Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:55:10
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: August Šenoa  (Pročitano 17407 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
X.

Moglo je biti jedanaest ura ranih. Nebo mutno, a nad šikarom kraj Save lebdjela gdjegdje tanka magla. Zrak vlažan i podosta hladan, baš pravcata jesen. Pred kolibom do prijevoza sjedio je krezubi starac Mijo stružući tupim nožem ljuske sa ribice. Bio se u svoj posao tako zadubio, da nije ni opazio kako se njegov mlađi drug otisnuo od savskoga brijega prema drugoj strani. Najednoč probudi ga konjsko kopito. Dignu glavu pa je stao zijati držeći nepomično i nož i ribu. Vrlo se začudi. Prema kolibi kasala su na konju dva oružnika u crvenim zobunima, visokim žutim čizmama, crnoj kabanici, a obrazinu kacige svoje su spustili bili da im nisi mogao razabrati lica; osobito čudan pako bijaše im mač, dugačak kao ražanj i dulji. Oružnici krenuše kraj kolibe na sisačku cestu. Mlađi brodar Šimun zataknu veslo mirno pod strehu i htjede u kuću. Starac mu namignu jednim okom, kanda ga pitati hoće, tko da su ti ljudi.

»Hm!«, odvrati Šime maknuv ramenima, »bog si ga zna kakvi su to svatovi. Valjda kakva španjolska ordonancija*; bar po dugom ražnju bih reko. Ali su vozarinu platili pošteno.«

»Platili!«, začudi se starac, »čudno i prečudno! Vozarinu platili. Toga ti španjolski razbojnici nikad ne čine.«

»Žuri se, Mijo, žuri se!«, prihvati Šime oštrije. »Struži! A da!«, lupi se dlanom u čelo. »Pusti, Mijo, ribu. Idi u ZapruđeX *. Evo ti dinar, uzmi vrčić pak nosi šljivovice. Hladno je danas. Grize zima do kosti. Je l' Mijo!«

»Hu! Da, da!«, strese se Mijo vrlo smiješno misleći i na zimu i više na rakiju. Uze dinar, uze vrčić, uze šešir pa poprijeko šikarom u Zapruđe.

»I hvala bogu!«, šapnu Šime opaziv da je starca nestalo u vrbinju. »Toga sam se mutljaka otresao kao vuk pseta. Šta bi i luda glava u tom poslu. Brblje, ne zna kad treba vezati jezik, kadli mu pustiti uzde. Znam da će putem pol rakije ispiti dok ne padne kao ustrijeljen zec. Ali Grga! Bijesa! još ga nema. Čudno!« Pritom nadnio Šime ruku nad oči gledajući na drugu obalu. Napokon sjede čistiti ribu i pjevuckati kroz zube: »Lijepa ti je ptica kos!«

Ujedanput ozva se iz daljine »kvar! kvar!«, a za časak nešta bliže »kvar! kvar!«

Šime dignu pažljivo glavu.

»Šta je to? Grga reče da će oponašati prepelicu, a onamo čujem gavrana. Nu to nije od Zagreba, to je odavle. Gavrani! Ha! ha! Valjda slute da će biti strvi. Ha! ha!«

I sve opet zašuti.

Ali opet ozva se glas, nu ovaj put »pućpurić!«.

»Aha!«, skoči Šime, »evo mi moje prepelice! Sad je hora!«

Pohiti k brijegu, odveza malen čamac i udari Savom. Domala povrati se i s njime Grga Čokolin.

»No, a jesu li momci na mjestu?«, zapita ga brijač.

»Jesu.«

»A ovdje nikoga blizu?«

»Nikoga, van evo nekoliko gavrana u šiberju.«



»Nomen et omen.* Ti nam neće smetati. A starac Mijo?

»Za njega ne budi vas briga, majstore Grga. Tomu sam pamet malko potkurio i otpravio ga u drugo selo. Šljivovica poputnica, puti daleki, jame duboke, a na pijesku se meko spava. Ha, ha! Mijo će rake loviti, za njega ne boli vas glava.«



»Bene! Sve je čisto! Pametna si glava, Šimune.«

»Ta da! Nisam ja vas svoj vijek na tom prokletom pruđu kruške pekao.«

»Znam, kume Šime, znam!«, odvrati lukavo brijač. »Tebi je kao i meni. Ne moram li šišati svaki božji dan tikve, stoput luđe od mene, ne moram li? Da kušaš, to je vrag. Ne pitaju te da l' imaš soli u glavi, već čiji si i kakva ti je kesa. Bijeda, bijeda današnji dan po pametnu glavu. Morati se prodati i bogu i vragu, a šta od toga? - Šipak.«

»Pravo rekoste! Šipak!«, odvrati zlovoljno Šime. »Znam ja što je dobro, što li gospodski. Ali to je stara pjesma. Moji me zavrgoše, jer da sam raspikuća, da sam razbojnik, zavrgoše i baciše kao kakvu otrebinu. Da mi je tko živ rekao da će gospodičić Šime jedanput prebacivati svakoga tričara na lađi preko Save, da će zimovati i ljetovati pod slamnatim krovom, zahvalio bih se svojoj majci što me je porodila na svijet.«

»Umiri se, Šime!«, utješi ga brijač, »ne može drukčije biti. Kuda 'š? Znaš da su te htjeli vješati što si na javnoj cesti porobio i ubio popa. Pa da te nije gospodar Stjepko zlatom izbavio iz tamnice, njihao bi te kraj puta zagrebačkoga jesenski vjetar.«

»Znam, znam!«, odvrati Šime, »ali znao je Gregorijanec zašto me je izbavio. Mene bi bili objesili, po sedlu bi tukli bili, ali ne bi pitali za magarca. Ali da su stali »oštro« pitati, da su mi »pokazali instrumenta«X *, bog zna ne bih li na »grebenu«X blesnuo bio tko da je onaj pravi koji je popu držao zadnju svijeću. To ti je svrbjelo Gregorijanca, to! Nu pustimo te bajke. Tako je. Ali za jedno da vas pitam, kad sam već u tom kolu. Šta će gospodar Stjepko sa mladom djevojkom?«

»Šta?«, nasmija se brijač. »Ala si lud Šime? Deset godina služiš već sadanjega gospodara, pa šta će sa mladom djevojkom? A čemu su mlade djevojke?«

»Ta valjda ne -?«, pogleda u čudu Šime brijača.

»A zašto ne?«

»Nazdravlje! Istina je riječ: vuk dlaku mijenja, ali ne mijenja ćudi. I još je ženskar. Znam ga, a kako ne bi? Koliko puta nisam zajedno s njim išao u lov na ovu ili na onu mladuX? Kadšto je bilo krvavih glava, bilo i batina. Jedanput premetali mi cijelu goru da tražimo kmeticu i sina joj mladoga dječaka - ali da. Odletješe. Praznih ruku moradosmo natrag. Bog zna kud se to zamelo.«

»A da? Vidiš! Mlada Gregorijanca? Kazuj no!«, upita zvjedljivo brijač.

»Št«, skoči Šime. »Idu. Vidite! Eno od Zagreba vije se po cesti prašina. Kola su. Bit će oni, bit će!«

»Uistinu idu«, podignu brijač glavu kao lisica. »Sad pozor! Reci mi brže, gdje da se sakrijem, da sve vidim, a mene nitko.«

»Zađite u kuću. U kuhinji idu vam ljestve na tavan. Popnite se pod krov. Ima vam škulju* na cestu pa možete gledati do mile volje.«

»Dobro. A ti vladaj se kako znaš bolje. Pokorno, ponizno, da ništa ne spete.«

»Ne budi vas briga. Znam ja kako valja. Nije to prvi put«, nasmija se Šime. »Nu sad ajte već, gle'te! Kola su blizu brijegu.«

»Idem, idem!«, doda brijač i odšulja se brzo u kolibu, a Šime sjede kao bez brige pred kuću.

Uto zaori i opet »kvar! kvar!« i podalje u grmlju ozva se opet »kvar! kvar!«

»Bijesa! Šta je to?«, potrese se Šime, »šta ti vražji gavrani grakću oko kuće?«

Međuto dođoše kola na drugoj strani do brijega, prosta seljačka kola, a na njima starac i djevojka.

»Oj prevozniče, daj!«, zaviknu stari Arbanas.

Šime dignu se lijeno i laganim korakom spusti se k brodu.

»Idem, idem! No!«, odvrati starcu.

U isti čas zašušti nešta u vrbinju, i bilo je opaziti da se nešta grmljem pomiče sve dalje i dalje. Zar zvijer, šta li? Bog zna.

Na kolima sjeđaše uz starca djevojka - Dora.

Glavu joj zastirala šarena marama. Od lica se malo vidjelo. Djevojka bijaše blijeda kao snijeg. Samo oko očiju vidjeli se crveni tragovi suza, a lijepe ove oči, inače žive i sjajne, ukočile se bile, bez sjaja, bez života piljeći pred sebe. Djevojka prekrstila ruke na krilu i sjedila tako mirna i nijema uz staroga Pavla, samo kadšto kao da se je kakvu jadu dosjetila uzdahnu i snova joj skočiše suze na oči. Starac Arbanas tjerajući sam konje motrio je ispod oka djevojku. Žmirnuo i opet žmirnuo, brci mu išli zdesna nalijevo i slijeva nadesno. Srdio se, bilo mu je djevojke žao. Kola se spustiše na brod. Djevojka se prepa i uhvati rukom nehotice starca od straha.

»No Dorice, ne budi te strah! Nije ništ, nije ništ! Strmo, ali se ne boj. Ho, zelenko! Dorice -«, nastavi Pavao kad je već brod krenuo Savom.

»Šta je, kume?«, zapita upol glasa djevojka.

»Dorice, a šta mi plačeš? Oči su ti pune rose kao trava po Zdravomariji.«

»Moram, kume. Srce mi je takvo.«

»No, no srce, sirotice, znam da su te zli ljudi urazili u srce. Ali ja bi dao plemenštinu svoju da je sve to laž. Je l' da jest?«.

»Bog mi je svjedok da jest.«

»To sam ja odmah mislio. Ta zavist, ta prokleta zavist! Šta ćeš kad je tako. Ali bolje da ideš sa mnom. Otac ti se srdi, vrlo srdi. -«

»Oh! - ni da me je pogledao kad sam odilazila!«, zaplače djevojka gorko.

»Ne plač'! Pusti, pusti. Iskadit će se to ako bog da. Ja ću mu sve dokazati, a meni vjerovati mora. Arbanas nikad ne laže. Pa ćeš onda natrag kući. Hoćeš, poštenja mi! A međutim ćeš lijepo kod mene biti, je l'? A bome ne' pure past, ne. Dakako, toga bi trebalo, ti pa pure past. Jest ćeš ih, jesti. To da -«

Međutim dođe brod na drugi kraj Save. Starac istjera konje na pruđe.

»Na, Doro, drži vodice dok nađem prevozninu.« Mlada uhvati vodice, a starac izvadi kesicu da plati brodara koji se naslonio bio na kola.

»No, Šime, šta je ovuda nova?«, zapita Pavao brodara.

»Mnogo zla, malo dobra«, odvrati Šime hladnokrvno škiljeći na Doru.

»Dao bog da bude bolje. Nije ljetos godina, nije. Magla, kiša, zlo! Je l' tkogod pred nama prošao, Šime?«

»Ne bih znao. Ali da. Sad se sjećam. Fratar nekakov išao prosjačiti. Dva Kranjca staklara i nekoliko vojnika, ništa više. A šta u Zagrebu, kume Pavle?«

»Miješa se, miješa. Ovaj ovako, onaj onako. Čudni ljudi. Ne može se svakomu učiniti pravo. Na prevoznine pa bog, Šime!«, reče starac i potjera konje.

»Zbogom pošli; sretan vam put«, odvrati mu brodar i zađe u kuću - pod krov brijaču.

»Gotovi su, majstore Grga!«, podviknu grbonji koji je pozorno vrebao kroz škulju.

»Dobro, dobro!«, odvrati srdito Grga, »pusti me na miru, sad će tekar biti što ima biti.«

»Pa dobro!« reći će Šime, »pustit ću vas na miru«. I pođe u kuhinju peći ribe.

Brijač je prislonio bio lakte na koljena te je ovako skučen gledao iz škulje. Drhtao je, a oči mu igrale ko iza oblaka munja.

Kola se lagano poodmicala po pruđu i pijesku. Pavao nije baš osobito tjerao konje, jer nije preša bila, a da je i bila, konji se bili privikli samo jednomu koraku, ni brže ni polaganije, makar si ih krstio kijačom. Sada zađoše kola na cestu. Išlo se, išlo, kako se već ide lošom cestom. Zdesna i slijeva bila šikara i grm. Jedno pedeset koraka dalje protezala se šumica. Dođoše kola i do nje. Brijač stade življe disati.

»No hoće li?«, zamrmlja srdito.

U taj par začu se zvižduk. Konji strignuli ušima, konji stali. I zamahnu starac bičem. Ali kao grom s vedra neba padoše iz šume na cestu dva crljena konjanika.

»Hvala!«, skoči brijač. »Dobri su, naši su. Pa što smo sad, Dorice?«

Kao munja doleti jedan konjik ka kolima i zatjera dugački mač Arbanasovu zelenku u rebra. Konj klonu. Djevojka vrisnu i pade natrag na kola, a starac skoči da digne sjekiru. Ali straga doleti drugi vojnik, popade starca za šiju i baci ga snažnom rukom na zemlju.

»Djevojku uzmi!«, viknu prvi konjik hrvatskim slovom, premda je odijelo španjolsko bilo.

I posegnu drugi za djevojkom. Nu gle - u taj par skoči iz šume mlad junak na konju.

»Na ti djevojke, huljo!« viknu ljutito mladić i spusti nemilo buzdovan na glavu otmičara da se je bez svijesti svalio s konja u prah. Ali uto zaleti se prvi konjik na mladca i naperi mu dugački mač na prsa. Propade mladić, dugačak mač, kratak buzdovan.

»De'te ga!«, viknu iz zaklona Grga bijesan.

Tu nešta planu iz grma, puška puče i sastavi konja prvoga konjanika sa zemljom.

»Strijela božja!«, zaškrinu brijač, »Šime, Šime, zlo je, vrag nam je donio mladoga Pavla pod noge, sve je propalo!«.

»A da!«, začudi se hladnokrvno Šime okrećući svoje ribice.

Iz grma izvuče se Miloš.

Brijač problijedi i stade drhtati kao šiba na vodi.

»Milošu«, viknu Pavao, »vidi de tko su te hulje!«

Mirno pristupi haramija i odmaknu kundakom gvozdenu obrazinu omamljenu konjiku.

»Ele, svetoga mi Nikole! To vam je, gospodaru, glavom Lacko Crnčić, sluga vašega oca gospodina. Gle hulje. Zaklonio se španjolskom paradom i gvozdenom kapom da može haračiti po voljici. Ali mu je presjelo, sveca mi, jeste. Vaš ga je šestoper ljudski poljubio da će mu pamet zujiti do mrkoga groba. A tko si ti, zlosine crni?«, obrati se Radak drugomu konjiku koji se je motao pod ranjenim konjem, »skini krinku da ti vidim crni obraz, lupežu jedan!«

Dršćući dignu nesretnik gvozdeni zaklon i gledao haramiju licem kao da ga je grč popao bio.

»Ivša PervanX!«, nasmija se Radak, »ti li kukavice? Crn ti bio i petak i svetak. I ti si se dao na nedjelo. No čekaj, dobit ćeš ti plaću svoju, ako i nije danas subota!«

»Gospodaru, prosti«, zapenta nesretnik, »šta mogu ja - ja sam kukavica - morao sam - morao!«

Pavao bio pristupio kolima. Dora srvana od teškoga straha ležaše bez svijesti blijeda - reć bi mrtva. Nadnese se mladić nad njezino lice i nijem je motrio ljepotu djevojku. »Anđele slatki!«, šapnu tužnim licem, »kolika se nevolja oborila na te slabašnu djevicu! Zloba i glupost urotiše se proti tebi, čista dušo, da budeš plijenom grešne volje. A zašto, srce? Radi mene, radi ljubavi moje. Ali hvala bogu i opet te izbavih oda zla, sirotice moja, u koje te baci hudoba i kleveta ljudska. Prosti, dušo, jer trpiš radi mene, prosti, osvetit ću te, vjere mi, hoću!«

Dok je mladić zanesen gledao djevojku, ubijahu brijača pod ribarskim krovom paklene muke. Sve njegovo snovanje i kovanje uništeno. Dora spašena, za koju mišljaše da će njegova biti, bar napolak njegova. Mozak mu se vrtio kao od zamaglice, htio je ciknuti od ljutine, htio zadaviti Pavla, ali nije smio od straha.

Najednoč začu se brijegom savskim od Grgurićeva broda topot konja. Brijač okrenu glavom put one strane. Od grmlja i šume nije mogao ništa opaziti. Za šumicom jezdilo desetak carskih oklopnika. Pred njima koracao je Jerko, umoran od duga puta, od brza hoda. Bio je ća u Zagrebu da ponese pismo brata Pavla, kojim je isti pomoć tražio od kapetana Blaža Pernharta. Grgurićevim brodom* prevede njemak oklopnike preko Save. Došav blizu Kraljevu brodu namignu oružnicima nek idu putem dalje, a njega nesta u šumi. Od užasa zakuca brijaču srce kadno opazi svijetle kacige konjanika koji sada izađoše na cestu. Pavao pridignu glavu, skinu sa sebe kabanicu i pokri besvjesnu siroticu.

Pred njega stane oklopnički vođa, brkata ljudesina.

»Vaše gospodstvo, čini mi se«, progovori, »jest plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec, poručnik hrvatske narodne vojske?«

»Jesam«, odvrati Pavao.

»Poslao me je na službu vašoj milosti gospodin Blaž Pernhart, kapetan njegove cesarske svjetlosti - sa deset konja. Desetaš sam Đuro Mencinger i očekivam zapovijed vašega gospodstva.«

»Nešto kasno dođoste, ali dobro dođoste«, odvrati Pavao. »Desetašu! Evo ja, Pavao plemeniti Gregorijanec, poručnik narodne vojske, zatekao sam ova dva zlotvora kako su oružanom rukom i načinom razbojničkim na javnoj cesti napali na toga starca i na tu djevojku da im učine zlo na duši i tijelu. Bit će tih zlotvora više po šumi, a vi ih tražite što bolje znate, a ovu dvojicu, koja su očito povrijedila zemaljske zakone i kršćanski mir, predajem vam da radite što valja.«

»Razumijem, vaše gospodstvo«, odgovori desetaš, zatim okrenu se oklopnicima, »pet momaka naprijed u šumu, pet momaka mač u korice i s konja«, i pokaza im prstom Crnčića i Pervana.

Brijač problijedi kao krpa, čas stisnu, čas izbulji oči da vidi što će to biti.

»Milošu!«, prihvati Pavao, »odriješi de mrtvoga konja, a s onim drugim povedi ovu djevojku u Zagreb k zlataru Krupiću. Sje'te i vi, dobri starče«, doda Arbanasu, »pa vratite se u grad, recite Krupiću što tu vidjeste. Ja ću za vama.«

»Hoću, hoću!«, odvrati u strahu starac, »ne bih danas kući ni za zidanu kuću. Ti zlotvori, bog im prosti grijehe. No stari Krupić, taj će - ali sâm si je kriv - sâm.«

Pet oklopnika siđe s konja. Svezaše laži-španjolce te ih povedoše dalje u šumu. Haramija, starac i djevojka krenuše na kolima put Kraljeva broda. Za njima Pavao.

»Hoho!«, poviknu Šime svome gostu na tavanu, »čuste li, majstore Grga, i ovaj put išlo se po mladu, i ovaj put bilo je batina i krvavih glava, hvala bogu te mene nije bilo u toj kaši. Ivša i Lacko, zbogom! Jadnici! Bog im se smilovao duši. Ali još bi ti gvozdeni vragovi tegnuli ovamo doći. Da vas nađe mladi gospodin, ne bi vas pitao pošto kupujete konoplju. Ima te robe i mukte. Da, da, pretrpio sam i ja taj smrtni strah - ono radi popa. Bilo bi mi vas žao! Onako živ i zdrav pa huj u raj nebeski!«

»Šuti, zmijo!« zaškrinu Grga zgora bijesan, ali brzo, stade moljati: »Šime, Šime, ako boga znaš, sakrij me, jer bi me ti razbojnici i tu mogli -«

»No, no i ja sam kršćanin - kad je sila. Evo vam dimnjaka gdje se ribe suše. Zavucite se ondje kroz rupu, ni vražji sin vas neće ukebati. Malo smrada, malo dima, ali šta - kad je glava na kocki.«

Laganim korakom zavuče se brijač u dimnjak. Dim mu udari u oči, u nos. Kihnu.

»Pomoz bog, majstore!«, viknu Šime zdola. »Kijavica, šta li? E da! Jesen je. Nu idem, sad na će vrazi doći, pa treba zagrabiti veslom.

»Oh brodaru, oj lijenčino!«, zagrmi izvana Milošev glas, »napolje, na brod ili da te vatrom istjeram iz legla kao liju iz jame!«

Brijača je srce zazeblo.

»Idem, idem, junače!«, pobrza Šime iz kuće. »Ali šta Vi, kume Arbanase, natrag i djevojka? A što bi? Valjda zli puti?«

»Nevolja«, odvrati starac putem na brod, »lupeži, antikrsti proboli konja, u blato me bacili, a djevojku da otmu.«

»A, a!«, začudi se Šime klimajući glavom, »vidiš grehote. Zli su sada ljudi, zli, opčuvaj nas nebeski dvor zla. Pa kako onda?«

»Pošteno smo ih, pošteno!«, nasmija se starac i bio bi dalje brbljao da nije doletio na brod Pavao. Šime skuči se, zagrabi veslom i prebaci družbu na drugi kraj.

Čokolinu odlanu, znao je da je Radak odmakao. Izađe iz dimnjaka i strese sa sebe čađu.

»A tko, tko vražji je finu moju nit mahom prerezo, tko je odao tajnu? Oh, da ga imam!«, zastenja brijač stisnuv šake, »nokte bih mu zakopao u grkljan!«

U ovaj par začu se štropot. Brijač se strese. Poviri na škulju. Kraj kolibe proletješe oklopnici, za njima se vitlao prah.

»Hvala bogu!«, uzdahnu Čokolin, »sad sam siguran«. I siđe s tavana. Nadođe i Šime.

»Ele, ele! Crn ste, majstore, kao da ste se s antikrstom poljubili. Bilo je natijesno. A šta se gospodin Pavle pača u te poslove?«

»Ludove!«, odreza brijač, »gospodičić zablenuo se u djevojku!«

»A tako? Dakle, otac i sin? Nazdravlje.«

»Sad mi je poći!«, završi brijač zlovoljno. »K vragu! Praznoruk. Lijepa dočeka od gospodara Stjepka. Danas smo premašili. Ali neka, neka! Bit će druge zgode. A ti šuti za mene. Zbogom!«

»Kao mrav! Zbogom!«, odzdravi brodar, »nu nećete li preko broda.«

»Neću! Pusti me na miru.«

Čokolin popođe od kuće. Stade. Nešto je razmišljao. Napokon krenu laganim korakom, poniknutom glavom prema sisačkoj cesti. Naiđe na mrtva konja.

»Tu je bilo«, zamrmlja, »tu mi ju ugrabiše iz pandža. Evo i Crnčićeve kacige«, nastavi dignuv španjolsku kacigu. »Strijela božja!«, viknu ljutit i lupi kacigom o tle. Htjede natrag k brodu. Nešta mu nije dalo. Zađe dalje u šumu plah, zvjedljiv. Tu je pasao konj, Pervanov konj. - A dalje gle - Čokolin stade drhtati - eno dalje o jednom drvetu visila su dva crvena oružnika. Brijač stavi ruku pred oči. Sve tiho i mirno. Najednoč zaori grohotan smijeh. Brijaču se ježila koža, prigleda napol oka. Pod drvetom, pod obješenima ležao je omamljen od vatrene kapljice starac Mijo pa hahakao iz sna.X



Čokolin nagnu bježati. Kapa mu pade s glave, ledeni znoj mu udari na čelo. Sve dublje i dublje zavuče se u šumu. Ali kao da ga pakleni dusi gone, orila se za njim gavranova pjesma »kvar! kvar!« Bježi brijač bez daha, bježi bez obzira. Udari čelom u panj, poteče mu krv, ali mari on! Bježi, bježi, jer za njim grakće gavran »kvar! kvar!« Dohvati se vrbinja. Hvala bogu, bliza je Sava. Još deset koraka i eto ti vode! Eto je! Ali gdje je brod? Daleko eno na brijegu vidi se ribarska koliba. Kuda? Uz brijeg!

»Na vješala, Grgo, na vješala!«, zagrmi mu za leđima iz šikare nepoznat glas. Krv udari brijaču u glavu, raskrili ruke i pomamljen baci se - u Savu.

Iza grma proviri čovjek - Jerko.

»Plivaj, plivaj, britviću«, nasmija se mladić, »sretan ti put!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XI.

Za nakovalom sjedio je u svome štacunu majstor Krupić. Lupao te lupao svojim čekićem življe no ikada, kao da kuje carevu krunu. Badava. Posao mu nije išao od ruke. Katkad bi stao, uzdahnuo, zamislio se malko, pa opet kovao dalje. Nešta mu je srce jelo. Kako i ne bi? Inače se orilo kućom veselo Dorino grlo kao ševa u prozorje. Danas? - Sve pusto, sve nijemo kao da mrtvac u kući leži. Suza skoči starcu na oko. Spusti čekić, zamisli se. Bog zna o čem misli, Ta, o čem? - o kćeri, o jedinici. Lako - lagano vinula se suza starcu niz rumeno lice, na bijelu bradu. Mislio starac, mislio, zamislio se u mladi vijek. Kako se oženio i ženu ljubio; kako mu je porodila kćerku na svijet. A on kako je ludovao, šikao i ninao čedance. Lijepo li je onda bilo. Pa poslije kako djetešce postupalo, kako progovorilo i ocu i majci veselje. I sjetio se kako mu je pogibala žena, kako ga je boljelo srce i kako je sirota umrla. Žalosti! Ali mu ostavi baštinu milu i dragu - ostavi mu jedinicu. I kako je djevojka rasla tijelom i umom - mirisav cvijetak u očevu domu. I kako se ljudi čudili, a otac ponosio svojom dikom. I kako se starac mučio. Za koga? Ta za Doru, za opremu, dadne li bog muža vrijedna. A danas? Oh, danas! Sve je to propalo, sve se rasplinulo kao snijeg na suncu.

Umah dignu starac glavu i otre si rukavom suze.

»A šta?«, zamrmlja. »Ogriješila je dušu, osramotila me pred bogom i svijetom - moju kuću - moje ime! Nevaljanka! Pa na mene posumnjali da mi nisu čisti poslovi - meni! Krupiću! Uh! Tu da bi bijes. - Prosti mi bože grijeh! A gdje im je pamet? Ja da rujem i proti gradu tajne spletke kujem, ja? - Nije li sve moje djelo očito kao na dlanu, nije li mi duša čista kao staklo? Nek dođe tko, nek dokaže da je Krupić izdajica - varalica. Grešni smo svi, od kralja do bokca - ali izdajica ja! Ta prije bih se živ -. Oh, ta zavist, ta prokleta ljudska zavist! Kad si pošten, sve to reži na tebe kao gladan vuk na ovcu. Ali ona! - Dora! Oh bože, šta sam ti skrivio. Moja dika - moja kći omrljala čisto ime! Joj, joj, kćeri, što učini od mene? Ta prije bih dao bio desnu ruku. Nu je l' to i istina, je l'? Ona čista kao rosa, pobožna kao anđeo, pa prevarila oca! Ne, ne, lažu! Znam ih u dušu, te zmije. Lažu. Ali svjedoci! Očiti svjedoci! Taj brijač, taj brijač! Ne rekoh li da će mojoj kući nesreća biti? Nu nije li pizma od njega? Odbih ga. Ali zašto se nije prala, zašto nije? A Magda, ta stara licumjerka, i ona. Joj, joj, Petre, stara glavo, radije u grob, bolje po te da ne vidiš, da ne čuješ sramote!«

Tako razmišljajući sjeđaše gospodar Krupić te ne bje ni opazio da je stupio u kuću prijatelj mu Blaž Štakor. Lagano stavi mu bravar krupnu ruku na rame.

