperspektivnijom i najobuhvatnijom potragom za izvanzemaljskom inteligencijom (projekt SETI). Po prvi puta NASA je organizirala i upravlja projektom. Biti će ispitano cijelo nebo, tijekom desetogodišnjeg razdoblja, s dosad neviđeno osjetljivim instrumentima i u dosad neispitanom rasponu frekvencija. Ako nam je, sa bilo kojeg planeta koji pripadaju nekoj od četiri stotine milijardi drugih zvijezda od kojih se sastoji Mliječni put, netko poslao radio poruku, sada imamo prilično dobru šansu da tu poruku uhvatimo.

Samo godinu dana kasnije, Kongres je ukinuo financiranje. SETI nije od primarne važnosti; njegov interes je ograničen; on je preskup. Ali, svaka civilizacija u ljudskoj povijesti je posvetila neke od svojih resursa istraživanju dubokih pitanja o Svemiru, i teško je zamisliti dublje pitanje od onoga – jesmo li sami? Čak i ako nikada ne bismo dešifrirali sadržaj poruke, primanje takvog signala bi transformiralo naš pogled na Svemir i nas same. A, ako bismo mogli shvatiti poruku napredne tehničke civilizacije, praktične koristi bi mogle biti neviđene. Daleko od toga da je bio usko utemeljen, projekt SETI, koji je znanstvena zajednica snažno podržavala, bio je ukotvljen i u popularnoj kulturi. Fascinacija ovim projektom je široka i trajna, i to s dobrim razlogom. A, daleko od toga da je preskup, program je trebao stajati onoliko koliko godišnje stoji jedan ofenzivni helikopter.

Pitam se zašto oni članovi Kongresa koji se brinu oko cijena ne posvete više pažnje Ministarstvu obrane, koji – sad, kada je Sovjetski Savez propao, a hladni rat prestao – još uvijek troši, kada se zbroje svi izdaci, puno preko tri stotine milijardi USD godišnje. (A i drugdje u vladi postoje mnogi programi koji nalikuju humanitarnoj pomoći za bogate). Možda će naši potomci gledati unatrag, i čuditi nam se što smo imali tehnologiju uz čiju pomoć smo mogli otkriti druga bića, ali smo zatvorili uši jer smo inzistirali na tome da želimo trošiti nacionalno bogatstvo da bismo se obranili od neprijatelja koji već dugo ne postoji.•

David Goodstein, fizičar sa Cal Techa, zabilježio je da je znanost rasla gotovo eksponencijalno stoljećima i da ne može nastaviti s takvim rastom, jer tada bi svatko na planetu morao biti znanstvenik, a tada bi se rast morao zaustaviti. On spekulira da se iz tog razloga, a ne zbog neke fundamentalne antipatije prema znanosti, rast financiranja znanosti vidljivo usporio u posljednjih nekoliko desetljeća.

Svejedno, ja sam zabrinut zbog toga kako su istraživački budžeti raspodijeljeni. Zabrinut sam što je vladino otkazivanje budžeta projektu SETI dio općeg trenda. Vlada je vršila pritisak na Nacionalnu fundaciju za znanost da se odrekne fundamentalnih znanstvenih istraživanja i da potpomaže tehnologiju, inženjerstvo, primjene. Kongres najavljuje da će ukinuti Geološki zavod SADa(Geological Survey) i da će ukinuti potporu za istraživanje Zemljine krhke geološke ravnoteže. Financijski izvori NASA-e za istraživanje i analizu već prikupljenih podataka, sve više presušuju. Mnogi mladi znanstvenici ne samo da ne mogu pronaći izvore financiranja za vlastita istraživanja; oni više ne mogu naći posao.

Industrijsko istraživanje i razvoj koje financiraju američke tvrtke usporilo se (across the board) posljednjih godina. Vladino financiranje istraživanja i razvoja u istom se razdoblju smanjilo. (Samo su vojno istraživanje i razvoj porasli u desetljeću nakon osamdesetih). U godišnjim izdacima, Japan je sada vodeći svjetski investitor civilnog istraživanja i razvoja. Na takvim poljima kakva su računala, telekomunikacijska oprema, aeronautika, strojna oruđa, robotika i znanstvena precizna oprema, američki udio u globalnom izvozu se smanjuje, dok se japanski udio povećava. U istom razdoblju SAD su izgubile vodeće mjesto pred Japanom u većini poluvodičkih tehnologija. One doživljavaju oštar pad u udjelima na tržištu televizora u boji, video-rekordera, fonografa, telefona i strojeva.

Fundamentalno istraživanje je područje gdje su znanstvenici slobodni slijediti svoju radoznalost i ispitivati prirodu, a da istovremeno nemaju nikakav kratkoročni praktični cilj u vidu, nego da traže znanje zbog njega samog. Znanstvenici, naravno, imaju prikriveni interes u fundamentalnom istraživanju. To je ono što vole raditi, u mnogim slučajevima to je ono zbog čega su uopće postali znanstvenicima. Ali, u interesu je društva da financira takvo istraživanje. Tako se većinom došlo do glavnih otkrića od kojih je profitiralo čovječanstvo.Je li nekoliko velikih i ambicioznih znanstvenih projekata bolja investicija od većeg broja malih programa, vrijedno je pitanje.

Mi smo rijetko kad dovoljno pametni da nas se može ciljano usmjeriti na otkrića koja će poticati našu ekonomiju i osiguravati naše živote. Često nam nedostaje fundamentalno istraživanje. Umjesto toga, bavimo se širokim nizom ispitivanja prirode, a pritom se pojavljuju primjene o kojima nismo ni sanjali. Naravno, ne uvijek. Ali, dovoljno često.

Dati novac nekome poput Maxwella moglo je izgledati kao najapsurdnije ohrabrivanje čiste znanstvene znatiželje, i neoprezni potez za praktične legislatore (zakonodavce). Zašto davati novac tako da bi znanstvenici, ti štreberi, koji brbljaju o nerazumljivim stvarima, mogli uživati baveći se svojim hobijima, dok istovremeno postoje hitne nezadovoljene nacionalne potrebe? S tog stajališta, lako je razumjeti shvaćanje da je znanost samo još jedan lobby, još jedna skupina za pritisak koja žudi za time da se dokopa proračunskog novca, tako da se znanstvenici ne bi morali baviti ozbiljnim svakodnevnim poslom ili zarađivati sami svoju nadnicu. (payroll).

Maxwell nije mislio o radiju, radaru i televiziji kada je prvi puta načrčkao svoje fundamentalne jednadžbe elektromagnetizma; Newton nije sanjao o svemirskim letovima ili komunikacijskim satelitima kada je prvi puta shvatio kretanje Mjeseca; Roentgen nije razmišljao o medicinskoj dijagnozi kada je istraživao prodorno zračenje, toliko zagonetno, da ga je nazvao X-zračenje; Cuiriejeva nije mislila o izlječenju raka kada je mukotrpno izvlačila sićušne količine radija iz tona ….prašine; Fleming nije planirao spasiti milijune života antibioticima kada je zapazio krug bez bakterija oko nakupine plijesni; Watson i Crick nisu zamišljali izlječenje genetskih bolesti kada su mozgali nad kristalografskom slikom DNK; Rowland i Molina nisu planirali otkriti CFC-e kao čimbenik u razaranju ozonskog omotača kada su počeli proučavati ulogu halogena u stratosferskoj fotokemiji.

Članovi Kongresa i drugi politički vođe ne mogu odoljeti a da s vremena na vrijeme ne ismijavaju prividno neshvatljive prijedloge za znanstvena istraživanja, za koja se vladu moli da ih financira. Čak i tako pametni senator kao što je William Proxmire, harvardski diplomac, bavi se time da povremeno dodjeljuje nagradu "Zlatna podvezica" kojom se većinom nagrađuju naizgled beskorisni znanstveni projekti, uključujući SETI. Već zamišljam isti takav duh u nekadašnjim vlastima - gosp. Fleming želi proučavati kukce u smrdljivom siru; neka Poljakinja želi rovati po tonama centralnoafričke rudače da bi pronašla majušne količine tvari za koju kaže da svijetli u mraku; gosp. Kepler želi čuti muziku koju pjevaju planeti.

Ova otkrića i mnoštvo drugih koji odlikuju i karakteriziraju naše doba, o kojima u velikom broju slučajeva ovise naši životi, zahvaljujemo znanstvenicima kojima je bila dana prilika da istražuju ono što su prema njihovom mišljenju, i prema shvaćanju njihovih kolega, bila temeljna pitanja prirode. Industrijske primjene, u kojima se Japan toliko istaknuo posljednja dva desetljeća, su odlične. Ali, primjene čega? Fundamentalno istraživanje, istraživanje samog srca prirode, je sredstvo pomoću kojeg dolazimo do novih spoznaja, koje potom primjenjujemo.

Znanstvenici imaju obavezu, naročito kada traže mnogo novca, da vrlo jasno i pošteno objasne za čim tragaju. Supravodički super-sudarač (collider) trebao je biti jedinstveni instrument na našem planetu za ispitivanje fine strukture materije i prirode ranog svemira. Njegova cijena je bila između deset i petnaest milijardi dolara. Kongres ga je otkazao 1993, nakon što je otprilike dvije milijarde USD potrošeno - što je bila najgora mogućnost za oba svijeta. Ali ova rasprava nije, čini mi se, o opadajućem interesu za financiranje znanosti. Malobrojni u Kongresu shvaćaju čemu služe visokoenergetski (high energy) akceleratori. Oni nisu oružje. Oni nemaju praktične svrhe. Oni služe stvaranju nečega što se, a to je za mnoge izvor zabrinutosti, zove "teorija svega". Objašnjenja koja spominju entitete po imenu kvarkovi, šarmovi, okusi, boje itd, zvuče kao da su fizičari simpatični ljudi. Cijela priča ima auru, barem prema mišljenju nekih ljudi iz Kongresa s kojima sa razgovarao, "projekta za štrebere koji su potpuno podivljali" - za što mislim da je neljubazni način da se opiše znanost koja ima izvore u radoznalosti. Nitko od koga se tražilo da to plati nema ni najmutniju ideju o tome što je Higgsov bozon. Čitao sam neke od materijala koji su trebali opravdati SSC (supersudarač). Na koncu, oni i nisu bili tako loši, samo nisu sadržavali ništa što bi uistinu objašnjavalo o čemu se u projektu radi, i to na razini razumljivoj za pametnog ali skeptičnog ne-fizičara. Ako fizičari traže deset ili petnaest milijardi USD da bi sagradili stroj koji nema praktične vrijednosti, u najmanju ruku trebaju se najozbiljnije potruditi, koristeći privlačne grafikone, metafore i uvjerljivi jezik, da bi opravdali svoj zahtjev. Mislim da je to ključ propasti SSCa, više od financijske aljkavosti, proračunskih ograničenja i političke nesposobnosti.

