ala vera 

Hvala, hvala... Drago mi je da vam se sviđa...

Evo i nastavka - o borbenoj karijeri B-29

Služba B-29 u USAAF

Operacija Matterhorn

Kada je B-29 zamišljen, američki vojni vrh razmišljao je o tzv. «polusfernoj obrani». Po tom planu, bombarderi bi iz baza na teritoriju SAD mogli napasti bilo kojeg potencijalnog neprijatelja na velikim udaljenostima i tako da držati podalje od američke obale. Međutim, Ministarstvo rata (War Department) je 1940. promijenilo svoje ratne planove. U slučaju rata, dvadeset i četiri grupe bombardera B-29/B-32 trebale su bombardirati Njemačku iz baza u Velikoj Britaniji i sjevernoj Africi. Kako se kasnije ispostavilo, B-29 nikada nije bacio bombe na Njemačku.

Čak i prije Pearl Harbora, predsjednik Franklin Roosevelt bio je zainteresiran za pružanje vojne pomoći kineskom vođi generalisimusu Chiang Kai-sheku koji se želio osvetiti za japanske zračne napade na kineske gradove. Roosevelt je još u prosincu 1940. predlagao da se Kinezima preda određen broj bombardera B-17 koji bi mogli bombardirati japanske gradove iz Kine, ali taj plan je propao pošto nije bilo dovoljno B-17 niti za opremanje postrojbi USAAC a kamoli za izvoz. Kina se umjesto toga trebala zadovoljiti sa 100 lovačkih zrakoplova.

Neposredno nakon Pearl Harbora, odlučeno je da će se sve snage posvete savladavanju sila Osovine u Europi, a zatim će saveznici okrenuti prema Japanu. Međutim, nakon konferencije u Casablanci u siječnju 1943. godine, predsjednik Roosevelt obavijestio je Chiang Kai-sheka da će mu poslati svu moguću pomoć kako bi spriječio Japance da zauzmu cijelu Kinu. Roosevelt je u Kinu želio poslati stotine teških bombardera kako japanski otoci što prije osjetili bi ratna razaranja. Ni B-17 ni B-24 nisu raspolagali potrebnim doletom; za takvu je zadaću bio sposoban jedino B-29.

Sve do tog trenutka postojali su samo nejasni planovi o potencijalnim zadaćama B-29. Planiralo se koristiti B-29 protiv ciljeva u Njemačkoj iz baza u Sjevernoj Irskoj i Egiptu, ali te baze još nisu bile izgrađene. Chiang Kai-shek je želio da B-29 stignu u Kinu što prije. Prijedlog su podržavali i američki generali Joseph Stilwell i Claire L. Chennault koji su vršili snažan pritisak na predsjednika da se taj plan što prije pokrene.

Međutim, pošto su Japanci prekinuli Burmanski put i put Lido, jedine kopnene veze sa Kinom, cijeli pothvat razmještaja B-29 u Kinu trebao se logistički podržavati iz zraka. General George C. Marshall bio je potpuno svjestan ogromnih logističkih problema i protivio se oduzimanju resursa sa europskog bojišta, pošto je već bilo odlučeno da je Europa prvi prioritet. Predsjednik Roosevelt je ipak insistirao na pomoći Chiang Kai-sheku i predložio je slanje 300 bombardera u Kinu.

Stvari su bile jasnije nakon konferencije Quadrant u Quebecu 1943. godine. General Henry H. Arnold sastavio je plan po kojem bi se netom formirani 58th Bombardment Wing (Very Heavy) do kraja 1943. prebacio na CBI (China-Burma-India) bojište i iz baza u Kini počeo napadati Japan. Postrojbom bi zapovijedao general Kenneth B. Wolfe a sastojala bi se od četiri grupe bombardera B-29. Prema očekivanjima, kada se angažira dovoljan broj B-29, uništenje japanske ratne industrije izbacilo bi Japan iz rata u roku od šest mjeseci čime bi potencijalno krvava pomorska invazija postala nepotrebna. Predviđalo se da bi na taj način Japan bio poražen sredinom 1945. godine.

Posebni projekt B-29 generala Wolfea dobio je najveći prioritet po pitanju radne snage i materijalnih resursa; važniji je bio jedino tajni projekt Manhattan. General Wolfe je za svog zamjenika odabrao pukovnika Harmona dok je program obuke posada B-29 vodio general LaVerne Saunders. Prema Arnoldovom prvobitnom planu, B-29 bi se stalno rasporedili u Kini u bazama oko grada Chengtu na jugu središnjeg dijela zemlje. Gorivo, streljivo, bombe, rezervni dijelovi i drugi logistički materijal stizali bi iz Indije, preko «Grbe» (odn. preko Himalaja).

Iako su i Združeni odbor za planiranje (Joint Planing Committee) i Združeni odbor za logistiku (Joint Logistics Committee) odbili Arnoldov plan kao strateški neisplativ, Roosevelt je bio oduševljen njegovom idejom i prenio je gen. Stilwellu, koji je tada bio Chiang Kai-shekov šef stožera. General Stilwell je istaknuo kako zbog dugačkih linija opskrbe neće biti praktično izvesti SVE operacije B-29 iz Kine pa je predložio da se B-29 zadrže u bazama u istočnoj Indiji i koriste Chengtu pri dolasku odn. na povratku iz napada na Japan. Prednost ovog plana bila je u eliminaciji složene infrastrukture u Kini, a problem opskrbe riješio bi se tako što bi B-29 samo prenosili dio streljiva i goriva do skladišta u Chengtuu. Iako Združeni odbor načelnika stožera (Joint Chiefs of Staff – JCS) još uvijek nije bio oduševljen tom idejom, predsjednik Roosevelt i dalje je insistirao na provođenju ovog plana.

Sa planom su upoznati Britanci koji su 10. studenog pristali osigurati baze za B-29 oko Calcutte. U isto je vrijeme Chiang Kai-shek pristao na izgradnju pet novih baza oko Chengtua.

Prva postrojba B-29 – 58th Bombardment Wing (Very Heavy) – formirana je 1. lipnja 1943. u Marietti, Georgia u blizini Bellove tvornice koja je proizvodila B-29. Stožer 58th BW je 15. rujna 1943. prebačen u Salinu, Kansas, u blizinu postrojbi razmještenih oko Boeingove tvornice u Wichiti. Ovaj prvi wing B-29 imao je pet grupa (40th, 444th, 462nd, 468th i 472nd Bombardment Group). 472nd BG je ostala na Smokey Fieldu u Salini kao postrojba za operativnu obuku, a druge četiri su prebačene u Indiju.

Predsjednik Roosevelt želio je da napadi B-29 na Japan krenu u siječnju 1944. Međutim, zbog kašnjenja u proizvodnom programu, general Arnold morao je obavijestiti predsjednika da bombardiranje Japana može početi najranije u svibnju 1944. Obuka posada za B-29 trajala je puno dulje od obuke na drugim, manje složenim zrakoplovima. Obuka za pilota obično je trajala 27 tjedana, za navigatora 15 tjedana a za strijelca 12 tjedana. B-29 je bio vrlo složen zrakoplov i prije rasporeda u borbenu postrojbe trebalo je proći dugotrajan proces integracije posade i zrakoplova. Do kraja prosinca 1943. za B-29 su osposobljena samo 73 pilota i kompletirano je samo nekoliko posada.

Iako je do početka 1944. proizvedeno ukupno 97 B-29, samo 16 ih je bilo u letnom stanju. Ostali su se nalazili u središtima za modifikacije pri tvornicama Bell-Marietta i Martin-Omaha i u zračnim bazama u Kansasu, gdje su se provodile brojne preinake i izmjene na temelju borbenih iskustava iz Europe. Većina opreme i komponenti na B-29 još uvijek nije bila usavršena, pa umjesto da se preinakama i ugradnjom novih komponenti zaustavljaju proizvodne linije i odgađa serijska proizvodnja, odlučeno je da se prvi primjerci u Wichiti dovrše sa smanjenom borbenom sposobnošću i zatim proslijede u središta za modifikacije gdje će se dovesti na potreban operativni standard.

Najveći problem cijelog programa B-29 bili su motori, preciznije stalna zapaljenja motora. Dio problema riješen je zamjenom originalnih motora R-3350-13 verzijom R-3350-21, na kojima rizik od vatre na motoru nije smanjen, ali je otklonjena opasnost širenja vatre na aluminijsku oplatu krila. Motor R-3350-21 nije bio spreman za ugradnju na proizvodnoj traci, pa su novi ugrađivani u modifikacijskim centrima.

Nadalje, bombardersko-navigacijski radar AN/APG-13 je bio izuzetno složen uređaj, osjetljiv na prašinu i vibracije i prije svakog leta se morao pažljivo provjeravati. Za obuku posada u korištenju ovog novog radara formirane su posebne škole na Harvardu, MIT i Boca Ratonu, Florida.

Upozoren sporim uvođenjem potrebno broja B-29 u službu, general Arnold je 27. studenog 1943. formirano novu organizaciju koja je zadužena za ukupni nadzor nad svim postrojbama B-29. To je bila XX Bomber Command pod zapovjedništvom generala Wolfea. XX Bomber Commad se sastojala od 58th Bombardment Wing (kojeg je preuzeo puk. Leonard Harmon), koja se isprva sastojala od pet grupa (40th, 444th, 462nd, 468th i 472nd Bombardment Group). Također je formiran novi wing, 73rd BW, pod zapovjedništvom puk. Thomasa H. Chapmana, sa još četiri grupe koje su trebale primiti novu seriju B-29. Novi wing također je uključen u XX Bomber Command.

