Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Registracijom prihvatate pravila foruma.
ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 22. Feb 2020, 07:52:38
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Carl Sagan ~ Karl Sagan  (Pročitano 20220 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Zmaj u garaži

Magija je, zapamtite, vještina koja zahtijeva suradnju umjetnika i njegove publike.
E.M. Butler, Mit o Magusu (1948)

"Zmaj koji riga vatru živi u mojoj garaži." Recimo (sada slijedim metodu grupne terapije psihologa Richarda Franklina) da sam vam to rekao ozbiljno. Sigurno ćete htjeti provjeriti, sami vidjeti. Stoljećima su postojale bezbrojne priče o zmajevima, ali nikakvi stvarni dokazi. Ovo je sjajna prilika!

"Pokaži mi", kažete. Vodim vas u svoju garažu. Gledate unutra i vidite ljestve, prazne limenke od boje, stari tricikl - ali nikakvog zmaja.
"Gdje je zmaj?" pitate.
"O, tu je" odgovaram, mašući neodređeno. Zaboravio sam spomenuti da je to nevidljivi zmaj."
Predlažete da prospemo brašno po podu garaže da bismo vidjeli zmajeve otiske.
"Dobra ideja", kažem "ali ovaj zmaj lebdi u zraku".
Onda ćemo upotrijebiti infracrveni senzor koji može otkriti nevidljivu vatru.
"Dobra ideja, ali nevidljiva vatra je hladna."
Obojit ćete zmaja sprejom i tako ga učiniti vidljivim.
"Dobra ideja, samo što je to bestjelesni zmaj, i boja se neće primiti".
I tako dalje. Suprotstavljam se svakom fizičkom testu koji predlažete, sa posebnim objašnjenjem zašto on neće funkcionirati.

Dakle, u čemu je razlika između nevidljivog, bestjelesnog, lebdećeg zmaja koji riga hladnu vatru i zmaja kojeg uopće nema? Ako ne postoji način da se opovrgne moja tvrdnja, nikakvi zamislivi pokus koji bi vrijedio protiv nje, što onda znači kada se kaže da moj zmaj postoji? Vaša nesposobnost da obezvrijedite moju hipotezu nije isto što i dokazati da je ona istinita. tvrdnje koje se ne mogu testirati, tvrdnje imune ne opovrgavanje su veridički (istinosno) bezvrijedne, ma kakvu vrijednost mogle imati nadahnjujući nas ili pobuđujući naše osjećaje čuđenja. Ono što tražim od vas svodi se na vjerovanje, uz nepostojanje dokaza, u ono što vam kažem.
Jedino što ste stvarno shvatili iz mojeg inzistiranja na tome da postoji zmaj u mojoj garaži je da se u mojoj glavi nešto čudno zbiva. Pitate se, ako nema nikakvih fizičkih dokaza, što li je uvjerilo mene. Svakako će vam se pojaviti mogućnost da je to bio san ili halucinacija. Ali, zašto to onda shvaćam ozbiljno? Možda mi treba pomoć. U najmanju ruku, možda sam ozbiljno potcijenio ljudsku pogrešivost.

Zamislite da, unatoč tome što nijedan od testova nije bio uspješan, želite biti dosljedno bez predrasuda. Stoga ne odbacujete odmah pojam da u mojoj garaži postoji zmaj koji riga vatru. Jednostavno, stavljate ga na čekanje (poček) (da miruje). Sadašnji dokazi govore snažno protiv njegova postojanja, ali ako se pojave novi dokazi bit ćete spremni da ih ispitate i vidite mogu li vas uvjeriti. Svakako, nije pošteno od mene da se osjećam uvrijeđen i da mi se ne vjeruje; ili da vas kritiziram da ste tromi i nemaštoviti, samo zato što ste donijeli (scottish) presudu - "nije dokazano".
Zamislite da su se stvari odvijale na drugi način. Zmaj je nevidljiv, u redu, ali dok ste gledali stvarno je ostavio otiske u brašnu. Vaš infracrveni detektor reagira. Boja iz spreja otkriva krijestu kako se njiše pred vama u zraku. Bez obzira na to koliko ste skeptični glede postojanja zmajeva - da uopće ne spominjemo one nevidljive - morate priznati da tu stvarno nečega ima, i da je to za početak u skladu s postojanjem nevidljivog zmaja koji riga vatru.

A sada drugi scenarije: recimo da se ne radi samo o meni. Recimo, da vam nekoliko vaših poznanika, uključujući ljude za koje ste prilično sigurni da se međusobno ne poznaju, kažu da svi imaju zmajeve u svojim garažama, ali da niti u jednom slučaju dokazi ne postoje: svi mi priznajemo da nas uznemirava činjenica da nas je zahvatilo tako neobično uvjerenje, tako slabo potkrepljeno fizičkim dokazima. Nitko od nas nije lud. Spekuliramo o tome što bi moglo značiti ako se nevidljivi zmajevi stvarno skrivaju u garažama po cijelom svijetu, a mi ljudi samo slabo naziremo tu činjenicu. Kažem vam, radije bih da to nije istina. Ali, možda svi ti drevni europski i kineski mitovi o zmajevima uopće nisu bili samo mitovi…

Srećom, pojavili su se izvještaji o nekim otiscima u brašnu veličine zmajevih. Ali, oni nikad ne nastaju kada je neki skeptik u blizini. Pojavljuje se alternativno objašnjenje: pobliže gledano, čini se jasno da su ovi otisci mogli biti krivotvoreni. Drugi zagovornici postojanja zmajeva pojavljuju se s nagorjelim prstima i pripisuju ih rijetkoj fizičkoj manifestaciji zmajevog vatrenog daha. Takvi su "dokazi" - bez obzira na to što zagovornici zmajeva smatraju da su važni - daleko od uvjerljivosti. Još jednom, jedini razumni pristup je da se odbaci hipoteza o zmajevima, bude otvoren prema budućim fizičkim dokazima, i pitati se što li je moglo navesti tolike očito zdrave i trijezne ljude da podijele istu neobičnu iluziju.

Magija zahtijeva prešutnu suradnju publike s mađioničarem - napuštanje skepticizma, ili ono što se ponekad opisuje kao svojevoljno napuštanje nevjerice. Stoga neposredno slijedi da, želimo li prodrijeti u čaroliju, razotkriti trik, moramo prestati surađivati.
Kako li se može napredovati u ovom emocijama opterećenom, kontroverznom i mučnom predmetu? Pacijenti bi mogli iskazivati oprez prema terapeutima koji prebrzo prihvaćaju ili potvrđuju da je došlo do susreta s izvanzemaljcima. Oni koji liječe navodno napadnute ljude mogli bi objasniti svojim pacijentima da su halucinacije normalne, i da je spolno napastovanje u djetinjstvu neugodno uobičajeno. Trebali bi stalno imati na pameti da niti jedan klijent ne može ostati potpuno nezaražen izvanzemaljcima koji se prikazuju u popularnoj kulturi. Morali bi biti krajnje pažljivi  da ne bi suptilno navodili svoje svjedoke. Mogli bi ih podučavati skepticizmu. Mogli bi nadopuniti svoje vlastite rezerve, koje su se istrošile, iste te robe.

Navodne posjete izvanzemaljaca muče mnoge ljude, i to na mnogo načina. Taj predmet je prozor u unutarnje živote mnogih naših sugrađana. Ako mnogi lažno prijavljuju da su iz posjetili izvanzemaljci, to je razlog za zabrinutost. Ali još više zabrinjava to što tako mnogo terapeuta prihvaća ove prijave zdravo za gotovo, i ne pridaje dostatnu pažnju sugestibilnosti klijenata i nesvjesnoj povodljivosti svojih sugovornika.

Iznenađen sam da postoje psihijatri i drugi koji imaju barem nekakvo znanstveno obrazovanje, koji su upoznati s nesavršenostima ljudskog uma, ali koji odbacuju ideju da su ovi izvještaji neka vrsta halucinacija, ili neka vrsta zakamufliranog sjećanja. Još više sam iznenađen tvrdnjama da su priče o posjetama izvanzemaljaca prava magija, da su oni izazov našem shvaćanju stvarnosti, ili da su one podrška mističkom shvaćanju života. Ili, kao što je to izrazio John Mack "Postoje fenomeni koji su dovoljno važni da zavređuju ozbiljno istraživanje, a metafizika dominantne zapadnjačke znanstvene paradigme bi mogla biti nedostatna da u potpunosti podrži takvo istraživanje." U intervjuu časopisu Time, on nastavlja ovim riječima:

Ne znam otkuda potječe takva strast za pronalaženjem konvencionalnog fizičkog objašnjenja. Ne znam zašto je ljudima tako teško jednostavno prihvatiti činjenicu da se oko nas događa nešto neuobičajeno…Izgubili smo svaku sposobnost da spoznamo svijet iznad fizičkog."•

Ali, mi znamo da halucinacije nastaju zbog senzorne deprivacije, droga, bolesti, vrućice, nedostatka REM-sna, promjena u kemiji mozga i tako dalje. Pa čak i ako, s Mackom, prihvatimo ove slučajeve zdravo za gotovo, njihovi izvanredni aspekti (prolaženje kroz zidove i slično) će se prije moći pripisati nečemu što je dobrano u domeni "fizičkog" - napredne izvanzemaljske tehnologije - negoli čarobnjaštva.

Jedan moj prijatelj tvrdi da je jedino zanimljivo pitanje u paradigmi o posjetama izvanzemaljaca "Tko tu  koga vara?" Da li klijent zavarava terapeuta, ili obrnuto? Ja se s time ne slažem. Prije svega, postoje mnoga druga zanimljiva pitanja u svezi s tvrdnjama o posjetama izvanzemaljaca. Kao drugo, one dvije alternative se međusobno ne isključuju.

Nešto o slučajevima posjeta izvanzemaljaca vuklo se po mom sjećanju godinama. Naposljetku, sjetio sam se što. Bila je to knjiga iz 1954, koju sam pročitao na fakultetu, Sat od pedeset minuta. Autor, psihoanalitičar po imenu Robert Lindner, bio je pozvan u Nacionalni laboratorij Los Alamos da bi liječio sjajnog mladog nuklearnog fizičara čije su se lude misli počele miješati u njegov posao, tajnu vrstu vladinih istraživanja. Fizičar (kojemu je dan pseudonim Kirk Allen) je imao, ispostavilo se, još jedan život uz onaj u kome se bavio proizvodnjom nuklearnog oružja: u dalekoj budućnosti, povjerio se, on je pilotirao (ili će pilotirati - vremena su se malo pomiješala) međuzvjezdanu letjelicu. Uživao je u uzbudljivim, razmetljivim pustolovinama na planetama drugih zvijezda. Bio je "gospodar" mnogih svjetova. Možda su ga zvali kapetan Kirk. Ne samo da se mogao "sjećati" tog drugog života; mogao je u njega ući kada god bi to poželio. Razmišljajući na pravi način, želeći, mogao se je transportirati preko svjetlosnih godina i stoljeća.

Na neki način nisam mogao shvatiti da sam, samo želeći da bude tako, prelazio goleme prostore, odvajao se od vremena, i spajao - doslovce postajao - udaljeno i buduće biće…Ne pitajte me da vam objasnim. Ne mogu, premda mi je Bog svjedok da sam pokušavao.

Lindner je otkrio da je Kirk inteligentan, osjećajan, ugodan, pristojan i savršeno sposoban da se nosi sa svakodnevnim ljudskim poslovima. Ali, reflektirajući o uzbuđenjima svog života među zvijezdama, Allen je otkrio da mu je njegov život na Zemlji pomalo dosadan, premda je čak uključivao gradnju oružja za masovnu destrukciju. Kada su ga njegovi laboratorijski nadzornici prekoravali zbog rastresenosti i sanjarenja, ispričavao se; pokušat će, uvjeravao ih je, da provodi više vremena na ovoj planeti. Tada su kontaktirali Lindnera.
Allen je napisao 12 000 stranica o svojim iskustvima u budućnosti, i desetke tehničkih rasprava o zemljopisu, politici, arhitekturi, astronomiji, geologiji, životnim oblicima, genalogiji i ekologiji planeta drugih sazvježđa. Okus tog materijala može se dati navedemo li ovakve naslove monografija: "Jedinstveni razvoj mozga u Kristopeda s Srom Norbe X", "Obožavanje vatre i žrtvovanje na Srom Sodrat II", "Povijest intergalaktičkog znanstvenog instituta" i "Primjena unificirane teorije polja i mehanike zvjezdanog pogona na svemirksa putovanja" (ovo je rasprava koju bih rado vidio; naposljetku, Allen je navodno bio prvorazredni fizičar.) Fasciniran, Lindner je uronio u materijal.

Allen nije bio ni malo stidljiv pokazujući svoje spise Lindneru, ili raspravljajući detaljno s njim. Potpuno smiren i intelektualno nadmoćan, nije se niti milimetra povlačio pred Lindnerovim psihijatrijskim vještačenjima. Kada je sve drugo propalo, psihijatar je pokušao nešto drugo:
Pokušao sam…izbjegnuti da na bilo koji način ostavim dojam kako želim dokazati da je psihotičan, da je ovo neka vrsta borbe oko pitanja njegovog mentalnog zdravlja. Umjesto toga, budući da je bilo očito da su i njegov temperament i obrazovanje znanstveni, odlučio sam kapitalizirati jednu kvalitetu koju je iskazivao cijeli svoj život…kvaliteta koja ga je potaknula na znanstvenu karijeru: njegovu radoznalost…To je značilo …da sam barem trenutno "prihvatio" valjanost njegovih iskustava…U iznenadnom bljesku nadahnuća shvatio sam da, želim li razdvojiti Kirka od njegove ludosti, moram sam ući u njegove fantazije i, iz te pozicije, osloboditi ga psihoze.

Lindner je uočio neke očite kontradikcije u dokumentima i pitao Allena da ih razriješi. Ovo je zahtijevalo od fizičara da ponovno uđe u budućnost da bi našao odgovore. Poslušno, Allen bi stigao na sljedeću sesiju s razjašnjavajućim dokumentom, napisanim njegovim pravilnim rukopisom. Lindner je otkrio da žudno očekuje svaki intervju, tako da ponovno može biti ponesen vizijama obilja života i inteligencije u galaktici. Između njih, bili su u stanju razriješiti mnoge probleme konzistencije.

Tada se dogodilo nešto neobično: "Materijali Kirkove psihoze i Ahilova peta moje ličnosti su se sreli i uklopili kao djelići satnog mehanizma." Psihoanalitičar je postao suučesnik u zabludama svojeg pacijenta. Počeo je odbacivati psihološka objašnjenja Allenove priče. Koliko smo sigurno da one stvarno nisu istinite? Otkrio je da brani pojam da je moguće ući u drugi život, život svemirskog putnika u dalekoj budućnosti, jednostavnim naporom volje.

Iznenađujuće brzo…sve veća i veća područja mog duha bila su obuzeta fantazijama…Uz zbunjujuću Kirkovu pomoć sudjelovao sam u kozmičkim pustolovinama, dijeleći oduševljenje izvanrednim ekstravagancijama koje je on smišljao.

Ali nakon toga, desilo se nešto još čudnije: zabrinut zbog zdravlja svog terapeuta, i skupivši zadivljujuću zalihu odvažnosti i poštenja, Kirk Allen je priznao: on je sve izmislio. Imalo je to korijene u njegovu usamljenom djetinjstvu i u neuspješnim odnosima sa ženama. Zamaglio je, a potom i zaboravio, granicu između stvarnosti i mašte. Izmišljanje vjerojatnih detalja i tkanje bogate tapiserije o drugim svjetovima bilo je izazovno i olakšavajuće. Bilo mu je žao što je poveo Lindnera niz taj opojni put.

"Zašto" pitao je psihijatar "zašto si se pretvarao? Zašto si mi stalno govorio…?"
"Zato jer sam mislio da moram" odgovorio je fizičar. "Zato jer sam osjećao da ti želiš da ja izmišljam."
"Kirk i ja smo zamijenili uloge", objasnio je Lindner.

i, u jednom od onih blistavih raspleta koji moj posao čine tako nepredvidivim, predivnim i zadovoljavajućim, ludost koju smo dijelili slomila se...Ja sam upotrijebio racionalizaciju kliničkog altruizma za osobne svrhe i tako upao u zamku koja očekuje sve neoprezne terapeute duha…Sve dok Kirk Allen nije došao u moj život, nisam sumnjao u vlastitu stabilnost. Zastranjenja duha, tako sam uvijek mislio, su za druge…stidim se zbog te samodopadnosti. Ali sada, kada slušam sa svoje stolice smještene iza kauča, znam više. Znam da su moja stolica i kauč odvojeni tankom crtom. Znam da, naposljetku, samo sretnija kombinacija slučajnosti određuje tko će ležati na kauču, a tko će sjediti iznad njega.

Nisam siguran da iz ovog prikaza proizlazi da je Kirk Allen stvarno halucinirao. Možda je samo patio od nekog poremećaja karaktera koji ga je navodio da uživa u izmišljanju maškarada na račun drugih. Ne znam u kojoj mjeri je Lindner možda ukrasio ili izmislio dio priče. Na mjestima gdje piše o "ulaženju u" i "dijeljenju" Allenovih fantazija,  nema nikakvih nagovještaja da je psihijatar izmišljao da je i sam putovao u daleku budućnost i sudjelovao u međuzvjezdanim pustolovinama. Slično, John Mack i drugi terapeuti koji liječe "žrtve" izvanzemaljaca, ne tvrde da su sami susreli izvanzemaljce; to se dogodilo samo njihovim pacijentima.

Što bi bilo da fizičar nije priznao? Možda je Lindner uvjerio samog sebe, izvan svake razumne sumnje, da je uistinu moguće kliznuti u neko romantičnije doba? Da li bi rekao da je počeo kao skeptik, ali je bio preobraćen težinom dokaza? Da li bi se mogao reklamirati kao stručnjak koji pomaže vremenskim putnicima iz budućnosti koji su zaglavili u dvadesetom stoljeću? Da li bi postojanje takve psihijatrijske specijalizacije ohrabrilo druge da ozbiljno shvate fantazije i halucinacije takve vrste? Nakon nekolicine sličnih slučajeva, bi li se Lindner nestrpljivo odupro svim argumentima tipa "Urazumi se, Pero", i zaključio da prodire u neku novu razinu stvarnosti?
Znanstveno obrazovanje je pomoglo Kirku Allenu da se spasi svog ludila. Postojao je trenutak kada su terapeut i pacijent izmijenili uloge. Sviđa mi se da o tom slučaju mislim kao o slučaju u kome je pacijent spasio terapeuta. Možda John Mack nije bio te sreće.

Razmislite o vrlo različitom pristupu pronalaženja izvanzemaljaca - radio potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom. Koliko se to razlikuje od fantazija i pseudoznanosti? U Moskvi ranih šezdesetih godina, sovjetski astronomi su održali konferenciju za tisak na kojoj su objavili da intenzivna radio emisija koja potječe od misterioznog udaljenog objekta nazvanog CTA-102 pravilno varira, poput sinusoide, tijekom razdoblja od otprilike stotinu dana. Dotad nikada nije bio pronađen periodički udaljeni izvor. Zašto su organizirali tiskovnu konferenciju da objave tako tajnovito otkriće? Zato što su mislili da su otkrili izvanzemaljsku civilizaciju goleme moći. Svakako, to je zavređivalo sazivanje tiskovne konferencije. Izvještaj je kratko vrijeme bio medijska senzacija, a rock-sastav The Byrds je čak komponirao i snimio skladbu o tome. (CTA-102, ovdje smo i slušamo te/ Signali nam govore da postojiš/ Čujemo te jasno i glasno…)

Radio emisija s CTA-102? Svakako. Ali, što je CTA-102? Danas znamo da je CTA-102 daleki kvazar. U ono vrijeme, riječ "kvazar" uopće nije bila skovana. Još uvijek ne znamo dobro što su kvazari; a u znanstvenoj literaturi postoji više međusobno isključujućih objašnjenja za njih. Ipak, niti jedan suvremeni astronom, uključujući one koji su sudjelovali na onoj moskovskoj tiskovnoj konferenciji, ozbiljno ne misli da je kvazar poput CTA-102 neka izvanzemaljska civilizacija udaljena milijarde svjetlosnih godina, koja ima pristup neviđenim razinama moći. Zašto ne? Zato što imamo alternativna objašnjenja osobina kvazara koja su konzistentna s poznatim fizičkim zakonima koji ne prizivaju izvanzemaljski život. Izvanzemaljci su hipoteza posljednjeg utočišta. Za njom posežete tek kad sve drugo zakaže.

1967, britanski znanstvenici su pronašli mnogo bliži intenzivni radio izvor koji se pojavljivao i nestajao s iznenađujućom preciznošću, u periodima konstantnog trajanja, definiranim na deset ili više značajnih brojeva (???). Što je to bilo? Njihova prva pomisao je bila da je to poruka namijenjena nama, ili možda neki međuzvjezdani navigacijski orijentir za letjelice koje lutaju međuzvjezdanim prostorom. Čak su mu dali, među sobom, u Cambridgeu, signaturu LGM-1. LGM je značilo little green men (mali zeleni ljudi).

Ipak, bili su pametniji od svojih sovjetskih kolega. Nisu sazvali tiskovnu konferenciju. Ubrzo je postalo jasno da je ono što su opažali "pulsar", prvi pulsar, pulsar iz Magline Raka. Što je to pulsar? To je konačno stanje goleme zvijezde, sunca koje se smanjilo na dimenzije velikog grada, koje se više ne održava poput drugih zvijezda pritiskom plinova, ne elektronskom degeneracijom (?) nego nuklearnim silama. U izvjesnom smislu to je atomska jezgra promjera jedne milje. Dakle, to je po meni pojam u najmanju ruku tako bizaran kao i međuzvjezdani navigacijski svjetionik. Odgovor na to što je pulsar mora biti nešto krajnje neobično. To nije izvanzemaljska civilizacija. To je nešto drugo: ali nešto drugo što otvara naše oči i umove i ukazuje na dotad skrivene mogućnosti u prirodi. Anthony Hewish je za otkriće pulsara dobio Nobelovu nagradu iz fizike.

Izvorni OZMA eksperiment (prva namjerna radio potraga za izvanzemaljskom inteligencijom); program META (Megachannel Extraterrestrial Assay - Megakanalni izvanzemaljski test) Harvardskog sveučilišta i Planetarnog društva; potraga koju je provodilo Državno sveučilište Ohio, projekt SERENDIP Sveučilišta California, u Berkeleyu, i mnoge druge skupine, svi su detektirali anomalne signale iz svemira koji navode promatračevo srce da zakuca bar malo brže. Na trenutak pomislimo da smo ulovili istinski signal inteligentnog podrijetla iz neke silne udaljenosti, daleko izvan našeg solarnog sustava. U stvarnosti, nemamo niti najmutniju predodžbu što bi to moglo biti, budući da se signal ne ponavlja. Nekoliko minuta kasnije, ili sljedećeg dana, ili godinama kasnije, okrećete isti teleskop prema istoj točki na nebu, na istoj frekvenciji, (bandpass), s istom polarizacijom i svim drugim, i ne čujete ništa. Ne zaključujete, a još manje objavljujete, da postoje izvanzemaljci. Možda je to bio statistički neizbježan elektronički upad (greška), ili kvar u detekcijskom sustavu, ili letjelica (sa Zemlje), ili vojni avion koji je proletio emitirajući na kanalima koji su navodno rezervirani za radio-astronome. Možda je to čak daljinski upravljač za otvaranje garaže, negdje iz blizine, ili radio-stanica udaljena stotinama kilometara. Postoje mnoge mogućnosti. Morate sustavno provjeriti sve alternative i vidjeti koje mogu biti eliminirane. Ne objavljujete da ste pronašli izvanzemaljce kada je vaš jedini dokaz enigmatski jednokratni signal.

A ako se signal ponavlja, hoćete li to onda objaviti predstavnicima tiska i javnosti? Nećete. Možda neko tjera šalu s vama. Možda se radi o nečemu za što niste dovoljno pametni da shvatite, a događa se u vašem detekcijskom sustavu. Možda je u pitanju neki dotad nepoznati astrofizički izvor. Umjesto toga, pozvat ćete znanstvenike i druge radio-opservatorije i obavijestiti ih da na toj posebnoj točki na nebu, na toj frekvenciji i ----(bandpass) i sve ostalo, čini se, dobivate nešto neobično. Bi li, molim lijepo, oni to mogli pogledati i potvrditi? Samo ako nekoliko neovisnih promatrača - koji su svi potpuno svjesni kompleksnosti prirode i pogrešivosti promatrača - dobije istu vrstu informacije s iste točke na nebu, ozbiljno ćete razmotriti mogućnost jeste li otkriti pravi signal izvanzemaljskih bića.

U svemu tome mora se poštivati određena disciplina. Ne možete samo tako izaći i vikati "mali zeleni ljudi" svaki put kad otkrijete nešto što ne razumijete istoga časa, zato jer ćete ispasti jako smiješni - kao što se to dogodilo sovjetskim radio astronomima s CTA-102 - kada se ispostavi da je to bilo nešto drugo. Posebne mjere opreza su nužne kada se radi o visokim ulozima. Mi nismo obavezni odlučiti se prije no što imamo dokaze. Dopušteno je da ne budemo sigurni.

Često me pitaju: "Vjerujete li u izvanzemaljsku inteligenciju?" Odvraćam sa standardnim argumentima - da tamo gore postoje mnoga mjesta, da su molekule života posvuda, koristim riječ milijarde, i tako dalje. Potom kažem da bi me vrlo iznenadilo da ne postoji izvanzemaljska inteligencija, ali naravno da zasad ne postoje nikakvi uvjerljivi dokazi za nju.
Često, nakon toga, me pitaju: "Što stvarno mislite?"
Kažem: "Upravo sam vam rekao što stvarno mislim."
"Da, ali što osjećate u svom srcu?"
Ali, ja ne pokušavam misliti svojim srcem. Ozbiljan sam u vezi s razumijevanjem svijeta, ne mislim ni sa čim drugim do sa svojim mozgom, i ma koliko to drugo moglo biti privlačno, vjerojatno je da će me odvesti u nevolje. Stvarno, sasvim je u redu pričekati sa sudovima sve dok se ne pojave dokazi.

Bio bih vrlo sretan kada bi zagovornici letećih tanjura i izvanzemaljskih posjeta bili u pravu, i kada bismo mogli istražiti stvarne dokaze o izvanzemaljskom životu. Oni nas ne traže, ipak, da vjerujemo zbog vjere. Oni traže od nas da vjerujemo na temelju snage njihovih dokaza. Svakako, naša je dužnost ispitati navodne dokaze, u najmanju ruku onako pozorno i skeptično kao i radio-astronomi koji tragaju za izvanzemaljskim radio-signalima.

Nikakva anegdotalna tvrdnja - ma kako bila iskrena, duboko proživljena, ma koliko bili uzroni životi građana koji o njoj svjedoče - ne nosi gotovo nikakvu težinu u tako važnom pitanju. Kao i u starijim NLO-slučajevima, anegdotalni prikazi su podložni neizbježnim (irreducible) greškama. To nije kritika na osobni račun onih koji kažu da su susreli izvanzemaljce, ili onih koji su ih ispitivali. To nije istoznačnica za prijezir spram uključenih svjedoka.• To nije, ili ne bi trebalo biti, arogantno odbijanje iskrenog i dojmljivog svjedočanstva. To je jednostavno oprezni odgovor na ljudsku pogrešivost.

Ako se bilo koje sile mogu pripisati izvanzemaljcima - jer, njihova je tehnologija tako napredna - onda možemo odgovoriti na bilo koju diskrepanciju, inkonzistenciju ili nevjerojatnost. Primjerice, jedan akademski UFOlog tvrdi da i izvanzemaljci i njihove žrtve postaju nevidljivi tijekom otmica na svemirske brodove (premda nisu nevidljivi jedni drugima); to je dakle razlog zbog čega susjedi nisu ništa opazili. Takva "objašnjenja" mogu objasniti bilo što, i stoga, u biti, ništa.

Američka policijska procedura usredotočuje se na dokaze a ne na anegdote. Kao što nas podsjećaju sudski procesi protiv vještica u Europi, osumnjičenima se tijekom ispitivanja može prijetiti; ljudi priznaju zločine koje nikad nisu počinili; svjedoci se mogu prevariti. Ovo je također ključno u mnogim detektivskim romanima. Ali stvarni, neisfabricirani dokazi - opekotine od baruta, otisci prstiju, uzorci DNK, otisci stopa, kosa ispod noktiju žrtve - nose veliku težinu. Kriminalisti koriste nešto vrlo blisko znanstvenoj metodi. Tako je, u svijetu NLOa i susreta s izvanzemaljcima, pošteno pitati: gdje su dokazi - stvarni, nedvosmisleni fizički dokazi, činjenice koje bi uvjerile porotu koja još nije stvorila svoje mišljenje o slučaju?

Neki zanesenjaci tvrde da postoje "tisuće" slučajeva otisaka na tlu gdje su NLOi navodno sletjeli, i zašto to nije dovoljno? Nije dovoljno zato što postoje načini da se ostave otisci na tlu, koji potječu iz drugih izvora negoli što su izvanzemaljci i leteći tanjuri - ljudi s lopatama su mogućnost koja nam odmah pada na pamet. Jedan UFOlog me optužuje jer se ne obazirem na "četiri tisuće četristo fizičkih tragova iz šezdeset pet zemalja." Ali, niti jedan od ovih slučajeva, barem koliko ja znam, nije bio analiziran i nije dao rezultate koji bi se mogli objaviti u znanstvenom časopisu s područja fizike ili kemije, metalurgije ili nauke o tlu, i koji bi dokazivali da ove "tragove" nisu ostavili ljudi. Mislim da je sasvim umjereno usporediti ih s, recimo, krugovima u žitu iz Wiltshirea.     

Isto tako, ne samo da se fotografije mogu lako krivotvoriti, nego je i ogroman broj navodnih fotografija NLOa bez sumnje bio krivotvoren. Neki zanesenjaci izlaze svaku noć u polje tragajući za jakim svjetlima na nebu. Kada ih ugledaju, zabljeskaju svojim svjetlima. Ponekad, tako kažu, odvrati im ono gornje svjetlo, kao na odgovor. Pa, možda. Ali, zrakoplovi koji lete nisko jesu svjetlost na nebu, a piloti mogu, ako žele, bljesnuti svojim svjetlima na odgovor. Ništa od toga se niti ne približava ozbiljnom dokazu o postojanju izvanzemaljaca.

A gdje su fizički dokazi? Kao I u tvrdnjama o sotonističkim ritualima (I sličnim “đavoljim znakovima” u suđenjima vješticama) najuobičajeniji fizički dokazi na koje se ukazuje jesu brazgotine I rane na tijelima “žrtava” - koji kažu da ne znaju ništa o tome otkuda potječu. Ali upravo je to ključ odgonetke: ako je moguće da su ljudi stvoriti te brazgotine, onda to ne mogu biti uvjerljivi fizički dokazi za napad izvanzemaljaca. Uistinu, postoje dobro poznate psihičke bolesti u kojima ljudi grebu, ranjavaju, dube ili ozljeđuju sami sebe (ali I druge). A moguće je da neki od nas s visokim pragom osjetljivosti na bol I lošim sjećanjima,  ozljede sami sebe, bez sjećanja na taj događaj.

Jedna od pacijenatica Johna Macka tvrdila je da po cijelom tijelu ima ogrebotine, koje su potpuno zbunjivale njene liječnike. Kako izgledaju? O, kao I u progonima vještica, ona ih ne može pokazati jer su na mjestima koja se ne pokazuju. Mack smatra da je to uvjerljiv dokaz. Je li vidio ozljede? Možemo li vidjeti fotografije koje je snimio skeptični liječnik? Mack zna, tako bar kaže, kvadriplegičara s ozljedama I smatra da je to reductio ad absurdum skeptičke pozicije; kako bi kvadriplegičar mogao ozljediti sam sebe? Argument je valjan jedino ako je kvadriplegičar hermetički zatvoren u sobu u koju niti jedan drugi čovjek nema pristupa. Možemo li vidjeti njegove brazgotine? Može li ga pregledati neovisni liječnik? Još jedna Mackova pacijentica kaže da izvanzemaljci od nje uzimaju jajašca još od vremena kad je spolno sazrijela, I da njen reproduktivni sustav zapanjuje ginekologe. Je li to dovoljno zapanjujuće da se slučaj opiše u znanstvenom članku koji će biti predložen za objavljivanje u časopisu The New England Journal of Medicine? Očito, on nije toliko zapanjujući.

Potom, imamo činjenicu da je jedan od njegovih pacijenata izmislio cijelu priču, kao što je izvijestio časopis Time, a Mack nije o tome imao pojma. On je kupio pacijentovu priču zdravo za gotovo, I cijelu je progutao. Kakvi su njegovi standardi kritičkog preispitivanja? Ako je dopustio da ga zavara jedan pacijent, kako znamo da to nije slučaj sa svima?

Mack govori o ovim slučajevima, “fenomenima”, da predstavljaju fundamentalni izazov zapadnjačkom mišljenju, znanosti, samoj logici. Možda, kaže, oni koji napadaju Zemljane nisu bića iz našeg svemira, nego posjetitelji iz “druge dimenzije”. Ovdje je tipični ulomak iz njegove knjige, koji mnogo toga otkriva:

Kada žrtve nazivaju svoja iskustva “snovima”, što često čine, pobliže ispitivanje može razjasniti da bi to mogao biti eufemizam da prikriju nešto za što su sigurni da to ne može biti, točnije neki događaj iz kojeg nema buđenja I koji se dogodio u drugoj dimenziji.

Pa sad, ideja viših dimenzija ne potječe iz UFOlogije I New Age-a. Umjesto toga, ona je integralni dio fizike dvadesetog stoljeća. Od Einsteinove teorije opće relativnosti, osnovna ideja kozmologije je da se prostor-vrijeme ugiba ili zakrivljuje kroz više fizičke dimenzije. Kaluza-Kleinova teorija govori o jedanaest-dimenzionalnom svemiru. Mack prikazuje potpuno znanstvenu ideju kao ključ razjašnjenja “fenomena” koji su izvan dosega znanosti.

Znamo nešto o tome kako bi objekt iz više dimenzije izgledao u susretu s našim trodimenzionalnim svemirom. Zbog jasnoće, siđimo jednu dimenziju niže: jabuka koja prolazi kroz dvodimenzinalnu plohu (ravninu) mora promijeniti svoj oblik dok je zamjećuju dvodimenzionalna bića osuđena na plohu. Prvo, ona izgleda kao točka, potom kao veći presjek jabuke, potom manji, ponovno točka, i naposljetku - paf! - ona nestaje. Slično, četverodimenzionalni ili više-dimenzionalni objekt - po uvjetom da se ne radi o vrlo jednostavnom liku poput hipercilindra kroji prolazi kroz tri dimenzije duž svoje osi - divljački će mijenjati svoju geometriju dok ga mi gledamo kako prolazi kroz naš svemir. Kada bi se o izvanzemaljcima sustavno dojavljivalo da mijenjaju svoj oblik, još bih mogao shvatiti kako Mack može slijediti pojam o njihovom višedimenzionalnom podrijetlu. (Drugi je problem pokušati razumjeti što bi značilo genetsko križanje trodimenzionalnog i četverodimenzionalnog bića. Znači li to da će potomci spadati u troipolovičnu dimenziju?)
Ono što Mack stvarno misli kada govori o bićima iz drugih dimenzija jest da on, unatoč povremenim opisima iskustava koje njegovi pacijenti zovu snovima i halucinacijama, nema niti najmaglovitijeg pojma što su ona. Ali, znakovito, kada ih pokušava opisati, on poseže za fizikom i matematikom. On želi iskoristiti i jedno i drugo - jezik i vjerodostojnost znanosti, ali bez obaveze da bude vjeran njenim metodama i pravilima. Čini se da ne shvaća da je vjerodostojnost posljedica metode.

Glavni izazov koji postavljaju Mackovi slučajevi je onaj stari - kako šire i dublje podučiti kritičkom mišljenju - uključujući čak i harvardske profesore psihijatrije - društvo koje se davi u lakovjernosti. Ideja, da je krtičko mišljenje posljednje pomodno ludilo zapada, je smiješna. Ako kupujete rabljeni automobil u Singaporeu ili Bangkoku, ili rabljena kola u drevnoj Suzi ili Rimu, bit će vam korisne iste mjere opreza kao i u Cambridgeu, Massachussets.

Kada kupujete rabljeni automobil, mogli biste jako željeti da možete vjerovati ono što vam govori prodavač: "Tako dobar auto za tako malo novca!". U svakom slučaju, iziskuje truda da se bude skeptičan; morate znati nešto o automobilima, neugodno je razljutiti prodavača. Unatoč tome, vi shvaćate da prodavač može imati motiv za prikrivanje istine, a čuli ste za druge ljude koji su nastradali u sličnim situacijama. Stoga, provjeravate gume, gledate ispod "haube", idete na probnu vožnju, pitate razna pitanja. Možda ćete čak i povesti sa sobom mehanički nadarenog prijatelja. Znate da je potreban izvjesni skepticizam i shvaćate zašto. Postoji obično barem mali stupanj neprijateljske konfrontacije uključen u kupovinu rabljenog vozila i nitko ne tvrdnje da je to posebno veselo iskustvo. Ali, ako ne iskažete barem minimalni skepticizam, ali pokažete potpuno neograničenu lakovjernost, za to postoji cijena koju ćete kasnije platiti. Tada žete poželjeti da ste ranije investirali malo skepticizma.

Mnoge kuće u Americi danas imaju umjereno komplicirane alarmne sustave protiv provalnika, koji imaju infracrvene senzore i kamere koje se uključuju kada zamijete neki pokret. Autentična videovrpca, s naznačenim vremenom i datumom, koja pokazuje upad izvanzemaljaca - naročito kada prolaze kroz zidove - bila bi vrlo dobar dokaz. Ako su milijuni Amerikanaca bili napadnuti, nije li čudno da nitko od njih ne živi u takvoj kući?

Neke žene, tako se barem priča, ostaju trudne s izvanzemaljcima, ili su barem oplođene njihovim sjemenom. Izvanzemaljci kasnije uklanjaju fetuse. Govori se o velikom broju takvih slučajeva. Nije li neobično da na rutinskom ultrazvukčnom pregledu takvih fetusa nikada nije viđeno ništa anomalnoga, ili da amniocenteza nije ništa otkrila, i da nikada nije došlo do pobačaja nekog izvanzemaljskog hibrida? Ili je medicinsko osoblje toliko glupo da lijeno pogledava na polu-ljudski polu-izvanzemaljski fetus, i prelazi na sljedećeg pacijenta? Epidemija nestalih fetusa je nešto što bi svakako izazvalo uzbunu među ginekolozima, babicama, medicinskim sestrama, naročito u doba povišene feminističke svijesti. Ali, ne postoji niti jedan medicinski izvještaj koji bi podupirao takve tvrdnje.

Neki UFOlozi smatraju da je vrlo znakovito što žene koje tvrde da su bile spolno neaktivne, iznenada zatrudne, i pripisuju svoje stanje izvanzemaljskoj oplodnji. Dobar dio takvih slučajeva jesu tinejdžerke. Uzeti njihove priče zdravo za gotovo nije jedina mogućnost na raspolaganju ozbiljnom istražitelju. Svakako možemo razumjeti zašto bi, u  strahu od neželjene trudnoće, tinejdžerka koja živi u društvu preplavljenom izvještajima o posjetama izvanzemaljaca mogla izmisliti takvu priču. Ovdje, također postoje mogući religiozni prethodnici.

Neke "žrtve" kažu da su u njihova tijela usađeni sićušni implantati, možda metalni, kroz nosnice, primjerice. Ovi implantati, govore nam terapeuti koji liječe takve žrtve, ponekad slučajno ispadnu ali "u svim, osim nekoliko slučajeva, artefakti su se izgubili ili su bačeni u otpad." Čini se da su ove "žrtve" izvanzemaljaca nevjerojatno neznatiželjne. Neobični objekt, vjerojatno transmitor koji odašilje telemetričke podatke o stanju njihovog tijela u izvanzemaljsku letjelicu negdje iznad Zemlje, ispadne iz vašeg nosa; vi ga lijeno razgledate i bacite u smeće. Nešto tako vrijedi, kažu nam, za većinu slučajeva.

Nekoliko takvih "implantata" se pronašlo i ispitali su ih stručnjaci. Niti jedan nije bio potvrđen kao izvanzemaljska tvorevina. Niti jedna komponenta nije bila napravljena od neuobičajenih izotopa, unatoč činjenice da se zna da su druge zvijezde i planete sačinjene od izotopa koji se razlikuju od Zemaljskih. Nema metala iz transuranskog "otoka stabilnost", za koji fizičari misle da bi trebao sadržati novu obitelj ne-radioaktivnih kemijskih elemenata, nepoznatih na Zemlji.

Zagovornici izvanzemaljskih posjeta smatraju da je najbolji slučaj Richarda Pricea, koji tvrdi da su ga napali izvanzemaljci kada je bio star osam godina, i ugradili mu mali artefakt u penis. Četvrt stoljeća kasnije liječnik je potvrdio postojanje "stranog tijela" na tom mjestu. Nakon još osam godina, ono je otpalo. Otprilike milimetar u promjeru i četiri milimetra dugo tijelo pažljivo su razgledali znanstvenici s MIT-a i Opće Massachussettske bolnice. Njihov zaključak? Organski nastao kolagen na mjestima upale, plus vlakna pamuka s Priceovog donjeg rublja.

28. kolovoza 1995, televizijske stanice u vlasništvu Ruperta Murdocha emitirale su film o navodnoj autopsiji mrtvog izvanzemaljca, snimljen 16 milimetarskom kamerom. Maskirani patolozi u vrhunskim odijelima za zaštitu od radijacije (s kvadratičnim staklenim prozorima da vide van), secirali su lik velikih očiju i s dvanaest prstiju, i ispitivali njegove unutarnje organe. Budući da je film bio ponekad neoštar, a pogled na leš često zasjenjen ljudima nagomilanim oko njega, neki su se gledatelji ježili. Londonski Times, također u Murdochovom vlasništvu, nije znao što da kaže, premda je navodio jednog patologa koji je mislio da je autopsija obavljena s neuobičajenom i nerealističnom žurbom (premda idealnom za televizijsko prikazivanje). Rečeno je da je film 1947. u Novom Mexicu navodno snimio jedan sudionik, danas star preko osamdeset godina, koji je želio ostati anoniman. Kao nepobitan dokaz izvornosti filma spomenuto je da je prvih nekoliko metara filma sadržalo kodiranu informaciju koju je Kodak, proizvo|ač, datirao u 1947. Ipak, ispostavilo se da Kodaku nije bio predan cijeli film nego samo prvih nekoliko metara izrezanog filma. Koliko znamo, taj je dio mogao biti izrezan iz nekog arhiviranog materijala iz 1947, kojeg ima u izobilju u Americi, dok je “autopsija” mogla biti odigrana I snimljena odvojeno I nedavno. U redu, tu je zmajev otisak - ali, bilo ga je moguće krivotvoriti. Ako je to prijevara, a mislim da je to vrlo vjerojatno, za nju nije bilo potrebno mnogo više pameti negoli za stvaranje krugova u žitu I dokumenta MJ-12.
Niti u jednoj od ovih priča ne postoji ništa što bi snažno upućivalo na izvanzemaljsko podrijetlo. Svakako nije pronađena nikakva fantastična oprema koja bi daleko nadmašivala našu trenutnu tehnologiju. Niti jedna “žrtva” nije istrgnula stranicu iz brodskog dnevnika izvanzemaljskog kapetana, niti donijela sa sobom neki instrument za ispitivanje, niti je snimila autentičnu fotografiju unutrašnjosti broda, niti je došla natrag s detaljnim I provjerljivim znanstvenim informacijama koje su dotad bile na Zemlji nepoznate. Zašto ne? Ovi propusti nam nešto govore.

Od sredine dvadesetog stoljeća, zagovornici hipoteze o izvanzemaljcima nas uvjeravaju da fizički dokazi postoje - ne zvjezdane mape poznate od davnina, ne ozljede, ne otisci na tlu, nego stvarna izvanzemaljska tehnologija. Analize će se objaviti svakog časa. Ove tvrdnje postoje još od najranijeg srušenog tanjura Newtona I GeBauera (scam). Otada su prošla desetljeća I mi još uvijek čekamo. Gdje su članci objavljeni u ozbiljnoj znanstvenoj literaturi, u metalurškim ili keramičkim časopisima, u publikacijama Instituta za električko I elektroničko inženjerstvo, u časopisima kakvi su Science ili Nature?

Takva otkrića bi bila značajna. Da postoje pravi artefakti, fizičari I kemičari bi se borili borili tko će biti prvi me|u njima koji će potvrditi postojanje izvanzemaljskih, dotad nepoznatih legura, ili materijala izvanredne rastezljivosti, kovnosti ili provodljivosti. Praktične implikacije takvih nalaza, bez obzira na potvr|ivanje izvanzemaljske invazije, bile bi ogromne. Znanstvenici upravo žive zbog takvih otkrića. Njihova odsutnost nam sigurno nešto govori.

Vrlina je imati otvoreni duh - ali, kao što je to jednom rekao astronautički inženjer James Oberg, ne toliko otvoren da vam mozak ispadne van. Naravno, moramo biti spremni da promijenimo mišljenje kada od nas to zahtijevaju novi dokazi. Ali, dokazi moraju biti jaki. Nisu svi argumenti jednaki. Standard dokaza u većini slučajeva posjeta izvanzemaljaca je otprilike onakav kakav je pronađen u slučajevima prikazanja Djevice Marije u srednjovjekovnoj Španjolskoj.

Pionir psihoanalize, Carl Gustav Jung, imao je mnogo toga razumnoga za reći o pitanjima ove vrste. Eksplicitno je tvrdio da su NLOi neka vrsta projekcije  nesvjesnog uma. U raspravi o regresiji i "medijima" (tuneliranju), pisao je

To možemo…uzeti jednostavno kao izvještaj o psihološkim činjenicama ili kao kontinuiranu seriju priopćenja od strane nesvjesnog…U tome ovi fenomeni sliče snovima; jer, i snovi su iskazi o nesvjesnom…Sadašnje stanje stvari daje nam dovoljno razloga da mirno čekamo sve dok se ne pojave uvjerljiviji fizički fenomeni. Ako, nakon što smo dopustili mogućnost svjesnog i nesvjesnog krivotvorenja, samozavaravanja, predrasuda itd, još uvijek nađemo nešto pozitivno iza svega toga, tada će egzaktne znanosti sasvim sigurno osvojiti ovo polje uz pomoć eksperimenta i verifikacije, baš kao što se dogodilo u svakom drugom području ljudskog iskustva.

O onima koji prihvaćaju takvo svjedočenje zdravo za gotovo, Jung je primijetio

Ovim ljudima ne samo da nedostaje cinizam, nego i najelementarnije poznavanje psihologije. U osnovi oni i ne žele naučiti ništa više, nego žele nastaviti vjerovati - to je svakako najnaivnija od pretpostavki, s obzirom na naše ljudske mane.

Možda će se jednom pojaviti slučaj posjete izvanzemaljaca ili NLOa koji će biti dobro dokumentiran, praćen uvjerljivim fizičkim dokazima, i objašnjiv samo posjetom izvanzemaljskih bića. Teško je zamisliti važnije otkriće. Dosad, ipak, nije bilo takvih slučajeva, ničega što bi se tome približavalo. Dosad nevidljivi zmaj nije ostavio nikakvih otisaka koje nije bilo moguće krivotvoriti.