»Brate Petre!«

»A, ti li, brate Blažu?«, odvrati starac krenuv malko glavom.

»Zamišljen, turoban! Koja ti je nevolja?«

»Još me pitaš?«

»I pitam.«

»Još! Otac bez djeteta. Tuga. Sramota pred svijetom na sve oči.«

»Oči, oči! Bože moj! Kadšto si slijep i zdravih očiju.«

»Ne tješi me! Utjeha je loš lijek ranjenu srcu. Tako je. Zastigla me ruka božja i teško me zastigla.«

»Ne valja tako, brate Pero!«, progovori odrješito Blaž sjednuv kraj zlatara, »ne valja. Ruka božja se veli, a kad onamo, himba je ljudska; ne sudi zvijere po dlaki. Vidiš, brate Pero, tebi je vrela krv, tebi su mutne oči. Otari ih malko. Nije mi za utjehu, meni je za istinu. Progledaj malko.«

»Vidio sam sve.«

»A da! Bijesa si vidio. Što si vidio? Da gamad laje po ulicama. A tko? Pijana Šafranićka, trubilo svjetsko - kramar Andrija i taj antikrst Grga? To li su tvoji svjedoci? Ne bijaše planuti navalice, ne bijaše podati se srcu. Bilo je slušati, pitati, pa onda suditi. Ali tako otjerati djevojku - jedinicu. To ne radi kršćanin, ne radi, duše mi.«

»Badava. Mekan si ti.«

»Mekan! Ja? Bijesa? Bravar, gvožđe pa mekan! Idi! Ne luduj! Nu de, pitaj moje šegrte, je l' ova ruka mekana. Jao i pomagaj! Ali ljubim pravdu. Hladan sam, nisam bujica. Gledam ja. -«

»Nu a što si vidio?«

»Dosta, hvala bogu. Bog te vidio, zlatar si, pa kakav. Donese ti ciganin žuto dugme pa reče: »Na, gospodaru, cekina!« Hoćeš li ti reći: »Cekin je, ciganine!«

»Neću!«

»Već šta?«

»Kušati najprije u vatri je l' zlato?«

»A, vidiš, mudri čovječe! Ljudi su što je prav i kriv novac. Kušaj ih, da kušaj ih. U vatri se kuša zlato.«

»Pa kuda sve to?«

»Tuda da ispipaš, je l' sve to pravcata istina što svijet baje. Kad sam čuo šta svijet veli na Doru, zapitah tko ju tuži? Čokolin. Bijesa! Rekoh si, nije li to vražja kuhinja? Zna se da si ga odbio.«

»Istina je.«

»A, vidiš! To je ona kvaka. Gledam ja toga brijača duže vremena. Sumnjiv mi je. Čiji je, otkud li, bijes ga znao. Ali se zna da je zlorad, himben. Gdje ti je god pred svijetom mogao prišiti krpicu, prišio je. Danas ovo, sutra ono, pa de, pa kopaj, pa ruj i eto ti gotovoga vraga!«

»Ali reče da može priseći, da je vidio na svoje oči - ne smijem ni reći!«

»Taj - pa prisega! Vjeruje li taj čovjek u boga? Prisega! Kihni, nakašlji se, prisegni, to je njemu svejedno. Pa šta je vidio? No šta? Da je mladi Gregorijanec bio kod Dore? Nije li joj spasio život?«

»Ali bez oca.«

»Bez oca, ali pred starom Magdom.«

»Pred starom -«

»Ne griješi duše. Znam ju. Poštena je, pobožna je, ne trpi pred očima grijeha. Pa da gospodičić djevojku ljubi?«

»Ljubi? Šta od toga? Zar gospoda građanske djevojke ljube radi zakona.«

»Nu vidiš ga! Znam da se gospoda i građani rijetko vežu štolom. Srce, brate, to ludo srce kaže nam kuc, kuc, a ti gasi ako znaš. Nesreća je istinabog, ali još nije sramota.«

»A tko ti veli da je mladi Gregorijanec bolji od oca svoga?«

»Ja. Znam oca i sina. Vatra i voda. Mladić se vrgao u mater, a mati mu je dobra gospa. Ne bi on tako ogriješio duše. Vjeruj brate. Nu, a jesi l' pitao staru šta je?«

»Nisam!«

»Pitaj! Stara ne laže. Zovnut ću je. U komorici gori sjedi kao kamen. Rane joj idu na bolje. Zovni ju!«

»Neka je i to! Ali koja pomoć?«

Blaž pođe k stubama pa pozove staru.

»Tko zove?«, zapita Magda pomoliv se zavezane glave na gornjim stubama.

»Kum. Siđite, Magdo, gospodar rad je s vama govoriti!«, odvrati Blaž.

»Evo me, evo!«, progovori stara i spusti se korak po korak niz stube u štacun. »Šta je, kume?«

»Magdo!«, prihvati Krupić pridušenim glasom, »stara si, do groba stojiš, govori mi sada istinu!«

»To bog zna da govorim uvijek istinu«, odvrati stara, »pitajte.«

»Magdo, je li kada mladi gospodin Gregorijanec bio ovdje, a da mene nije bilo?«

»Jest.«

»Više puta?«

»Dva puta.«

»Kada?«

»Prvi put kad je došao iz vojne. Tražio je vas, pitao i za djevojčino zdravlje, pripovijedao o bitki kod Hrastovice.«

»A drugi put?«

»Drugi put podvečer kad ste ono bili na vijećnici radi dogovora proti staromu Gregorijancu.«

»A ti si pritom bila?«

»Jesam.«

»A je l' šta govorio?«

»Jest, da mu je srcu mila i draga.«

»A ona?«

»Ona mu reče milo za drago.«

»A šta dalje?«

»Šta dalje? Ne razumijem vas, kume«, odvrati stara.

»Da ne razumiješ? Ne muči me! Govori! Ta i ti si imala muža!«, zapita kroz vrućicu Krupić.

»Kume! Ne slušao bog toga vašega grijeha! Dakle to je, to? Nije li vas stid i sramota takva šta vjerovati, nekmoli govoriti? Da je Dora s mužem griješila, a ja da sam pomagala! Gdje vam je srce, gdje duša, kume? Dora, ta bijela ružica, ta golubica, koja ima srce da bi se njom i anđeli božji dičili, kojoj Zagreb para nema kako je čista i krotka, kojoj sam ja kuma! A ja, njena kuma pred bogom, njena druga majka, da sam ju vodila na grijeh. A mislite li vi, kume Petre, da bi stara Magda koja mora za svoje kumče odgovarati pred bogom, koja nema nego koraknuti u grob, da bi Magda pod stare dane vrgla božji zakon pod noge i otrovala mlado srce? Lijepo su vas ti vaši tumači naputili! Šta tumači? Sam nečisti duh - ne budi mi grijeh - prišapnuo vam je u snu tu paklenu bajku, a vi vjerujete na prostu riječ! Oj kume Petre, ne bilo vam na duši, zlo ste učinili i naopako. Doru ste otjerali kao kakvu grešnicu od očinskoga dvora, a meni staroj zaboli ste otrovan nož u srce. Mislite li da je to šala?«, zaplače Magda, »to će biti moja smrt. Lijepo, lijepo! To mi je hvala da sam pazila djevojku, pazila kao oko u glavi! Pa zašto? Da se dvoje ljubi. Šta ćete? Mladi su. Uteklo im srce, prevariše ih oči. A pritom se ne pita kume moj, čiji si rod, čija li krv. Bog je dao, tako je bilo. Ali nek mi dođe tko, nek mi kaže da je od te ljubavi na Dorinoj duši ostao griješak kao makovo zrnce, ja ću mu kazati da laže, da je gori od Turčina. Bog mi je svjedok, kume Petre, Dora je čista kao što staklo! Nu znam čija je to kuhinja, znam. To je opet ta nesreća, taj Čokolin. Ali neka, neka! Znam ja šta ću. Dora je otišla. Mišljah da će mi ona sklopiti oči pod ovim krovom gdje sam toliko radosti i žalosti proživjela. Bog nije tako htio, dika bogu; pokoriti se treba. Moji računi su gotovi, kume Petre. Još danas dopustite da prespavam pod vašim krovom. Sutra idem. Skupila sam svoje siromaštvo, sutra idem iz kuće. A vam dao bog i sreću i zdravlje.« Suze nisu dale starici dalje; okrenula se, pa da se vrati u svoju komoricu.

»Vidiš, brate Petre«, prihvati Blaž upol glasa, »ne valja samo pitati uho, već i pamet. Nu reci staroj štogod, ona ti govori cijelu istinu, glavu ti zato!«

»Magdo!«, progovori starac Petar nešto omekšan.

»Šta je, kume?«, okrenu se Magda.

U taj par začu se štropot pred kućom kao od kola. Blaž pohiti k vratima!

»Šta je to?«, zaviknu bravar.

Svi se prenuše.

Za čas stupi u štacun mladi junak - Pavao Gregorijanec, za njim nosaše gorostas Miloš besvjesnu Doru, a najzad dovuče se stari Arbanas.

Krupić se kamenio, Magda stala silno drhtati.

»Gospodin - Gregorijanec - Dora - za rane božje, šta je to?«, zapenta u strahu i čudu Krupić.

»Ha, ha, ha!«, nasmija se starica kroz suze i baci se na djevojku. »Dorice, moja Dorice! Tu si, tu si mi opet. Ali nećeš ti više od kuće, nećeš, ni ja neću, čuste li, kume, ni ja. Nek mi tko dođe! Kuhačom ću ga. Hvala i đika nebeskomu dvoru, sad je sve dobro. Dorice, moja Dorice! Ali šta joj je, bože? Blijeda, bolesna? Ho'te amo, dobri čovječe, tamo ju položite na stolac, tako!« - uhvati Miloša za rukav i povuče ga stolcu. Gorostas posluhnu staricu i stavi blijedu djevu na stolac.

»Ali šta je sve to?«, zapita Petar zapanjen.

»Šta? Šta?«, probrblja starkan Arbanas, »vrag i tri! Lijepe kaše! Hvala, kume Petre, za ovu kvrgu na mojoj glavi; vi ste krivi, vi. Ne bi ja više s vašom Dorom. Sami ju čuvajte. Duša mi je bila na jeziku, a nju malda ne odvukoše. Lijepa šala, budi vam potuženo!«

»Stan'te, kume Pavle«, progovori mladi Gregorijanec stupiv korak naprijed, »da i ja dvije-tri li reknem. Gospodaru Petre, evo vam drugi put donosim u kuću vašu kćerku. Po drugi put je izbavih, ali ovaj put iz gore pogibelji. Ovaj put htjeli su mladici oštediti i dušu i tijelo. Na javnoj cesti htjedoše ju oteti.«

»A tko?«, zapita Krupić.

»Ljudi mojega oca, a za moga oca«, prišapnu Gregorijanec zlataru upol glasa.

»Iznesosmo ju«, nastavi glasno, »ja i moji prijatelji iz ljutih pandža, i otmičari platiše grijeh svoj glavom. Nu govorim čisto; sve znadem. Znadem zašto protjeraste jedinicu iz kuće. Radi mene. Griješili ste. Zli ljudi vas zlo uputili, zaslijepili. Istina, ja ljubim vašu kćer, zašto da tajim? Ne uvukoh se u vašu kuću krišom kao tat. Čudan me slučaj skobi s Dorom ono na Kaptolu. Nehotice je zagrlih, a kud ruke tu i srce. Ljubim je, da, ali kao što oko ljubi zlatnu zvijezdu koja mu se milo smiješi s neba. Vojnik sam i plemić, pošten sam čovjek i evo«, nastavi mladić položiv desnicu na Dorinu glavu, »evo kunem vam se milom ovom glavom, srcem moje majke i svetom Trojicom da nisam omrljao duše ni dirnuo u čast vašega imena. Bog mi je svjedok, čista je ova djevojka od mene kao što božje sunce, i pozvat ću sve i svakoga na račun, koji i posmijehom posumnja o tom što vam rekoh, i ubit ću svakoga bio plemić bio građanin koji zlobnim jezikom smije dirnuti u ovu časnu djevicu. Pogriješio sam i ja proti redu. Dođoh u kuću kad vas nije bilo. Oprostite mi jade. Srce me obujmilo. Razjadih vas možebit prizorom svojim, jer vas je moj otac razjadio pravdom. Nu očevi su poslovi očev račun, a moj je drugi. Oprostite, neću više griješiti. Dajte da se kadšto nagledam toga miloga lica, ali ne krišom, već pred vašima očima, da ne bude mane i primisalja. Dozvolite mi to, i stanem li jednom na vlastite noge, neka posvjedoči i bog i božji sluga da ja mladić i velikaš ne tražim bolje sreće od Dore, makar se digao i cijeli svijet.«

U čudu je zlatar slušao mladoga velikaša.

»Gospodičiću«, reče napokon, »ja na sve ne mogu da vam odgovorim nadušak. Nu vidim da je u vas vjera, i primam tu vjeru. Izbaviste mi dva puta jedinicu, izbaviste mene iz bludnje u koju me vrgoše zli jezici i gori ljudi. Žao mi je od srca te uvrijedih u srce svoju miljenicu. Hvala vam, gospodičiću, jer vam dugujem dva života i moje poštenje. I zato vam budi moj siromašni krov što je i vaša kuća. Dođite po volji, glednite djevojku, ali - tek preda mnom, jer ako vi, gospodo, s roju lozu čuvate kao rijedak cvijet, i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u zdravo stablo zavuče crv.«

Dok je starac ote riječi govorio, pootvarala djevojka oči i provuče ruku čelom kao iza sna. Nu kad je vidjela da je opet u očinskoj kući, kad je slušala blage očeve riječi, dignu se djevojka, skoči, padne pred oca.

»Oče moj! Oče moj! Oh opet sam tvoja, opet mariš za Doru. Oh bit ću ti dobra, bit ću ti krotka! Primi me na srce svoje jer u tebe mi je dobro i -«, stidnim okom svrnu na Pavla i na licima joj procvatoše ružice, kanda joj srce javiti želi da uz oca i drugo slatko ime u njem počiva.

Živo zagrlio starac kćerku i privinuo k starim prsima lijepu joj glavicu, a na sjajnu kosu kanule vrele starčeve suze.

»Nećeš dijete od mene, nećeš. Ta što bih ja starac bez tebe!«

»Ta kud će suza neg na oko!«, nasmija se bravar.

»Kume Arbanase!«, začevrlja Magda, »zar zbilja španjolski lupeži - našu siroticu? Opčuvaj nas nebeski dvor! Moju Doricu - antikrsti! Ali šta i brbljam. Valjda je gladna. Brž' da joj štogod skuham, i za vas.«

»Dobro, dobro«, odvrati Arbanas, »sad je opet sve po starom, hvala bogu za moju kvrgu na glavi, jer da nje ne bude, ne bi ni Dore bilo u kući.«

Gospodičić Pavao oprosti se od zlatara.

»Zbogom, gospodine Pavle!«, reče mu Dora na polasku - tri riječi, ali u njima cijela duša.

*

Već je zanoćilo bilo. Sve je mirovalo, sve počivalo oko Medvedgrada i u njem. Samo iz jednoga prozora treptjela luč. Bijaše to ložnica gospodara Stjepka. Tu je on spavao samcat. Negda je tu noćevala i gospa Marta, ali sada je bolovala, sada je bila pobožna, sada joj bijaše ložnica na drugom kraju trijema. Stjepko nije trpio ženskih mušica ni popovskih litanija. Gospodareva ložnica ne bijaše prostrana, ali visoka. Zidovi bili pokriti tapetama od mrke kože, a po njima si vido utiskane pozlaćene urese u prilici zvjerskih glava. U kutu stajala je široka jaka postelja od hrastova drva, kojoj su bili krajevi umjetno izrezani. Na zidu vrh postelje bila razapeta široka medvjeđa koža, a na njoj visila je pozlaćena kaciga, turski obli štitovi, sablje krivošije i široki mačevi, srebrom okovane puške, lovački rogovi, bradatice, buzdovani i više takve sprave. Naproti prozoru plamtjela je vatra u kaminu od crna mramora. Rumeni plamen treptio je na svijetlom oružju čudnovato, te je razlijevao svoje nestalno svjetlilo i na postelju gospodara. Napolak odjeven ležaše Stjepko na njoj. Desnim laktom podupirao je glavu i nepomično očima buljio u vatru, kanda u njoj vidi odsjev svoje duše. Tijelo mu je počivalo, ali duša mu je gorjela. Sanka ni za tren. Katkad bi samo dignuo glavu iznenada te glednuo prema vratima kao da nekoga očekiva, pa onda opet buljio u plamen. Na licu mu drhtale mišice. Šta mu je bilo, o čemu li je razmišljao? Možeš li javiti jednom riječju stotinu misli i osjećaja koja je kipjela u toj silovitoj slavičnoj duši. Nemir u zemlji, zlovolja u obitelji, nada za čašću, pohota za mladom djevojkom, osveta proti Zagrepčanima - sve, sve se to prometalo u njegovoj duši kao kad se poljem sastanu siloviti vjetrovi vitlajući se u bijesnome kolu. Pamet šuti, krv bjesni. A kroz prozor virila je tamna noć kao crna neman, rugajući se nemiru gospodara Stjepka.

»Do bijesa!«, zamrmlja ljutit, »vrijeme ide lagano kao kljasta baka, a njega još nema. Da bar znam da l' mu djelo uspjelo, da l' je djevojka moja, jer je lijepa ta zlatarska cura. Sve je u meni igralo kad ju zapazih u Zagrebu po naputku Čokolinovu. Da, moja mora biti, ma stajalo deset kmetova. Nije Pavao lud. Ali nisu te trešnje za njega, jer bi moglo biti više od šale, kako je prevrtljiv. Ha! Čuj! Eto Grge!«, viknu Stjepko skočiv kanda ga je munja dirnula.

Tri puta ozva se mukli rog vratara u znak da se netko primiče gradu. Stjepko kanda je snova oživio. Krv mu je igrala licem, a oči sijevale kao munje. I stade slušati sjedeći na postelji. Čuj! sad se spušta most, sad ide netko na konju preko njega. Sad se mast opet diže. Da, ne ima sumnje, Ivša ili Lacko nosi mu glas da je sve sretno prošlo. Sad će mu javiti, jer gospodar zapovjedi, tko god dođe neka namah zađe u ložnicu.

Po trijemu zazveknuše ostruge. Ha, to je koji glasnik. Zaškrinuše vrata, razmaknu se zavjesa na vratima.

»Kazuj, šta je?«, skoči Stjepko strastveno prema vratima, ali razmaknu se zavjesa i pred gospodarom pojavi se sin mu Pavao.

Stjepko zadrhta i zapanji se.

»Ja sam, oče gospodine! Dobra vam večer!«, pozdravi sin mirno oca.

»Ti?«

»Ja glavom.«

»A šta tebe amo nosi? Što je u Samoboru? Računi? Gospa Klara?«

»Računi sa gospom Klarom su gotovi«, odvrati požešće Pavao. »Svakako su po mene bolje izišli nego po gospoju Klaru.«

»Mladče, kako to misliš?«

»Ja mislim, oče gospodine, da sam muž, da sam plemić, a Klara je - stid me je obilježiti je pravim imenom.«

»Momče! Jesi l' pobjesnio?«

»Nisam, milosti vaša! Poslaste me da pravim račun. Htjedoše mi račune pomutiti, zlatna zmija vinula mi se oko srca, a ja je uhvatih snažnom desnicom te ju bacih od sebe, sad je račun čist.«

»Zlosretni jeziče, ti da si plemenitu gospoju. -«

»Oprosti mi, vaša milosti. Iz pisma, štono pisaste o meni gospi Klari, razumjeh da je vaša milost vrlo cijeni. Nu valjda su oči prevarile moga oca gospodina. Što je njemačkim plaćenicima ručkom, ne može hrvatskom velikašu večerom biti.«

»Grom i pako!«, lupnu Stjepko ljutito nogom, »momče, iščupat ću ti gujski jezik.«

»Ne srdite se, oče gospodine. Oprostite. Poštenje mi reče kako valja. Ali hvala bogu da za vremena ostavih gospu Klaru, jer sam zapriječio veliko zlo i obranio naše ime.«

»Naše me? Ti, kako?«

U taj par kanda se je maknula zavjesa na vratima.

»Da, oče gospodine. Na javnom putu, upol bijela dana navališe vaši ljudi na djevojku da je razbojničkom rukom otmu.«

Stjepko problijedi od ljutine i ošinu okom sina kao zmija plijen svoj.

»Moji ljudi - djevojku? - a šta?«, istisnu bijesan.

»Ivša i Lacko - navališe na Krupićevu Doru.«

»A ti - ti - si?«

»Ja izbavih djevojku, a otmičare dadoh po zakonu kraljevine objesiti.«

»O!«, zaruknu Stjepko i skoči dignuv šake prema sinu.

»Oče!«, odvrati Pavao od srca, »oče! Zaklinjem te bogom, stani! Morao sam, morao jer da me nije gonila ljubav svemogućom silom, ponuka me čast naše kuće koju bi ljudi bili vrgli u blato, jer svijet bi bio rekao djevojku ote -«

»Izrode«, zaškrinu Stjepko mahnit. Skoči k postelji, trgnu pušku - puška planu - puče -

»Isukrste!«, vrisnu žensko grlo, zavjesa se razmaknu i u sobu navali na smrt blijeda žena raspuštene vrankose u noćnoj bijeloj haljini; oči joj gorjele od straha, usne drhtale, i raskriliv nemoćne ruke poleti prema Pavlu te viknu: »Sinko! Sinko! Gdje si, jao, gdje si?«

I spazi iza dima sina gdje stoji kraj mramornoga kamina. Bijaše blijed, a sa čela mu kapala rumena krv. I baci se majka na sina kao bez svijesti grleći ga ljubavnom bjesnoćom.

»Tu sam, majko, majko mila«, prodahnu Pavao i ovinu strastveno ruke oko majčine šije.

»Krv! Bože! Reci gdje ti je zlo? Pomozi, bogorodice sveta!«, zajeca nemoćna žena.

»Umiri se, slatka majko! Nije ništa. Zrno je razbilo mramor, a trunak mi obrani čelo«, odvrati Pavao.

»A šta je tebe donijelo, Marto? Ostavi me!«, zapovjedi Stjepko koji je dosad mrka lica bez sebe stajao.

Lagano krenu Marta glavom, suzne joj oči zasinuše munjom, a na licu pojavi se zlokobna rumen.

»Šta me je donijelo, gospodine Stjepane? Gledajte, ovo je moj sin. Gledajte mu junačko čelo, krv mu ga oblila. Zar ga dostignu turska sablja? Ne, nije kleti neprijatelj bio, otac, vlastiti otac dignu ubojitu ruku na svoj porod da ga satare bijesan. Šta me je donijelo? I vučica brani svoje mlade, a ja slaba ženska doletjeh da se privinem k prsima svoga sinka, da mu budem štit proti bludnoj bjesnoći oca. Da, da, ubiti ga htjedoste, ubiti. A zašto, gospodine moj? Jer je zapriječio da mu otac ne pogazi vjere majci -«

»Marto! -«, ruknu Stjepko.

»Da, da, sve sam ja čula za vratima, sve. Jer je zapriječio da ne bude nevina djevojka žrtvom vaše grešne požude, jer nije dao da bude Gregorijančevo ime žigosano s razbojstva -«

»Marto šuti, jer bog -«

»Ne! Ja neću šutjeti«, dignu Marta ponosito glavu. »Dosta sam šutjela, dosta trpjela patnja. Dan za danom bijaše mi vijek za vijekom paklene muke. Čemerna bol mi je harala dušu, satirala tijelo, a moje srce bijaše leglo otrovnih zmija. O koliko noći nisam probdijevala klečeći pred raspetim bogom, koliko krvavih suza nije orosilo moje uzglavlje! Molila sam danju, molila noću za svoju milu djecu, za svoga nevjernoga muža. Ali moja molba kao da je pala na neplodan kamen. A sad gdje mi se u srce zajeo ubojiti crv, gdje mi se duša kida od tijela, gdje preda mnom zijeva crni grob, sad, o bože, vlastiti otac sprema sinu smrt, jer nije dao da okalja grijehom ložnicu majke. Oh Stjepane - Stjepane - grešniče - ruka božja -«

»Ženo - ženo - zadavih te«, skoči Stjepko mahnit k Marti i uhvativ ju za prsa podrma ju silno.

»Natrag! Oče! Ubit ćeš majku!«, zagrmi Pavao i istrgnu jadnicu iz ruku bijesnika.

»Sine - sine -«, uzdahnu Marta, raskrili ruke, stade glavinjati, na usta joj skoči silna krv i pade bez duše.

Zanijemiše otac i sin. Ali začas kleknu Pavao i baci se na mrtvu bijednicu.

»Majko, majko moja! Zašto ostavi sina?«, i plakao, plakao kao žena.

Napokon usta. Uze mrtvu majku u naručaje te se okrenu ocu.

»Oče gospodine!«, prihvati ozbiljno: »Dva su mi dosad živjela srca u tom gradu, otac i majka. A sada žive samo očeva mržnja i majčina tužna uspomena. Poći mi je zavijeke, oče! Zbogom!«

»Idi!«, odgovori mrko Stjepko.

I ponese Pavao mile ostanke, da u tom gradu probdije zadnju noć kraj mrtve majke.