Sve je više prisutno stajališe da se ljudsko znanje treba podvrgnuti zakonima slobodnog tržišta. Prema njemu, fundamentalno se istraživanje za vladinu potporu treba natjecati u kategoriji s drugim institucijama i potražiteljima društva. Da su se morali oslanjati na vladine donacije, i da su se morali natjecati na slobodnom tržištu, nije vjerojatno da bi bilo koji od znanstvenika s moje liste bio u stanju izvesti svoje epohalno istraživanje. A cijena fundamentalnog istraživanja danas je bitno viša nego u Maxwellovo doba - i teorijskog, a naročito eksperimentalnog.

No, na stranu s time, bi li sile slobodnog tržišta bile dostatne da podrže fundamentalno istraživanje? Danas se iz proračuna financira samo deset posto meritornih medicinskih projekata. Više se novca troši na pseudo (alternativnu) medicinu nego na svo medicinsko istraživanje. Što bi se dogodilo da vlada otkaže medicinska istraživanja?

Nužni aspekt fundamentalnog istraživanja je taj da njegove primjene leže u budućnosti, ponekad udaljene desetljećima ili čak stoljećima. Štoviše, nitko ne zna koji će vidovi fundamentalnog istraživanja imati praktičnu vrijednost a koji neće. Ako znanstvenici to ne mogu predvidjeti, je li vjerojatno da političari i industrijalci mogu? Ako su sile slobodnog tržišta fokusirane samo na kratkoročni profit - kao što većinom jesu u SADu, sa strmoglavim smanjivanjem istraživanja u tvrtkama - nije li to rješenje ---za napuštanje fundamentalnog istraživanja?

Ukinuti financiranja fundamentalne znanosti, vođene znatiželjom, isto je kao i pojesti sjeme kukuruza. Sljedeće zime imat ćemo malo više za jesti, ali što ćemo posaditi tako da mi i naša djeca imaju dovoljno u zimama koje će doći?

Naravno, postoje mnogi gorući problemi s kojima je suočena naša nacija i naša vrsta. Ali, reduciranje fundamentalnog istraživanja nije način da ih se riješi. Znanstvenici nisu glasački blok. Oni nemaju efikasni lobi. Ipak, većina njihovog posla je u svačijem interesu. Okrenuti leđa fundamentalnom istraživanju znači ne imati živce, maštu i viziju onoga na što još ne možemo staviti svoje ruke (…) To bi moglo iznenaditi one hipotetične izvanzemaljce, da mi planiramo ne imati budućnost.

Naravno, trebamo pismenost, obrazovanje, posao, medicinsku njegu i obranu, zaštitu okoliša, sigurnost u starosti i uravnoteženi proračun, i još masu drugih stvari. Ali, mi smo bogato društvo. Zar ne možemo othraniti i nekog našeg Maxwella? Uzet ću jedan simbolički primjer: zar je zaist istina da si ne možemo dopustiti sjeme kukuruza u vrijednosti jednog ofenzivnog helikoptera, da bismo slušali zvijezde?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Znanost i čarobnjaštvo

Ubi dubium ibi libertas: Gdje ima sumnje ima i slobode.
Latinska poslovica.

Newyorški svjetski sajam iz 1939 - koji me toliko fascinirao kao malenog posjetitelja iz najmračnijeg Brooklyna - bio je posvećen "Svijetu sutrašnjice". Samim prihvaćanjem takvog motiva, on je obećavao da će postojati sutrašnjica, i već najusputniji pogled na njega potvrđivao je da će sutrašnjica biti bolja od svijeta 1939. Premda je to meni tada bilo nejasno, mnogi ljudi su žudjeli za takvim ohrabrenjem uoči najokrutnijeg i najrazornijeg rata u ljudskoj povijesti. Znao sam, barem, da ću rasti u budućnosti. Zaglađena i čista "sutrašnjica" portretirana na sajmu bila je privlačna i puna nade. A nešto po imenu znanost bilo je očito sredstvo uz čiju pomoć će ta budućnost biti ostvarena.

Ali, da su se stvari odvijale imalo razlčito, Sajam mi je mogao dati neusporedivo više. Ogorčena borba se odvijala iza scene. Vizija koja je prevladavala bila je ona Predsjednika i glavnog glasnogovornika Grovera Whalena - nekadašnjeg direktora u privredi, šefa newyorške policije i doba neviđene policijske brutalnosti, i inovatora na polju odnosa s javnošću. Upravo on je zamislio izložbene dvorane kao prije svega komercijalne, industrijske, orijentirane na proizvode široke potrošnje, i upravo je on uvjerio Staljina i Mussolini da izgrade raskošne nacionalne paviljone. (Kasnije se žalio koliko je puta bio prisiljen pozdraviti fašističkim pozdravom). Razina izložaka, kao što je to opisao jedan dizajner, bila je usmjerena na mentalitet dvanaestgodišnjaka.

Ipak, kao što se prisjeća povjesničar Peter Kuznick s Američkog sveučilišta, skupina prominentnih znanstvenika, uključujući Harolda Ureya i Alberta Einsteina, zagovarala je predstavljanje znanosti zbog nje same, a ne samo kao puta koji vodi do stvarčica namijenjenih širokoj prodaji; koncentriranje na način mišljenja a ne samo na proizvode znanosti. Bili su uvjereni da je široko javno shvaćanje znanosti protuotrov protiv praznovjerja i bigotnosti; da je, kao što je to rekao popularizator znanosti Watson Davis, "znanstveni put demokratski put". Jedan znanstvenik je čak mislio da bi prošireno javno prihvaćanje metoda znanosti moglo djelovati kao "konačna pobjeda nad  glupošću" - vrijedan, ali vjerojatno neostvariv, cilj.

Kako su se događaji odvijali, gotovo ni malo prave znanosti nije dospjelo među izloške Svjetske izložbe, unatoč protestima znanstvenika i njihovim pozivanjem na visoka načela. Pa opet, ono malo znanosti što je bilo dodano, uspjelo je dokapati do mene i pomoglo je da mi se preobrazi djetinjstvo. Privredni i potrošački fokus ostao je u središtu, i ništa bitnog nije se pojavilo što bi govorilo o znanosti kao načinu mišljenja, a još manje kao o potpornom stupu slobodnog društva.

Točno pola stoljeća kasnije, u završnim godinama Sovjetskog saveza, Ann Druyan i ja zatekli smo se na večeri u Peredelkinom, selu u blizini Moskve gdje su službenici Komunističke partije, umirovljeni generali i nekolicina povlaštenih intelektualaca imali svoje ljetne rezidencije. Zrak je bio naelektriziran zbog novih sloboda koje su bile na vidiku - naročito zbog slobode da izraziš svoje mišljenje premda se vlasti ne sviđa to što govoriš. Bajkovita revolucija rastućih očekivanja bila je u punom cvatu.

Ali, unatoč glasnosti, sumnje su bile proširene. Hoće li oni na vlasti uistinu dopustiti svojim kritičarima da govore? Hoće li sloboda govora, okupljanja, vjere, uistinu biti dopuštene? Hoće li ljudi neiskusni u slobodi biti u stanju nositi njen teret?

Neki od sovjetskih građana prisutnih na večeri borili su se desetljećima i gotovo očajnički za slobode koje većina Amerikanaca uzima zdravo za gotovo; stvarno, bili su nadahnuti američkim eksperimentom, stvarnom demonstracijom toga da nacije, čak i multikulturalne i multietničke, mogu preživjeti i napredovati s tim istim slobodama gotovo nedirnutim. Išli su tako daleko da su smatrali mogućim da su napredak i blagostanje posljedica slobode - da, u vremenu visoke tehnologije i brze promjene, oni stoje i padaju zajedno, da su otvorenost znanosti i demokracije, njihova pripravnost da budu preispitani eksperimentom, blisko povezani načini mišljenja.

Bilo je mnogo zdravica, kao što ih uvijek ima na večerama u tom dijelu svijeta. Najupečatljiviju je dao svjetski poznat sovjetski romanopisac. Ustao je, podignuo čašu, pogledao nas u oči, i rekao: "Za Amerikance. Oni imaju malo slobode." Zastao je na časak, i dodao: "I znaju kako da je zadrže."
Znamo li?

Tinta se jedva osušila na Povelji sloboda prije no što su političari pronašli način da je potkopaju, iskorištavajući strah i patriotsku histeriju. 1798, vladajuća Federalistička stranka znala da je gumb koji treba pritisnuti etničke i kulturne predrasude. Izrabljujući napetosti između Francuske i SAD, i prošireni strah da su francuski i irski useljenici nekako sami po sebi nepodobni da budu Amerikanci, Federalisti su donijeli skup zakona koji su postali poznati kao Zakoni o strancima i neposluhu.

Jedan zakon je podizao vrijeme boravka koje je potrebno za dobivanje državljanstva s pet na četrnaest godina (Građani francuskog ili irskog podrijetla obično su glasovali za oporbenu, Demokratsko-Republikansku stranku Thomasa Jeffersona). Zakon o strancima davao je predsjedniku Johnu Adamsu moć da deportira  bilo kojeg stranca koji mu se učinio sumnjivim. Izazvati nervozu u predsjednika, rekao je jedan član Kongresa, "postalo je novim zločinom". Jefferson je vjerovao da je Zakon o strancima specijalno smišljen da bi se prognao C.F. Volney•, francuski povjesničar i filozof; Pierre Samuel du Pont de Nemours, patrijarh čuvene kemičarske obitelji; i britanski znanstvenik Joseph Priestley, otkrivač kisika i intelektualni preteča Jamesa Clerka Maxwella. Prema Jeffersonovu mišljenju, to je bila upravo ona vrsta ljudi koje je Amerika trebala.

Zakon o neposluhu stavio je izvan zakona objavljivanje "krive ili zlonamjerne" kritike vlasti, koja bi mogla nadahnuti oporbu na bilo koji od njenih čina. Došlo je do dvadesetak uhićenja, deset ljudi je bilo osuđeno, a mnogi su bili cenzurirani i zaplašeni, pa su zašutjeli. Zakon je pokušavao, rekao je Jefferson "uništiti svu političku oporbu time što je proglasio zločinom kritiku službenika Federalističke strane ili njihove politike."

Ubrzo nakon što je Jefferson izabran, zapravo već u prvom tjednu njegova predsjedničkog mandata 1801, on je dodijelio oprost svakoj žrtvi Zakona o neposluhu jer je, kako je rekao, on u suprotnosti s duhom američkim sloboda, baš kao da nam je Kongres naredio da padnemo na koljena i klanjamo se zlatnom teletu. Do 1802, niti jedan od spomenutih zakona nije više bio na snazi.