Što je, dakle vjerojatnije: da se događa velika, ali općenito neprimjećena, invazija izvanzemaljskih seksualnih napasnika, ili da ljudi doživljavaju neko nepoznato unutarnje mentalno stanje koje ne razumiju? Priznajem, mi ne znamo mnogo ni o izvanzemaljskim bićima, ako uopće postoje, ni o ljudskoj psihologiji. Ali, ako su ovo stvarno jedine dvije alternative, koju biste vi odabrali?

A ako se u izvještajima o izvanzemaljskim posjetima zapravo radi o mozgovnoj fiziologiji, halucinacijama, poremećenim sjećanjima na djetinjstvo, i prijevarama, nemamo li zapravo onda posla s nečim izuzetno važnim, što se dotiče naših ograničenja, lakoće s kojom možemo biti zavedeni ili manipulirani, utjecaja i oblikovanja naših vjerovanja, i možda čak podrijetla naših religija? U NLOima i posjetima izvanzemaljaca postoji istinska znanstvena rudača - ali, ona je, čini mi se, prepoznatljivog zemaljskog karaktera i domaćeg podrijetla.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Grad boli

…Kako su čudne, jao, ulice u gradu boli.
 Rainer Maria Rilke, "Deseta elegija" (1923)

Kratki prikaz argumenata iz prethodnih sedam poglavlja pojavio se u časopisu Parade 7.ožujka 1993. Bio sam zapanjen koliko je mnogo pisama izazvao, kako su strastveni bili odgovori, i koliko je patnje povezano s ovim neobičnim iskustvom, ma kakvo bilo njegovo stvarno objašnjenje. Izvještaji o nasilničkim posjetama izvanzemaljaca daju nam neočekivani prozor u živote nekih od naših sugrađana. Neki pisci pisama su razmišljali, neki su tvrdili, neki su napadali, neki su bili iskreno zbunjeni, neki su bili duboko potreseni.

Također, članak je često bio krvo shvaćan. Televizijski voditelj Geraldo Rivera, dignuo je primjerak časopisa Parade i objavio da ja mislim da su nas "oni" posjetili. Recenzent emisije u Washington Postu naveo me je kao da sam rekao da izvanzemaljci napadaju svakih pet minuta, pri čemu je propustio opaziti ironični ton i sljedeću rečenicu (Neobično je da niti jedan susjed to nije opazio). Moj opis (iz glave 6) kako mi se u rijetkim prilikama čini da čujem glasovih mojih mrtvih roditelja - što sam opisao kao "lucidno prisjećanje" - istaknuo je Raymond Moody u časopisu New Age, i u uvodu svojoj knjizi Ponovni susreti, kao dokaz da mi "preživljavamo" smrt. Dr Moody je proveo cijeli život u pokušaju da pronađe dokaze za život poslije smrt. Ako moje svjedočanstvo zavređuje navođenje, čini se jasnim da Moody nije pronašao bog zna što. Mnogi pisci pisama su zaključili da budući da radim na istraživanju mogućnosti izvanzemaljskog života, moram i "vjerovati" u NLOe. Ili obratno, da ukoliko sam skeptičan o NLOima, onda prihvaćam apsurdno vjerovanje da su ljudi jedina inteligentna bića u Svemiru. U ovoj stvari zaista ima nešto što ljude navodi da razmišljaju zbrkano.

Ovdje je, bez daljih komentara, reprezentativni uzorak pošte koju sam primio o ovome predmetu:
- Pitam se kako bi životinje mogle opisati svoje susrete s nama. Vide veliki lebdeći objekt koji nad njima stvara silnu buku. Počinju trčate I osjete prodornu bol. Iznenada padaju na tlo...Nekoliko ljudskih stvorenja im se približavaju noseći neobične instrumente. Ispituju njihove spolne organe I zube. Pod njima  razapinju mrežu I dižu ih pomoću čudnog ure|aja. Nakon svih ispitivanja pribadaju neobični metalni objekt na njihovo uho. Potom, isto tako iznenada kako su se I pojavili, oni odlaze. Kasnije se postupno vraća kontrola mišića I jadno dezorijetirano stvorenje glavinja prema šumi, ne znajući da li je ono što je upravo nestalo bila noćna mora ili stvarnost.
- Kao dijete sam doživio spolno zlostavljanje. Dok sam se oporavljao nacrtao sam mnoga “svemirska bića” I mnogo puta sam osjetio da sam nadjačan, srušen, I da napuštam svoje tijelo da lebdi po sobi. Niti jedan od izvještaja o napadima izvanzemaljaca nije iznena|enje za nekoga tko je imao posla s problemima spolnog napastovanja u djetinjstvu...Vjerujte mi, puno bih radije da mogu za napastovanje optužiti svemirce nego da se moram suočiti s istinom o tome što mi se dogodilo s odraslima kojima sam navodno trebao vjerovati. Izlu|uje me kada neki od mojih prijatelja govore o svojim sjećanjima koja impliciraju da su iz napastovali izvanzemaljci...Stalno im govorim da se stavljaju u definitivnu ulogu žrtve, u kojoj mi kao odrasli ljudi nemamo snage kada nam ovi mali sivi ljudi dolaze u snu! To nije stvarno. Definitivna uloga žrtve je ona u kojoj se nalazi bespomoćno dijete suočeno s napasnim roditeljem.

- Ne znam jesu li ovi ljudi neka vrsta demona, ili uopće stvarno ne postoje. Moja kćerka kaže da su joj stavili senzore u tijelo kad je bila mala. Ne znam ...Mi zaključavamo vrata I stavljamo zasun, I to me stvarno plaši. Nemam novca da je pošaljem dobrom doktoru, a ona ne može raditi zbog svega toga...Moja kći čuje glas na vrpci. Oni izlaze noću, kradu djecu I napastuju ih. Ako ne učiniš kako kažu, nastradat će netko u tvojoj obitelji. Tko bi pri zdravoj pameti napadao malu djecu? Oni znaju sve što se govori u kući...Netko je, davno prije, rekao da je naša obitelj prokleta. Ako je to istina, kako da skinemo kletvu s nas? Znam da sve to zvuči čudno I bizarno, ali vjerujte mi da je stravično.

- Koliko je žena koje su imali nesreću da budu silovane to moglo predvidjeti, tako da mogu svom napadaču uzeti osobnu iskaznicu, njegovu sliku, ili bilo što drugo što bi se moglo iskoristiti kao dokaz o navodnom silovanju?

Odsad ću spavati sa svojim Polaroidom, u nadi da ću, sljedeći put kada me napadnu, osigurati toliko potrebni dokaz...Zašto bi žrtve morale dokazati što im se dogodilo?

-Ja sam živi dokaz tvrdnje Carla Sagana da je moguće da se napadi izvanzemaljaca zbivaju u glavi ljudi koji boluju od paralize sna. Oni iskreno vjeruju da je to stvarno.

- AD 2001. Zvjezdani brodovi s trideset tri planeta Interplanetarne Konfederacije sletjet će na Zemlju dovozeći trideset tri tisuće braće! Oni su izvanzemaljski učitelji I znanstvenici koji će nam pomoći da proširimo svoje znanje o interplanetarnom životu, a istovremeno će naš vlastiti planet postati trideset treći član Konfederacije!

- Ovo je groteskna arena...Proučavao sam NLOe više od dvadeset godina. Na kraju sam se razočarao zbog kultova koji su s njima povezani I zbog raznoraznih kultnih skupina.

- Ja sam baka stara četrdeset sedam godina I žrtva sam ovog fenomena od ranog djetinjstva. Ne prihvaćam to - I nikad nisam - zdravo za gotovo. Ne tvrdim - niti sam ikada tvrdila - da shvaćam  o čemu se tu radi...Rado bih prihvatila dijagnozu shizofrenije, ili neke druge poznate bolesti, u zamjenu za ovu nepoznanicu...Nepostojanje fizičkih dokaza je, u potpunosti se slažem, krajnje frustrirajuće I za žrtve I za istraživače. Na nesreću, skupljanje takvih dokaza je krajnje otežano načinom na koji su žrtve napadnute. Ja sam najčešće otimana u spavaćici (koja se kasnije skida), ili već gola. U takvim uvjetima nije moguće sakriti kameru...Budila sam se s dubokim ozljedama, točkastim ogrebotinama, iščupanim komadima tkiva, oštećenim očima, s krvarenjem iz nosa I ušiju, opekotinama, I otiscima prstiju I ogrebotinama koji su se vidjeli još danima nakon napadan. Sve je to pregledao kvalificirani liječnik, ali ništa nije bilo objašnjeno na zadovoljavajući način. Ja nisam osoba koja sama sebe ozlje|uje; to nisu stigme...Molim vas shvatite da većina napadnutih tvrde da se prije toga nisu zanimali za NLOe (me|u njima sam I ja), nisu bili napastovani u djetinjstvu (nisam bila niti ja), ne traže publicitet Ili slavu (niti ja), I zapravo silno se trude da izbjegnu priznati bilo kakvu umiješanost, zbog kojeg će se posumnjati da doživljavaju živčani slom ili da su živčano bolesni (I ja sam me|u njima). Slažem se, postoje mnoge samoproglašene žrtve, I oni koji tvrde da su samo sreli izvanzemaljce, koji traže publicitet zbog novca ili da bi zadovoljili svoju potrebu za pažnjom. Ja sam zadnja koja će pori cati da takvi ljudi postoje.Ono što poričem je da su SVI koji govore da su bili žrtve izvanzemaljaca to izmislili ili lagali o tim doživljajima, samo da bi zadovoljili svoje vlastite ciljeve.
- NLOi ne postoje. Mislim da bi za to trebao neki izvanjski izvor energije, koji ne postoji...Razgovarao sam o tome s Isusom.
-  Komentar u časopisu Parade je vrlo destruktivan I uživa u zastrašivanju društva, molim vas da otvorenije mislite jer naša inteligentna bića iz svemira postoje I oni su naši stvoritelji...I mene su napali. Da budem iskren, ova draga bića su nam učinila više dobra nego lošeg. Spasili su mi život...Nevolja sa Zemaljskim bićima je da žele dokaze, dokaze I samo dokaze!
- U Bbibliji se govori o zemaljskim I nebeskim tijelima. Time se ne želi reći da Bog želi spolno napastovati ljude ili da smo mi ludi.

- Imam velike telepatske moći već dvadeset sedam godina. Ja ne primam - ja odašiljem---Valovi dolaze odnekud iz dalekog svemira - prolaze kroz moju glavu I odašilju se u obliku misli, riječi, I slika u glave svakog tko je u dometu...Slike se stvaraju u mojoj glavi koje ja nisam tamo pustio, I nestaju isto tako nenadano. Snovi više nisu snovi - oni su poput holivudskih filmova...Oni su domišljate tvorevina, I ne odlaze lako...Možda ti mali čovječuljci žele samo razgovarati-...Ako na kraju postanem psihotičan od svog tog pritiska - ili dobijem još jedan srčani udar - mestat će I vaš jedini sigurno dokaz da postoji život u svemiru.
- Mislim da sam našao vjerojatno zemaljsko znanstveno objašnjenje za brojne izvještaje o Nloima. (Pisac pisma potom raspravlja o loptastim munjama). Ako vam se ovo svi|a, možete li mi pomoći da to negdje objavim?
- Sagan odbija da uzme za ozbiljno izvještaje žrtava o bilo čemu što znanost dvadesetog stoljeća ne može objasniti.
- Sada će čitatelji misliti da mogu smatrati žrtve izvanzemaljaca ...kao da su samo žrtve iluzija. Žrtve izvanzemaljaca pate od iste vrste traume kao I žrtve silovanja, I ako najbliži odbiju njihova iskustva dolazi do drugostupanjske viktimizacije koja ih ostavlja bez ikakve podrške. Susreti s izvanzemaljcima su nešto dovoljno teško s čime se suočavaju; žrtve trebaju podršku, ne racionalizacije.
- Moj prijatelj Frankie želi da se vratim s pepeljarom ili kutijom šibica, ali ja mislim da su ovi posjetitelji prepametni a da bi pušili.
- Moj osjećaj je da je fenomen napastovanja od strane izvanzemaljaca nešto malo više od snovite sekvence zamjenski izvuečene iz skladišta sjećanja. Nema ništa više malih zelenih ljudi ili letećih tanjura nego te stvari već postoje u našim mozgovima.
- Kada se navodni znanstvenici urote da će cenzurirati I zastrašivati one koji su se poduhvatili toga da ponude nove hipoteze koje otvaraju vidike konvencionalnim teorijama...oni više ne bi smjeli biti zvani znanstvenicima, nego nesigurnim, egoističnim imitatorima, što očito I jesu. Isto tako, moramo li svi još uvijek smatrati da je J.Edgar Hoover bio fini upravitelji FBIja, a ne homoseksualno oru|e organiziranog zločina, što je uistinu bio?

- Potpuno je glup Vaš zaključak, da je veliki broj ljudi u ovoj zemlji, možda čak pet milijuna, žrtva masovne halucinacije.

-   Zahvaljujući Vrhovnom sudu...Amerika ima sada široko otvorena vrata za istočnjačke poganske religije, pod znakom Sotone I njihovih demona, tako da sada imamo četveronožna siva bića koja kidnapiraju Zemljane I na njima izvode sve moguće eksperimente, a propagiraju ih oni koji su obrazovani iznad mogućnosti njihove inteligencije I .....(trebali bi drukčije postupati bolje)...Vaše pitanje (“Jesu li nas posjetili?”) nije problem za one koji znaju riječ Božju I ponovno su ro|eni kršćani, I traže našeg Spasitelja s Nebesa koji će nas spasiti iz ovog svijeta grijeha, bolesti, rata, AIDSa, kriminala, pobačaja, homseksualnosti, Novo-Doba-Novi-Svjetski poredak indoktrinacije, medijskog ispiranja mozga, perverzije I subverzije vlasti, obrazovanja, biznisa, financija, društva, religij itd. Oni koji odbacuju biblijskog Boga Stvrotelja osu|eni su da potpadnu pod onu vrstu bajki koju vaš članak pokušava podmetnuti kao istine.
-    Ako nema razloga da se posjete izvanzemaljaca uzimaju za ozbiljno, zašto je to onda najveća državna tajna u SADu?

-  Možda neka daleko starija izvanzemaljska rasa, iz nekog zvjezdanog sustava relativno siromašnog metalima, pokušava produžiti svoje postojanje zaposjedanjem mla|eg, boljeg svijeta, mješajući se s njegovim stanovnicima.

-   Kada bih bio kladioničar, kladio bih se na to da će Vaš poštanski sandučIć biti preplavljen pričama poput ove koju sam vam baš ispričao. Meni se čini da psihičko (psiha) dovodi ove demone I an|ele, svjetla I krugove kao dio našeg razvoja. Oni su dio naše prirode.

-   Znanost je postala “magija koja djeluje”. UFOlozi su heretici koji moraju biti ekskomunicirani ili spaljeni na lomači.

-   (Nekolicina čitatelja je pisala da su izvanzemaljci demoni koje je poslao Sotona, sposoban da zamagli naše umove. Jedan od njih misli da je ….Sotonina svrha da nas natjera da brinemo o izvanzemaljskoj invaziji, tako da, kad se Isus I njegovi an|eli pojave iznad Jeruzalena, mi budemo uplašeni a ne sretni.) Nadam se da me nećete klasificirati kao još jednog prolupalog religijskog manijaka. Sasvim sam normalan I dobro poznat u svom malenom gradiću.

-   Vi ste, gospodine, u položaju da koji vam omogućuje da izaberete jednu od ove dvije stvari: da znate za izvanzemaljske posjete, ali ih prikrivate, ili mislite, da budućI niste sreli izvanzemaljce (možda im vi niste zanimljivi), oni ne postoje.

-   Tužba zbog izdaje je bila uložena protiv Predsjednika I Kongresa SADa radi sporazuma sklopljenog s izvanzemaljcima ranih četrdesetih godina, koji su se kasnije pokazali neprijateljski raspoloženima… Sporazumom je dogovoreno da će se zaštititi tajnovitost izvanzemaljaca, u zamjenu za nešto od njihove tehnologije (aluminijske letjelice, I optička vlakna, kao što otkriva jedno drugo pismo).

-   Neka od ovih bića mogu presresti duhovno tijelo kada ono putuje.

-   Ja komuniciram s izvanzemaljcem. Ta je komunikacija počela početkom 1992. Što da vam još kažem?

-   Izvanzemaljci mogu stalno biti korak ili dva ispred razmišljanja znanstvenika, I znaju kako da za sobom ostavljaju nedostatne dokaze, koji će zadovoljiti sotonističke tipove, sve dok društvo ne bude bolje mentalno pripremljeno da se suočI s time..…Možda ste I Vi mišljenja da bi ono što se zbiva s NLOima I izvanzemaljcima, kada bi se pokazalo istinito, bilo pretraumatično za one koji bi o tome mislili. Ipak… oni se pojavljuju posljednjih 5 000- 15 000 godina ili više, kada su ovdje boravili duže vremena, širećI mitologiju bogova I boginja po svim kulturama. Glavna je stvar da cijelo to vrijeme nisu zauzeli Zemlju, niti su nas pokorili niti istrijebili.

-   Homo sapiens je bio genetski dizajniran, prvobitno stvoren da bude zamjenjivi radnik I sluga Nebeskih gospodara (Dingirs/ Eleohim/Anunnaki).

-   Eksplozija koju su ljudi vidjeli bilo je hidrogensko gotiva sa zvjezdane krstarice, dok je njeno pristanište bila Sjeverna Kalifornija… Ljudi na toj krstarici izgledali su kao Mr Spock iz televizijske serije “Zvjezdane staze”.

-   Bili izvještaji iz petnaestog ili dvadesetog stoljeća, veže ih zajednička nit. Pojedinci koji su iskusili seksualnu traumu teško je mogu shvatiti I nositi se s njom. Pojmovi koji se koriste za opisivanje halucinacija (koje iz toga proizlaze) mogu biti nekoherentni I nerazumljivi.

-   Otkrili smo da nismo tako inteligentni kao što smo mislili premda smo još uvijek tvrdoglavi I naš najvećI grijeh je naš ponos. A čak ni ne znamo da se približavamo Armageddonu. Zvijezda je pokazivala na malu štalicu (shed), kretala se nebom vodećI mudrace štalici, preplašila je pastire riječima “ne boj se”. Njeno svjetlo je bilo Ezekijelova slava Božja, Pavlovo svjetlo koje ga je privremeno zaslijepilo… To je bio brod u kojemu su mali ljudi odveli starog Ripa, mali čovječuljci po imenu sme|uljci, vilenjaci, vile, ta “stvorenja” stvoritelja, sa posebnim zadacima… Božji narod još nije spreman da nam se pokaže. Prvo, Armageddon, a poslije, nakon što saznamo, možemo nastaviti sami. Kada nas ponizi, kada više nećemo pucati na njih, Bog će se vratiti.

-   Odgovor za ove izvanzemaljce iz dalekog svemira je jednostavan. On dolazi od čovjeka. Čovjeka koji drogira druge. U mentalnim zavodima po cijeloj zemlji postoje ljudi koji ne mogu kontrolirati svoje emocije I ponašanje. Da bi ih se moglo kontrolirati, dobivaju mnogo antipsihotičkih lijekova. Ako ste često bili pod lijekovima… počinjete imati “prokrvarenja”. To su blic-misli koje se roje u vašem umu, o ljudima neobičnog izgleda koji vam se unose u lice. Ovo će biti početak potrage za odgovorom o tome što vam čine izvanzemaljci. Bit ćete jedna od tisuća žrtava izvanzemaljaca. Drugi će vas zvati lu|akom. Razlog što vidite čudne likove je taj što Thorazine uništava vid vašeg nesvjesnog uma… Piscu ovih redaka su se smijali, izrugivali, prijetili njegovom životu (jer je iznosio ove ideje).

-   Hipnoza priprema um za invaziju demona, đavola, I malih sivih ljudi. Bog želi da budemo obučeni I prisebni. Bilo što vašI “mali sivi ljudi” mogu učiniti, Krist može bolje!

-   Nadam se da se nikada neću osjećati tako superiorno da ne bih mogao priznati da Stvaranje nije ograničeno na mene, nego obuhvaća Svemir I sva njegova bića.

-   1977. Mi je prišlo nebesko biće I govorilo mi o ozljedi glave koja je nastala 1968.

-   (Pismo čovjeka koji je imao dvadeset I četiri susreta s..) tihim lebdećim vozilom u obliku tanjura (I koji je nakon toga) iskusio stalni rast I uvećavanje takvih mentalnih funkcija kakve su vidovitost, telepatija, tuneliranje (posredništvo u kanaliziranju) univerzalne životne energije u svrhu iscjeljivanja.

-   Tijekom godina vidio sam mnoge I govorio s mnogim “duhovima”, posjetili su me (premda ne I maltretirali) izvanzemaljci, vidio sam trodimenzionalne glave kako lebde iznad mog kreveta, čuo sam kucanje na vratima… Ova iskustva činila su se istinita kao sam život. Nikada nisam mislio o ovim iskustvima kao o bilo čemu drugom od onoga što ona sigurno jesu: moj vlastiti um koji se sa mnom poigrava.

-   Halucinacije mogu biti devedeset devet posto slučajeva, ali da li mogu biti I sto posto?

-   NLOi su … predmet duboke fantazije koja nema baš nikakve činjenične osnove. Molim se za to da vašu reputaciju ne posudite prevarantima.

-   Dr Sagan je služio Povjerenstvu zrakoplovnih snaga koje je evaluiralo vladina istraživanja NLOa, pa opet želi da vjerujemo da nema nikakvih jakih dokaza da NLOi postoje. Molim vas da mi objasnite zašto se mora evaluirati rad vladinih tijela.

-   Namjeravam lobirati kod mog Poslanika da pokuša ukinuti financiranje ovog programa za slušanje izvanzemaljskih signala iz svemira, jer je to čisti gubitak novca. Oni su već me|u nama.

-   Vlada trošI milijune poreznih dolara za istraživanje NLOa. Projekt SETI (traganje za izvanzemaljskom inteligencijom) bio je rasipanje novca kada bi vlada stvarno mislila da NLOi ne postoje. Ja sam osobno uzbu|en zbog projekta SETI jer on pokazuje da se krećemo u pravom smjeru; prema komunikaciji s izvanzemaljcima, a ne da budemo njihovi nevoljki promatrači.

-   Succubi, koji ja više identificiram kao astralne silovatelje, pojavljivali su se između 78 I 92. To je bilo teško za moralnog I ozbiljnog aktivnog katolika, demoralizirajuće, dehumanizirajuće, I doslovce me zabrinulo zbog fizičkih posljedica djelovanja bolesti.

-   Svemirski narod dolazi! Nadaju se da će ukloniti koga god mogu, naročito djecu koja su”sjemenke” sljedećeg ljudskog naraštaja, skupa s njihovim roditeljima, djedovima I drugim odraslim ljudima, negdje na sigurno prije no što nastupi glavni vrhunac u razvoju sunčevih pjega/planeta, koji samo što nije stigao. Zvjezdani brod se može vidjeti svake noćI I blizu je da bi nam pomogao kada Goleme Sunčane Pjege nastupe, prije no što počnu turbulencije u atmosferi. Polarni pomak će nastupiti, prije no što se nastavi kretati prema svojoj novoj poziciji u Dobu vodenjaka. … (Autori pisma me tako|er obavještavaju da) rade s Zapovjedništvom Ashtara, gdje se Isus Krist sreće s onima koji su ukrcani, da bi im dao upute. Tamo su prisutni mnogi odličnici, me|u njima arha|eli Mihael I Gabriel.

-   Imam veliko iskustvo u radu s terapeutskom energijom, koji uključuje uklanjanje energetskih rešetki(grid patterns), negativnih sjećanja (cords), I izvanzemaljskih implantata iz ljudskih tijela, kao I negativnih energetskih polja koja ih okrućuju. Moj rad se prvenstveno koristi kao dodatna pomoć psihoterapiji. Moji klijenti su poslovni ljudi, graditelji, profesionalni umjetnici, terapeuti, djeca… Izvanzemaljska energija je krajnje fluidna, I u tijelu I nakon što je uklonjena, I mora se zatvoriti u spremnik što je prije moguće. Energetske rešetke najčešće okružuju srce ili se nalaze u trokutastoj formaciji izme|u ramena.

-   Ne znam kako sam se, nakon takvog iskustva, naprosto mogao okrenuti na drugu stranu I zaspati.

-   Vjerujem u sretne krajeve. Uvijek sam vjerovao. Jednom kada vidite lik visok kao soba – sa zlatnom kosom, koji sjaji kao BožIćno drvece, podiže malo dijete kraj nas, kako da ne vjerujete? Shvatio sam poruku koju je biće prenosilo malom djetetu, a to sam bio ja. Uvijek smo razgovarali. Kako bi inače život bio podnošljiv – na ovakvom mjestu?… Nepoznata mentalna stanja? Upravo ste ukazali na njih.

-   Tko stvarno upravlja ovim planetom?




IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
O umetnosti otkrivanja gluposti

Ljudski razum nije suha tvar, nego je natopljen voljom i strastima; … Ono što bi netko želio da je istinito, u to spremnije vjeruje. Stoga odbacuje teške stvari, jer nema strpljenja za istraživanje; trijezne stvari, jer mu umanjuju nade; dublje stvari prirode, zbog praznovjerja; svjetlost iskustva, zbog umišljenosti i ponosa;  stvari u koje se općenito ne vjeruje, zbog podložnosti mišljenjima mase. Ukratko, bezbrojni su putevi, i ponekad neprimjetni, na koje strasti mogu obojiti i utjecati na razum.
Francis Bacon, Novum Organon (1620)

Moji roditelji su umrli odavno. Bio sam vrlo blizak s njima. Još uvijek mi strašno nedostaju. Znam da će uvijek biti tako. Žudim za time da vjerujem da njihova bit, njihove ličnosti, ono što sam toliko volio u njima, još uvijek negdje postoje - stvarno i istinito. Ne bih tražio puno, samo pet ili deset minuta na godinu, recimo, da ih vidim i da im mogu ispričati o njihovim unucima, da ih obavijestim o zadnjim novostima, da ih podsjetim koliko ih volim. Postoji dio mene - ma koliko to djetinjasto zvučalo - koji se pita kako su. "Je li sve u redu?", želio bih pitati. Posljednje riječi koje sam rekao svome ocu, u trenutku njegove smrti, bile su: "Pazi se!".
Ponekad sanjam da govorim sa svojim roditeljima, i iznenada - još uvijek uronjen u san - obuhvati me jak osjećaj da oni nisu stvarno umrli, da je to sve neka vrsta stravične pogreške. Pa oni su ovdje, živi i zdravi, moj otac se stidljivo šali, a majka me ozbiljno savjetuje da nosim kapu jer je napolju hladno. Kada se probudim, uvijek iznova prolazim kroz skraćeni proces žalovanja za njima. Ukratko, postoji nešto u meni što je pripravno vjerovati u život poslije smrti. I uopće ga ne zanima postoji li ikakvi ozbiljan dokaz za ili protiv toga.

Zato niti ne ismijavam ženu koja svako malo posjećuje grob svog supruga i razgovara s njim, možda na godišnjicu njegove smrti. To nije teško razumjeti. A ako imam poteškoće s ontološkim statusom onoga s kim ona razgovara, to je u redu. Ali, nije riječ o tome. Riječ je o tome da su ljudi ljudski. Više od trećine odraslih Amerikanaca vjeruje da smo mi na nekoj razini sposobni kontaktirati s mrtvima. Čini se da je njihov broj porastao za petnaest posto između 1977. i 1988. Četvrtina Amerikanaca vjeruje u reinkarnaciju.

Ali, to ne znači da sam spreman prihvatiti tvrdnje "medija" koji tvrdi da je u stanju poslužiti kao "tunel" za naše najdraže preminule, kada sam svjestam da je njegov posao čista prevara. Znam koliko želim vjerovati da su moji roditelji samo napustili ljusku svojih tijela, poput kukaca ili zmija koje odbacuju kožu, i da su otišli na neko drugo mjesto. Shvaćam da me upravo ti osjećaji čine lakim plijenom čak i za nevještog varalicu, ili da takvi osjećaji mogu zavarati normalne ljude koji nisu upoznati sa svojim nesvjesnim dijelom uma, ili one koji pate od disocijativnih psihijatrijskih poremećaja. Oklijevajući, posežem za svojim rezervama skepticizma.

Kako to da nam "mediji" nikad ne daju provjerljive informacije, koje su inače nedostupne? Zašto Aleksandar Veliki ne otkrije točno mjesto na kome se nalazi njegov grob, zašto nam Fermat ne kaže o svom posljednjem teoremu, James Wilkes Booth o zavjeri za Lincolnovo ubojstvo, a Hermann Goering o požaru u Reichstagu? Zašto nam Sofoklo, Demokrit i Aristarh ne izdiktiraju svoje izgubljene knjige? Zar ne žele da buduće generacije imaju uvid u njihova remek-djela?

Kada bi se dali neki dobri dokazi za život poslije smrti, jako bih ih rado ispitao; ali to bi morali biti pravi, znanstveni dokazi, ne puke anekdote. Kao i u slučaju lica na Marsu i izvanzemaljaca, bolja je neugodna istina nego utješna fantazija. A u konačnom računa uvijek ispada da su činjenice utješnije od fantazija.

Fundamentalna premisa medija, spiritualizma i drugih oblika nekromantije je da kada umremo, mi zapravo ne umremo. Ne zapravo. Neki dio nas koji razmišlja, osjeća i sjeća se, nastavlja živjeti. To, ma kako to zvali - duša ili duh, niti tvar niti energija, nego nešto drugo - može, tako nam kažu, ponovno ući u tijela ljudi i drugih bića u budućnosti, i na taj način smrti gubi mnogo od svoje strahote. Štoviše, mi imamo mogućnost, ako su tvrdnje spiritualista i medija istinite, stupiti u kontakt s osobama koje smo voljeli, a sada su mrtve.

J.Z.Knight iz države Washington tvrdi da je u doticaju s tridesetpet tisuća godina starim entitetom po imenu "Ramtha". Taj entitet vrlo dobro govori engleski, služeći se jezikom, ustima i glasnicama gđe Knight, stvarajući nešto što meni sliči na naglasak iz Indijskog Raja. Budući da mnogi ljudi znaju govoriti, i mnogi - od djece do profesionalnih glumaca - mogu po volji izabrati iz repertoara glasova, najjednostavnija hipoteza je da gđa Knight sama govori ono što pripisuje "Ramthi", i da nema nikakvog kontakta s netjelesnim entitetima iz pleistocenskog ledenog doba. Ako postoje suprotni dokazi, rado bih ih čuo. Bilo bi puno impresivnije da Ramtha sam progovori, bez pomoći usta gđe Knight. Budući da on to ne može, kako da testiramo ovu tvrdnju? (Glumica Shirley MacLaine svjedoči da je Ramtha bio njen brat na Atlantidi, ali to je druga priča).

Recimo da je Ramtha na raspolaganju za ispitivanje. Kako da provjerimo da je on uistinu to što tvrdi da jest? Kako zna da je živio prije tridesetpet tisuća godina, čak i otprilike? Koji kalendar koristi? Tko je vodio evidenciju o svim tim milenijima? Tridesetpet tisuća više ili manje? Kakav je bio svijet prije tridesetpet tisuća godina? Ili je Ramtha stvarno star tridesetpet tisuća godina, u kom slučaju ćemo nešto otkriti o tom razdoblju, ili je on (ili prije, ona) izmišljotina i izvući će se iz ispitivanja.
Gdje je Ramtha živio? (Znam da govori engleski s indijskim naglaskom, ali gdje li se to činilo prije tridesetpet tisuća godina?) Kakva je tada bila klima? Čime se Ramtha hranio? (Arheolozi znaju nešto o ljudskoj prehrani u to doba). Kakvi su bili tadašnji jezici i društvena struktura? S kime je još Ramtha živio - sa ženom, ženama, djecom unucima? Kakav je bio životni ciklus, smrtnost djece, dužina života? Jesu li znali za kontrolu rađanja? Kakvu su odjeću nosili? Kako se odjeća proizvodila? Koji su bili najopasniji grabežljivci? Kakva su bila oruđa za lov i ribolov, i kakve strategije? Oružja? Da li je postojao seksizam? Ksenofobija ili etnocentrizam? I, ako je Ramta živio u "visokoj civilizaciji" Atlantide, gdje su lingvistički, tehnološki, povijesni i drugi detalji? Kakvo im je bilo pismo? Reci nam. Umjesto toga, nude nam se banalne homilije.

Ovdje su, da se poslužimo drugim primjerom, informacije dospjele do nas preko medija ne od neke preminule osobe, nego od nepoznatih ne-ljudskih entiteta koji se bave pravljenjem krugova u žitu, i koje je zabilježio novinar Jim Schnabel:

Toliko smo zabrinuti zbog ovog grešnog naroda koji širi laži o nama. Ne dolazimo u mašinama, ne slijećemo na vašu Zemlju u mašinama… Dolazimo poput vjetra. Mi smo Životna Sila. Životna Sila iz tla …Dođite…Nismo od vas udaljeni više od daha…samo jednog daha…nismo udaljeni milijune kilometara…Životna Sila koja je veća od energija vašeg tijela. Susrećemo višu razinu života…Ne treba nam ime. Živimo usporedo s vašim svijetom, uz vaš svijet…Zidovi su slomljeni. Dvojica će se pojaviti iz prošlosti…veliki medvjed … svijet će naći mir.

Ljudi obraćaju pažnju na ovakva djetinjasta čuda većinom zato što im ona obećavaju nešto poput religije starog svijeta, a posebno život poslije smrti, čak vječni život.
Vrlo različit izgled na nešto poput vječnog života jednom je dao svestrani britanski znanstvenik J.B.S.Haldane, koji je - između drugih stvari - bio i jedan od utemeljitelja populacione genetike. Haldane je zamislio daleko budućnost kada su zvijezde potamnile, a prostor je većinom ispunjen hladnim, rijetkim plinom. Ipak, čekamo li dovoljno dugo, pojavit će se statističke fluktuacije u gustoći ovog plina. Nakon neizmjerno dugih razdoblja fluktuacije će postati dostatne da se ponovno stvori Svemir nalik našemu. Ako je Svemir beskonačno star, biti će i beskonačni broj takvih ponovnih stvaranja, ukazao je Haldane.

Tako, u beskonačno starom svemiru s beskonačnim brojem pojavljivanja galaktika, zvijezda, planeta i života, mora se ponovno pojaviti jedna identična Zemlja, na kojoj ćete vi i svi vaši najdraži ponovno biti zajedno. Ja ću isto moći vidjeti svoje roditelje i upoznati ih s unucima koje nikad nisu upoznali. I sve to se neće dogoditi samo jednom, već beskonačni broj puta.
Ali, u ovoj refleksiji, potcijenio sam značenje beskonačnosti. U Haldaneovoj slici, postojat će svemiri, dapače beskonačni broj njih, u kojima će naši mozgovi imati puno sjećanje na mnoge prethodne svemire. Zadovoljenje nam je tako skoro pri ruci - pomućeno ipak mišlju na sve one druge svemire koji će također postojati (i to, ponovno, ne samo jednom nego beskonačno mnogo puta) s tragedijama i užasima koje daleko nadmašuju sve što smo iskusili ovaj puta.

Haldaneova utjeha zavisi o tome u kakvoj vrsti svemira živimo, i možda o onoj tajni o kojoj ovisi hoće li biti dovoljno materije da zaustavi ekspanziju svemira, i o karakteru vacuumskih fluktuacija. Oni s dubokom žudnjom za životom poslije smrti mogli bi se, čini mi se, posvetiti kozmologiji, kvantnoj gravitaciji, fizici elementarnih čestica i posebno, transfinitnoj aritmetici.

Klement Aleksandrijski, otac rane Crkve, u svojim Opomenama Grcima (napisanim oko 190) rekao je o poganskim vjerovanjima ovo, riječima koje nam danas izgledaju pomalo ironične:

Daleko smo mi od toga da bismo dopustili odraslim ljudima da slušaju takve bajke. Čak i našoj vlastitoj djeci, kada se deru iz sveg grla, kako se kaže, ne običavamo pričati bajke da bismo ih utješili.

Naše doba ima manje stroge standarde. Mi našoj djeci pripovijedamo o Djedu Božićnjaku, uskršnjem Zečiću i Vili koja odnosi prve zubiće, iz razloga koje smatramo emocionalno zdravima, ali potom ih razuvjeravamo o istinitosti ovih priča prije no što odrastu. Zašto? Zato što njihova dobrobit kao odraslih ljudi ovisi o tome da znaju kakav je svijet uistinu. Brinemo se, i to s razlogom, zbog odraslih koji još uvijek vjeruju u Djeda Božićnjaka.
Za doktrinarne religije "Ljudi se ne usuđuju priznati, čak ni samima sebi" pisao je filozof David Hume.
"sumnje koje ih muče u svezi s nekim pitanjima. Oni se služe implicitnom vjerom, a sami od sebe skrivaju svoje stvarno nevjerovanje, upravo najjačim prisegama i najvećom bigotnošću."

Nevjera ima duboke moralne konzekvence, kao što je to pisao američki revolucionar Tom Paine, u knjizi Doba razuma:

Nevjera se ne sastoji u vjerovanju ili nevjerovanju; ona se sastoji u tome da se tvrdi da vjerujemo u nešto što ne vjerujemo. Nemoguće je izračunati moralnu štetu, ako tako mogu reći, koje je ovo mentalno laganje proizvelo u društvu. Kada je čovjek toliko korumpirao i prostiturao čistoću svoga uma, i pripisao profesionalnom vjerovanju stvari u koje ne vjeruje, pripremio se na to da bude u stanju počiniti bilo koji drugi zločin.

T.H. Huxley je to ovako formulirao:
Temelj morala je…napustiti privid da se vjeruje u ono za što nema dokaza, i prestati ponavljati neinteligentne tvrdnje o stvarima koje su iznad mogućnosti znanja.

Klement, Hume, Paine i Huxley su svi govorili o religiji. Ali, ono što su pisali ima općenitiju primjenu - na primjer na pozadini sveprisutnih nagovaranja naše komercijalne civilizacije: postoji klasa reklama za aspirine u kojoj glumci koji se prave da su liječnici otkrivaju da konkurentni proizvod ima samo onoliko sastojaka koji djeluje protiv bolova koliko inače liječnici preporučuju - naravno, ne kažu vam koji je to misteriozni sastojak. Za razliku od toga, njihov proizvod ima dramatično veću količinu tog sastojka (1.2 do 2 puta više po tableti). Zato kupite njihov proizvod. Ali, zašto ne uzeti dvije konkurentne tablete? Ili razmisliti o analgetiku koji djeluje bolje od "uobičajeno jakog" proizvoda konkurencije. Zašto ne uzeti "ekstra-jaki" konkurentni proizvod? I, naravno, ne govore nam o više od tisuću smrti u SAD do kojih dolazi zbog aspirina, niti o otprilike pet tisuća slučaja godišnje otkazivanja bubrega do kojih dolazi zbog acetaminophena, glavnog sastojka najpopularnije američkog analgetika, Tylenola. Ili, tko mari za to koje žitarice imaju više vitamina, kada uz njih možemo uzeti vitaminsku pilulu? Slično, zašto bi bilo važno da neki lijek protiv kiseline u želucu ima kalcija, kad je kalcij važan za prehranu, a nevažan za gastritis? Komercijalna kultura je prepuna sličnih lažnih savjeta i informacija, koji svi idu na račun potrošača. Vi ne trebate pitati. Nemojte misliti. Kupujte.

Plaćeno zagovaranje određenih proizvoda, posebice od stvarnih ili navodnih stručnjaka, predstavlja stalni izvor zavaravanja. Radi se o namjernom preziranju  inteligencije kupaca. Radi se o podmuklom iskrivljavanju popularnih shvaćanja o znanstvenoj objektivnosti. Danas postoje čak i reklame u kojima stvarni znanstvenici, neki od njih su uistinu vrhunski, zagovaraju određene korporacije. Oni tako pokazuju da će i znanstvenici lagati za novac. Kao što je Tom Paine upozoravao, navikavanje na laž temelj je mnogih drugih zala.

Dok ovo pišem, pred sobom imam program jednog od godišnjih Holističkih sajmova. Radi se o sajmovima new age provenijencije koji se održavaju u San Franciscu. Na njih dolazi obično na desetke tisuća posjetitelja. Krajnje upitni stručnjaci tamo propagiraju krajnje upitne proizvode. Ovdje su neke od točki na njihovom programu: "Kako zaglavljeni krvni proteini proizvode bol i patnju". "Kristali, amajlije ili kamenje?" (O tome imam svoje mišljenje). Nastavlja se: "Kao što kristal fokusira zvučne i svjetlosne valove u radiju i televizoru" - ovo je primjer nerazumijevanja načina na koji runkcioniraju radio i televizor - "tako mogu pojačati spiritualne vibracije u ljudi". Ili, još jedna: "Povratak Boginje, prezentacija rituala." Sljedeća: "Sinkronost, iskustvo prepoznavanja" Ovu točku programa izvodi "brat Charles". Nakon toga: "Vi, Saint - Germain, i liječenje ljubičastim ognjem". Sve se to nastavlja i nastavlja, uz masu reklama o "pravim prilikama" - koje prekrivaju uski spektar od sumnjivog do svjesno krivotvorenog - i koje svakome stoje na raspolaganju na Holističkom sajmu.

Očajne žrtve tumora hodočaste na Filipine gdje se "psihički kirurzi", nakon što su unaprijed pripremili komadiće pileće jetre ili kozjeg srca, pretvaraju da bez kirurškog zahvata golim rukama vade iz pacijentove utrobe bolesno tkivo, i potom ga trijumfalno pokazuju prisutnima. Vođe zapadnih demokracija redovito konzultiraju astrologe i mistike prije no što donesu državničke odluke. Pod pritiskom javnosti koja zahtijeva rezultate istrage o nekom neriješenom umorstvu ili nestaloj osobi, policija konzultira vidovnjake (ESP stručnjake). Vidovnjaci ne kažu ništa više no što kazuje i zdravi razum, ali policija i dalje traži njihov savjet. Proglašeno je zaostajanje u korištenju usluga vidovnjaka protiv neprijateljskih nacija, pa CIA (s odobrenjem Kongresa) troši novac poreznih obveznika da bi vidjela mogu li se podmornice u oceanskim dubinama locirati uz pomoć intenzivnog razmišljanja o njima. "Mediji", kružeći viskom nad mapama, i rašljama u avionima, namjeravaju pronaći nova nalazišta minerala; jedna australijska kompanija plaća im za to velike iznose novca, koji ne moraju vratiti u slučaju promašaja. Ako pak uspiju pronaći nalazište rude, bit će nagrađeni dionicama budućeg rudnika. Dosad ništa nije pronađeno. Na kipovima Isusa ili na freskama koje prikazuju Mariju iznenada su uočene kapljice vlage. Tisuće dobronamjernih ljudi uvjerava se potom da su bili svjedocima čuda.

Ovo su sve slučajevi dokazanih ili pretpostavljenih ispraznih obećanja. Zabluda koja se uz njihovu pomoć stvara ponekad nastaje bez namjere, a ponekad je rezulta ciničnog planiranja. Najčešće se žrtva hvata uz pomoć snažne emocije - čuđenja, straha, požude, bola. Lakovjerno prihvaćanje ispraznih obećanja može vas stajati novca; upravo je na to mislio P.T.Barnum kada je rekao "Svake minute rađa se po jedan naivčina". No, može biti i opasnije od toga, pa kada vlasti i društva izgube sposobnost kritičkog mišljenja, rezultati mogu biti katastrofalni, ma koliko mi suosjećali s onima koji su povjerovali u isprazno obećanje.

U znanosti možemo početi s eksperimentalnim rezultatima, podacima, opažanjima, mjerenjima, "činjenicama". Izmišljamo, ako možemo, što je više moguće vjerojatnih objašnjenja i, sustavno, svako od njih suočavamo s činjenicama. U tijeku svog školovanja, znanstvenici se opskrbljuju s opremom za otkrivanje ispraznih obećanja. Ova oprema se rabi svaki puta kada se pojavljuju nove ideje kao moguće objašnjenje nekog problema. Ako nova ideja preživi ispitivanje uz pomoć oruđa iz naše opreme, prihvaćamo je toplo, premda s oklijevanjem. Ako ste pripremljeni na taj način, ako ne želite nasjesti na svako isprazno obećanje svaki put kad vam je to ugodno ili vas ohrabruje u nečemu, onda možete poduzeti mjere opreza; postoji iskušana, provjerena metoda.

Što je u opremi za otkrivanje ispraznih obećanja? Oruđa skeptičkog mišljenja.
Ono do čega skeptičko mišljenje dovodi je sredstvo za konstrukciju, i razumijevanje, racionalnog argumenta i, što je  naročito važno, za prepoznavanje lažnog ili prijevarnog argumenta. Pitanje nije u tome da li nam se sviđa zaključak koji slijedi iz niza argumenata, nego da li taj zaključak slijedi iz premisa ili iz početne točke, i da li su te premise istinite.

Među oruđima nalazimo ove upute:
-   svaki put kada je to moguće, mora postojati neovisna potvrda "činjenica"
-   ohrabrujte supstancijalnu raspravu o dokazima, među kvalificiranim sudionicima, sa svih mogućih točki gledišta.
-   argumenti autoriteta su beznačajni - autoriteti su činili greške u prošlosti. To će činiti i u budućnosti. Možda je bolji način da se to kaže reći da u znanosti nema autoriteta; u najboljem slučaju, postoje stručnjaci.
-   zavrtite više od jedne hipoteze. Ako nešto treba biti objašnjeno, razmisliti o svim različitim putevima na koje to može biti objašnjeno. Potom razmislite o testovima uz čiju pomoć možete sustavno oboriti svaku od alternativa. Ono što preživi, hipoteza koja se odupre obaranju u ovoj darvinovskoj selekciji među "višestrukim radnim hipotezama" imat će mnogo bolju šansu da bude pravi odgovor na problem, nego ono što biste uzeli da ste jednostavno prihvatili prvu ideju koja vam se svidjela.•
-   Ne pokušavajte se pretherano vezati uz određene hipoteze samo zato jer su vaše. To je samo usputna postaja na putu prema znanju. Pitajte se zašto vam se baš ta ideja sviđa. Pošteno ju usporedite s alternativama. Vidite možete li pronaći razloge za njeno odbacivanje. Ako ih ne pronađete vi, pronaći će ih netko drugi.
-   Kvantificirajte. Ako ono što pokušavate objasniti ima neku mjeru, neku numeričku kvantitetu, bit će vam puno lakše da razlučite bolje od gorih hipoteza. Ono što je neodređeno i kvalitativno, otvoreno je mnogih objašnjenjima. Naravno, postoje istine koje se trebaju tražiti u mnogim kvalitativnim problemima s kojima se moramo suočiti, ali pronaći njih teži je posao.
-   Ako postoji lanac argumentacije, svaka karika u lancu mora biti valjana (uključujući premisu) - a ne samo većina njih.
-   Occamova britva. Ovo poznato kritičko pravilo naređuje nam da u slučaju kada smo suočeni s dvije hipoteze koje objašnjavaju podatke na jednako dobar način, izaberemo onu jednostavniju.
-   Uvijek se pitajte može li hipoteza biti, barem u načelu, opovrgnuta. Tvrdnje koje se ne mogu testirati, koje nisu opovrgljive, ne vrijede puno. Uzmimo npr. veliku ideju da je naš Svemir i sve u njemu samo jedna elementarna čestica - recimo, elektron, u mnogo većem Kozmosu. Ali, ako ne možemo doći do informacija iz tog izvanjskog Kozmosa, nije li tu ideju onda nemoguće opovrgnuti? Moramo biti u stanju provjeravati tvrdnje. Okorjelim skepticima morate dati priliku da provjere vaše razmišljanje, da ponove vaše eksperimente i da vide hoće li dobiti isti rezultat.