Stožer XX Bomber Command smješten je pored Boeingove tvornice u Wichiti, Kansas. Za obuku posada zadužen je gen. Saunders iz Druge zračne armije (Second Air Force) a obuka se odvijala na četiri uzletišta u Kansasu (Smokey Hill, Pratt, Great Bend i Walker).

Program obuke posada bio je jedan od najtežih aspekata programa B-29. Novi je bombarder bio vrlo kompleksan i iziskivao je dugotrajan postupak integracije posade i zrakoplova. Nije bilo dovoljno vremena za obuku potpuno novih posada, pa su pozvani dragovoljci među posadama B-24 koje su se vratile iz sjeverne Afrike i Europe. Prve posade stigle su u Kansas u studenom 1943. ali još nije bilo spreman dovoljan broj zrakoplova. Na raspolaganju je bio samo jedan B-29 na dvanaest posada, pa se obuka provodila na bombarderima Martin B-26 Marauder i Boeing B-17 Fortress. Do kraja prosinca 1943. samo je 67 pilota uspjelo poletjeti na B-29 i kompletiran je tek manji broj posada. Većina strijelaca prvi je put vidjela B-29 tek početkom 1944. godine.

U prosincu 1943. odlučeno je da se B-29 neće koristiti protiv Njemačke već isključivo protiv Japana. Međutim, početkom 1944. Superfortressi još nisu bili spremni za Rooseveltovu ofenzivu protiv Japana. Većina B-29 još uvijek se nalazila u modifikacijskim centrima gdje su se prilagođavali za borbenu uporabu. U ožujku 1944. program modifikacija B-29 zapao je u potpuni kaos i apsolutno niti jedan jedini primjerak nije bio sposoban za borbenu uporabu. Normalno odvijanje radova ozbiljno je otežavala činjenica da su se radovi odvijali na otvorenom i po vrlo lošem vremenu, neprestano kašnjenje isporuka potrebnog alata i dijelova, te općenito nedostatak iskustva sa B-29.

General Arnold postao je vrlo zabrinut takvom situacijom pa je naložio svom pomoćniku general majoru B. E. Meyeru da osobno preuzme cijeli program. Dramatičan porast aktivnosti između 10. ožujka i 15. travnja 1944. kasnije je nazvan «bitkom za Kansas». Sredinom ožujka u modifikacijske centre stigli su tehničari i specijalisti iz Boeingovih tvornica u Wichiti i Seattleu koji su radili 24 sata na dan. Mehaničari su morali raditi na otvorenom, često na temperaturama ispod nule, jer postojeći hangari nisu bili dovoljno veliki za B-29. Zahvaljujući nadljudskim naporima svih djelatnika, do 15. travnja 1944. XX Bomber Command je isporučeno 150 borbeno spremnih B-29.

General Wolfe dodijelio je prve B-29 eskadrilama u sastavu 58th BW koje su odmah krenule u Indiju. let do Indije bio je dugačak 11.530 milja (18.450 km) sa zaustavljanjem u Marrakechu, Kairu, Karachiju i Calcutti. Jedan B-29 letio je preko Engleske – to je bila varka kako bi se njemačke obavještajne službe navele na zaključak da Superfortressi stižu u Europu. Čini se da ni Nijemci ni Japanci nisu povjerovali toj varci, pošto su Japanci već dulje vrijeme znali da B-29 stižu u Indiju te da će napadati Japan preko Kine.

U Kharagpuru je 28. travnja 1944. stigao general Wolfe i zapovjedništvo XX Bomber Command. Prvi B-29 u bazu su stigli 2. travnja 1944. Za potrebe B-29 pripremljena su postojeća uzletišta Kharagpur, Chakulia, Piardoba i Dudkhundi. Sve baze su se nalazile u južnom Bengalu, blizu luke Calcutta, a bile su izgrađene 1942.-'43. za potrebe B-24 Liberatora. Uvjeti u bazama bili su vrlo loši, a poletno sletne staze su se tek proširivale. Zapovjedništvo 58th BW i četiri eskadrile 40th BG (25th, 44th, 45th i 395ht BS) su 2. travnja stigli u Chakuliju. Zapovjedništvo winga je 23. travnja prebačeno u Kharagpur. 444th BG (676th, 677th, 678th i 679th BS) je smještena u Charri, gdje je stigla 11. travnja. 468th BG (792nd, 793rd, 794th i 795th BS) je stigla u Kharagpur 13. travnja. 444th BG je kasnije prešla u stalnu bazu Dudkhundli, pa je Charra postala baza za transportne zrakoplove C-87 i C-46 koji su prevozili materijal za B-29.

Dana 4. travnja 1944. formirano je posebna strateška postrojba, Dvadeseta zračna armija (Twentieth Air Force), koja je zadužena za zračne napade na Japan. Nova zračna armija formirana je na insistiranje generala Arnolda, da se izbjegne preusmjeravanje B-29 na taktičke zadaće pod pritiskom zapovjednika CBI bojišta, poput generala Stilwella i Chenaulta. Dvadesetom zračnom armijom zapovijedao je osobno general Arnold na razini odbora JCS. Dvadeseta zračna armija bila je potpuno autonomna a B-29 potpuno neovisni o drugim zapovjednim strukturama i posvećeni isključivo strateškom bombardiranju Japana. Zračna ofenziva protiv Japana po prvi je put dobila i službeni naziv – Operacija Matterhorn. Odbor JCS odobrio je operaciju Matterhorn 10. travnja 1944. godine a za izvođenje operacije Matterhorn određen je 58th Bombardment Wng (Very Heavy) iz sastava XX Bomber Command. Neposredno prije napuštanja SAD, zapovjedništvo nad 58th BW od Harmona je preuzeo Saunders.

Između 15. i 22. travnja 1944. čak pet B-29 se srušilo oko Karachija (postaja na putu do Calcutte), svi zbog vatre na motorima. Cijela flota B-29 morala se istog trenutka prizemljiti dok se ne otkrije uzrok. Utvrđeno je da motor R-3350 nije bio predviđen za rad na temperaturama iznad 115°F (64°C), koje su redovito vladale u Karachiju. Wrightovi inženjeri su otkrili da se na tako visokoj temperaturi i pri velikom pritisku rastale ispušni ventili na stražnjem redu cilindara. Zato su projektirali nove usmjerivače zraka za hlađenje kako bi preusmjerili zrak prema tom dijelu motora. Također je poboljšano opstrujavanje ulja u stražnjim cilindrima prepletenih cjevovoda od uvodnika zraka do gornjih pet cilindara na prednjem i stražnjem redu. Preoblikovani su i otvori za zrak na poklopcu motora. Nakon ovih modifikacija, B-29 su nastavili letjeti za Indiju.

Do 8. svibnja 1944. do baza u Indiji je stiglo 130 B-29. Tijekom idućeg mjeseca četiri grupe su izvele ukupno 2.867 sati leta, od čega 2.378 (83%) na transportnim zadacima, 50 na raznim drugim poslovima i samo 439 sati na trenažnim letovima, u prosjeku manje od 2 sata trenažnog leta za svaku od 240 posada.

Četiri lokacije oko grada Chengtu u Kini bile su predviđene za baze za B-29 – Kwanghan, Kuinglai, Hsinching i Pengshan. Radovi na izgradnji baza započeli su već u studenom 1943. ali su napredovali sporo jer se najveći dio posla obavljao ručno. Međutim, do svibnja 1944. radovi su dovoljno uznapredovali pa su se sve četiri baze bile spremne za uporabu, iako su uvjeti bili daleko od idealnih.

Osnovni nedostatak operacije Matterhorn bila je činjenica da se gorivo, bombe, streljivo i rezervni dijelovi neophodni za funkcioniranje baza u Kini stizali zračnim putem preko «Grbe» (odn. preko Himalaja), pošto su Japanci vladali morem oko Kine pa pomorski transport nije dolazio u obzir. Materijal se trebao prevoziti transportnom verzijom bombardera B-24 Liberator (poznata pod oznakom C-87 Liberator Express) a za prijevoz goriva predviđena je posebna verzija Liberatora oznake C-109. Dobar dio materijala u Kinu su trebali prevesti sami B-29. U tu svrhu im je uklonjena skoro sva borbena oprema pa su se koristili kao leteći tankeri koji su mogli prenijeti sedam tona goriva. Let preko «Grbe» je bio vrlo opasan i težak, i svaki let B-29 od Indije do Kine se računao kao jedan borbeni let (koji se označavao slikom deve na nosu zrakoplova).

Do 8. svibnja 1944. do Marrakecha je stiglo 148 B-29 a u Indiji ih je bilo već 230. Četiri grupe 58th BW su bile smještene u svojim bazama.
Prva akcija B-29 izvedena je 26. travnja 1944. Major Charles Hansen prevozio je gorivo u Kinu kada je njegov B-29 napalo šest japanskih lovaca Ki-43 Hayabusa. Napad je odbijen, ali jedan član posade bombardera bio je ozlijeđen.

Prva borbena zadaća B-29 izvedena je 5. lipnja 1944. Napad je vodio general Saunders osobno. Iz baza u Indiji poletjelo je 98 B-29 u napad na željezničko čvorište Makasan u Bangkoku u Tajlandu. Udaljenosti do cilja i nazad iznosila je 2.261 milju (3.618 km) pa je to bila dotad najduža bombarderska zadaća u ratu. Motori B-29 još uvijek su stvarali probleme, pa je 14 bombardera moralo odustati od napada zbog kvarova na motorima. Zbog naoblake iznad cilja, posade su se pri pronalaženju cilja morale poslužiti radarom. Formacija se poremetila i bombe su otpuštene na visini između 17.000 i 20.000 ft (5.200 i 6.100 m) umjesto na planiranih 22.000-25.000 ft (6.700-7.600 m). Na cilj je palo samo osamnaest bombi. Pet B-29 se srušilo pri slijetanju a 42 su morala sletjeti na pomoćne baze jer su ostali bez goriva. Karijera B-29 nije počela baš najblistavije, iako niti jedan bombarder nije izgubljen od neprijateljskog djelovanja.