S udaljenosti od dva stoljeća, teško je ponovno iskusiti poludjelo raspoloženje koje je navelo ljude da im se Francuzi i "divlji Irci" učine tako strašnom prijetnjom da su bili pripravni zbog toga odreći se svojih najskupocjenijih sloboda. Odavanje priznanja francuskim i irskih kulturnim trijumfima, zagovaranje jednaka prava za njih, konzervativni krugovi su u biti denuncirali kao sentimentalno-nerealističku političku korektnost. Ali, to je uvijek tako. To se kasnije uvijek čini zastranjivanjem. Ali, tada smo već u kandžama nove histerije.

Oni koji teže moći pod svaku cijenu otkrivaju slabost društva, strah koji ih može dovesti na vlast. To mogu biti etničke razlike, kao što je bilo onda, ili možda različita količina melanina u koži; različite filozofije ili religije; možda je to narkomanija, kriminal, ekonomska kriza, molitva u školama ili "neštovanje" (desakralizacija) zastave.

Ma koji bio problem, njegovo brzo rješenje sastoji se u oduzimanju malo slobode Povelji sloboda. Da, 1942, Amerikanci japanskog podrijetla su bili zaštićeni Poveljom sloboda, ali svejedno smo ih zatvorili - napokon, bio je rat. Da, postoji Ustavna zabrana protiv neobrazloženog pretresa i uhićenja, ali u ratu smo protiv droga, a kriminal izmiče kontroli. Da, postoji sloboda govora, ali ovdje ne želimo strane autore, koji šire strane ideologije, zar ne? Izgovori se mijenjaju od godine do godine, ali rezultat je uvijek isti: koncentracija više moći u manje ruku, potiskivanje raznolikosti mišljenja - premda iskustvo jasno pokazuje opasnost takvog tijeka događaja.

Ako ne znamo za što smo sposobni, ne možemo cijeniti mjere koje su poduzete da bi nas obranile od nas samih. Raspravljao sam o europskim progonima vještica u kontekstu izvanzemaljskih napada; nadam se da će mi čitatelj oprostiti što se vraćam na to u ovom političkom kontekstu. To je otvor u ljudsku samospoznaju. Usredotočimo li se na ono što su sekularne i crkvene vlasti tijekom lova na vještice, između petnaestog i sedamnaestog stoljeća,  smatrale prihvatljivim dokazom i poštenim sudom, bit će nam jasnije mnoge nove i posebne osobine Ustava SAD i Povelje sloboda iz osamnaestog stoljeća: uvođenje porote u sudski proces, zabrana samo-optuživanja i okrutnih i neuobičajenih kazni, sloboda govora i tiska, sudski proces, ravnoteža moći i razdvajanje Crkve i države.

Friedrich von Spee je bio jezuitski svećenik koji je imao nesreću da čuje ispovijesti onih optuženih da su vještice u njemačkom gradu Wuerzburgu (vidi sedmo poglavlje). 1631, objavio je Cautio Criminalis (Predostrožnosti tužitelja) koji je razgolitio bit crkveno-državnog terorizma protiv nedužnih. Prije no što je bio kažnjen umro je od kuge - kao župnik koji je obilazio oboljele. Ovdje je izvadak iz njegove knjige koja poziva na uzbunu:

1.   Nevjerojatno je koliko su praznovjerja popularna među nama Nijemcima, a naročito (stidim se to reći) katolicima, a također zavist, ogovaranje, laž, insinuacije, i slično koji nekažnjeno i nepobijeno, uzburkavaju sumnje zbog čarobnjaštva. Sada više nisu za sve odgovorni Bog ili priroda, nego vještice.

2.   Tako da svatko zahtijeva od magistrata da istražuju vještice - koje je samo brbljanje puka učinilo tako brojnima.

3.   Stoga vladari pozivaju svoje suce i savjetnike da pokrenu istrage protiv vještica.

4.   Suci ne znaju gdje bi počeli, budući da nemaju indicija niti dokaza.

5.   U međuvremenu, ljudi kažu da je takvo odlaganje sumnjivo; a vladari informanti ili slični uvjeravaju da treba požuriti.

6.   U Njemačkoj, odbiti nešto ovim vladarima ozbiljni je prekršaj; čak i svećenstvo im odobrava što god im se sviđa, ne mareći za to tko je uistinu potaknuo ove vladare (ma koliko oni bili dobronamjerni).

7.    Naposljetku, suci se pokoravaju njihovim željama i trude se otpočeti suđenje.

8.   Drugim sucima, koji još uvijek odugovlače, u strahu da se ne upletu u ovu nezgodnu stvar, dolaze posebni istražitelji. U tim istragama, neiskustvo ili arogancija takvih ljudi smatra se posebnom pravdoljubivošću. Ova "pravdoljubivost" je također raspaljena nadom u profit, naročito kada je ovakav istražitelj siromašan i ima veliku obitelj, jer prima nagradu od mnogo talira po glavi za svaku spaljenu vješticu, uz usputnih dažbina i stvari koje si istražitelji smiju prisvojiti po želji od onih koje progone.

9.   Ako bezumlje nekog luđaka ili neka zlobna i dokona glasina (jer za skandale se nikada ne traži dokaz) ukaže na neku bespomoćnu staricu, ona će prva biti žrtvom.

10.   Pa opet, da bi se izbjegao privid da je optuženo samo na temelju glasina, bez drugih dokaza, određena pretpostavka o krivnji se dobiva uz pomoć ovakve dileme: ili je vodila zao i nečasni život, ili je vodila dobar i časni. Ako je vodila zli, onda je sigurno kriva. S druge strane, ako je vodila dobar, to je isto tako optužujuće: jer vještice se pretvaraju i trude da izgledaju naročito kreposne.

11.   Tako  starica dospijeva u zatvor. Novi dokaz se nalazi kroz drugu dilemu: ona se boji ili se ne boji. Ako se boji (jer je čula o užasnim mučenjima vještica) to je siguran dokaz;  njena savjest je optužuje. Ako ne pokazuje strah (vjerujući u svoju nevinost) to je isto dokaz; za vještice je karakteristično da se prave nedužnima i ponosno uzdižu glavu.

12.   Ako su ovo jedini dokazi, istražitelj šalje svoja njuškala, često ozloglašene i nemoralne ljude, da ispreturaju cijeli njen prošli život. Iz ovog, naravno, uvijek nešto iskrsne, neka njena izjava ili djelo koje takvi ljudi mogu lako izokrenuti ili pretvoriti u dokaz o čarobnjaštvu.

13.   Svatko tko je imao nešto protiv nje ima sada priliku da protiv nje iznese bilo kakve optužbe kakve mu se svide; i svi govore da su dokazi protiv nje jaki.

14.   I tako, nju šalju na mučenje, ako već - kao što se često zbiva - nije bila mučena na sam dan uhićenja.

15.   U ovim suđenjima nikome nije dopušten branitelj niti bilo kakvo sredstvo poštene obrane, jer čarobnjaštvo se smatra posebnim zločinom (tako strašnim da se mogu suspendirati sva pravila zakonite procedure), i tko god se upušta u to da brani zatvorenika pada sam pod sumnju da je vještica - baš kao i oni koji se usude prozboriti riječ prosvjeda u ovakvim slučajevima i nagovaraju suce da iskažu razboritost, jer otad su žigosani kao zagovornici vještica. Tako svi šute zbog straha.

16.   Da bi izgledalo kako žena ima mogućnost da se brani, nju dovode na sud i čitaju joj optužbe o njenoj krivnji i ispituju je - ako se to može zvati ispitivanjem.

17.   Premda ona niječe optužbe i na zadovoljavajući način odgovara na svaku optužbu, na to se ne obraća nikakva pažnja, čak se niti ne bilježi; sve optužbe zadržavaju svoju snagu i valjanost, ma koliko bili savršeni odgovori na njih. Naređuje joj se povratak u zatvor, da bi tamo pažljivije razmislila hoće li ustrajati u tvrdoglavosti - jer, budući da je već zanijekala svoju krivicu, ona je tvrdoglava.

18.   Sljedećeg dana ponovo ju se izvodi, i ona sluša odluku o mučenju - baš kao da nikada nije porekla optužbe.

19.   Prije mučenja, pretražuje ju se zbog amuleta; cijelo tijelo joj se brije, a nasrtljivo se ispituju čak i stidni dijelovi ženskoga spola.

20.   Što je tako zapanjujuće u tome? Svećenike se istražuje na isti način.

21.   Kada je žena obrijana i pretražena, muče ju da bi priznala istinu - to jest, da prizna ono što oni žele, jer naravno bilo što drugo neće i ne smije biti istina.

22.   Počinju s prvim stupnjem, to jest manje strašnim mučenjima. Premda su dosta strašna, ona su lagana u usporedbi s onim mučenjima koja slijede. Ako prizna, reći će da je priznala bez mučenja!

23.   Koji vladar sada može sumnjati u njenu krivicu kada mu kažu da je priznala dragovoljno, bez mučenja?

24.   Tada je osuđuju na smrt bez milosti. Ali, bila bi smaknuta i da nije priznala; jednom kada je mučenje počelo, smrt je već izvjesna; ona ne može pobjeći, mora umrijeti.

25.   Rezultat je isti da li prizna ili ne. Ako prizna, njena krivica je jasna; smaknut će je. Bilo kakvo pokajanje je uzaludno. Ako ne prizna, mučenje se ponavlja - dvaput, tri puta, četiri puta. Za izvanredne zločine, mučenje se ne ograničava ni u trajanju, strogosti, učestalosti.

26.   Ako, tijekom mučenja, starica zgrči svoje lice od boli, kažu da se smije; ako izgubi svijest, kažu da spava ili da je samu sebe začarala do neosjetljivosti. Ako je neosjetljiva, onda zavređuje da bude živa spaljena, a to se događa i onima koji su, premda nekoliko puta mučeni, odbili reći ono što su istražitelji htjeli.

27.   Čak se i ispovjednici i svećenici slažu da je umrla tvrdoglava i neposlušna (…); da se neće preobratiti ili napustiti svog incubusa, nego da će mu ostati vjerna.