Pouzdavanje u pažljivo planirane i kontrolirane eksperimente je ključ znanstvene metode, kao što sam to već prije naglašavao. Od puke kontemplacije nećemo mnogo naučiti. Uvijek smo u opasnosti da ćemo se zadovoljiti s prvim objašnjenjem koje smislimo. Ali, što se događa uspijemo li smisliti nekoliko alternativnih objašnjenja? Kako da se odlučimo među njima? Nećemo se odlučiti. Pustiti ćemo da odluči eksperiment. Francis Bacon naveo je klasični razlog za to:

Argumentacija nikada nije dostatna za otkriće nečeg novoga, budući da je profinjenost Prirode mnogo puta veća od profinjenosti argumenata.

Kontrolni eksperimenti su ključni. Ako, primjerice, novi lijek navodno liječi bolest u dvadeset posto slučajeva, onda moramo biti sigurni da kontrolna populacija, koja uzima samo lažnu šećernu pilulu za koju oni koji je uzimaju misle da je možda novi lijek, isto tako ne doživljava spontanu remisiju bolesti u dvadeset posto slučajeva.

Varijable se moraju odvojiti. Recimo da patite od morske bolesti, i da nosite akupresurnu narukvicu kao i da ste primili pedeset miligrama meklizina. Osjećate da se bolest povukla. Što je uzrok tome - narukvica ili pilula? Moći ćete biti sigurni samo ako upotrijebite jedno od ta dva sredstva sljedeći put kada ćete imati morsku bolest. No, zamislite da niste toliko odani znanosti da biste željeli ponovno iskusiti morsku bolest. Tada nećete razdvojiti varijable. Došli ste do željenog praktičnog rezultata; dalje znanje, mogli biste reći, nije vrijedno neugodnosti koju je potrebno proći da bi se do njega došlo.

Često eksperiment mora biti rađen na "dvostruko slijepi način", tako da oni koji se nadaju nekom otkriću ne budu u potencijalno kompromitirajućoj poziciji da vrednuju rezultate. Primjerice, kada se testira novi lijek, bolje je da liječnici koji određuju jesu li simptomi pacijenata izliječeni ne znaju koji pacijenti su primili novi lijek. Znanje bi moglo utjecati na njihovu odluku, možda čak i nesvjesno. Umjesto toga, lista onih kod kojih je došlo do povlačenja simptoma, može biti uspoređena s listom onih koji su dobili novi lijek, s time da su obje liste neovisne. Tada se može odrediti postoji li među njima korelacija. Ili, u policijskom postupku identifikacije prijestupnika između nekolicine osoba u redu, policajac koji vodi identifikaciju ne smije znati tko je glavni osumnjičeni, tako da svjesno ili nesvjesno ne bi utjecao na svjedoka koji pokušava identificirati prijestupnika.

Uz to što nas uči kako vrednovati neku tvrdnju, svaka oprema za otkrivanje ispraznih obećanja mora nas također podučiti i što ne smijemo činiti. Ona nam pomaže da prepoznamo najuobičajenije i najopasnije logičke i retoričke pogreške. Mnogi dobri primjeri mogu se naći u religiji i politici, jer su svećenici i političari često u situaciji da moraju opravdati dvije kontradiktorne tvrdnje. Među ovim pogreškama jesu:
-   Ad hominem - latinski "protiv čovjeka", pri čemu se napada onaj koji nešto tvrdi, a ne tvrdnja sama (npr, svećenik Smith je poznati biblijski fundamentalist, pa njegove primjedbe o evoluciji ne moraju biti uzete za ozbiljno).
-   Argument "autoriteta" (npr, predsjednik Richard Nixon treba biti ponovno izabran jer ima tajni plan za završetak rata u jugoistočnoj Aziji) - ali zato što je taj plan tajan, nije bilo načina da birači procijene njegovu vrijednost; argument se pozivao na to da mu vjerujemo zato što je on Predsjednik: pokazalo se da je to bila greška).
-   Argument nepovoljnih posljedica (npr, Bog koji kažnjava i nagrađuje mora postojati, jer ako ne bi postojao, društvom bi vladalo bezakonje i opasnost - možda njime čak ne bi bilo moguće upravljati.  Ili: optuženi za umorstvo u razglašenom sudskom procesu mora biti proglašen krivim. U suprotnom to će biti ohrabrenje za druge da ubiju svoje žene.)
-   Argument neznanja - tvrdnja da sve što nije bilo dokazano da je krivo, mora biti istinito, i vice versa (npr, ne postoje uvjerljivi dokazi da NLOi ne posjećuju Zemlju, stoga NLOi postoje - i postoji inteligentni život drugdje u Svemiru. Ili: mora da postoji sedamdeset kazilijuna drugih svjetova, ali ni za jedan se ne zna da na njemu postoji moralni napredak kao na Zemlji, zato smo mi još uvijek središnji u Svemiru) Ova nestrpljivost u neodređenim situacijama može se kritizirati ovako: nepostojanje dokaza još uvijek nije dokaz nepostojanja.
-   Posebne primjedbe: često se pojavljuju da bi se spasila tvrdnja u dubokoj retoričkoj nevolji (npr, kako milostivi Bog može osuditi buduće naraštaje na beskonačno mučenje zato što je, protiv naredbi, jedna žena navela jednog muškarca da pojede jabuku? Posebna primjedba: vi ne razumijete suptilnu doktrinu o slobodnoj volji. Ili: kako je moguće da u jednoj te istoj osobi postoji bogoliki Otac, Sin i Sveti Duh? Posebna primjedba: vi ne razumijete božansku tajnu Trojstva. Ili: kako je Bog mogao dopustiti sljedbenicima judaizma, kršćanstva i islama - od kojih su svi na svoj način obvezatni slijediti herojske mjere ljubavi spram bližnjeg i suosjećanja - da čine tolike okrutnosti toliko dugo vremena? Posebna primjedba: vi ponovno ne razumijete slobodnu volju. Osim toga, putevi Gospodnji su nedokučivi.
-   …..pretpostavljanje odgovora (npr., moramo ustanoviti smrtnu kaznu da bismo spriječili zločine. Ali, da li broj zločina uistinu pada kada postoji smrtna kazna? Ili: tržište dionica je jučer padalo zbog tehničkih prilagodbi i profiterstva investitora. Ali, postoji li bilo koji neovisni dokaz o kauzalnoj ulozi "prilagodbi" i "profiterstva"; jesmo li išta naučili iz tog navodnog objašnjenja?
-   Opservacijska selekcija, također nazvana nabrajanje povoljnih slučajeva, ili kao što je to filozof Francis Bacon rekao - brojanje pogodaka, a zaboravljanje promašaja (npr, neka država neprestance navodi svoje Predsjednike, a šuti o serijskim ubojicama).
-   Statistika malih brojeva - bliski rođak opservacijske selekcije (npr, "kažu da je svaki peti čovjek na Zemlji Kinez. Kako je to moguće? Ja znam stotine ljudi, i nitko od njih nije Kinez. Vaš odani…." ILI: "Bacio sam tri sedmice za redom. Večeras ne mogu izgubiti").
-   Nerazumijevanje prirode statistike (npr, Predsjednik Dwight Eisenhower je izrazio začuđenost i uznemirenost kada je čuo da puna polovica Amerikanaca ima ispodprosječnu inteligenciju).
-   Nekonzistentnost (npr, oprezno se spremati na najgore do čega bi moglo doći zbog potencijalnog vojnog sukoba, ali olako odbaciti znanstvene projekcije o environmentalnim opasnostima jer one nisu "dokazane". Ili, pripisati pad očekivane dužine života u bivšem Sovjetskom Savezu nedostacima komunizma, ali nikada ne pripisati visoku smrtnost novorođenčadi u SAD (koja je sada najviša među glavnim industrijskim nacijama) nedostacima kapitalizma. Ili, smatrati da je razumno misliti da će Svemir postojati zauvijek u budućnosti, ali istovremeno držati da je apsurdna mogućnost da on ima beskonačno trajanje u prošlost.)
-   Non sequitur - latinski za "ne slijedi" (npr, naša nacija će pobijediti jer Bog je velik. Ali, gotovo svaka nacija smatra da to vrijedi za nju; njemačka formulacija je bila "Gott mit uns") Obično oni koji padnu u zamku non sequitur, jednostavno nisu uočili alternativne mogućnosti.
-   Post hoc, ergo propter hod - latinski za "dogodilo se poslije, stoga je bilo uzrokovano time" (npr, Jamie Cardinal Sin, nadbiskup Manile je rekao: Znam dvadesetšestgodišnjakinju koja izgleda kao da ima šezdeset godina zato jer uzima kontracepcijsku pilulu. Ili: prije nego što su žene dobile pravo glasa, nije bilo nuklearnog oružja.)
-   Besmislena pitanja (npr, što se događa kada neodoljiva sila naiđe na nepokretni objekt? Ali, kada bi postojala neodoljiva sila, onda ne bi bilo nepokretnih objekata, i vice versa).
-   Isključenje srednjeg člana, ili lažna dihotomija - uzimanje u obzir samo dva ekstrema u kontimuumu posrednih mogućnosti (npr, "svakako, stanite na njegovu stranu; moj muž je savršen, ja sam uvijek u krivu." Ili: "Domovinu se voli ili mrzi." Ili: "Ako niste dio rješenja, vi ste dio problema")
-   Kratkoročno protiv dugoročnog - podslučaj isključenja srednjeg člana, ali toliko važan da sam ga izvukao zbog posebne pažnje koju zaslužuje (npr, ne možemo plaćati programe za ishranu pothranjene djece i za obrazovanje predškolske djece. Moramo pod hitno riješiti problem uličnog kriminala. Ili: zašto istraživati svemir ili se baviti fundamentalnom znanošću, kada imamo tako veliki budžetski deficit?)
-   Skliski obronak, povezan s isključenjem srednjeg člana. (npr, dopustimo li pobačaj u prvim tjednima trudnoće, biti će nemoguće spriječiti ubijanje djece u devetom mjesecu trudnoće. Ili, obrnuto: ako država zabrani pobačaj čak i u devetom mjesecu, uskoro će nam govoriti što moramo činiti s našim tijelima u doba začeća).
-   Konfuzija korelacije i kauzalnosti (npr, istraživanje pokazuje da je više homoseksualaca među ljudima s diplomom, nego s onima koji imaju niže obrazovanje; stoga, obrazovanje čini ljude homoseksualcima. Ili: Andski potresi su u korelaciji s trenutkom u kojem je planet Uran najbliži Zemlji; stoga je - unatoč nepostojanju bilo kakve slične korelacije za bliži, masivniji planet Jupiter - posljednje uzrok prvoga.
-   Čovjek od slame - karikaturalno prikazanu situaciju je lakše napasti (npr. znanstvenici misle da je život nastao slučajno - to je formulacija koja namjerno ignorira središnji Darwinov uvid, da priroda napreduje time što čuva ono što djeluje, a odbacuje ono što ne funkcionira. Ili - a to je također vrsta kratkoročno/dugoročno greške - environementalisti više brinu za puževe (grgeče) i pjegave sove, negoli za ljude.)
-   Zatajeni dokazi, ili polu-istine (npr. izvanredno precizno i široko navođeno "proročanstvo" pokušaja atentata na predsjednika Reagana prikazuje se na televiziji; samo - ne spominje se važni detalj - je li bilo snimljeno prije ili poslije događaja? Ili: ove zlouporabe vlasti zahtijevaju revoluciju, čak i ako znamo da nije moguće napraviti omlet bez razbijanja jaja. Da, ali to će vjerojatno biti revolucija u kojoj će biti ubijeno više ljudi negoli u prethodnom režimu. Što nam kazuje iskustvo drugih revolucija? Jesu li sve moguće revolucije protiv tlačiteljskih režima poželjne i u interesu ljudi?)
-   Okolišanje riječima. (npr, podjela moći u Ustavu SADa specificira da SAD ne mogu voditi rad bez deklaracije Kongresa. S druge strane, Predsjednik ima kontrolu nad vanjskom politikom i vođenjem rata, što su potencijalno moćna sredstva za pridobivanje glasačkog tijela. Predsjednici ili političke stranke mogu stoga biti u iskušenju da zagovaraju rat, nazivajući ga nekim drugim imenom - "policijskom akcijom", "naoružanim upadom", "udarom kao posljedicom obrambene reakcije", "pacifikacijom", "očuvanjem američkih interesa", ili "operacijom", npr. "operacijom Pravedna Stvar". Eufemizmi za rat su jedna velika klasa novoizumljenih jezičnih izraza koji služe u političke svrhe. Talleyrand je rekao "Važna vještina političara jest da pronađe nova imena za institucije koje su pod starim imenima postale odbojne javnosti")

Poznavanje ovakvih logičkih i retoričkih grešaka zaokružuje sadržaj naše opreme. Poput svih oruđa, i oprema za otkrivanje ispraznih tvrdnji može biti zlouporabljena, primjenjena izvan konteksta ili čak korištena kao mehanička alternativa za pravo razmišljanje. Ali, promišljeno upotrebljena, ona je važna, i to prije svega za procjenu naših vlastitih argumenata prije no što ih predstavimo drugima.

Američka duhanska industrija zarađuje oko pedeset milijardi USD godišnje. Duhanska industrija priznaje da postoji statistička korelacija između pušenja i raka, ali ne i - kažu oni - i kauzalna relacija. Žele reći da je tu počinjena logička pogreška. Što bi to moglo značiti? Možda ljudi s hereditarnim sklonostima za rak također imaju i hereditarne sklonosti za uzimanje ovisničkih droga - tako bi rak i pušenje mogli biti u korelaciji, ali ipak pušenje ne bi uzrokovalo rak. Moguće je smisliti sve dalekosežnije i dalekosežnije povezanosti ove vrste. To je upravo jedan od razloga zbog kojih znanost inzistira na kontrolnim eksperimentima.

Pretpostavite da ste leđa velikog brojeva miševa premazali tarom (smolom), jednim od glavnih sastojaka cigareta. Istovremeno, pratite zdravlje velikog broja gotovo identičnih miševa koji nisu bili premazani. Ako prva skupina dobije rak, a druga ne, možete biti prilično sigurni da je korelacija kauzalna. Udišite dim duhana, i vjerojatnost da ćete dobiti rak raste; ne udišite, i učestalost raka ostaje na uobičajenoj razini. Isto vrijedi za emfizem pluća, bronhitis i kardiovaskularne bolesti.

Kada je 1953. objavljen prvi rad u znanstvenoj literaturi koji je pokazao da su sastojci prisutni u dimu cigareta, kojima su bila premazana leđa glodavaca, proizveli maligne stanice, odgovor šest glavnih duhanskih tvrtki je bio da pokrene kampanju u javnosti kojom se htjelo opovrgnuti istraživanje, rađeno pod sponzorstvom Zaklade Sloan Kettering. Slično je reagirala i Korporacija Du Pont, kada je 1974. objavljeno prvo istraživanje koje je pokazalo da freoni napadaju Zemljin ozonski omotač. Postoje mnogi drugi slučajevi.
Mogli biste pomisliti da će, prije no što počnu ocrnjivati nedobrodošle znanstvene rezultate,  velike korporacije odvojiti dio svojih značajnih financijskih resursa za provjeravanje kvalitete i sigurnosti proizvoda koje žele proizvoditi. A ako im nešto promakne, ako neovisni znanstvenici ukažu na opasnost i rizik, zašto bi tvrtke protestirale? Zar će radije ubijati ljude nego izgubiti profite? Ako, u nesigurnom svijetu, greške moraju postojati, zar ne bi bilo bolje da se počine u korist zaštite kupaca i javnosti? I, usput, što nam ovi slučajevi govore o sposobnosti sustava slobodnog tržišta da upravlja sam sobom? Nisu li to to upravo slučajevi u kojima je intervencija vlasti u svačijem interesu?

Interni izvještaj Korporacije Brown i Williamson iz 1971. navodi kao cilj korporacije "da ukloni iz mišljenja milijuna ljudi krivo uvjerenje da pušenje cigareta uzrokuje rak pluća i druge bolesti; uvjerenje koje se temelji na fanatičkim pretpostavkama, lažnim glasinama, nepotvrđenim tezama i neznanstvenim tvrdnjama i zaključcima oportunista kojima je stalo jedino do publiciteta". Oni se žale na

nevjerojatne, nečuvene i pokvarene napade protiv cigareta, koji su najveća objeda i kleveta koja je ikad postojala protiv bilo kojeg proizvoda u povijesti slobodnog poduzetništva; to je kriminalna kleveta takvih razmjera i implikacija da je nevjerojatno kako se takav križarski rat lažnih optužbi može pomiriti s Ustavom, koji se time vrijeđa i ismijava.(sic)

Ova retorika je samo malo vatrenija od onoga što duhanska industrija s vremena na vrijeme izjavljuje za javnost.
Postoje mnoge vrste cigareta koje reklamiraju nisku količinu "tara" (deset miligrama ili manje po cigareti). Zašto je to vrlina? Zato što su upravo u taru koncentrirani policiklični aromatični ugljikohidrati i drugi karcinogeni. Nisu li upravo reklame kojima se ukazuje na "nisku količinu tara" neizravno priznanje duhanskih kompanija da cigarete uistinu uzrokuju rak?

Healthy Buildings International je profitna organizacija, koja je tijekom godina primila milijune USD od duhanske industrije. Ona se bavi istraživanjima neizravnog pušenja (utjecaja duhanskog dima na nepušače), i svjedoči u korist duhanskih kompanija. 1994, tri tehničara ove organizacije požalila su se da njihovi nadređeni krivotvore podatke o česticama cigaretnog dima koje se mogu udisati neizravno, jer su prisutne u zraku. U svakom pojedinom slučaju, oni su izmišljali ili "korigirali" podatke, koji su tako krivotvoreni ukazivali da je duhanski dim bezopasniji negoli što su to pokazivala mjerenja tehničara. Jesu li istraživački odjeli duhanskih korporacija, ili znanstvene studije koje su  financirale te tvrtke, ikada pokazali da je njihov proizvod opasniji negoli što su to inače javno tvrdile? Ako jesu, jesu li istraživanja nastavljena?

Duhan stvara ovisnost; po mnogim kriterijima, on stvara veću ovisnost od heroina i kokaina. Postoji razlog zbog kojeg bi ljudi, kako je to tvrdila reklama iz četrdesetih, "hodali kilometre samo da dođu do Camela". Više je ljudi umrlo od duhana nego što ih je umrlo u Drugom svjetskom ratu. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, pušenje ubija tri milijuna ljudi svake godine širom svijeta. To će narasti na deset milijuna smrti godišnje do 2020, djelomice zbog golemih reklamnih kampanja koje portretiraju pušenje kao napredni i moderni stil života za mlade žene u nerazvijenom dijelu svijeta. Dio uspjeha duhanske industrije u snabdijevanju ovom poparom ovisničkih otrova, može se pripisati proširenom nepoznavanju metoda otkrivanja ispraznih tvrdnji, kritičkog mišljenja i znanstvene metode. Lakovjernost ubija.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Opsednuti stvarnošću

Brodovlasnik se spremao poslati na put brod pun iseljenika. Znao da je brod star, i da nije dobro građen; da je mnogo plovio posvuda po svijetu, i da je ga je često trebalo popravljati. Ljudi su mu govorili da možda nije niti spreman za plovidbu. Ove sumnje su ga progonile, činile ga nesretnim; mislio je da bi možda trebao izvući brod na suho i prepraviti ga, premda bi ga to stajalo mnogo novca. No, prije no što je brod isplovio, uspio je odagnati ove melankolične misli. Govorio je sebi da je brod sigurno prošao tolika putovanja, i kroz mnoge oluje, i da je dokono razmišljati da se neće vratiti sigurno i s ovog puta. Prepustio je brod Providnosti, koja će sigurno zaštiti sve ove nesretne obitelji koje napuštaju svoju domovinu u potrazi za nečim boljim. Istjerat će iz svojih misli sve nedobronamjerne sumnje u poštenje brodograditelja. Na taj način stekao je iskreno i udobno uvjerenje da je njegovo plovilo potpuno sigurno i spremno za plovidbu; gledao je njegov odlazak laka srca, i s dobronamjernim željama za uspjeh isljenika u njihovom nepoznatom novom domu. Pokupio je novac od osiguranja kada je brod potonuo u tišini, nasred oceana.

Što ćemo reći o njemu? Svakako to da je bio kriv za smrt svih ljudi na brodu. Priznajemo da je iskreno vjerovao u to da je brod dobar; ali iskrenost njegova uvjerenja ne može mu pomoći, jer u to nije imao pravo vjerovati, s obzirom na činjenice s kojima je bio upoznat. Svoje uvjerenje nije stekao časno, stpljivim ispitivanjem, nego gušeći svoje sumnje…


William K. Clifford, Etika vjerovanja (1874)

Na rubovima znanosti - a ponekad i kao preostatak od predznanstvenog mišljenja - prebiva niz ideja koje su privlačne, ili barem umjereno uzbudljive, ali koje nisu bile savjesno obrađene uz pomoć opreme za otkrivanje ispraznih tvrdnji. U najmanju ruku, to nisu učinili njihovi zagovornici: recimo, ideju da je Zemljina površina s unutarnje, a ne vanjske strane kugle; tvrdnju da je uz pomoć meditacije moguće lebdjeti ili da balerine i košarkaši rutinski skaču  visoko uz pomoć levitacije; ili mišljenje da imamo nešto što se zove duša, a ne sadrži ni materiju ni energiju, nego se sastoji od nečeg drugog za što ne možemo reći što točno jest, i što se može vratiti nakon naše smrti da bi oživjelo, primjerice, kravu ili crva.

Tipična ponuda pseudoznanosti i praznovjerja - a ovo je samo reprezentativna, ali ne i sveobuhvatna lista - sadrži: astrologiju; Bermudski trokut; Yetija i čudovište iz Loch Nessa; duhove; "urokljive oči"; višebojne "aure" koje navodno postoje oko naših glava (s personaliziranim bojama); izvanosjetilnu percepciju (esktrasenzornu percepciju ili ESP), u što ulaze telepatija, predviđanje budućnosti, telekineza, daljinska vizualizacija dalekih mjesta; vjerovanje da je trinaest "nesretan" broj (zbog čega se u mnogim, inače suhoparnim, uredskim zgradama i hotelima u SAD izravno prelazi s dvanaestog na četrnaesti kat - jer, zašto nepotrebno riskirati?); kipove koji krvare; uvjerenje da nošenje zečje šapice donosi sreću; čarobne štapiće, rašljarenje, viskove za pronalaženje vode; komunikaciju s autistima; vjerovanje da oštrice noževa postaju oštrije kada ih se drži u malim kartonskim piramidama, uopće sva druga načela "piramidologije"; telefonske pozive mrtvaca (koji svi idu na njihov račun); Nostradamusova proročanstva; navodno otkriće da crvi plošnjaci mogu naučiti neke radnje jedenjem samljevenih ostataka drugih crva istog roda, koji su bili bolje obrazovani; shvaćanje da se za punog Mjeseca događa više zločina; čitanje iz dlana; numerologiju; poligrafiju; komete, listići čaja i nakazna djeca kao glasnici budućih događaja (plus pogađanja koja su bila u modi u ranijim vremenima, upotpunjena promatranjem životinjske utrobe, dima, oblika plamenova, sjena i izmeta; slušanje kruljenja želuca, pa čak i - u kratkom razdoblju - proučavanje logaritamskih tablica); "fotografije" prošlih događanja, recimo Kristovog razapinjanja na križ; Ruskog slona koji tečno govori; "senzitivce" koji, kada su im nepažljivo zavezane oči, mogu čitati knjige uz pomoć jagodica na prstima; Edgara Caycea (koji je predvidio da će se 1960. "uzdignuti izgubljeni kontinent Atlantida"); druge proroke, budne i spavajuće; prehrambeno šarlatanstvo; izvantjelesna (to jest, bliska smrti) iskustva, interpretirana kao stvarni događaji u izvanjskom svijetu; iscjelitelje, koji liječe uz pomoć vjere; Ouija ploče; emocionalni život cvijeća, otkriven neustrašivom uporabom detektora laži; vodu koja se "sjeća" koje su molekule prethodno u njoj bile otopljene; pogađanje karaktera uz pomoć crta lica ili izbočina na glavi; tvrdnja da štogod neki mali djelić nas želi postati, on to postane; ljude koji se spontano pretvaraju u plamen i izgore do kraja; tri-ciklične bioritmove; perpetuum mobile, koji obećaje neograničeni dotok energije (i koja nikad, iz ovog ili onog razloga, ne može biti stavljena na raspolaganje pobližem ispitivanju nekog skeptika); sustavno kriva predviđanja Jeane Dixon (koja je predvidjela da će 1953. Sovjeti napasti Iran, a da će 1965. SSSR pobijediti SAD, spuštanjem prvog čovjeka na Mjesec)•; druge profesionalne vidovnjake; predviđanje Jehovinih svjedoka da će svijet završiti 1917, i mnoga slična proročanstva; dianetiku i scijentologiju; Carlosa Castanedu i vračanje; tvrdnje da su pronađeni ostaci Noine arke; duhove iz Amityvillea i druge sablasti; izvještaje o malom brontosauru koji i danas živi u prašumama Republike Kongo. (Dubinska rasprava o mnogim sličnim tvrdnjama može se naći u Enciklopediji paranormalnog koju je uredio Gordon Stein, izdanoj u Buffalu: Prometheus Books, 1996).
Mnoge od ovih doktrina odbacuju kršćanski fundamentalisti i Židovi, jer tako zahtijeva Biblija. Deuteronomium (Knjiga ponovljenog zakona,xviii, 10, 11) kaže:
Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svog sina ili svoju kćer, tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom. Nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka, ili se obraćao na pokojnike.
Astrologija, mediji, Ouija ploče, predviđanje budućnosti, i mnogo toga drugog je zabranjeno. Autor Deuteronomija (Ponovljenog zakona) ne tvrdi da takve radnje nisu u stanju dati ono što obećavaju. Ali, one su sramotne, možda pogodne za pripadnike drugih naroda, ali ne za Božje sljedbenike. Pa čak nas i apostol Pavle, tako lakovjeran u mnogim drugim slučajevima, savjetuje da "dokažemo sve stvari".
Židovski filozof iz dvanaestog stoljeća Moses Maimonides ide dalje od Deuteronomija, jer eksplicitno ukazuje da pseudoznanost ne funkcionira:

Zabranjeno je baviti se astrologijom, koristiti vradžbine, šaptati bajalice… Sve ove radnje nisu ništa drugo do laži i zavaravanja koja su koristili drevni poganski narodi da zavedu mase i odvedu ih na krivi put…Mudri i pametni ljudi stvoreni su za nešto drugo. (Iz Mishneh Torah, Avodah Zara, poglavlje 11).

Neke tvrdnje je teško provjeriti - primjerice, ako ekspedicija ne uspije naći duha ili brontosaura, to ne znači da oni ne postoje. Nepostojanje dokaza nije i dokaz o nepostojanju. Druge je lakše testirati - recimo, kanibalističko učenje o crvima plošnjacima, ili tvrdnju da se kolonije bakterija izložene antibiotiku ili hranjivoj smjesi, agaru, bolje razmnožavaju kada se za njihov napredak moli (to se lako može usporediti s kontrolnom skupinom bakterija za koje se ne moli). Nekoliko slučajeva - primjerice, perpetuum mobile - mogu se isključiti stoga što se ne podudaraju s načelima fundamentalne fizike. Izuzev toga, nije točno da u ostalim slučajevima mi i prije ispitivanja znamo da su tvrdnje krive; i čudnije stvari od toga rutinski se uvrštavaju u korpus znanosti.
Pitanje, kao i uvijek, glasi - kakvi su dokazi? Obaveza dokazivanja leži na onima koji šire ovakve tvrdnje. Interesantno, neki njihovi zagovornici tvrde da je skepticizam opterećenje, da je stvarna znanost istraživanje bez skepticizma. Možda su donekle u pravu. Ali, "donekle" nije dovoljno.
Parapsihologinja Susan Blackmore opisuje jedan od koraka u svojoj transformaciji spram skeptičnijeg stava glede "parapsiholoških" fenomena:

Majka i kći, podrijetlom iz Škotske tvrdile su da jedna drugoj čitaju misli. Izabrale su da za test pogađaju karte, jer su to činile i kod kuće. Dala sam im da odaberu sobu u kojoj će biti ispitivane i osigurala da ne postoji nikakav način za onu koja pogađa da vidi karte. Nisu uspjele. Nisu pogodile ništa više karata od onoga što predviđa teorija vjerojatnosti, i bile su strašno razočarane. One su iskreno vjerovale u svoju sposobnost, i vidjela sam na tom primjeru kako vas lako može zavesti vlastita želja da vjerujete.
Imala sam slična iskustva s raznim rašljarima, s djecom koja tvrde da mogu telekinetski micati predmete, i nekolicinom koji su tvrdili da imaju telepatske moći. Nitko od njih nije uspio u onome što je tvrdio o sebi. Još i sad kod sebe čuvam peteroznamenkasti broj, riječ i mali predmet spremljen u kuhinji. Mjesto i predmete izabrao je mladić koji ih je namjeravao vidjeti dok putuje izvan svog tijela. Ti se predmeti nalaze tamo već tri godine. Dosad nije imao uspjeha.

"Telepatija" doslovce znači osjećanje na daljinu, baš kao što "telefon" znači slušanje na daljinu, a "televizija" gledanje na daljinu.  Riječ ukazuje na komunikaciju osjećajima, emocijama, a ne mislima. Oko četvrtine Amerikanaca vjeruju da su iskusili nešto kao telepatiju. Ljudi koji se dobro poznaju, koji žive zajedno, koji su dobro upoznati s načinom osjećanja onog drugog, njegovim asocijacijama i stilom mišljenja, često mogu anticipirati što će njihov partner reći. To je, jednostavno, uobičajenih pet osjetila plus ljudska empatija, osjećajnost i inteligencija na djelu. Može djelovati ekstrasenzorno, ali to nije ono što se misli pod riječju "telepatija". Da je nešto tako ikada bilo definitivno dokazano, imalo bi, čini mi se, uočljive fizičke uzroke, možda električne struje u mozgu. Pseudoznanost, nazvana tako s pravom ili krivo, ni u kom slučaju nije isto što i nadnaravno, što je po definiciji nešto izvan prirode.

Jedva da je moguće da će nekolicina ovih paranormalnih tvrdnji jednog dana biti verificirana solidnim znanstvenim podacima. Ali, bilo bi glupo prihvatiti ih bez solidnih znanstvenih činjenica. U duhu "zmajeva iz garaže", mnogo je bolje za one tvrdnje koje još nisu opovrgnute ili adekvatno objašnjene, da suspregnemo naše nestrpljenje, da budemo tolerantni spram nejasnih stvari, i da čekamo - ili, još bolje da tražimo - dokaze za ili protiv.

U dalekoj zemlji, na Južnim morima, pričalo se o mudracu, iscjelitelju, utjelovljenom duhu. Govorio je kroz vrijeme. Bio je Gospodar Uspona. On dolazi, govorili su. On dolazi…

1988. australijske novine, časopisi i televizijske postaje počele su primati dobre vijesti preko video vrpci i telefakseva.  Na njima su bila pripremljena priopćenja za tisak, od kojih je jedno, protežući se preko cijele stranice, glasilo ovako:

Carlos će se pojaviti u Australiji


Oni koji su vidjeli, nikada neće zaboraviti. Sjajni mladi umjetnik, koji je čas prije razgovarao s publikom iznenada bi onemoćao, puls mu se opasno usporio, i gotovo stao, kao da je mrtav. Medicinska sestra,  zadužena da stalno pazi na njega, bila je spremna pozvati na uzbunu.
Ali tada, što je svakome oduzelo dah, puls se ponovno počeo javljati - brže i jače no ikad prije. Životna snaga se jasno vraćala u njegovo tijelo - ali biće u tom tijelu više nije bilo Jose Luis Alvarez, devetnaestogodišnjak čiji se umjetnički radovi nalaze u nekim od najbogatijih američkih kuća. Umjesto toga, njegovo tijelo je preuzeo Carlos, drevna duša, čija su učenja za nas šok i nadahnuće. Jedno biće je prolazilo kroz neku vrstu smrti da bi napravilo mjesta drugome: to je fenomen koji je od Carlosa, i medija kroz kojeg se pojavljivao, Josea Luisa Alvareza, učinio glavnim junacima svijesti Novoga doba. Čak je i jedan skeptični newyorški kritičar rekao: "To je prvi i jedini slučaj da neki medij daje opipljivi, fizički dokaz misteriozne promjene koja se odvija njegovoj ljudskoj fiziologiji."
Sada je Carlos rekao Joseu, koji je već stotinu sedamdeset puta prošao kroz ovakva stanja i transformacije, da posjeti Australiju - prema riječima Gospodara, "staru novu zemlju", u kojoj će doći do posebne objave. Carlos je već predvidio da će 1988. katastrofe opustošiti Zemlju, da će dva svjetska lidera umrijeti, i da će, kasnije u godini, Australijanci među prvima vidjeti veliku zvijezdu koja će duboko utjecati na budući život na Zemlji.

Nedelja, 21.
u 15 00 sati
Sidnezska opera
Dvorana za pozorišne predstave


Nakon motociklističke nesreće 1986, objašnjavalo se dalje u materijalu pripremljenom za tisak, Jose Alvarez, tada star sedamnaest godina, doživio je lagano nagnječenje glave. Nakon što se oporavio, oni koji su ga poznavali rekli su da se promijenio. Ponekad je progovarao vrlo različitim glasom. Zabrinut, Alvarez je potražio pomoć psihoterapeuta, specijalista za višestruki poremećaj ličnosti. Psihijatar je "otkrio da je Jose postao medij za posebno biće, poznato kao Carlos. Ovo biće preuzima Alvarezovo tijelo kada se njegova životna snaga opusti do odgovarajućeg stupnja". Carlos, ispostavilo se, je bestjelesni duh star dvije tisuće godina, duh bez tjelesnog oblika, koji je posljednji put zaposjeo ljudsko tijelu u Caracasu, Venezuela, 1900. Na nesreću, to je tijelo, nakon pada s konja, umrlo u dobi od dvanaest godina. Ovo bi mogao biti razlog, objasnio je terapeut, zašto je Carlos uspio ući u Alvarezovo tijelo nakon motociklističke nesreće. Kada Alvarez padne u trans, Carlosov duh, fokusiran uz pomoć velikog i rijetkog kristala, ulazi u njega i šapće tisućljetne mudrosti.

U materijal otposlan medijima bila je uključena i lista većine "pojavljivanja" u američkim gradovima, videovrpca s nevjerojatnim dočekom koji je Alvarezu/Carlosu priređen u jednom kazalištu na Broadwayu, njegov intervju za newyoršku radio stanicu Woop, i druge naznake da je on nevjerojatni američki fenomen Novoga doba. Tu su bila još dva važna detalja: članak iz novina s južne Floride koji je objavljivao - "Važna obavijest: trodnevni boravak medija Carlosa u našem gradu produžuje se još nekoliko dana…zbog zahtjeva publike.", i izvadak iz pregleda televizijskog programa koji je isticao ekskluzivnu emisiju o "Biću zvanom Carlos: emisija dubinski otkriva činjenice koje stoje iza jedne od najpopularnijih i najkontroverznijih osoba današnjice".

Alvarez i njegov menadžer stigli su u Sidney prvim razredom Quantasovog aviona. Posvuda su putovali u nevjerojatno dugoj bijeloj limuzini. Odsjeli su u predsjedničkom apartmanu jednog od najboljih hotela u Sidneyu. Alvarez je bio obučen u elegantan bijeli ogrtač, okićen zlatnim medaljonom. Na prvoj konferenciji za tisak, Carlos se brzo pojavio. Biće je bilo snažno, artikulirano, izražavalo se zapovjednički. Australijske televizijske stanice stale su u red da bi dobile izjavu od Alvareza, njegovog menadžera, i njegove medicinske sestre (koja je provjeravala njegov puls i objavljivala Carlosovu prisutnost).

U australijskoj televizijskoj emisiji "Danas", intervjuirao ih je voditelj emisije George Negus. Kada je Negus postavio nekoliko razumnih i skeptičnih pitanja, predstavnici New Age svijesti postali su nervozni. Carlos je prokleo voditelja. Njegov menadžer ga je zalio čašom vode. Obojica su napustila snimanje. To je bila senzacija za tabloide, a prenijela ju je i državna televizija. "Ispad na televiziji: Negus zaliven vodom". Tako je glasio naslov na prvoj stranici novina Daily Mirror od 16. veljače. Televizijske postaje su bile preplavljene telefonskim pozivima. Jedan građanin Sidneya je savjetovao voditelju da kletvu shvati vrlo ozbiljno: Sotonina vojska je već preuzela kontrolu nad Ujedinjenim narodima, a Australija bi mogla biti sljedeća na redu.

Naredna Carlosova pojava bila je u australijskoj emisiji, inačici Žive istine. Tu je bio i skeptik koji je opisao mađioničarski trik s pulsom koji nestaje: u rukav se stavi gumena kuglica i ona se pritišće. Kada je dovedena u pitanje Carlosova autentičnost, on se razbjesnio: "Ovaj intervju je završen", zagrmio je.

Naznačenog dana, Dvorana za kazališne predstave u Sidneyskoj Operi bila je gotovo prepuna. Uzbuđena gomila, mladih i starih, vrvjela je unaokolo u iščekivanju. Ulaz je bio besplatan, što je smirilo one koji su se neodređeno pitali ne radi li se tu o nekoj vrsti prijevare. Alvarez je sjeo na niski ležaj. Pratili su mu puls. Iznenada, puls se zaustavio. Činilo se da je mladić na granici smrti. Niski, neartikulirani zvukovi prodirali su duboko iz njega. Publika je zinula u čudu i strahu. Iznenada, Alvarezovo tijelo je ponovno steklo snagu. Njegov lik je sada isijavao pouzdanje. Široka, humana, duhovna perspektiva potekla je iz Alvarezovih ustiju. Carlos je stigao! Kasnije, intervjuirani, mnogi gledatelji su opisivali kako su bili dirnuti i oduševljeni.
Sljedeće nedjelje, najpopularnija australijska televizijska emisija, Šezdeset minuta, otkrila da je slučaj Carlos prijevara, od početka do kraja, koju je smislio sam ovaj televizijski program. Urednici su smatrali da treba istražiti koliko se lako može stvoriti iscjelitelj ili guru, koji će biti u stanju prevariti publiku i medije. Zbog toga su kontaktirali s jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za zavaravanje publike (ili, barem, s jednim od onih koji ne zauzimaju neku političku poziciju) - mađioničarom Jamesom Randijem.

"Postoje toliki poremećaji koji se sami liječe, a takva sklonost ljudi da zavaravaju sebe i druge." pisao je Benjamin Franklin 1784 -

…živeći dugo, imao sam mnoge prigode da vidim lijekove o kojima se vikalo da liječe sve, a ubrzo poslije su bili potpuno napušteni kao beskorisni…stoga ne mogu a da se ne bojim da će se očekivanje velikih koristi od neke nove metode liječenja bolesti pokazati kao zabluda. Ova zabluda, ipak, dok traje, može u nekim slučajevima biti od koristi.

Govorio je o mesmerizmu. Ali "svako doba ima svoju posebnu ludost".
Za razliku od Franklina, mnogi znanstvenici ne misle da je njihov posao razotkrivati pseudoznanstvene prijevare, a još manje strastveno održavana samozavaravanja. Oni obično nisu dobri ni u jednome. Znanstvenici su navikli da se bore s prirodom, koja možda nerado otkriva svoje tajne, ali se bori pošteno. Često su nespremni za one beskrupulozne propagatore "paranormalnog", koji igraju po drugim pravilima. Mađioničari, s druge strane, se upravo profesionalno bave zavaravanjem. Oni se bave jednim od mnogih zanimanja - poput glume, reklame, birokratske religije i politike - gdje ono što bi naivni promatrač mogao krivo razumjeti kao laž, društvo opravdava kao nešto što je u službi višeg dobra. Mnogi mađioničari se pretvaraju da ne varaju, i nagovještavaju kako im pomažu sile koje su im povjerili neki mistični izvori ili, u posljednje vrijeme, velikodušni izvanzemaljci. Neki koriste svoje znanje da bi razotkrili šarlatane u, i izvan, svojih redova. U tim slučajevima lopov je zadužen da uhvati lopova.

Malo njih je doraslo ovom izazovu poput Jamesa "Fantastičnog" Randyja, koji sam sebe vrlo točno opisuje kao gnjevnog čovjeka. Njegov gnjev ne potječe toliko od spoznaje da su do danas preživjeli preddiluvijski misticizam i praznovjerje, nego stoga što nekritičko prihvaćanje misticizma i praznovjerja djeluje da bi prevarilo, ponizilo, ponekad čak i ubilo. Poput svih nas, i on je nesavršen: ponekad je Randi netolerantan i uznosit, i nema razumijevanja za ljudske slabosti koje su u korijenu lakovjernosti. On dobiva novac za svoje govore i predstave, ali to je neznatno u usporedbi s time koliko bi mogao zaraditi kada bi objavio da su njegovi trikovi rezultat nepoznatih psihičkih moći ili su pod nekim izvanzemaljskim utjecajem. (Većina profesionalnih opsjenara, u cijelom svijetu, čini se da vjeruje u stvarnosti parapsihičkih fenomena, prema anketama koje su istraživale njihove nazore).  Kao mađioničar, učinio je mnogo da bi razotkrio telepate i iscjelitelje koji su varali publiku. Demonstrirao je jednostavne varke i trikove kojima su neki "telekinetičari", specijalizirani za savijanje žlica, zavarali teorijske fizičare da bi zaključili kako se radi o novom fizikalnom fenomenu. Zadobio je široko priznanje među znanstvenicima i primio nagradnu stipendiju MacArthurove zaklade (za takozvane "genijalce"). Jedan kritičar ga je grdio da je "opsjednut stvarnošću". Volio bih kad bi se isto moglo reći za našu naciju i ljudsku vrstu.

Randi je učinio više no itko drugi u današnje doba da bi razotkrio pretvaranje i varanje u unosnom poslu iscjeliteljstva. On prekopava po smeću. Izvještava o govorkanjima. Prisluškuje struju "čudesnih" informacija koje dolaze putujućem iscjelitelju - ali ne uz pomoć spiritualne inspiracije, od Boga, nego na radio frekvenciji od 39.17 megahertza, na kojoj emitira njegova supruga, skrivena iza pozornice.•
On otkriva da oni koji ustaju iz invalidskih kolica i potom su proglašeni izliječenima, nikad nisu ni bili vezani uz invalidska kolica - jedan pomoćnik ih je samo zamolio, prije predstave, da sjednu u njih. On izaziva iscjelitelje da daju ozbiljne medicinske dokaze za istinitost svojih tvrdnji. Poziva lokalne i savezne vlasti da izvrše što zakon naređuje u slučaju prijevare i medicinske zlouporabe. Kritizira medije jer namjerno izbjegavaju ovu temu. Razotkriva duboki prijezir ovih lažnih iscjelitelja spram svojih pacijenata i župljana. Mnogi od njih su svjesni šarlatani, koji se koriste kršćanskim evanđeoskim ili New Age jezikom i simbolima da bi iskoristili ljudske slabosti. Među njima su možda i neki s poštenim motivima.

Ili sam previše strog? Po čemu se povremeni šarlatan - iscjelitelj razlikuje od povremene prijevare u znanosti? Je li pošteno biti sumnjičav spram cijele profesije zbog nekoliko trulih jabuka među njima? Tu, čini mi se, postoje najmanje dvije važne razlike. Prvo, nitko ne sumnja da znanost stvarno funkcionira, me kakva se pogrešna ili prijevarna tvrdnja mogla povremeno u njoj pojaviti. Ali, postoje li ikakva "čudesna" izliječenja uz pomoć iscjelitelja, iznad vlastite sposobnosti tijela da se samo liječi, veliko je pitanje. Drugo, razotkrivanje prijevare ili greške u znanosti gotovo isključivo dolazi od same znanosti. Disciplina samu sebe sređuje, što znači da su znanstvenici svjesni potencijala za šarlatanstvo i pogreške, koji tu leži. Ali, razotkrivanje prijevare i greške u iscjeliteljstvu gotovo nikad ne dolazi od samih iscjelitelja. Zapravo je nevjerojatno kako su crkve i sinagoge suzdržane u osudama jasnih zavaravanja u njihovim vlastitim redovima.
Kada konvencionalna medicina ne uspije, kada se moramo suočiti s boli i smrću, naravno je da smo otvoreni za druge izglede za nadu. Naposlijetku, neke bolesti su psihogene. Mnogima može u najmanju ruku biti bolje uz pomoć pozitivnog mentalnog stava. Placebi su lažni lijekovi, često puta šećerne pilule. Proizvođači lijekova rutinski uspoređuju učinkovitost svojih lijekova uspoređujući ih s placebima koje daju pacijentima s istom bolešću, i koji ne mogu razlikovati između lijeka i placeba. Placebi mogu biti iznenađujuće učinkoviti, naročito za prehlade, tjeskobu, depresiju, bol, i simptome koji vjerojatno imaju psihičko podrijetlo. Zamislivo je da stvaranje endorfina - malih mozgovnih proteina koji imaju učinak sličan morfiju - može biti potaknuto vjerovanjem. Unutar strogih granica, nada se - tako izgleda - može transformirati u biokemiju.

Kao tipičan primjer možemo uzeti mučninu i povraćanje koji često prate kemoterapiju koja se daje oboljelima od raka i AIDSa. Mučnina i povraćanje također mogu biti psihogenog podrijetla, može ih primjerice uzrokovati strah. Lijek ondansetron hidroklorid uvelike umanjuje učestalost ovih simptoma; ali, je li uzrok tog ublažavanja lijek ili očekivanje nestanka simptoma? U dvostruko-slijepom istraživanju devedesetšest posto pacijenata reklo je da lijek smatra učinkovitim. To je izjavilo i deset posto pacijenata koji su uzimali placebo identičnog izgleda.