Dana 6. lipnja 1944. general Wolfe je primio hitnu poruku iz Washingtona u kojoj je stajalo da su članovi odbora JCS vrlo nestrpljivi i da očekuju što je moguće prije napad na matični japanski teritorij. Bilo je potrebno oslabiti japanski pritisak u istočnoj Kini gdje se Chennaultova Četrnaesta zračna armija nalazila pod neprekidnim snažnim zračnim napadima, te pomoći «važnu operaciju» na Pacifiku, za koju se kasnije ispostavilo da je riječ o desantu na Saipan. Ova zapovijed je iznenadila generala Wolfea koji je pokušao odgoditi napad sa kraj lipnja, kada će se u bazama u Kini prikupiti veće snage i više materijala. Međutim, iz Washingtona su zahtijevali da do 15. lipnja napadne Japan sa najmanje 70 B-29. Problem je bio što se samo 89 B-29 moglo opremiti dodatnim spremnicima goriva potrebnim za let do Japana, a na temelju ranijih iskustava, barem 20 ih neće niti poletjeti zbog problema sa motorima, dok će ostali imati problema na putu prema Japanu pa dobar dio neće stići do cilja.

Sredinom lipnja u bazama u Kini je nagomilano dovoljno materijala za jedan veći napad na Japan. Odlučeno je da će se u noći 14./15. lipnja napasti čeličane u Yawati na otoku Kyushu. To je bio najvažniji pogon u cijeloj japanskoj industriji čelika i već duže vrijeme se nalazio na vrhu liste prioritetnih ciljeva. Obavještajne procjene navodile su da tvornica proizvodi 2,25 milijuna tona valjanog čelika što predstavlja 24% ukupne japanske proizvodnje čelika. Sekundarni cilj je bila luka Laoyao kroz koju se uvozio najveći dio ugljena, mangana i fosfata. Zbog velike udaljenosti ovih ciljeva, Washington je zatražio noći napad u kojem će svaki bombarder pojedinačno tražiti cilj. Napad su trebale izvesti dvije grupe zrakoplova, jedna na visini između 8.000 i 10.000 ft (2.500 i 3.100 m) i druga na visini između 14.000 i 18.000 ft (4.300 i 5.500 m). Ciljeve su trebala označiti po dva zrakoplova iz svake grupe. Polijetanje je bilo predviđeno za 16. lipanj 1944. u 16.30 h po lokalnom vremenu dana tako da svi zrakoplovi dođu do cilja po mraku.

Okupljanje zrakoplova u bazama u Kini započelo je 13. lipnja a dovršeno je malo prije početka operacije 15. lipnja. Bombarderi su poletjeli iz Indije natovareni bombama, pa se u Kini obavljala samo dopuna goriva. Svaki B-29 nosio je dvije tone bombi od 500 lb (227 kg) opće namjene, koje su bile dovoljne za uništavanje visokih peći direktnim pogotkom. Od 92 zrakoplova koji su krenuli iz Indije, do Kine je stiglo samo 79, a jedan se srušio na putu. Polijetanje iz Kine započelo je predvečer (16.16 h); prve dvije grupe su uspjele poletjeti u predviđenim intervalima po dvije minute, ali druge dvije grupe su kasnile.

Od 75 B-29 koji su poletjeli, jedan se srušio a četiri su se vratila u bazu zbog mehaničkih problema. U 23.38 h (po kineskom vremenu) prvi B-29 je odbacio svoje bombe. Od 68 aviona koji su napustili Kinu, zadani cilj je napalo samo 47. Jedan B-29 se srušio u Kini (uzrok nepoznat), 6 je ranije odbacilo bombe zbog mehaničkih problema, 2 su bacila bombe sekundarni cilj a 5 na druge prikladne ciljeve.

Nažalost, Japanci su bili upozoreni na predstojeći napad i Yawata je bila pod punim zamračenjem i/ili zaštitnom dimnom zavjesom. 15 B-29 je bombardiralo vizualno, a 32 uz pomoć radara. Samo je jedna jedina bomba pala u blizini zadanog cilja, tako da je čeličana ostala praktički netaknuta. Jedan B-29 je izgubljen od neprijateljske vatre a šest od raznih drugih uzroka. Iako je napad uzrokovao vrlo malu štetu, u američkom tisku je prikazan kao velika pobjeda, pošto je to bio prvi put nakon čuvenog Doolittleovog napada 1942. da su američke bombe pale na japansko tlo.

General Wolfe trebao nastaviti s napadima usprkos nestašici goriva i bombi u bazama oko Chengtua. Wolfe je nadređenima objašnjavao da u ovom trenutku nije bilo moguće opet napasti Japan. Washington je trebao krivca za neuspjeh i najbolji kandidat je bio upravo general Wolfe, koji je 4. srpnja pozvan u Washington, unaprijeđen i raspoređen na novu dužnost. Do dolaska novog zapovjednika, postrojbu je privremeno preuzeo brig. gen. Saunders. Dana 7. lipnja, dok je Saunders i dalje bio v.d. zapovjednika, osamnaest B-29 napalo je gradove Sasebo, Nagasaki, Omura i Yawata sa slabim rezultatima. 9. srpnja B-29 su napali su kompleks čeličana u Anshanu u Mandžuriji. Od 72 aviona koji su sudjelovali u napadu, jedan se srušio pri polijetanju a jedanaest su se vratili natrag u bazu zbog mehaničkih problema. Četiri zrakoplova u izgubljena iznad cilja a rezultati napada bili su slabi. U noći 10./11. kolovoza 56 B-29 je preko britanskih baza na Cejlonu napalo spremišta nafte Plajdoe kod Pelambanga na Sumatri. Udaljenost od Cejlona do Sumatre iznosi 4.030 milja (6.448 km) pa je to bio najduži američki zračni napad u ratu. B-29 su također položili mine u rijeci Moesi. Istodobno je treća skupina B-29 napala Nagasaki. Svi ovi napadi ukazali su na nedostatak operativnog nadzora i neprikladne borbene tehnike, lutanje sa cilja na cilj bez jedinstvenog plana, jednom riječju bili su neučinkoviti.

Uzrok velike većine problema koji su mučili B-29 u Kini i Indiji bila su česta zapaljenja motora, koja su se i dalje redovito javljala usprkos velikim naporima uloženim u njihovo uklanjanje. Pokazivači temperature glave cilindara označeni su crvenim na 270°C. Vrlo visoke temperature koje su vladale na tlu (61 do 64°C) i loše izvedeno hlađenje motora dovodili su do pregrijavanja glave motora na preko 310°C tijekom i odmah nakon polijetanja. Na tako visokoj temperaturi ishlapila bi tekućina za podmazivanje ventila što je dovodilo do lomova ventila. Uništeni ventil rezultirao je eksplozijom cilindra što je neizbježno dovodilo do plamena u cijelom motoru.

Posade su ubrzo naučile da je za snižavanje temperature motora najvažnije postići što je moguće veću brzinu leta odmah po polijetanju. Pri polijetanju se trebala iskoristiti puna duljina poletne staze dok se ne postigne brzine od 140-150 mph (225-240 km/h) i podići zrakoplov u zrak sa nosom u relativno niskom položaju u odnosu na tlo. Nakon polijetanja, trebalo je priličnu dugo održavati relativno malu visinu, kako bi se što prije postigla brzina od 200 mph (320 km/h). Dok se brzina povećavala, letač-mehaničar je postupno zatvarao otvore na poklopcu motora, jer je ključni faktor pri nadzoru temperature motora bila brzina, a kako je brzina rasla, otvori su pružali veći aerodinamički otpor i morali su se zatvoriti.

Dana 29. kolovoza u Indiju je stigao novi zapovjednik, 38-godišnji general major Curtis E. LeMay, tada najmlađi general major u američkoj vojsci. Stekao je dobar ugled kao zapovjednik zrakoplovne divizije bombardera B-17 u Europi. Bio je poznat kao čvrst, pattonovski tip zapovjednika koji je preuzimao stvari u svoje ruke. Za početak, povećao je ritam borbenih letova i pojačao intenzitet obuke posada. Umjesto formacije romba od četiri zrakoplova, uveo je novu formaciju sa dvanaest zrakoplova grupiranih u obrambenoj «kutiji». Uveo je koncepciju vodeće posade koja je zadužena za otkrivanje i označavanje cilja za ostatak formacije. U buduće su prilaz cilju i otpuštanje bombi nadzirali ciljač i radarski operater, ovisno o tome tko je prvi uočio cilj. 58th BW je preustrojen. Najmlađa eskadrila u svakoj grupi (395th, 679th, 771st i 795th BS) je raspuštena i u sastavu svake grupe ostale su tri eskadrile sa po deset B-29.