A Stjepko? Vatra dogorijevala, i on je stajao, nijem buljio u vatru. U jedan mah skoči kao da ga je guja ujela, i baciv se na postelju viknu: »Proklet ja!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XII.X



Osvanu Hrvatskoj godina 1577. A kakva? Tužna i crna. Jedna kaplja u rijeci junačke krvi koja je tekla bez kraja, bez nade po zemlji Hrvatskoj. Lako je trpjeti muke kad se možeš nadati da će i tomu kraj biti, lako podnositi buru kad znaš da ćeš dočekati sunce. Ali bez prestanka kukati, bez nade gledati ono mutno nebo, teško je i preteško. Iz sto i sto ljutih rana tekla junačka krv, sto i sto vrijednih glava pade u grob; zdvojne ruke radilice ostavile plug da dignu tvrđave proti turskom bijesu. Polje pusto, sela u plamenu, dvorovi plijenom zvjerskoga porijekla. Ali svejednako daj krvi, da se opireš vragu, daj hljeba da nahraniš gladnu vojsku, daj dinara da platiš tuđe pomoćnike nepomoćnike, daj, daj, daj! Strašno! Užasno! Ta mala zemlja, ta šaka ljudi izmučenih, istrošenih stajaše kao gvozden zid na pragu kršćanskoga svijeta proti nečovjeku, kao David proti Golijatu. Oj, koliko propade vrlih srdaca, ta sustale bi slaveći ih i gusle javorove. A kako? A zašto? Znaš li sveti onaj plamen koji bukti u srcu poštenjaka, znaš li što ti je kolijevka, što otac, što majka, što grobovi djedova, što djeca, što rodna ti pjesma? To ti je ono što dijete tvori divom, to je ljubav domovine. Siloviti bijahu, surovi bijahu ti gvozdeni ljudi prošlih vjekova, ali kad navijesti glasna trublja: »Eto vraga na nas!«, sve skoči pod jedan stijeg i udri u ime boga za rod, za dom. Još ne bile zacijelile rane od Hrastovice, po Ugarskoj harao Turčin, već pade Zrinj*, Kladuš i druge tvrđe hrvatske, već i Koprivnici, tvrdoj klisuri, prijetila pogibelj, a car Rudolf u Pragu brojio zvijezde, i mudri njemački sabor cincario bi l' pomogao katolika cara ne bi l', a Hrvatska ogrezla u krvi. Pomozi care, pomozite kršćani! I bude pomoći! Ali kakve? Dva careva strica Ernesto i Karlo. Prvi da vlada Ugarskom, drugi da zapovijeda Hrvatskom. Odavna plele se spletke oko Hrvatske, kotar za kotarom otkidao se od banske vlasti, kraj za krajem dođe pod zapovijed njemačkih generala. A ban? Ban je morao slušati nadvojvodu Karla, a bansko žezlo bila šiba u slabašnoj ruci iznemogla starca. A hrvatski sabor? Hrvatski sabor bude pozvan u Zagreb da dade vojnika, novaca, pa mirna krajina. Strah popade hrvatsko plemstvo. Kamo takvim putem? Gdje je pravo, gdje li stare sloboštine? Zašto tuđi vojvode? Zašto hrvatski novac? Da budemo samo što je Štajerska? Bez prava, bez glasa, po zapovijedi samo? Da. To se je i htjelo. Čelo Hrvatske stajaše Đuro Drašković, hrvatski ban i biskup, a uz njega banovaše mačem gospodin Gašpar Alapić. Slavan bijaše Drašković po svem kršćanskom svijetu, otkad mu glasovito slovo odoljelo svojom rječitosti otaca crkvenih u tridentinskom zboru; učen bijaše Drašković, ta nisu li tomu svjedočice mudre njegove knjige; ali Drašković bijaše većma dvoranik negoli hrvatski ban, i slavičnost njegova potjera ga u kolo dvaju mogućnika koji su snovali o tome - da Hrvatska stara kraljevina bude vojnička naseobina, pokrajina njemačka. Zato i nadvojvoda Karlo nije imao boljega pomoćnika od bana hrvatskoga. Nije Drašković radio svijetu na oči. Bijaše fin, lukav. U mutnoj vodi razapinjao on svoju mrežu da zamami ovoga velikaša, onoga crkovnjaka, ovoga vojnika, onoga građanina, jer je Drašković poznavao svih u dušu. A Gašo Alapić? Bio je vojnik poštena srca, zdrava uma - vrla duša u nakaznom tijelu. Šta mudrija? Šta hitrina? Sablja i sablja bijaše mu prva, bijaše mu zadnja riječ. I on je kao kroz mrak slutio na što se ide, ali »ne pačam!«, reče, »neka se gospoda operu pred bogom!« Radio Drašković, radio, pišući, nalažući, ispitkujući, tješeći, obećavajući, kanda neće prije leći u grob dok bude i jedna turska glava među Savom i Dravom. Ali u jedan mah kao grom iz vedra neba puče glas po kraljevini: knez Đuro Drašković da već nije hrvatski ban, da već nije zagrebački biskup, knez Đuro Drašković da je nadbiskup kaločki, da je kraljevski kancelar! A zašto? pitaše se uzbunjeno plemstvo. Ne treba l' kraljevini zakonite glave sad gdje odasvud pritišće bijeda? A zašto se odreče Drašković banije? A tko će nam banom biti? Nitko. Ta nije li prejasni nadvojvoda Karlo gubernator* cijele kraljevine! Ne morade li se mudri biskup njemu ukloniti da mu ruke budu slobodne. I čemu sabor? Čemu sto glava, sto volja? Po jednoj volji, po jednoj zapovijedi radi se lakše.

Uzbuni se zemlja. I toga je jošte trebalo! Kraj tolike nevolje metež u kući, stado bez glave. To neće, to ne smije biti! Bilo je dašto udvorica i ljudi Draškovićevih koji su svuda pred narodom izvraćali sve na lijepo i dobro, koji su glatkim jezikom bijelili što je crno bilo. Ali badava je to fino zboriti kad se ide do duše. Dobro se znalo šta je. Hrvati ako i nisu bili cifraši, bili su ljudi zdrave pameti, i ma im i podban gospodin Lacko BukovačkiX iskitio sve kako je najbolje znao, odgovorili bi mu oni: »A ja! Nećemo tako. Znamo što se iza brda vâlja!« I bilo zbora po dvorovima, pa premda je snijeg bio visok i putevi loši, vozikala se gospoda jedan do drugoga, vjerila se i zavjerila, snubila i zaklinjala da se ide složno po starom pravu.

Gašu Alapića nađe glas o Draškovićevoj ostavci u Vukovini, za objedom. »Ha, ha!, zar tako domine collega*!«, nasmija se grbuljak otrijev ubrusom masne brkove, »bene. To bi značilo, idi i ti s milim bogom, kume Gašo! Ostavi se svoje polubanije da ne budeš prejasnomu nadvojvodi Karlu na putu. Ići ću, ići. Ali prije da mrva pobanujem. Dâ, pokazat ću taj gospodi da sam jošte hrvatski ban, sablje mi, hoću. Pa da vidimo!«

I napisa Gašo pismo Ivanu Petričeviću, prabilježniku kraljevine, neka se sazovu gospoda stališi i redovi kraljevine u Zagreb u državni zbor na nedjelju Cantate* godišta 1577. da vijećaju o prevažnim poslovima domovine.

*

Bila je nedjelja Cantate; bilo prije podne po pjevanoj misi. U dvorani biskupskoga grada zagrebačkoga šetao omalen čovjek crne brade u svilenoj biskupskoj halji i pod crvenom kapicom - Đuro Drašković. Ruke držao u džepovima i nemirno se njihao. Na čelu vidjela mu se zlovolja. Do prozora stajaše pristar, okrupan čovjek u dolami od modre kadife sa velikim srebrnim dugmetima - podban Bukovački.

»Nu, a kako stoje poslovi spectabilis?*«, zapita nadbiskup. »Ja ne znam ništa. Već dva dana sjedim u Zagrebu, ali nikoga nema k meni. Hrvatska gospoda valjda su zaboravila što je knez Đuro Drašković. Nu, gospodine podbane, jeste li bili dobar apostol, jeste li nalovili riba?«

»Presvjetlosti vaša?«, odvrati kiselim licem podban, »ja na moju radio sam dan i noć, da, upotrijebio sam i svoju podbansku čast da pribavim našoj stvari što više glasova među plemstvom, ali badava!«

»Dakle zlo, pa kako to?«

»Ne znam, ali sve je to kao kamen, a kad im čovjek samo malko opipa bilo, odmah viču: »A ha, i taj hoće da bude Nijemac!«

»Lude. Ne znaju što državi treba da bude jaka. Zar ćemo mi sami odrvati sotonu? Nije li bilo dosta krvavih glava? Lude!«



»Argumenta* slabo tu pomažu, presvjetlosti vaša«, odvrati podban. »Nešta im zaokupilo glavu od onoga dana kad je vaša presvjetlost položila bansku čast. Sabor neka govori, viču, sabor.«

»Sabor! Oh, toga ja gospodinu vukovinskomu za života zaboraviti neću«, dignu biskup ljutito šaku, »da je na prijevaru sazvao stališe i redove. Može l' se reći ne, kad je jošte takav zakon. Za buduće bit će i zato lijeka, ali sad? Jeste li bar predobili seljačko plemstvo?«

»To baš najmanje. Nešta turopoljskih plemića, jer su neprijatelji Gregorijancu, ali i toga malo. Ali drugo kao da je pobjesnilo. Stranom ih je zaokupio gospodin Alapić, stranom plemiće iz Moravča gospodin Bornemissa.«

»I taj?«

»Da i taj. Plemići viču na njemačku vojsku koja ih plijeni.«

»I toga je trebalo. K bijesu! Da tu njemačka gospoda ne znaju svoje čete na uzdi držati. To im rekoh u brk pred samom kraljevom svjetlosti.«

»Nada sve bijesan pako je Gregorijanec medvedgradski. Otkad je dobio pravdu protiv Zagrepčanima ruje i kuje proti vašoj presvjetlosti.«

»Znam; nu«, nastavi nadbiskup staviv se pred podbana i uhvativ ga za jedno srebrno dugme, »poznajete li vi Stjepka u dušu? Da njega imamo, imali bi većinu za nas.«

»Mislim da ga dobro poznajem.«

»Bi l' ga čovjek čime predobiti mogao?«

»Mislim da ne bi.«

»A ja mislim da. Nije li lakom, slavohlepan? Ali pustimo to. Mislit ću o tom sam. Možda ipak -«

»Ali ima samo dvije ure do sabora, presvjetlosti!«

»Tomu treba samo dvije riječi!«

»Ne mislim. Tvrd je kao gvožđe.«

»Pustite to. Znam da vi niste prijatelji, jer ste njegova oca istisnuli iz podbanije. A sada molim vas, poglaviti gospodine, pozovite mi gospodu carske komisare Teuffenbacha i Halleka. Na drugom su kraju grada.«

Za malo časa vrati se podban sa poznatim Servacijem Teuffenbachom i Vidom Hallekom, generalom Slovinske krajine, visokim, mrkim, u gvožđe odjevenim čovjekom.

»Sjedite, sjajna gospodo generali«, prihvati crkovnjak, našto oba sjedoše. »Malo prije razumjeh iz riječi poglavitoga gospodina podbana da naši poslovi dobro ne stoje. Sabor bit će proti nama. Gospoda hrvatska i slovinska ne mare za carsku milost, već rogobore o svojim pravicama.«

»Pa im treba pokazati to«, udari Teuffenbach na svoj mač.

»Nije to pravi put«, odvrati lukavi crkovnjak, »gospodin general imade preživahnu krv. Što se tlači jače, to više skače, stara je riječ. Valja nam čekati. Da im kažemo pošto smo došli; da bude sva Hrvatska generalat rimskoga carstva, skočili bi svi na noge i sve bi propalo. Treba nam i novaca za Koprivnicu, tražimo međutim to. Toga nam ne mogu zanijekati. Alapić neka jedno vrijeme na izliku banuje, pa ćemo se i njega riješiti, ta i onako je samo suban i nije položio zakletve pred saborom.«

»A prejasnomu nadvojvodi bit će to podugačak put«, primijeti Hallek.

»Za to se ne brinite; ja ću za to odgovarati«, odvrati nadbiskup, »lagano, sigurno, budi nam zakon.«

»Lagano, sigurno!«, opetova podban.

»A šta imamo od toga šaranja, presvjetlosti vaša!«, stade se opirati Teuffenbach. »Ja bih taj posao brže svršio. Dajte mi dvije-tri čete, pa ja kriv ako sve te buntovnike ne ukrotim za mjesec dana.«

»Varate se, generale!«, dignu Drašković ponosito glavu, »varate. Znam ja kakva je to krv. I ja sam iz te krvi nikao. Ako je i naše plemstvo vrele krvi, nisu to kukavice, generale moj. Znadu oni što je sablja i puška. Time ih nećete ukrotiti. Tako biste sve pokvarili. Namjerila bi se sablja na brus. A naš je svijet promjenljiv. Čas plane, pa onda opet drijema. Pustimo da plane pa, kad bude drijemao, saletimo ga. Zasada samo novaca.«

»Pokoravam se mudrosti vaše presvjetlosti«, odvrati Teuffenbach, »jer vidim i sam da inače račun ne valja. Nek ostane Alapić što jeste, tj. ban ili bolje reći ništa. Rasprši li se sabor, budu li ta rogoborna gospoda opet rastrešena po svojim drvenim dvorovima, znat će im i prejasni nadvojvoda pokazati tko je goso, čija li se sluša zapovijed, pa makar došlo devet banova. Jer da se jednom red uvesti mora u taj babilonski metež, da se te stare zloporabe, koje oni svojom slobodom nazivaju, do kraja iščupati moraju, to razumije svaki kršćanski čovjek. Jedna glava, jedna misao, jedna volja, a drugi neka slušaju. Znam da nas poprijeko gledaju, jer ne govorimo njihovim jezikom, jer ne nosimo njihova odijela. Ali da su ta gospoda pametna, hvalila bi bogu što smo amo došli da očistimo i uljudimo tu kukavnu zemlju koja bi bez nas odavna bila plijenom turskoga cara.«

»Oj, polagano, gospodine generale!«, odvrati uvrijeđen Drašković. »Red velite. Lijepo! I ja sam za red i ja idem po želji prejasnoga nadvojvode i svagdje je podupirem ne manje nego vi, gospodo. Ali da se od vas imamo naučiti redu, čini mi se vrlo čudno. Ne budi vam žao, ali reći ću vam istinu. U zemlji najviše nereda pravite vi, nakani prejasnoga vojvode gradite vi najveće zapreke.«

»Zar mi?«, skoči Hallek.

»Da«, odvrati Drašković, »jer vaši ljudi ne imaju uzde; plijene, pale kao Turci, i gore nego Turci, a mjesto prijatelja vide u vas neprijatelja.«

»Presvjetlosti! -«, dignu se Teuffenbach, »gdje? kada?«

»Ta evo upravo sada doznah da su vaši vojnici u Moravču oplijenili i zlostavili plemiće.«

»Živa istina«, doda podban.

»To je kleveta!«, provali Teuffenbach.

U taj par otvoriše se vrata. U sobu stupi Ringsmaul.

»Gospodo sjajna«, progovori, »gospodin Gašpar Alapić odreče se evo pred saborom banske časti.«

»Grom - prosti mi grijehe, o bože!«, lupnu nogom Drašković, »gospodo povjerenici, hajdmo u sabor!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XIII.X



Na nedjelju Cantate, to jest na osmi dan mjeseca svibnja 1577. sve je mravom vrvjelo u tihom, inače plemenitom, varošu na »grčkih goricah«. I samo proljetno sunce smiješilo se gledajući koliko junačkih, mudrih i plemenitih glava grne što na konju, što pješke, sve pod pernim kalpacima* sve sa vjernom sabljom na stari Grič. Bilo je topota, čevrljanja, zveketa, pozdrava i psovaka do mile volje. Tu bi u srebro okovani velikaš zaustavio konja te nagnuo se da pruži debeljaku kanoniku prijateljsku ruku, tu bi brkat konjik od družine kojega kneza opsovao zagrebačku gospodu, jer mu je konjić već tri puta kleknuo bio na šiljastom kamenu zagrebačkih ulica. Ondje stajala je hrpa seoskih plemića držeći kratke sabljice, klimajući glavom i mozgajući što će to biti, a mile Zagrepčanke bočile se pred kućama i zijale što su im oči dale. I bilo vike i halabuke više no o samom proštenju, a vika i halabuka je obzirnim građanima uvijek mila bila. Sunce se proljetno smiješilo, građani se veselili, ali ne smiješila se gospoda, već mrkim okom gledala preda se. »Općina gospode, plemića i ostalih stališa i redova kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije« kupila se u glavni sabor u kraljevski grad Zagreb da vijeća i određuje o spasu domovine.

Čudnim srcem dolazila su gospoda u Zagreb. Kako i ne bi? Znalo se dobro da nadvojvode Ernest i Karlo snuju i rade izvrnuti stari red i staro pravo u Hrvatskoj. Znalo se da su htjeli posve utamaniti bansku čast, oteti banu pravo sazivati sabor i voditi zemaljsku vojsku. Znalo se da se je pravi ban odrekao časti, a onaj koji je to ime jošte za nevolju nosio, tj. Gašo Alapić, da nije imao pune banske vlasti. Da, govorkalo se još i više po kutovima, govorilo se kruto i ljuto. Mali Gašo, u kome je sve kipjelo, prevari prevejanoga negdašnjega druga Draškovića, te sazva sabor u Zagreb kad je vidio da sve kuha u plemstvu i da taj sabor neće nipošto biti stado krotkih janjaca. Prejasna gospoda Ernest i Karlo planuše gnjevom sa toga čina, jer je već Makso drugi kratio hrvatskim banovima starodavnu vlast sazivati sabor i jer su ta dva gubernatora htjela posve dobiti u svoje ruke gospodu hrvatsku. Planuo je osobito Ernest sjedeći u Gracu, te htjede snažnom šakom razbiti osnovu maloga subana. Nu mudri Drašković, poznavajući dobro i plamenitu i promjenljivu ćud svojih Hrvata, utaži gnjevnoga gubernatora, te ga sklonu da je sazov hrvatskoga sabora tobož potvrdio, da ne bude nikomu krivo. Drukčije je dakako o tom sudila kraljevska komora u Požunu, jer su ljudi koji se novcem bave i računaju obično hladnije ćudi. U požunskoj pjeneznici* mogao si cekine lako prebrojiti. Ta pol Ugarske stenjaše pod turskim jarmom, pa nije bilo tko da plaća kraljevsku daću. Hrvati su istinabog sami odmjerivali i pobirali danak, sami kupili i plaćali zemaljsku vojsku, ali kako je turska nevjera žarila i palila, imućstvo po zemlji ništila, često bi se desilo da blagajnik cijele kraljevine Slavonije nije imao šuplja dinara u kesi, pa je valjalo da i požunska komora priteče u pomoć, a davati novaca, kad ih nema, zacijelo je velika neprilika. Bojeći se toga, mudra komora pisa još mjeseca veljače 1577. jasnomu gospodinu nadvojvodi Ernestu, kako je čula da je pristao uz sazov sabora kraljevine Slavonije, da je po duši sav taj posao dobro promozgala i da joj se čini da imade velika zapreka koja bi saborovanje zagrebačko zapriječiti mogla. »Jer bez bana«, reče komora, »ne ima u Hrvatskoj sabora, pa ako i prejasni nadvojvoda tu čast nečim drugim blagostivo zamijeniti kani, to je u Hrvatskoj prastari običaj da se glavni sabor samo na poziv bana sastane, i komora vrlo dvoji hoće li stališi kakvu namjesniku pokorni biti. Najpreča bi dakle potreba bila da kraljevska svjetlost postavi zakonitoga bana. Nu pošto je već prečasni gospodin nadbiskup kaločki i zagrebački imenovan za dvorskoga komisara, pošto se utvrđenje Koprivnice i drugi velevažni poslovi u Hrvatskoj odgoditi ne dadu, pošto su i hrvatska gospoda sazvana u zbor, to misli komora prekorno da taj sastanak komisara i plemstva bude samo odgovor, dok se ne postavi ban i dok se ne sastane zakoniti hrvatski sabor.«

»Čitajte, prečasni gospodine, što mi mudra komora piše«, reče u Gracu ljutito nadvojvoda Ernest, pruživ Draškoviću pismoX.

Lukavi crkovnjak stade razabirati prepokornu a i bojažljivu poslanicu požunskih novčara. Pročitav ju, položi nadbiskup smiješeći se poslanicu na stol pa će Ernestu:

»Ti ubogi Krezi*, prejasni gospodine, čini mi se da se prometnuše u velemudre Papinijane, jer pravom fiškalskom* retorikom cjepidlačare o zakonu, premda bi oni najbolje znati morali staru riječ: »Nužda mijenja zakon.«

»Nu, a šta ćemo biskupe?«, zapita ga gubernator*.



»Ad acta*, prejasni gospodine, ad acta!«, nasmija se Drašković, »komora neka ostane u komori.«

»A naša osnova?«

Cijela osnova nije jošte zrela. Valja čekati. »Chi va piano, va lontano«*, veli Talijan. Do godine bit će jabuka zrela. Ti moji Hrvati čas su lavovi, čas janjci. Nek zasad proti Turskoj lavuju, mi ćemo pričekati dok za nas budu krotki. Zasad treba nam novaca za tvrđave, za vojnike. Novaca nam moraju dati.«

»Ali ako budu cjepidlačarili kao što komora?«

»Ako bi to« - zamisli se Drašković, »ha, ha, tu se sjetih svoga miloga kolege Gašpara. Neka se uhvati u vlastitoj stupici. On je istinabog samo pol bana, i to po imenu. Ali se drži za cijeloga. Ta nije li sazvao sabor? Neka bude pro forma* ban, pa je i sabor zakonit. Vidite, prejasni gospodine, komora se in puncto juris* očito vara!«, nasmija se Drašković. »Pa za mene radi i Lacko Bukovački, nadam se dobiti većinu«, nasmija se Drašković.

»Izvrsno«, skoči radosno Ernest, »vama, reverendissime, ne fali nikada soli. Nu ako ste sigurni za većinu, zašto ne bi dalje išli?«

»Možebiti, prejasni gospodine!«, odvrati Drašković.

Za nekoliko mjeseci uputi se biskup u Zagreb.

Gašo Alapić doču da su u Zagreb stigli kraljevski komisari Drašković, Hallek i Teuffenbach, i nemalo začudi se da ga priznavaju zakonitim banom. »Šta je to?«, reče, »ja se nadah otporu, a ovamo sve dobro i mirno!«

Dan prije sabora boravio je Gašo dugo u dvoru prepošta Nikole Želničkoga, gdje je i Vramec bio. Polazeći kući bijaše grbuljak neobično veseo.

*

U dvorištu regnikolarnoga* doma u kraljevskom gradu Zagrebu bijaše neobično živo. Oko dugačkoga zelenoga stola, na kojem stajahu debele knjižurine, papir, crnilo i šarena škrinja sa sloboštinama kraljevine, vrvjela sila poslanika saborskih sve u bogatim dolamama, iskićenim srebrom i zlatom, sve pod kalpacima na kojima blistaše biser i dragulj, a o boku okovane sablje. Pjeneznik Mijo Konjski zbijao šale sa majušnim gospodinom sucem Matom Crnkovićem iz Crnkovca, frčući svejednako velike plave brkove. Varaždinski poslanici Gašpar Druškoci i Ivan Zaboki zaokupili gospodina Petra Ratkaja Velikotaborskoga te mu pripovijedaju vrlo krupnim jezikom kako gospodin Mate Keglević pod silu otimlje i ubija kmetove. Gospodin Ratkaj, pogladiv crnu bradu, čudi se tomu nasilju i spominje mimogred, da je Mate Keglević velik prijatelj bivšemu banu Draškoviću. Gospodin Niko Alapić Kalnički, banov brat, skupio je oko sebe jato kalničkih plemića seljaka i kuje svoga brata bana u zvijezde. Prečasni prepošt Niko Želnički klanja se udvorno mladomu gospodinu Stjepku Tahu, plavokosu mladcu, a kradomice namiguje Franji Stolnikoviću koji se tvrdo zavjeruje seoskim plemićima iz Moravča da će ih pred stališima braniti radi zuluma Hallekovih vojnika. Podalje stoji žilav starac od 60 godina, crnih žarkih očiju i malih brkova u plavetnoj dolami - Blaž Pogledić, župan turopoljski i razgovara živo sa čovjekom visokim, suhim, odjevenim u mrke haljine - sa literatom Ivanom Jakopovićem - poslanikom plemenitoga varoša zagrebačkoga. A sam u kutu mrk - zamišljen sjeđaše, upirući se o svoju široku sablju, gospodin Gregorijanec Medvedgradski. I navali plemstvo sve više i više govorkajući, vičući, zvekećući, a gdjegdje među plemstvom po koji časni gospodin u crnoj dugačkoj halji.

Sred ove vreve i vike sjeđaše za stolom gospodin Ivan Petričević od Miketinca, potprabilježnik kraljevine, redeći pisma sa velikim pečatom, premećući zakonske članke i oštreći svoje pero, samo katkad dignuo bi svoju ćelavu glavu te požmirnuo prema velikim vratima žarkim modrim okom kao da nekoga očekiva. Tko je motrio sve to burno more, tko je gledao mrka, šutljiva lica seoskih plemića, tko je pazio kako se katkad susretaju oči plamnom munjom, taj je i mogao slutiti da se u dubini toga mora pripravlja bura.X



Minu pol ure, minu ura, a zvono Sv. Marka već odbi jedanaesti čas. I sve je veći brujio žamor.

»Ban! Gdje je ban?« čulo se ovdje.

»Po bana valja poći«, zaori ondje.

Laganim korakom pristupi Želnički Petričeviću.

»Gdje je gospodin podban?«, zapita prepošt potprabilježnika.

»Kod komisara, prečasni gospodine!«, nasmiješi se upol glasa Petričević.

Crkovnjak prišapnu nešta gospodinu Petričeviću u uho, a ovaj kimnu glavom.

I pope se prepošt na uzvišeno mjesto.

»Čujmo! Čujmo!«, ozva se u jedan mah sto grla.

I umuknu žamor.

»Prečasna, časna, ugledna, velemožna, plemenita, uzvišena, mudra i obzirna gospodo stališi i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«, započe prepošt. »Pošto je velemožni i ugledni gospodin Gašpar Alapić vukovinski i kalnički, ovih kraljevina ban i vrhovni kapetan privoljom prejasnoga principa Ernesta, nadvojvode burgundskoga, grofa tirolskoga i namjesnika njegove posvećene kraljevske svjetlosti sazvao na današnji dan općinu gospode, plemstva i ostalih stališa i redova ove kraljevine na glavni sabor u kraljevski ovaj grad, da saslušav na usta želje gospode komisara Nj. kraljevske svjetlosti o dobru domovine vijećaju i zaključuju, pošto je pako u ovim kraljevinama od pameti red i zakon da glavnomu saboru bude glava ban, predlažem smjerno da poslanstvo sviju četiriju stališa, to jest gospodskoga, plemićkoga, svećenskoga i građanskoga pođe pred lice velemožnosti banske i da rečenoga gospodina bana u zbor kraljevina doprati.«

»Po bana! Vivat banus!«, zagrmi sto grla.

Dok je Želnički ovako plemstvu govorio, uniđe u dvor i pohiti k Petričeviću mlad plemić, Mihajlo Vojković, i predade mu pismo.

»Šta je?«, zapita Petričević.

»Otvorite! Čitajte, uzvišeni gospodine! Zapovijed je banova!«, odvrati mladić.

Potprabilježnik rastvori pismo. Stade čitati, blijednuti, zapanji se. Ali tek što prepošt završi, skoči Petričević van reda i običaja i provali u sav glas:

»Gospodo stališi i redovi, posluh!«

»Šta je, šta je?«, vikalo se odasvud.

»Ne ima više bana!«, viknu Petričević dršćućim glasom.

S urnebesa potresoše se dvorovi. Krika i vika zaglušivala svaku riječ, smijeh i čudo, zveket i psovka miješala se u tom burnom zboru i jatomice pohiti plemstvo prema Petričeviću koji je stajao kao kamen držeći rukom kobno pismo.

»Nek se čita«, viknu Ratkaj.

»Čujmo, čujmo!«, zakriješti Ivan Zaboki.

»Ha, puška je pukla!«, veselio se Bornemissa.

»Šta, šta je?«, uzruja se plemstvo.



»Abdicavit*. Odreče se časti!«, odvrati Petričević.

»Zašto?«, viknu glasno Blaž Pogledić dotisnuv se do zelenoga stola. Petričević slegnu ramenima, a Niko Alapić nasmija se zlorado videći taj metež. Jedini Stjepko Gregorijanec ne maknu se sa svoga mjesta te gledaše mirno to klupko treptećih perjanica što se je oko Petričevića savilo bilo. Njega kanda nije iznenadila ota vijest. Želnički stojeći na govornici nagnu se malko da tobože čuje šta je, i kad je zbilja dočuo da se je Alapić zahvalio na banskoj časti, zakima kao od čuda glavom i sađe k Petričeviću, ali u taj par sretnu se njegovo oko sa okom mrkoga Gregorijanca i lagan posmijeh pojavi se oko ustiju hitroga kanonika. Sad bijahu u skupštini razvezane sve uzde reda i mira. Vikalo i psovalo se bez obzira, čudilo se plemstvo zašto taj grom sa vedra neba. I mnogi prijatelji Alapićevi, kojim je Drašković bio trn u peti, stadoše naglas karati gospodara vukovinskoga da je sad u nevrijeme ostavio plemstvo na cjedilu. Hitri grbuljak nije nego nekolicini drugova rekao kamo smjera i o čem se radi, zato se i sva skupština prepadala. Ali u jedan mah umaknu žamor, prenu se plemstvo. Glasan trubljaj pred dvorom probudi poslanike od čuda.