28.   Ako umre od tolikog mučenja, kažu da joj je đavo zakrenuo vratom.

29.   Tada se leš sahranjuje ispod vješala.
(…)
30.   S druge strane, ako ne umre pod mukama, a neki naročito skrupulozni sudac oklijeva da je dalje muči bez novih dokaza ili da je spali bez priznanja, nju zadržavaju u zatvoru i još strože okivaju, da tamo istrune dok se ne povinuje, čak i ako će to trajati godinu dana.
31.   Nikad se ne može izvući. Istražiteljsko povjerenstvo bi se osjećalo obeščašćeno da pusti ženu; jednom uhićena i u lancima, ona mora biti kriva, dokazalo se to poštenim ili nepoštenim sredstvima.
32.   U međuvremenu, neuki i samouvjereni svećenici (…) proganjaju jadno stvorenje tako da se, istinito ili ne, ona mora ispovijediti da je kriva; dok to ne napravi, kažu, ne može biti spašena ili primiti sakramente.
33.   Svećenici koji su učeniji ili imaju više razumijevanja ne mogu je posjetiti u zatvoru, ukoliko je ne nagovaraju da prizna ili obavijeste vladara što se događa. Ničega se ne boje više nego da će iskrsnuti nešto što će dokazati nevinost optužene. Osobe koje to pokušavaju nazivaju smutljivcima.
34.   Dok je u zatvoru i dok je muče, suci smišljaju mudre smicalice da bi ih prikazali kao dokaze krivice i nove osude, tako da - ako se želi preispitati suđenje - neki sveučilišni učenjak može potvrditi da je treba spaliti živu.
35.   Neki suci, da bi se pričinili krajnje skrupuloznim, istjeruju đavla iz žene, prevoze je na neko drugo mjesto, ponovno muče, samo da bi slomili njenu tvrdoglavost; ako ostane tiho, naposljetku je mogu spaliti. Sada bih, za ime Božje, želio znati, budući da nestaju i oni koji priznaju i oni koji ne priznaju, kako se itko može, bez obzira koliko bio nevin, spasiti? O nesretna ženo, zašto si se uzalud nadala? Zašto nisi, otkad si ušla u zatvor, priznala sve što su htjeli? Zašto si, luda ženo, toliko puta željela da umreš kada si mogla umrijeti odmah? Slušaj moj savjet, i prije no što prođeš sve te boli, reci da si kriva i umri. Nećeš se spasiti, jer to bi bila katastrofalna sramota za gorljivu bogobojaznu Njemačku.
36.   Kada je, pod pritiskom i boli, vještica priznala, njen jad je neopisiv. Ne samo da se ne može spasiti, nego je sada prisiljena optuživati druge koje ne poznaje, čija joj imena u usta stavljaju istražitelji ili sugeriraju krvnici, ili za koje je čula da su sumnjivi ili optuženi. Ovi su, pak, prisiljeni optužiti druge, a ovi pak druge, i tako se to nastavlja: tko ne vidi da se to mora nastavljati, sve dalje i dalje?
37.   Suci moraju ili ukinuti ova suđenja (i tako dovesti u pitanje njihovu valjanost) ili će spaliti sav svoj narod, same sebe i sve druge; jer prije ili kasnije i oni će biti lažno optuženi i - pod mukama - priznati krivicu.
38.   Tako će na kraju i svi oni koji su u prvi mah najglasnije zazivali da se potpali vatra, biti zahvaćeni, jer su pravovremeno propustili uvidjeti da će doći i njihov red. Tako će Nebesa pravedno kaznici sve koji su svojim poganim jezicima stvorili tolike vještice i poslali tolike nevine duše na lomaču…

Von Spee nije eksplicitan kada govori o odvratnim metodama mučenja. Ovdje je izvadak iz iznimno korisne knjige, Enciklopedije čarobnjaštva i demonologije, Rosella Hope Robbinsa (1959):

Neke od posebnih tortura u Bambergu, primjerice, bile su prinudno hranjenjenj optuženika haringama kuhanim u soli, nakon čega se nije moglo dobiti vode - sofisticirana metoda koja je išla uz bok kupanju u kipućoj vodi, kojoj je još dodana salitra (lime). Drugi načini su bili drveni konj, razne vrste rastezala, zagrijana željezna stolica, španjolske čizme (steznici za noge), ili velike kožne ili metalne čizme u koje su (s nogama u njima, naravno) ulijevali kipuću vodu ili rastopljeno olovo. U vodenoj torturi, question de l eau, voda se ulijevala u grlo optuženika skupa sa mekanom krpom da bi se izazvalo gušenje. Krpa bi se izvlačila tako brzo da bi se unutarnji organi pokidali. Steznici za prste (gresillons) bili su mudro smišljeni tako da se stijesne palci na rukama ili nogama sve do nokata, tako da bi slamanje zgloba uzrokovalo neizdrživu bol.

U dodatku, i češće korišteni, bili su strappado i squassation i još mnogo odvratnih mučenja čiji ću opis izbjegnuti. Nakon mučenja, i s instrumentima mučenja još na vidiku, od žrtve se tražilo da potpiše izjavu. To se tada opisivalo kao "slobodno priznanje", do kojeg je došlo dobrovoljno.

Pod velikim osobnim rizikom, von Spee je protestirao protiv ove manije. Uz njega i još nekolicina drugih, većinom katolički i protestantski svećenici koji su vidjeli zločine iz prve ruke - među njima Gianfrancesco Ponzinibio u Italiji, Cornelius Loos u Njemačkoj i Reginald Scot u Britaniji u šesnaestom stoljeću; baš kao i Johann Mayfurth u Njemačkoj (koji je rekao "Slušaj, tvoji suci su gladni novca a tužitelji žedni krvi, sve ove prikaze Đavla su lažne) i Salazar de Frias u Španjolskoj u sedamnaestom stoljeću. Uz von Speea, i općenito, kvekere, postoje heroji u našoj vrsti. Zašto nisu bolje poznati?

U Svijeći u tami (1656) Thomas Ady je uputio ključno pitanje:

Neki će opet prigovarati i reći, ako vještice ne mogu ubiti i učiniti mnoge neobične stvari magijom, zašto su mnoge priznale da su to činile, druge čudne stvari, nakon što su bile optužene?
Na ovo odgovaram, ako su Adam i Eva u svojoj nevinosti tako lako bili nadvladani, i navedeni na grijeh, koliko još mnogo jadnih Stvorenja, sada nakon čovjekovog Pada, može biti natjerano na priznanje onoga što je lažno i nemoguće, suprotno vjeri kršćanina, uvjeravanjima, obećanjima, prijetnjama, zabranjivanjem sna, stalnim mučenjem.

Tek u osamnaestom stoljeću pojavilo se  haluciniranje kao moguća  komponenta u progonima vještica. Biskup Francis Hutchinson, u svojim Povijesnim esejima o vješticama (1718) je pisao:

Mnogi su ljudi vjerovali da su vidjeli duha kako stoji pred njima, dok je to bila samo unutarnja slika koja je plesala u njihovom mozgu.

Zbog hrabrosti ovih protivnika manije proganjanja vještica, njenog proširivanja na više klase, opasnosti koju je predstavljala po narastajuće institucije kapitalizma, i naročito zbog širenja ideja europskog prosvjetiteljstva, spaljivanja vještica su napokon prestala. Posljednje smaknuće zbog čarolija u Holandiji, kolijevci prosvjetiteljstva, zbilo se 1610, u Engleskoj 1684, u Americi 1692, Francuskoj 1745, Njemačkoj 1775, i Poljskoj 1793. U Italiji Inkvizicija je osuđivala ljude na smrt sve do kraja osamnaestog stoljeća, dok katolička crkva inkvizicijske torture osudila tek 1816. Posljednja utvrda stvarnosti čarobnjaštva i nužnosti kažnjavanja, bile su kršćanske crkve.

Proganjanje vještica je sramotno. Kako smo to mogli učiniti? Kako smo mogli biti u takvom neznanju o sebi i svojim slabostima? Kako se to moglo dogoditi "najnaprednijim", tada "najciviliziranijim" nacijama na Zemlji? Zašto su ga tako odlučno podržavali konzervativci, monarhisti i religijski fundamentalisti? Zašto su mu se odupirali liberali, kvekeri i sljedbenici Prosvjetiteljstva? Ako ćemo biti apsolutno sigurno da su naša vjerovanja istinita, a vjerovanja drugih nisu; da smo mi motivirani dobrim, a drugi zlom; da Kralj Svemira govori nama, a ne i pripadnicima različitih vjera; da je nedopušteno i zlo dovoditi u pitanje konvencionalne doktrine ili pitati radoznala pitanja; da je naš glavni zadatak vjerovati i pokoravati se - tada će se manija proganjanja vještica vraćati u beskonačnim varijacijama sve do posljednjeg čovjeka. Pročitajte ponovno prvu točku Friedricha von Speea, i implikaciju da bi poboljšanje javnog shvaćanja praznovjerja i skepticizam mogli pomoći da se zaustavi cijeli zatvoreni krug kauzalnosti. Ako ne uspijemo shvatiti kako je praznovjerje djelovalo u prošlom krugu, nećemo ga prepoznati kada se pojavi u sljedećem.

"Apslutno je pravo države da nadzire stvaranje javnog mnijenja" rekao je Josef Goebbels, nacistički ministar propagande. U romanu Georgea Orwella 1984, država "Velikog brata" upošljava vojsku birokrata čiji je jedini posao da mijenjaju dokumente iz prošlosti tako da bi se mogli povinovati interesima onih trenutno na vlasti. 1984. nije bila samo uvjerljiva politička fantazija, ona je bila utemeljena na Staljinovom Sovjetskom Savezu, gdje je pisanje povijesti iznova bilo institucionalizirano. Ubrzo nakon što je Staljin preuzeo vlast, počele su nestajati slike njegova konkurenta Lava Trockog - monumentalnog lika iz revolucija 1905. i 1917. Njihovo mjesto su zauzele herojske i potpuno ahistorijske slike Staljina i Lenjina, kako zajednički upravljaju boljševičkom revolucijom, dok je Trocki, osnivač Crvene Armije, potpuno nestajao. Ove su slike postale državnim ikonama. Mogli ste ih vidjeti u svakoj službenoj zgradi, u muzejima, na poštanskim markama.

Nove generacije odrastale su u vjerovanju da je to njihova povijest. Starije generacije su počinjale misliti da se stvarno sjećaju tako nečega, što je bila neka vrsta sindroma političkog lažnog sjećanja. Oni koji su uspjeli spojiti svoja stvarna sjećanja i ono što je vodstvo željelo da vjeruju, iskazivali su ono što je Orwell nazvao "udvostručenim sjećanjem". Oni koji nisu, oni stari boljševici koji su se sjećali periferne Staljinove uloge u revoluciji, a središnje Trockog, bili su proglašeni izdajnicima, ili preostacima buržoazije, trockistima ili trockističkim fašistima. Bili su zatvarani, mučeni, natjerani da javno priznaju svoje izdajništvo, i nakon toga smaknuti. Moguće je - uz apsolutnu kontrolu medija i policije - preraditi sjećanja stotina milijuna ljudi, ako imate na raspolaganju jednu generaciju. Gotovo uvijek, to se čini da bi se moćne održalo na vlsti, ili da bi se služilo narcizmu, megalomaniji ili paranoji nacionalnih vođa. Ono djeluje na tome da izbriše javno pamćenje o dubokim političkim greškama, i tako da omogući njihovo eventualno ponavljanje.