Zbog pogreške opservacijske selekcije neispunjene molitve mogu biti zaboravljene ili zanemarene. Ali, za to postoji stvarna cijena: neki pacijenti koji se nisu uspjeli izliječiti vjerom, predbacuju si - možda je to njihova greška, možda nisu dovoljno jako vjerovali. Skepticizam, odmah im je bilo rečeno, je prepreka i vjeri i iscjeljenju (placebom).
Gotovo pola Amerikanaca vjeruje da postoji psihičko ili spiritualno iscjeljivanje. Čudotvorna izlječenja povezivala su se sa raznovrsnim iscjeliteljima tijekom cijele ljudske povijesti. Škrofule, vrsta tuberkuloze, u Engleskoj su se zvale "Kraljevo zlo", i mislilo se da ih može izliječiti samo kraljev dodir. Žrtve su se strpljivo svrstavale u red da bi bile dodirnute; monarh se bi se tada nakratko posvetio još jednoj napornoj obavezi svoje visoke službe, i - unatoč tome što nitko zapravo nije bio izliječen - ova se praksa nastavljala stoljećima.
Čuveni irski iscjelitelj iz sedamnaestog stoljeća bio je Valentine Greatraks. On je otkrio, čak i na svoje iznenađenje, da ima moć liječenja bolesti, uključujući prehlade, čireve, "suhoću" i epilepsiju. Potražnja za njegovim uslugama postala je tako velika da nije imao vremena ni za što drugo. Bio je prisiljen postati iscjeliteljem, žalio se. Njegova metoda je bila istjerati demone odgovorne za bolest. Sve bolesti, tvrdio je, uzrokuju zli duhovi, od kojih je mnoge prepoznavao i zvao po imenu. Njemu suvremeni kroničar, kojega navodi Mackay, je zabilježio da

se je hvalio da je bolje upoznat sa spletkama demona, nego li s ljudskim poslovima…Imao je tako veliko samopouzdanje, da su slijepi umišljali da vide svjetlo kada ga nisu vidjeli - gluhi su zamišljali da čuju - šepavi da hodaju pravo, a paralitičari da su ponovno stekli moć upravljanja svojim nogama. Ideja zdravlja natjerala je bolesne da na čas zaborave svoje bolesti; a mašta, koja nije bila manje djelatna u onih koje je privukla samo znatiželja, nego u onih koji su bili bolesni, dala je lažni utisak onim prvima, zbog želje da vide izlječenje, kao što je stvorila lažno izlječenje drugima, uslijed snažne želje da budu izliječeni.

U svjetskoj antropološkoj literaturi, kao i u izvještajima o slavnim istraživačima, postoje bezbrojni izvještaji ne samo o bolestima izliječenim uz pomoć vjere u iscjelitelja, nego i o ljudima koji obolijevaju ili umiru nakon što je neki čarobnjak bacio kletvu na njih. Više manje tipični primjer je Alvar Nunez Cabeza de Vaca, koji je s nekolicinom drugova i u uvjetima strašnog odricanja, lutao po moru i kopnu, od Floride, preko Texasa do Mexica, između 1528. i 1536. Mnoge različite zajednice Indijanaca koje su sreli na tom putu žudno su vjerovale u nadnaravne moći liječenja koje imaju neobični stranci bijele kože i crne brade, kao i njihov tamnoputi suputnik iz Maroka, Estebanico. Gotovo cijela sela izlazila su da bi ih dočekala, stavljajući pred njihove noge svo svoje blago, i skromno moleći za izlječenje. Izvještaj počinje dosta umjereno:

Pokušali su od nas učiniti liječnike, bez da su nas ispitali ili od nas zatražili neke dokumente, jer oni liječe bolesti tako što pušu na bolesne…rekli su nam da učinimo isto, i da budemo korisni…Mi smo liječili znakom križa, koji bismo načinili nad bolesnikom, i puhanjem na njega, uz recitiranje Očenaša i Zdravo Marije…Čim bismo nad bolesnima napravili znak križa, svi za koje smo se molili rekli su drugima da im je dobro i da su zdravi…

Uskoro su liječili invalide. Cabeza de Vaca izvještava da je jednog čovjeka uzdigao od mrtvih. Nakon toga,

ometali su nas brojni ljudi koji su nas slijedili…njihova želja da dođu i dodirnu nas bila je vrlo velika, a njihovo dodijavanje je bilo takvo da bi prije no što smo bili u stanju uvjeriti ih da nas puste na miru prošla tri sata.

Kada je neko pleme preklinjalo Španjolce da ih ne ostave, Cabeza de Vaca i njegovi drugovi su se naljutili. Tada se dogodilo nešto neobično…Mnogi od njih su oboljeli, a sljedećeg dana je umrlo osam ljudi. Po cijeloj zemlji, na mjestima gdje se to pročulo, toliko su nas se bojali da se činilo da mnogi, već od samog pogleda na nas, umiru od straha.
Molili su nas da se ne ljutimo, niti da želimo da još više njih umre; bili su potpuno uvjereni da ih možemo ubiti, samom svojom željom da to učinimo.

1858, objavljeno je da se Djevica Marija pojavila u Lourdesu, Francuska: Majka Božja je potvrdila dogmu o svom begrešnom začeću koju je proklamirao papa Pio IX, samo osam godina prije toga. Oko stotinu milijuna ljudi otad je došlo u Lourdes, u nadi da će biti izliječeno, mnogi s bolestima koje medicina onog vremena nije bila u stanju izliječiti. Rimokatolička crkva je odbacila autentičnost velikog broja navodnih čudotvornih izliječenja, prihvativši od njih samo šezdesetpet tijekom stoljeća i pol (tumora, tuberkuloze, oftalmitisa, impetiga, bronhitisa, paralize i drugih bolesti, ali ne i regeneraciju nekog uda ili oštećene kralješnice). U šezdesetpet slučajeva, žene su bile izliječene deset puta češće nego muškarci. Razmjeri čudotvornog izlječenja u Lourdesu su, znači, jedan na milijun; isto je vjerojatno, grubo rečeno, da ćete se izliječiti u Lourdesu kao i da ćete dobiti na lutriji, ili da ćete umrijeti u avionskom udesu, na slučajno izabranom, redovitom avionskom letu - uključujući onaj koji vas može odvesti u Lourdes.

Spontana remisija svih vrsta raka, uzetih zajedno, procjenjuje se da je između jedan na deset tisuća i jedan na stotinu tisuća. Ako je ne više od pet posto onih koji su došli u Lourdes došlo zbog izlječenja raka, onda se tamo trebalo dogoditi između pedeset i petsto "čudesnih" izlječenja samo od raka. Budući da su samo tri od priznatih šezdeset pet izlječenja bili slučajevi raka, učestalost spontane remisije u Lourdesu čini se da je niža od one koja vrijedi za ljude koji ostaju kod kuće. Naravno, ako ste vi jedan od onih šezdesetpet, bit će vas vrlo teško uvjeriti da vaš put u Lourdes nije bio uzrokom remisije vaše bolesti…Post hoc, ergo propter hoc. Nešto slično čini se da vrijedi i za individualne iscjelitelje.

Nakon što je od vlastitih pacijenata puno slušao o navodnom iscjeljivanju vjerom, liječnik William Nolen iz Minessote proveo je godinu i pol pokušavajući otkriti istinu o najneobičnijim slučajevima. Postoje li jasni medicinski dokazi da je bolest stvarno postojala prije navodnog "izlječenja"? Ako je tako, je li bolest stvarno nestala nakon liječenja, ili to samo iscjelitelj i pacijent tvrde? Otkrio je mnoge prijevare, uključujući prvo razotkrivanje "psihičke operacije" u Americi. Ali, nije pronašao niti jedan slučaj izlječenja bilo koje ozbiljne organske (ne-psihogene) bolesti. Nije bilo slučajeva izlječenja žučnih kamenaca ili reumatoidnog artritisa, a još manje raka ili kardiovaskularnih bolesti. Kada slezena nekog djeteta prsne, zabilježio je Nolen, treba obaviti jednostavan kirurški zahvat i dijete će se potpuno oporaviti. Ali, odvedite dijete iscjelitelju, i umrijet će za jedan dan. Zaključak dr-a Nolena:

Kada iscjelitelji liječe ozbiljne organske bolesti, odgovorni su za neizrečenu bol i nesreću …Iscjelitelji postaju ubojice.

Čak i nedavno objavljena knjiga koja zagovara učinkovitost molitve u liječenju bolesti (Larry Dossey, Riječi koje liječe) izražava nedoumice zbog činjenice da se neke bolesti lakše liječe ili ublažavaju od drugih. Ako molitva djeluje, zašto Bog ne može izliječiti rak ili učiniti da ponovno izraste odrezana ruka ili noga? Zašto ima toliko patnje koja se može izbjegnuti, i koju bi Bog mogao spriječiti? Zašto se uopće moramo moliti Bogu? Zar on ne zna unaprijed koja se liječenja moraju obaviti? Dossey također počinje navodeći dr-a Stanleya Krippnera (koji je opisan kao "jedan od najvećih autoriteta na polju neortodoksnih metoda izlječenja koje se koriste diljem cijelog svijeta"):
Podaci o liječenju na daljinu, baziranom na molitvama, obećavaju, ali ih ima premalo da bismo mogli doći do bilo kakvog konačnog zaključka.

I to nakom mnogih trilijuna molitvi tijekom milenija i milenija.
Kao što je pokazalo iskustvo Cabeza de Vace, duh može prouzročiti neke bolesti, čak i smrtonosne. Kada se pacijente sa zavezanim očima navede da vjeruju da su bili dotaknuti listom otrovnog bršljana ili hrasta, oni mogu dobiti jako crvenilo kože i dermatitis. Ono u čemu iscjelitelji mogu pomoći jesu psihogene ili placebo-bolesti: bolovi u leđima i koljenima, glavobolje, mucanje, čirevi, stres, peludna groznica, astma, histerička paraliza i sljepilo, lažna trudnoća (praćena prestankom menstruacije i naticanjem abdomena). To su sve bolesti u kojima stanje duha može imati ključnu ulogu. Većina kasno-srednjovjekovnih izlječenja povezanim s pojavljivanjem Djevice Marije odnosila se na iznenadne, kratkotrajne paralize koje bi zahvatile cijelo tijelo ili neki njegov dio, i koje su vjerojatno bile psihogenog podrijetla. Ipak, rasprostranjeno je bilo vjerovanje da izliječeni mogu biti samo predani vjernici. Nije čudno da pozivanje na stanje duha zvano vjera može izliječiti simptome prouzročene, barem djelomice, drugim, možda ne značajno različitim stanjem duha.

Ali, postoji još nešto: Svečanost žetve (Harvest Moon Festival) je važni praznik u tradicionalnim kineskim zajednicama u Americi. Otkriveno je da u tjednu uoči svečanosti, smrtnost u tim zajednicama opada tridesetpet posto. U tjednu nakon svečanosti smrtnost raste za tridesetpet posto. U kontrolnim skupinama skupine ne-Kineza nema takve pojave. Mogli biste pomisliti da su samoubojstva odgovorna za taj fenomen, ali brojane su bile samo smrti do kojih je došlo prirodnim putem. Možda ćete pomisliti da stres i prejedanje pridonose uvećanoj smrtnosti, ali to ne može objasniti pad smrtnosti u tjednu uoči svečanosti. Najveći učinak je u skupini ljudi koji boluju od kardiovaskularnih bolesti, za koje se zna da su pod utjecajem stresa. Oboljeli od raka manje su zahvaćeni ovim fenomenom. U detaljnijoj studiji, pokazalo se da se fluktuacije u smrtnosti isključivo odnose na žene starije od sedamdesetpet godina. Na svečanosti žetve glavnu ulogu imaju najstarije žene u domaćinstvu. One su u stanju odložiti smrt za tjedan ili dva da bi mogle obaviti svoje ceremonijalne dužnosti. Sličan fenomen je uočen i među Židovima, u tjednima oko Pashe - ceremonije u kojoj središnju ulogu imaju stariji muškarci - i slično, širom svijeta, u tjednima oko rođendana, uručenja diplome i tako dalje.

U kontroverznijoj studiji, psihijatri sa Sveučilišta Stanford podijelili su osamdesetšest žena s metastaziranim rakom dojke u dvije skupine - u jednoj skupini su ih ohrabrivali da ispituju svoj strah od umiranja i da pokušaju preuzeti nadzor nad svojim životom, a drugoj skupini nije dana nikakva psihijatrijska potpora. Na iznenađenje istraživača, ne samo da je prva skupina izvještavala o manje bolova, nego su i njene pripadnice poživjele prosječno osamnaest mjeseci duže.

Voditelj studije sa Stanforda, David Spiegel, spekulira da bi uzročnik ove pojave mogao biti kortizol i drugi "stresni hormoni" koji oslabljuju zaštitni imunološki sustav tijela. Teško deprimirani ljudi, studenti za vrijeme ispitnih rokova, i ožalošćene osobe, svi imaju smanjeni broj bijelih krvnih zrnaca. Dobra emotivna podrška možda neće imati puno utjecaja na uznapredovali oblik raka, ali može djelovati na smanjivanje mogućnosti sekundarnih infekcija u osoba koje su već znatno oslabile zbog bolesti ili njenog liječenja.

U gotovo zaboravljenoj knjizi iz 1903, Kršćanska znanost, Mark Twain je pisao

Moć koju imaginacija ima nad ljudskim tijelom, nad njegovom bolešću i izlječenjem, je sila s kojom smo svi rođeni. Prvi ju je čovjek imao, i posljednji će je posjedovati.

Povremeno, iscjelitelji mogu ublažiti bol, tjeskobu ili druge simptome ozbiljnijih bolesti - no, ne mogu zaustaviti napredovanje bolesti. To nije mala dobrobit. Vjera i molitva mogu ukloniti neke simptome bolesti i njenog liječenja, ublažiti patnju  bolesnika, pa čak i malo produžiti život. Prosuđujući religiju koja se zove kršćanska znanost (Christian Science), Mark Twain - njezin najoštriji kritičar onoga doba - je dopustio da su tijela i životi koje je ona "zacijelila" snagom sugestije, više nego nadoknadili živote koje je ta religija ubila uskraćujući im medicinsko liječenje, tvrdeći da je molitva dostatna.

Nakon njegove smrti, mnogi Amerikanci su izjavili da su imali kontakt s duhom predsjednika Johna F. Kennedyja. Počelo se govoriti da se ispred kućnih svetišta s njegovom slikom, zbivaju čudotvorna izlječenja. "Dao je svoj život za narod" objasnio je jedan pristaša ove religije, osuđene na propast. Prema Enciklopediji američkih religija "Vjernici misle da je Kennedy bog". Nešto slično se može uočiti i u fenomenu Elvisa Presleya, i u iskrenom poviku: "Kralj živi!" Ako se ovakva vjerovanja mogu spontano pojaviti, zamislite koliko može polučiti dobroorganizirana, posebice beskrupulozna, kampanja.

Kao odgovor na njihovu zamolbu, James Randi je sugerirao australijskoj emisiji Šezdeset minuta da stvore slučaj lažnog iscjelitelja od samog početka, koristeći se nekime tko nema iskustva u mađioničarskim vještinama, niti u javnim nastupima, niti u propovijedanju. Dok je razmišljao o tom planu, uočio je Josea Luisa Alvareza, mladog skulptora koji je kod bio podstanar u njegovu stanu. "Zašto ne?" odgovorio je Alvarez, koji je - kada sam ga sreo - djelovao veselo, dobro raspoloženo i pametno. Prošao je kroz intenzivni trening, koji je uključivao i lažne televizijske intervjue i tiskovne konferencije. Nije trebao izmišljati odgovore na njima, jer je u uhu imao gotovo nevidljivi radio prijamnik, kroz koji mu je suflirao Randi. Emisari iz emisije Šezdeset minuta provjerili su Alvarezovo ponašanje. Carlosa je izmislio sam Alvarez.

Kada su Alvarez i njegov "menadžer" - također unamjljen za ovaj posao bez prethodnog iskustva - stigli u Sydney, tamo se već nalazio James Randi, neupadljiv i nemarno obučen, i šaputao u svoj transmitor, na periferiji akcije. Sva dokumentacija je bila krivotvorena. Kletva, prolijevanje vode i sve ostalo bili su odglumljeni da bi se privukla pažnja medija. Uspjeli su. Mnogi ljudi koji su došli u Sydneysku operu učinili su to zbog pažnje koju su televizija i tisak poklonili Alvarezu. Jedna australijska novinska kuća čak je tiskala letke "Carlosove zaklade".

Nakon što je u Šezdeset minuta objavljeno da je sve bilo prijevara, ostatak australijskih medija je pobjesnio. Iskoristili su ih, žalili su se, i lagali im. "Baš kao što postoje granice koje ocrtavaju do kuda policija može koristiti provokatore" grmio je Peter Robinson u Australijskom financijskom pregledu,

moraju postojati i granice do kuda smiju ići mediji namještajući neku zbunjujuću situaciju… Ja, prije svega, ne mogu prihvatiti da je laganje prihvatljivi način da se izvještava o istini… Svako istraživanje javnog mnijenja pokazuje da publika sumnja u to da mediji ne govore potpunu istinu, ili da iskrivljavaju stvari, da preuveličavaju ili da su pristrani.

Gosp. Robinson se bojao da je Carlos mogao pridonijeti ovom proširenom shvaćanju. Naslovi su se kretali od "Kako je Carlos napravio budale od svih" do "Bila je to glupa prijevara". Novine koje nisu trubile o Carlosu čestitale su si zbog svoje suzdržljivosti. Negus je rekao za Šezdeset minuta "I časni ljudi prave pogreške" i zanijekao da su i njega uspijeli zavarati. Svatko tko se naziva medijem, rekao je, "prevarant je po definiciji".
Šezdeset minuta i Randi naglasili su da australijski mediji nisu ozbiljno pokušali provjeriti Carlosovu bona fides. On se nikad nije pojavio ni u jednom gradu koji je bio spomenut u materijalima dostavljenim tisku. Videovrpca Carlosa na pozornici u newyorškom kazalištu bila je usluga  mađioničara Penna i Tellera, koji su tamo nastupali. Za svojeg nastupa, zamolili su publiku da jako zaplješće; tada se na pozornici pojavio Alvarez u tunici i s medaljonom. Ljudi su poslušno zapljeskali, Randi je dobio svoju vrpcu, Alvarez je rekao zbogom, a predstava se nastavila. A u New Yorku ne postoji radio postaja koja se zove WOOP.

U Carlosovim spisima mogli su se naći i drugi razlozi za sumnju. Ali, zato što je intelektualna roba toliko devalvirala, a lakovjernost, New Age i stare religije galopiraju, zato što se skepticizam tako rijetko koristi, niti jedna parodija nije dovoljno nevjerojatna. Carlosova zaklada nudila je na prodaju (bili su, ipak, dovoljno skrupulozni i predostrožni da stvarno nisu ništa prodavali) "kristal s Atlantide":
Naš uzvišeni gospodar je na svojim putovanjima pronašao pet ovakvih jedinstvenih  kristala. Znanost ih ne može objasniti, jer svaki kristal u sebi koncentrira gotovo čistu energiju … i ima izvanrednu moć iscjeljivanja. Kristali su zapravo fosilizirana spiritualna energija i jedinstveno su sredstvo za pripremu Zemlje za Novo Doba…Od Pet, naš uzvišeni gospodar stalno nosi jedan, tik uz svoje tijelo, zbog zaštite i uvećavanja svojih duhovnih djelatnosti. Dva su kupili ljubazni molitelji iz Sjedinjenih Američkih Država, u zamjenu za značajni prilog koji je od njih zahtijevao naš uzvišeni gospodar.

Ili, pod naslovom "Carlosove vode"
Naš uzvišeni gospodar povremeno pronalazi vodu takve čistoće da ju je odlučio energizirati, kako bi i drugi mogli imati koristi od nje. To je intenzivni proces. Da bi proizveo ono čega je uvijek premalo, uzvišeni gospodar pročišćava sebe, kao i određenu količinu kristala čistoga kvarca, spremljenog u bočice. Potom se smjesti, zajedno s kristalima u veliku uglačanu i zagrijanu bakrenu posudu. Dvadeset četiri sata naš uzvišeni gospodar prenosi svoju energiju u spiritualno počivalište vode…Voda se ne smije izlijevati iz bočice, i mora se koristiti spiritualno. Već samo držanje bočice i koncentracija na zacijeljivanje rane ili liječenje bolesti, imat će izvanredne rezultate. Ako vas ili vaše bližnje slučajno zadesi ozbiljna nesreća, mala kapljica energizirane vode oporavit će vas istoga trenutka.

Ili, "Carlosove suze"

Crvena boja bočica koje je uzvišeni gospodar odredio za svoje suze već je dovoljan dokaz njihove moći, ali njihovo djelovanje (sic) za vrijeme meditacije opisuju oni koji su ga iskusili kao "veličanstvenu Jednotu".

Zatim, postoji i knjižica Carlosovih učenja, koja počinje ovako:

Ja sam Carlos
došao sam k tebi
iz mnogih prošlih
inkarnacija.

Želim te naučiti
mnogo toga.

Slušaj pažljivo.
Čitaj pažljivo.
Misli pažljivo.


Istina je tu.


Prvo učenje pita "Zašto smo ovdje…?" Odgovor: "Tko može reći koji je pravo odgovor? Na svako pitanje ima mnogo odgovora, a svi odgovori su pravi. Tako jest. Uviđaš li?"

Knjiga nas nutka da ne prelazimo na sljedeću stranicu sve dok nismo shvatili stranicu na kojoj se nalazimo. To je jedan od nekolicine razloga zbog kojih je ovu knjigu tako teško dočitati.

"Onima koji sumnjaju" otkriva se dalje "mogu reći samo ovo: neka uzmu od materije ono što žele. Na kraju im neće preostati ništa - možda, šačica prostora. A što ima onaj koji vjeruje? SVE! Sva pitanja su odgovorena, jer su svi i bilo koji odgovori pravi odgovori. A odgovori su točni! Ospori to, ti koji sumnjaš!"

Ili: "Ne traži objašnjenja za sve. Zapadnjaci, posebice, uvijek zahtijevaju duge opise toga zašto je ovo ovako, a ono onako. Mnogo toga što se pita je očigledno. Zašto se baviti tim stvarima?…Vjerovanjem, sve stvari postaju istinite."

Posljednja stranica knjige sastoji se od samo jedne riječi tiskane velikim slovima: one nam savjetuju "Mislite!"

Cijeli tekst Carlosovih učenja, naravno, napisao je Randi. Sklepao ga je na svom prijenosnom kompjutoru za samo nekoliko sati.

Australijski mediji osjećali su izdani u vlastitim redovima. Vodeća televizijska emisija u zemlji skrenula je da bi pokazala klimave standarde provjeravanja činjenica i proširenu lakovjernost u institucijama zaduženim za vijesti i posao od općeg značaja. Neki medijski analitičari izvlačili su se da je bilo tako jer očito stvar nije bila važna; da je bila važna, oni bi je provjerili. Bilo je nekoliko priznanja, mea culpa. Nitko tko je bio upleten nije se želio pojaviti na retrospektivi "slučaja Carlos", predviđenoj za sljedeću emisiju Šezdeset minuta.

Naravno, Australija  u svemu tome nije neki izuzetak. Alvarez, Randi, i njihovi suučesnici mogli su izabrati bilo koju naciju na Zemlji i stvar bi se odvijala na isti način. Čak i oni koji su omogućili Carlosu da ga cijela nacija gleda na televiziji znali su pitati nekoliko skeptičnih pitanja - ali se prije svega nisu mogli oduprijeti porivu da ga pozovu u emisiju. Nakon Carlosovog odlaska, u medijima je divljala krvava bitka. Objavljivani su zbunjeni komentari o cijelom događaju. Što je bila svrha svega? Što se dokazalo?

Alvarez i Randi su dokazali kako je malo potrebno da bi se utjecalo na naša vjerovanja, kako nas je lako navesti da nešto povjerujemo, kako je lako zavarati ljude, kada su usamljeni i žude za nečim u što bi mogli vjerovati. Da je Carlos dulje ostao u Australiji, i više se usredotočio na iscjeljivanje - molitvom, vjerovanjem u njega, Carlosa, koncentracijom nad njegovim suzama u bočici, doticanjem njegovih kristala - nema sumnje da bi se počeli pojavljivati izvještaji o tome da su ljudi izliječeni od mnogih bolesti, naročito psihogenih. Čak i bez nečeg dodatno prijevarnog, samo zbog njegove pojave, govora i pomoćnih proizvoda, nekim bi ljudima već bilo bolje - od Carlosa.

Ovo je, ponovno, placebo koji prati gotovo svakog iscjelitelja. Vjerujemo da uzimamo moćni lijek i bol stvarno odlazi - barem za neko vrijeme. A kada vjerujemo da smo primili snažnu spiritualnu pomoć, bolest također ponekad odlazi - barem za neko vrijeme. Neki ljudi spontano objavljuju da su izliječeni čak i kad nisu. Detaljna istraživanja Nolena, Randija i mnogih drugih o onima kojima su rekli da su izliječeni i koji su se složili da su uistinu izlječeni - recimo, u televizijskim emisijama američkih iscjelitelja vjerom - nisu otkrila niti jednu osobu s ozbiljnom organskom bolešću koja je stvarno bila izlječena. Sumnjivo je bilo čak i značajnije poboljšanje stanja. Kao što ukazuje iskustvo Lourdesa, morate proći kroz deset tisuća do milijun slučajeva prije no što uočite jedno istinski uvjerljivo ozdravljenje.

Iscjelitelj može ili ne mora početi s prijevarom na umu. Ali, na njegovo iznenađenje, njegovim pacijentima kao da je stvarno bolje. Njihove emocije su iskrene, njihova zahvalnost topla. Kada netko kritizira iscjelitelja, ovi ljudi mu priskaču u pomoć. Nekolicina starijih posjetitelja spektaklu u Sydneyskoj Operi bili su ogorčeni nakon što je emisija Šezdeset minuta sve razotkrila kao prevaru: "Nije važno što govore" rekli su Alvarezu "mi vjerujemo u tebe."

Ovakvi uspjesi bi mogli biti dostatni da uvjere mnoge šarlatane, bez obzira koliko oni sami u početku bili cinični, da stvarno imaju mistične moći. Možda nisu uspješni baš svaki put. Moći dolaze i odlaze, govore si. Moraju nekako premostiti loša razdoblja. Ako tu i tamo moraju varati, to služi višem cilju, govore si. Magla koju prodaju je testirana na tržištu. Ona djeluje.

Mnogi od ovih likova  zainteresirani su samo za vaš novac. To je dobra vijest. Ali, mene brine da će se Carlos možda pojaviti s nekim većim ambicijama - s privlačnim, zapovjedničkim, patriotskim, upornim zahtjevom za vodstvom. Svi mi priželjkujemo nekog sposobnog, nepotkupljivog, karizmatičnog vođu. Skočit ćemo na prvu takvu ponudu da podržimo, da vjerujemo, da se dobro osjećamo. Većina izvjestitelja, urednika i komentatora, ponesena ostalima, ustegnut će se od stvarnog skeptičkog preispitivanja. Ovaj vođa nam neće prodavati molitve, kristale ili suze. Možda će nam prodavati rat, neko žrtveno janje, ili puno obuhvatniji splet vjerovanja od Carlosovih. Ma što to bilo, biti će praćeno upozorenjima o opasnostima skepticizma.

U slavnom filmu Čarobnjak iz Oza, Dorothy, Strašilo, Metalni drvosječa i Plašljivi Lav prestrašeni su - zapravo, zabezeknuti pred nadnaravno velikim proročkim likom po imenu Veliki Oz. Ali, Dorothyn mali pas Toto povlači zavjesu koja ga je prikrivala i otkriva da je Veliki Oz u stvari stroj kojim upravlja mali, debeljuškasti, uplašeni čovjek, koji je isto tako prognanik u toj neobičnoj zemlji, baš kao i oni.

Mislim da smo imali sreću što je James Randi strgnuo zavjesu. Ali, isto je tako opasno pouzdati se u njega da će raskrinkati sve varke, trikove i hokus-pokuse na svijetu, baš kao što je opasno vjerovati tim istim šarlatanima koje on raskrinkava. Ako ne želimo biti prevareni, posao moramo obaviti sami za sebe.

Jedna od najtužnijih lekcija povijesti je ova: ako smo dovoljno dugo bili varani, skloni smo odbacivati svaki dokaz o prijevari. Više nismo zainteresirani za pronalaženje istine. Prijevara nas je zarobila. Jednostavno, previše je bolno priznati, čak i samom sebi, da smo se prevarili. Jednom, kada date šarlatanu moć nad sobom, nikad je više nećete povratiti. Na taj su način stare prijevare ustrajne, a nove nastaju uz njih.

Spiritističke seanse se održavaju samo u zamračenim sobama, gdje je duhove moguće, u najboljem slučaju, vidjeti samo u sumraku. Zapalimo li barem načas svjetlo, tako da bolje vidimo što se događa, duhovi iščezavaju. Plašljivi su, kažu nam, a neki od nas u to i vjeruju. U parapsihološkim laboratorijama dvadesetog stoljeća, postoji "učinak promatrača": oni koje opisuju kao ljude obdarene parapsihološkim moćima iznenada osjete slabljenje svojih sposobnosti kadgod se pojave skeptici, a potpuno ih gube u društvu nekog vještog mađioničara, poput Jamesa Randija. Ono što im treba jesu mrak i lakovjernost.

Mala djevojčica koja je bila suučesnica u čuvenoj prijevari devetnaestog stoljeća - kucanju duhova, pri čemu su duhovi odgovarali na pitanja glasnim udarcima - narasla je i priznala da je sve bilo laž. Ona je glasno pucketala zglobom svog nožnog palca. Pokazala je kako je to radila. Ali, uglavnom se nitko nije obazirao na njenu javnu ispriku, a kad je bila ponovljena, nitko nije u to htio povjerovati. Kucanje duhova je bilo previše privlačno a da bi bilo napušteno samo na temelju ispovijesti nekadašnje "kucačice", premda je ona sama bila začetnica cijelog vjerovanja. Počela se širiti priča da je ispovijest bila iznuđena pod pritiskom fanatičnih racionalista.

Kao što sam ranije opisao, britanski varalice su priznali da su sami stvarali "krugove u žitu", geometrijske likove u poljima žita. Oni koji su koristili žito kao svoj medij izražavanja nisu bili izvanzemaljski umjetnici, nego dva besposličara s daskom, užetom i sklonošću za neobične poduhvate. Čak i kad su pokazali kako su to radili, vjernici nisu bili impresionirani. Možda su neki krugovi bili lažni, tvrdili su, ali bilo ih je previše, a neki od piktograma su bili previše složeni. Samo su izvanzemaljci u stanju načiniti ih. Tada su se javili i priznali i drugi u Britaniji. Ali, primijećeno je, što je s krugovima u žitu uočenim u inozemstvu, u Madžarskoj primjerice, kako se to može objasniti? Tada su priznali i madžarski imitatori. Ali, što sa...?

Da bi testirala lakovjernost jednog psihijatra specijaliziranog za susrete s izvanzemaljcima, neka žena se predstavila kao osoba koju su oteli izvanzemaljci. Terapeut je žudno prihvatio sve fantazije koje mu je izložila. Ali, kada je izjavila da je sve otpočetka bila laž, kakav je bio njegov odgovor? Ponovno pregledati svoje protokole ili vlastito shvaćanje o tome što svi ti slučajevi znače? Ne. U različita vremena on je tvrdio (1) čak i ako nije svjesna toga, ona je stvarno bila oteta; ili (2) ona je luda - napokon, sama je došla k psihijatru, zar ne?; ili (3) on je znao da je sve laž od samog početka, samo je nije htio zbunjivati.
Ponekad je lakše odbaciti jake dokaze, nego priznati da smo bili u krivu, a to je također informacija o nama samima koju vrijedi saznati.

Neki znanstvenik je u pariske novine stavio oglas u kome nudi besplatni horoskop. Primio je oko stotinu pedeset molbi, a svaka je - kako je bilo i traženo - sadržavala mjesto i vrijeme rođenja molitelja. Potom je, svima koji su to tražili, poslan identični horoskop, skupa s anketnim listom u kome se pitalo koliko je točan bio horoskop. Devedesetčetiri posto sudionika (i devedeset posto njihovih obitelji i prijatelja) odgovorilo je da su se u najmanju ruku prepoznali u horoskopu. Ipak, horoskop je izvorno bio izrađen za francuskog serijskog ubojicu. Ako jedan astrolog može tako daleko dospijeti, čak i bez susreta sa svojim klijentima, zamisliti što sve može učiniti netko tko dobro uočava ljudske nijanse i tko nije posebno skrupulozna osoba.

Zašto nas tako lako mogu prevariti vračare, vidovnjaci, čitači iz dlana, listića čaja, bacači tarota i ji-činga, i njihova bratija? Naravno, oni zamjećuju naše držanje, izraz lica, odjeću i odgovore na prividno nedužna pitanja. Neki od njih su uistinu sjajni u tom poslu, i to su područja kojih mnogi znanstvenici, čini se, uopće nisu svjesni. Postoji također i kompjutorski servis na koji su pretplaćeni "profesionalni" vidovnjaci i proroci, uz čiju pomoć u trenutku mogu dobiti podatke o detaljima života svojih klijenata, koje su prethodno skupili njihovi kolege. Njihovo ključno oruđe je takozvani "slijepi obrazac", sastavak u kome su suprotstavljene osobine tako suptilno pomiješane, da će u njemu svatko pronaći trunčicu istine o sebi. Evo primjera:

Povremeno ste ekstrovertirani, susretljivi, društveni, dok ste ponekad introvertirani, povučeni i oprezni. Otkrili ste da nije mudro biti previše iskren u otkrivanju sebe drugima. Volite do izvjesnog stupnja promjenu i raznovrsnost, a nezadovoljni ste kada vas sputavaju ograničenjima i zabranama. Disciplinirani ste prema van i znate se kontrolirati, ali znate biti zabrinuti i nesigurni u sebi. Premda imate neke slabosti, sposobni ste ih nadoknaditi svojim drugim osobinama. Posjedujete mnogo potencijalnih sposobnosti, koje niste iskoristili u vlastitu korist. Imate sklonost da budete kritični prema sebi. Imate snažnu potrebu da se svidite drugima i da vam se dive.

Gotovo se svatko može prepoznati u ovoj karakterizaciji, a mnogi misle da ih ovaj ulomak savršeno opisuje. Nije čudo: svi smo mi ljudi.

Popis "dokaza" za koje neki terapeuti misle da ukazuju na potisnuto sjećanje o seksualnoj zlouporabi u djetinjstvu (primjerice u knjizi Hrabrost za izlječenje Ellen Bass i Laure Davis) je vrlo dug i prozaičan: na njemu su poremećaji spavanja, prejedanje, anoreksija i bulimija, seksualne poteškoće, neodređeni strahovi, čak i nesposobnost da se sjetimo seksualnih zlouporaba u djetinjstvu. Druga knjiga, socijalne radnice E. Sue Blume, navodi, između ostalih navodnih znakova zaboravljenog incesta: glavobolje, sumnju ili nepostojanje sumnje, pretjeranu seksualnu strast ili njeno nepostojanje, obožavanje jednog od roditelja. Među dijagnostičkim pomagalima za otkrivanje "disfunkcionalnih" obitelji koje je sakupio dr Charles Whitfield jesu "bolovi i probadanja", osjećaj da "je osoba življa" u krizi, strah od "autoriteta", "prethodno traženje pomoći od savjetnika ili psihoterapeuta" praćeno kasnijim osjećajem da "ipak nešto nije u redu ili da nedostaje". Slično "slijepom obrascu" ako je lista dovoljno duga i iscrpna, svatko će imati "simptome".

Skeptičko preispitivanje nije samo oruđe za iskorjenjivanje šupljih fraza i okrutnosti koje vrebaju one  najmanje sposobne da se zaštite i kojima najviše treba naše suosjećanje, ljudima kojima se nudi malo druge nade.
To je također pravodobni podsjetnik da masovni zborovi, radio i televizija, tisak, elektronički marketing i tehnologija naručivanja poštom, omogućavaju drugu vrstu laži da se ubace u državu, da iskoriste frustrirane, nepažljive i bespomoćne u društvu koje je prošarano političkim boleštinama koje se neuspješno liječe, ako uopće.

Opsjene, prijevare, nepažljivo razmišljanje, lažna obećanja i želje prikrivene u liku činjenica nisu ograničene samo na mađioničarske predstave i sumnjiva savjetovališta za ljubavne jade. Nažalost, oni proviruju kroz glavninu političkih, društvenih, religijskih i ekonomskih pitanja u svakoj naciji.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Antiznanost

Objektivna istina ne postoji. Mi sami stvaramo svoju vlastitu istinu. Objektivna stvarnost ne postoji. Mi stvaramo svoju vlastitu stvarnost. Postoje spiritualni, mistični ili unutarnji načini spoznaje koji su nadmoćni našim običnim načinima spoznaje. Ako nam se neko iskustvo čini stvarnim, ono jest stvarno. Ako vam se neka ideja čini ispravnom, ona jest ispravna. Nismo u stanju saznati pravu narav stvarnosti. Sama znanost je iracionalna ili mistična. Ona je još jedan sustav vjerovanja ili vjera ili mit, koji nemaju ništa više opravdanja od bilo kojeg drugog. Nije važno jesu li vjerovanja istinita ili ne, sve dok za tebe imaju smisao.

sažetak vjerovanja New Age-a, Theodora Schicka Jr-a i Lewisa Vaughna, u Kako misliti o ludim stvarima: kritičko mišljenje za Novo doba
(Mountain View, CA: Mayfield Publishing Company, 1995).

Ako je vjerojatno da je utvrđeni okvir znanosti zabluda (ili arbitraran, irelevantan, nedomoljuban, bezbožan, ili da većinom služi interesima moćnika) onda se možda možemo uštediti trud razumijevanja zbog čega tako puno ljudi misli o znanosti kao o kompleksnom, teškom, matematiziranom i protuintuitivnom corpusu znanja. Tada bi svi znanstvenici dobili svoju zasluženu kaznu. Zavist spram znanosti bila bi transcendirana. Oni koji su slijedili druge putove znanja, oni koji su potajno skrivali svoja vjerovanja koja je znanost prezirala, sada će steći svoje mjesto pod Suncem.

Brze promjene u znanosti odgovorne su za jedan dio paljbe koju ona na sebe privlači. Baš kad smo napokon shvatili nešto od onoga o čemu znanstvenici govore, oni nam kažu da to više ne važi. A čak i ako važi, onda se tome dodaje more novih stvari - stvari o kojima nikad nismo čuli, u koje je teško povjerovati, stvari koje imaju uznemiravajuće implikacije - za koje tvrde da su ih tek nedavno otkrili. Znanstvenike se može shvatiti i kao da se poigravaju s nama, kao ljude koji žele sve izokrenuti, kao društveno opasne tipove.

Edward U. Condon je bio cijenjeni američki fizičar, pionir kvantne mehanike, sudionik u razvoju radara i nuklearnog oružja tijekom Drugog svjetskog rata, upravitelj istraživanja u Corning Glassu, direktor Nacionalnog ureda za standarde i predsjednik Američkog društva fizičara (kao i, kasno u svom životu, profesor fizike na Sveučilištu Colorado, gdje je vodio kontroverznu znanstvenu studiju o NLOima, koju je financiralo Vojno zrakoplovstvo). Bio je jedan od fizičara čiju su lojalnost Sjedinjenim Američkim Državama doveli u pitanje članovi Kongresa - uključujući kongresmena Richarda M. Nixona, koji je zahtijevao da mu se ukine pristup vojnim tajnama - kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina. Superdomoljubni predsjednik Kongresnog povjerenstva za antiameričke djelatnosti (HCUA), poslanik J. Parnell Thomas, zvao je fizičara "dr-a Condoma" "najslabijom karikom" u sustavu američke sigurnosti, i - u jednom trenutku - "karikom koja nedostaje". Thomasov nazor na Ustavom zajamčena prava može se vidjeti iz ovog odgovora na pitanje svjedokovog odvjetnika: "Prava koja imate su prava koja vam je dalo ovo Povjerenstvo. Odredit ćemo koja prava imate i prava koja nemate pred ovim Povjerenstvom".

Albert Einstein javno je pozvao sve one koji su bili pozvani pred HCUA da odbiju suradnju. 1948, na Godišnjem sastanku Američke udruge za unaprijeđivanje znanosti, predsjednik Harry Truman, sjedeći kraj Condona, javno je prekorio poslanika Thomasa i HCUA zbog toga što bi vitalna znanstvena istraživanja "mogla biti onemogućena stvaranjem atmosfere u kojoj se nitko neće osjećati sigurnim od javnog objavljivanja nedokazanih glasina, ogovaranja i sramoćenja". Nazvao je djelatnost HCUA-e "naj-neameričkom stvari s kojom se danas susrećemo. Ona stvara klimu totalitarne države".

Dramski pisac Arthur Miller upravo je u ovom razdoblju napisao Razapete na križ, o suđenjima vješticama u Salemu. Kada se drama počela prikazivati u Europi, Milleru je Ministarstvo vanjskih poslova uskratilo putovnicu, s obrazloženjem da nije u interesu SAD-a da on putuje u inozemstvo. Na premijeri u Bruxellesu, drama je prihvaćena s golemim pljeskom, pri čemu je američki veleposlanik ustao i izašao iz dvorane.  Doveden pred HCUA, Miller je optužen zbog primjedbe da bi Kongresne istrage mogle imati nešto zajedničko s progonima vještica. Odgovorio je: "Usporedba je neizbježna, gospodine". Thomas je ubrzo nakon toga završio u zatvoru zbog prijevara.

Jednog ljeta na studiju, učio sam kod Condona. Sjećam se živo njegovog prikaza toga kako je to biti doveden pred neko povjerenstvo koje ispituje tvoju lojalnost:
"Dr Condon, ovdje kaže da ste bili u prvim redovima revolucionarnog pokreta u fizici zvanog" - ovdje inkvizitor čita riječi polako i pažljivo - "kvantna mehanika. Ovom povjerenstvu se čini da ako ste bili u prvim redovima jednog revolucionarnog pokreta…da bi mogli biti i u prvim redovima drugog."

Condon, brzo se dižući, odgovara da optužba nije istinita. On nije revolucionar u fizici. Podiže svoju desnu ruku: "Vjerujem u Arhimedov poučak, formuliran u trećem stoljeću prije n.e. Vjerujem u Keplerove zakone gibanja planeta, otkrivene u sedamnaestom stoljeću. Vjerujem u Newtonove zakone…" I nastavlja, prizivajući slavna imena Bernouillija, Fouriera, Amperea, Boltzmanna i Maxwella. Ovaj katekizam fizičara nije mu puno pomogao. Sud nije cijenio humor u tako ozbiljnom postupku. Ali, najviše što su mogli prišiti Condonu, koliko se sjećam, bilo je da je u gimnaziji zarađivao za džeparac tako što je na biciklu isporučivao socijalističke novine od vrata do vrata.


Zamislite da ozbiljno želite shvatiti o čemu se radi u kvantnoj mehanici. Postoji matematičko predznanje koje morate imati, morate vladati svakom matematičkom poddisciplinom koja će vas voditi na prag sljedeće. Morate naučiti aritmetiku, euklidovsku geometriju, srednjoškolsku algebru, diferencijalni i integralni račun, obične i djelomice diferencijalne jednadžbe, vektorski račun, određene posebne funkcije matematičke fizike, matričnu algebru i teoriju skupova. Za većinu studenata fizike, ovo traje od, recimo, trećeg razreda osnovne škole do prvih godina studija - otprilike petnaest godina. Takav poredak učenja zapravo uopće ne uključuje učenje kvantne mehanike, nego samo služi uspostavljanju matematičkog okvira koji je potreban da bi se u dubinu pristupilo kvantnoj mehanici.

Posao popularizatora znanosti, koji pokušava prenijeti neke ideje kvantne mehanike općoj publici koja nije prošla kroz ove inicijacijske obrede, je obeshrabrujući. Stvarno, po mom mišljenju, nema uspješnih popularizacija kvantne mehanike, djelomice iz tog razloga. Ove matematičke kompleksnosti su pogoršane činjenicom što je kvantna teorija tako odlučno protuintuitivna. Zdravi razum je gotovo beskoristan u pristupu kvantnoj fizici. Nema nikakve koristi, jednom je rekao Richard Feynman, pitati zašto je to tako. Nitko ne zna zašto je tako. Tako naprosto jest.

Sada pretpostavite da se skeptički trebamo upoznati s nekom tajnovitom religijom, NewAge doktrinom, ili šamanističkim vjerovanjem. Pristupamo bez predrasuda; shvaćamo da u tome ima nešto zanimljivo; predstavljamo se zastupniku dotičnog vjerovanja i tražimo, prije svega, razumljivi sažetak njegovih doktrina. Umjesto toga, on nam kaže da se radi o učenju koje je preteško da bi bilo objašnjeno na jednostavan način, i da je ispunjeno "misterijama". Ali, ako smo spremni postati pripravnici tijekom petnaest godina, na kraju tog vremena možda bismo mogli biti spremni da ozbiljno uđemo u problematiku. Većina nas, vjerujem, bi odgovorila da jednostavno nema vremena; mnogi bi posumnjali da već to što se zahtijeva da netko provede petnaest godina samo da bi došao do praga mogućnosti razumijevanja, samo po sebi ukazuje da se radi o prijevari: ako netko tvrdi da je neko učenje preteško za shvatiti, zar to ne znači da želi reći da ga je vrlo teško kompetentno kritizirati? Prijevaru se u tom slučaju više ne može zauzdati.

Pa, po čemu se onda šamanske, teološke ili new age doktrine razlikuju od kvantne mehanike? Odgovor glasi da kvantnu mehaniku, premda je ne možemo razumjeti, možemo provjeriti da li funkcionira. Možemo usporediti kvantitativna predviđanja kvantne teorije s izmjerenim valnim duljinama spektralnih linija kemijskih elemenata, s ponašanjem poluvodiča i tekućeg helija, mikroprocesora; koje vrste molekula se stvaraju od njihovih konstitutivnih atoma; postojanje i osobine "bijelih patuljaka", što se događa u maserima i laserima, i koji materijali su podložni kojim vrstama magnetizma. Ne moramo razumjeti teoriju da vidimo predviđa li ona točno. Ne moramo biti kompetentni fizičari da bismo mogli očitati što eksperimenti otkrivaju. U svakom od ovih slučajeva, kao i u mnogim drugima, predviđanja kvantne mehanike su upadljivo točna, vrlo precizna, i potvrđena.

Ali, šaman isto tako tvrdi da je njegova doktrina istinita jer funkcionira - ne u zagonetnim stvarima matematičke fizike, nego u onome što je stvarno važno - on može izliječiti ljude. Pa dobro, hajdemo onda skupiti statističke podatke o šamanističkim izlječenjima, i vidjeti da li djeluju bolje od placeba. Ako da, onda ćemo dobrovoljno priznati da u tome stvarno nešto ima - čak i ako se radi samo o tome da su neke bolesti psihogene, i da mogu biti izliječene ili ublažene ispravnim stavom i mentalnim stanjem. Možemo također uspoređivati učinkovitost alternativnih šamanističkih sustava.

Druga je priča da li šaman shvaća zašto njegove metode funkcioniraju. U kvantnoj mehanici imamo smisleno shvaćanje prirode na temelju kojeg, korak po korak i kvantitativno, stvaramo predviđanja o tome što će se dogoditi ako izvedemo određeni pokus, koji nikad prije nije bio izveden. Ako pokus potvrdi predviđanja - posebice ako to učini numerički i precizno - uvjereni smo da smo znali što činimo. U najboljem slučaju, postoji samo nekoliko primjera sličnog ponašanja među šamanima, svećenicima i guruima new age usmjerenja.

Druga važna razlika spomenuta je u knjizi čuvenog filozofa znanosti Morrisa Cohena Razum i priroda, objavljenoj 1931¸:

Svakako, velika većina ljudi  koji nisu specijalizirani u znanosti, mogu prihvatiti rezultate znanosti samo na temlju autoriteta. Ali, očito postoji važna razlika između djelatnosti koja je otvorena i poziva svakoga da priđe, prouči njene metode i predloži poboljšanja, i one koja smatra da dovođenje u pitanje njenih vjerovanja potječe od zlobe, baš kao što je kardinal Newman govorio o onima koji su dovodili u pitanje nepogrešivost Biblije… Racionalna znanost svoje račune uvijek može podnijeti na kontrolu, dok ne-racionalna autoritarnost smatra zahtjev za pregledom svojih papira nelojalnim nedostatkom povjerenja.

