Noć

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptirić koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
-Drž'te se, ptice, počinje lov!

Rastanak

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj - Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
-Draži je meni moj skromni dom!
Šušteći šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu žut.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
-Kućico moja, najljepši raju!

Potjera

Ostade lija, misli se: - Vraga,
sto mu je kuća toliko draga?
Kad Ježić tako žudi za njom,
bit će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

Vuk

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
-Idem da doznam - lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! - veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći cu s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa - budalu!

Medo

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat’ ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

Divlja svinja

Sve troje jure k’o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

Pred ježevom kućicom

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu - prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
TU Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
-Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

Tri galamdžije

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
-Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

Ježev odgovor

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete - naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To reče, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
-Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si - budala!

Kraj

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pričat ću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

PIJETAO I MAČAK

I

Pri kraju šume, u doba davno,
Mačak i Pjevac živjeli slavno.

Kuća im bila od jednog sprata -
priča je o njoj kružila gorom -
prozorčić jedan i dvoja vrata,
a krov pokriven bukovom korom.

Pod samom strejom pismeno stoji:
,,Putniče, uđi, prevare nema,
svi koji dođu gosti su moji,
ručak se sprema.''

I potpis ima olovkom plavom:
,,Domaćin Mačak,
šapom i glavom.''

Poniže stoji, od istog pisca:
,,Zabranjen pristup
samo za lisca!''

Pjetlić i Mačak u domu bijelom
živjeli složno, šapa uz krilo,
drugarstva takvog na svijetu cijelom
niti će biti niti je bilo.
Kakav je Mačak Pjetliću drug
znalo se šumom uokrug.

Zimi, dok moćna mećava vije
i obnoć bura po šumi viče,
Pijetao leži, pećice grije,
a Mačak priča lovačke priče.

U Mačka lula veća od glave,
šalvare turske od svile blijede,
odbija muški dimove plave
i čudne priče prede li, prede:

,,Pođem ti jednom, delijo stara,
u lov sa mačkom Pekmeza cara,
idemo žurno kroz neku raž
u pravcu gore Debela laž;
u mene puška odlična roba,
valja mi više od šuplja boba,
u njega topuz iz drena suva
na strah i trepet medvjeđih buva.

Odjednom - gledaj! Trista mu muka!
Evo ti pred nas rogatog vuka!
Repina duga za njim vijuga...''

Raspričan Mačak prede bez kraja
i preko lule nemarno pljucka,
oči mu pune zelena sjaja.
U peći vatra pucka li pucka,
rumene šare po sobi miče
prstima zlatnim predmete tiče,
na zidu slika Mačkove priče,
sve mu na vuka rogatog liče.
Napolju dotle kroz pejzaž divni
i sanke klize djedice Mraza,
zvjezdanim prahom iskri se staza.
A blizu kuće, pod prozor sami,
neznanac neki vješto se skrio.
Koga li svjetlo Mačkovo mami
i ko bi noćni uhoda bio?

Na njemu ćurak, ni nov ni stari,
pa tamno crven i sav se žari,
tinja u snijegu i čudno sijeva
kao da vatra dogorijeva.
Za njim je širok, raspuhan rep,
priznati valja, prilično lijep.

Neznanko tajni, lopovska duša,
podiže glavu i prozor mjeri.

Mačkove priče pažljivo sluša
i njušku svoju lukavo ceri.
Na kraju reče, pogleda svijetla:
,,Ipak ću jednom pojesti pijetla.''

Ubrzo noćnik otpraši snijegom,
zamače repom za prvim brijegom,
pod bukve stare, u bijeli vir.
U kući Mačak pospano zijevnu
i lampa dahom posljednjim sijevnu,
pa naglo zgasnu. Zavlada mir...

A noćnik onaj koji se krio
Mudrijaš lisac glavom je bio.

II

Nad šumom zora lepezu širi
i ljetni osvit u sobu viri.
Vrijeme je lovu, valja u čestu,
a Mačak spava u šesnaestu.
Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
lego i Pijevac, pa spava tvrdo.

Mačak odjednom otvori oči,
ugleda zoru, svileno rudi,
pa mazno reče:
,,Pjetliću, skoči,
zapjevaj glasno, drugara budi!''

Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
progunđa glasno:
,,Stao mi sat!'' -
pa klepnu krilom i kukuriknu,
u samo uvo Mačkovo viknu:

,,O, kukuriku, zorrice Zorri,
rrumeni požarr na nebu gorri,
a moj se drugarr s ljenošću borri!'' -
Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
,,Jutros mi nešto promuklo grlo.''