U naše doba, koje je tehnološki u stanju izrađivati realističke fotografije, filmove i videovrpce, s televizorom u svakom domu, i s kritičkim mišljenjem u opadanju, čini se mogućim restrukturiranje društvenih sjećanja, čak i bez tajne policije. Ono što ovdje zamišljam nije situacija u kojoj će svatko od nas imati sjećanja koja mu je na specijalnim terapijskim sesijama usadio neki državno-imenovani psihijatar, nego to da će mali broj ljudi imati toliku kontrolu nad novim pričama, knjigama iz povijesti, i duboko upačatljivim slikama da će moći djelovati na velike promjene u kolektivnom ponašanju.

1990-1991. smo vidjeli blijedi eho onoga što je danas moguće, kada je irački autokrat Saddam Hussein, iznenada u američkoj svijesti prešao put od nekog trećerazrednog gotovo-saveznika - kojemu je davana roba, visoka tehnologija, oružje čak i satelitski obavještajni podaci - do tiranskog čudovišta koji je prijetnja cijelome svijetu. Da me ne biste krivo razumjeli, ja nisam obožavatelj gosp. Husseina, ali me iznenadilo kako je brzo od nekoga za koga gotovo niti jedan Amerikanac nije čuo postao inkarnacija zla. Ovih je dana stroj za stvaranje indignacije vrlo zaposlen. Koliko možemo biti sigurni da će moć da se usmjerava i određuje javno mnijenje uvijek biti u odgovornim rukama?

Drugi suvremeni primjer je "rat" protiv droga, u kojemu vlast i velikodušno financirane civilne skupine sustavno uništavaju, pa čak i izmišljaju znanstvene dokaze o štetnim posljedicama (naročito marihuane) pri čemu niti jednom javnom službeniku nije dopušteno čak niti načeti tu temu u javnoj raspravi.

Ali, teško je zadržavati moćne povijesne istine zauvijek zatvorene u boci. Otkrivaju se nova nalazišta podataka. Novi, manje ideologiziran naraštaj povjesničara je odrastao. U kasnim osamdesetih i prije toga, Ann Druyan i ja rutinski smo krijumčarili primjerke Trockijeve Povijesti ruske revolucije u SSSR, tako da naši kolege saznaju barem nešto o svojim vlastitim političkim počecima. Do pedesete obljetnice ubojstva Trockog (ubojica kojeg je poslao Staljin razbio je Trockom glavu čekićem), Izvestia je već mogla vličati Trockog kao "velikog i besprijekornog• revolucionara, dok je njemačka komunistička publikacija otišla tako daleko da ga je opisivala kao

…onog koji se borio za sve koji vole ljudsku civilizaciju, za koje je ta civilizacija nacionalnost. Njegov ubojica…pokušao je, ubijajući ga, ubiti tu civilizaciju… To je bio čovjek koji je u glavi imao najvrijedniji i najbolje organizirani mozak koji je ikad razbio neki čekić.

Trendovi koji barem donekle djeluju u pravcu usađivanja vrlo uskog raspona nazora, sjećanja i mišljenja, uključuju kontrolu glavnih televizijskih kuća i novina, od strane malog broja slično motiviranih moćnih korporacija i pojedinaca, nestanak konkurentnih dnevnih novina u mnogim gradovima, zamjenjivanje stvarne rasprave loše vođenim političkim kampanjama, i epizodična erozija načela razdvajanja moći. Procjenjuje se (izvor je američki stručnjak za medije Ben Bagditrian) da manje od dvadeset korporacija kontroliraju više od pola globalnog biznisa s dnevnim novinama, magazinima, televizijom, knjigama i filmovima! Množenje kablovskih televizijskih kanala, jeftini međugradski telefonski pozivi, telefaksi, kompjutorske mreže i kompjutorski bilteni, jeftino računalno izdavaštvo i oblici tradicionalnih humanističkih sveučilišnih programa koji su uspjeli preživjeti, trendovi su koji možda rade u suprotnom pravcu.
Nije moguće reći kako će to završiti.
Baviti se skepticizmom može biti opasno. Skepticizam dovodi u pitanje etablirane institucije. Kada bismo naučili svakoga, uključujući i srednjoškolsku omladinu, navikama skeptičkog mišljenja, oni vjerojatno ne bi ograničili svoj skepticizam na NLOe, reklame za aspirin ili na 35 000 godina stare medije. Možda bi počeli postavljati sramežljiva pitanja o ekonomiji, o društvenim, političkim ili religijskim institucijama. Možda bi doveli u pitanje mišljenja onih koji imaju moć. Kamo bismo tada dospjeli?

Etnocentrizam, ksenofobija i nacionalizam danas su rasprostranjeni u mnogim dijelovima svijeta. Represija nepopularnih mišljenja od strane vlasti još je uvijek vrlo proširena. Kriva ili zavaravajuća sjećanja mnogima se utuvljuju u glavu. Za branitelje takvih postupaka, znanost je uznemiravajuća. Ona zahtijeva pristup istinama koje su znatno neovisne o etničkim i kulturnim pristranostima. Po samoj svojoj naravi, znanost transcendira nacionalne granice. Stavite znanstvenike da rade na istom polju ili da proučavaju zajedno u jednoj sobi, čak i ako ne govore istim jezikom, naći će načina da komuniciraju. Sama znanost je transnacionalni jezik. Znanstvenici su prirodno kozmopolitski po stavu, i vjerojatnije je da će razotkriti napore koji su usmjereni na to da se ljudska obitelj podijeli u mnogo malih i zaraćenih skupina. "Ne postoji nacionalna znanost" rekao je ruski dramatičar Anton Čehov "baš kao što ne postoji nacionalna tablica množenja. (Slično, za mnoge, ne postoji niti nacionalna religija, premda religija nacionalizma ima milijune pristaša).

U disproporcionalnom broju, znanstvenici sudjeluju u redovima društvenih kritičara (ili, manje laskavo, disidenata), koji dovode u pitanje mitove i politiku svojih vlastitih nacija. Herojska imena fizičara Andreja Saharova• u bivšem SSSRu, Alberta Einsteina i Lea Szilarda u SADu, Fang Li-zhua u Kini odmah nam padaju na pamet. Prvi i posljednji od njih doveli su svjesno svoje živote u pitanje. Naročito se nakon otkrivanja nuklearnog oružja znanstvenike portretiralo kao etičke kretene. To je nepravda, uzmemo li u obzir sve one koji su, ponekad uz značajnu osobnu opasnost, ustali protiv zlouporaba znanost i tehnologije u svojim vlastitim zemljama.

Primjerice, kemičar Linus Pauling (1901-1994) bio je, više od bilo koga drugog, zaslužan za Ugovor o ograničenoj zabrani nuklearnih pokusa iz 1963, kojim su zaustavljene nadzemne eksplozije nuklearnog oružja u SADu, Sovjetskom Savezu i Ujedinjenom kraljevstvu. Otpočeo je upornu kampanju u kojoj je kombinirao moralnu indignaciju sa znanstvenim podacima, koja je bila to uvjerljivija jer je bio Nobelovac. U Američkom tisku, općenito je bio ocrnjivan zbog svojih napora, a pedesetih mu je godina Ministarstvo unutarnjih poslova oduzelo putovnicu jer nije bio dovoljno antikomunistički nastrojen. Nobelovu nagradu je dobio za primjenu kvantnih mehaničkih uvida - rezonanci, i takozvane hibridizacije orbita - pomoću kojih se objašnjava priroda kemijske veze koja udružuje atome u molekule. Ove ideje su danas osnovni sastojak moderne kemije. Ali, u Sovjetskom Savezu, Paulingov su rad na strukturalnoj kemiji proglasili inkompatibilnim s dijalektičkim materijalizmom i proglasili zabranjenim područjem za sovjetske kemičare.
Ne obazirući se na ove kritike Istoka i Zapada - dapače, nije čak niti usporio - nastavio je monumentalni rad na djelovanju anestetika, identificirao je uzrok anemije srpastih stanica (jedna jedina nukleotidna supstitucija u DNK) i pokazao je kako se evolucionarna povijest života može čitati usporedbom DNK različitih organizama. Bio je na tragu strukture DNK; Watson i Crick su svjesno brzali da je otkriju prije Paulinga. Presuda o njegovim tvrdnjama o vitaminu C još uvijek nije donesena. (…) "Taj čovjek je pravi genij" smatrao je Albert Einstein.

Cijelo to vrijeme nastavio je raditi u korist mira i sloge. Kada smo Ann i ja jednom pitali Paulinga o korijenima njegove predanosti društvenim pitanjima, dao nam je nezaboravni odgovor: "Radio sam to da bih zavrijedio poštovanje svoje supruge, Helen Ave Pauling." Dobio je drugu Nobelovu nagradu, ovaj puta za mir, za svoj rad na obustavi nuklearnih pokusa, postavši tako jedina osoba u povijesti koja je osvojila dvije različite Nobelove nagrade.

Neki su smatrali Paulinga smutljivcem. Oni kojima se ne sviđa socijalna promjena dolaze u iskušenje da samu znanost promatraju sumnjičavo. Tehnologija je sigurna, misle oni, pravilno vođena i kontrolirana od strane industrije i vlasti. Ali čista znanost, znanost zbog nje same, znanost kao radoznalost, koja bi mogla odvesti bilo kuda i dovesti u pitanje bilo što, to je druga priča. Neka područja čiste znanost su jedinstveni put prema budućim tehnologijama - to je istina - ali stajališta znanosti, kada bi se široko primjenjivala, mogla bi biti opasna. Uz pomoć plaća, društvenih pritisaka, distribucije prestiža i nagrada, društva uguravaju znanstvenike u određeno, relativno sigurno, srednje područje - koje se nalazi između premalo dugoročnog tehnološkog progresa i previše kratkoročne društvene kritike.

Za razliku od Paulinga, mnogi znanstvenici misle da je njihov posao baviti se usko definiranom znanošću, i vjeruju da politički i socijalno-kritički angažman ne samo da odvode od, nego su i antiteza znanstvenom životu. Kao što sam ranije spomenuo, tijekom projekta Manhattan, uspješnog američkog napora tijekom Drugog svjetskog rata da se prije nacista izradi nuklearno oružje, neki znanstvenici koji su u tome sudjelovali počeli su stvarati rezervu prema tom oružju, naročito kada je postalo jasno koliko je ono izvanredno moćno. Neki, poput Lea Szilarda, Jamesa Francka, Harolda Ureya i Roberta R. Wilsona, pokušali su svratiti pažnju političkih vođa i javnosti (naročito kada su nacisti bili poraženi) na opasnosti predstojeće trke u naoružanju sa Sovjetskim Savezom, koju su dobro predvidjeli. Drugi su tvrdili da je politika izvan njihove jurisdikcije. "Na Zemlji sam da bih otkrivao neke stvari" rekao je Enrico Fermi "a ono što će političari s time učiniti, ne zanima me". Čak i uz takvo mišljenje, Fermi je bio toliko prestrašen opasnostima termonuklearnog oružja koje je zagovarao Edward Teller, da je postao suautorom čuvenog dokumenta kojim se nagovaralo Sjedinjene Države da ga ne izrađuju, nazivajući ga "zlom".