Mitovi i folklor mnogih pred-modernih kultura imaju objašnjavalačku ili, barem, mnemoničku, vrijednost. Uz pomoć priča koje svi mogu cijeniti, pa čak i posvjedočiti, oni enkodiraju okoliš. Koja sazviježđa izlaze određenog dana u godini, ili kakva je tada orijentacija Mliječnog puta, može se upamtiti uz pomoć priče o ponovno spojenim ljubavnicima, ili o kanuu koji se probija niz svetu rijeku. Budući da je poznavanje neba bitno za sadnju, žetvu i slijeđenje divljači, ovakve priče imaju važnu praktičnu vrijednost. Mogu biti korisne i kao psihološki projektivni testovi ili kao nešto što stvara sigurnost o položaju čovječanstva u Svemiru. Ali, to ne znači da je Mliječni put uistinu rijeka ili da njime prolazi neki stvarni kanu, baš pred našim očima.

Kinin potječe iz ekstrakta kore jednog posebnog drveta u amazonskoj prašumi. Kako su pred-moderni ljudi otkrili da čaj pravljen od ovog drveta, od svih biljaka u šumi, može ublažiti simptome malarije? Mora da su isprobali svako drvo i svaku biljku - korijenje, stabljike, koru, lišće - da su ih pokušali žvakati, sjeckati, namakati u vodi, ekstrahirati. Ovo predstavlja golemi skup znanstvenih pokusa koji su se odvijali tijekom generacija, pokusa koji danas uopće ne bi mogli biti ponovljeni zbog razloga medicinske etike. Pomislite samo koliko  se je mnogo ekstrakata kore drugog drveća pokazalo beskorisnim, pogoršalo pacijentovo stanje, izazvalo povraćanje ili čak doprinijelo njegovoj smrti. U takvom slučaju, vrač bi križao potencijalni lijek, i prelazio na sljedeći. Podaci o etnofarmakologiji nisu bili sustavno, pa čak niti svjesno, sakupljani. Pokušajem i pogreškom, ipak, i pažljivim pamćenjem toga što je funkcioniralo, domoroci su na kraju stigli do cilja - koristeći se bogatim molekularnim obiljem biljnog carstva da bi akumulirali djelotvornu farmakopeju. Od narodne medicine mogu se dobiti apsolutno bitne informacije koje mogu spasiti život, koji možda ne bi mogao biti spašen ni na koji drugi način. Trebali bi činiti mnogo više no što činimo da bismo iskopali blaga iz takvog narodnog znanja, koje postoji širom svijeta.

Slično je, recimo, s predviđanjem vremena u  dolini kraj Orinocoa: savršeno je moguće da su pred-industrijski ljudi tijekom milenija biljećili pravilnosti, prognostičke nagovještaje, uzročno-posljedične odnose na posebnom geografskom lokalitetu, o kojima profesori meteorologije i klimatologije na nekom udaljenom sveučilištu nemaju pojma. Ali, iz toga ne slijedi da bi šamani iz ovakvih kultura bili u stanju predvidjeti vrijeme u Parizu ili Tokiju, a kamo li globalnu klimu.

Određene vrste narodnog znanja jesu valjane i neprocjenjive. Druge su u najboljem slučaju metafore i šifre. Etnomedicina, da; astrofizika, ne. Svakako je istina da je vrijedno saslušati sva vjerovanja i mitove. Nije istina da su sva narodna vjerovanja istovrijedna, pod uvjetom da ne govorimo o unutarnjem smislu, nego o razumijevanju izvanjske stvarnosti.

Stoljećima je znanost, a ne pseudoznanost, bila pod stalnim napadom - mogli bismo tako reći - antiznanosti. Tvrdilo se da je znanost, i akademsko poučavanje općenito, previše subjektivno. Neki tvrde da je potpuno subjektivno, poput - primjerice - povijesti. Povijest općenito pišu pobjednici da bi opravdali svoje postupke, da bi pobudili patriotski zanos, i da potisnu legitimne zahtjeve pobijeđenih. U slučaju da nema uvjerljive pobjede, svaka strana piše prikaze u vlastitu korist onoga što se stvarno dogodilo. Engleske povijesti prikazuju Francuze u lošem svjetlu i vice versa; američke povijesti se do nedavno nisu obazirale na de facto politiku lebesrauma i genocida koja se provodila spram Indijanaca; japanski prikazi događaja koji su doveli do Drugog svjetskog rata minimalizirali su japanske zločine, i ukazivale na to da je njihov glavni cilj bio da altruistički oslobode Istočnu Aziju od europskog i američkog kolonijalizma; nacistički povjesničari su tvrdili da je Poljska bila napadnuta 1939, jer je Poljska, bezočno i ničim isprovocirana, napala Njemačku; sovjetski povjesničari su se pretvarali da su sovjetske postrojbe koje su slomile Madžarsku (1956) i Češku (1968) revoluciju bile pozvane u pomoć, uz opću suglasnost okupiranih nacija, a ne na poziv sovjetskih marioneta. Belgijske povijesti pokušavaju prikriti zločine počinjene kada je Kongo bio privatno leno belgijskog kralja; Kineski povjesničari su neobično zaboravni kada se radi o desecima milijuna umrlih tijekom Mao Zedongovog "Velikog skoka naprijed"; sa propovijedaonica i u školama kršćanskih robovlasničkih društava stalno se ponavljalo da Bog opravdava, pa čak i zagovara ropstvo, ali kršćanske države koje su oslobodile svoje robove uglavnom šute o toj stvari. Tako sjajan, rado čitan i trezven povjesničar kakav je bio Edward Gibbon nije se želio upoznati s Benjaminom Franklinom kada su se našli u istoj engleskoj provincijskoj gostionici, upravo zbog (tada) nedavno završene i neugodne američke revolucije. (Franklin je potom ponudio izvorne dokumente Gibbonu, za vrijeme kada se Gibbon okrene - kao što je Franklin bio uvjeren da će uskoro učiniti - od propasti Rimskog carstva ka propasti Britanskog carstva. Franklin je bio u pravu što se tiče Britanskog carstva, ali uranio je dvije stotine godina).

Ove povijesti su tradicionalno pisali akademski povjesničari, kojima su se mnogi divili, i koji su često bili stupovi društva. Lokalni disidenti su otpuštani po kratkom postupku. Objektivnost je bila žrtvovana u službi viših ciljeva. Zbog ove žaljenja vrijedne činjenice, neki su otišli tako daleko da zaključe da povijest ne postoji, da nema mogućnosti rekonstrukcije stvarnih događaja; da je sve čime raspolažemo pristrano opravdanje vlastitih akcija; i da se ovaj zaključak proteže s povijesti na cijelo znanje, uključivši znanost.

Pa opet, tko će negirati da postoje stvarne sekvence povijesnih događaja, s pravim kauzalnim nizovima, unatoč tome što je naša sposobnost da ih rekonstruirano u punom opsegu ograničena, unatoč tome što je signal preplavljen oceanom samodopadljive buke? Opasnost subjektivnosti i predrasude bila je poznata od početka povijesti. Tukidid je na nju upozoravao. Ciceron je pisao:

Prvi zakon je da povjesničar nikada ne smije zapisati nešto što je lažno; drugi, da nikada ne smije prikriti istinu; treći, da njegov rad ne smije izazivati sumnje da nekoga favorizira ili da spram nečega ima predrasude.

Lucijan od Samosate, u Kako treba pisati povijest, objavljenoj godine 170, pozivao je "Povjesničar mora biti neustrašiv i nepotkupljiv; mora biti neovisan, voljeti iskrenost i istinu".

Odgovornost je onih povjesničara s integritetom da pokušaju rekonstruirati stvarni slijed događaja, ma koliko razočaravajući ili uznemiravajući bio. Povjesničari uče potiskivati svoju prirodnu indignaciju spram uvreda vlastitoj naciji, i priznaju - kada je potrebno - da su njihovi nacionalni vođe mogli počiniti okrutne zločine. Moraju, kao dio profesionalnog rizika, naučiti  izbjegavati razbješnjele domoljube. Oni priznaju da su prikazi događaja prošli kroz pristrane ljudske filtere, i da su sami povjesničari pristrani. Oni koji žele znati što se stvarno dogodilo moraju biti upućeni u nazore povjesničara drugih, nekoć neprijateljskih, nacija. Najviše čemu se mogu nadati je skup uzastopnih aproksimacija; naše razumijevanje povijesnih događaja razvija se laganim korakom, kroz napredujuću samospoznaju.

Nešto slično vrijedi i za znanost. Mi smo pristrani; udišemo prevladavajuće predrasude iz naše okoline, poput svih drugih. Znanstvenici su povremeno potpomagali i zagovarali niz štetnih doktrina (uključujući navodnu "superiornost" jedne etničke skupine ili spola nad drugom, na temelju mjerenja veličine mozga ili izbočina na lubanji ili IQ testova). Znanstvenici često oklijevaju uvrijediti bogate i moćne. Povremeno, neki od njih varaju i kradu. Neki su - a većina njih bez trunčice žaljenja - radili za naciste. Znanstvenici su također pristrani kada se radi o ljudskim šovinizmima i o našim intelektualnim ograničenjima. Kao što sam već prije raspravio, znanstvenici su odgovorni za smrtonosne tehnologije - ponekad su ih otkrivali s namjerom, ponekad su bili nedostatno oprezni glede nenamjeravanih popratnih učinaka. Ali, znanstvenici su također, u većini spomenutih slučajeva, bili oni koji su pozvali na uzbunu i upozorili na opasnost.

Znanstvenici griješe. Prema tome, upravo je posao znanstvenika da prepoznaju slabosti, da ispitaju najširi spektar mišljenja, da budu bespoštedno samokritični. Znanost je kolektivni pothvat, opremljen mašinerijom za ispravljanje pogrešaka koja najčešće radi besprijekorno. Ona ima nadmoćnu prednost pred poviješću, jer znanost može eksperimentirati. Ako ste nesigurni u pregovore koji su doveli do Pariskog mira 1814-1815, ne možete ponovno odvrtiti film događaja. Možete samo kopati po starim dokumentima. Čak ne možete niti ispitivati sudionike. Svi su umrli.

Ali, za mnoga pitanja u znanosti, možete ponoviti događaj onoliko puta koliko želite, ispitati ga na nov način, testirati niz alternativnih hipoteza. Kada se otkriju nova oruđa, možete ponovno izvesti eksperiment i vidjeti što će se pojaviti uz pomoć vaše unaprijeđene senzitivnosti.  U onim povijesnim znanostima u kojima ne možete ponoviti događaje, možete ispitivati srodne slučajeve, i uočiti njihove zajedničke komponente. Ne možete natjerati zvijezde da eksplodiraju kada vam to odgovara, niti možete ponoviti evoluciju sisavaca iz njihovih predaka, koja se odvijala kroz mnoge pokušaje i pogreške. Ali, u laboratoriju možemo simulirati jedan dio fizike koji je uključen u eksploziju supernova, i možemo do zapanjujućih detalja usporediti genetske instrukcije sisavaca i vodozemaca.

Također, ponekad se tvrdi da je znanost isto tako arbitrarna ili iracionalna kao i svi drugi pokušaji koji pretendiraju na znanje, ili da je sam razum iluzija. Američki revolucionar Ethan Allen - vođa Dječaka sa Zelene planine u njihovom osvajanju Fort Ticonderoge - imao je nešto za reći o tome:

Oni koji obezvrijeđuju razum trebali bi ozbiljno razmisliti da li osporavaju razum uz pomoć ili bez razuma. Ako ga osporavaju uz pomoć razuma, tada uspostavljaju načelo koje se trude oboriti. Ali, ako pokušavaju argumentirati bez razuma (što moraju činiti, da bi bili konzistentni sami sa sobom), onda su izvan dosega racionalnog uvjeravanja, i ne zaslužuju racionalni odgovor.

Čitatelj neka sam prosudi dubinu ovog argumenta.

Svatko tko proučava napredovanje znanost iz prve ruke, vidjet će da se radi o krajnje osobnom poduhvatu. Uvijek postoji nekolicina - potaknuta jednostavnim čuđenjem i znatnim osobnim integritetom, ili frustracijom zbog nedostatnosti postojećeg znanja, ili jednostavno zbog nezadovoljstva samim sobom jer umišljaju da nisu u stanju shvatiti ono što svi drugi mogu - koja nastavlja pitati razorna ključna pitanja. Tu, usred uzburkanog mora ljubomora, ambicija, klevetanja, prigušenog neslaganja, i apsurdnog samoljublja, nalazimo i nekoliko gotovo svetačkih ličnosti. U nekim područjima, i to vrlo produktivnim područjima, ovakva situacija je uobičajena.

Mislim da ta socijalna zbrka i ljudska slabost pripomažu znanosti. Postoji utvrđeni okvir unutar kojeg svaki znanstvenik može dokazati da je drugi u krivu i biti siguran da će svi o tome saznati. Čak i ako su naši motivi niski, neprestance nailazimo na nešto novo.

Američki kemičar, Nobelovac Harold C. Urey jednom mi je priznao da što je stariji (bio je tada u svojim sedamdesetim godinama), osjeća da je protiv njega upereno sve više usuglašenih napora, s ciljem da se opovrgne njegov rad. Opisao je to kao sindrom "najbržeg revolvera na Divljem Zapadu": mladić koji uspije smaknuti čuvenog starog revolveraša, naslijedit će njegovu reputaciju i slavu. To je neugodno, žalio mi se Urey, ali opet pomaže da se mladi balavci usmjere u važna područja istraživanja, u koja nikad ne bi dospjeli sami.

Budući da su ljudi, znanstvenici su ponekad i upleteni u "opservacijsku selekciju": sviđa im se pamtiti one slučajeve u kojima su bili u pravu, a zaboravljaju one kada su bili u krivu. Ali u mnogim slučajevima, ono što je "krivo" je djelomice točno, ili barem stimulira druge da pronađu što je pravo. Jedan od najproduktivnijih astrofizičara našeg vremena je bio Fred Hoyle, zaslužan za monumentalni doprinos našem razumijevanju evolucije zvijezda, sinteze kemijskih elemenata, kozmologije i mnogo toga drugog. Ponekad je Hoyle uspijevao biti u pravu prije no što je itko drugi uopće shvatio da tu postoji nešto što zahtijeva objašnjenje. Ponekad je uspijevao zato što je bio u krivu - jer je bio tako provokativan, jer je postavljao takve drske alternative da su promatrači i eksperimentatori osjećali obavezu da to provjere. Strastveni i usuglašeni napor "da se dokaže da je Fred u krivu" ponekad je propadao a ponekad je uspijevao. U gotovo svakom slučaju, on je širio granice znanja. Hoyle, čak i kada je bio najdrskiji - primjerice, tvrdeći da su virusi gripe i HIV dospjeli na Zemlju uz pomoć kometa, ili da su međuzvjezdana zrnca prašine bakterije - dovodio je do značajnih napredovanja u znanju (premda nije imao nikakve dokaze  koji bi mogli poduprijeti njegova neuobičajena shvaćanja).

Moglo bi biti korisno za znanstvenike da naprave popis nekih svojih pogrešaka. To bi moglo imati poučnu ulogu u osvjetljavanju i demitologiziranju procesa znanosti, i u prosvjećivanju mlađih znanstvenika. Čak su i Johannes Kepler, Isaac Newton, Charles Darwin, Gregor Mendel i Albert Einstein pravili ozbiljne pogreške. Ali, znanstveni pothvat sređuje stvari uz pomoć timskog rada: ono što jedan od nas, čak i najsjajniji među nama, propusti, otkriti će i ispraviti netko drugi, možda netko puno manje slavan i sposoban.

Što se mene tiče, u nekim svojim prošlim knjigama prikazivao sam slučajeve u kojima sam bio u pravu. Sada mi dopustite da spomenem nekoliko slučajeva u kojima sam bio u krivu: u doba kada niti jedna letjelica još nije bila na Veneri, mislio sam da je tamošnji atmosferski pritisak nekoliko puta veći od Zemljinog, ali ne mnogo desetaka puta veći. Mislio sam da su oblaci na Veneri većinom sačinjeni od vode, a ispostavilo se da u njima ima samo dvadesetpet posto vode. Mislio sam da bi na Marsu moglo biti tektonskih poremećaja, dok su bliska promatranja letjelica pokazala da tamo gotovo i nema tektonskih kretanja ploča. Mislio sam da bi povišena infracrvena temperatura Titana mogla potjecati od značajnog efekta staklenika na tom satelitu; umjesto toga, ispostavilo se da je njen uzrok stratosferna temperaturna inverzija. Prije no što je Irak zapalio kuvajtska nalazišta nafte u siječnju 1991, upozoravao sam da bi to moglo stvoriti toliko dima koji će se dignuti tako visoko da će ugroziti poljoprivredu velikog dijela južne Azije; događaji su pokazali da je tamo u podne uistinu bilo mračno kao u rogu i da je temperatura pala četiri do šest Celzijusovih stupnjeva iznad Perzijskog zaljeva, ali da dim ipak nije dosegao stratosferu i Azija je bila pošteđena. Nisam dovoljno naglašavao nesigurnost proračuna.

Razni znanstvenici imaju različite spekulativne stilove, a neki su oprezniji od drugih. Sve dok se nove ideje mogu testirati, a znanstvenici nisu pretherano dogmatični, nema nikakve štete; uistinu, može doći do značajnog napretka. U prva četiri slučaja koje sam spomenuo, i kada sam bio u krivu, pokušavao sam razumjeti udaljene svjetove uz pomoć nekoliko podataka, jer nije bilo pravih istraživanja svemirskim letjelicama. U prirodnom tijeku planetarnog istraživanja, skupljeno je mnogo novih podataka, i vidjeli smo armiju starih ideja kako pada pod vatrom novih činjenica.

Postmodernisti su kritizirali Keplerovu astronomiju jer se pojavila iz njegovih srednjovjekovnih, monoteističkih religijskih nazora; Darwinovu evolucionu biologiju jer je bila motivirana željom da se održi na vlasti privilegirana društvena klasa iz koje je potjecao, ili da bi opravdala njegov navodni ateizam. I tako dalje. Neke od ovih tvrdnji su ispravne. Neke nisu. Ali, zašto bi bilo važno koje preferencije i emocionalne predispozicije imaju znanstvenici dok istražuju, sve dok su skrupulozno pošteni i dok drugi ljudi, različitog usmjerenja, mogu provjeravati njihove rezultate? Vjerojatno nitko neće tvrditi da se konzervativno shvaćanje o zbroju četrnaest i dvadesetsedam razlikuje od liberalnog, ili da je matematička funkcija koja je svoj vlastiti derivat eksponencijalna na sjevernoj hemisferi, ali ne i na južnoj. Svaka pravilna periodička funkcija može biti prikazana s arbitrarnom točnošću Fourierovom serijom u muslimanskoj kao i u hinduskoj matematici. Ne-komutativne algebre (gdje A puta B nije isto što i B puta A) jesu autokonzistentne i smislene i za govornike indo-europskih jezika kao i za govornike ugro-finskih. Matematiku se može cijeniti ili omalovažavati, ali ona je jednako istinita posvuda - neovisno o etničkoj pripadnosti, kulturi, jeziku, religiji, ideologiji.

Suprotni ekstrem su pitanja poput onoga je li apstraktni ekspresionizam "velika umjetnost", i je li rap "velika muzika". Je li važnije zauzdati inflaciju ili nezaposlenost, je li francuska kultura nadmoćna njemačkoj, i da li država ima pravo ubijati? Ovdje su pitanja ili pojednostavljena, ili su dihotomije lažne, ili odgovori ovise o neizgovorenim pretpostavkama. Ovdje lokalne pristranosti mogu jako utjecati na odgovore.

Gdje se u tom subjektivnom continuumu, koji se kreće od gotovo potpune neovisnosti o kulturnim normama do gotovo potpune ovisnosti o njima, nalazi znanost? Premda i u njoj postoji problem pristranosti i kulturnog šovinizma, i premda se njen sadržaj stalno rafinira, znanost je očito mnogo bliža matematici nego modi. Tvrdnja da su njena otkrića općenito arbitrarna i pristrana, ne samo da je tendenciozna nego je i prividna.

Povjesničarke Joyce Appleby, Lynn Hunt i Margaret Jacob (u Reći istinu o povijesti, 1994) kritiziraju Isaaca Newtona: navodno je odbacio Descartesovu filozofsku poziciju jer je dovodila u pitanje konvencionalnu religiju i mogla dovesti do društvenog kaosa i ateizma. Takva kritika samo pridonosi optužbi da su znanstvenici ljudska bića. Kako se Newton borio protiv intelektualnih struja svog vremena svakako je od interesa za povjesničare ideja; ali ima malo posljedica po istinitost njegovih znanstvenih misli. Da bi bile općenito prihvaćene, one moraju uvjeriti i ateiste i teiste. Upravo se to i dogodilo.

Applebyjeva i njene kolegice tvrde da je "Darwin, kada je formulirao svoju teoriju evolucije, bio ateist i materijalist" i ukazuju da je evolucija bila proizvod navodnog ateističkog programa. Nažalost, beznadno su pobrkale uzrok i posljedicu. Darwin je baš trebao postati svećenik Anglikanske crkve, kada mu se ukazala prilika da otplovi na Beagleu. Njegove religijske ideje, kao što ih je sam opisao, bile su u to vrijeme krajnje konvencionalne. Smatrao je da je svaki od Anglikanskih zakona vjere vjerodostojan. Kroz njegovo ispitivanje prirode, putem znanosti, polagano mu je sijevalo da su barem neka od njegovih vjerovanja kriva. Zato je izmijenio svoje religijske nazore.

Applebyjeva i njene kolegice su zgranute zbog Darwinovih opisa "niskog morala divljaka…njihove nedostatne moći shvaćanja…njihove slabe snage samosavladavanja". Stoga tvrde da su "sada mnogi šokirani njegovim rasizmom". Ali, barem koliko se meni čini, u Darwinovim komentarima nema nikakvog rasizma. On je govorio o stanovnicima Ognjene zemlje koji su trpjeli tegobnu oskudicu u najpustijoj provinciji Argentine, najbližoj Antarktiku. Kada je opisivao južnoameričku ženu afričkog podrijetla koja se radije bacila u smrt nego da postane ropkinja, zabilježio je da nas samo predrasude sprječavaju da  njen prkos vidimo u istom onom herojskom svjetlu u kome bi vidjeli slični čin neke ponosne matrone iz otmjene rimske obitelji. Kapetan FitzRoy je samog Darwina gotovo izbacio s broda jer se militantno suprotstavljao kapetanovu rasizmu. Darwin je u tom pogledu bio za nekoliko kopalja ispred većine svojih suvremenika.

Ali ponovno, čak i da nije bio, kakve to ima veze s istinom ili lažnošću prirodne selekcije? Thomas Jefferson i George Washington su posjedovali robove. Albert Einstein i Mohandas Gandhi su bili nesavršeni očevi i supruzi. Popis se može nastaviti u nedogled. Svi mi imamo mane, i djeca smo vlastitog vremena. Je li pošteno da nas se sudi prema nepoznatim standardima budućnosti? Neke će navike našeg doba, nesumnjivo, buduće generacije smatrati barbarskima - možda zato što inzistiramo na tome da mala djeca pa čak i dojenčad spavaju sami, umjesto sa svojim roditeljima; ili zato što koristimo uzbuđene nacionalističke strasti kao sredstvo zadobivanja simpatija među narodom ili stjecanja visokog političkog položaja; zato što smo dopustili podmićivanje i korupciju kao način života; što držimo kućne ljubimce, jedemo životinje i zatvaramo čimpanze, smatramo da je uporaba opojnih droga kriminalni prijestup, ili dopuštamo našoj djeci da rastu u neznanju.

Povremeno, kao što se vidi retrospektivno, poneko iskače iz gomile. U mojoj knjizi, jedan od takvih likova je Thomas Paine, američki revolucionar rođen u Engleskoj. Bio je daleko ispred svog vremena. Hrabro se suprotstavljao monarhiji, aristokraciji, rasizmu, robovlasništvu, praznovjerju i seksizmu - i to u vrijeme kada je sve to pripadalo korpusu konvencionalne mudrosti. Bio je nepokolebljiv u svojoj kritici konvencionalne religije. U Dobu razuma je pisao: "Kadgod čitamo opscene priče, o požudnom nećudoređu, o okrutnim i surovim smaknućima, neumoljivoj osvetoljubivosti, kojima je ispunjeno više od pola Biblije, bilo bi primjerenije da je zovemo riječ demona, a ne riječ Božja. Ona … je služila tome da čovječanstvo postane izopačeno i brutalno." U isto vrijeme njegova knjiga je zračila najdubljim poštovanjem prema Stvoritelju svemira čije je postojanje, tvrdio je Paine, očito samim pogledom na prirodni svijet. Ali, osuditi velik dio Biblije, i istovremeno prihvatiti Boga, čini se da je bila nemoguća pozicija za njegove suvremenike. Kršćanski teolozi su zaključili da je bio pijan, lud ili potkupljen. Židovski učenjak David Levi zabranio je pripadnicima svoje religije da dodirnu, a kamoli da čitaju, Paineovu knjigu. Paine je mnogo trpio zbog svojih nazora (bio je bačen u zatvor nakon francuske revolucije jer je bio previše ustrajan u svome suprotstavljanju tiraniji), i u starosti je postao ogorčen čovjek.•

Da, darwinovski uvid može biti izokrenut naglavačke i groteskno zlouporabljen: lakomi pljaškaški baruni mogu objašnjavati svoju ubilačku praksu pozivanjem na socijalni darvinizam; nacisti i drugi rasisti mogu se pozvati na "preživljavanje najsposobnijih" da bi opravdali genocid. Ali, Darwin nije stvorio Johna D. Rockefellera ili Adolfa Hitlera. Pohlepa, industrijska revolucija, sustav slobodnog poduzetništva, i potkupljivanje vlasti od strane bogataša jesu adekvatno objašnjenje kapitalizma devetnaestog stoljeća. Etnocentrizam, ksenofobija, društvene hijerarhije, duga povijest antisemitizma u Njemačkoj, Versailleski mir, stil odgajanja djece u Njemačkoj, inflacija i depresija, čini se, dostatni su da se objasni Hitlerov dolazak na vlast. Slični događaji zbili bi se i bez Darwina. A moderni darwinizam obilno dokazuje da su mnoge, možda  puno manje okrutne, osobine, koje nisu cijenili pljaškaški baruni i Fuehreri - poput altruizma, opće inteligencije, suosjećanja - ključ opstanka.

Ako možemo cenzurirati Darwina, koje još vrste znanja je moguće cenzurirati? Tko će biti cenzor? Tko je među nama dovoljno mudar da zna kojih se informacija i uvida možemo mirno lišiti, a koje će nam biti nužne za deset ili stotinu ili tisuću godina? Svakako, u tehnologiji možemo zahtijevati izvjesni oprez, odluku o tome koje su vrste strojeva i proizvoda sigurne za razvijanje. U svakom slučaju moramo donositi te odluke, jer ne raspolažemo tolikim resursima da bismo mogli razvijati sve moguće tehnologije. Ali, cenzurirati znanje, govoriti ljudima što trebaju misliti i koje ideje nisu dopustive, koji se dokazi ne smiju uzimati u obzir, uvod je u policijsku kontrolu misli, autoritarnu vlast, glupo i nekompetentno odlučivanje i dugoročnu propast.

Vatreni ideolozi i autoritarni poretci smatraju da je lako i prirodno nametati svoje mišljenje i potiskivati alternative. Nacistički znanstvenici, poput Nobelovca, fizičara Johannesa Starka, razlikovali su - uz službeno odobravanje - lažnu, imaginarnu "židovsku znanost", koja je uključivala teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku, od realistične, praktične "arijevske znanosti". Dokazi nisu bili važni. Zaključak je bio ideološki motiviran. Drugi poučni primjer dolazi iz povijesti genetike u Sovjetskom Savezu.

Kao što mi je opisivao tri desetljeća poslije, američki gentičar Hermann J. Muller je 1922. letio iz Berlina u Moskvu malenim avionom, da bi se iz prve ruke upoznao s novim sovjetskim društvom. Čini se da mu se svidjelo to što je vidio jer se - nakon što je otkrio da zračenje uzrokuje mutacije (što mu je kasnije donijelo Nobelovu nagradu) - odlučio preseliti  u Moskvu da bi pomogao utemeljiti modernu genetiku u Sovjetskom savezu. Ali, sredinom 1930tih godina, šarlatan po imenu Trofim Lysenko pridobio je povjerenje i kasnije, oduševljenu podršku samog Staljina. Lysenko je tvrdio da genetika - koju je zvao "mendelizam-weissmanizam-morganizam", prema nekim od utemeljitelja ovog polja - ima neprihvatljiv filozofski temelj, a da je filozofski "ispravna" genetika, genetika dostojno poslušna komunističkom dijalektičkom materijalizmu, u stanju dati vrlo različite rezultate. Posebno, Lysenkova genetika će omogućiti još jednu žetvu "zimske pšenice" - što je bila dobra vijest za sovjetsku ekonomiju koja je teturala pod Staljinovom prinudnom kolektivizacijom poljoprivrede.

Lysenkovi navodni dokazi su bili sumnjivi, nije bilo nikakve eksperimentalne kontrole, a njegovi široki zaključci su lebdjeli pred golemim tijelom kontradiktornih podataka. Kako je Lysenkova moć rasla, Muller je strastveno tvrdio da je klasična mendelovska genetika u savršenom skladu s dijalektičkim materijalizmom, dok je Lysenko koji je vjerovao u nasljeđivanje stečenih osobina, i poricao materijalni temelj nasljeđivanja, bio "idealist", ili još nešto gore. Mullera je snažno podržavao N.I. Vavilov, prvi predsjednik Svesovjetske akademije poljoprivrednih znanosti.

1936, Muller je pred Akademijom poljoprivrednih znanosti, kojoj je sada predsjedavao Lysenko, održao snažni govor koji je sadržao i ove riječi:

Ako će utjecajni znanstvenici podržavati teorije i mišljenja koja su očito apsurdna svakome tko zna i malo o gentici - takve nazore kakve je nedavno promovirao predsjednik Lysenko i oni koji čine sve što čini i on - tada će izbor koji je pred nama nalikovati izboru između vračanja i medicine, astrologije i astronomije, alkemije i kemije.

U zemlji proizvoljnih uhićenja i policijskog terora, ovaj je govor pokazao primjerni - a mnogi su mislili i ludi - integritet i hrabrost. U knjizi Slučaj Vavilov (1984) sovjetski emigrantski povjesničar Mark Popovsky opisuje da su ove riječi bile popraćene "gromovitim pljeskom cijele dvorane kojeg se još uvijek sjeća svatko tko je prisustvovao toj sjednici".

Tri mjeseca kasnije, Mullera je u Moskvi posjetio zapadnjački genetičar koji je izrazio čuđenje zbog cirkularnog pisma, potpisanog Mullerovim imenom, u kome se osuđivalo prevladavanje "mendelizma-weissmanizma-morganizma" na Zapadu i koje je pozivalo na bojkot predstojećeg Međunarodnog kongresa genetičara. Budući da nikad nije vidio, a kamoli potpisao, takvo pismo, razbješnjeli Muller je zaključio da se radi o Lysenkovoj krivotvorini. Istog časa je napisao ljutiti demanti i optužbu protiv Lysenka, te jedan primjerak poslao Pravdi a drugi Staljinu.

Sljedećeg dana Vavilov je uzbuđen posjetio Mullera, obavještavajući ga da se on, Muller, upravo prijavio da ode u španjolski građanski rat. Pismo Pravdi dovelo je Mullerov život u opasnost. Napustio je Moskvu sljedećeg dana, za dlaku izbjegnuvši - kako su mu kasnije rekli - NKVD, tajnu sovjetsku policiju. Vavilov nije bio tako sretan, i 1943. je nestao u Sibiru.

Uz trajnu podršku Staljina, a kasnije i Hruščova, Lysenko je bezdušno tlačio klasične genetičare. Sovjetski udžbenici s početka šezdesetih godina spominju kromosome i klasičnu genetiku onoliko malo, koliko malo danas mnogi američki udžbenici iz biologije spominju evoluciju. Ali, žetve "zimske pšenice" nije bilo; DNK domestificiranih biljaka nije se obazirala na magijsko zazivanje fraze "dijalektički materijalizam"; sovjetska poljoprivreda ostala je u depresiji. Danas je, većinom zbog toga, Rusija - svjetska klasa u mnogim drugim znanostima - još uvijek beznadno zaostala u molekularnoj biologiji i genetskom inženjeringu. Izgubljene su dvije generacije modernih biologa. Lysenkizam nije odbačen sve do 1964., do niza rasprava i glasovanja u Sovjetskoj Akademiji znanosti - jednoj od malobrojnih ustanova koja je zadržala izvjesni stupanj neovisnosti od partijskih vođa i države - a u tome je izuzetnu ulogu odigrao fizičar Andrej Saharov.

Amerikanci rado kimaju glavama zgražavajući se nad sovjetskim iskustvom. Ideja da neka državno zaštićena ideologija ili popularna predrasuda može okljaštriti znanstveni progres čini im se neshvatljivom. Dvije stotine godina Amerikanci su se ponosili time što su praktičan, pragmatičan, neideologičan narod. Pa opet je antropološka i psihološka psuedoznanost cvjetala u Sjedinjenim Državama - u pitanju rase, na primjer. Pod krinkom "kreacionizma" i dalje se ozbiljno pokušava stati na put teoriji evolucije - najsnažnijoj integrativnoj ideji u cijeloj biologiji, koja je od ključne važnosti i za mnoge druge znanosti, od astronomije do antropologije - i zabraniti njeno poučavanje u školama.

Znanost se razlikuje od mnogih drugih ljudskih djelatnosti - naravno, ne po tome što su znanstvenici manje pod utjecajem kulture u kojoj su odrasli, niti po tome što su nekad u pravu a nekad u krivu (što je zajedničko svim ljudskim djelatnostima). Ona se razlikuje po svojoj strasti da stvara provjerljive hipoteze, da traži konačne eksperimente koji će potvrditi ili zanijekati njene ideje, po živahnosti važnih rasprava, i po spremnosti da napusti ideje za koje se otkrilo da su manjkave. Ako nismo svjesni naših ograničenja, ako ne tragamo za daljim podacima, ako ne želimo provesti kontrolne pokuse, ako ne poštujemo činjenice, imat ćemo vrlo malo snage u potrazi za istinom. Zbog oportunizma i plašljivosti lako će nas oboriti svaki ideološki vjetrić, i nećemo imati ništa trajnog uz što se možemo prihvatiti.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Newtonov san

Neka nas Bog čuva od jedinstvene vizije i Newtonovog sna
William Blake, u pjesmi napisanoj u pismu upućenom Thomasu Buttsu (1802)

Neznanje češće od znanja stvara samopouzdanje; oni koji znaju malo, a ne oni koji znaju mnogo, uvjereno tvrde da znanost nikad neće riješiti ovaj ili onaj problem.
Charles Darwin, Uvod, Podrijetlo čovjeka (1871)

Čini se da je riječima “Newtonov san” pjesnik, slikar i revolucionar William Blake mislio na viziju u perspektivi Newtonove fizike, kao i Newtonovo vlastito (nepotpuno) oslobođenje od misticizma. Blake je smatrao ideju o atomima i česticama svjetla zabavnom, a Newtonov utjecaj na našu vrstu nazivao je “sotonskim”. Uobičajene kritike znanosti tvrde da je ona preuska. Zbog naših dokazanih manjkavosti, znanost ne uzima u obzir široki spektar prosvjetljujućih slika, maštovitih pojmova, iskrenog misticizma i zapanjujućih čuda. Bez fizičkih dokaza, znanost ne priznaje duhove, duše, anđele, đavole, ili Buddhine dharme. Ili izvanzemaljske posjetitelje.

Američki psiholog Charles Tart, koji vjeruje da postoje uvjerljivi dokazi u prilog postojanju  izvanosjetilne percepcije, piše:

Važni faktor u trenutnoj popularnosti new age ideja je reakcija protiv dehumaniziranih, despritualnih efekata scijentizma, filozofskog vjerovanja (zamaskiranog kao objektivna znanost i zagovaranog s emocionalnim žarom religijskog fundamentalizma) da mi nismo ništa do materijalna bića. Naravno, budalasto je bez razmišljanja prihvatiti bilo što ili baš sve što se pojavljuje pod oznakom “spiritualno” ili “izvanosjetilno” ili “new age”, budući da su mnoge od tih ideja činjenično krive, ma koliko bile plemenite i inspirativne. S druge strane, ovaj new age interes je legitimno priznanje nekih realnosti ljudske naravi: ljudi su uvijek imali, i dalje imaju, iskustva koja su “parapsihološka” ili “spiritualna”.

Ali zašto bi “parapsihološka” iskustva dovela u pitanje ideju da se sastojimo od materije I ničeg više? Postoji malo sumnje da, u svakodnevnom svijetu, postoje materija i energija. Dokazi su svuda oko nas. Nasuprot tome, kao što sam ranije spomenuo, dokazi za postojanje nečeg nematerijalnog, poput “duha” ili “duše, vrlo su sumnjivi. Naravno, svatko od nas ima bogat unutarnji život. S obzirom na zapanjujuću kompleksnost materije, kako možemo dokazati da naš unutarnji život nije u potpunosti proizvod materije? Sigurno, mnogo je toga u ljudskoj svijesti što ne razumijemo u potpunosti I nismo još u stanju objasniti uz pomoć neurobiologije. Ljudi imaju ograničenja, I nitko to ne zna bolje od znanstvenika. Ali, mnoštvo osobina I pojava prirodnog svijeta koje se smatralo čudesnima još samo prije nekoliko naraštaja, sada potpuno razumijemo uz pomoć fizike I kemije. Naši će potomci riješiti barem neke od današnjih misterija. Činjenica da još, uz pomoć kemije mozga, u potpunosti ne razumijemo, recimo, izmijenjena stanja  svijesti, ne implicira ništa  više postojanje “duhovnog svijeta” negoli što je suncokret koji se okreće za suncem u njegovom kretanju nebom bio dokazom doslovnog čuda prije no što smo znali o fototropizmu I biljnim hormonima.

Ako svijet u cijelosti ne odgovara našim željama, je li za to kriva znanost ili oni koji žele svoje želje nametnuti svijetu? Svi sisavci - kao I mnoge druge životinje - imaju emocije: strah, požudu, nadu, bol, ljubav, mržnju, želju da ih se vodi. Ljudi možda više misle o budućnosti, ali u emocijama nema ništa jedinstveno ljudskog. S druge strane, niti jedna druga vrsta se ne bavi znanošću tako mnogo ili tako dobro kao mi. Kako onda znanost može biti “dehumanizirajuća”?

Pa ipak, čini se tako nepoštenim: neki od nas umiru od gladi prije no što odrastu, dok drugi - slučajnošću rođenja - provode svoj život u obilju I sjaju. Možemo se roditi u nasilnoj obitelji, ili ozloglašenoj etničkoj skupini, ili s nekom deformacijom; živimo pod opterećenjem cijeli život, umiremo, I - to je bilo to? Ništa do beskonačni san bez snova? Gdje je tu pravda? To je krajnje ludo, brutalno I okrutno. Zar ne bismo mogli dobiti drugu priliku za borbu na ravnopravnijoj razini? Koliko bi bilo bolje kada bismo se rodili ponovno u okolnostima koje bi uzimale u obzir kako smo igrali svoju ulogu u prošlom životu, ma koliko prilike bile protiv nas. Ili, ako postoji sud nakon što umremo, tada bismo - sve dok smo bili dobri u ulozi koja nam je bila dodijeljena u životu - trebali biti nagrađeni vedrim životom sve do kraja vremena u trajnom skloništu od patnji I previranja svijeta. Tako bi bilo da je svijet promišljen, planiran, pošten. Tako bi bilo kada bi oni koji trpe zbog boli I jada dobili utjehu koju zaslužuju.


Društva koja naučavaju pomirenje s našom trenutnom situacijom u životu, a u iščekivanju nagrade koja dolazi post mortem, teže tome da se cijepe protiv revolucije. Nadalje, strah od smrti,  koji je u izvjesnom smislu sredstvo prilagodbe u evolucionoj borbi za egzistenciju, nije prihvatljiv za ratovanje. One kulture koje naučavaju blaženi život poslije smrti za heroje - ili čak za one koji su bili poslušni autoritetima - mogu na taj način steći prednost u natjecanju s drugim kulturama.

Tako je religijama i nacijama lako "prodati" ideju o spiritualnom dijelu naše prirode, koji nadživljava smrt, pojam o životu poslije smrti. To nije pitanje spram kojega bismo trebali očekivati široko rasprostranjeni skepticizam. Ljudi će u to htjeti vjerovati, čak i ako su dokazi slabi ili nikakvi. Istina, moždane lezije mogu biti uzrokom gubitka velikih dijelova našeg pamćenja, ili mogu promjeniti našu ličnost iz manične u povučenu, i vice versa. Promjene u kemiji mozga mogu nas uvjeriti da postoji zavjera golemih razmjera uperena protiv nas, ili nas mogu navesti da mislimo kako čujemo božji glas. Ali, premda tako uvjerljiva svjedočanstva poput ovih ukazuju da naša ličnost, karakter, pamćenje - i, ako baš želite, duša - počivaju u moždanoj materiji, svejedno je to lako zanemariti, i pronaći načine da se izbjegne težina ovih dokaza.

A ako postoje moćne društvene institucije koje inzistiraju na tome da postoji zagrobni život, nije čudo da su oni koji se s time ne slažu rijetki, šutljivi i nerado viđeni. Neke istočnjačke, kršćanske i new age religije, baš kao i platonizam, smatraju da je svijet nestvaran, da su patnja, smrt i materija iluzije; i da ništa uistinu ne postoji osim "uma". Nasuprot tome, prevladavajući znanstveni nazor drži da je um način na koji opažamo ono što čini mozak; odnosno, da je on osobina stotina milijardi neuralnih veza u mozgu.

Danas je sve rasprostranjenije neobično akademsko mišljenje, koje ima svoje korijene u šezdesetim godinama, a smatra da su svi nazori jednako proizvoljni, dok su "istinito" i "lažno" samo iluzije. Možda je to pokušaj da se  znanstvenicima uzvrati istom mjerom, jer su dugo tvrdili da su literarna kritika, religija, estetika i većina filozofije i etike, jednostavno, subjektivna mišljenja budući da se ne mogu demonstrirati poput teorema euklidske geometrije niti se mogu eksperimentalno provjeriti.

Postoje ljudi koji žele da sve bude moguće, da njihova stvarnost nema nikakvih ograničenja. Naša mašta i potrebe zahtijevaju više, čini im se, od onoga za što znanost kaže da možemo biti sigurni da postoji. Mnogi new age gurui - između ostalih i glumica Shirley MacLaine - idu tako daleko da prihvaćaju solipsizam, i tvrde da su jedina stvarnost koju priznaju njihove vlastite misli. "Ja sam Bog" govore oni u stvari. "Ja stvarno mislim da mi stvaramo našu vlastitu stvarnost" rekla je MacLaineova nekom skeptiku "Mislim da vas upravo stvaram, na licu mjesta."

Ako sanjam da sam ponovno s mrtvim roditeljem ili djetetom, tko mi može reći da se to nije stvarno dogodilo? Ako imam viziju sebe kako lebdim u prostoru i gledam dolje na Zemlju, možda se uistinu tamo nalazim; tko su ti znanstvenici, koji uopće nisu imali takvo iskustvo, koji mi žele reći da je sve to samo u mojoj glavi? Ako me religija uči da je nepromjenjiva i nepogrešiva riječ Božja da je Svemir star nekoliko tisuća godina, onda su znanstvenici nasrtljivi i bezbožni, a i u krivu, kada tvrde da je Svemir star nekoliko milijardi godina.

Nepodnošljivo je što znanost želi postaviti granice onome što činimo, čak i u načelu. Tko kaže da ne možemo putovati brže od svjetlosti? Govorili su to o zvuku, zar ne? Tko će nas zaustaviti, ako imamo stvarno moćne instrumente, da simultano izmjerimo položaj i moment sile elektrona.  Zašto ne bismo mogli, ako smo ustinu pametni, sagraditi perpetuum mobile "prve vrste" (one koja stvara više energije nego što prima), ili  "druge vrste" (one koja nikad ne stane)? Tko se usuđuje postaviti granice ljudskoj genijalnosti?

U stvari, priroda postavlja te granice. U stvari, prilično razumljiv i vrlo kratki sažetak zakona prirode, toga kako svemir funkcionira, sadržan je upravo u takvoj listi zabranjenih radnji. Znakovito je da pseudoznanost i praznovjerje ne žele priznati nikakvih ograničenja u prirodi. Umjesto toga, "sve je moguće". Obećavaju bezgranični proizvodni potencijal, premda su njihovi njihovi pristaše često bili razočarani i izdani.

S time je povezana primjedba da je znanost previše jednostavna, tupa, redukcionistička. Ona naivno zamišlja da će u konačnom računu postojati samo nekoliko zakona prirode - možda, čak, vrlo jednostavnih - koji će objasniti sve, i da sva izuzetna suptilnost svijeta, svi snježni kristali, paukove čipkaste mreže, spiralne galaktike i bljeskovi ljudskog genija mogu na koncu biti "reducirani" na takve zakone. Redukcionizam, čini se, ne odaje dostojno poštovanje spram kompleksnosti svemira.  Neki smatraju da je on neobični hibrid arogancije i intelektualne lijenosti.

Za Isaaca Newtona - koji po mišljenju kritičara znanosti personificira "jednostranu viziju" - svemir je nalikovao satnom mehanizmu. Doslovce. Pravilne, predvidive orbitalne putanje planeta oko Sunca, ili Mjeseca oko Zemlje, bile su opisane do krajnje preciznosti uz pomoć u biti istih diferencijalnih jednadžbi koje predviđaju kretanje njihala ili oscilaciju opruge. Danas smo skloni misliti da zauzimamo neko uzvišeno povlašteno mjesto, i da sažaljevamo jadne newtonovce što su imali tako ograničeno shvaćanje svijeta. Ali unutar određenih razumnih granica, iste harmonične jednadžbe koje opisuju satni mehanizam uistinu opisuju i kretanje astronomskih objekata u cijelom svemiru. To je duboki, a ne trivijalni paralelizam.

Naravno, u solarnom sustavu nema zupčanika, a komponente gravitacijskog satnog mehanizma se ne dotiču. Planete općenito imaju kompliciranije kretanje od njihala i opruga. Također, model satnog mehanizma se slama u određenim okolnostima: tijekom vrlo dugih razdoblja, gravitacijski lanci za vuču - koji se inače mogu činiti potpuno beznačajni tijekom par orbita - mogu ojačati, i neki mali svijet  može neočekivano skrenuti sa svojeg uobičajenog puta. Ipak, nešto nalik na kaotično kretanje je poznato i u satovima s njihalima; ako uteg na ihalu podignemo predaleko od okomice, dolazi do divljeg i ružnog kretanja. Ali sunčev sistem je točniji od bilo kojeg mehaničkog sata, a cijela ideja vremenske točnosti i potječe od promatranja kretanja Sunca i zvijezda.

Izvanredna je činjenica da se slična matematika može primijeniti isto tako dobro na planete kao i na satove. Nije to tako trebalo biti. Mi to nismo nametnuli svemiru. Svemir je takav po sebi. Ako je to redukcionizam, onda neka bude.