»Carski komisari!«, viknu Petričević i kao na mig vratiše se gospoda plemići na svoja mjesta.

Uistinu zaustaviše se velika staklena kola pred dvorom, a oko njih stajalo desetak njemačkih oklopnika na konju.

U skupštinu stupi nadbiskup Drašković u svilenoj halji, a na prsima mu blistaše krst od smaragda. Bio je blijed, mrk i nije nikako mogao da razvedri bar naoko lice. Za njim koracahu Servacijo Teuffenbach pod širokim pernim šeširom, hvatajući prkosito svoj dugački mač i Vid Hallek, general Slovinske krajine pod sjajnim oklopom, opasan bijelim i crvenim pojasom krajiške vojske. Najzad dovuče se i podban Bukovački veoma skučen.

Drašković pokloni se skupštini, a plemstvo, koje ga je toliko puta burno kličući pozdravila bilo nazirući u njem ponajjači stup domaćega prava, to plemstvo šutilo je sada mramorkom. Šuteći pođoše komisari na svoje mjesto i napokon poče nadbiskup pridušenim glasom, po kojem se vidjelo da sve u njem kipi:

»Prečasna, ugledna, velemožna, uzvišena, mudra i obzirna gospodo stališi i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije! Prejasni princip i gospodin Ernesto, nadvojvoda austrijski, namjesnik Nj. posvećene cesarske i kraljevske svjetlosti zakazao je pismom i pečatom velemožnomu gospodinu Gašparu Alapiću vukovinskomu, banu ovih kraljevina, da se skupi općina gospode i plemstva u glavni svoj sabor, da vijeća o potrebama tužne ove domovine, a da slavnim stališima i redovima jasno bude kamo da smjera milostiva želja njegove prejasnosti, evo posla mene i blagorodnu gospodu i generale Servacija od Teuffenbacha i Vida Halleka za komisare, da živim glasom naših ustiju izjavimo vašemu gospodstvu prejasnu volju i zapovijed i da mudrim i razložnim slovom pronađemo lijek kako bi se bijedne ove kraljevine sačuvale slavnomu žezlu i obranile proti krvnomu neprijatelju svega kršćanstva. Slavni stališi i redovi -«

»Oprosti mi, vaša prečasnosti, a i slavni stališi i redovi«, skoči jarostan Stolniković, »što zalazim u riječ gospodina kraljevskoga komisara.«

»Čujmo! Čujmo!«, uzburka se plemstvo. »Kraljevski komisar neka govori!«, viknu Niko Tahi zarumeniv se od gnjeva.

»Ne, Stolniković neka govori!«, stadoše urlikati plemići iz Moravča.

»Stolniković!«, zaori skupština. Drašković stisnu ljutito usne i spusti se na sjedalo.

»Slavni stališi i redovi«, nastavi Stolniković, »ako i skromno moje lice vrijedno nije, iako sam možebit povrijedio red drznuv se slavnim redovima pokazati pravi put, to mislim ipak da je svaki hrvatski plemić čuvar domaćega prava. I zato nuka me srce da pitam, gdje nam je glava, gdje nam je ban?«

»Gdje nam je ban?«, zagrmi plemstvo.

»Slavni stališi i redovi!«, progovori podban Bukovački u strahu.

»Ne pitamo mi za podbana, gdje nam je ban?«, lupnu šakom Petar Ratkaj u zeleni stol.

»Slavna gospodo!«, prihvati Petričević, »velemožni gospodin Gašpar Alapić zakazuje po ovom pismu slavnomu zboru gospode i plemstva da se je odrekao banske časti i da je ostavku poslao Nj. kraljevskoj svjetlosti u Prag.«

»Sramote!«, otresnu se Mate Keglević. Ali u ovaj par skoči Stjepko Gregorijanec uhvativ ljutito sablju i Keglević umuknu smjesta.

»Slavna gospodo!«, ozva se pronicav glas iz jata plemića i na govornicu pope se dosada neopažen grbuljak.



»Vivat Alapić, vivat!«, zagrmjelo plemstvo.

»Slavni stališi i redovi«, nastavi Alapić. »Od srca žalim da se je izabrani ovaj zbor uzrujao sa mojega pisma, ali većma jošte žalim što su mi neka uzvišena gospoda nabacila da sam kukavica. Ja kukavica nisam, to znade cijela kraljevina, jer nisam samo po Zagorju tukao buntovne kmetove, već je i antikrst okusio sablju moju ne jedanput. I zašto nisam više ban, zašto sam svijetloj kruni na skute vratio glavarstvo ove kraljevine, kazat ću slavnomu zboru poslije i kao plemić oprat ću se pred plemstvom, ali ako slaba moja riječ nađe pred slavnim vašim licem i iskru počitanja i ljubavi, zaklinjem vas, gospodo slavna, slušajte prije svega mudre riječi prečasne i blagorodne gospode komisara, jer znadem da nam nose lijeka za grdne rane naše.« Zlobnim posmijehom pokloni se Alapić Draškoviću, a ovaj zadrhta kao da ga je zmija ujela.



»Vivat Alapić!«, kliknu plemstvo, »čujmo komisare!«

Iznenada dignu se Drašković, oči mu zasinuše, i smiješeći se započe ovako:

»Slogom, slavni stališi i redovi dične ove kraljevine, rastu male stvari, a nesloga sve pokvari. Ako ikad, a ono u ovaj hip, gospodo slavna, nuka me teško zabrinuto srce da vam ponovim stare ove poznate riječi. Ja istinabog ne dolazim u svoje ime, prejasni gospodin namjesnik posla me amo, nu kako god mi zvanje kaže da budem samo tumač prejasne volje, tako mi duša ne da, da ne govorim od vlastita srca, po vlastitoj misli. A kako i ne bih? Ne rodih li se među vama, nisam li ove domovine sin? Ne stajah li u burno doba čelo jedne ove kraljevine i krstom i žezlom. Nisam li s vama probdijevao noći, brigujući da odvratim kugu nevjere od ove zemlje, nisam li potrajao s vama dane revnujući da zvjerski pobornik krsta ne pohara pravovjerne od vjekova ove kraljevine? Ta sjećajte se onoga dana kad s previšnje milosti stupih ovamo među vas kao ban, kad položih desnicu na sveto evanđelje da ću braniti kraljevinu, kako vam burno poskoči srce, kako vam glasno kliktaše grlo, kako zazveknuše junačke sablje. Poboga, da vas je onda smotrila sila turska, raspršila bi se bila od straha kao Filišćani pred Gedeonom. Koliko lijepo, koliko slavno prodiči se ime hrvatskoga plemstva med kršćanskim svijetom, kad ste složno pod blage pameti Franjom Slunjskim a i pod ovdje prisutnim velemožnim gospodinom Gašparom Alapićem sjekli Turke, kad ste stajali gvozdene klisure proti oluji pakla. Nikad ne doživi banska zastava toliko slave! A sada, oj žalosti, gdje se je svidjelo vječnoj providnosti većom patnjom kušati vas, jeste li pravi zatočnici krvi Isusove, sada gdje bi sila svetoga duha imala lebdjeti nad vašom glavom i ojačati vam srca, sad je neprijatelj sina čovječjega zasijao kukolj nesloge u vaša srca, i ne vrati li milosrđe božje slogu u ovu tužnu zemlju, sharat će je nevjerni mač, skovat će vas u lance paklena sila. A zašto nesloga? Koja se zemlji učinila krivda? Ne vrši li prejasni gospodin namjesnik vaše želje milostivom rukom? Nameće li vam on danak? Ne, on ne čini toga. Zakazao je gospodinu banu neka sazove sabor, a gospoda stališi i redovi neka rade po svojoj volji o spasu domovine. Ne kupi li odasvud vojsku tuđu da bude kraljevini na pomoći? Da, što više! Ne gradi li prejasni princip Karlo tvrđu Karlovac kraj Dubovca* o svojem trošku, a za vašu obranu? Za bana pitate? Tko vam ga je, slavna gospodo, uzeo? Zar ja? Zar prejasni namjesnik? Nije. Svatko je gospodar svoje volje, svatko zna najbolje kako će čine svoje opravdati pred prijestolom božjim. A tako i velemožni gospodar vukovinski. Žalim od srca da po starom običaju ne sjedi čelo ovoga dičnoga zbora zakoniti glavar. Ni ja nisam tomu kriv ni vi. Ili hoće li vaša gospodstva čekati, dok kraljeva milost iz Praga postavi drugoga bana? Čekati dok poslanici vaši prevale gore i dolje, a eno na pomolu već Turčina? Čekati da vam, što bog odvrati od ove zemlje, Turčin nametne svojega bana? Oj gospodo slavna, otvorite oči, obiđite očima okolicu vašu! Užasna prizora! Po Ugarskoj teče rijekama kršćanska krv, sa budimskoga grada ljeska se polumjesec. Bosna uzdiše pod kopitom turskim. Slavonija donja robuje otkinuta od svoje matere zemlje, već zalaze pogani u Liku i Krbavu, u Kranjsku, na vašoj su zemlji, pred ovim su pragom? Ne planu li Cetin*, ne pade li Velika, Kladuš i Zrinj? Ne lebdi li vam u duši krvavi dan od Hrastovice? A vi se cjenkate o formulama prava, premećete zaprašene knjige? Pod vašim nogama krši se brod, a vi krpate jedra! Salus reipublicae suprema lex esto!* Za boga, za kralja, za dom! Ili zar je izumro junački duh vaših djedova i žar za svetu kršćansku vjeru? Ja velim: Nije! Neka se tko digne, neka kaže da jest, a ja ću mu reći da laže. Mrka su vaša lica, gnjevne su oči, ali srce pitajte, srce! Znam da u njem živi staro junaštvo, spremno skočiti proti zatoru svete vjere! Prenite se, oj gospodo slavna, u staru neodoljivu snagu, složite mudrost i junaštvo sa željama prejasnoga principa, i tako vam krsta, slušajte me!«

»Čujmo! Čujmo!«, zamrmori plemstvo.

»Četiri nas tvrđave brane na ishodu sunca proti Turčinu«, nastavi Drašković mirnijim glasom, »četiri tvrđave med Dravom i Savom, i to Sisak, Ivanić, Koprivnica i Legrad. O tom kamenom pojasu nejedanput se razbi osmanski bijes. Hrvatska ruka podignu tvrda ova braništa, hrvatska krv posveti ih oltarom vječnim slave Isusove. Jao, da jedna klone, da jednu Turčin osvoji, probio bi se tvrdi zid, nevjerne čete poplavile bi Zagorje i okolicu ovu, kao bujica razlijevala bi se i poganska vojska s juga preko Kupe, i Zagreb, prijestolnica dična cijele Slavonije morala bi se pokloniti polumjesecu. A srce obrane ote Koprivnica je, ponajjača tvrđava naša. Svlada li ju Turčin, propade i Sisak. U Koprivnicu upiru Turci oči, nju hoće da zaskoče svom silom. To potvrđuju vjerovani glasovi. Ali Koprivnica pretrpi mnogo, slabo je spravna; utvrde treba. Utvrde treba i pokupskim tvrđavama. I vojske nestaje. Duga je međa koju nam braniti valja, a turska je sila velika. Zato poručuje prejasni princip Ernest, vršeći u ovim stranama kraljevsku vlast, općini gospode i plemstva sve kraljevine, da ne propuste u svom zboru odrediti da se smjesta pošalju ljudi na utvrđenje Koprivnice, Ivanića i pokupskih strana, da se po dimnjacima kupi redovito vojska, da se dozvoli nov danak za ratni trošak, a kraljevski gradovi da dobave hrane, streljiva i konja za carske lumbarde. To je volja prejasnoga principa, a mudrost visokih stališa, tvrdo se nadam, vršit će ovu volju pokornim posluhom da izbavi ove kraljevine od ropstva.«

Šuteći sjeđaše plemstvo, i Drašković spustiv se na stolicu omjeri skupštinu oštrim okom, nadajući se da je ukrotio plamenita srca hrvatskoga plemstva.

Lijeno dignu se mali Alapić uhvativ nadbiskupa oštro na oko.

»Gospodo slavna«, započe pronicavim glasom, »ne mislite da ću vam srce razigrati i poticati vas na junaštvo, kao što prečasni gospodin nadbiskup kaločki, uresnom riječi. Znam da ste junaci, da vašoj odvažnosti ne treba oštrih mamuza kao lijenu konju. A nit se ne razumijem u kitnjasti zbor, nit znam okretati finim perom, moj posao je sablja. Zato, slavni stališi i redovi, govorit ću ukratko. Moram da se operem pred vama. Prečasni gospodin nadbiskup reče da svako ima odgovarati pred bogom za svoje čine, a i ja koji je iznenada ostavio bansku čast i tobož ostavio kraljevinu na cjedilu. Ta nije li to učinio i prečasni gospodin nadbiskup i možebit u goru zgodu? Ne znam kako će se on opravdati pred bogom? A ja, gospodo slavna, ne ostavih banske vlasti da budem nadbiskup, već da budem običan plemić, gotov da trgnem sablju za spas ove kraljevine.«



»Vivat Alapić!«, pozdravi ga plemstvo.

»A odreći sam se morao banije«, nastavi razban, »morao po svijesti svojoj. Jer, gospodo slavna, za prvo bio sam samo ban sabljom ne i žezlom, vojskovođa ali ne sudac i vladar. Za drugo, stara je stvar da pod jednim krovom ne mogu biti dva gospodara. A u ovoj kraljevini ima gospodarâ cijela vojska. U staro vrijeme zapovijedao je vojsci samo ban, a sad svaki tuđi general. Pa kad sam ja tu gospodu pitao kako da smiju raditi bez moga znanja, proti mojoj zapovijedi, a oni bi svagda pokazali nekakve dekrete da tako želi prejasni nadvojvoda Karlo. Banom biti, a ne banovati, biti pictus masculus*, toga, gospodo slavna, nisam htio. I zato okanih se svoje polubanije da dobijemo cijeloga zakonitoga bana. Sada znadu slavni stališi i redovi jesam li čist. Dixi*.«

I sjede Alapić. Priproste njegove riječi razigraše cijeli zbor, i plemstvo udari u burno klikovanje.X



»Gospodo stališi i redovi!« dignu se otresito Mate Keglević lupajući sabljom u tle. »Deliberante Roma Saguntum periit.«* Ne mogu se dosta načuditi gospodi koja traže kojekakve kvake i zabavice te gubimo tude govorkajući vrijeme. Jesmo li amo došli dizati parnice? Kad neprijatelj kucne sabljom na vrata, nije kada cjepidlačariti o zakonskim mudrolijama. Raditi treba. To nam budi zakon. Turčin neće nas pitati, vodi li vojsku ban ili ne vodi. Pobiti ga treba, a da ga pobijemo, valja se pokoriti volji prejasnoga principa - -«

»Bana nam treba, bez bana ne ima sabora!«, planu Petar Ratkaj.

»Dosta, gospodo!«, buknu Teuffenbach uhvativ svoj mač ljutitom rukom. »Ja nisam pravdoznanac, vojnik sam. Ne pitam ja za stare papire, već pitam za prah i olovo. Nisam ja ovdje da slušam vaše artikule, imam boljega posla. Vojske nam treba, novaca nam treba, to nam dajte pa onda gradite slobodne artikule. A to mora biti, jer tako zapovijeda prejasni gospodin namjesnik.« I bijesan lupi rukom po sablji.

Kao munjom dirnuto skoči na noge plemstvo.

»A što smo mi?«

»Našto sabor?«

»Napolje!«

»Tako li se štuje zakon?«

Kao uzburkano more bjesnila je skupština. Sad i sad saletjet će plemići nespretnoga komisara. Drašković uhvati gospodina Servacija za rukav i pritisnu ga na stolicu.

»Gospodo slavna«, zagrmi dršćući od jada GregorijanecX, »valja da bude čist račun. Pravo vele gospoda komisari, nema se kad gubiti vrijeme. Čuo sam puno riječi, ali nisam čuo što nam raditi valja. Dopustite, slavni stališi i redovi, da vam o tom reknem svoju priprostu misao. Vaše je odlučiti. Jeste li ikad bili u hramu bijelih fratara u Remetama? Ondje počiva pepeo slavnih naših banova. Nad grobom stoji im zastava i žezlo. Zastavom vode oni plemstvo u boj, žezlom vladaju i dijele pravdu. Tako je bilo od starine, tako mora biti i sada. Kraljevska svjetlost daje nam bana za glavara da nam bude mjesto kralja. Ban je namjesnik kraljev, ban stoji čelo vojske, ban sjedi čelo sabora. Živom, plemenitom riječi dokaza nam prečasni gospodin nadbiskup kaločki koja nevolja da čeka bijedne ostanke slavnih ovih kraljevina, pokarao nas je da smo nesložni, da ne marimo za svetu vjeru i sloboštine plemstva. Ali življe ćutimo tu nevolju mi, ćutimo je od više vjekova, i junački odbijahu naši djedovi silu nekrsta kad još nije bilo gospode Teuffenbacha i Halleka, a nismo li mi sami pod zastavom Frankopana* i Alapića ljute dijelili bojeve za našu kraljevinu? Nije li blage pameti ban Nikola Zrinjski jade zadavao stambulskomu caru i slavno poginuo pod Sigetom? Ne vadimo mi sablje od jučer, nisu nas gospoda generali učili mahati posjeklicom. Nismo li davali zadnji dinar, zadnju kaplju krvi za našu kraljevinu? Ali ako i porastosmo na bojnome polju, svet nam vazda bio domaći zakon, jer bez zakona ne ima junaštva, bez reda ne ima pobjede. A zašto se borasmo, gospodo slavna? Zar samo za grudicu zemlje? Ne, za naše sloboštine, za baštinu svetu naših otaca. Zato odbijamo Turke, zato izginut ćemo do zadnje kaplje krvi, jer nećemo da budemo robovi lažnoga proroka. Uzvišena gospoda komisari traže subsidia*, traže ruke za djelo, ljude za vojsku. Kraljevska svjetlost predobro znade da su vazda vjerne ove kraljevine vršile dužnost svoju prema jasnoj kruni, ali vršile je kako ište red i zakon. A tko daje pomoći za vojsku? Sabor gospode i plemstva. A tko je tomu saboru glava? Ban. A mi ne imamo bana. Bez bana pako ne ima daće i vojske. Govorio je prečasni gospodin nadbiskup kaločki za novu tvrđu kraj Dubovca. Nu ta, gospodo slavna, branit će više Kranjsku i Štajersku negoli kraljevinu Slavoniju. Govorila je njegova prečasnost kako nas brani tuđa najmljena vojska. Da brani. Ta već godine 1566. potužili se odaslanici naši na požunskom saboru, kako li naši čuvari haraju zemlju, i sabor zabrani oštro pod strogim zakonom da više toga ne čine. Ali kako se pazi taj zakon? Konjanici njemački tjeraju svoje atove širom na pašu naših kmetova. Nisu li uskoci pod Tomom Severovićem oteli gospodinu Herendiću cijelo imanje? Pitajte evo plemenitoga našega brata Delija, kako su mu oficiri g. Ivana Aspergera u Steničnjaku oteli što je imao. Pitajte evo plemenite ljude iz Moravča, pa će vam kazati kako od haramija njihove kuće ostaše puste. Branit ćemo se mi, ali braniti pod banovom zastavom. I, slavni stališi i redovi, mislim da po gospodi komisarima javimo prejasnomu namjesniku, da prepokorna i vazda vjerna ova kraljevina veoma žali da nema zakonitoga namjesnika kraljeve svjetlosti, i da će se pod banskom zastavom boriti proti neprijatelju kršćanske općine, ali dok se ne postavi ban, da ne može po zakonu odazvati se želji gospode komisara.«

»Tako, tako!«, vikalo rogoborno plemstvo. Blijed i snužden pohiti Drašković k Alapiću te zaklinjaše ga neka umiri skupštinu.

Napokon utaži grbuljak strasti razjarene skupštine i po njegovu naputku zaključi sabor ovako:X



»Prije svega odlučiše prevjerni podanici posvećene cesarske i kraljevske svjetlosti, razumivši od gospode komisara želju prejasnoga gospodina nadvojvode Ernesta radi utvrđenja tvrđe Koprivnice i drugih mjesta na međi tužne kraljevine Slavonije da, pošto ista gospoda stališi zasada u kraljevini nemaju nikakvoga zakonitoga poglavara, to jest gospodina bana koji bi vršio punu bansku vlast, koji bi neposluh i nemar zakonito kazniti i žiteljima kraljevine sud suditi mogao - nikakve radnike za krajinu dozvoliti niti drugoga šta zaključiti ne mogu, o čemu će se gospodi komisarima izdati pismo pod pečatom kraljevine, nu da gospoda stališi i redovi gospodinu Gašparu Alapiću prije banu, njegovomu podbanu, županima i sucima za vrijeme postavljenim, tu privatnu podjeljuju vlast da završe sve zaostale prije određene radnje toli kod Koprivnice koli na drugim krajiškim mjestima da sude i vladaju po običnim daćama i da isto tako prinukaju poreznike kraljevine, da po podijeljenoj im privatnoj vlasti poberu sve ostatke kraljevske daće i zemaljske dimnjakovine.

Nadalje zaključiše gospoda stališi i redovi da se pošalje kraljevoj svjetlosti poslanstvo, i to g. Petar Ratkaj Velikotaborski, časni g. Petar Herešinec, štilac kaptola zagrebačkoga i uzvišeni g. Ivan Petričević, potprabilježnik kraljevine, da iskažu pred carskim licem sve nevolje kraljevine i da mole neka se postavi zakonita glava, to jest ban.«

Zlovoljan ostavi Drašković skupštinu, pokunjeni generali pođoše za njim. Sva im se osnova razbila bila o tvrdim glavama plemićkim.

»Ali jošte ne velim: Amen!«, šapnu gnjevno Drašković drugovima. Naći ću ja uzde tim bijesnim atovima. Svladao sam lukave kardinale talijanske i biskupe portugalske, kako ne bih taj razuzdani čopor.«

*

Navečer istoga dana sjeđaše u dvoru prepošta Želničkoga veselo društvo za stolom: Alapić, Stolniković, Vramec. Samo Stjepko Gregorijanec buljio je mrk i zamišljen pred sebe.

»U dobro zdravlje, reverendissime!«, dignu Alapić čašu, »kocka je pala na našu stranu!«

»U dobro zdravlje!«, odzdravi domaćina, a za njim Stolniković i Vramec.

»A ti poglaviti gospodine? Kakvi te biju jadi?«, zapita kroničar Stjepka.

»Izgubih ženu, izgubih sina, a da se veselim? Ali« nastavi dignuv čašu, »sada ću s vama za jednom samo zvijezdom - za slavom! U dobro zdravlje!«



»Per ardua ad astra!«*, doda Vramec. I zvonko zveknuše čaše.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XIV.

Podvečer je bilo. Zlatne zrake sunca virile kroz visoke prozore gradske kapele u Mokricama i padale na novi kamen sred crkvenoga poda. Mjedena slova na kamenu pozivahu svaku kršćansku dušu neka se pomoli bogu za spas duše plemenite gospe Marte Gregorijančeve, koje su kosti počivale pod ovom mramornom pločomX. Pred kamenom klečaše mlad junak, odjeven u kruto gvožđe. Pozlaćena kaciga stajala je do njega. Sklopio ruke, sagnuo glavu, na oku mu je treptjela suza. Večernje zlato titralo je na svijetloj kacigi, na sjajnom oklopu, večernje zlato vjenčalo mu je mlado, junačko čelo u koje bijaše upisan biljeg ljute žalosti. Mladić je molio, od srca molio. Usne mu odricahu riječi Očenaša, ali misao mu je tonula u jadu, dušu mu je davila tuga. Šta će? Kud će? To bog zna. Nedavno dovezoše mu milu majku amo od Zagreba i vrgoše drage ostanke pod ovaj kamen. Otac bijesan, otac ljut, ronio je u vrtlogu burnoga vijeka da uguši pod silu savjest, da zaboravi mrtvu ženu i živoga sina. Pod očevim krovom nema života, nema opstanka. Ta kako bi kad srca nema. A brat? Slabić je, dršće od očeva gnjeva, cjeliva mladu si suđenicu i ugiba se starijemu bratu. Bože! U rodnoj kući ni duše! Otkinuta grana! A kamo? Ta k milji srca, k mladoj zlatarovici. Bio je kod nje sinoć i kleo se milju svome da je nikad zaboraviti neće, da će je ljubiti dovijeka. Ona i Jerko, te dvije duše zaokupljale srce mladoga Pavla. Nu može li ostati kod Dore, a da joj ne udi glasu, može l' je i opet vrći na zlopaki jezik svijeta, nju siroticu koja je s ljubavi svoje premučila gorke muke? A i šta bi u domu njezina oca? On, velikaški sin, ali bez oca svoga siromak, gola duša bez grudice zemlje? A može li plemić mirovati u ovo vrijeme? Ne može. Domovina zove, poći valja, otkinuti se od draginoga srca, makar i puklo. U boj! U boj za krst! Ah, težak bijaše taj rastanak. Ta prije bi se bršljan otkinuo od stoljetna hrasta nego ruke djevojačke od prsiju miloga vojna. »Poći mi valja, dušo!«, reče joj Pavao, »čuješ li? Sablja mi zvekeće, veli mi da sam kukavica.« - »Poći, Pavle!«, zajeca mlada, »poći med sablje, med puške gdje svaki hip nosi gotovu smrt! Gdje se ne pita za srce, za ljubav, za suze! Gdje se davi, kolje, gdje ljudi zaboravljaju boga! Bože, da sam barem muška glava, da mogu i ja poći - ali ženska sam - jao tužna ženska!« - »Miruj, slatko srce! Moram!«, šapnu na silu Pavao, »gle otac mi je bijesan! Hoće ti zlo - radi mene! Jarost bi ga većma zanijeti mogla. Bilo bi gore po nas. Nek prođe koje vrijeme, umirit će se možda.« - »Možda?«, odvrati tužno djevojka, »srce mi kaže nikad, nikad! Jao, Pavle, zašto se takvi rodismo, ti velikaš, ja kukavica, zašto ja nisam bogata, a ti siromak? Zašto se bolni vidismo?« - »A žališ li to, dušo?« - »Oh, ne žalim«, šapnu djevojka živo i iza suza planuše joj oči, »vidiš kako sam nesretna, ne bih te svoje sreće dala ni za carevo blago. Pitam ja za tvoje pleme i ime. Ja poznajem samo Pavla, ja ljubim samo Pavla, bio ubog, bio bogat, bio velikaš, bio kmet. Mnogo sam plakala, mnogo trpjela, ali srce mi se smijalo, ta trpjela sam za Pavla, za Pavlovu ljubav.« - »Oj, diko moja! Takve duše ne rodi nijedan naš gospodski dvor!«, odvrati nježno Pavao. »A sad me ostavljaš! Šta ću ja! Umrijet ću čekajući tebe! Oh, ne idi! Ali idi! Pokorna ću biti! Ti bolje znadeš šta biti mora, ti bolje znadeš - -«, i djevojka briznu od srca plakati. Pavao skoči, poljubi ju u čelo i odjuri. Pođe put Mokrica, a Jerko i Radak za njim. U Mokricama snivala mu majka vječni sanak. Nju da pohodi mrtvu, s njom da se oprosti, pa u boj! Nijem je klečao pred grobom i buljio u nesmiljena sjajna slova koja mu bez kraja dokazivahu »nema ti više majke!« Pred majčinim grobom! Bože, poludio bi čovjek! One ruke koje su te zibale, ona prsa koja su te dojila, one mile oči koje su lebdjele pune ljubavi nad tobom kad si, nejako čedance, snivao sanak - sve ništa! Ništa! Ništa! Sve - šaka pepela. Jesi l' čuo kako zabiše zadnji čavao u majčin lijes? Ah, prošao je jamačno i srcem tvojim. Jesi l' čuo kako se na grobnicu svalila kamena ploča? Da, da, i ti si sinko htio skočiti u grob. Prokleta smrti! Prokleti živote! I spusti Pavao vruće čelo na hladni kamen i stade cjelivati majčino ime. Ležao tako, ležao, i bude mu lakše.