Jeremy Stone, predsjednik Federacije američkih znanstvenika, opisao je Tellera - čije sam napore da opravda termonuklearno oružje opisao u prethodnim poglavljima - ovim riječima:

Edward Teller… je inzistirao, prvo motiviran osobnim intelektualnim razlozima a kasnije i geopolitičkim, na tome da hidrogensku bombu treba sagraditi. Koristeći taktiku preuveličavanja pa čak i krivotvorenja, uspješno je manipulirao političkim procesom pet desetljeća, potkopavajući svim silama mjere kontrole oružja, i zagovarajući najrazličitije programe sve opsežnije utrkr u naoružanju.

Sovjetski Savez, nakon što je čuo za njegov H-projekt, sam je sagradio H-bombu. Kao izravna posljedica neobične osobnosti ovog posebnog pojedinca i zbog moći H-bombe, svijet je došao u opasnost da bude uništen, do čega inače možda ne bi došlo, ili bi došlo kasnije i pod boljom političkom kontrolom.

Tako niti jedan drugi znanstvenik nije imao više utjecaja na opasnost s kojom je bilo suočeno čovječanstvo, od Edwarda Tellera, a Tellerovo ponašanje tijekom utrke u naoružanju bilo je vrijedno osude…

Fiksacija Edwarda Tellera na H-bombu navela ga je da doprinese više ugrožavanju života na ovom planetu, nego bilo koji drugi pojedinac u našoj vrsti…
U usporedbi s Tellerom, vođe Zapadne atomske znanosti, bili su često nevinašca u političkoj šumi - njihovo predvodeće mjesto bilo je određeno njihovim profesionalnim, a ne - u ovom slučaju - njihovim političkim vještinama.

Moj cilj ovdje nije bio da grdim znanstvenika jer se predao vrlo ljudskim strastima, nego da ponovo naglasim novi imperativ: dosad neviđena moć, koju je znanost danas omogućila, mora biti praćena dosad neviđenim razinama etičkog fokusa i brige sa strane znanstvene zajednice, kao i najšire zasnovanim javnim obrazovanjem o važnosti znanosti i demokracije.
« Poslednja izmena: 19. Apr 2006, 14:02:19 od Bredkok »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Pravi rodoljubi postavljaju pitanja   

Funkcija naše vlasti nije u tome da sprječava građane da griješe; ne, funkcija građana je da sprječavaju vlast da griješi.
Sudac Vrhivnog suda SAD Robert H. Jackson, 1950.

Životna je činjenica na našem malom nesretnom planetu da se prošireno mučenje, glad i kriminalna neodgovornost onih na vlasti puno češće nalaze u društvima koja imaju tiranski, a ne demokratski državni ustroj. Zašto? Zato što je tiranske vladare puno teže zbaciti s vlasti zbog njihovih zlodjela, negoli vladare demokratskih zemalja. To je stroj za ispravljanje pogrešaka u politici.

Znanstvene metode, sa svim svojim nesavršenstvima, mogu se iskoristiti za poboljšanje društvenih, političkih i ekonomskih sustava, i to je - mislim - istina bez obzira na to koji će se kriterij poboljšanja usvojiti. Kako je to moguće ako se znanost temelji na eksperimentu? Ljudi nisu elektroni niti laboratorijski glodavci. Ali, svaki Kongresni zakon, svaka odluka Vrhovnog suda, svaka predsjednička direktiva o nacionalnoj sigurnosti, svaka promjena u PRIME RATE je eksperiment. Svaki pomak u ekonomskoj politici, svaki porast ili smanjivanje budžeta za Head Start (dodatni program za one koji žele znati više u osnovnoj školi), svako postroživanje kazni za kriminalne prekršaje - je eksperiment. Izmjena igli (?), besplatno djeljenje prezervativa, dekriminalizacija marihuane  - sve su to eksperimenti. Ništa ne učiniti da bi se pomoglo Abesiniji protiv Italije, ili da bi se spriječilo nacističku Njemačku da zaposjedne Rajnsku oblast - bili su eksperimenti. Komunizam u Istočnoj Europi, Sovjetskom Savezu i Kini bili su eksperimenti. Privatizacija psihijatrijskih ustanova ili zatvora jesu eksperimenti. Investirati mnogo novca u znanost i tehnologiju, a gotovo ništa u obranu, u Zapadnoj Njemačkoj i Japanu - i otkriti da im ekonomija zbog toga snažno ekspandira - bio je eksperiment. Pištolji su dopušteni kao mjera samozaštite u Seattleu, ali ne i u obližnjem Vancouveru, Canada; ubojstvo pištoljem pet puta je češće u Seattleu, a samoubojstvo pištoljem je deset puta veće u Seattleu. Pištolji olakšavaju impulsivno ubijanje. To je također eksperiment. U gotovo svim ovim slučajevima, adekvatni kontrolni eksperimenti se ne provode, ili su varijable nedostatno razdvojene. Ipak, u izvjesnom i često korisnom stupnju, ovakve ideje se mogu testirati. bilo bi velika šteta ne obazirati se na rezultate društvenih eksperimenata zato jer se čini da su ideološki bljutavi.

Ne postoji nacija na Zemlji koja je optimalno pripravna za sredinu dvadesetprvog stoljeća. Suočeni smo s obiljem suptilnih i složenih problema. Stoga nam trebaju suptilna i kompleksna rješenja. Budući da nema deduktivne teorije društvene organizacije, naše jedino sredstvo je znanstveni eksperiment - iskušavanje, u malim razmjerima (recimo, na razini općine, grada ili države), široke skale alternativa. Jedna od pretpostavki da biste postali važna državna ličnost u Kini u petom stoljeću prije Krista je bila da konstruirate idealnu državu u vašem rodnom gradu ili provinciji. Konfucije se žalio da je njegov glavni životni promašaj što to nikada nije pokušao.


Čak i usputno pregledavanje povijest otkriva nam da ljudi imaju žalosnu sklonost za ponavljanjem istih grešaka, uvijek i iznova. Bojimo se stranaca i bilo koga tko je imalo različit od nas. Kada se uplašimo, počnemo preseljavati ljude. Imamo spremne i dostupne tipke koje oslobađaju snažne emocije kada ih se pritisne. Lukavi političari nas mogu izmanipulirati tako da postanemo krajnje nerazumni. Dajte nam pravu vrstu vođe, i - poput najsugestibilnijih subjekata hipnoterapeuta - biti ćemo sretni da učinimo sve što traži od nas, čak i stvari za koje znamo da su loše. Osnivači američkog Ustava bili su studenti povijesti. Shvaćajući ljudsku prirodu, željeli su izumiti sredstvo koje će nas držati slobodnima, unatoč nama samima.

Neki od protivnika američkog Ustava tvrdili su da on nikada neće funkcionirati; da je nemoguće uvesti republikanski oblik vlasti u zemlji koja obuhvaća "tako različite klimatske uvjete, privrede, moral, politiku i ljude" kao što je to rekao guverner George Clinton iz New Yorka. Da je takvo društveno uređenje i takav Ustav, kao što je izjavio Patrick Henry iz Virginije, " u suprotnosti sa svim iskustvom svijeta". Eksperiment je ipak izveden.

Znanstveni pronalasci i nazori bili su česti među onima koji su izumili Sjedinjene Države. Vrhunski autoritet, koji je nadmašivao svako osobno mišljenje, svaku knjigu, svaku objavu, bili su - kao što to formulira Deklaracija neovisnosti - "zakoni prirode i Boga u prirodi." Benjamin Franklin je bio štovan u Europi i Americi kao utemeljitelj novog polja električke fizike. Na Ustavnoj Konvenciji 1789. John Adams se uvijek iznova pozivao na analogiju mehaničke ravnoteže u strojevima; drugi, na otkriće krvotoka Williama Harveya. Kasnije je Adams pisao "Cijelo čovječanstvo je kemičar od kolijevke do groba…Materijalni svemir je kemijski eksperiment". James Madison je koristio kemijske i biološke metafore u Federalističkim spisima. Američki revolucionari bili su djeca europskog prosvjetiteljstva koje nam daje važnu pozadinu za razumijevanje podrijetla i svrhe Sjedinjenih DRžava.

"Znanost i njeni filozofski korolari" pisao je američki povjesničar Clinton Rossiter

su bili možda najvažnija intelektualna sila koja je oblikovala sudbinu Amerike u osamnaestom stoljeću…Franklin je bio samo jedan od brojnih, u budućnost zagledanih kolonista koji su prepoznali srodstvo znanstvene metode i demokratske procedure. Slobodno istraživanje, slobodna razmjena informacija, optimizam, samokritika, pragmatizam, objektivnost - svi ti sastojci buduće republike bili su već aktivni u znanstvenoj republici koja je cvjetala u osamnaestom stoljeću.

Thomas Jefferson je bio znanstvenik. Tako se je barem najradije predstavljao. Kada posjetite njegov dom u Monticellu, Virginia, u trenutku kada uđete kroz vrata posjeda, uočit ćete jasne dokaze njegovih znanstvenih interesa - ne samo u njegovoj golemoj i raznovrsnoj knjižnici, nego i u strojevima za kopiranje, automatskim vratima, teleskopima i drugim instrumentima, od kojih su neki bili najmoderniji izumi tehnologije devetnaestog stoljeća. Neke je sam izumio, neke je kopirao, neke je kupio. Uspoređivao je biljke i životinje Amerike s onima Europe, otkrivao je fosile, koristio proračune za oblikovanje novog pluga. Vladao je njutnovskom fizikom. Priroda je odredila, rekao je, da bude znanstvenik, ali za znanstvenike nije bilo mnogo prilika u predrevolucionarnoj Virginiji. Druge, hitnije, potrebe su se nametale. Bacio se u povijesne događaje koji su se odvijali oko njega. Jednom, kada se stekne neovisnost, rekao je, kasnije će se generacije moći posvetiti znanosti i učenju.

Jefferson je bio moj heroj, ne zbog njegovih znanstvenih interesa (premda su oni znatno pripomogli u oblikovanju njegove političke filozofije) nego zato što je on, više no itko drugi, bio zaslužan za širenje demokracije po svijetu. Ideja - zamamna, radikalna i revolucionarna u ono vrijeme (a u mnogim dijelovima svijeta, to je i danas) je bila ta da nacijom ne trebaju upravljati kraljevi, svećenici, moćnici u velikim gradovima, ne diktatori, niti vojnički spletkaroši, niti bogataši, nego obični ljudi koji će se međusobno udružiti. Ne samo da je Jefferson bio vodeći teoretičar ove orijentacije; on je bio u to uključen i na najpraktičniji mogući način, pomažući da se ostvari veliki američki politički eksperiment kojemu su se otada, po cijelomu svijetu, divili i oponašali ga.