Sve do sredine dvadesetog stoljeća, postojalo je snažno uvjerenje - među teolozima, filozofima i mnogim biolozima - da se život ne može "reducirati" na zakone fizike i kemije, da postoji "vitalna sila", "entelehija", "tao", "mana" koja pokreće živa bića na kretanje. Ona je "animirala" život. Bilo je nemoguće vidjeti kako obični atomi i molekule mogu doprinijeti delikatnosti i eleganciji, suglasju forme i funkcije, u živim bićima. Prizivale su se svjetske religije: Bog ili bogovi su udahnuli život, nešto poput duše, u nepokretnu materiju. Kemičar Joseph Priestley, koji je živio u osamnaestom stoljeću, pokušavao je naći "vitalnu silu". Vagao je miša neposredno prije i poslije smrti. Miš je težio isto. Svi takvi pokušaji su propali. Ako postoji nešto poput duše, ono očito ne teži ništa, to jest, ne sastoji se od materije.

No, čak su i biološki materijalisti govorili sa zadrškom. Možda je, ako već biljne, životinjske, mikrobne duše ne postoje, ipak potreban neki još  neotkriveni princip znanosti da bi se shvatio život. Primjerice, britanski fiziolog J. S. Haldane (otac J. B. S. Haldanea) pitao je 1932:

Da li mehanistička teorija života može dati bilo kakvo shvatljivo objašnjenje… oporavka od bolesti i ozljeda? Ne može dati nikakvo, osim toga da su ovi fenomeni tako kompleksni i neobični da ih zasada ne možemo shvatiti. Isto je i, s blisko povezanim, fenomenom reprodukcije. Ne možemo uz svu svoju imaginaciju zamisliti delikatni i kompleksni mehanizam koji je u stanju, poput živog organizma, sebe reproducirati neograničeno često.

Ali, samo nekoliko desetljeća kasnije i naše poznavanje imunologije i molekularne biologije su izvanredno razjasnili ove nekoć neprozirne misterije.

Vrlo se dobro sjećam kada su prvi put, pedesetih i šezdesetih godina, objašnjene po prvi puta molekularna struktura DNK i narav genetskog koda, i kako su zagovornici nove molekularne biologije bili optuženi za redukcionizam ("Nikad neće shvatiti čak niti crva s njihovom DNK"). Naravno, reducirati sve na "vitalnu silu" nije ništa manje redukcionistički. Ali, sada je jasno da cijeli život na Zemlji, svako pojedino živo biće, ima svoju genetsku informaciju šifriranu u svojim nukleinskim kiselinama, i koristi fundamentalno isti kod za dešifriranje kako bi primijenilo hereditarne instrukcije. Naučili smo kako čitati šifru. Istih nekoliko desetaka organskih molekula koriste se iznova i iznova u biologiji za najširi niz funkcija. Identificirani su geni, uvelike odgovorni za cističnu fibrozu i tumor dojke.  Milijun i osamsto tisuća prečkica na DNK ljestvicama bakterije Haemophilis influenzae, od kojih se sastoji njenih tisuću sedamstočetrdeset tri gena, sekvencionirano je. Specifična funkcija većine ovih gena je prekrasno objašnjena u tančine - od stvaranja i razvijanja stotina kompleksnih molekula, do zaštite protiv vrućine i antibiotika, povećanja stope mutacija, i stvaranja identičnih kopija bakterija. Dobar dio genoma mnogih drugih organizama (uključujući crva Caenorhabditis elegans) danas je odgonetnut. Molekularni biolozi su zaposleni zapisivanjem sekvenci tri milijarde nukleotida koji specificiraju kako se stvara ljudsko biće. U sljedećem desetljeću ili dva, oni će biti gotovi s tim poslom. (Da li će koristi na kraju biti veće od rizika, ni u kom slučaju još nije sigurno).

Kontinuitet između atomske fizike, molekularne kemije, i one najveće svetinje među svetinjama - naravi reprodukcije i nasljeđivanja, sada je uspostavljen. Nije bilo potrebno nikakvo novo znanstveno načelo. Čini se kao da stvarno postoji mali broj jednostavnih činjenica koje se mogu iskoristiti za razumijevanje izvanredne suptilnosti i raznovrsnosti živih bića. (Molekularni genetičari nas također uče da svaki organizam ima svoje vlastite posebnosti).

Redukcionizam je čak bolje uspostavljen u fizici i kemiji. Kasnije ću opisati neočekivano združivanje našeg shvaćanja elektro-mgnetizma, svjetlosti i relativnosti u jedinstvenom okviru. Stoljećima smo znali da nekolicina relativno jednostavnih zakona ne samo da objašnjava, nego i kvantitativno i precizno predviđa zapanjujuće raznovrsne fenomene, ne samo na Zemlji nego i u cijelom svemiru.

Čujemo - primjerice od teologa Langdona Gilkeya u njegovoj knjizi Priroda, stvarnost i sveto - da je pojam o zakonima prirode koji su posvuda isti naprosto predrasuda koju su svemiru nametnuli pogrešivi znanstvenici i njihov socijalni milje. On žali za drugih vrstama "znanja", koje su u svojim kontekstima isto tako valjane kao što je znanost u svome. Ali, poredak svemira nije pretpostavka: to je opaziva činjenica. Uočavamo svjetlo udaljenih kvazara samo zato što su zakoni elektromagnetizma isti,  deset milijardi svjetlosnih godina daleko baš kao i ovdje. Spektar ovih kvazara možemo prepoznati samo zato što isti kemijski elementi postoje tamo i ovdje, i zato što je na njih moguće primijeniti iste zakone kvantne mehanike. Kretanje galaktika jedne oko druge odvija se po zakonima poznate newtonovske gravitacije. Gravitacijska zakretanja i okretanja binarnih pulsara otkrivaju opću relativnost u dubinama svemira. Mogli smo živjeti u svemiru s različitih zakonima u svakoj provinciji, ali ne živimo. Ta činjenica ne može a da ne izazove osjećaje poniznosti i divljenja.

Mogli smo živjeti u svemiru u kojem se ništa ne bi moglo shvatiti pomoću nekoliko jednostavnih zakona, u kojem je priroda kompleksna i nadmašuje našu mogućnost shvaćanja, u kojemu zakoni koji vrijede na Zemlji ne vrijede na Marsu ili nekom udaljenom kvazaru. Ali, dokazi - ne predrasude, nego dokazi - pokazuju drugačije. Srećom po nas, živimo u svemiru u kojemu mnogo toga može biti "reducirano" na mali broj relativno jednostavnih zakona prirode. Da je drugačije, možda nam naš intelektualni kapacitet ne bi bio dostatan, i možda ne bi bili u stanju shvatiti svijet.

Naravno, možda griješimo što primjenjujemo redukcionistički program na znanost. Možda postoje aspekti koji se, po svemu što znamo, ne mogu reducirati na nekoliko relativno jednostavnih zakona. Ali, u svjetlu otkrića posljednjih nekoliko stoljeća, čini se glupo žaliti na redukcionizam. To nije slabost, nego jedan od glavnih trijumfa znanosti. I, čini mi se, njegova otkrića su u savršenom skladu s mnogim religijama (premda to ne dokazuje njihovu valjanost). Zašto tih nekoliko jednostavnih zakona prirode objašnjava tako mnogo, i vrijedi u cijelom ovom golemom svemiru? Ne bi li baš to trebalo očekivati od Stvoritelja svemira? Zašto bi se religiozni ljudi suprotstavljali redukcionističkom programu u znanosti, osim zbog ljubavi prema misticizmu, kojoj ovdje nije mjesto?

Pokušaji da se pomiri religija i znanost bili su na religijskom programu stoljećima - barem za one koji nisu inzistirali na doslovnosti Biblije ili Kurana, i nisu dopuštali da u njima postoje bilo kakve alegorije i metafore.

Krunski dosezi rimo-katoličke teologije jesu Summa Theologica i Summa Contra Gentiles sv. Tome Akvinskog. U vrtlogu sofisticirane islamske filozofije koja je naletila na kršćanstvo u dvanaestom i trinaestom stoljeću, bile su knjige drevnih Grka, posebice Aristotela, djela - već i na prvi pogled - visokog dometa. Je li ovo drevno učenje bilo u skladu s Božjim riječima?• U djelu Summa Theologica, Akvinski si je zadao zadaću da pomiri šest stotina trideset jedno pitanje između kršćanskih ili klasičnih izvora. Ali, kako to učiniti na mjestima gdje postoji jasno razmimoilaženje? To nije moguće postići bez nekog neočekivanog organizacijskog načela, nekog nadmoćnog načina poznavanja  svijeta. Često, Akvinski se pozivao na zdrav razum i prirodni svijet, to jest na znanost kao na sredstvo ispravljanja pogrešaka. Uz malo natezanja, i zdravog razuma i prirode, uspio je pomiriti svih šest stotina trideset jedan problem. (Premda, kada bi prigustilo, poželjni odgovor je bio jednostavno izmišljen. Razum se uvijek klanjao vjeri.) Slični pokušaji pomirenja česti su i u talmudskoj i post-talmudskoj židovskoj literaturi i srednjovjekovnoj islamskoj filozofiji.

Ali, načela u srcu religije mogu se znanstveno testirati. To već po sebi neke religijske birokrate i vjernike navodi na oprez spram znanosti. Je li Euharistija, kako to uči Crkva, uistinu, a ne samo kao produktivna metafora, tijelo Isusa Krista, ili je - kemijski, mikroskopski, i na druge načine - samo keks koji vam predaje svećenik?• Hoće li svijet biti uništen na kraju pedsetdvogodišnjeg Venerinog ciklusa, osim ako se ljudi ne budu žrtvovali bogovima? Da li neobrezani Židov prolazi gore od svojih sunarodnjaka koji se pokoravaju drevnoj obavezi na temelju koje Bog zahtijeva komadić prepucija od svakog svog muškog vjernika? Da li ljudi nastanjuju bezbrojne druge planete, kao što to poučava Crkva svetaca sudnjega dana? Je li bijelce stvorio od crnaca ludi znanstvenik, kao što to tvrdi Nacija islama? Da li Sunce uistinu ne bi izašlo kada bi hinduisti propustili jedan obred žrtvovanja (kao što nas uvjerava Satapatha Brahmana)?

Ispitivanjem običaja nepoznatih religija i kultura možemo dobiti izvjestan uvid u ljudske korijene molitve. Ovdje je, na primjer, tekst upisan  klinastim pismom na babilonskom cilindričnom pečatu iz drugog tisućljeća prije naše ere:

O, Ninlil, kraljice Zemlje, u svom bračnom logu, prebivalištu tvog užitka, zauzmi se za mene kod Enlila, tvog voljenog. Potpis: Mili-Shipak, Shatammu iz Ninmaha.

Odavno je živio Shatammu u Ninmahu, a odavno je nestao čak i Ninmah. Unatoč činjenici da su Enlil i Ninlil bili glavni bogovi - ljudi u cijelom civiliziranom zapadnom svijetu molili su im se dvije tisuće godina - nije li se jadni Mili-Shipak ipak molio samo fantomu, društveno opravdanom proizvodu njegove imaginacije? I ako je tako, ima li to neke veze s nama? Ili je to blasfemija, nedopušteno pitanje, kao što je to nesumnjivo bilo među štovateljima Enlila?

Da li molitve djeluju? Koje?

Postoji kategorija molitvi u kojima se moli Boga da se uplete u ljudsku povijest ili barem da ispravi neku stvarnu ili zamišljenu nepravdu ili prirodnu nevolju - primjerice, kada biskup s američkog Zapada moli Boga da intervenira i okonča uništavajuću sušu. Zašto je molitva potrebna? Zar Bog ne zna za sušu? Zar ne zna da ona prijeti biskupovim župljanima? Zar se ovdje ne implicira nešto o ograničenjima navodno svemoćnog i sveznajućeg božanstva? Biskup je tražio od svojih sljedbenika da se i oni mole. Je li vjerojatnije da će Bog intervenirati kada se mnogi mole za milost ili pravdu, nego kada to čini samo nekolicina? Ili, promotrite ovu zamolbu, objavljenu 1994 u Tjednim novostima za molitvu i djelovanje: tjednom kršćanskom informativnom izvoru Iowe:

Možete li mi se pridružiti u molitvi da Bog spali kliniku za pobačaje u Des Moinesu, tako da nitko ne pomisli krivo da je to učinio neki čovjek, i tako da nepristrani istražitelji moraju taj požar pripisati čudesnim (neobjašnjivim) uzrocima, i koji će kršćani morati pripisati božjoj ruci?

Raspravljali smo o iscjeljivanju vjerom. Što je s dugovječnošću za koju se moli? Viktorijanski statističar Francis Galton je tvrdio da bi, premda u svemu jednaki drugima, britanski monarsi ipak trebali biti dugovječniji od ostalih, jer milijuni ljudi na cijelom svijetu svakoga dana izgovaraju iz dubine svog srca mantru: "Bože, čuvaj Kraljicu (ili Kralja)". Ipak, pokazao je Galton, monarsi ne žive onoliko koliko žive drugi članovi bogate i zbrinute aristokratske klase. Deseci milijuna ljudi su usuglašeno i javno željeli (premda ne i uistinu molili) da Mao Zedong poživi "deset tisuća godina". Gotovo je svatko u drevnom Egiptu opominjao bogove da dopuste faraonu da živi "zauvijek". Ove kolektivne molitve nisu uspjele. Njihov neuspjeh je činjenica.

Tvrdeći da su, barem samo u načelu, provjerljive, religije - premda nevoljko - ulaze u arenu znanosti. Religije više ne mogu tvrditi bilo što o stvarnosti, a da se to ne dovede u pitanje, barem dok se ne dokopaju svjetovne moći, i pod uvjetom da ne mogu iznuditi vjerovanje.

Ovo je, zauzvrat, razbjesnilo neke sljedbenike nekih religija. Povremeno oni prijete skepticima najgorim mogućim kaznama. Razmotrite ovu opasnu alternativu koju je postavio William Blake u svojoj poemi, nedužno naslovljenoj Glasnici nevinosti:

Onaj tko će učiti dijete da sumnja
nikad neće izaći iz istrunulog groba.
Onaj tko će poštovati dječju vjeru
pobijedit će pakao i smrt.

Naravno, mnoge religije odane poniznosti, strahopoštovanju, etici, ritualu, zajednici, obitelji, milosrđu, političkoj i ekonomskoj pravdi, nisu ni u kom slučaju dovedene u pitanje, nego prije ponesene pronalascima znanosti. Nema nužnog konflikta između znanosti i religije. Na jednoj razini, one dijele slične i suglasne uloge, i jedna treba drugu. Otvorena i živahna rasprava, čak i posvećivanje sumnje, je kršćanska tradicija koja seže sve do Areopagitice Johna Miltona (1644). Neke od glavnih struja kršćanstva i judaizma prihvaćaju, i čak anticipiraju, barem jedan dio poniznosti, samokritičnosti, razumne rasprave i ispitivanja naslijeđenog znanja koje predlaže znanost. Ali druge sljedbe, ponekad nazvane konzervativnim ili fundamentalističkim - a danas se čini da su one u usponu, dok su umjerene religije gotovo nečujne i nevidljive - odabrale su da se odupru o stvari koje se mogu opovrgnuti, i stoga se s pravom boje znanosti.

Religijske tradicije su često tako bogate i raznovrsne da nude prostrane mogućnosti za obnovu i reviziju, posebice kad njihove svete knjige mogu biti intepretirane metaforički i alegorijski. One stoga imaju i mogućnost da priznaju prošle pogreške, kao što je to učinila rimo-katolička crkva 1992. kada je priznala da je Galileo ipak bio u pravu, i da se Zemlja okreće oko Sunca: tri stoljeća prekasno, ali svejedno hrabro i dobrodošlo. Moderni rimski katolicizam se ne spori s velikim praskom, sa svemirom starim otprilike petnaest milijardi godina, s prvim živim bićima koje nastaju iz predbioloških molekula, ili s ljudima koji evoluiraju iz majmunolikih predaka - premda ima svoje posebno mišljenje o čovjekovoj duši. Većina glavnih protestantskih i židovskih vjeroispovijesti zauzima istu čvrstu poziciju.

U teološkim raspravama s religijskim vođama, često pitam kakav bi bio njihov odgovor kada bi središnju doktrinu njihove vjere opovrgnula znanost. Kada sam postavio to pitanje sadašnjem, četrnaestom Dalai Lami, on mi je bez oklijevanja odgovorio onako kao što niti jedan konzervativni ili fundamentalistički religijski vođa ne bi učinio: u tom slučaju, rekao je, tibetanski budizam bi se morao promijeniti.
Čak, pitao sam, i da je to stvarno središnja doktrina, poput (tražio sam neki primjer) reinkarnacije?
Čak i tada, odgovorio je.
Ipak, dodao je žmirkajući, biti će teško opovrgnuti reinkarnaciju.

Jednostavno, Dalai Lama je u pravu. Religijska doktrina koja je izolirana od mogućnosti opovrgavanja ima malo razloga za strah od napredovanja znanosti. Velika ideja, zajednička mnogih vjerama, o Stvoritelju svemira je jedna takva doktrina - teško ju je dokazati, ali i opovrgnuti.

Moses Maimonides, u svom Vodiču za zbunjene, smatra da se Boga istinski može spoznati samo pod uvjetom da postoji slobodno i otvoreno istraživanje fizike i teologije (I, 55). Što bi se dogodilo kada bi znanost dokazala da je svemir beskonačno star? Tada bi teologija morala biti ozbiljno prepravljena (II, 25). Uistinu, to bi bio uvjerljivi nalaz koji bi mogao osporiti postojanje Stvoritelja - jer, beskonačno stari svemir nije nikad bio stvoren. On postoji oduvijek.

Postoje i druge doktrine, interesi i obziri koji također brinu zbog toga što bi znanost mogla otkriti. Možda, kažu oni, je bolje ne znati. Ako se otkrije da muškarci i žene imaju različite nasljedne osobine, neće li to biti iskorišteno kao izgovor za muško potlačivanje žena? Ako postoji genetska komponenta za nasilje, da li to može opravdati represiju jedne etničke skupine nad drugom, ili čak zatočenje kao mjeru predostrožnosti? Ako je mentalna bolest samo stvar kemije mozga, da li nas to razrješava dužnosti da shvatimo stvarnost ili da budemo odgovorni za naša djela? Ako mi nismo specijalno djelo Stvoritelja svemira, ako su naši temeljni moralni zakoni samo izmišljotina pogrešivih zakonodavaca, neće li time biti umanjena važnost naše borbe da održimo društveni red, posebice gledano na dugi rok?

 
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Kad naučnici spoznaju greh

Čovjekov um - kako će daleko dospijeti? Gdje će njegova drska besramnost naići na granicu? Ako će ljudska zloća i ljudski život rasti istom brzinom, ako će se sin uvijek zlobno okretati protiv svog oca, bogovi će morati stvoriti još jedan svijet uz ovaj, da bi u njega mogli stati svi grešnici.
Euripid, Hippolytus (428 pr.n.e)
Na poslijeratnom sastanku s predsjednikom Harryjem S. Trumanom, J. Robert Oppenheimer - znanstveni ravnatelj projekta Manhattan, koji je stvorio atomsku bombu - sa žaljenjem je ustvrdio kako su znanstvenici okrvavili ruke; sada su upoznali grijeh. Kasnije je Truman obavijestio svoje suradnike da nikad više ne želi vidjeti Oppenheimera. Ponekad se znanstvenike grdi zato što čine zlo, a ponekad zato što upozoravaju na zle svrhe u koje može biti upregnuta znanost.

Češće se znanost poziva na odgovornost zato što su ona i njeni proizvodi, kaže se, moralno neutralni, etički dvosmisleni, i mogu se spremno iskoristiti i u službi dobra i u službi zla. To je stara optužba. Vjerojatno potječe još iz vremena obrade kamenog oruđa i domestifikacije vatre. Budući da našu vrstu tehnologija prati od samog početka, budući da smo mi tehnološka vrsta, ovo je više problem ljudske prirode, a ne znanosti. Time ne želim reći da znanost nije odgovorna za zlouporabe svojih otkrića. Ona je duboko odgovorna,  a što su moćniji njeni proizvodi, to je veća njena odgovornost.

Poput oružja za ratovanje i njihovih tržišnih izvedenica, tehnologije koje nam omogućuju da mijenjamo globalni okoliš od kojeg živimo, nameću nam obvezu da u ophođenju s njima budemo oprezni i promišljeni. Da, to su ti isti dobri stari ljudi koji su dospjeli tako daleko. Da, mi i dalje razvijamo nove tehnologije, kao što smo to uvijek činili. Ali, kada se slabosti koje smo oduvijek imali ujedine sa silama koje imaju sposobnost da čine zlo u dosad neviđenim, planetarnim razmjerima, od nas se traži nešto više - nova etika koja također mora biti uspostavljena na dosad neviđenoj, planetarnoj razini.

Ponekad znanstvenici pokušavaju imati "i ovce i novce": biti zaslužni za one primjene znanosti koje obogaćuju naše živote, ali i distancirati se od instrumenata smrti, namjernih i nenamjernih, koji također imaju korijen u znanstvenim istraživanjima. Australijski filozof John Passmore piše u svojoj knjizi Znanost i njeni kritičari:

Španjolska inkvizicija je pokušavala izbjegnuti izravnu odgovornost za spaljivanje heretika, prepuštajući ih sekularnim vlastima; kada bi ih sama spaljivala, objašnjavala je pobožno, to bi bilo potpuno nekonzistentno s njenim kršćanskim načelima. Malo nas će dopustiti Inkviziciji da tako lako opere ruke od masakra koji je počinila; ona je znala vrlo dobro što će se događati. Isto tako, kada je tehnološka primjena znanstvenih otkrića jasna i očevidna - kao kad, primjerice, znanstvenik radi na živčanim plinovima - on ne može tvrditi da takve primjene "nemaju veze s njim", samo na temelju toga što će vojne postrojbe, a ne znanstvenici, koristiti ove plinove za ubijanje ili onemogućavanje protivnika. Ovo je još očiglednije kada znanstvenik svojevoljno nudi svoju pomoć vlastima, u zamjenu za financiranje njegovih projekata. Ako znanstvenik, ili filozof, prihvati financiranje od strane takvog tijela kao što je, primjerice, državni ured za mornarička istraživanja, tada laže ako tvrdi da će njegov rad za mornaricu biti beskoristan, i mora preuzeti odgovornost za ishod, ako zna da će biti primjenjiv. On je taj, pravi subjekt, kojeg treba hvaliti ili optužiti u svezi s bilo kojom inovacijom koja će proizaći iz njegova rada.

Kao dobra ilustracija ovog problema može nam poslužiti karijera fizičara Edwarda Tellera, rođenog u Madžarskoj. Teller je u ranoj dobi bio obilježen komunističkom revolucijom Bele Kuhna, tijekom koje je dobrostojećim obiteljima poput Tellerove bilo eksproprirano vlasništvo i imanje. Teller je izgubio i nogu u tramvajskoj nesreći, zbog čega je trpio bolove cijeloga života. Njegovi rani radovi bavili su se nizom tema, od pravila kvantno-mehaničke selekcije i fizike čvrstog stanja, do kozmologije. Upravo je on odveo fizičara Lea Szilarda Albertu Einsteinu, kada se ovaj odmarao na Long Islandu u srpnju 1939, na sastanak koji će dovesti do povijesnog Einsteinovog pisma upućenog predsjedniku Franklinu Rooseveltu. U njemu Einstein poziva Sjedinjene Države da, s obzirom na znansvene i političke događaje u nacističkoj Njemačkoj,  razviju nuklearnu fisiju, ili "atomsku" bombu. Pozvan da radi na projektu Manhattan, Teller je stigao u Los Alamos i odmah odbio surađivati - ne stoga što je bio zastrašen time što atomska bomba može učiniti, nego upravo suprotno: zato što je htio raditi na još destruktivnijem oružju, na fuziji, to jest na termonuklearnoj ili hidrogenskoj bombi. (Naime, dok za atomsku bombu postoji praktična gornja granica dosega ili destruktivne energije atomske bombe, takva granica za hidrogensku bombu ne postoji. Ali, hidrogenska bomba mora kao okidač sadržavati atomsku.)

Nakon što je fisijska bomba izumljena, nakon što su se Njemačka i Japan predali, nakon što je rat završio, Teller je ostao uporni zagovornik onoga što se zvalo "Superica", a bilo je specifično namijenjeno zastrašivanju Sovjetskog Saveza. Zabrinutost zbog Sovjetskog saveza koji se izgrađivao, ukrućivao i militarizirao pod Staljinom, kao i nacionalna paranoja u Americi zvana McCarthyzam, olakšali su Tellerov put. Ipak, pojavila se značajna prepreka, u osobi samog Oppenheimera, koji je postao predsjedavajući Savjetodavnog povjerenstva poslijeratne Komisije za atomsku energiju. Teller je na saslušanju u vladi dao odlučujuću izjavu, u kojoj je doveo u pitanje Oppenheimerovu lojalnost Sjedinjenim Državama. Smatra se da je Tellerova uloga bila ključna u događajima koji su uslijedili; premda nadzorni odbor nije doslovce napao Oppenheimerovu lojalnost, ipak mu je bio zanijekan pristup vojnim tajnama, bio je umirovljen, a Tellerov put prema "Superici" bio je otvoren.

Tehnika stvaranja termonuklearnog oružja općenito se pripisuje Telleru i matematičaru Stanislasu Ulamu. Hans Bethe, Nobelovac koji je bio na čelu teorijskog odjela projekta Manhattan i koji je igrao glavnu ulogu u razvoju i atomske i hidrogenske bombe, posvjedočio je da su Tellerove izvorne ideje imale velikih praznina, i da je za stvaranje termonuklearnog oružja bio potreban rad mnogih ljudi. Uz pomoć fundamentalnih tehničkih priloga mladog fizičara Richarda Garwina, prvo američko termonuklearno "oruđe" eksplodiralo je 1952. Bilo je preglomazno da bi ga mogli nositi raketa ili bombarder. Jednostavno, bilo je postavljeno tamo gdje je i sastavljeno, i eksplodiralo je. Prva prava hidrogenska bomba bila je sovjetski izum, koji je eksplodirao godinu dana poslije. Raspravljalo se o tome da li bi Sovjetski Savez razvio termonuklearno oružje da ga nisu razvile Sjedinjene Države, i da li je Americi uopće bilo potrebno termonuklearno oružje da odvrati Sovjete od uporabe njihove hidrogenske bombe, budući da su SAD do tada već posjedovale značajni arsenal fisijskih oružja. Trenutni dokazi upućuju na to da je Sovjetski Savez, čak i prije no što je eksplodirala njihova prva fisijska bomba, imao uporabljivi nacrt termonuklearnog oružja. To je bio "sljedeći logični korak". Ali, Sovjetsko stvaranje fuzijskog oružja bilo je uvelike potpomognuto znanjem, koje je došlo od obavještajnih službi, da Amerikanci rade na njemu.

S moje točke gledišta, konzekvence globalnog nuklearnog rata postale su puno opasnije s izumom hidrogenske bombe, jer su eksplozije termonuklearnih oružja puno više u stanju spaliti gradove, stvoriti ogromne količine dima, rashladiti i zatamniti Zemlju, i stvoriti globalnu nuklearnu zimu. To je bila možda najkontroverznija znanstvena rasprava u kojoj sam ikada sudjelovao (trajala je između 1983. i 1990). Dobar dio rasprave bio je politički motiviran. Strateške implikacije nuklearne zime bile su uznemiravajuće za one vezane uz politiku goleme odmazde u svrhu odvraćanja protivnika od nuklearnog napada, kao i za one koji su željeli očuvati mogućnost "prvog udara" ogromnih razmjera. U svakom slučaju, posljedice po okoliš doprinose samorazaranju svake nacije koja lansira veliki broj termonuklearnih oružja, čak i u slučaju da protivnik ne uzvrati udarac. Glavni segment strateške politike koja je vladala desetljećima, i razlog akumulacije desetaka tisuća nuklearnih oružja, iznenada je postao mnogo manje uvjerljiv.

Pad globalne temperature  koji je bio predviđen u izvornom znanstvenom članku o globalnoj zimi (1983) bio je petnaest do dvadeset Celzijusovih stupnjeva. Trenutne procjene se kreću između deset i petnaest Celzijusovih stupnjeva. Dvije vrijednosti se dobro slažu, pod uvjetom da uzmemo u obzir neuklonjive nepoznanice u proračunima. Oba temperaturna pada bila bi mnogo veća nego što je bila razlika između trenutne globalne temperature i temperature posljednjeg ledenog doba. Dugoročne posljedice globalnog termonuklearnog rata procijenio je međunarodni time od dvije stotine znanstvenika, koji su zaključili da bi zbog nuklearne zime globalna civilizacija i najveći dio stanovnika Zemlje, uključujući one koji žive jako daleko od područja ciljnog udara u srednjim sjevernim zemljopisnim širinama, bili u opasnosti, najviše zbog smrti od gladi. Ako ikada dođe do nuklearnog rata velikih razmjera, s gradovima kao ciljevima, odgovoran će biti napor Edwarda Tellera i njegovih kolega u Sjedinjenim Državama (kao i njihovog suparničkog tima iz Sovjetskog Saveza, kojemu je na čelu bio Andrej Saharov), i to stoga što je spustio zavjesu pred budućnošću čovječanstva. Hidrogenska bomba je, bez daljnjega, najstrašnije oružje koje je ikada bilo izumljeno.

Kada je 1983. otkrivena nuklearna zima, Teller je požurio da ustvrdi (1) da je fizika u krivu, (2) da otkriće postoji već godinama, i da je stvoreno pod njegovim starateljstvom u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore. U stvari, ne postoje nikakvi dokazi o takvom prethodnom otkriću. Za razliku od toga, postoje dokazi da su oni pripadnici raznih nacija, koji su bili zaduženi da informiraju svoje nacionalne vođe o efektima nuklearnog oružja, konzistentno previđali nuklearnu zimu. Ali, ako je Teller u pravu, onda je bilo nesavjesno od njega što to navodno otkriće nije objavio svim zainteresiranim stranama - građanima i vođama njegova nacije, i cijeloga svijeta. Baš kao u filmu Stanleya Kubricka Dr Strangelove, svrstati najstrašnije oružje na svijetu u najstrože vojne tajne - tako da nitko ne zna za njegovo postojanje i što je u stanju učiniti - je krajnji besmisao.

Čini mi se nemoguće da bilo koji normalan čovjek bude neuznemiren time što je pomogao da se dođe do takvog izuma, čak i ako zanemarimo nuklearnu zimu. Stresovi, svjesni i nesvjesni, koje doživljavaju oni koji su zaslužni za takve pronalaske, moraju biti veliki. Ma kakav bio njegov stvarni doprinos, Edward Teller je bio uvijek opisivan kao "otac" hidrogenske bombe. U divljenja vrijednom članku iz 1954, časopis Life je opisao njegovu "gotovo fanatičnu odlučnost" da sagradi hidrogensku bombu. Dobar dio njegove kasnije karijere, mislim da se može shvatiti kao pokušaj da se opravda ono što je začeo. Teller je tvrdio, ne bez izvjesne logike, da hidrogenska bomba čuva mir, ili da barem sprječava termonuklearni rat, zato jer bi posljedice rata između nuklearnih sila bile sada preopasne. Dosad nije bilo nuklearnog rata, zar ne? Ali, svi takvi argumenti pretpostavljaju da su nacije naoružane s nuklearnim oružjem bile, i da će uvijek biti, bez iznimke, racionalni akteri, i da napadaji bijesa, osvetništva i ludila neće nikad obuzeti njihove vođe (ili, vojne zapovjednike, ili časnike tajne policije zadužene za nuklearno oružje). U stoljeću Hitlera i Staljina, to se čini naivnim.

Teller je bio glavna sila koja je sprječavala obuhvatni sporazum kojim bi se zabranilo testiranje nuklearnog oružja. Otežavao je stvaranje Sporazuma iz 1963. o ograničenoj (nadzemnoj) zabrani testiranja takvog oružja. Njegovi argumenti da je nadzemno testiranje ključno za održavanje i "poboljšanje" nuklearnih arsenala, i da će ratifikacija Sporazuma "značiti napuštanje buduće sigurnosti naše zemlje" pokazali su se neistinitima. On je također bio zadrti zagovornik teze da su fisijske nuklearne centrale sigurne i isplative, i tvrdio je da je on sam bio jedina žrtva nuklearne nesreće na Otoku tri milje, u Pennsylvaniji 1979. Raspravljajući o tom pitanju doživio je srčani udar.

Teller je zagovarao stacioniranje nuklearnog oružja od Aljaske do Južne Afrike, zasipavanje luka i kanala, uklanjanje nezgodnih planina, opsežna kopanja zemlje. Kada je takvu shemu predložio kraljici Frederiki od Grčke, navodno mu je odgovorila: "Hvala Vam, dr Teller, ali Grčka ima već dovoljno zanimljivih ruševina". Želite li testirati Einsteinovu opću teoriju relativnosti? Pošaljite nuklearnu bombu do skrivene strane Sunca neka tamo eksplodira, predložio je Teller. Želite saznati kakav je kemijski sastav Mjeseca? Pošaljite hidrogensku bombu na Mjesec, aktivirajte je, i proučavajte spektar bljeska i eksplozije.

1980tih Teller je prodao predsjedniku Ronaldu Reaganu pojam Rata zvijezda, koji su kasnije nazvali Strateška obrambena inicijativa (SDI). Čini se da je Reagan povjerovao u krajnje fantastičnu Tellerovu priču o tome da je moguće izgraditi orbitirajući laser vođen hidrogenskom bombom (hydrogen-bomb-driven-X-ray-laser) koji će biti u stanju razoriti deset tisuća sovjetskih bojevih glava u letu, i osigurati stvarnu zaštitu za građane Sjedinjenih Država u slučaju globalnog termonuklearnog rata.

Zagovornici Reaganove administracije tvrde da, ma kakva god to bila preuveličavanja, a neka od njih su bila nenamjerna, svejedno je SDI zaslužan za propast Sovjetskog Saveza. Ne postoje ozbiljni dokazi koji bi podupirali ovu tvrdnju. Andrej Saharov, Jevgenij Velikov, Roald Sagdjejev, i drugi znanstvenici koji su savjetovali predsjednika Mihaila Gorbačova rekli su jasno da bi, u slučaju da su SAD stvarno nastavile s programom Rata zvijezda, najjeftiniji i najsigurniji sovjetski odgovor bio
naprosto uvećati postojeće arsenale nuklearnog oružja i sustava za njihovo lansiranje. Na taj način bi Ratovi zvijezda uvećali, a ne umanjili, opasnost od termonuklearnog rata. U svakom slučaju, sovjetski izdaci za u svemiru stacionirani obrambeni sustav protiv američkih nuklearnih raketa, bili bi relativno maleni, a ne takve veličine koja bi bila u stanju uzrokovati kolaps sovjetske ekonomije. Pad Sovjetskog saveza ima puno više veze s propašću komandne ekonomije, narastajućom sviješću o životnom standardu na Zapadu, rasprostranjenim odvraćanjem od umiruće komunističke ideologije i - premda on nije namjeravao izazvati takav rezultat - Gorbačovljevim zagovaranjem glasnosti, odnosno otvorenosti.

Deset tisuća američkih znanstvenika i inženjera javno su zadali riječ da neće raditi na Ratu zvijezda, niti da će prihvatiti novac od organizacije SDI. Ovo je primjer rasprostranjene i hrabre ne-kooperativnosti znanstvenika (plaćene zamislivom osobnom cijenom) s demokratskom vlašću koja je, barem privremeno, izgubila orijentaciju.

Teller je također zagovarao razvoj ukopavajućih nuklearnih ratnih glava, koje bi bile u stanju doprijeti do podzemnih zapovjednih centara i duboko zakopanih skloništa za vodstva (i njihove obitelji) protivničke nacije, te ih dignuti u zrak. Zagovarao je i 0.1 kilotonske nuklearne ratne glave koje bi zasule neprijateljsku zemlju, uništile njenu infrastrukturu "bez i jedne ljudske žrtve". Civili bi bili upozoreni unaprijed. Nuklearni rat bi bio human.

Dok ovo pišem, Edward Teller - još uvijek živahan i snažnog intelekta, u svojim kasnim osamdesetim godinama - pokreće kampanju, zajedno sa svojim partnerima u bivšem sovjetskom nuklearnom establišmentu, za razvoj i testiranje nove generacije precizno navođenog (high-yield) snažnog termonuklearnog oružja u svemiru. Ova bi oružja služila razaranju ili skretanju asteroida koji bi prijetili da će se sudariti sa Zemljom. Bojim se da bi preuranjeno eksperimentiranje s orbitama obližnjih asteroida moglo značiti krajnju opasnost za našu vrstu.

Dr Teller i ja smo se sreli privatno. Raspravljali smo na znanstvenim sastancima, u nacionalnim medijima, i na zatvorenim sjednicama Kongresa. Snažno smo se razilazili, naročito oko Ratova zvijezda, nuklearne zime i anti-asteroidne obrane. Možda je sve to beznadno utjecalo na moje mišljenje o njemu. Premda je uvijek bio vatreni antikomunist i tehnofil, gledajući unatrag na njegov život čini mi se da vidim nešto više u njegovim očajničkim pokušajima da opravda hidrogensku bombu: njeni učinci nisu tako loši kao što bi mogli misliti. Ona može biti iskorištena za obranu svijeta od drugih hidrogenskih bombi, za znanost, za civilno inženjerstvo, da se zaštiti stanovništvo Sjedinjenih država od neprijateljevog termonuklearnog oružja, da se rat vodi humano, da se spasi planet od slučajnih opasnosti iz svemira. Nekako, negdje, on želi vjerovati da će ljudska vrsta jednoga dana priznati termonuklearno oružje, baš kao i njega samog, za spasitelje a ne uništavatelje.

Kada znanstveno istraživanje omogući pogrešivim nacijama i političkim vođama da raspolažu izvanrednim, dapače zastrašujućim, silama, pojavljuju se mnoge opasnosti: jedna od njih je da uključeni znanstvenici mogu izgubiti svaku, čak i površinsku, objektivnost. Kao uvijek, moć korumpira. U ovim okolnostima, naročito je pogubna institucija tajnovitosti, a demokratska kontrola i provjera postaju naročito vrijedne. (Teller, koji je cvjetao u kulturi tajnovitosti, također ju je ponavljano napadao). Glavni inspektor CIAe izjavio je 1995. da "apsolutna tajnovitost apsolutno korumpira". Najotvorenija i živa rasprava često puta je jedina zaštita protiv najopasnijih zlouporaba tehnologije. Kritični protuargument možda je nešto sasvim očigledno, na što mogu ukazati mnogi znanstvenici pa čak i laici, po uvjetom da nema kazne za otvoreno izražavanje mišljenja. Ili, to može biti nešto suptilnije, nešto što će uočiti neki nepoznati student iz malog mjesta, daleko od Washingtona, DC, koji - ako se argumenti razmjenjuju iza zatvorenih vrata i pod velom tajnovitosti - nikada ne bi imao priliku da javno nešto kaže o tom problemu.

Koje područje ljudskog djelovanja nije moralno dvosmisleno? Čak se čini da su i narodne institucije koje nam žele dati savjet o ponašanju i etici, razapete među kontradikcijama. Pogledajte poslovice - požuri polako; da, ali i - tko prvi, njegova djevojka! Bolje vrabac u ruci nego golub na grani, ali i - tko ne riskira ne profitira. Gdje ima dima ima i vatre; ali i - izgled vara. …..previše babica, kilavo dijete. Postojala su vremena kada su ljudi planirali ili opravdavali svoja djelovanja na temelju ovakvih kontradiktornih naputaka. Kakva je moralna odgovornost aforističara? Ili, astrologa, čitača Tarot-karata, pisca horoskopa za tabloide?

Ili, promotrite glavne religije. U Micahu nas pozivaju da djelujemo pravedno i ljubimo milosrđe; u Knjizi izlaska nam zabranjuju ubijanje; u Levitskom zakoniku nam zapovijedaju da volimo svog susjeda kao i sebe samog; a u Evanđeljima nas nagovaraju da volimo svoje neprijatelje. Pa opet, pomislite na rijeke krvi koje su prolili vatreni sljedbenici knjiga u kojima su izrečeni tako dobronamjerni savjeti.

U Jošui i drugoj polovici Knjige o brojevima slavi se masovno ubijanje ljudi, žena, djece, sve do domaćih životinja, u gradovima širom cijele Kanaanske zemlje. Jerihon je uništen u kheremu, svetom ratu. Jedino opravdanje ponuđeno za taj pokolj je tvrdnja masovnih ubojica da je, u zamjenu za obrezivanje sinova i prihvaćanje posebnog niza rituala, njihovim precima bilo obećano da je ta zemlja njihova. U Svetom pismu nema naznaka nikakvog samopredbacivanja zbog tog čina, niti slovca o  nelagodi patrijarha ili božanstva zbog ovih istrebljivačkih kampanja. Umjesto toga, Jošua je "uništio sve što je disalo, kako je zapovijedio Gospod Bog Izraela" (Jošua, X, 40). A ovi događaji nisu slučajni, nego središnji u glavnom narativnom tijeku Starog Zavjeta. Slične priče o masovnim ubojstvima (a u slučaju Amalekita, genocidu) nalaze se i u knjigama o Saulu, Esteri, i drugdje u Bibliji, bez i jednog nagovještaja o moralnoj sumnji. Sve je to, naravno, mučilo liberalne teologe kasnijih razdoblja.

Točno se kaže da đavo može "navoditi Sveto pismo za svoje svrhe". Biblija je prepuna tolikih priča s kontradiktornim moralnih svrhama, da svaka generacija može u njoj pronaći opravdanje za gotovo svako djelo koje želi poduzeti, od incesta, ropstva i masovnog ubojstva, do najprofinjenije ljubavi, hrabrosti i samožrtvovanja. A ovaj poremećaj višestruke ličnosti nije ograničen samo na judaizam i kršćanstvo. Naći ćete ga duboko smještenog i u islamu, hinduističkoj tradiciji, gotovo u svim svjetskim religijama. Možda nisu znanstvenici, nego ljudi ti koji su moralno dvosmisleni.

Posebna je zadaća znanstvenika, vjerujem, da upozore javnost na moguće opasnosti, posebice na one koje proizlaze iz znanosti, ili koje znanost može predvidjeti uz pomoć svojih metoda. Takva je misija, mogli biste reći, proročanska. Jasno je da upozorenja moraju biti oprezna i ne više   zapaljiva više od onoga što je potrebno; ali, ako moramo činiti greške - s obzirom na uloge koji su u igri - one moraju biti na strani sigurnosti.

Među lovačko-sakupljačkim narodom !Kung San iz pustinje Kalahari kada se dva muškarca, možda zapaljena testosteronom, počnu svađati, žene uzmu njihove otrovne strelice i stave oružje izvan njihova dohvata. Danas naše otrovne strelice mogu uništiti globalnu civilizaciju i, sasvim vjerojatno, našu vrstu. Cijena moralne dvosmislenosti danas je previsoka. Iz toga razloga - a ne zbog njihovog prilaza znanosti - etička odgovornost znanstvenika također mora biti visoka, izvanredno visoka, kako nikad dosad još nije bila. Želio bih da znanstveni programi na fakultetima eksplicitno i sustavno postavljaju ta pitanja budućim znanstvenicima i inženjerima. A ponekad se pitam ne bi li i u našem društvu žene - i djeca - trebali ukloniti otrovne strelice izvan dosega opasnosti.
 
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Brak skepticizma i čuđenja

Ništa nije previše čudesno da bi bilo istinito.
Primjedba koja se pripisuje Michaelu Faradayu (1791 - 1867)

Uvid, neprovjeren i bez dokaza, nedostatno je jamstvo istine.
Bertrand Russel, Misticizam i logika (1929)

Kada se na sudu od nas traži da se zakunemo da ćemo govoriti "istinu, cijelu istinu i ništa drugo do istinu", od nas se traži nemoguće. To je jednostavno iznad naših mogućnosti. Naša sjećanja su pogrešiva; čak je i znanstvena istina puka aproksimacija; o svemiru ne znamo gotovo ništa. Ipak, o našem svjedočanstvu može ovisiti nečiji život. Pošten zahtjev bi bio tražiti da se zakunemo da ćemo govoriti istinu, cijelu istinu, i ništa drugo do istinu do granica naših sposobnosti. Bez ovog objašnjavajućeg dodatka, zahtjev je jednostavno nedostižan. Ali takvo objšanjenje, ma koliko suglasno s ljudskom stvarnošću, neprihvatljivo je za svaki pravni sustav. Kada bi svatko govorio istinu samo do stupnja određenog individualnom prosudbom, tada bi inkriminirajuće ili neugodne činjenice mogle biti zatajene, događaji zatamnjeni, krivnja prikrivena, odgovornost izbjegnuta, a pravda zanijekana. Stoga zakon teži nemogućem standardu točnosti, a mi se trudimo koliko možemo.

U procesu izbora članova porote, sud mora biti uvjeren da će presuda biti donesena na temelju dokaza. On čini herojske napore da ukloni svaku pristranost. Svjestan je ljudskih nesavršenosti. Da li potencijalni porotnik osobno poznaje okružnog tužitelja, zastupnika optužbe  ili branitelja? Što je sa sucem i drugim porotnicima? Je li možda stvorio mišljenje o slučaju na temelju publiciteta koji je pratio slučaj i prije suđenja, a ne na temelju činjenica iznesenih pred sudom? Hoće li dokazima koje podnesu policajci pridati veću ili manju važnost nego dokazima koje će iznijeti svjedoci obrane? Je li pristran prema etničkoj skupini kojoj pripada optuženik? Živi li potencijalni porotnik u četvrti u kojoj je počinjen zločin, i može li to utjecati na njegov sud? Da li je profesionalno vezan uz stvari o kojima će svjedočiti sudski vještaci? (Ovo je obično otežavajuća okolnost). Jesu li bilo koji od njegovih rođaka ili bliskih članova obitelji zaposleni u policiji ili se bave krivičnim pravom? Je li ikad imao sukoba s policijom koji bi mogli utjecati na njegov sud tijekom suđenja? Je li neki njegov prijatelj ili rođak ikada bio uhićen zbog slične optužbe?

Američki pravni sustav poznaje široki raspon faktora, predispozicija, predrasuda i iskustava koji bi mogli zasjeniti našu misaonu prosudbu, utjecati na našu objektivnost, ponekad čak i bez našeg znanja. On ide u veliku, možda čak i ekstravangantnu, širinu da bi zaštitio proces prosuđivanja u krivičnom postupku od ljudskih slabosti onih koji će odlučivati o nevinosti ili krivnji. Čak i tada, naravno, proces ponekad ne uspije.

Zašto bi se zadovoljili s manjim kada ispitujemo prirodni svijet, ili kada pokušavamo odlučiti o vitalnim stvarima u politici, ekonomiji, religiji i etici?

Ako se primjenjuje konzistentno, znanost nameće, u zamjenu za svoje raznovrsne darove, izvjesno teško breme: nama je naređeno, ma koliko to bilo neudobno, da sebe i svoje kulturne institucije razmatramo znanstveno, i da ne prihvaćamo nekritično sve što nam se govori; da nadvladamo najbolje što možemo naše nade, pojmove i neprovjerena vjerovanja; da se vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo. Možemo li savjesno i hrabro slijediti kretanje planeta ili se baviti bakterijskom genetikom - ma kamo god istraživanja dovela - i istovremeno tvrditi da su podrijetlo materije ili ljudskog ponašanja izvan znanstvenog dosega? Zato što je njegova objašnjavalačka moć tako velika, jednom kada shvatite znanstveni način razmišljanja, želite ga primijeniti posvuda. Ipak, kada pogledamo duboko u same sebe, možda ćemo dovesti u pitanje pojmove koji su nas tješili kada smo se suočavali sa strahotama svijeta. Svjestan sam da je nešto od rasprava u, recimo, prethodnom poglavlju imalo takav karakter.