*

Pred gradom očekivahu Pavla Jerko i Radak. Jerko sjedio je prekrštenih nogu na kamenu, a Radak ležao potrbuške u travi.

»Ele dugo nema gospodara!«, zamrmlja Radak, »već i nestaje sunca.«

»Pusti, kod majke je!«, odvrati Jerko mahnuv rukom, »znaš li kako je srcu kad si na grobu mila pokojnika?«

»Da l' znam?«, progovori Radak mrko, »oh i kako znadem, mladče!«

»Je l' tebi nemila smrt koje drago otkinula od srca?«

»Jest, mladče, i zloba i smrt.«

»Pa kako, Miloše?«

»Mani to! Nije mi dobro toga spomenuti.«

»Kazuj, starče! Eto vidiš, prijatelj sam gospodinu Pavlu, prijatelj i tebi. Zašto ne bi?«

»Zašto ne bi? Hm!«, zamisli se haramija. »Istina, valjan si momak. Nek ti bude za nauk. Da znaš kako se u svijetu kuka, jer nesreća dođe kao mraz preko noći. I pamti sve. Ne kazuje se to svakomu.«

»Pa kazuj!«, podboči Jerko glavu šakama.

»Nu čuj. Nisam ti ja bio od mlada mrkonja kakav sam sad. Bijah ti veseljak i vragoljan, ta zubima bih od prokšije uhvatio čovjeka za pâs i prenio ga preko vode. Ne bilo bijesna paripa koga ja poklopio nisam, ne bilo momka koga ja nadbacio ne bih, grlo mi se orilo preko devet gora, a kud moja puška cak, tu i duša »amin«. Pričala o Milošu sva Krajina, pričali Turci Bošnjaci, jer im bijah vražji blagoslov, pričale i mome po selima, jer su pred Milošem svi kolovođe ostali crna obraza. Četovati na Turke bio moj posao, a plugom jedva da preko godine jedanput zabrazdiš. Vijao sam hulje kao lije u šume, pa dade li sreća, planuli čardaci da bi i popo bio mogao pri toj svijeći iz knjige pojati liturgiju. Znali naši ljudi za to, pa čim se zažari ondje za turskom međom krijes, rekli bi: »Eto glave da je Miloševa ruka!« Praznikom mirovali od mene Turci, jer je tu bilo po ledini kola, a kako bi kolo bez mene? Jednoč na crkveni god bilo gosti u kući iz drugoga sela, bila među njima Vukšanova Mare -«

Tu Radak časak umuknu.

»- nu a šta da ti kažem? Po svoj Krajini nije bilo takve mome. I milokrvna i stidna i svake dobrote puna, baš po mojoj želji i volji. Natuknuh o tom majci svojoj, a majka reče: 'I vrijeme je, sinko, eto sam slaba, a zamjene ne ima, kucaj na Vukšanova vrata i bože blagoslovi.' A ja u prosce. Vukšan me počastio rakijom i pogačom, pa će mi: 'Valjan si, Miloše, i ako bog dade i sveti Nikola, neću požaliti da mi budeš zetom.' Zamalo, grmjele Krajinom puške svatovske - a ja dovedoh majci zamjenu, dovedoh Maru. Sretne li majke, sretna li mene! - 'Ta nema ti, sinko, snahe takve u devet sela kako je krotka i udesna, na posao brza i svemu razumna!' A gdje nije majka hvale našla, našao sam ja. Da sam dao tri tovara zlata i pušku okovanu, ne bih bio našao bolje, vjernije žene od Mare. Mnogim se nažao dalo da se nije kolovođa uz njih zapetljao bio, nu zato nisi čuo ni od ženskoga jezika na Maru žalne riječi.

Teklo mi vrijeme kao rijeka brzica i nisam žalio teška posla ni muke, ta kako bih žalio? Bio sam sretan. Četovao sam na Turke kao i prije, ali navaljivao sam srčanije, branio se hitrije. Znao sam sada zašto se bijem, znao sam koga branim. Za prvih dana bilo Mari teško dijeliti se od mene, kidisala jadna da me ne snađe kakovo zlo. Kako ne bi, ta čovječe, mlada žena! Priljubila se bila uz mene kao ždrijebe uz majku. Ali se po vremenu svikla. Šta ćeš? Nije fajde. Moraš te moraš. Kako je komu bog dosudio, komu pušku, komu knjigu. Takav je svijet. Pred našim selom stoji vršak, ima odanle na pô ure vida. Do vrška bi me Mare ispratila kad sam polazio na Turke, i tu je sirotica virila kutreći za mnom dok su oči dosizale, a ja putem bugario nek me Mare čuje. Na vršku bi me Mare i dočekala kad sam se vraćao od četovanja; snimila bi ona s mene torbu i dugu pušku pa ajde veselo u selo. Ne bih ja legao bez oke vina i janjećega rebarca. Nana mi prela do ognjišta, Mare savijala bijele ruke oko šije, a ja udri pričati kak je bilo, kako Turci Bošnjaci ponicali nikom i kako poturicama ostala kapa pusta. 'Ele Miloše', znala bi reći žena, da ne znam da si hrišćanin kao i drugi ljudi, da te ne vidim vesela i vedra uza me, rekla bih da si vuk, da si vukodlak.' 'Ne budali, diko!', odvratio bih joj ja, 'ta vidiš da sam hrišćanin, pa zasiječem li po kojput ljuće, nisam ja kriv, već ono zvjersko pleme koje ne poštiva ni boga ni bogorodice.' Bilo je i druge šale. Mare i zatrudnjela. Bože moj, ele radosti! Ali šta ti tu pričam, jošte si premlad, golobrad. Kad sam onako ležao u šikari kao zmija, vrebajući na koje Ture, sklopio bih oči i stao razmišljati o Mari, o kući. Kanda je preda mnom stajala. Gle, kako po kući brza i naređuje i maji godi. Do godine bit će i krštenja dadne li bog sreću. Za popa spremio ja šljivovice trogodišnjice, a za popadiju nov ubrus. Dobro mi je bilo sred vrleti snivajući tako. Minu ljeto, minula zima, dođe i proljeće, a mi imali sinka. Da si ga vidio, ma crnomanjast deran, a živ, a jak, nu Kraljević Marko. Sad nana stara da poludi. Pravdale se bake u selu je l' više na oca, je l' na majku. Ali ja se bakama smijao, imao sam sinka. Tad se zakvačismo ljuto sa Turcima. Pobili mi i pohvatali cijeli tovar tih poturica ljutih. Išlo se na zube, jer poturica gori je od Turčina. Uhvatismo i mladoga Jusuf-bega od Požege i dovedosmo ga u naše selo. Znala je za njega sva Krajina. Tukao je kao lav, ne štedio ni glave, ali nije on mario za zlato popovsko ni blago kmetsko, njega mamile žene. Za ženom će poludjeti. Ni djevojka ni žena nije od njega zdrava ostala - prava osmanlijska krv po materi svojoj. Mal da ga ne zatukoše naši. Ja ga obranih! Oj lud li bijah, koliko sreće da je poginuo. Ali ja svojima rekoh: 'Ta ne budite kukavice! Sred ravna polja koljite Turke, ali kad u njega nema ni sablje ni puške, kukavno bi bilo ubiti ga kao blašče! Čekajte! Doći će i njemu crni petak. Kad oni naše roblje sijeku, a hoćemo i mi njih. Ali bez suda, bez poglavara ne valja.' Ture bilo u selu kanda i nije sužanj. Prolazilo ulicom sa oružnikom pa pjevalo. U zao čas speti Maru. Uzavrelo Ture, kako mi rekoše. Naskoro dođe zapovijed da ga pustimo na slobodu. Zamijenila gospoda njega za naše ljude, što ih zarobio bio požeški paša. Išao ja po zapovijedi u Ivanić. Kad se kući povratih rekoše mi da se u selu desio neki vidar, malen, razrok, a taj da je liječio svijet i marvu i prodavao masti kojekakvih. Reče mi Mare da ju je taj patuljak mitio nekom masti i obilazio oko kuće i pitao za mene. Za mene? Šta ću mu ja? Ta hvala bogu sam zdrav. A ne pamtim ga. Treći dan da je svoju robu naprtio na kljuse i pošao put donje Krajine. Ja ne mario. Ta nema li dosta skitalica po svijetu. Prozimovasmo sretno i zdravo. Ali eto ide zapovijed da gospodin ban Petar Bakač kupi silnu vojsku na Turke. Vojvode sakupili sve haramije, a mene zapalo u četu Radmilovića. Iscjelivah sinka, izljubih ženu, pa da mi ne skine oka s djeteta. Inače polazio sam veselo u boj, ali onaj put nešta mi davilo srce. Slutnja, šta li. 'Miloše, božja te ruka pratila i povratila' zajeca mi žena i sklopi ruke oko šije.

Ban Petar ne bijaše pržibaba, već u njega gvozdeni zubi. Mi udri, a Ture drž, mi udri, a Ture bjež! Vijao Petar ban hulje, a oni skakutali kao miševi od mačka. Pokrsti ih ljudski, mirna Krajina, a mi pjevajući kući. Ja put pod noge pa danju i noću. Bilo dva sata od našega sela, bilo nas više sve haramija. Sretoh kuma iz drugoga sela. 'Pomoz bog, kume!' 'Da bog pomogo', odvrati mi plaho kum. 'Šta je, kume, te me gledaš sa strane? Kako kod kuće?' 'Ništa, ništa! zlovoljica. Kod kuće sve zdravo!' 'I hvala bogu!', poveselih se ja. Ode kum zbogom, a mi prema selu. Dođosmo do vrška. Nema Mare! Čudo! Ali čekaj, dikice, danas ću ja tebe preteći. Kad iznenada banu pred nas Đorđe, sinak našeg kneza. 'Za ime boga, ljudi, brže! 'Šta je?' zaviknuše svi. 'Brže u selo. Turci Požežani navališe jutros, povedoše marvu i roblje!' Zazeblo me. 'Šta je, Đorđe, boga ti?' zapitah van sebe. 'Dođoše oko podne kao grom iz vedra neba sve na konjima. Pred njima Jusuf, a s njima onaj mali vidar, na ovoličak. Uhoda turska bit će. Što je stoke u kući bilo, sve povedoše. A ovaj vidar dovede Jusufa do tvoje kuće, Milošu. Uđu. I udari jauk iz kuće. Izvukoše ti majku krvavu i baciše o tle kao strv, a ženu i sina uzeše na konja pa bjež put šume. 'Pozdravi junaka Miloša', udari vidar u smijeh, videći gdje stojim kao kamen. Zamalo planu ti kuća plamenom. Ubiše i popa i popadiju, razvališe crkvu. Zlo! zlo!' - Oči mi se zališe krvlju, ruknuh ko bijesna zvijer i kao da me je vjetar ponio, poletih naprijed u selo do svoje kuće. Garište! Prazno, pusto! Padoh o tle na ostanke moje sreće! Oko srca mi se savijale ljutice! Mare! Mare! Sinko! Gdje si, gdje si? Ništa, ništa! Jao! Bože! Teška je tvoja ruka! Ne pitah za majku - susjedi je primili u kuću, za Turke pitah - za Turke! Kad li dođoše! Kad li pođoše? U susjedovu dvoru stajao je konj privezan. Poklopih ga. Preskočih tarabe i kao lud u šumu. Bila je noć. Nad šumom mjesec. Tjeraj uru, dvije ure. Znam ja Turke, neće oni svu noć bez konaka. Tjeraj tri, četiri ure bez duše, bez daha. Krv mi skočila niz lica, grane me udarale na obraze. Mozak mi se vitlao. Nagnuh se na konja. Vruć je, pjeni se, griva mu vijori, ali leti, leti mahnit i promeće tihi noćni zrak burom. Dođoh do provale gorske. Nešto mi sinu pred očima. Vatra. Stadoh. Da vidim. U dubini dolje sjede oko vatre Turci. Piju, viču. Među njima malen čovuljak. Bit će vidar. O drveću privezani konji. A podalje u zasjenku? - Da, da! 'Roblje. Mare! Mare! Sinko!', zavapih u sav glas, 'evo me, evo!' 'Miloše moj!' odazva se Mare. Skočiše Turci. Namjerim. Cak! Mrtav legnu Jusuf. Poklopiše konje. Cak! puče mi mala puška i svali se drugo Ture s konja. Pustim uzde, u jarak, u jarak! 'Ha ti, Milošu!' zakriješti ona kržljava hulja. - I planu mu puška, a žena mi sruši se mrtva. Letih. U puški nema zrna. Ali jao hulja uhvati moga sina za kosu. Ubit će ga. Ne. Na konja ga diže. Odjuri, a Turci od straha za njim. Dođoh do žene! Hladna! Ali sin je živ, nu oni ga nose! Tjeraj! Za njima. Pade mi kapa. Konju nestaje sape. Trgnem nož, da bocnem konja u rebra. Leti nizbrdo, uzbrdo. Leteći napunim pušku. Eno ih, sad idu iz šume. Ha to je vidar, a to mi je sin! Da! da! Tjeraj de konjiću! Blizu smo! Na puškomet. Čekaj! Ali jao. Prope se konj, pade, izdahnu. Padoh i ja. Odoše bez traga. Jao krste bože! Ubiše ženu, odniješe sina, samo noću ori se zloradi smijeh toga sotone.«

Haramija zašuti. Do dvije debele suze skočiše mu na oči, na sijede brkove.

»Dosta je«, prihvati opet, »čuo si sve. Bogzna gdje mi je sin, ne nađoh mu traga. I eto se bijem po životu kao voda u bregove. Ali đavla onoga da se dočepam«, zaškrinu haramija »zubima bih ga raznio.«

»Vidara majušnoga misliš?«, zapita ga u čudu Jerko, »možda ga je voda odnijela.«

U taj par stupi Pavao pred gradska vrata.

»Jerko, brate!«, prihvati upol glasa poljubiv mladića, »vrati se u Zagreb, čuvaj Doru kao oko svoje. Zbogom!«

»Hoću, brate!«, odvrati potiho Jerko.

»Hajdmo, Miloše, u ime boga!«. Časnik i haramija poklopiše konje i odjuriše.

A Jerko sjeđaše dugo na kamenu gledajući prema strani kojom je Pavao odletio bio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XV.

Oko Tri kralja godine 1578. bijaše vrlo burno. Zima, da nisu najstariji ljudi takve pamtili. Snijeg do koljena, a pahuljice sve sipale s neba kao iz vreće. Bilo je osam ura večernjih. Po ulicama ni žive duše, a i koji bi kršćanski čovjek izišao iz kuće u takvo nevrijeme. Prvosan ljuljao je građane i građanke plemenitoga varoša. A u kući majstora Krupića jošte ne bjehu legli. Majstor je sjedio i svjetlao gospodsku zlatnu čelenku sjedeći do peći i promatrao oštrim okom drago kamenje pri uljenici, a do njega sjedila Dora i čitala mu iz velike okovane knjige život svetaca. Djevojka bila je ponešto blijeda, nu svejednako mila i lijepa. Nije joj se vidjela tuga na licu, ali se vidjela tajna sjeta. Bila je baš završila život svetoga Augustina, biskupa zagrebačkoga.

»Dosta je, kćerce, pusti svetoga Felicijana za sutra. Već je i kasno. Magda se zakopala u svoje uzglavlje. Zima je, bura je. Idi i ti pa lezi. Idi, idi!« Starac motrio je svoje zlato ispod oka vrlo zabrinuto. Zdrava je bila, da. Ali kud joj vesela ćud? Nema toga više otkad je mladica pretrpjela silne one muke. Mlada zaklopi knjigu, dignu se i stavi je na policu.

»Da, oče dragi, pravo velite«, primijeti; »hvata me san. Nešto se slaba ćutim. Valjda zlo vrijeme. Laka noć, oče dragi!«, i poljubi starca u ruku, a on kćerku u čelo.

»Laku ti noć, dijete drago!«

I ode Dora u svoju komoru.

Za malo časa kucnu halkom tri puta na zlatarova vrata. Majstor se začudi. Tko to može biti u kasno doba noći? Pomoli glavu kroz prozor i zapita tko je božji?

»Domaći!«, odvrati mu krupan glas.

Ubrzo otvori zlatar vrata i u štacun stupi čovjek visok, mrk. Kosa i dugi brci bijahu mu osuti injem, a sa omašne opaklije streso snijeg i baci ju na klupu.

»Oj, vi li, kume Ivane! Pomoz bog!«, pozdravi ga zlatar pruživ mu ruku. »Otkuda ti?«

»Hvaljen bog i dobar veče, majstore dragi!«, odvrati mrkonja, »ja upravo iz Požuna. Prolazeći kraj vas opazih svijeću i nije mi se dalo da se ne svratim amo da se malo iščevrljam. Ne čekaju me ni žena ni djeca.«

»Znam, mladenac!«, odgovori zlatar.

»Ta da! Brr! Zlo vrijeme. Prozeblo me do srca.«

»Gle, iz Požuna. A šta tamo za nas?«

»Parnicu proti Gregorijancu potjerat ćemo snova.«

»Ej tjerajte. Ali ja mislim, od te múke ne bude pogače«, doda zlatar kimajući glavom.

»Vi, nevjerovani Tomo!«

»Rekoh, ne porekoh!«

»Da vidimo! Pa onda - imamo bana.«

»A da! A koga?«

»Barona Ungnada, vele.«

»Začudo, njega. Kako to?«

»Da dijete ime nosi.«

»Nu kakav je? Šta kaže svijet?«

»Ta takav -«, slegnu došljak ramenima.

»Bio je dosad general u Jegru. Nadvojvoda da mu veoma voli.«

»Da voli?«

»Kažu. Uostalom nije čist domaći sin. Štajerac, šta li.«

»Znam. Pamtim staroga Ungnada sa velikom bradom, Ivan, kako li se zvaše. Samoborac je l'?«

»Bio iz Samobora. Očinstvo ode po netragu. Sve je založio. Nu sad će valjda iskupiti kad je ban.«

»Pa što mislite za nas?«

»Hvale ga da je odrješit. Ali mnogomu se ne nadaj. Petlja uz petlju. Ne voli ti to građanima, a Stjepko medvedgradski da će podbanom biti.«

»Nazdravlje! Eto lijepe pjesme za nas! Opčuvaj nas sveti Blaž!«

»Valja skupiti sile da nam gospoda ne dođu kape, jer inače zlo po plemeniti grad.«

»Da, da i kako. Obrezuju nam stare gradske sloboštine kao zlatan cekin. Bojim se. Osobito Stjepko«, završi zlatar življe.

»Ne bojte se, majstore«, odvrati mrkonja, »vi me valjda poznajete. Što Ivan Jakopović zamisli, to mora i ovršiti. Davno je već što sam razmišljao o toj stvari. Već kad je pokojni Ambroz došao u naše susjedstvo, mozgao sam ne bi li se tomu doskočiti moglo. Rekoh ja varoškoj gospodi kako valja. I prionuše oni uz moj savjet. U prvi mah živi plamen, da. A poslije uvukla se u njihova srca prokleta zavist i oni dadoše Kaptoloviću neka tu cijelu stvar proti Gregorijancima vodi. I on se zakopao u formule i sentencije, a zdrav razum za peć. Pa istjerali lisicu. Sad je dakako stoput gore, Stjepko će biti podban, a mrzi nas do zla boga radi - - no radi vaše kćeri. A Ungnad ugodit će velikašima u malim stvarima, da oni popuste u velikim. Prejasni nadvojvode uvidješe da se prkos gospode slomiti ne da, pa poslaše im bana, ali taj neće drukčije raditi, nego po volji principa Ernesta i Karla. Dočuo sam ja to u Požunu.«

»Nu«, doda Krupić, »to su stare gusle. Kad mi ono rekoste da će ban doći, poveselih se da će možebit bolje biti, ali kad mi rekoste kako je, vidim da će sve po starom ostati. Molim vas, dragi gospodine Ivane, ja rado svakomu poslu gledam u dušu, do dna, je l' čisto i jasno. Velikaši neki naši istinabog kivni su na nas, jer ne damo da budemo kmeti, jer hoćemo ostati svoji na svojem. Ali zato je opet vragometan posao tražiti pomoći kod tuđih generala, ja bar ne idem rado u to kolo kolikogod neka gradska gospoda govorila.«

»Istina, istina«, zakrči mu riječ Jakopović, »pravo velite, dragi majstore. Ali kad čovjek ima pred očima što je pravo, mora ići svojim putem.«

»A kako ćete?«

»Tako. Kad se ja od koga branim, komu se otimljem, tražit ću pomoć od trećega dok je pravo i zdravo, ali nikad neću biti topor za sjekiru trećega. Otmem li se, velim mu i hvala na pomoći i bog. Ja ću se otimati gospodskoj volji samo dotle dok budu vrijeđala našu sloboštinu, zlatnu bulu. Ali pod štajersku regulu*? Ne, nikada. Mi smo Hrvati.«

»Tako treba. To velim i ja.«

»I bog i duša, tako ću. Ni za dlaku popustiti gospodi, ali ni za dlaku i od našega prava. Vi ste pametan, mudar čovjek, pametniji nego mnogi naši mudrijaši. U vas gledaju građani, vas slušaju. Zajedno valja da radimo, ja perom, vi jezikom. I ako bog da, bit će ovaj plemeniti varoš što je bio i što biti mora. Ali vi me morate pomagati, jer, padnemo li pod gospodsku volju, onda jao nama svima, a najviše jao vama i vašoj sirotici kćeri. Stjepko se je kleo da vam se mora osvetiti, jer da ste mu otkinuli sina od srca.«

»Gospodine Ivane!«, odvrati dobroćudno Krupić, »to bog zna da ja kriv nisam. Boli me ljuto te je tako došlo. Volio bih da mi se je kći udomila u građanskoj kući, da je žena, mati, jer, kako svatko živ u Zagrebu zna, mene bogme ne tjera nikakva gizdost. Ali gospodine Ivane, ljudsko srce ne da se krotiti kao plah konj, a ja svoga djeteta neću na muke navijati. Sirota je i onako dosta pretrpjela. Govorio sam joj dobrim, i ona se sprezala što je znala, da ne bude opet vike kakve je bilo. Vi znate najbolje, gospodine Ivane, što je zagrebački jezik. Moja kći je čista, to bog zna. Krotila je ona srce svoje. Ali šta? Ljubav joj se zajela u srce, davi ju, davi i sirota gine mi na oči. A mladi Gregorijanec je poštenjak, čist kao sunce. Poznam ja svijet, poznah i njega. Vidite u rat je pošao da ne bude opet prigovora i gnjeva od njegova oca. Pitah se dakako više puta šta će to biti? Pitah se, ali ne nađoh odgovora. Da pođe za mladoga velikaša? Teško, jedva vjerovati. To je proti navadi. A mogu l' ga tjerati od kuće kad je pošten, kad joj je dva puta spasio život - proti vlastitomu ocu? Bog je tako dao, sve je u božjoj ruci. Ja nisam kriv, ja sam pošten Zagrepčanin.«

»Bog vas vidio, tko vas bijedi zato, majstore, tko vam veli da ste vi krivi? Tako se zbilo. Nu ja vam to zdaleka natuknuh da se sjetite, da ćemo mi Zagrepčani imati vraškoga okapanja i da valja skupiti pamet, da valja paziti i raditi prije nego nas napast nađe, jer, po svem bih rekao pući će naskoro strijela i jao ako nas pogodi. Zato budite uz mene, radite uz mene, da vidimo onda jesmo li vrijedni održati kao slobodni građani sloboštine naše, ili jesmo li rođeni da budemo kmetovi. Nu kasno je, sutra pričekajte me pa ćemo dalje. Vi moj, ja vaš i laku noć.«

»Vi moj, ja vaš i sve za naš grad. Laku noć!«

*

Ivan Jakopović, potomak stare zagrebačke obitelji, bijaše čovjek u svakom obziru osobit. Premda neplemić, ponosio se on svojim građanstvom. Vrlina građanska, radinost, tvrdo neoborivo poštenje dičilo je toga vanrednoga čovjeka; što više Jakopović, budući po naravi vrlo oštra uma, bio je »literat«, tj. pismen čovjek, ne samo kakvi bijahu patriciji slobodnih gradova, već upravo čovjek vještak pravu i drugoj znanosti, koliko je bijaše za onoga doba. Sve svoje znanje i umijenje pako skupio on da prodiči svoj rodni grad, da mu obrani sloboštine i da plemenitomu varošu osvjetla lice. Pritom pomagala ga je njegova tvrda, neoboriva volja, neobična rječitost i bezobzirna smjelost. Nije imao djece ni žene, a opet se računao u bogataše. Dobe je bio muževne, a kršna zdravlja. Nije bilo u njega ni mane ni strasti, a sav imetak, sve znanje, sve zdravlje ne bijaše mu nego sredstvo da poluči jednu svrhu - sreću zavičaja svoga. Sugrađani njegovi smatrahu ga nekim živim čudom, kojega nije osvajao kramarski duh tadanjih građana. Gradska gospoda ne bijahu mu dakako prijatelji od srca, znajući da im Jakopović gleda prste, što je vrlo dosadno bilo. Nu videći da puk uz njega prianja, da je cehovima štono se veli »bog« i da nema gradu boljega štita od Jakopovića, klanjahu mu se kad nije drukčije bilo. A i sami velikaši zaboravili bi pred Jakopovićem svoju silovitu ćud te ga poštivali kao ravna sebi, jer im je znao otkrojiti istinu u gospodski brk ne klanjajući se, ne cifrajući se. Dobro su oni znali da Jakopovića neće ukrotiti ni slatka gospodska riječ, ni uznositi posmijeh, ni obilna gozba; znali oni da taj čovjek ide samo za bistrim umom, za poštenim srcem. Zato su ga i mrzili kao živoga antikrsta, zato ga i štovali kao neoboriva poštenjaka.

Jakopović bio je obašao dosta svijeta, bio je po više puta u Požunu, u Pragu, u Beču. Poznat je bio sa doglavnicima kralja, sa samim dvorom, znao je on i to kako drugi građani brane pravo svoje.

Videći opći metež i uzrujanost plemstva, znajući da kraj vanjske napasti ona nutarnja razmirica ustrajati ne može, pođe u Požun da vidi šta je. I brzo uputi se da hitri Drašković nadvojvode sa hrvatskim plemstvom izmiriti radi, a znao je dobro da to po Zagreb dobro biti neće.

»Sad treba skupiti snagu!«, reče Jakopović i odluči stati otvoreno na branik slobode svojega grada proti sveopćoj navali.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XVI.