Umro je u Monticellu 4.srpnja 1826, točno pedeset godina nakon što su kolonije objavile onaj burni dokument, kojeg je napisao sam Jefferson, po imenu Deklaracija neovisnosti. Protiv njega su bili konzervativci cije bila sramotno nepotpuna loga svijeta. Monarhija, aristokracija, i državna religija - to su stvari koje su tada branili konzervativci. U pismu sastavljenom nekoliko dana prije smrti, pisao je da je "svjetlost znanosti" pokazala da  "masa čovječanstva nije rođena sa sedlom na leđima", niti da je manjina povlaštenih rođena "u čizmama i s mamuzama". U Deklaraciji neovisnosti je napisao da svi moramo imati iste mogućnosti, i ista "neotuđiva" prava. A ako je definicija "sviju" godine 1776 bila jošsramotno nepotpuna, duh Deklaracije je ipak bio dovoljno velikodušan tako da je danas pojam "sviju" daleko obuhvatniji.

Jefferson je bio student povijesti - ne samo popustljive i sigurne povijesti koja hvali naše vlastito vrijeme, zemlju ili etničku skupinu, nego prave povijesti pravi ljudi, naših slabosti kao i naše snage. Povijest ga je naučila da će bogati i moćni krasti i tlačiti ako im se pruži i najmanja prilika. Opisivao je europske države, koje je upoznao iz prve ruke kao američki veleposlanik u Francuskoj. Praveći se da upravljaju zemljom, rekao je, oni dijele svoje nacije u dvije klase: vukove i ovce. Jefferson je učio da svaka vlast degenerira kada je prepuštena samo onima koji vladaju, jer oni koji lvadaju - samim činom vladanja - zloupotrebljavaju povjerenje javnosti. Samo je narodu, rekao je, razumno povjeriti moć.

Ali brinuo je zato što se narod - a taj argument potječe još od Tukidida i Aristotela - može lako zavarati. Stoga je zagovarao sigurnosnu politiku, politiku osiguranja. Jedan od njenih oblika bilo je ustavno razdvajanje moći; u skladu s time, razne skupine, od kojih neke slijede svoje vlastite sebične interese, međusobno se uravnotežuju, i sprečavaju da bilo koja od njih prisvoji zemlju: to su izvršna, zakonodavna, i sudska vlast; Kongres i Senat; Države i federalna vlast. Isto tako je naglašavao, strastveno i ustrajno, da je bitno da ljudi shvate rizike i dobrobiti vlasti, da se obrazuju i da se uključe u politički proces. Bez toga, rekao je, vukovi će prevladati. Ovako je to izrazio u Bilješkama o Virginiji, naglašavajući kako moćni i beskrupulozni pronalaze ranjiva područja koja mogu iskorištavati:

U svakoj vlasti na zemlji postoji trag ljudske slabosti, klica korupcije i degeneracije, koju će prepredeni otkriti a zli nerazumno otvoriti, kultivirati i uvećati. Svaka vlast degenerira kada se povjeri samo vladarima naroda. Samo je narod jedini sigurni čuvar moći. A da bi ta moć čak i njima sigurno bila povjerena, njihov razum se mora usavršiti…

Jefferson je malo sudjelovao u stvarnom pisanju američkog Ustava; kao što sam već rekao, on je služio kao američki službenik u Francuskoj. Kada je pročitao nacrt, bio je zadovoljan, ali je imao dvije primjedbe. Jedan manjak je bio taj što nije bila postavljena granica broju mandata koje predsjednik može dobiti. Ovo je, bojao se Jefferson, način da predsjednik postane kraljem, u stvarnosti ako ne i po zakonskoj definiciji. Drugi veliki manjak je bilo nepostojanje povelje sloboda. Građanin, prosječna osoba, je bila nedovoljno zaštićena - mislio je Jefferson - od neizbježnih zlouporaba onih na vlasti.

Zagovarao je slobodu govora, djelomice takvu da čak i krajnje nepopularni nazori mogu biti izraženi, tako da devijacije od uobičajenog mišljenja mogu biti stavljene na razmatranje. Osobno, on je bio izvanredno drag čovjek, koji je oklijevao kritizirati čak i svoje zaklete neprijatelje. U predvorju Monticella izložio je bistu svog vječnog protivnika Alexandera Hamiltona. U svakom slučaju, vjerovao je da je navika skepticizma bitna pretpostavlja odgovornog građanstva. Tvrdio je da je cijena obrazovanja zanemariva u usporedbi s cijenom neznanja, koje može prepustiti vlasti vukovima. Podučavao je da će država biti sigurna samo kad u njoj bude vladao narod.

Dio građanske dužnosti nije da se bude zastrašen i konformističan. Želio bih da zakletva državljanstva koju polažu useljenici, i zavjet koju rutinski recitiraju učenici, uključuje nešto kao "Obećajem da ću dovoditi u pitanje sve što mi govore moji vođe". To bi stvarno bilo na razini Thomasa Jeffersona. "Obećajem da ću koristiti moje kritičke sposobnosti. Obećajem daću razvijati neovisnost mišljenja. Obećajem da ću se obrazovati tako da mogu stvarati sam svoje sudove."

Također bih želio da je Zavjet odanosti usmjeren na Ustav i Povelju prava, kao što je to u slučaju kada predsjednik preuzima svoju dužnost, a ne da bude položen zastavi i naciji.

Kada pogledamo osnivače naše nacije - Jeffersona, Washingtona, Samuela i Johna Adamsa, Madisona i Monroea, Benjamina Franklina, Toma Paine i mnoge druge - vidjet ćemo da je pred nama najmanje deset a možda i mnogo više velikih političkih vođa. Svi su bili dobro obrazovani. Proizvodi europskog prosvjetiteljstva, bili su izučavatelji povijesti. Znali su za ljudsku pogrešivost, slabost i korumpiranost. Dobro su govorili engleski jezik. Pisali su sami svoje govore. bili su realistični i praktični, a u isto vrijeme motivirani visokim načelima. Nisu konzultirali ispitivanja javnog mišljenja da im kažu što da misle ovoga tjedna. Znali su što da misle. Bili su navikli na dugoročno mišljenje, planirajući čak i dalje od narednih izbora. Bili su samodostatni, i nisu im trebale karijere političara ili lobista da bi zarađivali za život. Bili su u stanju izvuči najbolje iz nas. Zanimali su se za znanost, a barem dvojica od njih dobro su se u njoj snalazili. Pokušali su zacrtati put Sjedinjenih Država sve do u daleko budućnost - ne toliko postavljajući zakone, koliko zacrtavajući granice tome kakve se vrste zakona mogu donositi.

Ustav i Povelja prava (Bill of Rights) obavili su izvanredno dobar posao, stvarajući - unatoč ljudskim slabostima - stroj koji jest, mnogo češće nego što to nije, korigirati svoju vlastitu putanju.

U to doba, u Sjedinjenim Državama je bilo samo dva i pol milijuna građana. Danas ih ima stotinu puta više. Ako je u ono vrijeme bilo deset ljudi kalibra Thomasa Jeffersona, tada bi dana trebalo biti 10 X 100 Thomasa Jeffersona danas.

Gdje su?

Jedan razlog tome što je Ustav odvažan i hrabar dokument jest da dopušta kontinuiraju promjenu, čak i u obliku same vlasti, ako ljudi tako žele. Zato što nitko nije dovoljno mudar da bi predvidio koje ideje mogu odgovoriti na hitne društvene potrebe - čak i ako su one protuintuitivne, i ako su bile neugodne u prošlosti - ovaj dokument pokušava jamčiti najpotpunije i najslobodnije izražavanje raznih shvaćanja.

Naravno, za to postoji cijena. Mnogi od nas su za slobodu izražavanja mišljenja kada postoji opasnost da će naša vlastita shvaćanja biti tlačena. No, nismo tako uznemireni kada nazori koje preziremo dožive tu i tamo malo cenzure. Ali, unutar određenih usko opisanih granica - čuveni primjer suca Olivera Wendella Holmesa je bio stvaranje panike u dupke punom kazalištu, povikom "vatra"  - u Americi su dopuštene velike slobode:

-   Na streljanama se kao mete za vježbanje mogu koristiti portreti Vrhovnih sudaca, glasnogovornika Kongresa ili Ravnatelja FBIja; razbješnjeli građanski savjesni građani mogu spaliti lutku koja prikazuje predsjednika SAD.
-   Čak i ako simijavaju židovsko-kršćansko-islamske vrijednosti, čak i ako ismijavaju sve što većina od nas smatra svetim, sljedbenici đavla (ako postoje) mogu slijediti svoju religiju, sve dok ne krše nikakav ustavno valjani zakon.
-   Navodni znanstveni članak ili popularnu knjigu koja tvrdi da postoji "superiornost" jedne rase nad drugom vlasti ne smije cenzurirati, ma koliko ona bila štetna; lijek za lažni argument je bolji argument, a ne potiskivanje ideja.
-   Pojedinci mogu, ako to žele, hvaliti živote i politiku takvih neospornih masovnih ubojica kakvi su bili Adolf Hitler, Josef Staljin i Mao Zedong. Čak i prezira vrijedna mišljenja imaju pravo da ih se čuje.
-    Pojedinci ili skupine smiju tvrditi da židovska ili masovna urota cilja na to da ovlada svijetom, ili da je Savezna vlast u dosluhu s Đavlom.
-   Sustav koji su utemeljili Jefferson, Madison i njihovi kolege nudi slobodu izražavanja i za one koji ne razumiju njegovo podrijetlo i žele ga zamijeniti s nečim vrlo različitim. Primjerice, Tom Clark, Vrhovni tužitelj, i stoga glavni sudski (policijski) dužnosnik Sjedinjenih Država, 1948. je predložio ovo: "Onima koji ne vjeruju u ideologiju Sjedinjenih Država, ne bismo smjeli dopustiti da ostanu u Sjedinjenim Državama." Ali, postoji jedna ključna i karakteristična odlika američke ideologije, a to je da ne postoje ni obvezatne niti zabranjene ideologije. Neki noviji slučajevi, iz 1990tih jesu ovi: John Brockhoeft, u zatvoru zbog bombaškog napada na kliniku za pobačaje u Cincinnatiju, pisao je, u jednom "pro-life" biltenu:

Ja sam vrlo uskogrudni, netolrantni, reakcionarni, biblijom opsjednuti fundamentalist … zagrižen i fanatičan… Sjedinjene Države su nekoć bile velika nacija, neka ih Bog blagoslovio, jer su bile utemeljene na istini, pravdi i uskogrudnosti.