Poskoči Mačak od vjetra brži,
umiva lice, brkove gladi,
priprema pušku, fišeke vadi,
a onda Pijetlu pridiku drži:

,,Kad u lov odem, rođeni pobro,
oboja vrata zabravi naša,
i još ti kažem: čuvaj se dobro
od starog lisca, od Mudrijaša.
Od njega većeg lukavca nema,
u svakoj riječi zamku ti sprema.
Puna je varki njegova glava,
podvale smišlja i kada spava;
ako li padne u san duboko,
još uvijek škilji na jedno oko.
Provjeri triput ono što čuje,
rođenom repu ne vjeruje,
planove kuje unedogled,
i nikad neće na tanak led.''

Otide Mačak po uskoj stazi,
kroz čestar zelen oprezno gazi,
na svaki šušanj u šumi pazi,
tragove zvijerki pažljivo njuška,
spremna mu stoji škljocava puška.

Pijetao dotle kukuruz kljuca
i bogat ručak za Mačka sprema,
po loncu miješa, tiho pjevuca
veselu pjesmu, ravne joj nema:

,,Pšenica rasla vitkoga stasa,
na svakom stablu četiri klasa,
u svakom klasu zrnaca sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!

Meni će biti prepuna voljka,
starog će lisca stegnuti boljka,
daće mu Mačak batina sto.
Oj, ko-ko-ko,
ej, kako to!''

Pod prozor u tom, koraka meka,
dopuzi Lisac, nečujna sjen,
na njemu šešir, i torba neka,
a glas mu mio i zameđen:

,,Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
iziđi malo, sada si sam,
puna je torba da ti je dam.''

,,Pšenica! Ura!''
Pijetao skoči -
radosnim sjajem bljesnuše oči,
pa uvis đipnu, veseli bata,
glavačke jurnu pravo na vrata.

Trenutka istog Mudrijaš - pljes! -
obori Pijetla k'o zemljotres.
Za tili časak svršio borbu,
Pjetlića smota u staru torbu.

Mudrijaš hvata stazicu prijeku
kroz mahovinu, prostirku meku,
čuljeći uši, tiho pjevuši:

,,Pjetliću dragi s bataka dva,
u dubok lonac nosim te ja,
tamo je dobro, ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!

Spremiću jutros doručak lijep,
čitavog Pijetla, ostaće rep,
zeleni repić - ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!''

U gustoj česti u času tom
škljocara stara grunu ko grom,
nad morem lišća diže se dim.

,,Mačak je blizu, ovamo s njim.''
trže se Pjetlić i diže viku
iz torbe stare:
,,O, kukuriku!
Macane, braco, lija me davi,
Macane, druže, brzo me bavi,
stotinu zrna u pušku stavi!''

Delija Mačak zaigra brkom:
,,Nisam se, Lišče, nadao vas!'' -
pa jurnu ravno, olujnom trkom,
otkud je čuo drugarev glas.

,,Stanider, lijo, crveno pseto,
u dobroj ruci škljocare eto,
biće ti koža kao rešeto!''

Natisnu Lisac što može jače,
sivoga granja sve stoji lom,
na njemu torba ludački skače
i Pijevac skače zajedno s njom.
Preskače Lisac prepreku mnogu
i bježi brže od svojih nogu.

I Mačak juri, potjera siva,
htio bi Lisca u ruke živa,
i jedno dvaput, u brzu letu,
zgrabi ga skoro za samu petu.

Niz neke strane, urvine prave,
lete na turu i preko glave,
repovi praše, oči se žare,
a torba drnda niz kamenjare.

Pijetao ne zna, od straha slijep,
gdje mu je glava, a gdje li je rep.

Najzad se srećno završi borba,
uprtač puče, odleti torba,
a Lisac riješen tereta crna
uzbrdo zdimi brže neg' srna.

Manu ga Mačak, pa torbi hrli,
drugara vadi, snažno ga grli,
miluje krestu i repić kriv.

,,Pobogu brate, jesi li živ?!''

A Pjetlić reče:
,,Umakoh smrti,
samo se zemlja poda mnom vrti.''

,,Tako ti treba!''
Mačak će strogo -
,,Čuvaj se Lisca, jesam li reko.
Još si i glavom platiti mogo,
da ti je drugar bio daleko.''

III

Prolaze dani, treperi ljeto,
srećni su Pijevac i njegov drug,
dok jednog jutra i Mačak, eto,
spremi se u lov u dalek lug.
Krećući na put ozbiljno reče:
,,Čuvaj se Lisca, bezbrižni Pijevče!''