Trebalo je proći malo vremena dok se ne pokaže učinak svih promjena. Još jedan napad na Anshan u Mandžuriji 26. rujna nije bio uspješan. Bolje rezultate pokazao je napad na tvornicu zrakoplova u Omuri na otoku Kyushu 25. listopada, osobito jer je odlučeno koristiti mješavinu razornih i zapaljivih bombi u omjeru 2:1. Dana 11. studenog izveden je napad na kineski grad Nanking kojeg su Japanci držali od 1937. Problemi sa opskrbom još uvijek su onemogućavali punu koncentraciju snaga. Osim toga, japanska obrana postajala je sve učinkovitija. 21. studenog tijekom napada na Omuru, japanski zrakoplovi su uništili šest B-29. Slični gubici ponovili su se 7. prosinca u napadu na tvornicu zrakoplova u Mukdenu u Mandžuriji. Gubici B-29 od nesreća, neprijateljskih presretača i japanskih zračnih napada na baze oko Chengtua uskoro su prešli prihvatljive granice. Do kraja 1944. izgubljeno je 147 zrakoplova.

Krajem 1944. postalo je jasno da se u operacijama B-29 protiv Japana iz baza oko Chengtua gubi previše ljudstva i materijala i da se moraju obustaviti. U prosincu 1944. članovi JCS su donijeli odluku o prekidu operacije Matterhorn, s time da će 58th Bombardment Wing prijeći u baze na nedavno zauzetim Marijanskim otocima sa središnjem Pacifiku.

Posljednji napad iz baza u Kini izveden je 15. siječnja 1945. kada je napadnuta Formoza. 58th BW se potom povukao u baze u Indiji, a u veljači je prešao na Marijane.

Tijekom operacije Matterhorn izvedeno je 49 borbenih zadaća sa ukupno 3.058 borbenih letova. Bačeno je samo 11.477 tona bombi. Usprkos ogromnim naporima i sredstvima, ciljevima u Japanu je nanesena beznačajna šteta. Operacija Matterhorn završila je neuspjehom. Problemi opskrbe pokazali su se nerješivima. Chengtu je bio previše udaljen od Japana i B-29 morali dugo letjeti iznad neprijateljskog područja da bi uopće stigli do Japana, a čak i tako su mogli doći samo do najjužnijeg japanskog otoka Kyushu. Bez obzira na sve, operacija Matterhorn predstavljala je važno iskustvo za buduća djelovanja. B-29 su prešli u nove, puno prikladnije baze na Marijanskim otocima.

Ustroj XX Bombardment Command:

 - 58 Bombardment Wing – ustrojen u lipnju 1944.
o 40th Bombardment Group
25th, 44th, 45th, 395th Bombardment Squadron (395ht BS raspušten rujan-listopad 1944.)
o 444th Bombardment Group
676th, 677th, 678th, 679th Bombardment Squadron (679th BS raspušten rujan-listopad 1944.)
o 462nd Bombardment Group
768th, 769th, 770th, 771st Bombardment Squadron (771st BS raspušten rujan-listopad 1944.)
o 468th Bombardment Group
792nd, 793rd, 794th, 795th Bombardment Squadron (795th BS raspušten rujan-listopad 1944.)

Idemo dalje... nastavak o karijeri B-29

Napadi B-29 na Japan sa Marijanskih otoka

Otočni niz Marijana sastoji se od većih otoka Saipan, Tinian i Guam (te više manjih otoka) i predstavljao je idealnu bazu za djelovanje B-29 protiv ciljeva u Japanu. Tokio je udaljeno oko 1.500 milja (2.400 km) što je bilo točno na rubu doleta B-29. No, najvažnija činjenica je bila da su se otoci mogli bez ikakvih poteškoća opskrbljivati brodovima direktno iz Sjedinjenih Država.

Međutim, 1943. godine Marijanski otoci još uvijek su bili u japanskim rukama. Admiral Ernest King je već u svibnju 1943. na anglo-američkoj konferenciji Trident u Washingtonu predložio zauzimanje Marijana, ali ništa se nije moglo poduzeti jer je američka mornarica u to vrijeme vodila ogorčenu borbu za Solomone i Novu Gvineju. Tek u je rujnu 1943. general Arnold predložio Združenom odboru za planiranje da se Marijani što prije zauzmu i pretvore u bazu za bombardere B-29. Većina borbenih djelovanja na Pacifiku u iduće dvije godine za cilj je imala zauzimanje baza za B-29 koje će biti što je moguće bliže Japanu.

Plan je službeno odobrena na konferenciji održanoj u Kairu u rujnu 1943. između predsjednika Roosevelta, premijera Churchilla i kineskog predsjednika Chiang Kai-sheka. Zapovjedništvo nad operacijom preuzeo je admiral Chester Nimitz.

Prvo je izvršen desant na Saipan. 11. lipnja 1944. počelo je četverodnevno zračno i pomorsko bombardiranje otoka. 15. lipnja na otok su se iskrcali marinci, a sutradan i postrojbe kopnene vojske. Nakon nekoliko tjedana teških borbi, u kojima je poginulo preko 3.000 Amerikanaca i 24.000 Japanaca, otok je konačno zauzet 9. srpnja 1944. Po zauzimanju Saipana, operacija zauzimanja Guama počela je 20. srpnja a Tiniana 23. srpnja. Oba otoka zauzeta su do 9. kolovoza.

Izgradnja uzletišta za B-29 na Saipanu započela je i prije nego što su borbe na otoku bile završene. Radovi su započeti na mjestu bivšeg japanskog uzletišta Aslito, koje je preimenovano u Isley Field po kapetanu fregate Robert H. Isleyju.

Za rukovođenje operacijama B-29 sa Marijanskih otoka zadužena je XXI Bomber Command, koja je bila formirana u Smokey Hillu 1. ožujka 1944. godine. Za zapovjednika je imenovan general major Haywood S. Hansell Jr. Na Saipanu je upućen 73rd Bombardment Wing (497th, 498th, 499th i 500th Bombardment Group), koji je prvobitno trebao biti raspoređen na CBI bojište. 73rd BW je bio formiran u 28. studenog 1943. Salini, Kansas a prvi zapovjednik je bio puk. Thomas H. Chapman; zapovjedništvo je kasnije preuzeo brigadni general Emmett O'Donnell. Prvi B-29 (kojim je upravljao osobno general Hansell) na Saipan je stigao 12. listopada 1944. U roku od mjesec dana na Saipanu je bilo više od 100 B-29.

Prvi zadatak XXI Bomber Command bilo je uništenje japanske zrakoplovne industrije serijom dnevnih preciznih napada sa velikih visina. Međutim, general Hansell je bio svjestan da njegove posade nisu bile dovoljno iskusne za takvu zadaću. Krajem listopada i početkom studenog 1944. izvedena je serija taktičkih napada koji su poslužili za usavršavanje posada i stjecanje borbenog iskustva. 18 B-29 je 27. studenog 1944. napalo japansku bazu na otoku Truk. Četiri B-29 su morala odustati zbog uobičajenih problema sa motorima, a ostali nisu uspjeli održati formaciju. B-29 su opet napali Truk 30. listopada i 2. studenog. Kao odgovor na ovu novu prijetnju, japanski zrakoplov sa Iwo Jime su 2. studenog napali Isley Field u niskom letu i oštetili nekoliko B-29. Zauzvrat su Amerikanci 5. i 11. studenog napali Iwo Jimu, ali rezultati ni ovog puta nisu bili blistavi. Kao i u operaciji Matterhorn, pojavila se opasnost da se B-29 «potroše» na taktičkim zadacima, a čak ni u tom slučaju nisu bili osobito uspješni. General Arnold zahtijevao je od Hansella da napadne Japan što je prije moguće.

Prvi napad na Japan uslijedio je 24. studenog 1944. Cilj je bila tvornica u kojoj su se proizvodili zrakoplovni motori Nakajima Musashi, smještena u predgrađu Tokija. To je bio prvi zračni napad na Tokijo nakon čuvenog Doolittleovog napada prije više od dvije godine. U napad je poletjelo 111 B-29 predvođenih generalom O'Donnellom koji je letio u B-29 nazvanom Dauntless Dotty. Sedam aviona odustalo je u početnoj fazi napada zbog uoobičajenih problema sa motorima. Ostali su se približili cilju na visini od 27.000-32.000 ft (8.200-9.750 m). Po prvi put američki zrakoplovci susreli su se sa fenomenom zračnog mlaza odn. brzim zapadnim vjetrom koji je puhao brzinom od čak 200 mph (320 km/h) točno na visini na kojoj su letjeli bombarderi i koji je otežavao letenje u formaciji i tako onemogućavao precizno bombardiranje. Osim toga, cilj je bio zaklonjen niskom mjestimičnom naoblakom pa su samo 24 bombardera bacila bombe u blizini cilja. Cilj je bilo samo lakše oštećen, a jedan B-29 je uništen kada se u njega zabio japanski lovac. Početak nije bio dobar.

U idućih par tjedana tvornica Musashi napadnuta je još deset puta, ali rezultati i dalje nisu bili zadovoljavajući. Samo 10% nanesenih oštećenja nalazilo se u krugu tvornice. U jedanaest napada izgubljeno je ukupno 40 B-29, većinom zbog problema sa motorima.

U prosincu je poduzeta serija napada na tvornicu motora Mitsubishi u Nagoyi. Iako je onesposobljeno 17% proizvodnog kapaciteta, japanska obrana postajala je sve učinkovitija pa su gubici od neprijateljskog djelovanja porasli na četiri ili pet zrakoplova po zadaći.

Kampanja sa Marijana počela je nalikovati operaciji Matterhorn, sa visokim gubicima i vrlo slabim učinkom na ciljevima. Pošto nije bilo vidljivog napretka, general Arnold je smijenio general Hansella. Zapovjedništvo nad XXI Bomber Command preuzeo je general LeMay, koji je stigao na Saipan 20. siječnja 1945. godine.