Hrvati dobiše bana. Nadvojvoda Ernest teško se bio odlučio da povrati kraljevini staru ovu čast, misleći da je već hora dospjela gdje bi zemljom mogao zavladati general, koji da se samo zakune kralju a ne narodu. Nu kako god je stališima bilo dogorjelo do nokata od teške turske sile, nisu oni zaboravili svojega staroga prava. Ali mudri dvoranin Drašković sklonu svoga gospodara da dade Hrvatskoj glavara po starom običaju, primijetiv »da se može za bana postaviti čovjek pouzdan, poslušan, koji neće nego vršiti volju prejasnoga principa.« Najednoč puče po kraljevini glas da je postao banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije velemožni gospodin barun Krsto Ungnad* od Sonneka i CeljaX, general i komornik* njegove cesarske i kraljevske svjetlosti. Svijet se je tomu vrlo čudio. Za Ungnada malo je tko čuo bio, o njem baš nije nitko ni mislio, ta nije se u Hrvatskoj ni znalo kakav je to čovjek. Po porijeklu svome bijaše Štajerac, čovjek tuđe krvi, nije se dakle bilo bojati da će njegovo srce planuti za staro hrvatsko pravo. Nu Ungnadi imađahu imanja i s ovoga kraja Sutle već od davnih vremena, bijahu i inartikulirati*. Hrvati ne mogahu dakle reći da im se po formi nameće stranac za bana. K tomu bijahu Bakači veliki prijatelji Ungnadovaca. Krsto sam ne bijaše nego vojnik - general. Veći dio svoga vijeka probavio on van Hrvatske na konju ili pod šatorom. Ne mareći nego za vojnički red i posluh, slabo je znao za sloboštine i artikule kraljevine, već samo za volju prejasnoga principa, a drugoga zakona nije ni trebalo. Bio je i udovac, njegove kćeri živjele su u Kranjskoj kod rodbine, a on obilazio po komandi svijet, jurišao i uzmicao, pio i kockao se. Godine 1578. bijaše zapovjednikom carske posade u Jegru. Tu je sjedio i dangubio loveći ribe i tukući šljuke. Čudno su gledali Hrvati kad dočuše kakav im se namjenjuje ban, čudnije gledao sam Ungnad, ta ni u snu nije se on nadao bio takvoj časti. Ostavi dakle kocke i vino, šljuke i ribe i pođe veseo put Hrvatske. Hrvati pako rekoše hvala bogu, ne pitajući kakav je, već samo da je ban.

Na dan svete Agate, djevice i mučenice, to jest na peti dan mjeseca veljače 1578. bude u plemeniti varoš na »grčkih goricah« uročen glavni zbor gospode i plemstva cijele kraljevine, da se uvede po starom, svečanom običaju novi »dugo i željno očekivani« ban.X Već bjehu u Zagreb stigli carski komisari, nadbiskup Đuro Drašković i velemožni gospodin Kristofor Kinigsberg. Velikaši i manje plemstvo kupilo se jatomice. Poslanici županija i gradova dobrzali pod svojim starim zastavama, a bansko konjaništvo razapelo šatore svoje na trgu tridesetnice ili »Harmici«. Novi biskup Ivan Moslavački častio je dan na dan plemstvo. Mudri Drašković bio je vedar i veseo, dokazivajući najopornijim velikašima da je sada sve lijepo i dobro i da sloboštine plemstva stoje na tvrđem temelju negoli crkva Sv. Kralja. Novi gospodin ban da je i sam velikaš hrvatski koji će znati braniti prava domovine, a ostale dostojanstvenike neka po volji bira sabor, jer da je tvrda volja prejasnoga principa Ernesta i Karla da se stališima u svemu sačuva njihovo pravo. Pilo se, jelo se, pjevalo se; sve bilo vedro, veselo, svuda se čulo »Vivat banus!« Premda je zima bila ljuta da su sve ledene svijeće visile o zagrebačkim krovovima, znojio se varoški sudac trbušasti Ivan Teletić kao u vrijeme žetve. Kraljevski grad Zagreb morao je »po privilegiju« zlatne bule svakomu novomu banu dati pečena vola i dosta kruha. Kupio je dakle brižni sudac od Mate Vernića rogata orijaša za sedam ugarskih forinti i šezdeset i dva dinara i naručio kod majstora Nike Tihodića kruha za sedamdeset i osam dinaraX. Trebalo popraviti gradsku zastavu, trebalo pofarbati žezlo gradskoga suca, pa onda pozlatiti gradske ključe što će se iznijeti pred bana, trebalo popraviti gradske lumbarde i novu peć staviti u općinsku kuću gdje će ban stanovatiX. Nu bilo je posla na sve kraje, a sve, sve je to spalo na jadnoga suca. »I bit će i više toga«, reče sudac, »ban ne ima šupljega dinara, a vojska mu je gladna i žedna. Mora se namaknuti hrane, ta zlatna bula tako kaže, pa onda ne valja skupariti i zamjeriti se novomu banu, jer može biti gradu od velike pomoći.« Gospodin sudac nije jeo ni pio od same brige. Ali i varoški notar Niko Kaptolović znojio se nemilo. Zavukao se u svoju sobicu i zaključao za sobom vrata, da isteše latinsku oraciju* kojom će pozdraviti gospodina bana. Četiri puna lista bio je sitno ispisao pa tekar oraciji gotova glava, a retorički rep? Uh! Razgrizao je bio dva pera, a nema svetoga duha! Napokon mu prikrpa rep gospodin kapelan Šalković. Nu nije samo on trošio mastilo u slavu baruna od Sonneka. Prečasni gospodin kanonik Đuro Wyrffel proslavio je neznana djela gospodina Ungnada slavospjevom od devedeset safičkih stihovaX.

Naravski je bilo po plemenitom gradu govora svakojaka.

Pekarka Tihodićka pričala je Magdi, koja je i opet mirno sjedjela u svojoj daščari, da njezin dragi Nikica zbilja kruh mijesi za inštalaciju*. Čula je i to da će ban unići u grad na bijelcu arapinu komu će biti griva prepletena suhim zlatom.

Najviše posla imala je gospa Freyovka. Oblijetavala je ulice kao muha bez glave, čevrljala ovdje, brbljala ondje, pa svuda puna torba novica.

»Oj, draga prijo!«, začegrta padnuv u rano jutro u Šafranićkin štacun, »dobro jutro i dobro zdravlje! Ele da vidite parade što će biti od novoga bana. Vola su već kupili i kruh se već peče. Za lumbarde treba im deset funti praha puščanoga, to će biti komedije. Bogme se bojim. Kad onako velika puška pukne, klepeće mi srce kao praporac. I kažu da će novi ban imati kabanicu od fine svile, a po njoj same zlatne zvijezde.«

»A, da!«, začudi se supijana Šafranićka.

»Brus!«, zakriješti mali Šafranić stupiv u štacun, »kakva svila vas napinje. Šubu od medvjeđe kože, velim vam.«

»Nu moj stari mi to reče«, odvrati Freyovka, »on je u stanu gospodina bana, u općinskoj kući na vratima zabio nove čavle. I to mi reče da je novi ban crn, visok čovjek i da vrlo rado jede frigane ribe.«

»A, da!«, otresnu se mali kramar, »medvjeđu kožu, velim vam i opet. Pa šta visok, šta crn? Mal, plav, tako je. Mi varoška gospoda to bolje znamo.«

»Ali čuješ li, Andrijo?«, zamrmlja kramarka. »Kuma Freyovka to bolje znati mora. Njezin je stari sve to čuo kad je čavle zabijao. Ne govori mi ludo.«

»Nu, pa da, ženice! Gospa Freyovka pravo veli. Visok crn i zlatne zvijezde!«, pokori se kramarčić svojoj prevjernoj drugarici.

»Šteta, vječna šteta«, zaklopota opet čavlarka, »da je nestalo Grge Čokolina iz grada, taj bi znao sve na dlaku pripovijedati. To je bila glavica, je l'?«

»Da, da!«, potvrdi kramarka, »pametna glavica. A kud se je djeo?«

»Opčuvaj nas bog napasti. Ali onoga dana kako je pošao na Medvedgrad, nije ga živa duša vidjela«, prihvati važno čavlarka. »To nek sveti bog zna. Nije čist posao, nije. Vele da je na crnu jarcu odletio na Klek*. Opčuvaj nas sveti križ«, prekrsti se baka.

»Škoda, bio je dobričina. Je l', Andrijo dragi?« »Da, dobričina!«, odvrati kramar.

»Samo bi katkad odviše pijucnuo vinca«, čavlarka.

»O, i rakije, i rakije!«, kramarka.

»Da, rakije!«, potvrdi kramar.

»Još mi je i sad dužan dva dinara, pijandura ta!«

»I kockao se Grga u noć sa mušketirima«, čavlarka.

»A otkuda mu novaca?«, kramar.

»Pravo velite, kume Andrijo!«, užesti se čavlarka, »otkuda mu novaca? Ali da vam kažem. Pravio je zlato i vrag - pomozi mi sv. Blaž - i vrag mu pomogao. Bio je crni đak, to vam je.«

»A, da!«, začudi se kramarka.

»Bijesa je pravio zlato!«, zamrmlja goso Andrija gladeći trbušinu. »Slavni magistrat dao je razbiti štacunu vrata. Pa šta nađoše? A? Tri rđave britve, dva lonca zečje masti i staru bundu. A zlata, na ni ovoliko!«

»Ali Andrijo, zalupana glavo«, razjari se Šafranićka, »čuješ da kuma Freyovka kaže da je bio crni đak!«

»Nu, da, da ženice! Crni đak!«

»I lopov i varalica je bio. Punctum«*, završi čavlarka. »Ali malo rakijice molim. Ha, to grije. Hvala. Zima, nos bi čovjeku otpao. Zbogom, kumice zbogom, kume. Da, vidiš«, okrenu se pod vratima, »lopov je bio Grga. Sirotu Doru kako je uvrijedio, poštenu djevojku. Ali mladi gospodičić Gregorijanec - fina roba, e? Napustiti djevojku ovako kao praznu čašu. Ti muškarci, ti muškarci - živi grijeh - a mi jadne sirotice.«

»Da, muškarci su živi grijeh«, zakima Šafranićka.

»Živi grijeh!«, odazva se Šafranić uzdahnuv teško. I čavlarka odjuri snijegom da uvreba nove novice po gradu.

Na ulici skobi se s dugoljanom Đukom Garucom koji je stajao i nemilice u velik bubanj lupao u kolu poštovanih meštra i živahne mladeži. Freyovka ustavi se i doču kako Garuc u ime slavnoga magistrata svim i svakomu na znanje daje, kako će sutra biti svečana inštalacija* velemožnoga gospodina bana i da je oštro zabranjeno na taj dan bacati iz prozora smeća i lijevati parila na ulicu, kako to u plemenitom varošu biva, jer bi se tim vrlo lasno skupocjeno odijelo gospode velikaša oštetiti i kvariti moglo.

*

Pojavi se i peti dan mjeseca veljače 1578. Po ulicama zagrebačkim vrvjela je množina svijeta i visoka i niska roda. Lumbarde gruvale, zvona zvonila. Mario svijet za zimu, mario za snijeg. Pristrešak svake kuće bio je načičkan ljudstvom. Lumbarde gruvale, zvona zvonila. Ide ban, ide ban! Kod Kamenih vrata stajahu varoška gospoda, debeli Teletić držeći pozlaćene ključe, Andrija Šafranić, asesor, držeći zastavu sa tri tornja, cehovi, a pred njima meštri cehova, odjeveni dolamom i držeći štap sa zlatnom jabukom. Među njima šetao je amo-tamo gosp. Niko Kaptolović, opasan kratkom sabljicom, kašljucajući i opetujući na tiho svoju slavnu peroraciju. U tom kolu stajaše i podalje cehmeštar ceha kovačkoga Blaž Štakor, a uz njega zamišljen Ivan Jakopović, poslanik grada Zagreba.

»Gospodine Ivane!«, gurnu bravar laktom literata. »Vidite kako to viče i kliče. Sve je veselo kao na Božić. Ja ne vidim dobro u toj mutnoj vodi. Boga vam, vi ste pametna glava. Kažite mi po duši, je l' taj ključ k našoj sreći?«

»Hm!«, odvrati Jakopović, »tko zna šta će sjutra biti. Idemo da vidimo. Pameti treba svakako i sloge treba.«

»Da, da! Ja velim dušu u se, gospodine Ivane! Da vidimo. Bolje ti je kad se čovjek pri kraju smije«, doda ozbiljno Štakor.

Ide ban, ide ban! - razlijegalo se svjetinom. Trublje se orile, mali bubnjevi tutnjili. Vivat banus!, vikaše svijet. I primaknu se provod Kamenim vratima. Naprijed gospodin prabilježnik Mirko Peteo na vatrenu vrancu držeći crvenu svilenu zastavu, a na njoj grbovi kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Za njim jezdilo je sto banskih konjanika u plavetnim dolamama. Za njima poredali se poslanici županija i gradova pod svojim zastavama sve na konjima. Sad dođe deset carskih trubača i deset bubnjara pod pernim šeširom na hatovima, za svirkom staklena visoka kola, u njima carski komisari, a za njima - novi ban. Nosio ga, je vatren bijelac sa crnom zvijezdom na čelu. Griva konju bijaše duga, a u nju upletene zlatne resice. Naprsje konju bilo je od obla jaspis*-kamena, a u njem urezana zlatna arapska pismena. Na konju stajala je koža od risa. Živo je bijelac njihao glavu, prokšeno mu igrale tanke noge po kamenu. Sam ban bijaše čovjek malešan, krupan. Lice mu oblo, ali puno nabora, reć bi lijeno. Žuta brada padala mu je do prsiju, a nad praznim, sivim očima stršile guste plave obrve. Junačkoga lika i držanja nije bio. Spustio se lijen u svoje visoko, šiljasto sedlo kao da mu cijela ta slava dosađuje, samo katkad bi se prenuo i prkosito podigao glavu kao što obično čine ljudi velike časti i male pameti. Odijelo mu ne bijaše hrvatsko. Na glavi sjedila je obla svijetla kaciga sa zlatnom čelenkom, a vrh kacige treptjela bijela i crvena perjanica. Na prsima mu sijevao oklop gvozden sa zlatnim klincima, a po oklopu kuckala kolajna sa slikom cara Rudolfa II. Mač i pojas bijahu okovani finim srebrom, a niz leđa padala mu je medvjeđa koža. Čudno li se odbijao taj riđi malešni oklopnik od sjajnoga jata bogatih velikaša štono na konjima slijeđahu bana. Keglevići, Bakači, Draškovići, Malenići, Gregorijanci i drugi kršni i mrki junaci hrvatski, osuti zlatom i alemom osvojiše oči zvjedljive svjetine.

Pred Kamenim vratima ustavi se ban. Lumbarde zagrmiše. Sudac mu predade zlatne ključe, a u kolo stupi pred bana dršćući i blijed dugoljan Niko Kaptolović. Nakašlja se dva puta, pokloni se tri puta i prihvati jezikom slavnoga Cicerona*:



»Magnifice, egregie, spectabilis domine bane!* Kad je jedanput u stara vremena slavni junak Herkules stajao na raskršću, dva mu se pokazaše puta; jedan lagodan idući u bujne, plodne poljane, a drugi strm, posut trnjem idući na visok vrh -«

Nemirno stade Ungnad žmirkati:

- »visok vrh«, nastavi Kaptolović ponešto smeten. »Ona bujna poljana bijaše put raskoši, a onaj strmi vrh staza kreposti. A pitam, gloriose prorex noster*, tko je bio taj Herkules? Treba li pitati kad gledam tvoj uzvišeni stas, tvoje tamno junačko oko? Treba li pitati, da l' je Herkules pošao strmim putem kreposti, kad smo evo na svoje oči gledali kako se je tvoja velemožnost na ovo naše staro gričko brdo popeti izvoljela?«

Ungnad nije bio osobit prijatelj latinštine, nu toliko je ipak razumio da je usljed kitnjaste peroracije* od malena postao visok čovjek, da je dobio mjesto sivih najedanput crne oči. Da uzmogne dakle nastaviti strmu stazu zagrebačke kreposti, odreza ukratko:



»Bene! Bene!«, bocnu konja i pojuri s plemstvom dalje. Jadni Kaptolović stajaše otvorenih ustiju, dok ga nije tišma ponijela sa sobom u gornji grad.

Pred poslanstvom Kaptola zagrebačkoga, pred cijelom općinom gospode i plemstva hrvatskoga položi barun Kristofor Ungnad desnicu na sveto evanđelje i zakle se narodu da će braniti sloboštine kraljevine. Tri puta digoše ga uvis kliknuv »Vivat banus!«, i Hrvatska imala svojega bana. Ungnad gledaše sprvine u čudu šta se tu radi, jer nikad za života nije takva šta vidio bio, ali kad su slavni stališi i redovi stali birati časnike, ponajprije za podbana Stjepka Gregorijanca, zatim druge, kad se u širokim latinskim oracijama počelo govoriti kako da se popravi sreća tužne domovine, stade Krsto zijevati i reče svomu časniku Melkioru Tompi od HoršoveX:

»Gladan sam. Sutra ćemo dalje, za danas je dosta!«

Veselo kliktaše plemstvo razilazeći se u dvorove.

»Nadvladasmo!«, bilo je odasvud čuti, »Gregorijanec je podban.«X



*

Vedre volje, glasna grla častio se puk oko pečenoga vola na »Harmici«; veselije se častila gospoda po dvorovima. Kod gospodina prepošta Nikole Želničkoga bila je danas osobita čast. Čelo stola sjeđaše novi podban - mrki Stjepko Gregorijanec u bogatoj halji od crvene kadife, o pojasu mu široka sablja. Bio je danas van reda veseo, tamne su mu oči plamtjele, svaka žilica mu je igrala. Uz njega sjedio je pjeneznik Mihajlo Konjski, sudac Blaž Pogledić, kanonici Šiprak i Vramec i druga plemenita gospoda. Nu začudo sjedio je za ovim stolom i varoški sudac Teletić, notar Kaptolović i literat Mate Vernić. Mudri Niko Želnički htjede da sastavi građane i velikaše, ne bi l' se jednom izmirili.X



Na omašnom stolu pušilo se pečeno janje. Iz visokih staklenih vrčeva blistalo je zlato hrvatske loze. Gospodi tekao je jezik bez obzira, kucalo se, pjevalo, šalilo se i dosta masno. Samo Stjepko govorio je malo, a pio mnogo. Kad najednoč skoči Gregorijanec:

»Ele, baš lijepa janjeta, voda mi ide na zube kad ga gledam. Tako je negdje nekim te nekim bilo kad su gledali moj Medvedgrad, ali sad je toj litaniji amen.«

»Zaboga, magnifice!«, stade ga miriti domaćin pogledav građane.



»Bene, bene reverendissime!*«, odvrati podban, »bit ću miran. Ali moj prečasni prijatelju, gle, nas je mnogo, a janje malo, pa ja sam vragometno gladan, ta proždro bih cijeli Zagreb. Zašto nisi radije spekao čitavo tele, ta u Zagrebu ima ih dosta, je l' gospodine suče Teletiću?«

»Hvala bogu te ne ima vukova u našem slobodnom gradu!«, odvrati ljutito varoški sudac.

»Gospodo, nemojte!«, skoči Vramec, »ne trujte slatki dar božje ruke otrovom mržnje. Mir s vama!«

»Da, pravo je, pope moj!«, nasmija se kroz vino podban. »Jedimo! Pijmo! Ali gle, moj nož je tup. Ej varoški suče! Uzajmite mi svoju sabljicu da raščinim janje, za drugo vam ta kosturica i onako ne služi! De'te no! A vaš poeta laureatus* Kaptolović neka janjetu govori nadgrobni govor!«

»Ha! ha! ha!«, udariše plemići u smijeh.

»No, de'te sabljicu! De'te, Teletiću moj!«, pridignu se podban.

»Ako je mala, oštra je magnifice«, dignu se i gradski sudac, »mogli biste se porezati.«

»Sablju daj!«, viknu Stjepko bijesan, »šta će tim kramarima sablja?«

»Kramari će vam odmah pokazati«, uzjari se Vernić.

»Šta? Ho! ho! Zar tako? Gle, gle! I jošte reži na mene taj zagrebački skot? A znate li da sam podban? Šilo, kladivo, igla, to je za vas kukavice!«

»Stjepko!«, uhvati ga Konjski za skut.

»A šta Stjepko!«, oslobodi se podban, »da, uskipjelo mi je srce, sad sam gospodar, sad ću te cincarske hulje krstiti po mojoj gospodskoj volji, da i sažeći ću taj njihov šuplji osinjak za sve stare njihove grijehe.«

»To je sila sub salvo conductu!* Tako radi razbojnik«, planu Vernić uhvativ sablju.

Gregorijančevim licem planu munja, oči zasijevnuše.

»Razbojnik veliš, huljo!«, kriknu bez glasa, »vi, vi ste razbojnici, vi ste mi oteli sina, da sina, oj robovi jedni! Čekajte - strijela u vas! -«, i uhvati Stjepko vrč, zamahnu i svom silom baci ga na gradskog suca. Ali brže bje ovaj ugnuo glavu. Vrč tresnu u zid, razleti se na sto komada i zlatno vino poprsnu ustrašene goste.

U ovaj par zabljesnuše sablje. Bit će krvi! Sad će gosti poletjeti jedan na drugoga.

»Mir s vama!«, zagrmi Želnički, »ovo je kuća mira, a nije spilja razbojnička. Djenite, gospodo, sablje u korice i sram vas bilo da mi vraćate žao za ljubav! Nisam znao magnifice da vam je dušu opsjeo nečisti duh, a vas gospodu varošku molim da me ispričate što ste bili pod ovim krovom uvrijeđeni!«

»Zar tako i vi?«, nasmija se podban. »Bene! Hajdmo iz ovoga popovskoga gnijezda. A vama Zagrepčanima, kunem se živim bogom, da ću se ljuto osvetiti. Ili ja, ili vi!«

I bijesan ostavi podban sa ostalim plemićima kanonički dvor.

Zamalo dojaviše varoška gospoda poštovanim građanima što se je zbilo na Kaptolu. Nemalo uzruja se grad.

»Zatvorite gradska vrata!«, zapovjedi Jakopović.

»Ali gospodin ban reče«, odvrati sudac, »da za vrijeme sabora imaju danju i noću biti otvorena.«

»Zatvorite vrata«, opetova Jakopović, »na moje ime. U tom gradu mi smo gospodari, a ja sam vaš poslanik u saboru. Recite građanima neka budu budni. Gledajte da obnoć bude vojske u gradu.«



»Bene!«, reče sudac, »budi po vašem. Vi ste naš poslanik. Zatvorite prije svega Kamena vrata, a ključ neka čuva starješina Petar Krupić.«

Po davnom običaju nisu noću u Zagrebu ključe gradskih vrata čuvali najmljeni vratari, nego redomice gradski starješine ili građani, i ovaj put posla sudac ključe staromu zlataru.

Bilo je oko desete ure u noći. Mjesec lebdio je nad Kamenim vratima i svjetlo mu je blistalo na ledu kao na alem kamenu. U gradu sve tiho i mirno. Samo od »Harmice«, od šatorâ pijanih banderijalaca* čula se cika i vika.

»Oče mili!«, reče Dora, »eto ti namjestih ključ, lampu i kresalo, ako bi trebalo otvoriti gradska vrata. A ovdje ti je kabanica i kapa, jer je zima da led sve puca. Čuvaj se ako boga znaš, a sada laka ti noć, oče mili!«

»Laku ti noć, Dorice draga!«, odvrati zlatar i legnu na klupu u svojem štacunu.

Blaženo su počivali i carski mušketiri u stražarnici pod Kamenim vratima koji su danas pod vojvodstvom kapetana Blaža Pernharta ovamo smješteni bili.

Ujedanput začu se pred vratima topot i žamor. Stalo se silno lupati svana na gradska vrata. Desetaš Ivan Unreuter skoči da probudi zlatara. Poleti prema njegovoj kući i viknu: »Oj majstore! Na noge! Kuca se na vrata!«

Zakratko iziđe iz kuće starac Petar ogrnut kabanicom noseći veliku svjetiljku.

»Tko je božji?«, zapita Krupić.

»Otvorite! Saborska gospoda sub salvo conductu kraljeve svjetlosti«, ozva se svana nepoznat glas.

Zlatar otključa gradska vrata. Široka se krila razletješe, i u grad navali čopor bijesnih konjanika s plamenitim bakljama, koje su krvavim svijetlom obasjale bijeli snijeg.

U prvi mah zadrhta Krupić. Prepoznao bje vođu čopora Stjepka Gregorijanca i susjeda Mihajla Konjskoga. Ali se ubrzo osvijesti.

»Dobru večer i laku noć, velemožnosti vaša!«, pokloni se starac Stjepku.

»A šta zatvarate vrata, kukavice? Valjda da vas tko ne ukrade? Niste li čuli zapovijed banovu? A tko ste vi, čovječe?«, zapita naprasito supijani Gregorijanec.

»Petar Krupić, zlatar, na službu, milosti vaša!«, odvrati starac mirno.

»Ha! ha! Ti li, stara huljo! Ti otac one bludnice koja mi zatravi sina. Aj dobro da te se dočepah, kujin sine! Sad mi uteći nećeš! Na ti plaće, đavole!«, viknu kao bijesan podban i udari šakom starca u lice da ga je oblila krv. I skoči bješnjak s konja, uhvati zlatara za sijedu kosu i kao nijemu ga zvijer vukao i tukao.

»Jao! Jao! Za rane božje! U pomoć! Pogiboh!«, zavapi bijedni starac. Bez svijesti klonu na zemlju i rumena krv omasti bijeli snijeg.

»De'te, momci, i vi!«, obrati se podban svojim ljudima, »radi ovoga gada poginuše dva vaša druga Ivša i Lacko! Osvetite se!«

Kao raskorlaćeni psi skočiše sluge da pogaze starca.

»Crkni, kukavice!«, zaviknu jedan, zamahnu sjekirom da odrubi starcu glavu. Ali kao lav baci se na njega desetaš Unreuter, uhvati mu ruku i nastade ljuto rvanje.

»U pomoć!«, viknu desetaš.

Tu se pojavi od zlatarove kuće ženska u bijelu noćnu halju odjevena. Letjela je kao strijela, drhtala kao šiba. Bose sitne nožice propadale u snijeg, bujna kosa padala je niz ramena, a krvavi žar zubalja otkrivao je užas na licu mladice.

I zapazi krvavog starca.

»Oče!«, vrisnu. »Isuse! Marijo!« I baci se na zemlju na oca.

»Ha!«, zaškrinu Stjepko opaziv iznenada djevojku, »to je ta bludnica. Ej, sluge, zakoljite zmiju.«

»Natrag!«, zagrmi silan glas, »mušketiri, u red, naperi pušku!«

Stjepko se prepa. Četrdeset mušketira doletje iznenada pod vodstvom kapetana Pernharta iz stražarnice i naperi puške na podbana i njegove ljude.

»Desetašu Unreuter!«, okrenu se kapetan mladomu vojniku koji je slugu svladao bio, »dajte znak građanima!«

Desetaš izbaci pušku u zrak.

»A vi, velemožni gospodine«, nastavi kapetan Stjepku, »povrijediste razbojnim načinom salvum conductum*. Sada pođite mirno kući vi i vaši drugovi, a ja ću prijaviti stvar kako je bila svojemu generalu.«X



Podban zaškrinu zubima i pojuri sa svojom družbom u dom svâka Konjskoga, ljut kao zmija i gotov plamenom satrti Zagreb.

Od puške desetaševe skupi se brzo sila građana oko krvavoga starca. Kletve, psovke orile se noćnom tišinom i osveta kipjela je u svačijem srcu.

»Da porušimo kuću Mihajla Konjskoga!«, čulo se odasvud; »da utučemo Gregorijanca!«

»Stan'te, braćo!«, progovori glasno Jakopović stupiv iznenada u kolo bijesnih građana, »stan'te. Silom nas tare gospodar medvedgradski, a mi ćemo njega zakonom. Do krvi nas je uvrijedio, nas slobodne građane, i zakleo nam se da će pasti ili on ili mi. Dobro. Evo polažem desnicu na krvavu glavu ovoga vrijednoga starca, na glavu čiste ove djevice, i kunem vam se živim bogom da neću mirovati, da neću spavati dok ne padne oholi krvnik Stjepko Gregorijanec.«

»Zakunite se i vi!«, pozove Blaž Štakor svjetinu.

»Kunemo se!«, zavapiše građani dignuvši ruke k nebu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XVII.