Veseljak Pijevac! Takvoga stvora
nikada nije rodila gora.
Bezbrižno živi, dobrote pun,
lukavstva nikad ni jedan trun,
sva mu je briga rođeni kljun.
Taj ti u zamku upada skokom,
gotov je začas, dok treneš okom.

Gizdavi Pjetlić po kući šetka,
navija krestu, ljepotan pravi,
zeleno perje na repu četka,
kad, eto, spolja - Lisac se javi:
,,Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
puna je torba da ti je dam,
iziđi malo, sada si sam.''

Prozoru Pjetlić dopade skokom,
naheri glavu, zažmiri okom.
,,Lijane, kaži: Šta ću da radim?
Da vjeru dadem riječima tvojim?
Pšenicu želim dušu da sladim,
samo se torbe i zuba bojim.
Iskreno reci, prikane moj,
misliš li mene u lonac svoj?''

Lukavi lisac prevrnu oči
i lažan govor za trenut sroči:

,,Pokojne babe kunem se glavom,
odavna držim žestoki post,
vodicu pijem, hranim se travom,
prosto ne mogu da vidim kost.
Od juče trbuh boli me jako,
životu mome dolazi konac,
a sinoć, zlo i naopako,
leptir mi neki razbio lonac.

I najzad, jutros (treba me tući!)
zube sam dao na poklon Žući.''
Nato će Pjetlić:
,,Ti možda šaraš.
Po duši kaži da li me varaš?''

,,Ako ti lažem -
Lisac mu veli -
pečen mi batak na glavu pao,
vazdan mi zubi jestivo mljeli,
čitav mi ćuran u trbuh stao.
Lažem li - gusku pojeo mnogu,
luto po šumi kokošijih nogu.
Živjela sloga! U lonac rat!
Iziđi brzo, ljubi te brat!''

Prevari Pijetla zakletva ta,
napolje klisnu u skoka dva,
zgrabi ga Lisac, pa s njim u torbu.

,,Sad sam ti, Pijetle, skuvao čorbu!''

Putuje Lisac prastarom šumom,
uz kamenjare hajdučkim drumom,
čuljeći uši, kroz nos pjevuši:

,,Pjetliću dragi s bataka dva,
u dubok lonac, nosim te ja,
dobro je tamo, ja nisam grub.
Krči mi trba,
svrbi me zub!''

Vrlo daleko, uz odjek lak,
škljocara stara opali: tak!
To Mačak lovi dalekim lugom,
a i ne sluti šta mu je s drugom.
I opet Pjetlić nadade viku
iz torbe stare:
,,Kukuriku!
Macane braco, lija me davi,
Macane, druže, brzo me bavi,
stotinu zrna u pušku stavi!''

Uzalud Mačka doziva drug,
daleko bješe zeleni lug.
Stari se Mačak za lovom vije,
Pjetlića svoga ni čuo nije.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .

Pred veče oblak naiđe tmuri,
zaćuta šuma, kiša se sprema.
Lovdžija Mačak domu se žuri,
a kada stiže - Pijetlića nema...

Svu noć je kiša šibala kruto,
svu noć je Mačak po šumi luto,
tražio stalno i nije stao,
svu noć je Pijetla po šumi zvao.

Zvao je Mačak, uzalud viko,
jer mu se nije javljao niko.
. . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . .

U zoru Mačak nađe na kosi
prosuto perje, kiša ga rosi.
Zastade lovac, delija mrka,
suze mu teku niz oba brka,
a tužne oči po perju kruže.

,,Zašto me nisi slušao, druže?''

IV

Na kraju šume, drugovi moji,
i sada kuća malena stoji,
stara je mnogo, zidovi sivi.
I danas Mačak unutra živi.

Vidimo uz nj sve nova lica:
lovci na glasu, sinovi mladi,
četiri snahe, starica Cica,
šesnaestoro unučadi.

Još uvijek tako, večerom, zimi,
sučući svoje brkove sijede,
starina Mačak uz lulu dimi
i čudne priče prede li, prede.

Veseli odsjaj kao čigra
iz peći skače, zida se maša,
po razapetom krznu igra
lukavog lisca Mudrijaša.

Nad njim je okvir u vedroj boji,
brezova kora, srebrna, svijetla,
u njemu slika velika stoji
mačkova druga, pokojnog Pijetla.