Prije odlaska, gen. Hansell je proveo neke promjene koje će imati trajnog efekta. B-29 je još sredinom 1945. imao problema sa motorima i razina odustanaka kretala se oko 23% po borbenoj zadaći. Kako bi se ta razina snizila, Hansell je zapovjedio program smanjenja težine B-29, pa je uklonjen jedan spremnik goriva i dio streljiva za 0.50 in strojnice, čime je masa zrakoplova smanjena za oko 6.000 lb (2.700 kg). Služba održavanja centralizirana je u stožeru XXI BC, umjesto da bude razdvojena po pojedinim grupama. Ove promjene su produžile životni vijek B-29, radni vijek motora povećan je sa 200 na 750 sati rada a razina odustajanja počela je opadati i do srpnja 1945. je pala na samo 7% po borbenoj zadaći.

U siječnju 1945. u sastav XXI Bomber Commad stigao je 313th Bombardment Wing (6th, 9th, 504th i 505th Bombardment Group) brig. gen. Johna H. Daviesa, koji je smješten na netom dovršeni North field na Tinianu. Prva borbena zadaća 313th BW bio je napad na Kobe 4. veljače '45.

Napadi na Japan su privremeno obustavljeni, jer je LeMay morao izdvojiti svoje B-29 za operacij zauzimanja Iwo Jime. Otok Iwo Jima bio je važan za kampanju bombardiranja Japana pošto se nalazio točno na pola puta između Marijana i Japana i mogao je poslužiti kao baza za lovce koji će pratiti B-29 u napadima na Japan te za slijetanje oštećenih bombardera.

Zabrinut relativnim neuspjehom ofenzive B-29 koja još uvijek nije uspjela značajnije narušiti japansku sposobnost vođenja rata, general LeMay je 19. veljače izdao novu zapovijed. Pažljivijom analizom strukture japanskog gospodarstva, LeMay je zaključio da se japanska industrija u velikoj mjeri oslanja na manje, obiteljske radionice smještene u manjim mjestima oko velikih industrijskih centara. Eliminacijom tih radionica prekinuo bi se dotok vitalnih komponenti u središnje industrijske pogone i time onesposobila proizvodnja najvažnijih japanskih oružanih sustava. General LeMay je stoga umjesto razornih bombi odlučio koristiti zapaljive bombe, za koje se očekivalo da će u velikim gradovima poput Tokija ili Nagoye prouzročiti požare ogromnih razmjera koji će zahvatiti prioritetne ciljeve.

Pored toga, LeMay je zaključio da je neuspjeh B-29 rezultat fenomena zračnog mlaza, naoblake i velikih visina na kojima su bombarderi djelovali. Prvi napadi na Japan izvodili su se sa velikih visina kako bi bombarderi ostali izvan dometa protuzrakoplovne paljbe i izvan dohvata lovaca. LeMay je predložio da se umjesto dnevnih napada sa velikih visina krene sa intenzivnim noćnim napadima zapaljivim bombama na malim visinama. Bombarderi su trebali letjeti direktno od baze do cilja i natrag, tako da se mogao ponijeti veći borbeni teret i istovremeno smanjiti utrošak goriva. LeMay je zapovjedio da se sa svih B-29 skinu sve obrambene turele osim repnih. Tako ostvarena ušteda u težini iskoristila se za povećanje borbenog tereta, pa je svaki B-29 natovaren sa šest do osam tona zapaljivih bombi M69. Bombe su se izbacivale na visinama od samo 5.000-6.000 ft (1.500-1.800 m). Novom taktikom izbjegavao se fenomen zračnog mlaza a bombarderi su letjeli ispod slojeva oblaka. Osim toga, B-29 se više nisu morali penjati na visinu od 30.000 ft (9.100 m) čime se štedjelo gorivo i čuvali motori. Pretpostavljalo se da su japanski noćni lovci relativno slabi i malobrojni, ali su se očekivali prilično visoki gubici od protuzrakoplovnog topništva.

Nova taktika prvi je put iskušana u noći 9.-10. ožujka 1945. kada je napadnut Tokio. U međuvremenu je na Marijane stigao i treći wing – 314th Bombardment Wing (19th, 29th, 39th i 330th BG) brigadnog generala Thomasa Powera – koji je smješten na North Field na Guamu. U napadu na Tokio sudjelovala su ukupno 302 B-29, od čega je iznad cilja stiglo 279. Napad su vodile izabrane posade (Pathfinder) koje su označile prethodno dogovorene točke oko cilja. Bombardiranje je trajalo dva sata a rezultati su premašili i najoptimističkija predviđanja. Požari prouzročeni zapaljivim bombama spojili su se u ogroman požar poznat pod nazivom vatrena oluja (firestorm). Vatra je progutala 2 km² središta Tokija a živote je izgubilo gotovo 84.000 ljudi. U napadu je izgubljeno je četrnaest B-29. Superfortress je konačno počeo pokazivati svoje sposobnosti.

B-29 su opet krenuli u akciju u noći 11.-12. ožujka 1945., ovog puta na Nagoyu. Ovog puta pojedinačni požari nosu se spojili u vatrenu oluju, pa je izgorjelo «samo» 0,25 km² u središtu grada. U noći 13.-14. ožujka u vatri je nestalo 1 km² središta Osake. U noći 16.-17. ožujka uništeno je 0,36 km² Kobea a u noći 19.-20. ožujka opet je napadnuta Nagoya, gdje je uništeno još 0,6 km². U jednom jedinom tjednu razaranja poginulo je preko 120.000 japanskih civila uz gubitak samo dvadeset B-29. Poljuljana vjera u vrijednost strateškog bombardiranja bila je povraćena.

XXI Bomber Command je do 20. ožujka potrošila zalihe zapaljivih bombi, što je dovelo do neplanirane pauze. Čekajući na novu pošiljku zapaljivih bombi, LeMay je preusmjerio svoje B-29 na taktičke zadaće iznad otoka Kyushu u okviru priprema za desant na Okinawu. Najvažniji ciljevi su bile zračne baze i objekti za održavanje zrakoplova. Ovi su napadi potrajali do početka svibnja.

General LeMay je u travnju 1945. pokrenuo nove napade zapaljivim bombama. Ovog puta ciljevi su bili tvornice zrakoplovnih motora u Musashi u Nagoyi, kao i urbana područja Tokija, Nagoye, Osake, Kawasakija, Kobea i Yokohame. 153 B-29 je 7. travnja napalo kompleks tvornica zrakoplovnih motora oko Nagoye; u napadu je uništeno skoro 90% proizvodnog prostora. Pet dana kasnije, 12. travnja, 93 B-29 je uništilo tvornicu zrakoplovnih motora Nakajima Musahi. Japanska proizvodnja zrakoplovnih motora više nije postojala. 327 B-29 je 13. travnja spalilo još 2,5 km² Tokija. U napadu je izgubljeno sedam B-29. Sredinom travnja u sastav XXI Bomber Command stiže i 58th Bombardment Wing, prebačen iz sada raspuštenog XX Bomber Command na CBI bojištu na uzletište West Field na Tinianu.

Dana 14. svibnja 472 B-29 napala su tvornicu zrakoplovnih motora Mitsubishi u Nagoyi i okolno područje. Dvije noći kasnije, B-29 su opet posjetili Nagoyu i razorili još 5 km² gradskog područja. Zatim je 23. i 25. svibnja opet napadnut Tokyo. Iako su u ova dva napada na Tokyo izgubljena 43 B-29, više od polovine grada ležano je u ruševinama.

Zbog sve većih gubitaka B-29, promijenjena je taktika napada. Kako bi se zbunila neprijateljska obrana i japanski lovci privukli u borbu u kojoj će mnogi zasigurno biti uništeni, privremeno su obnovljeni dnevni napadi sa velikih visina. Dana 29. svibnja, 454 B-29 pojavilo se iznad Yokohame, ali ovog puta uz pratnju lovaca P-51 Mustang sa Iwo Jime. Razvila se zračna bitka u kojoj je uništeno 26 japanskih lovaca naspram četiri B-29 i tri P-51. Nakon toga su Japanci čuvali svoje preostale lovce za posljednju očajničku obranu protiv očekivane savezničke invazije na japanske otoke, pa je zračna obrana gradova dobila manji prioritet. Do lipnja 1945. japanski presretači viđali su se vrlo rijetko i B-29 su praktički nesmetani letjeli nebom iznad Japana.
5. lipnja B-29 su napali Kobe, a napad je bio tako uspješan da je Kobe brisan sa liste potencijalnih ciljeva. Do kraja svibnja uništeno je svih šest velikih gradova na LeMayevoj listi.

Tek pristigli 315th Bombardment Wing (16th, 331st, 501st i 502nd BG) smješten na uzletištu Northwest Field na Guamu u potpunosti je bio opremljen novom varijantom B-29B. Ova verzija izrađivala se u tvornici Bell u Marietti, Georgia, i nije imala obrambeni ciljnički sustav General Electric u pokušaju snižavanja ukupne mase zrakoplova. 315th BW je bio izobražen za niskoleteće noćne pathfinder zadaće. Između 26. srpnja i 10. kolovoza wing je izveo seriju udara na postrojenja za preradu nafte; time je praktički elimirana japanska proizvodnja goriva.