Randall Terry, osnivač "Operacije spašavanje", organizacije koja je blokirala klinike za pobačaje, rekao je u kolovozu 1993. svojim župljanima:

Neka vas preplavi val netolerancije…Da, mržnja je dobra…Naš cilj je kršćanska nacija…Bog nas je pozvao da osvojimo ovu zemlju…Ne želimo pluralizam…

Izražavanje ovakvih pogleda je zaštićeno, i tako treba biti, prema Povelji o pravima, čak i ako bi oni koje ta povelja štiti, da im se pruži prigoda, nju istoga časa ukinuli. Zaštita nas ostalih je u tome da koristimo istu Povelju prava da bismo svakom građaninu objasnili neophodnost Povelje o pravima.

Što znači zaštititi se protiv ljudske pogrešivosti, kakav uređaj za ispravljanje pogreški nude ove alternativne doktrine i institucije? Nepogrešivog vođu? Rasu? Nacionalizam? Totalno odricanje od civilizacije, osim eksploziva i automatskog oružja? Kako mogu biti sigurni - naročito u mraku dvadesetog stoljeća? Zar im ne trebaju svijeće?

U svojoj slavnoj maloj knjižici, O slobodi, engleski filozof John Stuart Mill je tvrdio da je ušutkivanje mišljenja "naročito zlo". Ako je mišljenje ispravno, onda smo lišeni "mogućnosti da zamijenimo zabludu istinom"; a ako je krivo, onda smo lišeni dubljeg razumijevanja istine u "njenoj koliziji sa zabludom". Ako smo upoznati samo s našom vlastitom stranom argumenta, jedva da se može reći da ga poznamo u potpunosti; on postaje ustajao, naučena mehanička navika, neprovjerena, blijeda i beživotna istina.

Mill je također pisao "Ako društvo dopušta značajnom broju svojih članova da odrastaju kao djeca, nesposobna da djeluju prema racionalnom razmatranju udaljenih motiva, to društvo samo sebe mora osuditi."  Jefferson je rekao to isto, samo još snažnije; "Ako neka nacija očekuje da će biti istovremeno slobodna i neobrazovana, i u civiliziranom stanju, ona očekuje nešto što nije nikada bilo i nikada neće biti." U pismu Madisonu, nastavio je tu misao: "Društvo koje želi razmjeniti malo slobode za malo reda, izgubit će oboje, i ne zaslužuje niti jedno."

Kada im je bilo dopušteno da čuju alternativna mišljenja i da se uključe u značajne rasprave, ljudi su znali promijeniti svoje mišljenje. Moguće je da se to dogodi. Primjerice, Hugo Black je u svojoj mladosti bio pripadnik Ku Klux Klana; kasnije je postao sudac Vrhovnog suda i jedan od vođa povijesnih odluka tog suda, djelomice utemeljenih na četrnaestom amandmanu Ustava, koje su potvrdile građanska (civilna) prava svih Amerikanaca: govorilo se da je kao mladić oblačio bijele haljine da bi plašio crne ljude; kada je ostario, oblačio je crne haljine da bi plašio bijele ljude.

Kad je riječ o proganjanju kriminalaca, Povelja o pravima shvaća iskušenja pred kojima bi se mogla naći policija, tužitelji i sudstvo u želji da "pritisnu" svjedoke i požure kažnjavanje. Sustav kaznenog prava nije nepogrešiv: moguće je da nedužni ljudi budu kažnjeni zbog zločina koje nisu počinili; vlasti su savršeno sposobne "namjestiti" nekome tko im se, iz razloga koji nisu povezani s navodnim zločinom, ne sviđa. Zbog toga Povelja o pravima štiti optuženike. Tu postoji neka vrsta cost-benefit analize. Povremeno je moguće da stvarni krivci ne budu kažnjeni, tako da u drugoj prigodi ne bi stradali nedužni. To nije samo moralna vrlina; ona također sputava zlouporabu sustava kaznenog prava u svrhu potiskivanja nepopularnih mišljenja ili prezrenih manjina. To je dio mehanizma za ispravljanje pogrešaka.

Nove ideje, izumi i kreativnost općenito uvijek predvode neku vrstu slobode, probijajući se iz sputavajućih ograničenja. Sloboda je pretpostavka za nastavljanje osjetljivog znanstvenog eksperimenta, što je jedan od razloga zbog kojih Sovjetski Savez nije mogao ostati totalitarna država, i istovremeno biti tehnološki napredna zemlja. U isto vrijeme, znanost - ili, bolje, suptilni spoj otvorenosti i skepticizma, njeno ohrabrivanje raznovrsnosti i rasprave - je pretpostavka za trajni eksperiment slobode u industrijskom, visoko-tehnologiziranom društvu.

Jednom kad ste doveli u pitanje religijsku doktrinu da je Zemlja u središtu svemira, zašto biste prihvatili ponavljane i samouvjerene tvrdnje religijskih vođa da je Bog poslao kraljeve da vladaju nad nama? U sedamnaestom stoljeću je bilo lako natjerati engleske i Kolonijalne sudove da polude zbog ovog bezbožništva ili one hereze. Bili su spremni mučiti ljude do smrti zbog njihovih vjerovanja. U kasnom osamnaestom stoljeću više nisu bili tako sigurni u to.

Ponovno Rossiter (iz Sjetve Republike, 1953):

Pod pritiskom američkog okoliša, kršćanstvo je postalo humanije i umjerenije - tolerantnije kroz međusektašku borbu, liberalnije kroz rastući optimizam i racionalizam, eksperimentalnije kroz uspon znanosti, individualističnije s dolaskom demokracije. Isto je tako važno da je sve veći broj kolonista, dok su legije propovjednika glasno lamentirale, postajao sekularan u svojoj radoznalosti, a skeptičan u nazorima.

Povelja o pravima razdvojila je religiju od države, djelomice zato što su tolike religije bile utonule u apsolutistički način mišljenja, svaka od njih uvjerena da ima monopol na istinu i stoga puna želje da država nametne njihovu istinu drugima. Često su vođe i sljedbenici apsolutističkih religija bili nesposobni primijetiti bilo kakav srednji put, ili priznati da istina može obuhvatiti prividno kontradiktorne doktrine.

Sastavljači Povelje o pravima su pred sobom imali primjer Engleske, gdje su crkveni zločin hereze i sekularni zločin izdaje bili gotovo nerazlučivi. Mnogi od ranih kolonista su došli u Ameriku bježeći od religijskih progona, premda su neki od njih bili savršeno pripravni progoni druge zbog njihovih uvjerenja. Osnivači naše nacije su shvatili da bi bliska relacija između vlasti i bilo koje od posvađanih religija bila fatalna za slobodu - i da bi povrijedila religiju. Sudac Black (u odluci Vrhovnog suda Engel v. Vitale, 1962) opisao je …….Establishement Clause prvog Amandmana na ovaj način:

Njegova prva i neposredna svrha počiva na uvjerenju da sjedinjavanje vlasti i religije može uništiti vlast i degradirati religiju.

Štoviše, i ovdje funkcionira razdvajanje moći. Svaka sekta i kult, kao što je to jednom zamijetio Walter Savage Landor, je moralni kontrolor drugih: "Konkurencija je isto tako korisna u religiji kao i u trgovini". Ali cijena je visoka: ova konkurencija je zapreka religijskim tijelima koja djeluju usuglašeno u smjeru općeg dobra.

Rossiter zaključuje:

blizanačka doktrina razdvajanja crkve od države i slobode individualne savjesti je srž naše demokracije, ako ne i najsilniji doprinos Amerike oslobođenju Zapadnog čovjeka.

No, nema smisla imati takva prava ako ih ne koristimo - pravo slobodnog govora ako se nitko ne suprotstavlja potezima vlasti, slobodu tiska ako nitko ne želi postavljati neugodna pitanja, pravo okupljanja ako nema prosvjeda, opće pravo glasa ako glasuje manje od polovice elektorata, razdvajanje crkve i države kada se zid koji ih razdvaja redovito ne obnavlja. Neuporabom oni bi mogli postati tek zavjetni predmeti, domoljubne bajalice. Prava i slobode se moraju koristiti, ili ćemo ih izgubiti.

Zahvaljujući dalekovidnosti pisaca Povelje o pravima - a još više onih koji su, uz značajan osobni rizik inzistirali na provedbi tih prava - danas je teško zagušiti slobodu govora. S vremena na vrijeme to pokušavaju učiniti školska knjižničarska (library) povjerenstva, uredi za useljeništvo, policija, FBI, ili ambiciozni političari u potrazi za jeftino stečenim glasovima, ali prije ili kasnije ti pokušaji se rasprskavaju. Ustav je, napokon, ipak zakon cijele zemlje, javni su se dužnosnici zakleli da će ga provoditi, a aktivisti i sudovi su epizodno ………(??????)hold their feet to the fire.

Ipak, zbog snižavanja obrazovnih standarda, opadajuće intelektualne sposobnosti, smanjivanja želje za važnim raspravama, i društvenih sankcija protiv skepticizma, naše slobode bi mogle polako erodirati a naša prava bi mogla biti potkopana. Osnivači naše zemlje bili su toga svjesni: "Vrijeme za učvršćivanje svakog bitnog prava na zakonitoj osnovi je dok su naši vladari časni, a mi ujedinjeni." rekao je Thomas Jefferson.

Nakon završetka ovog (revolucionarnog) rata ići ćemo nizbrdo.Više neće biti nužno da se svakoga trenutka obraćamo ljudima za podršku. Stoga će oni biti zaboravljeni, a njihova prava prekršena. Oni će zaboraviti na sebe, u utrci za zaradom, i nikada neće misliti na to da se ujedine kako bi osigurali poštivanje svojih prava. (…)Stoga će lanci koje nećemo uspjeti odbaciti na kraju ovoga rata, ostati dugo na nama, biti će sve teži i teži, sve dok naša prava ne ožive ili ne izdahnu u grčevima.

Obrazovanje o vrijednosti slobode govora i drugih sloboda koje je omogućila Povelja o pravima, o tome što se zbiva kada ih nemate, i o tome kako da ih koristite i štitite, trebalo bi biti važna pretpostavka za svakog američkog građanina - ili, građanina bilo koje nacije, to više što su takva prava i dalje nazaštićena. Ako sami nismo u stanju misliti za sebe, ako nismo pripravni dovoditi u pitanje autoritete, onda smo glina u rukama onih na vlasti. Ali, ako se građani obrazuju i stvaraju svoja vlastita mišljenja, onda će oni na vlasti raditi za nas. U svakoj zemlji, trebali bismo učiti našu djecu znanstvenoj metodi i razlozima Povelje o pravima. S time se stvara izvjesna pristojnost, pomirljivost i duh zajedništva. U svijetu progonjenom demonima koji nastanjujemo zahvaljujući tome što smo ljudi, to bi moglo biti sve što nas razdvaja od tame koja nas okružuje. (,,,)
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 13:16:04
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.173 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.