I često Mačak, sa tugom blagom,
razgovor vodi sa slikom dragom,
gleda je dugo i suze briše:
,,Najbolji druže, nema te više.''
. . . . . . . . . . . . . . . .

Sa djeda-Mrazom u ruhu sjajnom
šumu sam prošo stazicom tajnom,
vidio kuću i prozor drag,
pred pragom lovca staroga trag.
Samo za trenut!...
Vjetar je meo
i sve se zavi u sniježni veo.

OTAC GRMEČ

Sela u ognju, rumene vode, topovi iz daljina,
ćutanje majke Todore, nad sjenom Jovana sina.

Kroz tugu putnika vjetra i noći budne, nemirne,
kroz oblake pospala stada i bijele i prozirne
gudi mi pjesmu starina-
Grmeč planina:
Krajino moja, dusmanskom kuglom uzorana,
aljino crna ,duboko zarezana,
suzama zalivenai krvlju pokopana.
Dječico moja, brkonje stare i momci bez naušnica,
u trideset i tri zasjede rasijana,
na trideset i tri rova okušana,
kraj trideset i tri druma ukpopana.
Ej, djeco moja, ej travo zelena,
pred svakim grobom okrvavljena,
čeličnom kosom pokošena.

Dok mi vjetrovi kosu češljaju i grudi mećave biju,
čujem vas u daljini, kad vaši mitraljezi
posmrtno ruvo šiju,
krvavu sjetvu siju,
na me se s brda smiju.
Junački samo djeco, vučadi rasla u gori,
otac vas Grmeč gleda:
Žestoko! Obori!

Ja sam vas opaso snagom, nijeste rasla u svili,
s moga kamenog dlana bistru ste rosu pili,
u sto ste smrti bili,
i hiljadu blatnih noći izgazili;
jesenja svitanja mijesili;
krvavim cestama pjevali
i na bodljivim žicama umirali.

Oblačno ćutah u noći, kad su vas na vjetru klali,
ispod krvava noža ume ste gledali
i osvetu čekali.
Pod mojim skutom bjegunica Jelena u crno zavijena
udovički jeknu kraj sina nejaka:
Planino moja, planino tugo velika,
ne hraniš li, goro, u sebi junaka,
kriješ li osvetnika?!

Hajdučki zemani vučki u puste se klance vratili,
u moje klance jadikovce,
oko mene starca stuštenog vi ste se , djeco, sjatili,
pred krvničkom kućom grmečko vuče zavija,
oči mi kresnuše munjom-
zagrme sveti Ilija.
Čete se prosuše u gori odnjihane,
čeličnom vjerom opasane,
na mojim grudima triput zaklete,
da se nikom ne uklone s puta.
Ranjeno riknu krajiška mečka ljuta.

Hej, dječico moja rođena, za pjesmu stvorena,
kako ste na cijevi jurišali,
kako ste pred žicama u grču padali.
(Avaj, proklete ,žice, ukrsnice, odakle li se vučete
i moju Krajinu sapinjete!)
Moje su vas, djeco, oči gledale
i čas u suncu sijale,
a čas u ljetnom pljuskui pjevale i plakale.

A u smiraj , bitke, u večeri klonule,
hiljede ranjenika u moj su zagrljaj tonule:
Na mojim grudima krvava glava
i oči vatrom upaljene,
i blijede ruke, noge polomljene
mladosti moje iskrvavljene-
sto i tri bitkena juriš dobijene,
sto i tri staze jutru otvorene.
Niko vas, djeco ne može predobiti,
snaga vaša neznana u meni se krije,
srce Krajine duboko u mojim grudima bije.
Pa ko će planinu razoriti,
ko će saviti visove plamene,
ko li će srce skriveno pronaći,
za svakim drvetom kuca, iz svake dolje kamene.

U pećini neznanoj junak se Nebojša budi,
momak sunčana sela,
konaj mu sprema i sablju dajezačarana dragana vila,
planinska vita jela…

Iznad Krajine svečano i mirno
u sunce gorim,
čelo mi tone u nebo prozirno.

Veliko svitanje čekam, srce mi radosno bije,
daleko su mi djeca, jedva se mitraljez čuje,
posmrtnu košulju šije
i pobjedom se sije.

Hej, heej , djeco, vučadi rasla u gori,
naprijed, ne stojte, naprijed!
Žestoko! Obori!!!

PJESMA MRTVIH PROLETETRA

…A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na posljednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi…



(Po jednom izvještaju)
U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiče, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.

Deset na jednog u kičnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!

Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari:
glasnik će mozda doći.

Doći će nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.