Krajem ožujka 1945. godine 313th Bobardment Wing je započeo seriju operacija miniranja japanskih luka. Više od 13.000 akustičnih i magnetskih mina bilo je položeno na zapadnim prilazima tjesnacu Shimonoseki i unutrašnjem japanskom moru te u lukama Hiroshima, Kure, Tokyo, Nagoya, Tokuyama, Aki i Noda. Operacije polaganja mina bile su izuzetno uspješne i do travnja je japanski obalni morski promet bio praktički paraliziran. U svibnju su se japanski trgovački brodovi pokušali probiti kroz minska polja, i 85 brodova je potonulo. Polaganje mina pokazalo se toliko uspješnim da je poslijeratno pregledavanje i obrada podataka potvrdilo bombarderima B-29 zasluge za potapanje 9,3% ukupne tonaže potopljenih japanskih brodova.
Sredinom lipnja većina većih japanskih gradova ležala je u ruševinama, pa je LeMay naložio nove napade zapaljivim bombama protiv 58 manjih japanskih gradova. U to vrijeme B-29 više nisu nailazili na otpor japanskih presretača. Krajem lipnja, posade B-29 bile su dovoljno sigurne pa su prvo bacali letke u kojima se najavljivao idući napad kako bi se stanovništvo moglo skloniti, a zatim bi tri dana kasnije uslijedio napad u kojem bi navedeno područje bilo sravnjeno sa zemljom.

U lipnju 1945. godine XX i XXI Bomber Command spojene su u US Strategic Air Forces Pacific (Američke strateške zračne snage na Pacifiku) pod zapovjedništvom generala Carla A. Spaatza.

Potkraj lipnja japansko civilno stanovništvo počelo je pokazivati znakove panike i carska vlada po prvi je put razmotrila mogućnost pregovora o obustavi neprijateljstava. Međutim, u tom momentu japanska vojna vrhuška bila je odlučna nastaviti rat do kraja.

Tijekom svog djelovanja su Marijanskih otoka, B-29 su izveli ukupno 25.500 pojedinačnih borbenih letova i izbacili ukupno 170.000 tona konvencionalnih bombi. Izgubljen je ukupno 371 zrakoplov.

Ustroj 20th Air Force (1944.-'45.):

XXI Bombardment Command:

· 58th Bombardment Wing – aktiviran u lipnju 1944.
o 40th Bombardment Group - 25th, 44th, 45th, 395th Bombardment Squadron (395th raspušten list. '44.)
o 444th Bombardment Group-  676th, 677th, 678th, 679th Bombardment Squadron (679th raspušten list. '44.)
o 462nd Bombardment Group - 768th, 769th, 770th, 771st Bombardment Squadron (771st raspušten list. '44.)
o 468th Bombardment Group - 792nd, 793rd, 794th, 795th Bombardment Squadron (795th raspušten list. '44.)

·73rd Bombardment Wing – aktiviran u listopadu 1944.
o 497th Bombardment Group - 869th, 870th, 871st Bombardment Squadron
o 498th Bombardment Group - 873rd, 874th, 875th Bombardment Squadron
o 499th Bombardment Group - 877th, 878th, 879th Bombardment Squadron
o 500th Bombardment Group - 881st, 882nd, 873rd Bombardment Squadron

·313th Bombardment Wing – aktiviran u prosincu 1944. – siječnju 1945.
o 6th Bombardment Group - 24th, 39th, 40th Bombardment Squadron
o 9th Bombardment Group - 1th, 5th, 99th Bombardment Squadron
o 504th Bombardment Group -  398th, 421st, 680th Bombardment Squadron (680th stigao u lipnju '45.)
o 505th Bombardment Group - 482nd, 483rd, 484th Bombardment Squadron

·314th Bombardment Wing – aktiviran u veljači 1945.
o 19th Bombardment Group - 28th, 30th, 93rd Bombardment Squadron
o 29th Bombardment Group - 6th, 43rd, 52nd Bombardment Squadron
o 39th Bombardment Group - 60th, 61st, 62nd Bombardment Squadron
o 330th Bombardment Group - 457th, 458th, 459th Bombardment Squadron

· 315th Bombardment Wing – aktiviran u lipnju-srpnju 1945.
o 16th Bombardment Group - 15th, 16th, 17th Bombardment Squadron
o 331th Bombardment Group - 355th, 356th, 357th Bombardment Squadron
o 501st Bombardment Group - 21st, 41st, 485th Bombardment Squadron
o 502nd Bombardment Group - 402nd, 411st, 430th Bombardment Squadron
o 509th Composite Group – aktivirana u prosincu 1944.

Atomska bomba

B-29 se najviše pamti zbog činjenice da je to bio zrakoplov koji je bacio atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki i time okončao drugi svjetski rat.
Zamisao o eksplozivnom korištenju nuklearne energije iskorištavanje nenadzirane lančane reakcije priprisuje se mađarskom teoretskom fizičaru Leu Szilardu. Ideja mu je navodno pala na pamet 12. rujna 1933. dok je prelazio neku ulicu u Londonu.

Zabrinuti njemačkim napretkom u ispitivanjima nuklearne fisije, skupina znanstvenika nagovorila je Alberta Einsteina da napiše pismo američkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu kako bi ga upozorio da će ubrzo biti moguće izraditi oružje neopisive razorne snage. Zabrinute činjenicom da bi Njemačka mogla prva napraviti atomsku bombu, Sjedinjene Američke Države su u tajnosti pokrenule golemi program razvoja vlastite atomske bombe, pod kodnim nazivom Projekt Manhattan.

U svom pismu predsjedniku 2. kolovoza 1939. godine o mogućnosti izrade atomske bombe, Einstein je naveo da se bomba možda neće moći prenositi zrakoplovom. Međutim, detaljnije procjene nagovještavale su da će eventualno nuklearno oružje nalaziti unutar zadane nosivosti (tada) novog bombardera B-29, koji je u rujnu 1943. odabran za buduću platformu za isporuku bombe. U početku, tim stručnjaka koji su dobili zadatak adaptacije B-29 za nošenje atomske bombe raspolagao je samo grubim dimenzijama bombe, pošto čak ni znanstvenici angažirani na projektu Manhattan nisu bili sigurni kolika će bomba na kraju biti. Tehničari su na B-29 ugradili novi H-okvir, nosače i uređaj za odbacivanje bombe.
Prvi testovi odbacivanja sa lažnom bombom izvedeni su 28. veljače 1944. na poligonu Muroc u Kaliforniji. Na temelju tih iskustava, na B-29 je ugrađen potpuno novi ovjes. Ispitivanja su nastavljena u lipnju 1944. a nakon provedenih modifikacija, ugovor za proizvodnju još tri modificirana B-29 dodijeljen je tvrtki u Omahi, Nebraska. Do kolovoza je proizvedno ukupno 46 B-29 osposobljenih za nošenje atomske bombe.

Program izrade atomske bombe slijedio je dva paralelna koncepta. Jedan je bio razvoj izotopa tehnikom izdvajanja, kako bi uran obogatio u izotop U235 koji je podložan fisiji. Drgi koncept bio je razvoj tehnike za dobivanje umjetno stvorenog plutonija. Uranova bomba, nazvana Little Boy (Mališan), bila je duga  120 in (305 cm), promjera 28 in (71 cm) i mase oko 9.000 lb (4 t). U osnovi, bila je riječ o dugačkoj cijevi sa «metkom» od U235 na jednom kraju i «metom» u vidu koncentričnih prstenova od U235 na drugom kraju. Lančana reakcija pokretala se eksplozijom klasičnog eksploziva koja je zabijala «metak» u «metu». Plutonijeva bomba, nazvana Fat Man (Debeljko), bila je duga 128 in (325 cm), promjera 60 in (152 cm) i mase oko 10.000 lb (4,5 t). Imala je košuljicu od plutonija koja je bila okružena punjenima klasičnog eksploziva. Kada bi se eksplozivna punjenja detonirala istovremeno, eksplozija je velikom brzinom sabijala plutonij što je pokretalo lančanu reakciju.

Program obuke posada vodio je puk. Paul W. Tibets, Jr. Tibbets je bio pilot veteran na B-17 iz Europe i Sjev. Afrike, a sudjelovao je i u razvojnom programu B-29. U rujnu 1944. pukovnik Tibbets je preuzeo zapovjedništvo nad novo formiranom 509th Composite Group (509. mješovita grupa) u bazi Wendover, Utah. Grupa je imala samo jednu bombardersku eskadrilu – 393rd BS pod zapovjedništvom maj. Charlesa W. Sweeneyja. 509th Composite Group je bila potpuno samostalna i samodostatna postrojba, sa vlastitim inženjerskim, logističkim i transportnim eskadrilama te vlastitom postrojbom vojne policije. Pošto se projekt Manhattan odvijao u maksimalnoj tajnosti, velika većina časnika i vojnika uopće nije znala koja je njihova zadaća. 509th CG je napustila SAD u proljeće 1945. Postrojba je formalno bila raspoređena u sastav XXI Bomber Command na Marijanskim otocima, i do rujna '45. zrakoplovi i osoblje smješteni su na uzletištu North Field na Tinianu, koje je upravo bilo pripremljeno za 313th Bombardment Wing. Na nekoliko zrakoplova bili su ugrađeni propeleri Curtiss sa krakovima promjenjivog koraka (radi smanjenja duljine sletne staze) i posebnim produžecima krakova do osovine propelera (radi povećanja protoka zraka za hlađenje motora R-3350).

Prvi test atomske bombe izveden je 16. srpnja 1945. na poligonu Alamogordo u pustinji New Mexica. Vijest o uspješnom testu odmah je proslijeđena predsjedniku Trumanu koji se nalazio na savezničkoj konferenciji u Potsdamu. On je o tome odmah obavijestio Churchilla i Chiang kai-Sheka, dok je Staljinu samo rekao da SAD raspolaže razornim novim oružjem koje će biti upotrijebljeno protiv Japana. Međutim, sovjetski agenti u SAD-u već su bili obavijestili Moskvu o američkom uspjehu, pa je Staljin u Potsdamu raspolagao detaljnim informacijama o američkoj atomskoj bombi. Dana 26. srpnja saveznici su objavili zajedničku deklaraciju u kojoj je Japan pozvan na bezuvjetnu kapitulaciju, uz napomenu da jedina alternativa japanskoj kapitulaciji može biti brzo i potpuno uništenje Japana. Nije objašnjeno što se pod tim podrazumijeva, kao niti kakva će biti sudbina cara.