Bila je burna noć malo dana poslije slavnoga uvoda bana Ungnada. Jug duvao je svom silom da se granje krhalo; snijeg kopnio, a voda sniježnica pljuštila je s krovova; plamni mjesec treptio je na nebu, a oblaci gonili se kao bijesna hajka. Za ove burne noći prhala je omalena sjena od Markova trga u Mesničku četvrt, pritiskujući se plaho k zidu da je živ ne vidi. Bijaše to čovjek ogrnut kabanicom. Dođe do jedne kuće kraj koje je stajao vrt. U kući gorjela je svjetiljka, iz kuće čuo se žamor od više glasova. Čovjek stade, nagnu dva-tri puta glavu, omjeri plot. Za tinji čas pope se na plot, a s plota na staru jabuku koja je stajala blizu kuće. S toga drveta moglo se je sve vidjeti i čuti što u kući biva. Čovječac zajaha granu, nagnuv se privinu se uz drvo i nije bilo razabrati da je na toj jabuci živ stvor. Da ga je tko motrio u taj par, vidio bi bio kako mu se otimlju žive oči za onim što se radi u kući. I bilo je što gledati.

U kući Ivana Jakopovića - u prostranoj sobi - sjedilo je oko stola kolo raznolikih ljudi, a oko zida za njima stajali su drugi. Oko Jakopovićeva stola bila se skupila varoška gospoda Teletić, Kaptolović, Vernić, Blašković, Župan, Barberin i Bigon, a podalje stajahu cehmeštri drugih cehova, da vijećaju kako da operu sramotu što je grad doživio bio od gospodina Gregorijanca.X



»Da«, započe ozbiljno Jakopović, »braćo moja i građani plemenitoga varoša, došao je čas da pokažemo da smo slobodni, svoji ljudi. Vi ste se zakleli na to, a da se i niste, morali bi skočiti na noge. Na vašoj zemlji, pod vašom pravdom, pod slobodnim provodom kraljevskim vidjeli ste kako je gospodar medvedgradski, ne znam kakvim zlopakim bijesom ganut, ruku digao na vašega čovjeka, na vrijednoga starca, kako je starčeva nevina krv nakvasila našu zemlju. I to ste čuli kako je isti veliki naš neprijatelj sramotne riječi bacio na našega gospodina suca i drugu gospodu kod stola gospodina prepošta. Ako smo ljudi, ako smo vrijedni naše pravice, pokažimo tko smo i operimo sramotu, makar išlo do samoga kralja.«



»Optime, optime amice!«*, zamuca kroz nos velemudri Kaptolović. »I mene peče još taj 'lopov', što mi ga je velemožni gospodin podban prišio bio kod pečenke, a to mislim da je poglavita krivnja, jer ako nas i gospodin podban nije ćušio, to je on ipak, izgrdiv nas do 'lopova', svakomu i sljednjemu građaninu rekao da je lopov i strahovito uvrijedio honorabilem magistratum* i cijeli varoš. Nije ni drago mojemu srcu da je gospodin podban poštovanoga majstora Krupića bacio u snijeg i malo ga počupao, jer bi stari Krupić po tom zlom vremenu i nazepsti mogao. Sve to nije po zakonu, a što nije po zakonu, to je proti zakonu, id est krivica mora se kazniti. Nu qui bene distinguit, bene docet*. Ja idem samo po zakonu. A što veli naš zakon, naša zlatna bula? Slušajte. Capitulum de vituperiis*: I koji komu ćušku da ili ga za kosu vuče, da plati sto dinara.«X



»Ali, dragi brate!«, ustavi ga Mate Vernić, »taj zakon vrijedi ako ja tebe ili ti mene ćušneš, ili ako se poštovani majstori među sobom počupaju. Među građanima. Ali podban ne spada pod našega suca.«

»Vidiš, vidiš!«, odvrati Kaptolović, »na toga vraga sam zaboravio bio. Quid facturi?* Indi*, šta? Ja mislim, nagodimo se s podbanom. Nek plati -«

»A ja mislim, ne!«, zagrmi kršni Blaž Štakor lupiv šakom u stol. »Čast našoj gospodi slavnoj i ljubav i poštenje vama, plemenita cehovska braćoX, ali što je previše, nije ni s kruhom dobro. Mi nosimo na ramenima samo jednu glavu, na leđima samo jednu kožu. Dođi tko pak mi odsijeci glavu ili oguli kožu, a ja mu reci 'pogodimo se', daj za kožu moju groš, za glavu moju dva groša. A? Bi l' vi tako? Vraga bi. Dođi mi tko u moju kovačnicu, pa mi brkaj šakom pod nosom, šta ja? Skok mu za vratom i šuk po glavi batom, da drugi put zapamti put. A što je meni kovačnica, to je nama plemeniti varoš. Zašto imamo zidine? Da mački po njima šeću? Zašto pravice? Da ih crvi jedu? A ja! Po prstima svakoga koji se miješa u naše posle. Kakva cifrarija, kakva duga litanija? Ja za svoje pravo ne gledam pred nikim u zemlju, niti svoje krvi ne prodajem za dinar. Stari Krupić je naš čovjek. Da je samo radi kihavice, lako zato, nije on žena. Ali da su ga onako zaklali ti bijesni vuci kao živinu, ne bi mu bio pomogao ni sveti Kuzma ni Damjan. Gospodin Kaptolović govori vrlo pametno, jer kad je gospodin, mora biti pametna glava, ali moja mi prosta pamet kaže drukčije. Ako smo ljudi, sučimo rukave, ako smo babe pak, za peć, nek nam drugi kašu kuhaju. A sve skupa mislim ovako. Ovaj naš gospodin Jakopović pokazao je puno puta da on mari za nas i za naše pravo. Ako mi njemu damo u ruke svoje pravice, neće biti zakopane u blatu. On neka čini za nas što mu bistra glava kaže, i svaki nas može mirno spavati.«

»Tako je!«, zaviknuše građani u jedan glas.

»Ali«, primijeti Teletić, »možebit bi se stvar mogla pred banom izravnati, gospoda bijahu pripita.«



»In vino veritas, amice judex!«*, odvrati Vernić kroz smijeh.

»Gospodin Jakopović neka čini što treba!«, odazvaše se nemirno građani.

»Hoću, braćo moja!«, dignu se domaćin. »Za vas krv i život. Sutra pođimo k banu da pred njegovim licem protestiramo proti Gregorijančevoj sili i da se digne pravda pred kraljevim sudom. A zatim ići ću glavom pred kralja, ići ću kao vaš poslanik u požunski sabor i ondje ću jasno i glasno kazati gospodi kakova se sila nama čini. Vi pako, braćo, pazite. Pregledajte svoje oružje, čistite svoje lumbarde, spremite praha i olova, jer Gregorijanec ima mnogo prijatelja i moglo bi biti većega zla. I kud puklo da puklo! Svoji budimo i bog pomozi!«

»Bog pomozi!«, zaviknuše svi.

Čovječac na drvetu opazi da družba hoće da odlazi. Spusti se dakle kao mačak na ulicu i potisnu natrag preko Markova trga. Bila je ponoć. Sred trga stajaše dugoljan Garuc držeći veliku bradaticu i rog te zaurla vukolikim grlom:

»Gospodari i gospodarice, dvanaesta ura je odbila - -«



»Servus*, Đuka!«, zakriješti za njim čovuljak i lupnuv ga na leđa pohiti prema dvoru Mihajla Konjskoga.

»Šta - a - a?«, zinu Garuc, »Čo - ko - lin? Duh? Pomozi nam, sveti Florijane!«, i prekrstiv se pojuri jadni noćobdija kući svojoj.

Čokolin - jer on to bijaše - stade pred kućom Konjskoga, prignu se i baci kamečak na zadnji prozor. Prozor otvori se.

»Ti li, Čokoline?«, zapita iz prozora krupan glas.

»Da, milosti vaša!«, odvrati upola glasa brijač.

»Nu šta? Pavao?«

»U Zagrebu je. Bio je kod zlatarovice. Hoće da je ženi.«

»Ludo buncaš!«

»Pri zdravoj sam pameti, milosti. Hoće da je ženi.«

»Do trista!«

»Mirujte, milosti. Toga neće biti. Ja kriv. Ali drugo se iza brda vâlja. Kazat ću vam u dvije tri. Hu! Zebe me.«

»Šta je?«

»Zagrepčani dižu na vaše gospodstvo rogove.«

»Kako?«

»Kod Jakopovića skupile se te pametne glave purgarske kako će na vas udariti.«

»Mnogo li?«

»Dosta. Ali da ih je čitava vojska, ne bi straha bilo, jer sva njihova pamet stala bi u lješnjak. Nu Jakopović, to je vrag, to je zmija. Hu, vražji taj vjetar! Kako puše! Dogovorili se da će na vašu milost udariti sudom. I pred banom, i pred kraljem, i pred požunskim saborom. Doći ću sutra, posutra da vam sve dokažem. Idem!«

»Kamo ćeš? Idi u kuću!«

»Ne mogu. Imam posla. Laku noć, vaša milosti.«

Brijač otklipsa. Dođe do gradskoga bedema na južnoj strani. Razgleda ima li blizu straže. Zatim se dovuče do stabla što stajaše na zidu. Tu priveza uže i lako, lagano spusti se niz bedem.

»Stoj!«, ozva se najednoč glas stražara od podaleke kule. Ni duša se ne ozva. Puška planu, zrno udari u snijeg, a brijač nasmija se podno zida grohotom.

»Laku noć, brate! Škoda praha! Drugi put mjeri bolje.«

I nesta brijača.

*

Nestrpljivo šetala gospa Klara po kuli samoborskoj. Bila je odjevena u crnu kadifu. Nestrpljivo je šetala, čas razmetala žeravicu u kaminu srebrnom lopaticom, čas povirila iz prozora. Bio je dan hladan, mutan. U dolini se pušila magla. Neka joj je zmija srce jela. Bila je van reda blijeda, samo oko očiju crvenjeli se obočnjaci, ali nije to bilo od suza. Usne bi joj kadšto zadrhtale, oči se zaklopile, a rukom neprestano gladila haljinu.

Ujedanput zaškrinuše vrata. Klara se lecnu. U sobu stupi Čokolin, blatan, mokar.

»Evo me, gospo!«, pokloni se brijač.

»Napokon.«

»Nije ni čudo. Ni sad još nemam sape. Cijelu noć gazio sam snijeg do koljena, a neprestano mi govorili vuci: »Dobra večer!«

»Šta je?«, dignu Klara zvjedljivo glavu.

»Zlo je. Oprostite milosti te sam ovaj put vrana.«

»Govori - sve kaži!«, prodahnu nestrpljivo Klara spustiv se kao umorna na sjediljku.

»Gdje da počnem? Od zlovolje lijepi mi se jezik na nebo.«

»Šta je s Pavlom?«

»U Zagrebu je. Vi znate da mu je stric Baltazar ludak i čudak. Mrzi na Pavlova oca. Da mu se osveti, pokloni Pavlu Mokrice da bude mladac svoj. Punoljetan je. Car ga zbog junaštva na Kupi imenova kapetanom i posla zlatan lanac. Sad je uistinu svoj gospodar.«

»Pa šta?«, rastvori Klara pronicave oči.

»Šta?«, slegnu brijač ramenima. »Uzet će zlatarovicu.«

»To nije moguće, to ne smije biti!«, skoči Klara dršćući kao šiba.

»Ali bit će. Tko da mu brani?«

»Lažeš. To su bajke.«

»Bajke? Nisu, milostiva. Čujte. Došav od Kupe sa svojim onim vlaškim antikrstom, uputi se ravno k Dori. Otkad ono jedva isplivah iz Save te stupih u tajnu vašu službu, slijedim ja s daleka mladoga gospodina Gregorijanca slijedom. On da me ne vidi, a ja njega uvijek. Vražji je to posao, osobito radi onoga - nu vražji, velju, posao. Po taboru, po selima je lakše bilo. Tko zna Čokolina? Ali u Zagrebu gdje me poznaje i kroz mrak svaka baba, u Zagrebu gdje znadu da sam imao posla kod prijevoza, gdje misle da sam mrtav, nije to mačji kašalj. Ali se za Pavlom i ja dovukoh. Obiđoh i staroga Gregorijanca. Bijesan kao bik na mladoga. Sad kad je sabor, stanuje kod Konjskoga. Obučen za seljaka Gregorijančeva stajah i u istom dvoru. A Krupić je blizu. Lak za mene poso. U dvorištu Konjskoga stoji stara suša. Tu se zavučem pod krov i vidim sve što god kod Krupićevih biva. Krupić ležao u postelji ranjen - valjda ste čuli, gospo, kako ga je stari Gregorijanec na Agatino izmrcvario -«

»Jesam. Govori!«

»Dakle starac u postelji, Dora sjedi kraj njega, zavezuje mu glavu. Starica Magda zapali uljenicu. Bilo je već pod mrak. Nešta zamahnu Krupić rukom; valjda je tražio da se napije, jer Dora uhvati vrčić te mu ga doda. Ali najednoć tres vrč na zemlju i na komade, Dora zadrhta i zakloni glavu u očevu postelju. Starac se pridigao i pogledao prema vratima. Ali u sobu stupi Pavao. Lijep je momak, britve mi! Samo da ga vidite, gospo!«

»Huljo! Ne buncaj! Govori!«, razjari se Klara.

»Pa da! Kad je istina. Pavao pohiti k postelji, pao pred starcem na koljena i stade junak plakati ma kao žena. U čudu ga je gledao zlatar, a Dora napol digla glavu od očeva uzglavlja i kradomice motrila Pavla. Kradomice, ali tako čudno - nu ta zna se kako ženska glava muškarca gleda. Počeli razgovarati. Šta, nisam čuo. Ali starac kanda se branio i branio, a Pavao sve nukao, molio i zaklinjao. Najedanput upro starac glavu u ruke kao da se je zamislio. I opet dignu glavu, pogladi kćerku i kimnu Pavlu. Veselo skoči mladić, veselo djevojka. Krupić stavi im ruke na glavu, starica Magda stade u kutu plakati, a Pavao uhvati Dorinu glavu i poljubi djevojku.«

»O!«, ciknu Klara od bijesa. Zdvojno strese glavu i grčevito rastrgnu niz crna bisera oko vrata, da su se krupna zrna razletjela po glatkome podu. »Stani, zmijo, stani. Tvoje riječi otrov su mojoj duši, tvoj jezik je zmija koja mi probada srce. On Doru!«, i skoči ljuta žena te stade hodati uzdignute glave, plamtećih lica po sobi, dok je Čokolin pobirao hladnokrvno zrna od bisera.

»On Doru! Tu prostu djevojku bez roda, grliti, ljubiti - o Isusa mi, satrt ću ih, satrti do kraja! Ali možda je pusto ljubakanje? Kako da se on ženi - ne - ne - ne - to nije moguće. Lažeš i sto puta lažeš!«

»Kamo sreće«, odvrati hladno Čokolin. »Ali po komorniku Baltazara Gregorijanca, komu Stjepkovi cekini otvoriše usta, saznao sam da se zbilja radi o svatovima.«

»Jao! Jao! Zar sam takva kukavica! Zar je smio taj bijesni mladić raskinuti zlatnu mrežu moje ljepote u koju se bilo zaplelo sto muških uznositih glava. Čokoline! Uzmi sve, sve što vidiš, što nađeš u ovom gradu, ali pomozi ako boga znadeš«, buncala lijepa Klara. »Pomozi!«, nastavi mirnije, »ima li pomoći proti srcu, a ono te neće? Ima li spone da te veže uz onoga koji te odbija, ima li? Ta bože! Poludjet ću, poludjeti!« I baci se žena na počivaljku i nakvasi bogato uzglavlje gorkim suzama.

»Gospo!«, prozbori začas Čokolin stojeći pred počivaljkom. »Gospo, mani se bijesnoga mladića. Mani se sanjarije.«

»Da ga se manem?«, dignu Klara bolnim glasom, »šta ti znadeš, kukavice? Ta htjela sam, bog mi je svjedok. Gušila sam to bijesno srce. Badava. Mislila sam da će vrijeme ugasiti iskru što je u mom srcu klila. Ali pamet, prokleta ova pamet spominjala danju, noću njegovo ime, jarila zlobni taj oganj i sada mi srce bukti plamenom bijesnim - sad ga moram imati ili -«

»Smrviti njega i nju!«, odgovori hladno brijač. »Gospo! Mani se ludova. Zgnječi ga, baci ga. Sve je to sanjarija. Poslušaj gore glase. Kuća ti gori nad glavom. Ungnad postade banom. U njega je sva moć. Samobor založiše tvomu tastu Ungnadu, to jest polovicu, a polovicu Gregorijancima. Gregorijancu isplati ban svoj dug, a drugu polovicu, to jest tvoju, hoće da silom osvoji natrag.«

»Jesi l' poludio?«, vrisnu Klara.

»Nisam. Počekaj, gospo, dva dana, dan, i vidjet ćeš!«

»Ta jesu li se proti meni urotile sve paklene sile?«, upita žena bez svijesti.

Uto zaori trubalj tornjara. Ide gost. Ne prođoše dva časa i gospodi Klari predstavi se visok, crnomanjast časnik, odjeven u gvožđe: gospodin Melkior Tompa od Horšove, pobočnik banov.

»Plemenita gospo!«, prihvati došljak, »prije svega čast i poklon od mojega gospodara velemožnoga gospodina baruna Kristofora Ungnada od Sonneka, bana. Vašoj milosti bit će dobro znano da od starine grad i mjesto Samobor pripada gospodi Ungnadima i da je krivim putem došao u ruke vašega tasta Leonarda Grubara u jednoj polovici. A što je od kraja krivo, to vremenom pravo postati ne može. Zato je i velemožni gospodin palatin Nikola Bator sudio sud i dosudio sav Samobor plemenu Ungnadovu i moj gospodar zakazuje vašoj milosti da mu ne kasni predati grad i mjesto Samobor, jer, ako ne bude dobrim, bit će zlim, i velemožni gospodin ban daje vašoj milosti dva dana da se promisli, i ako mu s dobra ne bude njegovo pravo, navalit će oružanom rukom da osvoji svoje očinstvo.«

Klarine oči plamtjele, čas je blijednula, čas se rumenjela i dršćući se upirala u stol.

»Plemeniti gospodine!«, odvrati napokon. »Izjavite vašemu gospodaru poklon i čast. Pol Samobora, gdjeno ja vladam, založio je blage pameti Ivan Ungnad mojemu tastu za osam tisuća ugarskih forinti, i ako ih gospodin ban položi, vratit ću mu grad. Nu prije ne. I gospodin Ungnad neka uvaži da se ljudi ne tjeraju kao psi. Na ta dva dana lijepa mu hvala. Ne treba mi ništa promišljati. Ja sam odlučila. Neka vodi g. ban egzekuciju* oružanom rukom, imam i ja praha i olova, imam i ljudi ako sam i žena. Ban je u zemlji da čuva svačije pravo, a ne da ga gazi na svoju korist. To recite gospodaru svomu, a sada, plemeniti gospodine, bog s vama!«

»Što mi vaša milost reče«, pokloni se Tompa, »zajavit ću banu; on neka radi po svojoj domisli.«

I ode.

*

Dva dana zatim bilo oko Samobora i na njemu osobito živo. Samoborski građani gledali su čudno šta će to biti, ne znajući na koju bi stranu. Na gradu zatvorena vrata, u jamama do vrha voda, na bedemima gvozdene lumbarde. U gradu se radilo i gradilo na sve ruke. Ljudi prolazili danju i noću, nizali vreće pune pijeska, kopali lagume, oštrili sablje, a gospa Klara obilazila je bodreći, hrabreći, karajući i hvaleći. Ali iz jutarnje magle drugoga dana izvi se čudna bodljiva zmija, izvila se i savila se oko grada - banova vojska. Teške lumbarde nemilo su buljile na grad, sjajno koplje stršilo je uvis poput gusta klasja, i duge arkebuze vrebale na svako okance, na svaku glavu. Tu vojsku vodio je Krsto Ungnad glavom.



»Bene!«, reče saznav Klarin odgovor, »smotao sam ja Turčina, svladat ću i žensku suknju. Hoće joj se poigrati vojske. Pa dobro! Naprijed, momci!«

Još jednom iziđe banov glasnik pod bijelom zastavom pred opkop te pozva plemenitu gospu Klaru Grubarovu u ime bana nek predade grad, ali ona odgovori: »Kad se je banova milost potrudila tako daleko, nek se potrudi i dalje.«

Za tinji čas odjekivala je gora gromom. Plamen za plamenom planu iza bijeloga dima lumbarde, grom za gromom potrese zrak, zrno za zrnom lupilo je u stare zidine samoborske. Arkebuziri vrebahu kutreći za grmom, za drvetom, i gdje god bi se pomolila na bedemu glava, otpiri ju zrno. U kuli je šetala Klara. Prsi joj se nadimahu silno, svaki grom iz puške potrese ženu. Ali nije se ona bojala. Čas je molila, čas sa kule bodrila ljude. Pristupi k prozoru. Gle! Četa pješaka banovih provali do pred vrata. Ljudina pred četom zamahnu sjekirom da ih razvali. Klara uhvati pušku, namjeri, odape i ljudina ljosnu s mosta u vodu. Ali jači navali juriš. Cijeli puk pješaka sa ljestvama doleti do prvoga bedema. Zrna biju iz grada. Banovci ne mare. Sad preko jame prisloniše ljestve, sad se propinju. Grmnu grom, planu plam, dim obavi nebo; kamenje, ljudi, ljestve, lumbarde lete po zraku. Čokolin upali lagum i baci četu banovaca u zrak.



»Bene!«, reče Ungnad videći kako njegovi ljudi lete razmrskani po zraku. »Kanoniri*, punite, poredajte lumbarde u jedno; bijte gornji grad; pješaci, natrag!«

»Ha, ha!«, nasmiješi se u gradu Čokolin, »banovi mušketiri lete bolje nego lastavice; već su negdje kod svetoga Petra u raju. To smo naučili kod Turaka.«

Svrstile se lumbarde i namjerile na jedno mjesto, na Klarinu kulu. Grom! Zrno probi prozor, razmrvi šareno staklo. Grom! Zrno uleti kroz prozor i razbi pozlaćenoga zmaja i mramornu školjku. Od užasa strepila Klara; blijeda, iznemogla zatiskala se u kut.

Uto navali bez duše u sobu Čokolin odrpan, krvav, crn.

»Gospo! Gotovi smo! Banovci provaljuju lagumom u prvi opkop. Polovica je naših izginula od prokletih arkebuzira. Kastelanu*, koji je bio jedini vođa, odnije zrno obje noge.«

»Ne volim umrijeti!«, odvrati žena.

»A tvoja kći!«

»Istina je! Neka tornjar dade znak.«

»Dobro!«, i odjuri Čokolin.

Trublja zatrubi, gruvanje zašuti.

»Pođi pred bana, gospo, brže!«, zaviknu brijač vrativ se u sobu. »A znaj, Ungnad ljubi žene. U tebe je zlatna mreža.«

»Šuti!«

»Neću. Zar Pavao? Ne može li se Klara Pavlu osvetiti bude li moguća. Osveta! Čuješ li, gospo, osveta! Idi pred bana.«

Širom otvoriše se gradska vrata i spusti se most. Iz grada izađe poniknute glave Klara u crno odjevena. Bila je blijeda, uzrujana, bila je ljepša no ikad. Ali tek što se je malo od vrata poodmakla bila, poleti pred nju na vatrenu bijelcu ban pod sjajnim oklopom. Klara podignu oko i kanda je nešta pri srcu zazeblo. Ban stade, Klara se pokloni.X



»Velemožni gospodine bane!«, započe tronutim glasom, »kocka je pala, pala je za vas. Htjedoh kušati sreću, izdala me. Slaba sam, žena sam, udova sam. Evo se podajem ljutoj sudbini. Zavladajte ovim gradom, ja ću sa ubogim djetetom u božji svijet. Kamo? Ne znam. Ali za jednu vas milost molim. Jedan dan mi dajte da jošte proživim pod ovim krovom, da skupim svoje uboštvo, a zatim - pođoh!«

Moleći dignu suzne oči i složi ruke na burnim prsima.

Nemalo začudi se ban krasoti Klarinoj. Premda surovo i ljuto, zaigra mu srce neobično kadno začu Klarin zvonki glas, kad je gledao kako ta blijeda ljepotica sred hude zime sama svladana pred njim stoji.



»Bene!«, odvrati pod silu nježan. »Plemenita gospa se vrlo vara ako misli, da sam poganin i da ću je tjerati u zimu ispod krova. Plemenita gospa mogla je to odmah dobrim ovršiti, pa bi se bilo manje praha potrošilo. Svaki traži pravo svoje, a i ja. Nu zato može plemenita gospa i dalje stanovati u tom gradu, samo da je moj. I jer je danas zima ljuta, a mi se danas pucketajući namučili, pozivam se plemenitoj gospi u goste jer sam vele gladan. Moji i vaši ljudi nek idu s milim bogom u svoje stanove. Gospodine Melkiore«, dozva Ungnad pobočnika.

»Zapovijeda vaša milost?«, doleti Tompa na konju.

»De'te povedite vojsku umjesto dolje - u stan. Vi idite gvardijanu na noć, napijte se lijepo pa ga pozdravite. Ja ću plemenitoj gospi u goste! Zbogom, Melkiore. Žuri mi se, vrlo sam gladan!«

»Velemožni gospodine bane!«, pokloni se Klara uz laki posmijeh, »vidim da niste opsjeli grad ovaj ljuto svoje koristi radi, već samo da svoje banstvo započnete sjajnim izgledom junačkoga veledušja. I zato slava vam i hvala od jadne, osamljene udove. Uniđi velemožnosti u svoj grad, u svoje vladanje. Da sam mu ja gospodarica, primila bih slavnoga gosta u te dvore kao što se prima dragi rod; nu vaša milost gospodar je tude, a ja ću vaše gospodstvo dvoriti kao pokorna službenica.«

Ban skoči s konja, podade lijepoj udovi ruku i oboje pođoše u grad.

U trijemu sastade ih Čokolin.

»Gospojo!« prišapnu brijač Klari, »zaboravih ti jednu reći. Pavao nije Dore poljubio jedanput, tri puta ju pritisnu srcu. Osveta! A osveti hoće se moć.«

*

Pala bje tamna noć. Po gori, po dolu bura i snijeg. Kmetovi pobacaše mrtve drugove sa gradskoga bedema u ponor. Grakćući obletavahu crni gavrani grad. Davor* slavio je gozbu.

U gradu vladao je mir. U maloj sobi treptjela je uljenica od ružičnoga stakla viseći sa tavanice. Od sumraka jedva je bilo razabirati lica. U kaminu od bijela mramora praskao je crven plamen. Na mekoj sjedeljci zibao se ban. Kraj kamina sjedila je poniknute glave Klara. Crveno svjetlilo vatre titralo je čarobno na blijedom joj licu, u sjajnim joj očima, poigravalo zlatnom joj kosom.

Gledao je i gledao surovi ratoborac i ne mogao se nagledati žene.

I opet pjenilo se zlatno hrvatsko vino, i življe buktio je plamen, i ljuće hujila je bura, i strasnije nadimahu se grudi, i - - - - - na Samoboru slavila Lada* slavu.

Za dvije nedjelje pako blagoslovio je samoborski gvardijan savez gospodina bana i baruna Kristofa Ungnada od Sonneka i gospoje Klare Grubarove.

Po vjenčanju sretnu Klara u gradu brijača; ljuto se nasmija i reče mu:

»Na tvoje je izišlo. Osveta! U mene je moć. Ja sam banica!«X
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XVIII.

»Čuješ li, dušo; moja ćeš biti, da, moja«, progovori Pavao nježnim glasom sjedeći u Krupićevu vrtu kraj Dore jednoga ljetnoga dana godine 1578.