Kada antropolozi istražuju tisuće različitih kultura i etničkih skupina od kojih se sastoji ljudska obitelj, iznenađeni su kako je malo osobina zadano, uvijek prisutno, bez obzira koliko egzotično neko društvo bilo. Postoje, primjerice, kulture - ugandska Ik je takva - u kojima se čini da se sustavno ignoriraju svih deset zapovijesti. Postoje društva koja napuštaju svoje starce, i svoju dojenčad, koja jedu svoje neprijatelje, ili koriste školjke, svinje ili djevojke umjesto novca. Ali, svi imaju jaki tabu incesta, svi koriste tehnologiju i gotovo svi vjeruju u nadnaravni svijet bogova i duhova, često povezan s prirodnim okolišem koji nastanjuju i s blagostanjem biljaka i životinja koje jedu. (Oni koji vjeruju u nadmoćnog boga koji živi na nebu skloni su tome da budu najokrutniji - primjerice, muče svoje neprijatelje. Ali, ovo je samo statistička korelacija; kauzalna veza još nije ustanovljena, premda se, naravno, spekulacije nameću).

U svakom takvom društvu, postoji voljeni svijet mitova i metafora koji koegzistira sa svakodnevnim svijetom rada. Čine se pokušaji da se pomire ova dva svijeta, a sve nesuglasice među njima pokušavaju se ignorirati ili se proglašavaju nedokučivima. Stvari razmještamo u pregradke. Neki to znanstvenici također čine, i sposobni su u jednom dahu i bez napora prijeći iz skeptičkog svijeta znanosti u lakovjerni svijet religijskih vjerovanja. Naravno, što je veće neslaganje između ova dva svijeta, to je teže osjećati se dobro, nepomućene savjesti, u oba.

Ako je život kratak i nesiguran bezdušnim se čini išta što bi moglo lišiti ljude utjehe vjere ako znanost nije istovremeno u stanju smiriti njihovu zebnju. Oni koji ne mogu nositi teret znanosti slobodni su ne obazirati se na njene preporuke. Ali, ne možemo imati znanost rascjepkanu na komadiće, primijenjivati je tamo gdje nam se čini sigurnom, a ne obazirati se na nju tamo gdje se osjećamo ugroženima - ponovno, zbog toga što nismo dovoljno mudri da bi tako činili.

Osim ako niste razdijelili svoj mozak u zapečaćene, odvojene, nepropusne odjeljke, kako je moguće letjeti u avionima, slušati radio ili uzimati antibiotike, a istovremeno smatrati da je Zemlja stara oko deset tisuća godina, ili da su svi strijelci druželjubivi i ljubazni.?

Jesam li ikada čuo skeptika da postaje superioran i prezriv? Svakako. Ponekad sam čuo, na vlastito retrospektivno zgražanje, taj neugodni ton i u svom vlastitom glasu. Postoje ljudske slabosti na obje strane ovog problema. Čak i kada se primjenjuje oprezno, znanstveni skepticizam može izgledati kao nešto što je arogantno, dogmatsko, bezdušno i okrutno spram osjećaja i dubokih vjerovanja drugih. I, mora se reći, neki znanstvenici i predani skeptici primjenjuju ovo oruđe kao tupi instrument, bez imalo profinjenosti. Ponekad se čini kao da je skeptički zaključak bio prvi, da je predmet rasprave bio stavljen ad acta i prije no što su dokazi ispitani. Svi mi mnogo držimo do naših vjerovanja. Ona, do izvjesnog stupnja, definiraju sama sebe. Kada sretnemo nekog tko dovodi u pitanje naš sustav vjerovanja kao nešto što je nedostatno utemeljeno - ili tko, poput Sokrata, naprosto postavlja neugodna pitanja o kojima nismo razmišljali, ili nam dokaže da smo ključne pretpostavke vlastitih vjerovanja sakrili pod tepih - onda to postaje više od traganja za znanjem. Osjećamo to kao osobnu uvredu.

Znanstvenik koji je prvi predložio da se sumnja odlikuje kao prva vrlina ispitujućeg uma, jasno je rekao da je ona sredstvo a ne cilj po sebi. Rene Descartes je pisao:

Ne oponašam skeptike koji sumnjaju zbog sumnje same, i uvijek se prave kao da se ne mogu odlučiti; upravo suprotno, sva moja namjera je da dođem do izvjesnosti, i da otkopam sav šljunak i pijesak, dok ne dođem do čvrste stijene ili ilovače koji se nalaze ispod njih.

U načinu na koji se skepticizam ponekad primjenjuje u pitanjima od javnog značaja, postoji tendencija da se obezvrijedi, umanji, gleda s visine, i ne obazire na činjenicu da su, zabludjeli ili ne, oni koji podržavaju neku praznovjericu ili pseudoznanost svejedno ljudska bića sa stvarnim osjećajima koji, baš poput skeptika, pokušavaju shvatiti kakav je svijet i kakva je naša uloga u njemu. Njihovi motivi su u mnogim slučajevima suglasni sa znanošću. Premda im njihova kultura nije dala sva oruđa koja su im potrebna da sudjeluju u toj velikoj potrazi, pokušajmo ukrotiti našu kritiku uz pomoć ljubaznosti. Nitko od nas se ne rađa s potpunom opremom.

Jasno, postoje granice uporabe skepticizma. Tu postoji izvjesna analiza troškova i dobiti (cost benefit) koju se mora primijeniti. Ako su utjeha, ugoda i nada koju nekome pružaju misticizam i praznovjerje visoki, a opasnosti od tog vjerovanja relativno niske, ne bismo li trebati svoje bojazni sačuvati za sebe? No, to je škakljivo pitanje. Zamislite sebe da ulazite u taxi u nekom velikom gradu, i u trenutku kada se smještate, vozač otpočinje psovati navodnu pokvarenost i inferiornost neke druge etničke skupine. Je li najbolji način da šutite, vodeći računa o tome da tišina može značiti odobravanje? Ili je vaša moralna dužnost posvađati se s njim, izraziti zgražanje, čak napustiti taxi - jer znate da će ga svako potiho slaganje ohrabriti na dalje ustrajavanje, a da će ga svako oštro suprotstavljanje navesti da drugi put promisli dvaput prije nego progovori? Slično, ako se budemo previše potiho slagali s misticizmom i praznovjerjem - čak i onda kada se čini da je to korisno - ići ćemo na ruku generalnoj klimi u kojoj se smatra da je skepticizam nepristojan, znanost dosadna, a rigorozno razmišljanje nekako ukočeno i neprikladno. Postići opreznu ravnotežu zahtijeva mudrost.

Povjerenstvo za znanstveno ispitivanje tvrdnji o paranormalnom je organizacija znanstvenika, pripadnika akademske zajednice, mađioničara i drugih koji su zagovornici skeptičkog ispitivanja nastajućih ili etabliranih pseudoznanosti. Povjerenstvo je osnovao Paul Kurtz, filozof sa Sveučilišta Buffalo, 1976. Ja sam njegov član od početka. Akronim udruge (CSICOP - od engleskih riječi Committee for the Scientific Investigation of Claims of the Paranormal) čita se kao "sci-cop", u hrvatskom prijevodu "znanstveni policajci", kao da je to organizacija znanstvenika koja obavlja policijsku funkciju. Oni koje analize CSICOPa povrijede, upravo se tako i žale: ta je organizacija neprijateljska prema svakoj novoj ideji, kažu, ide u apsurdnu širinu dok istovremeno dijeli niske udarce, to je organizacija samozvanih djelitelja pravde, Nova inkvizicija, i tako dalje.

CSICOP je nesavršen. U nekim slučajevima ova kritika je u izvjesnoj mjeri bila opravdana. Ali, po mom mišljenju CSICOP služi važnoj društvenoj funkciji kao dobro poznata organizacija kojoj se mogu obratiti mediji kada žele čuti drugu stranu priče, naročito kada se smatra da je neka čudesna tvrdnja pseudoznanosti vrijedna objavljivanja u novinama. Dosad je bilo tako (a za većinu globalnih medija tako je i dalje) da je svaki levitirajući guru, izvanzemaljac u posjeti, medij ili iscjelitelj, kada bi o njemu izvještavali mediji, bio prikazan na nekritičan i površan način.  Ne bi bilo institucionalnog podsjećanja u televizijskom studiju, u novinama ili časopisu, o drugim sličnim tvrdnjama za koje se prije pokazalo da su prijevarne i lažne. SCICOP je protuteža, premda ne i dovoljno snažni glas, pseudoznanstvenoj lakovjernosti, koja je čini se druga priroda većini medija.

Jedan od mojih omiljenih viceva prikazuje gataru kako ispituje crte na dlanu nekog klijenta i ozbiljno zaključuje: "Vi ste jako lakovjerni". CSICOP objavljuje dvomjesečnik koji se zove Skeptični istražitelj. Na dan kada ga dobijem, nosim ga kući iz ureda i prebirem po njegovim stranicama pitajući se kakav će novi nesporazum opet biti otkriven. Uvijek postoje nove obmane kojih se nikada ne bih sjetio. Krugovi u žitu! Izvanzemaljci su se spustili i načinili savršene krugove i matematičke poruke … u pšenici! Tko bi to pomislio? Jedan tako nevjerojatan umjetnički medij. Ili, došli su i izvadili utrobu kravama - u velikim razmjerima, sustavno. Farmeri su bijesni. U prvi mah, impresioniran sam maštovitošću priča. Ali, nakon trezvenijeg razmišljanja, uvijek me zapanji kako su ovi izvještaji dosadni i rutinski. Kakva kompilacija nemaštovitih ustajalih ideja, šovinizama, nada i strahova preobučenih u činjenice! Sporni predmeti, s ovog stajališta, sumnjivi su već na prvi pogled. To je sve što oni mogu zamisliti da izvanzemaljci čine…crtaju krugove u pšenici? Kakvo pomanjkanje mašte! U svakom novom broju još jedan kamenčić mozaika pseudoznanosti razotkriva se i kritizira.

Pa opet, glavni nedostatak koji vidim u skeptičkom pokretu je njegova polarizacija: Mi protiv Njih - osjećaj da mi imamo monopol na istinu; da su oni drugi, oni koji vjeruju u sve te glupe doktrine, idioti; da, ako ste razumni, slušat ćete nas; a ako niste, onda ste beznadni slučaj. To nije konstruktivno. Ne može poslati pravu poruku. Osuđuje skeptike na trajni status manjine; suosjećajni pristup koji od početka priznaje ljudske korijene pseudoznanosti i praznovjerja, mogao bi biti prihvaćen mnogo šire.

Shvatimo li to, osjetit ćemo naravno i nesigurnost i bol onih koje su navodno oteli izvanzemaljci, onih koji se ne usuđuju izaći iz kuće a da nisu konzultirali svoj horoskop, ili onih koji vežu svoje nade uz kristale s Atlantide. A takvo suosjećanje za srodne duhove u zajedničkoj potrazi, također može učiniti znanost i znanstvenu metodu manje odbojnom, posebice za mlade.

Mnogi pseudoznanstveni i new age sustavi vjerovanja izrastaju iz nezadovoljstva konvencionalnim vrijednostima i perspektivama, i time su sami po sebi neka vrsta skepticizma. (Isto vrijedi i za izvore većine religija). David Hess (u knjizi Znanost u Novom dobu) tvrdi da svijet vjerovanja u paranormalno, i prakse koje su s time povezane, nije moguće reducirati na ekscentrike, prolupale tipove i šarlatane. Veliki broj iskrenih ljudi istražuje alternativne pristupe pitanjima od osobnog značenja, spiritualnosti, ozdravljenju, i paranornalnim iskustvima općenito. Za skeptike, takva potraga može u krajnjoj liniji počivati na zabludi, ali razobličavanje teško da će biti učinkovito retoričko sredstvo koje će raditi u prilog racionalističkom projektu navođenja ljudi da odbace ono što se skeptiku čini pogrešnim ili magičnim razmišljanjem.

Skeptik bi se mogao poslužiti kulturnom antropologijom i razviti sofisticiraniju vrstu skepticizma shvaćajući alternativne sustave vjerovanja iz perspektive ljudi koji ih podržavaju, i smještajući ova vjerovanja u njihove povijesne, društvene i kulturne kontekste. Kao rezultat, svijet paranormalnog bi se mogao pojaviti manje kao smiješno okretanje iracionalizmu, a više kao idiom kroz koji segmenti društva izražavaju svoje konflikte, dileme, identitete…
U onoj mjeri u kojoj skeptici imaju neku psihološku ili sociološku teoriju new age vjerovanja, ona je vrlo pojednostavljena: paranormalna vjerovanja su "utješna" za ljude koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću ateističkog svijeta, ili su njihova vjerovanja proizvod neodgovornih medija koji ne ohrabruju javnost da misli kritički…

Ali Hessova opravdana kritika ubrzo se srozava u žalopojke da su "karijere parapsihologa bile uništene zbog njihovih skeptičnih kolega", i da skeptici iskazuju "neku vrstu religiozne zagriženosti u obrani materijalističkog i ateističkog nazora na svijet koji ima primjese onoga što se zove znanstvenim fundamentalizmom ili iracionalnim racionalizmom."

Ovo je uobičajena, ali za mene duboko zagonetna - uistinu, okultna - pritužba. Ponovno ću reći, znamo mnogo toga o postojanju i osobinama materije. Ako se neki fenomen već može plauzibilno shvatiti uz pomoć materije i energije, zašto da hipostaziramo nešto drugo, nešto za što dosad nije bilo nikakvih dobrih dokaza? Pa opet, pritužba i dalje ustrajno ostaje: skeptici ne žele priznati da u mojoj garaži postoji nevidljivi zmaj koji riga vatru, zato jer su svi oni ateistički materijalisti.

U Znanosti u novom dobu, diskutira se o skepticizmu, ali ga se ne razumije, a svakako ga se ne primjenjuje. Navode se sve vrste paranormalnih tvrdnji, skeptike se "dekonstruira", ali iz čitanja te knjige ne možete shvatiti da postoje načini da se odluči da li new age i parapsihološke "spoznaje" nešto obećavaju ili su lažne. Sve je, kao u mnogim postmodernističkim tekstovima, stvar toga koliko snažno ljudi osjećaju i kakve bi mogle biti njihove pristranosti.

Robert Anton Wilson (u knjizi Nova inkvizicija: iracionalni racionalizam i citadela znanosti, 1986) opisuje skeptike kao "novu inkviziciju". Ali, koliko ja znam, niti jedan skeptik ne zahtijeva vjerovanje. Uistinu, u većini televizijskih dokumentaraca i emisija, skepticima se posvećuje malo prostora i gotovo da ih se ne prikazuje. Sve što se zbiva jest da se neke doktrine i metode kritiziraju - u najgorem slučaju, ismijavaju - u časopisima poput Skeptičnog istražitelja, s nakladom od nekoliko desetaka tisuća. Zagovornicima new age doktrina se ne sudi, kao u ranijim vremenima, niti ih se bičuje jer imaju vizije, a sasvim sigurno ih se ne spaljuje na lomačama. Čemu onda strah od malo kritike? Zar nisu zainteresirani kako će se dobro njihova vjerovanja držati nasuprot najboljih protuargumenata koje skeptici mogu smisliti?

Možda jedan posto vremena, pokazat će se da je netko tko ima neku ideju koja miriše, djeluje i izgleda isto kao uobičajeni proizvod psuedoznanosti, u pravu. Možda će se uistinu u Loch Nessu ili Republici Kongo pronaći neki dosad neotkriveni gmaz iz razdoblja krede; ili ćemo negdje u Sunčevom sustavu naići na artefakte neke napredne, ne-ljudske vrste. U trenutku dok ovo pišem postoje tri tvrdnje na području paranormalnog (odnosno ESPa, extrasenzorne percepcije) koje, prema mom mišljenju, zaslužuju ozbiljno proručavanje: (1) da samo uz pomoć mišljanja ljudi mogu (malo) utjecati na generatore slučajnih brojeva u računalima (2) da ljudi u uvjetima blage senzorne deprivacije mogu primati misli ili slike koje se na njih "projiciraju" i (3) da mala djeca ponekad izvještavaju o detaljima iz prethodnog života, što se nakon provjeravanja ispostavlja kao točno, i o čemu nisu mogli znati ni na koji drugi način nego reinkarnacijom. Ove tvrdnje sam izabrao ne zato što mislim da je vjerojatno da su istinite (ne mislim), nego kao primjere spornih teza koje bi mogle biti istinite. Posljednje tri imaju barem neko, premda još uvijek sumnjivo, eksperimentalno pokriće. Naravno, možda se varam.

Sredinom 1970tih jedan astronom kojem se divim sastavio je umjereni manifest nazvan "Primjedbe na astrologiju" i pitao me hoću li ga podržati. Borio sam se s njegovim izričajem, i na kraju sam vidio da to ne mogu potpisati, ne zato što mislim da astrologija ima bilo kakvu vrijednost, nego zato što sam mislio (i još uvijek mislim) da je ton izjave bio autoritaran. On je kritizirao astrologiju jer su njeni izvori zabašureni u praznovjerju. Ali, to vrijedi i za religiju, kemiju, medicinu i astronomiju, da spomenem samo četiri. Ne radi se o tome iz kojeg je potencijalnog i rudimentarnog znanja astrologija potekla, nego kakva je njena trenutna vrijednost. Potom, tu su bile spekulacije o psihološkim motivacijama onih koji vjeruju u astrologiju. Ove motivacije - primjerice, osjećaj nemoći u kompleksnom, mukotrpnom i nepredvidivom svijetu - mogle bi objasniti zašto se astrologija općenito ne podvrgava skeptičkom ispitivanju koje zaslužuje, ali su prilično sporedne za pitanje da li ona djeluje.

Izjava je naglasila da ne možemo zamisliti niti jedan mehanizam uz čiju pomoć bi astrologija mogla djelovati. Ovo je svakako relevantna točka, ali po sebi nije uvjerljiva. Nije bio poznat niti mehanizam za klizanje kontinenata, sada uključen u tektonske poremećaje,  kada  ga je Alfred Wegener predložio u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća da bi objasnio niz zagonetnih podataka u geologiji i paleontologiji. (Žile stijena bogatih rudačom i fosilima kao da kontinuirano teku od istočne Južne Amerike do Zapadne Afrike; jesu li se dva kontinenta nekoć doticala, i je li Atlantski ocean nov na našem planetu?) Pojam su svi veliki geofizičari lako odbili, jer su bili sigurni da su kontinenti fiksni, da ne plutaju ni bilo što slično, i stoga nisu sposobni "kliziti". Umjesto toga, ispostavilo se da je ključna ideja geofizike dvadesetog stoljeća tektonika ploča. Sada shvaćamo da kontinentalne ploče uistinu plutaju i "klize" (ili, bolje, da ih nosi neka vrsta pokretne trake koju pokreće ogromi stroj za zagrijavanje u Zemljinoj unutrašnjosti, i da su svi ti veliki geofizičari naprosto bili u krivu. Prigovori pseudoznanosti, da ne postoje mehanizmi koji bi mogli objasniti njenu vrstu shvaćanja pojava, mogu biti krivi - premda, ukoliko njene teze narušavaju priznate zakone fizike, ovakvi prigovori naravno imaju veliku težinu.

Mnoge valjane kritike astrologije mogu se formulirati u nekoliko rečenica: primjerice, ona prihvaća precesiju ekvinocija u najavama "Doba vodenjaka", ali odbacuje precesiju ekvinocija pri izradi horoskopa; ona zanemaruje atmosfersku refrakciju; njena lista navodno značajnih nebeskih objekata većinom je ograničena na objekte vidljive golim okom, poznate još Ptolomeju u drugom stoljeću; ona ignorira izvanrednu raznovrsnost  astronomskih objekata otkrivenih nakon toga (gdje je astrologija asteroida iz Zemljine blizine?); nekonzistentno zahtijeva detaljne informacije o vremenu rođenja, ali ne i zemljopisnu širinu i dužinu mjesta rođenja; ona je doživjela neuspjeh polažući test s identičnim blizancima; nije u stanju objasniti velike razlike u horoskopima nastalim na temelju iste informacije o rođenju, ali koje su izradili različiti astrolozi; niti je u stanju demonstrirati korelaciju između horoskopa i takvih psiholoških testova kakav je Minnesotanski multifazni inventar ličnosti.

Ono što bih ja potpisao je izjava koja opisuje i pobija glavne točke astrološkog vjerovanja. Takva izjava bi bila daleko uverljivija nego ono što je stvarno kolalo uokolo i bilo objavljeno. Ali astrologija, koja je s nama četiri tisuće godina ili više, danas je popularnija no ikada. Najmanje četvrtina svih Amerikanaca, prema istraživanjima javnog mnijenja, "vjeruje" u astrologiju. Trećina misli da je astrologija Zodijaka  "znanstvena". Udio školske djece koja vjeruju u astrologiju porastao je s četrdeset na pedesetdevet posto između 1978. i 1984. U Sjedinjenim Državama ima možda deset puta više astrologa nego astronoma. U Francuskoj ima više astrologa nego svećenika rimo-katoličke crkve. Nikakav ukočeni napad čopora znanstvenika nije u stanju stupiti u kontakt sa socijalnim potrebama kojima se astrologija - bez obzira na to koliko nevaljana bila - obraća, a znanost ne.

Kao što sam pokušao naglasiti, u srcu znanosti vlada ključna ravnoteža između dvaju prividno kontradiktornih pristupa - otvorenosti spram novih ideja, bez obzira koliko bizarne ili protuintuitivne bile, i najbezobzirnijeg skeptičkog ispitivanja svih ideja, starih i novih. To je način na koji se duboke istine izdvajaju od dubokih besmislica. Kolektivni poduhvat kreativnog mišljenja i skeptičnog mišljenja, radeći zajedno, drži cijelo područje na pravom kolosjeku. Ova dva prividno kontradiktorna pristupa su, ipak, u izvjesnoj napetosti.

Razmotrite ovu tvrdnju: kako hodam, vrijeme - mjereno mojim ručnim satom ili mojim procesom starenja - se usporava. Također, ja se sužavam u pravcu kretanja. Također, dobivam na masi. Tko je ikada vidio tako što? To je lako odbiti u prvom naletu. Evo drugog primjera: materija i antimaterija su u cijelosti vrijeme, po cijelom svemiru, stvoreni ni iz čega. Tu je i treći primjer: jednom, ali stvarno krajnje rijetko, vaš automobil će  spontano procuriti kroz cigleni zid vaše garaže i biti pronađen sljedećeg jutra na ulici. To je sve apsurdno! Ali, prva tvrdnja potječe iz specijalne teorije relativnosti, dok su druge dvije konzekvence kvantne mehanike (vacuumskih fluktuacija i probijanja barijera•, kako ih zovu). Svidjelo se to vama ili ne, takav je svijet. Ako inzistirate na tome da je to smiješno, biti ćete zauvijek zatvoreni za neka od glavnih otkrića pravila koja upravljaju svemirom.

Ako ste samo skeptični, niti jedna ideja neće prodrijeti do vas. Nikad nećete naučiti ništa. Postat ćete gunđavi mizantrop uvjeren da svijetom upravlja glupost. (Naravno, postoji mnogo podataka koji će vas u tome podupirati). Budući da su velika otkrića na rubnim područjima znanosti rijetka, iskustvo će više podupirati vaše gunđanje. Ali, tu i tamo, ispostavlja se da je iskrsnula nova ideja, valjana i prekrasna. Ako ste pretjerano odlučno i beskomprosmisno skeptični, propustit ćete, ili ćete biti odbojni prema prekretnicama u razvoju znanosti, i na svaki način ćete spriječavati razumijevanje i napredak. Puki skepticizam nije dovoljan.

U isto vrijeme, znanost zahtijeva najoštriji i beskompromisni skepticizam, budući da je većina ideja naprosto kriva, a jedini način da odvojite žito od kukolja jesu kritički eksperiment i analiza. Ako ste pak otvoreni sve do lakovjernosti, i nemate niti mikrogram skeptičkog smisla u sebi, onda nećete moći razlikovati ideje koje obećavaju od onih bezvrijednih. Nekritički prihvaćati svaki ponuđeni pojam, ideju i hipotezu je isto što i ne znati ništa. Ideje su kontradiktorne jedna drugoj; za jednu se možemo odlučiti samo uz pomoć skeptičkog ispitivanja. Neke ideje su stvarno bolje od drugih.

Pametna mješavina ovih dvaju načina mišljenja središnja je za uspjeh znanosti. Dobri znanstvenici ih koriste oba. Sami, govoreći sebi, oni mućkaju mnoge ideje, i sustavno ih kritiziraju. Većina tih ideja nikad ni ne prodre u izvanjski svijest. Samo one koji prođu rigoroznu samo-filtraciju probiju se van da bi ih mogao kritizirati ostatak znanstvene zajednice.

Zbog ovog nepopustljivog međusobnog i samo-kritiziranja, i ispravnog pouzdanja u eksperiment kao arbitra između dviju konkurentnih ideja, mnogi znanstvenici se ustručavaju opisati svoj vlastiti osjećaj čudesnoga koji ih obuzima u trenutku svitanja neke divlje slutnje. Ovo je šteta, jer ovi rijetki trijumfalni  trenuci demistificiraju i humaniziraju znanstvenu težnju.

Nitko ne može biti potpuno otvoren ili kompletno skeptičan. Svi negdje moramo povući crtu.• Drevna kineska poslovca savjetuje: "Bolje previše vjerovati nego biti previše skeptičan", ali ovo dolazi iz krajnje konzervativnog društva u kojoj je stabilnost bila na daleko većoj cijeni od slobode, i u kome su vladari imali snažni prikriveni interes da ne budu dovedeni u pitanje. Većina znanstvenika bi rekla, čini mi se: "Bolje biti preskeptičan nego prelakovjeran". Ali, niti to nije lako. Odgovorni, temeljiti, rigorozni skepticizam iziskuje beskompromisnu naviku mišljenja, za čije je ovladavanje potrebno uvježbavanje i prakticiranje. Niti lakovjernost - mislim da bi bolje bilo upotrijebiti riječ "otvorenost" ili "čuđenje" - ne dolazi lako. Ako ćemo stvarno biti otvoreni spram protuintuitivnih ideja u fizici, ili socijalnoj organizaciji, ili drugdje, morat ćemo te ideje i shvatiti. Ne znači ništa biti otvoren spram neke ideje koju ne razumijemo.

I skepticizam i čuđenje su vještine koje zahtijevaju brušenje i praksu. Njihov harmonični brak unutar duha svakog školskog djeteta trebao bi biti glavni cilj javnog obrazovanja. Volio bih vidjeti takvu bračnu sreću portretiranu u medijima, naročito na televiziji: zajednicu ljudi koji se stvarno trude da postignu pravu mješavinu - puni čuđenja, velikodušno otvoreni svakoj ideji, ne prihvaćajući ništa ako nije dobro obrazloženo, ali u isto vrijeme (što djeluje kao njihova druga priroda) zahtijevaju stroge standarde dokazivanja. A ove standarde primijenjuju s barem onoliko strogosti na ono što im je drago, kao i na ono što su u iskušenju nekažnjeno odbaciti.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Vjetar stvara prašinu

Vjetar stvara prašinu jer želi puhati, odnijeti naše otiske
Primjeri Bušmanskog folklora, W.H.I. Bleek i L.C.Lloyd, sakupljači, L.C.Lloyd, urednik (1911)

Svaki puta kad divljak slijedi svoj plijen, on opaža krajnje precizno, i razmišlja precizno induktivno i deduktivno, kakvo bi mu, primijenjeno na druge predmete, donijelo izvjesnu reputaciju kao čovjeka znanosti…Intelektualni rad "dobrog lovca ili ratnika" značajno nadmašuje onaj običnog Engleza.
Thomas H. Huxley, Sabrani eseji, Vol II, Darwiniana: Eseji  (London: Macmillan, 1907), pp. 175-6- (iz "Kritičari gosp. Darwina (1871)")

Zašto toliki ljudi misle da je znanost teško učiti i teško podučavati? Pokušao sam naznačiti neke od razloga - njenu preciznost, njene protuintuitivne i uznemiravajuće aspekte, njene mogućnosti zlouporabe, njenu neovisnost o autoritetu, i tako dalje. Ali, ima li tu i nešto dublje? Alan Cromer je profesor fizike na Sveučilištu Northeastern u bostonu, i bio je iznenađen kada je primijetio da je toliko mnogo studenata nesposobno shvatiti najelementarnije koncepte na njegovim predavanjima iz fizike. U knjizi Nezdravi razum: Heretička narav znanosti (1993), Cromer misli da je znanost teška zato jer je nova. Mi, vrsta stara nekoliko stotina tisuća godina, smo pronašli znanstvenu metodu tek prije nekoliko stoljeća, kaže on. Kao ni na pisanje, koje je staro samo nekoliko tisućljeća, nismo se na to još navikli - ili barem ne možemo se na to naviknuti bez ozbiljnog i pažljivog učenja.
Da nije bilo malo vjerojatnog spoja povijesnih dogđaja, misli Cromer, nikada ne bismo izumili znanost:

Neprijateljstvo spram znanosti, unatoč njenim očiglednim trijumfima i dobrobitima je …. dokaz da je ona nešto izvan glavne struje ljudskog razvoja, poput dobitka na lotu.

Kineska civilizacija izumila je pokretnu tiskarsku prešu, barut, raketu, magnetski kompas, seizmograf, i sustavno promatranje i kroniku neba. Indijski matematičari izumili su ništicu, ključ aritmetike i time kvantitativne znanosti. Aztečka civilizacija je razvila daleko bolji kalendar od Europske civilizacije koja ju je preplavila i uništila; njihov kalendar je bio sposobniji, i za duže periode u budućnosti, predvidjeti gdje će se nalaziti planeti. Ali, niti jedna od tih civilizacija, tvrdi Cromer, nije razvila skeptičku, ispitivačku, eksperimentalnu metodu znanosti. Sve je to poteklo od drevnih Grka:

Razvoj objektivnog mišljenja u Grka čini se da je zahtijevao kao svoju pretpostavku niz specifičnih kulturnih faktora. Prvo je bila skupština, gdje su ljudi prvo naučili uvjeravati druge uz pomoć racionalne debate. Drugo, to je bila pomorska ekonomija koja je sprječavala izolaciju i parohijalizam. Treće je bilo postojanje široko rasprostranjenog grčki-govorećeg svijeta kojim su mogli lutati putnici i učenjaci. Četvrto je bilo postojanje neovisne trgovačke klase koja je mogla unajmiti svoje vlastite učitelje. Peto su bile Ilijada i Odiseja, literarna remek djela koja su sama po sebi epitomi liberalnog racionalnog mišljenja. Šesto je bila religija kojom nisu dominirali svećenici. A sedmo je bila trajnost ovih faktora tijekom tisuću godina.
Sasvim je sretna okolnost da su se svi ovi faktori našli na okupu u jednoj velikoj civilizaciji; to se nije ponovilo.

Sviđa mi se dio ove teze. Drevni Jonjani su bili prvi za koje znamo da su sustavno tvrdili da su zakoni i sile prirode, a ne bogovi, odgovorni za poredak pa čak i za postojanje svijeta. Kao što je Lukrecije sažeo njihove nazore: "Priroda odjednom slobodna i lišena svojih oholih vladara vidi se da čini sve stvari spontano sama od sebe, bez miješanja bogova."
Ipak, osim u prvom tjednu uvodnih filozofskih tečajeva, imena i pojmovi ranih Jonjana u našem se društvu gotovo nikad ne spominju. One koji su otpustili bogove rado se zaboravlja. Ne žudimo za time da očuvamo sjećanje na takve skeptike, a još manje na njihove ideje. Heroji koji pokušavaju objasniti svijet kroz pojmove materije i energije mogli su se pojaviti mnogo puta u mnogim kulturama, samo da bi ih zatrli svećenici i filozofi koji su u službi konvencionalne mudrosti, baš kao što je Jonski pristup bio gotovo potpuno izgubljen nakon vremena Platona i Aristotela. S mnogim kulturama i mnogim eksperimentima ove vrste, moguće je da ideja pusti korijenje tek u rijetkim prigodama.

Biljke i životinje su bile domestificirane i civilizacija je počela tek prije deset ili dvanaest tisuća godina. Jonski eksperiment je star dvije i pol tisuće godina. Bio je izbrisan gotovo u potpunosti. Možemo vidjeti korake spram znanosti u drevnoj Kini, Indiji i drugdje, premda posrćuće, nepotpune i manje plodonosne. Ali, recimo da Jonjani nisu nikad postojali i da grčka znanost i matematika nikad nisu procvale. Je li moguće da se znanost ne bi pojavila nikad ponovno u povijesti ljudske vrste? Ili, s obzirom na mnoge kulture i mnoge alternativne povijesne zaplete, nije li vjerojatno da bi se prava kombinacija faktora pojavila negdje drugdje, prije ili kasnije - recimo, na Indonezijskim otocima, ili na Karibima, na rubovima Mezoameričke civilizacije, nedotaknutim konkvistadorima, ili u Noričkim kolonijama na obalama Crnog Mora?


Zapreka znanstvenom mišljenju nije u težini njenog predmeta. Kompleksna intelektualna ostvarenja bila su glavna uporišta čak i  opresivnih kultura. Šamani, čarobnjaci i teolozi su vrlo vješti u svojim tajnovitim i zakučastim vještinama. Ne, zapreke su političke i hijerarhijske. U onim kulturama u kojima nema nepoznatih izazova, izvanjskih ili unutarnjih, gdje nema potrebe za fundamentalnim promjenama, nitko ne ohrabruje nove ideje. Uistinu, hereze se mogu proglasiti opasnima; mišljenje se ukrućuje; provode se sankcije protiv nedopustivih ideja - i to bez mnogo štete. Ali, pod nestalnim i promjenjivim environmentalnim, biološkim ili političkim okolnostima, jednostavno oponašanje starih tradicija više nije dostatno. Tada nagrada očekuje one koji su, umjesto da nezanimljivo slijede tradiciju, ili pokušavaju nametnuti vlastite sklonosti fizičkom ili socijalnom univerzumu, otvoreni spram onoga što nas univerzum uči. Svako društvo mora odlučiti gdje za njega leži sigurnost unutar kontinuuma koji se proteže od otvorenosti do krutosti.

Grčka matematika je bila briljantni korak naprijed. Grčka znanost, s druge strane - njeni prvi koraci bili su rudimentarni i često neprovjereni eksperimentom - bila je prepuna grešaka. Unatoč činjenici da ne možemo vidjeti u mraku, oni su vjerovali da vid ovisi o nekoj vrsti radara koji emanira iz oka, odbija se o ono što vidimo, i vraća se u oko. (Ipak, napravili su velik napredak u optici). Unatoč očitoj sličnosti djece i njihovih majki, vjerovali su da se nasljedne osobine prenose samo sjemenom, dok je žena njihov pasivni primatelj. Vjerovali su da horizontalno kretanje bačenog kamena nekako podiže taj kamen, tako da mu treba duže da padne na zemlju negoli što treba kamenu koji pada s iste visine u istom trenutku. Zaljubljenici jednostavne geometrije, vjerovali su da je krug "savršen"; unatoč "Čovjeku na Mjesecu" i Sunčevim pjegama (povremeno vidljivim golom oku u sutom), smatrali su da je nebo isto tako "savršeno"; stoga su planetarne putanje morale biti kružne.

Oslobođenje od praznovjerja nije dostatno da bi znanost cvjetala. Mora također postojati ideja ispitivanja prirode, eksperimentiranja. Postojali su neki sjajni primjeri - Eratostenovo mjerenje Zemljinog dijamentra, primjerice, ili Empedoklov eksperiment sa klepsidrom koji je dokazivao materijalnu prirodu zraka. Ali u društvu koje je preziralo manualni rad za koji se mislilo da dolikuje samo robovima, kao što je to bilo u klasičnom grčko-rimskom svijetu, eksperimentalna metoda ne cvjeta. Znanost zahtijeva od nas da budemo slobodni od upadljivog praznovjerja ali i od upadljive nepravde. Često, praznovjerje i nepravdu nameću iste crkvene i sekularne vlasti, radeći usklađeno. Nije iznenađujuće da političke revolucije, skepticizam glede religije i uspon znanosti mogu ići zajedno. Oslobađanje od praznovjerja je nužni ali ne i dostatni uvjet znanosti.

U isto vrijeme, neporecivo je da su središnje figure u prelasku od srednjovjekovnog praznovjerja ka modernoj znanosti bile pod dubokim utjecajem ideje o jednom vrhunaravnom Bogu koji je stvorio univerzum i uspostavio ne samo zapovijesti prema kojima ljudi moraju živjeti, nego i zakone kojima se sama priroda mora pokoravati. Njemački astronom Johannes Kepler, iz sedamnaestog stoljeća, bez kojeg možda ne bi bilo newtonovske fizike, opisao je svoje bavljenje znanošću kao želju da spozna Božji um. U naše doba vodeći znanstvenici, primjerice Albert Einstein i Stephen Hawking, opisali su svoje preokupacija na gotovo identični način. Filozof Alfred North Whitehead i povjesničar kineske tehnologije Joseph Needham također su smatrali da je ono što je nedostajalo za razvoj znanosti u ne-zapadnim kulturama bio monoteizam.

Pa opet, mislim da protiv cijele ove teze postoji snažni protuargument, koji nas doziva preko mnogih tisućljeća.

Mala skupina lovaca slijedi otiske i druge tragove. Na trenutak zastajkuju uz drveće Čuče na petama, pažljivo razgledavaju otiske. Put koji su slijedili sada se ukrstio s drugim. Brzo se slažu o kojim se životinjama radi, koliko ih ima, koje su dobi i spola, jesu li ranjene, i kako brzo putuju, kada su prošle, slijede li ih i neki drugi lovci, može li ova skupina savladati divljač, i ako može, koliko joj za to treba. Kada su donijeli odluku, lagano udaraju po tragu koji će slijediti, ispuštaju tihi zvuk kroz zube, poput vjetra, i kreću. Unatoč teretu lukova i otrovnih strelica, satima trče u tempu maratonaca. Gotovo uvijek ispravno pročitaju poruku ostavljenu na tlu. Gnuovi, antilope ili okapiji su tamo gdje su i mislili, u broju i stanju koje su procijenili. Lov je uspješan. Meso se nosi u privremeni logor. Svi se hrane.

To je više manje tipična lovačka vinjeta iz svijeta naroda !Kung San koji živi u pustinji Kalahari, u Republici Botswani i Namibiji i koji je danas, tragično, na rubu izumiranja. Ali desetljećima anatropolozi su proučavali i narod i njihov način života. !Kung Sani su možda tipični za lovačko-sakupljački način postojanja u kojemu su ljudi proveli najveći dio svojeg vremena, sve do prije deset tisuća godina kada su domestificirane biljke i životinje, a ljudski se život počeo mijenjati, možda zauvijek. Oni su slijedili tragove  s takvom legendarnom neustrašivošću da ih je regrutirala vojska južnoafričkog režima apartheida da bi slijedili ljudski plijen u ratovima protiv "država s crte bojišnice" (front-line states). Ovaj susret s bijelačkom južnoafričkom vojskom na nekoliko je različitih načina ubrzao razaranje načina života !Kung Sana. On je, u svakom slučaju, propadao malo po malo tijekom stoljeća  u svakom kontaktu s europskom civilizacijom.

Kako su to oni činili? Kako su mogli tako puno reći na temelju jednog jedinog pogleda? Reći da su bili vješti promatrači ništa ne objašnjava. Što su uistinu činili? Prema antropologu Richardu Leeju:
Oni su proučavali oblik udubina. Otisci životinje koja se brzo kreće imaju izduženiju simetriju. Lagano ranjena životinja štedi oštećenu nogu, manje ju opterećuje i ostavlja slabiji otisak. Teže životinje ostavljaju dublje i šire udubine. U glavama lovaca postoje korelacijske funkcije.

Tijekom dana, otisci erodiraju. Stranice udubljenja počinju se urušavati. Pijesak nošen vjetrom nakuplja se na dnu udubine. U nju dospijevaju i komadići lišća, graničica i trave. Što više vrijeme prolazi, erozija napreduje.

Metoda je u biti identična onoj koju planetarni astronomi koriste u analizi kratera nastalih u sudarima s meteoritima: ako je sve drugo isto, krater je plići što je stariji. Krateri s urušenim zidovima, s umjerenim omjerom dubine i dijametra, s finim česticama nakupljenim u njihovoj unutršnjosti, stariji su, jer su morali postojati dovoljno dugo da bi se ovi erozivni procesi mogli odviti.

Izvori degradacije se mogu razlikovati od svijeta do svijeta, ili od pustinje do pustinje, od epohe do epohe. Ali, ako znate kakvi su, mnogo toga možete odrediti iz činjenice koliko su krateri jasno ili nejasno ocrtani. Ako su tragovi kukaca ili drugih životinja prešli preko otisaka, to također govori protiv njihove svježine. Vlaga koju sadrži sloj zemlje neposredno pod površinom i brzina kojom se on isušuje nakon što ga je pregazila neka životinja određuje kako će se urušavati zidovi kratera. Sve to su pripadnici naroda !Kung pažljivo proučavali.

Krdo u galopu mrzi vruće sunce. Životinje će ući u bilo kakvu hladovinu koju mogu naći. Izmijenit će pravac da bi se nakratko odmorile u hladu šumarka. Ali mjesto gdje je sjena ovisi o tome koje je doba dana, budući da se Sunce kreće preko neba. Ujutro, kada sunce izlazi na istoku, drveće baca sjenu na zapad. Kasnije poslije podne, kada Sunce silazi prema zapadu, sjenke padaju na istok. Na temelju izrazitosti tragova moguće je reći koliko je vremena prošlo od prolaska životinja. Ovaj proračun će se razlikovati u različitim godišnjim dobima. Stoga lovci moraju nositi u svojoj glavi neku vrstu astronomskog kalendara koji predviđa prividno kretanje sunca.

Za mene, sve ove nevjerojatne tehnike određivanja tragova jesu upravo znanost na djelu.
Lovci sakupljači nisu samo stručnjaci za tragove drugih životinja; oni također poznaju vrlo dobro i ljudske tragove. Svakog člana skupine moguće je prepoznati prema njegovim ili njezinim otiscima; otisci su isto tako poznati kao i lica. Laurens van der Post prepričava:

Mnogo milja daleko od doma i razdvojeni od ostalih, Nxou i ja, na tragu ranjenom srndaću, iznenada smo našli na još jedan niz otisaka i tragova kako se isprepliće s našima. On je zadovoljno zagunđao i rekao da su to Bauxhauovi otisci ostavljeni prije vrlo kratkog vremena. Objavio je da je Bauxhau brzo trčao i da ćemo ubrzo vidjeti i njega i životinju. Prešli smo preko dine koja se našla pred nama: tamo je bio Bauxhau, i gulio kožu životinji.

Ili Richard Lee, također među narodom !Kung San, priopćava kako je nakon kratkog ispitivanja tragova jedan lovac primijetio: "Pogledaj, tu je i Tunu sa svojim šurjakom. Ali, gdje mu je sin?"

Je li to stvarno znanost? Da li svaki tragač tijekom svog učenja čuči satima, promatrajući polako propadanje antilopinih otisaka? Kada antropolog pita tako što, odgovor glasi da su lovci oduvijek koristili takved metode. Za vrijeme svog učenja, promatrali su svoje očeve i druge sposobne lovce. Učili su oponašanjem. Opća načela prenosila su se od naraštaja do naraštaja. Lokalne varijacije - brzina vjetra, vlažnost tla - dopunjavale su znanje prema potrebi, u svakom naraštaju, ili prema godišnjim dobima, ili iz dana u dan.

Ali moderni znanstvenici rade to isto. Svaki put kada pokušavamo procijeniti starost kratera na Mjesecu, ili Merkuru ili Tritonu, prema njegovom stupnju erozije, mi ne proračunavamo uvijek ispočetka. Skinemo prašinu s nekog znanstvenog članka i pročitamo provjerene i ispitane brojke koje su bile utvrđene možda i jednu generaciju prije nas. Fizičari ne deriviraju Maxwellove ili kvantnomehaničke jednadžbe od početka. Pokušavaju razumjeti načela i matematiku koja iza toga leži, promatraju njihovu korisnost, zamjećuju kako priroda slijedi ta pravila, i postaju privrženici znanosti, usvajajući je.

Pa opet netk je morao po prvi puta smisliti sve te postupke iščitavanja tragova, možda neki paleolitski genij, ili - još vjerojatnije - niz genija razdvojenih međusobno velikim vremenskim i prostornim razmacima. U postupcima iščitavanja tragova naroda !Kung nema nikakve naznake o magijskim metodama - recimo, ispitivanja zvijezda noć prije lova, ili  životinjskih iznutrica, ili bacanja kocke, tumačenja snova, zazivanja demona, ili bilo čega drugog od mirijade drugih sumnjivih postupaka koje su ljudi u međuvremenu smislili. Ovdje se radi o specifičnom, dobro definiranom pitanju: kojim putem je plijen otišao i koje su njegove karakteristike? Na to se traži precizan odgovor koji magija i prorokovanje jednostavno ne mogu dati, ili barem ne dovoljno često da bi spriječili smrt od gladi. Umjesto toga, lovci sakupljači - koji u svom svakodnevnom životu nisu jako praznovjerni, osim za vrijeme plesova oko vatre kada pod utjecajem blagih euforijanata padaju u trans - jesu praktični, radišni, motivirani, društveni, i često puta vrlo veseli ljudi. Oni se koriste vještinama izlučenima iz prošlih uspjeha i promašaja.

Znanstveno mišljenje je gotovo sigurno bilo s nama od samog početka. Možete ga vidjeti čak i u čimpanza kada patroliraju na granicama svog teritorija, ili kad pripremaju trstiku da bi je umetnuli u termitnjak kako bi za sebe izlučili umjereni, ali vrlo potrebni izvor proteina. Razvoj vještine slijeđenja tragova dao je ljudima mogućnu evolucionu selektivnu prednost. One skupine koje nisu bile u stanju usvojiti je, dobivale su manje proteina i ostavljale su za sobom manje potomstva. Oni sa znanstvenim sklonostima, oni koji su bili u stanju strpljivo promatratim, oni dovitljivi, mogli su doći do više hrane, naročito više proteina, i živjeti u raznovrsnijem habitatu. Oni i njihove naslijedne linije su prosperirale. Isto vrijedi, primjerice, i za polinezijsku vještinu plovidbe. Znanstvena sklonost donosi opipljive nagrade.

Druga glavna djelatnost sakupljačkih predagrarnih društava je spremanje zaliha. Za spremanje zaliha potrebno je znati osobine mnogih biljaka, i svakako je potrebno međusobno razlikovati biljke. Botaničari i antropolozi su uvijek iznova nalazili da diljem svijeta lovačko sakupljački narodi razlikuju različite vrste biljaka  s preciznošću zapadnjačkih taksonoma. Oni su mentalno stvorili kartu svog teritorija profinjenošću kartografa. Ponovno, sve je to bio preduvjet preživljavanja.

Stoga mislim da je besmisleno tvrditi da "primitivni" narodi, poput djece koja nisu razvojno spremna za usvajanje određenih koncepata matematike ili logike,  nisu intelektualno sposobni shvatiti znanost i tehnologiju. Ovaj preostatak kolonijalizma i rasizma negiraju svakodnevne djelatnosti ljudi koji žive bez stalnog staništa, i ne posjeduju gotovo ništa, mali broj preostalih lovaca-sakupljača - čuvara naše duboke prošlosti.