Predsjednik Truman je bio potpuno svjestan koliko se žrtve očekuju u eventualnoj invaziji Japana (procjene su navodile oko pola milijuna žrtava na savezničkoj strani). Stoga nije oklijevao i odobrio je upotrebu novog oružja kako bi se Japance natjeralo na predaju. Dana 24. srpnja general Carl Spaatz dobio je direktivu po kojoj je 509th Composite Group dobila zapovjed da na Japan baci prvu atomsku bombu čim vremenske prilike to dozvole. Kao mogući ciljevi navedeni su gradovi Hiroshima, Kokura, Niigata i Nagasaki. Truman je 31. srpnja iz Potsdama dao konačno «zeleno svjetlo».
Krstarica Indianapolis prevezla je 26. srpnja radioaktivne dijelove bombe Little Boy na Tinian. Transportni zrakoplovi C-54 prenijeli su tri glavne komponente bombe Little Boy, kao i upaljač i plutonijevu jezgru bombe Fat Boy. Tri B-29 iz baze Kirtland, New Mexico donijeli su ostatak bombe Fat Boy zajedno sa eksplozivnim punjenjima. Oni su stigli na Tinian tek 2. kolovoza.

Bomba Little Boy bila je spremna za akciju 31. srpnja. Dana 2. kolvoza, LeMayov stožer kao primarni cilj je odabrao Hiroshimu, a kao alternative Kokuru i Nagasaki. Hiroshima je odabrana pošto su obavještajna izvješća navodila da u tom području nema zarobljeničkih logora sa savezničkim zarobljenicima.
Napad je određen za dan 6. kolovoz, a B-29 u kojem će biti bomba pilotirati će puk. Tibbets. Dan prije leta, na njegov avion (B-29-45-MO ser. br. 44-86292 iz tvornice Martin-Omaha) je ispisano ime Enola Gay, kako se zvala Tibbetsova majka.

Napad je započeo letom tri posebna izvidnika F-13A koji su javili o meteorološkim prilikama iznad primarnog i sekundarnog cilja. Puk. Tibbets je stigao sat vremena kasnije u Enoli Gay uz pratnji dva druga B-29 koji su trebali promatrati napad i učinak bombe. Dok je Tibbets letio prema Japanu, maj. Claude Eatherly, na avionu Straight Flush, radiom je javio da je vidljivost iznad Hiroshime jasna za vizualni napad. Mornarčki stručnjak za naoružanje, kap.b.b. William Parsons, ukrcan na Enoli Gay, tada je armirao bombu, pošto se smatralo da bi bilo previše opasno armirati bombu prije leta jer bi u slučaju nezgode eksplozija zbrisala kompletan otok.

U 8.15 AM Enola Gay je izbacila bombu Little Boy na visini od 31.500 ft (9.600 m). Radarski upaljač na bombi bio je podešen za detonaciju na visini od 2.000 ft (600 m). U eksploziji je poginulo 75.000 ljudi i uništeno je 45.000 zgrada.

Presjednik Truman naciji je objavio da je bačena atomska bomba. Japanci isprva nisu znali što se dogodilo, stanje je dodatno otežavao prekid komunikacija između Tokya i razorene Hiroshime. Usprkos strahovitom razaranju, neki japanski časnici još uvijek su izražavali uvjerenje kako treba nastaviti rat. Dana 8. kolovoza, japanski ministar vanjskih poslova Shigenori Togo obavijestio je cara da Japan čeka potpuno i apsolutno uništenje ukoliko ne prihvati uvjete Potsdamske deklaracije i ne kapitulira. Car se složio sa ovom mračnom procjenom i Togo je prenio carevu poruku premijeru, barunu Kantaru Suzukiju, koji je međutim tek sutradan uspio okupiti sve članove vrhovno ratnog vijeća.

Dok je japanska vlada raspravljala o situaciji, B-29 su nastavili sa konvencionalnim napadima. Bombarderi iz 58th, 73rd i 313th BW sutradan su napali arsenal Toyokawa. U noći 7. kolovoza, 525th BG je izbacila 189 tona mina na nekoliko ciljeva. 8. kolovoza 58th, 73rd i 313th BW su zapaljivim bombama napali Yawatu na južnom otoku Kyushu, dok je 314th BW napao industrijsko područje Tokyja. Japanska obrana još uvijek je uzvraćala udarce, pa su iznad Yawate oborena četiri a iznad Tokyja tri B-29.

U međuvremenu, pošto iz Japana nisu dolazile nikakve službene reakcije, Amerikanci su smatrali da je potrebno pripremiti još jedan nuklearni napad. Plutonijeva bomba Fat Man ukrcana je na B-29 nazvan Bockscar (B-29-35-MO ser. br. 44-27297 iz tvornice Martin-Omaha) po svom zapovjedniku, kap. Fredericku C. Bocku. U napadu je Bockscarom letio maj. Sweeney, a Bock je upravljao jednim od B-29 iz pratnje. Primarni cilj je bio arsenal Kokura, a alternativni Nagasaki.

Bockscar je uzletio 9. kolovoza. Ovog puta je primarni cilj, Kokura, bio zaklonjen gustim dimom koji se širio iz Yawate (koju su protekle noći napali B-29), pa ciljač ni nakon trećeg naleta nije mogao pronaći zadanu ciljničku točku. Stoga je Sweeney krenuo na idući cilj, Nagasaki. I iznad Nagasakija je bila naoblaka, pa je ciljač tek u drugom naletu uspio identificirati cilj kroz oblake. U 11.00 AM Fat Man je izbačen iz zrakoplova i bomba je eksplodirala. Snaga detonacije kasnije je procijenjena na 22 kilotona. Izravno od eksplozije u Nagasakiju je poginulo 35.000 ljudi.
Nakon bombardiranja, Sweeney je morao sletjeti na Okinawu zbog problema sa pumpom za prebacivanje goriva. Na Okinawi je dopunio gorivo i odletio na Tinian.

Istog dana, Sovjetski Savez je objavio rat Japanu i pokrenuo ogromnu ofenzivu u Mandžuriji. Car je naložio vladi da odmah prihvati savezničke uvjete za kapitulaciju. Četiri dana su protekla dok svi detalji o predaji nisu bili dogovoreni, postojala je sasvim realna opasnost da pojedini elementi japanskih oružanih snaga neće prihvatiti predaju pa čak i pokušati državni udar protiv cara. U međuvremenu je nastavljeno konvencionalno bombardiranje, pa je 14. kolovoza rekordan broj od čak 804 B-29 napao razne ciljeve u Japanu. Ujutro 15. kolovoza car se obratio narodu i proglasio kapitulaciju. Za veliku većinu njegovih podanika to je bio prvi put da čuju glas svog vladara.

Nakon carevog obraćanja obustavljene su sve ofenzivne operacije protiv japanskih snaga. Nakon toga, većina B-29 na Pacifiku prebačena je na humanitarne zadaće, izbacivanje hrane i odjeće savezničkim zarobljenicima u Japanu, Kini, Mandžuriji i Koreji. 1.066 B-29 izvelo je 900 tajvih zadataka iznad 154 zarobljenička logora, pri čemu je 63.500 zarobljenika isporučeno oko 4.470 tona materijala. U tim letovima izgubljeno je osam B-29 sa 77 članova posade.

Japanska kapitulacija formalno je potpisana 2. rujna na bojnom brodu Missouri. Rat na Pacifiku je tako bio završen.

Nakon povlačenja iz službe, Enola Gay je poklonjena Institutu Smithsonian. Godinama se nalazila na restauraciji u specijaliziranoj ustanovi Paul Garber u Suitlandu, Maryland. Posljednjih godina provedeni su opsežni radovi kako bi zrakoplov bio spreman za izložbu na 50. godišnjicu bacanja atomske bombe. Međutim, postav izložbe pokrenuo je političke kontroverze, pa je na kraju prikazan samo trup zrakoplova.

Bockscar je izložen u muzeju američkog ratnog zrakoplovstva u Wright-Patterson AFB u Daytonu, Ohio.

Boeing P2B-1S

Dana 1. ožujka 1947. godine, američka ratna mornarica (US Navy – USN) je preuzela četiri B-29-BW za potrebe dalekometnih zadaća traženja i spašavanja. Dodijeljena im je oznaka P2B-1S.

Jedan P2B-1S je kasnije preuređen u matični zrakoplov za brzi raketni ispitni zrakoplov Douglas D-558-II Skyrocket. Taj P2B-1S je nazvan «Fertile Myrtle». Prostor za bombe je temeljito preuređen za smještaj D-558-II ispod trupa. Zrakoplov Skyrocket otpuštao se u letu a raketni motori aktivirali su se nakon odvajanja od P2B-1S.

Prvo lansiranje D-558-II izvedeno je 8. rujna 1950. U ispitnom zrakoplovu se nalazio pilot William B. Bridgeman a za komandama P2B-1S bio je George Jensen. U idućih nekoliko godina izveden je eći broj lansiranja D-558-II. Brzina od 2 Maha prvi put je premašena 20. studenog 1953. kada je zrakoplovom upravljao ispitni pilot Scott Crossfield. Skyrocketov posljednji let izveden je u prosincu 1956.