Od Cromerovih kriterija za "objektivno mišljenje", u lovačko-sakupljačkim narodima svakako možemo pronaći živahne i važne debate, izravnu participacijsku demokraciju, daleka putovanja, nepostojanje svećenika, i trajnost ovih faktora ne samo tijekom tisuću nego tijekom tri stotine tisuća godina ili više. Prema ovim kriterijima lovci-sakupljači moraju imati znanosti. Mislim da je imaju. Ili da su je imali.

Ono što su Jonija i drevna Grčka omogućavale nisu toliko bili izumi tehnologije i inženjerstva, nego ideja sustavnog ispitivanja, pojam da zakoni prirode, a ne ćudljivi bogovi, vladaju svijetom. Voda, zrak, zemlja i vatra su se izredali kao kandidati za objašnjenje prirode i podrijetla svijeta. Svako od tih objašnjenja - koje su identificirali razni predsokratski filozofi - bilo je vrlo manjkavo u detaljima. Ali, način objašnjenja, alternativa božanskoj intervenciji, bio je produktivan i nov. Slično, u povijesnoj znanosti drevne Grčke, možemo vidjeti da su kod Homera gotovo svi značajni događaji pokrenuti božjom proizvoljnošću, samo nekoliko njih u Herodota, a niti jedan u Tukidida. U nekoliko stotina godina, povijest je prešla iz zbivanja koja pokreću bogovi do događaja koje pokreću ljudi.

Nešto blisko zakonima prirode nekoć je bilo zamijećeno u bitno politeističkom društvu, u kome su se neki učenjaci poigravali s nekom vrstom ateizma. Ovaj pristup predsokratika ugasili su, od početka četvrtog stoljeća prije Krista, Platon, Aristotel i kasnije kršćanski teolozi. Da je klupko povijesnih uzročnosti bilo drugačije - da su sjajna nagađanja atomista o materiji, pluralnosti svjetova, golemosti prostora i vremena, bila sačuvana i nadograđena, da se podučavala i oponašala inovativna Arhimedova tehnologija, da je široko bio propagiran pojam o nepromjenjivim prirodnim zakonima koje ljudi moraju pronaći i shvatiti - pitam se u kakvom bismo svijetu danas živjeli.

Ne mislim da je znanost teško podučavati zato što za nju ljudi nisu spremni, ili zato što ona nastaje samo slučajno, ili zato što nemamo dovoljno misaone snage da se snjom nosimo. Upravo suprotno, izvanredna glad za znanošću koju sam vidio u prvoškolaca i lekcija od preostalih lovaca-sakupljača obje rječito govore: sklonost za znanost je usađena duboko u nama, u svim vremenima, na svim mjestima i u svim kulturama. Ona je bila sredstvo našeg preživljavanja. Ona je naše pravo koje stječemo rođenjem. Kada zbog nemarnosti, nepažnje, nesposobnosti, ili zbog straha od skepticizma, odvlačimo djecu od znanosti, tada ih potkradamo, uzimajući od njih oruđa koja će im biti potrebna da upravljaju vlastitom budućnošću.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Glupa pitanja ne postoje

Mi uvijek pitamo, iznova i iznova,
sve dok nam šaka zemlje
ne začepi usta -
no, je li to odgovor?

Heinrich Heine, "Lazarus" (1854)

U Istočnoj  Africi, zapisano u stijenama koje su stare do dva milijuna godina, pronađen je niz oruđa koje su smislili i izradili naši preci. Njihovi životi su ovisili o stvaranju i korištenju ovih oruđa. To je bila, naravno, tehnologija starijeg kamenog doba. Dugo vremena se koristilo naročito obrađeno kamenje za ubadanje, sjeckanje, ljuštenje, rezanje, urezivanje. Premda postoje mnogi načini izrade kamenog oruđa, ono što je uočljivo je da se na spomenutom nalazištu oruđe izrađivalo na isti način tijekom izvanredno dugog vremenskog razdoblja - što znači da su već prije stotina tisuća godina morale postojati obrazovne institucije, čak i ako se radilo uglavnom o sustavu naukovanja. I premda je lako preuveličati sličnosti, isto je tako lako zamisliti ekvivalent profesora i studenata u predpovijesnoj odjeći, njihove laboratorijske tečajeve, ispite, propadanje razreda, maturalne ceremonije i postdiplomsko obrazovanje.

Kada se poduka ne mijenja tijekom velikih vremenskih radzoblja, tradicije se prenose netaknute s naraštaja na naraštaj. Ali kada se ono što je potrebno naučiti brzo mijenja, a posebice tijekom jedne generacije, puno je teže znati što treba podučavati i kako. Tada se studenti žale zbog relevantnosti onoga što uče, a njihovo poštivanje starijih blijedi. Učitelji očajavaju nad time kako se urušavaju obrazovni standardi, i kako su studenti postali apatični. U svijetu koji se brzo mijenja, i učenici i učitelji moraju sami sebe naučiti jednu bitnu vještinu - naučiti kako učiti.

Osim djece (koja još ne znaju dovoljno a da ne bi pitala važna pitanja) malo nas provede mnogo vremena pitajući se  zašto je Priroda takva kakva je. Kako je nastao kozmos, i je li oduvijek postojao; hoće li vrijeme jednog dana početi teći unatraške, a hoće li tada posljedice prethoditi uzrocima; i postoje li krajnje granice toga što ljudi mogu znati. Postoje čak i djeca, a sam sam ih upoznao, koja žele znati kako izgledaju crne rupe; kakav je najmanji komadić materije; zašto se sjećamo prošlosti ali ne i budućnosti. Čak i to zašto postoji Svemir.

Svako malo, imam sreću da mogu podučavati predškolsku djecu ili djecu u prvom razredu. Mnoga od te djece su rođeni znanstvenici - premda pretežu na stranu čuđenja, a slabi su u skepticizmu. Ona su radoznala, intelektualno živahna. Iz njih izviru provokativna i pametna pitanja. Ona iskazuju nevjerojatni entuzijazam. Pitaju me pitanja koja slijede jedna iz drugih. Nikada nisu čuli za "glupa pitanja".

Ali, kada razgovaram s učenicima viših razreda srednje škole, nalazim nešto drugo. Oni pamte "činjenice". No, radost otkrića, život iza tih činjenica, uvelike su iščezli iz njih. Izgubili su mnogo od čuđenja, a stekli vrlo malo skepticizma. Oni brinu oko toga da ne postave "glupo pitanje". Spremni su prihvatiti nedostatne odgovore. Ne postavljaju pitanja koja slijede jedna iz drugih. Soba je ispunjena uzgrednim pogledima kojima ispituju, svakoga časa, reakcije svojih suučenika. Dolaze na sat s pitanjima zapisanim na komadiću papira, ponavljaju ih u sebi, čekaju na svoj trenutak da ih postave, i kao da ne primjećuju ništa od diskusije kojom su njihovi suučenici u tom trenutku zaokupljeni.

Nešto se dogodilo između prvog razreda osnovne i četvrtog srednje škole, a to nije samo pubertet. Čini mi se da je za to djelomice odgovoran pritisak socijalne grupe, koji zahtijeva da se nitko posebno ne izdvaja (osim u sportu); djelomice to što ih društvo uči da cijene samo ono što se kratkoročno isplati; djelomice dojam da se uz pomoć znanosti ili matematike ne može kupiti sportski auto; djelomice to što se tako malo očekuje od učenika; a djelomice to što postoji tako malo nagrada ili modela u koje se mogu ugledati  žele li voditi inteligentnu raspravu o znanosti i tehnologiji - ili čak, žele li učiti zbog učenja samog. Ona nekolicina koji ostanu zainteresirani pogrdno se nazivaju "štreberima", "čudacima" ili "dosadnjakovićima".

Ali, postoji i nešto drugo: vidim da ima puno odraslih koji se ponašaju odbojno kada mala djeca postavljaju znanstvena pitanja. Zašto je Mjesec okrugao? pitaju djeca. Zašto je trava zelena? Što je san? Kako duboko možeš iskopati rupu? Kada svijet ima rođendan? Zašto imamo nožne prste? Previše učitelja i roditelja nerado odgovara na takva pitanja ili ih ismijavaju, ili brzo prelaze na nešto drugo. "A što si ti mislio, kakav će Mjesec biti, četvrtast?" Djeca ubrzo prepoznaju da ovakva vrsta pitanja na neki način dosađuje odraslima. Nekoliko takvih iskustava, i još će jedno dijete biti izgubljeno za znanost. Do dana današnjeg nisam uspio shvatiti zašto se odrasli pred šestogodišnjacima žele pretvarati da su sveznajući? Što ima lošeg u tome ako priznamo da nešto ne znamo? Zar je naše samopouzdanje tako krhko?

Štoviše, mnoga od ovih pitanja zalaze u duboka područja znanosti, od kojih neka još nisu u potpunosti razjašnjena. Činjenica da je Mjesec okrugao ima veze s činjenicom da je gravitacija središnja sila koja privlači u sredinu svakog nebeskog tijela, a i s time koliko su jake stijene. Trava je zelena zbog pigmenta klorofila, naravno - to je bilo mnogo puta oglašavano u srednjoj školi - ali, zašto biljke sadrže klorofil? Čini se čudno, budući da Sunce najviše energije sadrži u žutom i zelenom dijelu spektra. Zašto biljke na cijelom svijetu odbacuju sunčevu svjetlost u njenim najobilnijim valnim dužinama? Možda je to zamrznuta slučajnost iz drevne povijesti života na Zemlji. Ali, zapravo još uvijek ne razumijemo zašto je trava zelena.

Postoje mnogi bolji odgovori negoli navesti dijete da misli da je pitati duboka pitanja društveno nepoželjno.  Imamo li neku ideju o odgovoru, možemo pokušati objasniti. Čak i nepotpuni pokušaj značiti će ohrabrenje i podršku. Ako nemamo pojma o odgovoru, možemo pogledati u enciklopediji. Ako nemamo enciklopediju možemo povesti dijete u knjižnicu. Ili, možemo reći: "Ne znam odgovor na to pitanje. Možda nitko ne zna. Možda ćeš baš ti, kad odrasteš, biti prvi koji će pronaći odgovor na njega."

Postoje naivna pitanja, zamorna pitanja, loše sročena pitanja, pitanja koja proizlaze iz neodgovarajuće samokritičnosti. Ali, svako pitanje je krik za razumijevanjem života. Ne postoje glupa pitanja.

Pametna, radoznala djeca su nacionalni i svjetsku resurs. O njima treba brinuti, uzgajati ih i ohrabrivati. Ali, samo ohrabrivanje nije dovoljno. Moramo im dati i osnovna oruđa uz čiju pomoć će misliti.

"Potvrđeno je!" glasio je jedan novinski naslov: "Loši smo u znanosti." U testiranju prosječnih sedamnaestogodišnjaka u mnogim dijelovima svijeta, Amerikanci su se našli na zadnjem mjestu u algebri. U identičnim testovima djeca iz SAD-a odgovorila su prosječno na 43% pitanja, a japanska djeca na 78%. Kad ja ispitujem 78% je prilično dobar rezultat - za njega se dobiva 3+, ili možda čak 4-; 43% je jedinica. U testu kemije, učenici samo dvije od trinaest nacija rješili su ga gore od Amerikanaca. Britanija, Singapur i Hong Kong postigli su tako visoke rezultate da su bili gotovo izvan kategorije, dok je 25% kanadskih osamnaestogodišnjaka znalo onoliko kemije koliko odabranih 1% američkih maturanata (u svojoj drugoj godini učenja kemije, a mnogi od njih i nakon što su prošli posebne "napredne" tečajeve). Dvadeset petih razreda iz Sendaia u Japanu u svemu je nadmašilo najboljih dvadeset petih razreda iz Minneapolisa, dok je od dvadeset razreda iz Taipeia, u Taiwanu, boljih od Amerikanaca bilo devetnaest.  Južnokorejski učenici su daleko bolji od američkih u svim aspektima matematike i znanosti, dok su trinaestogodišnjaci iz Britanske Columbije (u zapadnoj Kanadi) u svim predmetima bili bolji od svojih američkih drugova (u nekim su područjima bili bolji i od Koreanaca). 22% američkih učenika kaže da ne voli školu; a to isto kaže samo 8% Koreanaca. Pa opet dvije trećine američkih učenika, a samo četvrtina korejskih, kaže da su "dobri u matematici."

Takvi obeshrabrujući trendovi za prosječne učenike u Sjedinjenim Državama povremeno su zasjenjeni dostignućima izuzetnim učenika. 1994, američki učenici na Međunarodnoj matematičkoj Olimpijadi u Hong Kongu postigli su dotad neviđeni savršeni rezultat, pobijedivši 360 drugih učenika iz 68 zemalja u algebri, geometriji i teoriji brojeva. Jedan od njih, sedamnaestogodišnji Jeremy Bem, izjavio je: "Matematički problemi su logičke zagonetke. Tu nema rutine, sve je vrlo kreativno i umjetnički". Ali, mene ovdje ne zanima proizvodnja nove generacije prvorazrednih znanstvenika i matematičara, nego stvaranje znanstveno pismene javnosti.

Šezdeset tri posto američkih odraslih ispitanika ne znaju da je posljednji dinosaur izumro prije no što su nastali prvi ljudi; sedamdeset pet posto ne znaju da antibiotici ubijaju bakterije ali ne i viruse; pedeset sedam posto ne znaju da su elektroni manji od atoma. Ankete pokazuju da oko polovica odraslih Amerikanaca ne znaju da se Zemlja kreće oko Sunca i da joj za to treba godina dana. U svojim seminarima na Sveučilištu Cornell nalazim pametne studente koji ne znaju da noću zvijezde izlaze i zalaze na nebu, pa čak niti to da je Sunce zvijezda.

Zbog science fictiona, obrazovnog sustava, NASE i uloge koju znanost igra u društvu, Amerikanci su daleko više izloženi kopernikanskim uvidima od prosječnog ostatka čovječanstva. Ipak, istraživanje javnog mnijenja koje je 1993. provela Kineska udruga za znanost i tehnologiju, pokazalo je da baš kao i u Americi više od polovine stanovnika ne zna da Zemlja obiđe Sunce jednom u godinu dana. Moglo bi biti, da više od četiri i pol stoljeća nakon Kopernika, većina ljudi na Zemlji još uvijek misli, duboko u sebi, da je naš planet nepomičan u središtu Svemira, i da smo mi nešto "posebno".

Ovo su tipična pitanja "znanstvene pismenosti". Rezultati su nevjerojatni. Ali, što oni mjere? Memorizaciju autoritativnih objava. Ono što bi ta pitanja trebala pitati je kako mi znamo - da antibiotici razlikuju mikrobe, da su elektroni "manji" od atoma, da je Sunce zvijezda koju Zemlja obiđe za godinu dana. Takva pitanja su mnogo bolja mjera javnog shvaćanja znanosti, a rezultati takvih testova bi bez sumnje bili još više obeshrabrujući.

Ako prihvaćate doslovno svaku riječ Biblije, onda Zemlja mora biti ravna. Isto vrijedi za Kuran. Reći da je Zemlja okrugla tada znači da ste ateist. 1993. vrhunski religijski vođa Saudijske Arabije, šeik Abdel-Aziz

Ibn Baaz, izdao je uredbu, ili fatwu, prema kojoj je Zemlja ravna. Svatko tko je uvjeren da je okrugla, ne vjeruje u Boga i treba biti kažnjen. Među mnogim ironijama, lucidne dokaze o tome da je Zemlja okrugla, koje je sakupio grčko-egipatski astronom iz drugog stoljeća Claudius Ptoleamaeus, prenijeli su na zapad muslimanski i arapski astronomi. U devetom stoljeću oni su nazvali Ptolemajevu knjigu u kojoj se dokazivala sferičnost Zemlje, Almagest - ili "Najveličanstvenija".

Srećem mnoge ljude koje ideja evolucije vrijeđa, kojima je puno draže  vjerovati da su osobna tvorevina samog Boga negoli da su nastali tijekom eona, iz sluzi, djelovanjem slijepih fizikalnih i kemijskih sila. Oni nisu gorljivo zainteresirani da budu upoznati s činjenicama. Činjenice imaju malo veze s njihovim uvjerenjima: ono što oni žele da bude istinito, oni vjeruju da jest istinito. Samo devet posto Amerikanaca prihvaća središnji nalaz moderne biologije da su ljudi (kao i sve druge vrste) polako evoluirali prirodnim procesom iz niza drevnijih bića, bez potrebe za božanskom intervencijom ngdje tijekom tog puta.  (Kada ih se pita prihvaćaju li evoluciju, četrdeset pet posto Amerikanaca odgovara s da. Taj broj u Kini iznosi sedamdeset posto). Kada je film Jurski park prikazivan u Izraelu, neki su ga ortodoksni rabini osudili jer se u njemu prihvaća evolucija i jer prikazuje da su dinosaurusi živjeli prije mnogo stotina milijuna godina - unatoč tome što svaka Rosh Hashanah i svaka židovska ceremonija vjenčanja tvrde da je svemir star manje od šest tisuća godina. Najjasniji dokazi naše evolucije mogu se naći u našim genima. Ali evoluciju se još uvijek pobija u školama, na sudovima, u izdavačkim kućama koje izdaju udžbenike, i u pitanju koliko boli smijemo nanijeti drugim životinjama a da ne prekoračimo neku etičku granicu. Ironično, to čine upravo oni čija DNK dokazuje postojanje evolucije.

Za vrijeme Velike depresije u Americi, učitelji su imali siguran posao, dobre plaće, bili su poštovani. Podučavanje je bila profesija kojoj su se ljudi divili, djelomice stoga što se široko prihvaćalo da je učenje put koji vodi iz siromaštva. Malo toga vrijedi danas. Tako se podučavanje znanosti (a i drugog) odvija često na nekompetentan i nenadahnut način; učitelji, iznenađujuće, imaju malo ili ništa prakse u predmetima koje podučavaju, nestrpljivi su s metodama i žure da bi što prije stigli do znanstvenih otkrića - a ponekad su i sami nesposobni razlikovati znanost od pseudoznanosti. Oni koji imaju bolje obrazovanje obično negdje drugdje dobiju bolje plaćen posao.

Djeci trebaju zorna iskustva s eksperimentalnom metodom, a ne čitanje o znanosti iz knjiga. Nama se može govoriti o oksidaciji voska kao objašnjenju plamena svijeće. Ali, imat ćemo daleko življi osjećaj o tome što se zbiva vidimo li stvarno svijeću kako kratko gori pod staklenim zvonom, prije no što ugljični dioksid proizveden sagorijevanjem okruži stijenj, blokira pristup kisiku, a plamen zatreperi i ugasi se. Može nam se govoriti o mitohondrijima u stanicama, i kako one posreduju u oksidaciji hrane poput plamena koji spaljuje vosak, ali potpuno je druga stvar vidjeti mitohondrije pod mikroskopom. Može nam se reći da je kisik nužan preduvjet života u nekim, ali ne svim, organizmima. Ali, to ćemo stvarno početi shvaćati kada testiramo tu tvrdnju pod staklenim zvonom pod kojim nema kisika. Što kisik čini za nas? Zašto bez njega umiremo? Otkuda potječe kisik u zraku? Koliko je siguran njegov dotok?

O eksperimentu i znanstvenoj metodi može se podučavati i u mnogim drugim predmetima koji nisu prirodoznanstveni. Daniel Kunitz je moj prijatelj s fakulteta. Cijeli je svoj život bio inovativni nastavnik društvenih predmeta u srednjim školama i u višim razredima osnovnih škola. Žele li učenici razumjeti Ustav Sjedinjenih Država? Možete ih natjerati da ga čitaju, paragraf za paragrafom, i onda o tome raspravljati. Ali, nažalost, ovo će većinu samo uspavati. Ili, možete pokušati s Kunitzovom metodom: zabranit ćete učenicima da čitaju Ustav. Umjesto toga, podijelit ćete ih da - po dvoje za svaku državu - prisustvuju imaginarnoj rekonstrukciji izvorne Ustavne Konvencije SADa. Svaki od trinaest timova dobiti će detaljne upute o posebnim interesima države ili regije koju će predstavljati. Delegacija Južne Caroline, recimo, saznati će o važnosti pamuka, nužnosti i moralnosti trgovine robovima, opasnostima koje za njih predstavlja industrijski Sjever, i tako dalje. Trinaest delegacija će se skupiti, i bez puno učiteljeva uplitanja, a većinom samostalno, tijekom nekoliko tjedana će sami pisati Ustav. Tada će tek pročitati stvarni Ustav. Učenici su zadržali odluku o ratu i miru u rukama Predsjednika. Delegati iz 1787. dodijelili su je Kongresu. Zašto? Učenici su oslobodili robove. Izvorna Ustavna konvencija nije. Zašto? Ovo zahtijeva više priprema od učitelja i više rada od učenika, ali iskustvo je nezaboravno. Teško je ne pomisliti da bi narodi svijeta bili u boljem stanju kada bi svaki građanin prolazio kroz neko slično iskustvo.


Treba nam više novca za doškolovanje učitelja i njihove plaće, i za laboratorije. Ali u cijeloj Americi, pitanja veza uz školstvo se redovito odbacuju i nadglasavaju. Nitko ne predlaže da se porez od imovine koristi za vojni proračun, za subvencije poljoprivrede ili za čišćenje otrovnog otpada. Zašto samo obrazovanje? Zašto ga ne podržavati uz pomoć općeg poreza na lokalnim i saveznim razinama? Zašto ne uvesti posebni porez za obrazovanje koji bi plaćale one industrije koje imaju posebnu potrebu za tehnički školovanim radnicima?

Američka školska djeca ne rade dovoljno u školi. U standardnoj školskoj godini u Sjedinjenim Državama ima stotinu osamdeset dana. U Južnoj Koreji ima dvjesto dvadeset, u Njemačkoj dvjesto trideset, dok u Japanu ima dvjesto četrdeset tri radna dana. Djeca u nekim od ovih zemalja idu u školu i subotom. Prosječni američki srednjoškolac provede tri i pol sata tjedno na domaće zadaće. Ukupno vrijeme posvećeno učenju, u  i izvan učionica, je oko dvadeset sati tjedno. Japanski učenici petog razreda posvećuju učenju prosječno trideset tri sata tjedno. Japan, s polovicom stanovnika Sjedinjenim Država, proizvodi svake godine dvostruko više znanstvenika i inženjera.

Tijekom četiri godine srednjeg školovanja, američki učenici potroše manje od tisuću petsto sati na predmete poput matematike, prirodnih znanosti i povijesti. Japanski, Francuski i Njemački učenici provedu više o dvostruke količine tog vremena na ove predmete. Izvještaj iz 1994. koji je naručilo Ministarstvo obrazovanja SADa bilježi:

U tradicionalni školski dan mora se danas uklopiti cijeli niz zahtijeva koji se zajednički nazivaju "novi rad u školama" - a to su obrazovanje o osobnoj sigurnosti, potrošačkim pitanjima, AIDSu, ekologiji i energiji, obiteljskom životu i vožnji automobila.

Tako se, zbog manjkavosti u društvu i nedostatnom podučavanju kod kuće, samo oko tri sata dnevno u srednjoj školi provede u učenju osnovnih akademskih predmeta.

Postoji široko rasprostranjena predodžba da je znanost "preteška" za obične ljude. Možemo vidjeti kako se ovo reflektira u statistici da samo oko deset posto američkih učenika srednjih škola ikada izabere fiziku kao predmet. Što je to iznenada učinilo znanost "preteškom"? Zašto ona nije preteška za građane svih onih drugih zemalja koje su bolje od Sjedinjenih Država? Što se dogodilo s američkim genijem za znanost, tehničke inovacije i naporni rad? Amerikanci su se nekoć iznimno ponosili svojim izumiteljima koji su stvorili telegraf, telefon, električno svjetlo, fonograf, automobil i avion. Osim kompjutora, sve to danas izgleda kao stvar prošlosti. Kamo je nestala "Jenkijevska" genijalnost?

Većina američke djece nije glupa. Djelomice je razlog zbog kojeg nisu zainteresirana za učenje je da dobivaju malo opipljivih nagrada kada to čine. Kompetencija (to jest, stvarno poznavanje predmeta) u verbalnom izražavanju, matematici, znanosti i povijesti u današnje doba ne pridonosi većoj plaći za prosječnog mladog čovjeka u njegovih prvih osam godina nakon srednje škole, od kojih većina radije radi u uslužnim djelatnostima nego u industriji.

U proizvodnim sektorima ekonomije, ipak, priča je često drugačija. Postoje tvornice namještaja, primjerice, koje su u opasnosti od propadanja - ne zato što nemaju kupaca, nego zato što tako malo radnika koji se zapošljavaju poznaje jednostavnu aritmetiku. Velika elektronička tvrtka objavila je da osamdeset posto onih koji su se kod nje natjecali za radno mjesto nije u stanju proći matematički test za peti razred osnovne škole. Sjedinjene Države već gube oko četrdeset milijardi godišnje (većinom zbog manje produktivnosti i troškova dodatnog školovanja) jer radnici, u prevelikom broju, ne znaju čitati, pisati, brojati niti misliti.

U istraživanju američkog Nacionalnog komiteta za znanost koje je obuhvatilo 139 visoko-tehnoloških kompanija u Sjedinjenim Državama, glavni razlozi za opadanje sektora istraživanja i razvoja koji se mogu pripisati nacionalnoj politici bili su: (1) nepostojanje dugoročne strategije odnošenja spram problema; (2) premalo pažnje koja se pridaje školovanju budućih znanstvenika i inženjera; (3) previše investiranja u "obranu" a nedovoljno u civilna istraživanja i razvoj; i (4) premalo pažnje koja se pridaje predfakultetskim razinama obrazovanja. Neznanje se hrani neznanjem. Fobija od znanosti je zarazna.

Oni u Americi koji imaju najpovoljnije mišljenje o znanosti jesu mladi, dobrostojeći, fakultetski obrazovani bijeli muškarci. Ali tri četvrtine novih američkih radnika u sljedećem desetljeću biti će žene, pripadnici neke nebjelačke rase, i useljenici. Propustiti pobuditi njihov entuzijazam, a da uopće ne spominjemo diskriminaciju, nije samo nepravedno nego je i glupo i znači raditi na vlastitoj propasti. To istovremeno lišava ekonomiju kvalificiranih radnika koji su joj nužno potrebni.

Afro-američki i hispanički učenici danas značajno bolje rješavaju standardizirane znanstvene testove negoli su to činili krajem šezdesetih godina, ali oni su jedini koji to čine. Prosječni jaz u matematici između bijelih i crnih američkih maturanata je još uvijek velik - iznosi dvije do tri ocjene; ali jaz između američkih maturanata i onih u, recimo, Japanu, Kanadi, Velikoj Britaniji ili Finskoj je još dvostruko veći (pri čemu američki učenici zaostaju). Ako se loše motivirani i loše obrazovani, nećete znati mnogo - tu nema nikakve misterije. Afrički Amerikanci iz boljih četvrti, koji imaju fakultetski obrazovane roditelje isto tako dobro uče u srednjoj školi kao i bijelci iz boljih četvrti, koji potječu iz obitelji s fakultetski obrazovanim roditeljima. Prema nekim statistikama, upisati siromašno dijete u školu s dobrim osnovnim programom udvostručava njegove ili njezine šanse da će kasnije u životu biti zaposleno. Šanse onog djeteta koje završi napredni školski program jesu četiri puta veće da će steći fakultetsko obrazovanje. Ako smo ozbiljni, znat ćemo što treba činiti.

A što je s visokoškolskim ustanovama i Sveučilištima? Postoje očiti koraci koje treba poduzeti: poboljšani status koji se temelji na uspjehu u podučavanju, i promoviranje nastavnika koje se temelji na učinku njihovih studenata provjerenom standardiziranim, dvostruko-slijepim testovima; plaće za nastavnike koje će se približiti onome što bi mogli zaraditi u industriji; više stipendija, financiranja i laboratorijske opreme; maštoviti, inspirativni programi i udžbenici u kojima će vodeći članovi fakulteta igrati glavnu ulogu; laboratorijski praktikumi koje mora proći svatko tko želi diplomirati; i posebna pažnja posvećena onima koji su tradicionalno odvraćeni od znanosti. Trebali bismo također ohrabrivati najbolje akademske znanstvenike da troše više vremena na javno obrazovanje - pišući udžbenike, držeći predavanja, pišući članke za novine i popularne časopise, pojavljujući se na televiziji. A moglo bi biti vrijedno i pokušati uvesti obavezni predmet skeptičkog mišljenja i metoda u znanosti, na prvoj ili drugoj godini studija.

Mistik William Blake gledao je u Sunce i tamo vidio anđele, dok su drugi, svjetovniji ljudi "zapažali samo objekt otprilike veličine i boje zlatnog novčića". Je li Blake stvarno vidio anđele na Suncu ili je to bila neka perceptivna ili kognitivna pogreška? Ja ne znam ni za jednu fotografiju Sunca koja bi dopuštala postojanje bilo čega tome nalik. Je li Blake vidio nešto što kamera i teleskop ne mogu? Ili objašnjenje leži unutar a ne izvan Blakeove glave? Zar nije istina da je moderna znanost daleko ljepše otkrila istinu o naravi Sunca: ono nije niti ispunjeno anđelima niti je zlatni novčić, nego golema kugla u koju bi stalo milijun Zemlji, i u čijoj se jezgri skrivene jezgre atoma spajaju, vodik se pretvara u helij, i oslobađa energija latentno skrivena u vodiku milijardama godina, čime se zagrijavaju i osvjetljavaju zemlja i drugi planeti, a isti se proces ponavlja stotine milijardi puta i drugdje u Mliječnoj stazi.

Nacrti, detaljne instrukcije i radni nalozi za izgradnju vas samih od samog početka ispunili bi oko tisuću enciklopedijskih svezaka kada bi bili napisani na engleskom jeziku. Pa opet, svaka stanica vašeg tijela ima nekoliko takvih enciklopedija. Kvazar je tako daleko da je njegovo svjetlo koje vidimo svoj intergalaktički put počelo prije no što je formirana Zemlja. Svaka osoba na Zemlji potječe od istih ne-sasvim-ljudskih predaka iz Istočne Afrike, koji su živjeli prije nekoliko milijuna godina, zbog čega smo svi mi rođaci.

Uvijek kada misli o ovim otkrićima, osjećaj da me prožima uzbuđenje. Moje srce kuca brže. Ne mogu si pomoći. Znanost je iznenađenje i užitak. Svaki put kada neka letjelica prolijeće kraj novoga svijeta, zadivljen sam. Planetarni znanstvenici se pitaju: "O, dakle tako je to? Kako nismo na to prije pomislili?" Ali priroda je uvijek suptilnija, delikatnija, elegantnija od onoga što mi možemo zamisliti. S obzirom na naša očita ljudska ograničenja, iznenađujuće je što smo bili u stanju prodrijeti tako daleko u tajne prirode.

Gotovo svaki znanstvenik je iskusio, u trenutku otkrića ili iznenadnog razumijevanja, ponizno iznenađenje. Znanost - čist znanost, znanost koja ne postoje zbog neke praktične svrhe, nego zbog sebe same - je duboko emotivna stvar za one koji se njome bave, kao i za one neznanstvenike koji s vremena na vrijeme bace pogled da bi vidjeli što je novoga otkriveno.

I, kao u detektivskoj priči, radost je postaviti ključna pitanja, proći kroz alternativna objašnjenja, možda čak i ubrzati proces znanstvenog otkrića. Razmotrite ove primjere, od kojih su neki vrlo jednostavni, a neki nisu, a odabrani su više ili manje slučajno:

-   Je li moguće da postoji neotkriveni cijeli broj između šest i sedam?
-   Je li moguće da postoji neotkriveni kemijski element između atomskih brojeva 6 (što je ugljik) i 7 (što je dušik)?
-   Da, novi prehrambeni prezervativ uzrokuje rak u štakora. Ali, što ako čovjeku, koji teži mnogo više od štakora, date pola kilograma te tvari da biste uzrokovali rak? U tom slučaju, možda novi prezervativ nije tako opasan. Da li dobrobit od mogućnosti čuvanja hrane tijekom dugih perioda nadmašuje mali dodatni rizik od raka? Tko odlučuje o tome? Koji nam podaci trebaju da bismo mogli donijeti pametnu odluku o tome?
-   U stijeni staroj 3,8 milijarde godina, nalazite udjel udljikovih izotopa tipičan za današnja živa bića, koji se razlikuje od anorganskog sedimenta. Da li iz toga zaključujete da je na Zemlji postojao život prije 3,8 milijarde godina? Ili su se možda kemijski ostaci modernijih organizama nekako infiltrirali u stijenu? Ili, postoji li način da se izotopi izdvoje u stijeni neovisno o biološkim procesima?
-   Osjetljiva mjerenja električnih struja u ljudskom mozgu pokazuju da se, kada se pojavljuju određena sjećanja i određeni mentalni procesi, aktiviraju posebna područja mozga. Mogu li naše misli, sjećanja i strasti nastajati kao posljedica posebnog električnog kruženja u našim moždanim neuronima? Da li bi bilo moguće simulirati takva kruženja u robotima? Da li bi bilo izvodivo ubaciti nove krugove ili izmijeniti stare u mozgu tako da nekome izmijenimo mišljenja, sjećanja, emocije, logičke dedukcije? Je li tako što krajnje opasno?
-   Vaša teorija podrijetla sunčevog sustava predviđa postojanje mnogih plosnatih diskova plina i prašine po cijeloj galaktici Mliječni put. Gledate kroz teleskop i posvuda pronalazite plosnate diskove. Sretno zaključujete da je vaša teorija potvrđena. Ali, ispostavlja se da su diskovi koje ste vidjeli zapravo spiralne galaktike daleko izvan Mliječnog puta, u daleko prevelike da bi bile sunčevi sustavi u nastajanju. Hoćete li napustiti vašu teoriju? Ili ćete tragati dalje za drugom vrstom diskova? Ili je to samo izraz vaše nespremnosti da napustite opovrgnutu hipotezu?
-   Rastući tumor šalje obavijest stanicama koje se nalaze uz krvne žile: "Trebamo krvi". Endotelijalne stanice poslušno grade dodatne mostove prema krvnim žilama da bi mogle opskrbiti tumorske stanice krvlju. Kako se to događa? Može li se poruka prekinuti ili otkazati?
-   Miješate ljubičastu, plavu, zelenu, žutu, narančastu i crvenu boju i dobivate tamno smeđu. Tada miješate svijetli ton istih boja i dobivate bijelo. Što se događa?
-   U genima ljudi, a i mnogih drugih vrsta postoje duge, ponavljajuće sekvence hereditarne informacije (zvane "otpadna" DNK). Neke od ovih sekvenci uzrokuju genetske bolesti. Da li je moguće da su segmenti DNK nevaljale nukleinske kiseline, koje se reproduciraju na svoju ruku, po svojoj vlastitoj logici, omalovažavajući zdravlje organizma koji nastanjuju?
-   Mnoge životinje se ponašaju neobično uoči potresa. Što one znaju što seizmolozi ne znaju?
-   Drevna aztečka i drevna grčka riječ za "Bog" gotovo su iste. Je li to dokaz nekog kontakta ili zajedništva dviju civilizacija, ili trebamo očekivati da će se povremeno pojaviti ovakve koincidencije između dviju nepovezanih jezika, pukom slučajnošću? Ili je moguće, kao što je Platon mislio u Kratilu, da su neke riječi u nas ugrađene od rođenja?
-   Drugi zakon termodinamike tvrdi da u svemiru kao cjelini nered raste usporedo s protjecanjem vremena. (Naravno, lokalni svjetovi, život i inteligencija mogu se pojaviti, na račun smanjivanja reda drugdje u svemiru). Ali, ako živimo u svemiru u kojem će se trenutačna ekspanzija potaknuta velikim praskom usporiti, stati, i potom biti zamijenjena implozijom, hoće li i drugi zakon termodinamike promjeniti svoj smjer? Hoće li tada biti moguće da će posljedice prethoditi uzrocima?
-   Ljudsko tijelo koristi koncentriranu hidroklornu kiselinu u želucu da bi otopilo hranu i pomoglo njenom probavljanju. Kako to da hidroklorna kiselina ne rastopi želudac?
-   Najstarije zvijezde, čini se - u trenutku dok ovo pišem - starije su od svemira. Kao i kad neki vaš poznanik tvrdi da ima djecu stariju od njega, nije potrebno znati mnogo da shvatite da je netko pogriješio. Tko?
-   Danas postoji tehnologija koja može pokretati individualne atome, tako da na ultramikroskopskoj razini mogu biti ispisane dugačke i složene poruke. Je li isto tako moguće napraviti strojeve veličine molekula. Rudimentarni primjeri obaju ovih "nanotehnologija" danas su već demonstrirani. Kamo nas ovo može odvesti u nekoliko narednih desetljeća?
-   U nekoliko različitih laboratorija, pronađene su kompleksne molekule koje su, pod povoljnim uvjetima, sposobne same sebe reproducirati u epruveti. Neke od ovih molekula su, poput DNK i RNK, sagrađene od nukleotida; druge nisu. Neke koriste enzime da bi ubrzale kemizam; druge ne koriste. Ponekad dođe do greške u kopiranju; od tada nadalje sukcesivne generacije molekula kopiraju ovu grešku. Tako nastaju lagano različite vrste samoreplicirajućih molekula, od kojih se neke reproduciraju brže ili učinkovitije od drugih. Počinjemo biti svjedoc evolucije molekula. Kakve nam to može dati uvide u podrijetlo života?
-   Zašto je običan led bijele, a čisti ledenjak plave boje?
-   Život je pronađen miljama ispod površine Zemlje. Koliko duboko pod Zemljom može postojati živo biće?
-   Narod Dogona iz Republike Mali, kaže jedan francuski antropolog, ima legendu o tome da zvijezda Sirijus ima izvanredno gustu zvijezdu-pratilju. Uistinu, Sirijus ima takvu pratilju, premda je da bi se to otkrilo bila potrebna prilično komplicirana astronomija. Stoga (1) da li je narod Dogona potomak zaboravljene civilizacije koja je imala velike optičke teleskope i poznavala teorijsku astrofiziku? Ili, (2) jesu li ih podučavali izvanzemaljci? Ili, (3) jesu li Dogoni čuli o bijelom patuljku kraj zvijezde Sirijus od nekog Europljanina koji ih je posjetio? Ili, (4) je li francuski antropolog pogriješio i Dogoni zapravo nikad nisu ni imali takvu legendu.

Zašto bi znanstvenicima trebalo biti teško prenijeti znanost? Neki znanstvenici, među njima neki vrlo dobri, kažu mi da vole popularizirati, ali misle da im nedostaje talenta za to. Znati i objašnjavati, kažu oni, nije ista stvar. U čemu je tajna?

Mislim da postoji samo jedna: općoj publici ne treba govoriti onako kako biste govorili vašim znanstvenim kolegama. Postoje pojmovi koji vašim kolegama stručnjacima istog časa i precizno otkrivaju što vi mislite. Te fraze možda koristite svaki dan u svom profesionalnom radu. Ali one mogu samo zbuniti slušateljstvo koje se sastoji od nestručnjaka. Koristite najjednostavniji mogući jezik. Iznad svega, prisjetite se kako je bilo prije nego što ste vi sami shvatili o čemu se radi kod toga što već objašnjavate. Sjetite se nesporazuma u koji ste gotovo sami upali i eksplicitno ih spomenite. Čvrsto držite na umu da nekoć niti vi sami niste ništa od toga razumjeli. Ponovite prve korake koji su vas vodili od neznanja k znanju. Nikad nemojte zaboraviti da je urođena inteligencija široko rasprostranjena u našoj vrsti. Uistinu, to je tajna našeg uspjeha.

Napor koji se tu zahtijeva je malen, dobrobiti velike. Među potencijalnim zamkama su pretjerano pojednostavljivanje, potreba da se bude štedljiv s kvalifikacijama (i kvantifikacijama), nedovoljno priznanje koje se odaje mnogih znanstvenicima uključenim u dano otkriće, i nedostatne distinkcije koje se povlače između korisne analogije i stvarnosti. Nesumnjivo, potrebno je činiti kompromise.

Što više se bavite takvim popularizacijama, jasnije vam je koji je pristup bolji a koji lošiji. Dolazi do prirodne selekcije metafora, slika, analogija, anekdota. Nakon nekog vremena otkrivate da možete stići bilo kuda želite, hodajući po stazama, provjerenim na popularizacijskom tržištu. Tada već možete i fino prilagođavati vaša predavanja i članke, već prema potrebama konkretnog slušateljstva.

Slično nekim novinskim i televizijskim urednicima, i neki znanstvenici bjeruju da je javnost previše glupa i neobrazovana da bi shvatila znanost, da je posao popularizacije u biti beznadna stvar, ili čak da je istovjetan bratimljenju, ako ne i čistoj kohabitaciji, s neprijateljem. Među mnogim kritikama koje mogu biti upućene takvom shvaćanju - primjerice, da izražava nepodnošljivu aroganciju, i da ne uzima u obzir niz primjera vrlo uspješnih znanstvenih popularizacija - jest i to da potvrđuje samo sebe. A isto tako, za znanstvenika koji ga zastupa, ono je samoporažavajuće.

Proračunsko financiranje znanosti relativno je novijeg datuma, ono datira iz vremena Drugog svjetskog rata - premda je pokroviteljstvo bogatih i moćnih nad nekim znanstvenicima puno starije. S krajem hladnog rata, postalo je nemoguće dalje igrati na adutsku kartu nacionalne obrane, koja je dotad omogućavala financiranje raznih vrsta fundamentalne znanosti. Djelomice s tog razloga, većina znanstvenika danas počinje prihvaćati ideju popularizacije znanosti. (Budući da gotovo sav novac za znanost dolazi iz javnih blagajni, bilo bi to neobično očijukanje sa samoubojstvom kada bi se znanstvenici suprotstavljali kompetentnim popularizacijama). Vjerojatnije je da će se financirati ono što javnost razumije i cijeni. Ovdje ne mislim na pisanje članaka za Scientific American, recimo, koji čitaju zaljubljenici u znanost i znanstvenici s drugih područja znanosti. Ne govorim čak niti o održavanju uvodnih tečajeva u znanost za studente nižih godina. Govorim o naporima da se prenese bit znanosti i znanstveni pristup u novinama, popularnim časopisima, na radiju i televiziji, u predavanjima za javnost, i u osnovnoškolskim, srednjoškolskim i fakultetskim udžbenicima.

Naravno, postoje norme koje postoje i za popularizaciju (judgement calls). Važno je da se ne mistificira niti da se govori s visoka. U pokušaju da animiraju javni interes, znanstvenici povremeno odlaze predaleko - primjerice, povlačeći neopravdane religijske zaključke. Astronom George Smoot opisao je svoje otkriće malih nepravilnosti u (ratio) pozadinskom zračenju preostalom iza velikog praska kao "suočavanje licem u lice sa samim Bogom". Fizičar i dobitnik Nobelove nagrade Leon Lederman opisao je Higgsov bozom, hipotetični gradivni blok materije, kao "Božju česticu", a tako je naslovio i knjigu. (Prema mom mišljenju, sve čestice su Božje). Ako Higgsov bozom ne postoji, znači li to da je hipoteza o Bogu opovrgnuta? Fizičar Frank Tipler smatra da će računala u udaljenoj budućnosti dokazati postojanje Boga i izvoditi naše tjelesno uskrsnuće.

Tjednici i televizija mogu upaliti iskru dadu li nam pravi uvid u znanost, i to je vrlo važno. Ali - osim naukovanja ili dobro strukturiranih razreda i seminara - najbolji način da se popularizira znanost je kroz udžbenike, popularne knjige, CD-ROMove i laserske diskove. Tu možete promišljati nekoliko puta, ponovno se vraćati na teške dijelove, uspoređivati tekstove, kopati duboko. No, to mora biti napravljeno na dobar način, a u školama općenito to nije slučaj. Ovdje, kao što je to primijetio filozof John Passmore, znanost se obično prikazuje

Kao stvar učenja načela i njihove primjene u rutinskim postupcima. Ona se uči iz udžbenika a ne čitanjem djela velikih znanstvenika ili čak svakodnevnih priloga znanstvenoj literaturi… Novak u znanosti, za razliku od novaka u humanističkim disciplinama, nema neposredni kontakt s genijem. Uistinu … školska znanost može privući zapravo krivu vrstu osoba u znanost - nemaštovite dječake i djevojčice koji vole rutinu.

Tvrdim da je popularizacija znanosti uspješna ako, prije svega, ne  čini ništa drugo do zapali iskru čuđenja. Da bi se to postiglo, dovoljno je omogućiti pogled na otkrića znanosti, bez temeljitog objašnjavanja kako je do tih otkrića došlo. Lakše je portretirati odredište nego li  putovanje. Ali, tamo gdje je to moguće, popularizatori trebaju pokušati spomenuti i neke greške, krive početke, slijepe ulice i prividno beznadnu konfuziju do koje je došlo tijekom puta. Barem tu i tamo, trebamo dati i dokaze i omogućiti čitatelju da povuče svoje vlastite zaključke. Ovo preokreće poslušnu asimilaciju novog znanja u osobno otkriće. Kada sami napravite neko otkriće - čak i ako ste zadnja osoba na Zemlji koja vidi svjetlo (to uviđa??) - nikada to nećete zaboraviti.

Kao mladić, bio sam nadahnut popularnim znanstvenim knjigama i člancima Georgea Gamowa, Jamesa Jeansa, Arthura Eddingtona, J.B.S. Haldanea, Juliana Huxleya, Rachel Carson i Arthura C. Clarkea - koji su svi bili profesionalni, a mnogi i vrhunski znanstvenici. Popularnost dobro napisanih, dobro objašnjenih, duboko maštovitih knjiga o znanosti koje uspiju taknuti naše srce kao i naš um, čini se da je veća u posljednjih dvadeset godina no ikada prije, pa je i broj i disciplinarna raznolikost znanstvenika koji pišu te knjige također veći no prije. Među najbolje suvremene popularizatore znanosti svrstavam Stephena Jay Goulda, E.O.Wilsona, Lewisa Thomasa i Richarda Dawkinsa u biologiji; Stevena Weinberga, Alana Lightmana i Kipa Thornea u fizici; Roalda Hoffmanna u kemiji; i rane radove Freda Hoylea u astronomiji. Isaac Asimov je sposobno pisao o svemu. (A premda zahtijeva nešto računanja, najkonzistentnije uzbudljiva, provokativna i nadahnjujuća znanstvena popularizacija u nekoliko prošlih desetljeća čini mi se da je bila knjiga Richarda Feynmana Uvodna predavanja u fiziku). U svakom slučaju, čini se da su suvremeni napori danas gotovo komenzurabilni s javnim dobrom. (???)I, naravno ne znamo li čitati, nećemo moći niti profitirati od takvih djela, bez obzira koliko nadahnuta bila.

Želim spasiti gosp. Buckleya i milijune koji su mu nalik. Također želim da prestanemo proizvoditi olovne, neradoznale, nekritične i nemaštovite maturante. Naša vrsta treba, i zaslužuje, građane s budnim umovima, koji u osnovi razumiju kako naš svijet funkcionira.

Znanost, tvrdim, je apsolutno neophodno oruđe za bilo koje društvo koje se nada da će preživjeti u idućem stoljeću, zajedno sa svojim fundamentalnim vrijednostima - i to ne znanost u koju su uključeni samo oni koji se njome bave, nego i znanost shvaćena i prigrljena od cijele zajednice. Ako znanstvenici tome ne pridonesu, tko će?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 22. Feb 2020, 07:52:38
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.238 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.