Kako bi se privremeno zadovoljile potrebe Velike Britanije za bombarderom sposobnim za prijenos nuklearnog oružja do ulaska u službu dovoljnog broja mlaznih bombardera English Electric Canberra, RAF je 1950. posudio 87 bombardera B-29 pod nazivom Boeing Washington. Svi zrakoplovi su vraćeni USAF-u 1955. godine. Dva RAF-ova Washingtona predana su RAAF-u (Royal Australian Air Force).

Tupoljev Tu-4

Dana 29. srpnja 1944. godine, B-29-BW ser. br. 42-6256 kapetana Howarda R. Jarrela oštećen je protuzrakoplovnom paljbom tijekom napada na čeličanu Showa u Anshanu u Mandžuriji. Pošto zrakoplov nije mogao doći do baze Chengtu u Kini, posada je odlučila skrenuti do Vladivostoka u Sovjetskom Savezu. Pošto SSSR u to vrijeme još nije stupio u rat protiv Japana, i zrakoplov i posada su po slijetanju bili internirani.

Dana 20. kolovoza 1944. tijekom napada na Yawatu iz baze Chengtu, B-29A-1-BN ser. br. 42-93829 morao je sletjeti na teritoriju Sovjetskog Saveza. Nakon što je posada iskočila, zrakoplov se srušio u podnožju brda Sihote Alin istočno od grada Habarovska. Posada je bila internirana.

U noći 10.-11. studenog 1944. godine, B-29 ser. br. 42-6365 oštećen tijekom napada na Omuru na otoku Kyushu bio je prisiljen skrenuti u Vladivostok. 21. studenog isto se dogodilo i sa B-29 ser. br. 42-6385. Oba zrakoplova i njihove posade su internirani.

Tako su Sovjetima pala u ruke tri netaknuta B-29 i četiri posade. U siječnju 1945. u dogovoru sa Sovjetima, američki zrakoplovci su «pobjegli» na zapad preko Teherana, ali B-29 su ostali u SSSR-u.

Nepunih godinu dana nakon završetka drugog svjetskog rata, 11. studenog 1946. berlinski Der Kurier je objavio članak u kojem se tvrdi da Sovjetski Savez u tvornici iza Urala serijski proizvodi vjernu kopiju bombardera B-29. Članak je na zapadu dočekan sa nevjericom, pošto se tada smatralo da Sovjetski Savez nije u stanju proizvesti tako velik i složen zrakoplov kakav je bio B-29. Onda su u Sjedinjenim Državama uhvaćeni sovjetski agenti koji su pokušavali kupiti rabljene gume, kotače i kočnice za B-29.

Na paradi održanoj na Dan zrakoplovstva 3. kolovoza 1947. na aerodromu Tušino u Moskvi, u niskom letu su prikazana tri velika četveromotorna zrakoplova, koji su očito bili B-29. Isprva se mislilo da su to ona tri B-29 za koje se znalo da su u sovjetskim rukama, ali zatim se pojavio ČETVRTI zrakoplov koji je očito bio transportna konverzija B-29. Više nije bilo nikakve sumnje da su tvrdnje o proizvodnji B-29 u Sovjetskom Savezu bile posve točne. Transportna verzija nosila je oznaku Tu-70, a kasnije se otkrilo da su bombarderi bili označeni Tu-4.

Razvoj strateških bombarderskih sposobnosti već je tijekom Velikog domovinskog rata dobio najveći prioritet, a neplanirano dobivanje tri B-29 omogućilo je sovjetskog zrakoplovnoj industriji da savlada ogromne tehnološke probleme oko izgradnje strateškog bombardera u dijeliću vremena koje bi bilo potrebno da se u razvoj zrakoplova krenulo od ništice. Za razvoj zrakoplova zadužen je konstrukcijski biro Andreja N. Tupoljeva, dok je biro Arkadija B. Švecova dobio zadatak kopiranja motora Wright R-3350 Dupelx Cyclone. Sovjetska verzija B-29 dobila je oznaku Tu-4, dok je motor dobio oznaku AŠ-73TK. Dva američka B-29 su rastavljena radi detaljne analize i procjene, dok je treći zadržan za letna ispitivanja. Program je pokrenut već 1944. i početkom 1945. radovi su već dobrano uznapredovali. Tvornica na Volgi trebala je napraviti prvih 20 primjeraka za ispitivanja i ocjenjivanja, dok se serijska proizvodnja trebala odvijati u dvije tvornice iza Urala.

Bez obzira na kraj rata, program Tu-4 nastavljao se nesmanjenom brzinom. Prvi ispitni primjerak bio je spreman krajem ljeta 1946. Na prvim letovima bilo je problema sa električno pokretanim stajnim trapom uslijed čega je došlo do nekoliko slijetanja «bez kotača». Nadalje, često je dolazilo do nekontroliranog okretanja propelera. Ispitni piloti žalili su se da ostakljeni nos iskrivljuje sliku.

Nakon javnog prikazivanja Tu-4 na paradi u Moskvi 1947. godine, počela su prva dalekometna ispitivanja. Trebalo je riješiti brojne probleme i sa zrakoplovom i sa motorima AŠ-73TK. U sastav Dalekometne Avijacije (Daljnaja Aviacija – DL) Tu-4 ulazi 1948. kao prvi strateški bombarder sovjetskog ratnog zrakoplovstva (Vojnovozdušnije Sili – VVS). Serijski Tu-4 stalno su je imali problema sa sustavom daljinskog upravljanja obrabenog naoružanja i sustavom presurizacije kabine. Motori     AŠ-73TK nisu bili osobito pouzdani. Trebalo je poboljšatoi nadzor kakvoće proizvodnje u tvornici, i do 1949. otklonjena je većina ozbiljnijih problema. Tu-4 su postigli punu operativnu sposobnost tek sredinom 1949. a potkraj iste godine u sastavu DA se nalazilo oko 300 Tu-4, a nekolicina ih je raspoređena u sastavu mornaričkog zrakoplovstva (Aviacija Vojno-morskovo Flota – AV-MF) u ulozi dalekometnih ophodnih zrakoplova.

Prema NATO sustavu označavanja, Tu-4 je dobio naziv Bull. Pojavljivanjem Tu-4 u redovima USAF-a zavladala je prava panika, pošto je Tu-4 imao dovoljan dolet da napadne Chicago, Los Angeles i New York za dovoljnim borbenim teretom za jednosmjernu «samoubilačnu» zadaću. Sa uzletišta na Islandu, sovjetsku mogli su Tu-4 čak napasti ciljeve u Novoj Engleskoj, New Yorku, Pennsylvaniji i Ohiou, a iz baza na Grenladu mogli su napasti New Orleans ili Denver. Pošto su Sovjeti sada imali oružje sposobno za napad na Sjevernu Ameriku, američka vlada je bila prisiljena razviti izuzetno skup sustav zaštite koji se sastojao od radarskih intstalacija, motrilačkih postaja, zrakoplova za radarsko izviđanje, projektila zemlja-zrak Nike i mlaznih lovaca presretača. Razvojem sovjetske atomske bombe 1949. godine, program protuzračne zaštite sjevernoameričkog kontinenta još je dobio na važnosti, pošto su se Sjedinjene Države našle u opasnosti od nuklearnog napada.

Vjeruje se da je u Sovjetskom Savezu napravljeno približno 1.400 primjeraka Tu-4, a pretpostavlja se da krajem 5-0tih nekoliko primjeraka otišlo u Kinu. Potkaj 50-tih Tu-4 se postupno povlači iz sastava DA i zamijenjuje suvremenijim tipovima bombardera. Tu-4 zatim prelazi su sastav transportnog zrakoplovstva (Vojno-transportnaja aviacija – VTA) gdje dopunjuje kratkodometne zrakoplove Li-2 i Il-14. Pojavom turbopropelerskog transportnog zrakoplova Antonov An-12, Tu-4 se postupno povlači i iz transportne uloge. Početkom 60-tih Tu-4 je povučen i iz sastava AV-MF. Nekoliko Tu-4 koji su predani Kini navodno su se koristili do 1968. godine.

Specifikacije za Tu-4
Motori: četiri 18-cilindrična zrakom hlađena radijalna motora Švecov AŠ-73TK sa kompresorima, snage 2.200 ks pri polijetanju i 2.400 ks u nuždi
Performanse: maks. brzina 418 km/h na razini mora, 566 km/h na 10.000 m, brzina krstarenja 358 km/h; dolet: 3.084 km pri prosječnoj brzini krstarenja od 496 km/h i maks. stalnoj snazi motora na 7.800 m i sa 5.000 kg bombi; 4.971 km pri dalekometnoj snazi motora na 3.000 m sa 5.000 kg bombi; 6.560 km sa 3.000 kg bombi i dodatnim spremnikom goriva u prostoru za bombe
Masa: 61.500 kg maksimalna poletna masa





Eto, to bi bilo to što se tiče B-29.

Ako vas zanimaju i drugi tekstovi (o nekim drugim avionima), recite, i ja samo šibam!!!!! 

Prvo odmori malo jer ovo sto si dao je izuzetan trud. Sad malo mi da pricamo... evo jedan izuzetan video od cetrnaest ,inuta o taktici borbe protiv tog cuvenog bombardera. Inace B-29 je kao sto znate rodonacelnik teskog strateskog bombardera.


http://video.google.ca/url?docid=1812595429445699346&esrc=gvmf&ev=v&q=source%3A03433420942029633091&srcurl=http%3A%2F%2Fvideo.google.ca%2Fvideoplay%3Fdocid%3D1812595429445699346&vidurl=%2Fvideoplay%3Fdocid%3D1812595429445699346&usg=AL29H22c1rbR0I1lLV5a3V3jdD8zYH_5RQ

Evo da dodam malo materijala tehnicke prirode 

Odlično!!!