»Neće minuti godina dana, a ti ćeš biti gospodaricom moje kuće, moga imanja, moga srca.«

»Da bi to bilo, Pavle, da bi to bilo«, šapnu stidno Dora, »oh, ni da pomislim. Kako bih sretna bila. Ali otac, tvoj otac! Ta pamti kako je ljut na moga jadnoga ćaćka, na mene! Ah, Pavle! Bojim se zla, bojim se - -«

»Šuti, šuti, dušo! Ne govori mi o tom! Hoćeš li da mi vedro nebo potamni, da u slatku čašu ljubavi naspeš gorka pelina? Moj otac! - Bože! - Znam što je tvojoj kući kriv, znam.«

»Ali tvoj otac je!«, odvrati Dora. »Evo ja nesretnica zavadih te s tvojim roditeljima, ja nesretnica vrgoh svoga oca u jade.«

»Šuti, zlato, šuti!«, zakrči joj živahno mladac riječ, »ja sam muška glava, meni je misliti i, vjere mi, često za besna mišljah o tom. Ne domislih se ničemu van da te ljubim dušom, srcem, životom. Moj otac! Da! Nadah se da će mu bijes popustiti, ali vidim žalibože da neće. Zaklinjah ga, badava. Padoh pred njega, odbio me. Ne otkinuh se ja od oca - majčina smrt goni me od njega. Oj, Doro, šuti, jer tužne u mojoj duši evo budiš slike. Ja ne smijem, ne mogu da te ne ljubim. Ne razmišljaj o tom, jer hladna pamet je ljubavi što je mraz ruži. Pa šta ćeš i više. Nije li tvoj otac gore uvrijeđen nego moj? Ali nisam li ja Gregorijančev sin? Pa gle, dobri starac zaboravio ljute jade, pa kad je vidio da se nas dvoje ljubi od srca, da bi jednomu i drugomu srce puklo ako nas zla sreća rastavi, tad reče i on, neka bude po vašem! Nije li tako: nu reci sama, nije li?«

»Jest! Hvala bogu!«, dahnu djevojka i spusti glavu na Pavlove grudi.

»I reci ne moram li?«, nastavi Pavao. »Plemić sam, a poštenje diči svakoga čovjeka nekmoli plemića. Bi l' ja smio iznijeti pred svijet svoj starinski grb, ne bi l' ja crna kukavica bio da te napustim tužnu kad si zbog mene pretrpjela toliko jada, kad su lajavi jezici hudobno klevetali na te? Bome kukavica bih bio i crna kukavica. Eto vidiš, dužnik sam ti. A i ti jesi meni dužnica!«

»Ja?«

»I jesi. Ta ne spasih li ti život? Gle, djevojko, tu valja se namiriti. A takav dug vraća se samo - srcem, dušom. Zato ne mudruj! Božja je volja!«

»Božja volja!«, opetova Dora i žarke joj se oči upriješe u mladića. »Neću mudrovati, Pavle moj, neću. A kakva i od toga pomoć? Kad sam onako sama za poslom, čudno mi je pri srcu. Je l' pravo što radiš, pitam se često. Pa onda u mojoj glavi čudne smutnje. Nije pravo, rekoh si često, evo koliko od toga jada i nemira. Pa bi trebalo odreći se Pavla! Njega? Nikad, oh nikad, veli mi srce. Ta prije bih umrla. Ali vidiš, Doro, velim opet, po tebi je Pavao nesretan!« - -

»Nesretan ja. Po tebi? Luda glavice!«, ukori ju Pavao nježno.

»Nu ja samo tako napamet mislim. Nesretan je, velim. On je gospodin, on je bogat, ti si jadna sirotica, on bi dobio plemenitu gospoju - drugu! Oh, ne, ne drugu, toga ne bih preboljela«, kliknu djevojka i uhvati živo Pavlove ruke, »da drugu ljubiš. Pa onda kad se zamislim, eto vidim kako sjedim u tvojoj kući i vezem vezak, lijep pojas. I čekam hoće li skoro Pavle doći. A ti se kradeš lako lagacko do mene, ti misliš da ja toga ne znam. Ali da, šta ne bih znala. Ne treba mi očiju. Srce kuca življe, srce zna da si blizu. A ja ti skočim, ja ti se ovinem oko šije, ja te po - Ha, ha, ha!«, udari djevojka u smijeh i u plač, »je l' da sam luda, vele luda! Ne, ne, ne, to ne može biti, to bi prelijepo, prelijepo bilo!«, i tronuta pokri Dora lice rukama.

»Hoće, mora tako biti, djevojko moja!«, zavapi blažen Pavao i privinu djevojku grudima.

Vrtom zaškripi iznenada pijesak. Dora skoči. Iza grmlja pojavi se mrkonja Radak.

»Gospodaru, hora je! Četa tvoja osedlala konje. Zapovijed je da kreneš preko Save u banov tabor na Odri.«

»Dobro je, Radače! Hvala ti.«

I ode Radak, a mladić poljubi vjerenicu živo i krenu k svojoj četi.

Djevojka pođe do drvene ograde da vidi dragoga gdje odlazi. Nasloni glavicu na stup, lice joj je gorjelo od ljubavi, a žarke oči otimale se za milim vojnom. Na zamaku ulice krene Pavao glavom i pozdravi mladu, ona mu kimnu dva-tri puta i vrati se na klupu pred kućom. Sjede na klupu i stade vezati vezak. Čudno joj je bilo pri duši. Časak je vezla, časak glavicu digla gledajući pred sebe. Je l' to moguće, je l' moguće: ona da bude Pavlova? Provuče ruku čelom da se uvjeri da to nije sanak, da je to zbilja. Zbilja! Oj, bože moj! Šta su sve pretrpljene muke, sve prolivene suze prema jedinoj pomisli biti Pavlovom ženom! Čudno svjetlo titralo joj je pred očima, na srce navali neka slatka tjeskoba, krv joj skoči u glavu, a vezak po zlu. Iz nestašnoga svjetlila razvijale se živahne slike pred očima djevojke. Vidjela se u vrtu kraj Pavlova dvora. Sunce je sjalo, cvijeće cvalo, a ptice pjevale su u sav glas. Po vrtu vijale se bijele stazice, obrubljene gustim busenom. Tu je šetala i cvijeće brala. Ah, gle, evo najljepše ruže! Da je ubere! I posegnu rukom. Jao! Iz busena skoči čovjek. Ta Pavao! Ali se preplašila! Ali ne bje kad plašiti se. Junak ju zagrli, poljubi u čelo, poljubi ju opet. Lijepa li sanka! Djevojka spusti vezak, sklopi oči i bilo joj je dobro. Snivala je, snivala, ali za kratko probudi ju živahan razgovor. Zapazi kako ide otac i s njime sudac, bilježnik i pop. Gospoda govorahu vrlo živahno. Za svakim korakom stali bi i mahali rukama i kimali glavom.

»To, to je bogu plakati!«, zažesti se debeli sudac, »to je grijeh do boga šta se tu radi. Gospodar medvedgradski otkad je podbanom zlostavlja nas gore od kmetova.«



»Per amorem dei*, šta je opet?«, zapita kapelan.



»Horribile dictu*, užasno, časni gospodine!«, zatrubi Kaptolović kroz nos.

»Nu zaboga govorite, gospodo, kakva je to nova sila?«, zapita mirno Krupić.

»Tek je prošlo nekoliko mjeseci da je vas, majstore, zlostavio ovdje kod Kamenih vrata -«

»I nas, salva auctoritate magistratus*, za pečenkom okrstio poganim imenom lopova«, doda Kaptolović.

»Znam«, odvrati Krupić, »nu mi smo zato protestirali svečano pred gospodinom banom i digli pravdu pred kraljevim sudom. Zato je bio g. Ivan Jakopović u Požunu.«



»Sic est*, tako je!«, doda Šalković.

»I sve po redu i zakonu«, završi Kaptolović.

»A jedva što vam je rana zacijelila«, nastavi sudac, »eto nove opačine. Okolo Đurđeva prale su gračanske žene Bedekovićeva Jela i Haramijina Bara kod potoka Topličice rublje. Ali kad iz tiha mira, iz šume hrupi na njih Gregorijančev sluga Andrija Kolković i nekoliko tih hajduka, pa udri na ženske -«



»Satis*, dosta! Sodoma, Gomora!«, prekrsti se Šalković.

»Nije dosta«, reći će sudac. »Kad su žene udarile vikati i naricati da će ih tužiti podbanu, nasmijali se ti antikrsti ljuto, veleći neka tuže slobodno, i da im je gospodar rekao, neka samo tuku taj zagrebački skot, neka i ne štede žena, on da će im dati zato nagradu.«

»Skot, mi da smo skot!«, uhvati Kaptolović kapelana za ruku, »izvoli vaša časnost pomisliti, mi da smo skot.«

»Oslobodi nas, gospodine!«, prekrsti se pop.

»Ali nije to sve«, nastavi sudac, »ima te litanije i više. Miju Kramara, našega rođenoga građanina, svukoše Gregorijančeve sluge do gola kod Kraljeva broda, te je morao jadnik po kiši čekati u grmu da se može povratiti svojoj kući.«

»Nu vidite, vidite!«, razmahnu Kaptolović ruke.



»Oh proles diaboli!«*, uzdahnu kapelan.

»A sad ide najgore!« sudac.

»Čujmo!« Kaptolović.

»Da, čujte i krstite se. Sinoć kad sam kod večere sjedio, navali k meni u kuću žena majstora Kolomana, s njom naš vrijedni assessor* Ivan Bigon. Žena je vikala i plakala, mislio sam da joj je vuk tele izjeo. Ali Bigon poče jasno kazivati i sto puta gore. Prije jedno četiri dana poslao je naš dobri Bigon četiri svoja konja u Primorje po ulje. Ja mu rekoh nemoj, jer je Gregorijanec svim slugama zapovijedio da plijene Zagrepčane gdje im se pridesi prilika. Ali šta ćete, Bigon, kako rekoh, poslao je konje. Kad konji do Kraljeva broda, nahrupiše Gregorijančevci na njih, isprebiše sluge, pa potjeraše konje u Molvice.«

»Čuste li, četiri konja, to nije groš«, doda važno Kaptolović.

»Bigon nije imao kad poći za konjima; bilo je posla u štacunu, ta sajamski dan. Hodi, reče majstoru Kolomanu, kumu, hodi, kume, u Molvice Gregorijancu, nek mi vrati konje. I zbilja digao se Koloman. Kad on pred ljutoga Stjepka i rekne tko je i što će, i da je prava sramota što njegove sluge čine, a moj se Stjepko nasmija kao zmija pa će Kolomanu: Hajdmo, hajdmo, majstore, dolje u dvorište da vidimo kakav je to posao. Ali tek oni u dvorište, Stjepko migne slugama, a oni skoče na jadnoga Kolomana kao psi, povukli ga u kolibu, svukli do gola i kolcima ga isprebijali na mrtvo ime. Stjepko se tomu smijao i rekao Kolomanu: Sad smo te potkovali, zagrebačka psino, tornjaj se i pozdravi mi poštovani magistrat. Neka mi dođe u goste u Molvice, pa ću ga još masnije počastiti. A sada leži jadni Koloman u postelji kao Lazar.«

»Nas tako počastiti, slavni magistrat počastiti ljeskovom masti, jeste li čuli, časni gospodine kapelane?«, srdio se notar. »Nas koji imamo pravo dijeliti batine, a ne primati ih. Kažite mi, je l' to božji stvor, je li to krštena duša?«.X



»Et libera nos a malo«*, odvrati pobožno kapelan.

»A šta ćemo sad?«, zapita sudac.

»Hm!«, zakima mudro kapelan.

»Šta sad?«, opetova Kaptolović.

»Šilo za ognjilo kad bude prilike!«, prihvati Krupić, koji je sve to pričanje šuteći slušao bio. »Uzdaj se u se i u svoje kljuse.«

»Ali zaboga, majstore!«, zaskoči ga bojažljivo Kaptolović, »to su tanke stvari, to treba pismeno.«

»Šta pismeno, gospodine notare!«, odvrati zlatar. »Vi batine ćutili niste, vama je lako pismeno, ali ja sam ih ćutio, ja građanin. Čemu prolijevati crnilo kad krv teče. Nisam ja zanovjetač ili svadljivac, ali kad do živa ide, onda se piše, na, ovako -«, zlatar podignu šaku.



»Bene, bene, ali -«, primijeti Kaptolović.

»Ništa ali«, odvrati zlatar. »Gospodo, pođimo gospodinu Jakopoviću. To se prešutjeti ne smije. On neka nas vodi k banu u Samobor, idem i ja, i gospodin će Kaptolović s nama da mu od srca kažemo sve, da nam bude pomoći, jer je obećao da će biti strog i pravedan.«



»Optime! Ta to je«, uzdahnu slobodnije Kaptolović, »samo sve po zakonu. Ban je zbilja strog i pravedan i ne pazi na ničije prijateljstvo. Ali da! Nečemu se dosjetih. Praznoruk ne smije čovjek pred bana. Ban rado jede i pije, a gospa banica ljubit će valjda kao svaka ženska slatkiša. Ja dakle mislim da ponesemo ad captandam benevolentiam* velemožnomu gospodinu banu soma i pet polića staroga vina, a gospi banici dva klobuka bijeloga cukora. Soma imam ja kod kuće, vino će dati poglaviti gospodin sudac, a cukor kupit ćemo na gradski račun kod Šafranića za forintu i devedeset dinara. Je l' pravo?«

»U ime božje!«, reče Krupić, »ali sad hajdmo, gospodo!«

»Hajdmo«, pristaše svi te pođoše prema kući Ivana Jakopovića.

*

Dva dana za ovim živahnim razgovorom zagrebačke gospode u dvije ure po podne šetala gospa banica po gradskom vrtu samoborskom. Gospodin ban, čovjek ponešto lijen, otkako ga zapade prevažna čast banska, drijemao u svojoj sobi da se odmori od teške muke što mu ju je jelenja pečenka i okićka zelenika zadala bila. K tomu je trebalo kupiti nove snage, jer je sutradan valjalo ići u tabor, a zatim na Turke. Gospi Klari nije se srce otimalo nimalo za drijemnim gospodarem, ta on joj ostavi valjana zamjenika, mila gosta, gospodina pukovnika Bernarda de Lernon, rodom FrancuzaX, koji je praškomu dvoru osobito omilio bio, koji i gospi Klari nije nemio bio. Gospodin Lernon ne bijaše bogzna kakva ljepota od čovjeka kao ni barun Ungnad. Bio je čovjek suh, blijed, zarana prezreo; nu gospodin de Lernon bio čovjek visok, gibak, crnih očiju, crnih brkova, fina, oštra nosa, od glave do pete kavalir. Izim toga nije govorio de Lernon krupnim, već finim glatkim jezikom, dočim je Ungnadov jezik znao zasjeći kao sablja.



»Pardieu!* Čudim vam se, lijepa gospo!«, zabrblja pukovnik nemarno koracajući uz Klaru, »da se je vaša ljepota zaklonila u ovu šumsku pustinju. Venera stanuje u Olimpu, u rajskim dvorovima, a ne u medvjeđoj spilji.«

»Čudno vam se to čini, gospodine de Lernon«, nasmiješi se pod silu Klara, »nu recite kad mi radi krasote laskate, recite mi šta bi pustinja bila da ne ima u njoj ljepote?«

»Da, da, dražesna gospo, ali što pripada nebu, treba da i na nebu sjaje. Zvijezdi ne ima mjesta nego na nebeskoj vedrini.«

»Manite se, dragi pukovniče. Znam da vam nisam druga zvijezda nego ursa major*, medvjedica. Da osvanem u kolu vaših markezica, zaista bih vam se činila prosta.«

»Vi griješite proti sebi, lijepa gospo!«

»Pa da je istina što vaše gospodstvo veli, ne ima li neznan svijet i neznanih zvijezda? Mislite da ste ronac koji roni za biserom, ili rudar koji je pod zemljom naišao na zlato.«

Lernon htjede odvratiti gospođi laskavu riječ, ali se pomoli pred njom mali Čokolin te prihvati hrvatskim, Francuzu nepoznatim jezikom:

»Milostiva gospo! Dobit ćeš goste. U mjestu Samoboru dese se Zagrepčani, i Dorin otac; doći će da tuže staroga Gregorijanca radi sile. A Gregorijanec zazire od Zagrepčana, jer se ljuti na Doru. Zagrepčani dakle ne mogu pravo imati. Evo ti prve prilike!«

I nesta brijača.

Klarino oko sijevnu neobično.

»Oprosti mi, gospodstvo vaše«, reče pukovniku, »u važnu poslu moram potražiti muža.«

I brzim korakom pohiti probuditi bana.

*

»Zagrebačka gospoda dođoše«, zajavi sluga.



»Bene! Nek uđu!«, odreza ban, koga je Klara opet ostavila bila.

U sobu stupiše Jakopović, Teletić, Kaptolović i Krupić.X



»Oj, gospodo Zagrepčani«, rastegnu se ban, »šta vi opet dobra nosite?«

»Soma, vina i dva klobuka cukora, velemožnosti vaša!«, probrblja Kaptolović teško se klanjajući.



»Bene! Hvala!«, nasmija se Ungnad, »ali tomu ne treba deputacije.«

»Ništa dobra ne nosimo«, prozbori ozbiljno Jakopović, »jer je, da oprostite, gospodine bane, kod nas sve zlo.«

»Zlo! Pa kako?«

»Gospodin podban drži nas za kmete, da, za živinu, a mi smo slobodni ljudi. Čuj, velemožnost vaša, pa sudi.«

»Govorite!«, odvrati ban. Živim jezikom, oštrom riječi ispriča Jakopović sve nepravde što je Zagreb od Gregorijanca doživio i završi:

»To ste čuli, gospodine bane, što nas tišti. A mi tražimo pravde proti toj sili. Kad je vaša velemožnost zabanovala, reče da će svakomu strogo suditi. Evo mi, građani prijestolnice cijele Slavonije, mi građani staroga Zagreba tražimo od tebe pomoći, lijeka. Pokaži da si pravedan. Vrati nam mir i slobodu, da budemo što smo bili. Pokaži da pod tvojim žezlom zakon više valja nego gospodstvo.«



»Bene«, odgovori Ungnad porugljivo. »Ne vjerujem da je gospodin Stjepko takav antikrst, ta podban je. Možebit su vaši ljudi štogod prišili. Pa ne znam«, nastavi pogladiv crvenu bradu, »zašto ste k meni došli? Zašto? Ja sam istinabog ban, ali vi nećete da znate za banov sud. Niste li proti Gregorijancu podigli pravdu pred kraljem, a ne pred banskim sudom? Šta ću vam ja.«

»Zagrepčaninu samo sudi kralj, a Zagrepčanin može drugoga tužiti samo pred kraljevskom svjetlosti, to je zakon od starine«, progovori muževno Jakopović. »Naši građani ne spadaju pod banov sud.«

»A da! To je vrlo lud zakon, dragi moji, to su stare škarteke«, odgovori ban, »radi vas bogaca putovat će gospoda u Požun. Idite, idite, to su vaše sanjarije. Da vam je gospodin Stjepko kmeta isprebio, ženske et caetera, pa šta je to? Idite i sad u Požun. Tražite ondje lijeka, šta ću vam ja. Rogobornici, buntovnici, nemirnjaci ste.«

»Ali naše pravo!«, progovori živo Jakopović, »zar smo zvijeri?«

»Pravo! Ha, ha! Imate li veće pravo negoli ja. Idite s milim bogom, meni je na drijem.«

»Dakle vaša milost neće nas štititi?«

»Uzdaj se u se i svoje kljuse. Drijemno mi je, jeste li čuli, a sutra moramo u vojsku.«

»Dobro«, završi odrješito Jakopović, »ban ne zna što je pravo, ali će znati kralj, saznat će i kakav mu je ban. Zbogom, velemožni gospodine, sad znamo da se od bana nemamo ničemu nadati, i evo vam se kunem da ćete pamtiti čas kada ste Zagrepčane dirnuli u srce!«

Ljutiti odoše Zagrepčani od Ungnada, a najviše uzdisao je Kaptolović:

»Dakle ni som, ni vino, ni cukor nije ništa pomogao! Sve ništa. Eto ti pravice!«

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XIX.

Barun Ungnad podigao se svojom vojskom po zapovijedi nadvojvode Karla da otme Turcima stare hrvatske tvrđave Bužim, Zrinj, Čazmu, što ih je bosanski paša Ferhat osvojio bio, i htio je otisnuti nevjernu silu od Une. U nekoliko manjih okršaja razbi doduše Turke, nu nije se umio poslužiti svojom srećom. Premda junak sabljom, bijaše Ungnad slaba uma i, četujući sad ovdje sad ondje, trošio je bez razbora silu junačke krvi. Izim toga nisu hrvatska gospoda prianjala uz njega kao nekad uz Franju Slunjskoga i u vojsci nije bilo sloge. Stari Gregorijanec i neki njegovi pristaše prigrlili doduše štajerskoga baruna svom silom, iznevjeriv se svojim prijašnjim saveznicima koji su zazirali od Nijemaca. Ali zato je znatan dio plemstva, a na čelu mu mali razban Alapić, počeo nemilo gledati bahatoga baruna. Ungnad vodio je vojsku amo-tamo, čas ne mareći za dobru zgodu da navali na Turke, čas malom četom udarajući na silni čopor Turaka, a izim toga često bi ostavio vojsku i pošao u Zagreb da se tajno dogovara sa Hallekom, Draškovićem i drugim mezimcima nadvojvode Ernesta. Da, govorilo se o njem da njegova prisega u hrvatskom saboru nije bila nego pusta komedija, jer da se je prije u Pragu zakleo bio cesaru Rudolfu, da će samo ono činiti što mu nadvojvoda Ernest zapovjedi. Dok su gospoda ovako po kutovima mrmorila, radili su Zagrepčani na sve ruke da operu sramotnu ranu što im je Stjepko Gregorijanec zadao bio. Ivana Jakopovića izabraše gradskim sucem, a Matu Vernića notarom, znajući da su to ljudi smjeli i bistri, a uvidiv da je gospodin Teletić dobričina, ali nebrigeša i g. Kaptolović da puno govori, a malo radi. Jakopović podnese tužbu glavom kraljevoj svjetlosti. Jakopović pođe i nadvojvodi Ernestu da mu dokaže sve jade i nevolje tužne općine zagrebačke, a na požunskom saboru zagrmi glasom gromovitim i slovom munjevitim, da je velikaše hrvatske sve davilo pod grlom:

»Dolazim pred vas, oj slavni stališi i redovi«, zagrmi, »ne kao poslanik slobodnoga grada komu ime slovi u davnoj davnini, već kao vapijući odaslanik rascviljene općine koja sa krutoga nasilja stenje i uzdiše, te već zaboravlja što je pravo i zakon, koja se očajavajući laća oštre posjeklice. A kako i ne bi? Bije nas jad, mori nas glad, gori nam kuća, pusto nam je polje, starci strepe od silovite ruke, žene nam dršću od bezbožna bijesa, a zakon naš davni, ta neokaljana svetinja naših otaca, u prahu leži i zloradim bijesom gazi ga nemila noga. Pa pitate li, oj slavni stališi i redovi, nije li taj naš krvnik Turčin, kleti neprijatelj krsta? Ja vam velim, oj gospodo, nije Turčin. Domaći velikaš, kršćanski gospodin ušao je pod slobodnim provodom u naš mirni grad i hara gore od Turčina, i u čas kad bi nam trebalo složno dizati oružje proti zatoru naše svete kršćanske vjere, valja nam vaditi sablju proti domaćoj sili. Pomozite, oj gospodo, jer inače pogibosmo, a poginut ćemo samo sabljom u desnici ruci.«X



Kao ljuti mraz ofuri taj govor i bana i hrvatsku gospodu, navlaš kad se pročulo da je kralj zapovjedio neka se povede istraga pred kraljevim sudom proti gospodinu Stjepku Gregorijancu. Još jednom pokusila gospoda, ne bi li mogla tu nemilu pravdu izvinuti kraljevskomu sudu i prenijeti pred svoje vlastito sudište. Zaključiše naime u svome zboru početkom godine 1579. neka gospoda, da Petar Herešinec, kanonik zagrebački i Gašpar Druškoci, bilježnik županije varaždinske, pođu u crkvu Sv. Kralja, gdje se u škrinji čuvaju povelje i sloboštine kraljevine Slavonije, i neka pomno razvide, ne spada li tužba pred banov sud, nije li zlatna bula zagrebačka izgubila valjanost, jer da gospodu silu novaca stoji putovati pred kraljevski sud u Požun. Badava. Zlatna bula bijaše tvrdim zakonom. Već treći dan poslije Duhova godine 1579. započe gospodin Imbrić Jamnički, plemeniti sudac županije zagrebačke i »kraljev čovjek« zajedno sa g. Blažom Šiprakom, kanonikom zagrebačkim u samostanu sv. Franje u Zagrebu, istragu proti Stjepku Gregorijancu radi sile i povrede mira i slobodnoga prohoda, i pošto je g. Imbrić ispitao bio sto trideset i osam svjedoka, od kojih mnogi potvrdiše nasilje podbana, otpremi sudac protokol kraljevskomu sudištu.X



»Nu, reverende frater*«, zapita Vramec svoga druga Šipraka pred fratarskim samostanom, »kako je po gospodara medvedgradskoga?«

»Zlo«, odvrati Šiprak, »očiti i vjerovani svjedoci, navlaš carski oficiri, ivanićki bombardiri, a i plemenita gospoda potvrđuju pod prisegom, da je sve istina što Zagrepčani kažu.«

»Sto puta rekoh Stjepku nek bude kršćanin, a on uvijek poganin, ja ne volim tim tvrdoglavim građanima, ali nisu ni oni živina. Neka mu je.«

Došav u svoj dvor, nađe Vramec začudo kumče svoje - Pavla. Zamišljen sjeđaše mladi junak do prozora.

»Ele, ele!«, začudi se debeli kanonik. »Snivam li? Uistinu! Gospodičić Pavao. Lijep si mi svat. Tvoga kuma kanda i ne ima u svijetu, neharni sine. Već je pola vijeka da te ne vidjeh. Čudo te si i danas došao. Pa odakle, pa šta?«

»Oprostite, časni gospodine kume!«, progovori Pavao poljubiv kuma u ruku, »da vam se češće ne javih, ali -«

»Ali« - zaskoči ga kanonik, »da ali, to ti je ta ciganska riječ. Znam ja kakav je taj tvoj 'ali' - femini generis*, u suknji, je l'? Pavle, Pavle, ja ne znam šta će to biti. Svatko sam sebi kuje sreću po svojoj pameti, ali sto oči više vidi, i red se ne vrijeđa bez kazne. Čuvaj se. Nu kakav si mi, zamrljan. Odakle ideš?«

»Od Une, gospodine kume, od Une. Bio sam u banovoj vojsci. Pobismo se sa Turcima.«

»Zar sretno?«

»Sretno i nesretno. Potukosmo četu tursku, ali od mojih sto lijepih katana ne ostade van deset živih.«

»Kako to?«

»Jer nas štajerski ban nije vodio kao junake na bojište, već kao stado ovaca u mesnicu. Pa navlaš nas Hrvate. Mušketire je čuvao, da, ali mi sabljom proti lumbardi. Nu, časni gospodine kume, bit će kad o tom pričati, ali prije svega dođoh da vas molim za jednu milost.«

»Govori, sinko!«

»Hoću da se oženim!«, progovori Pavao odrješito.

»Ti? -«, začudi se u prvi mah kanonik. »E pa hvala bogu, samo ako je pametno«, popravi se starac.

»Jest pametno, jer je pošteno«, odvrati Pavao, »pitao sam svoje srce sto puta i srce mi reče da.«

»Srce i pamet! - Nije to jedno, sinko moj«, pogleda ga kanonik zabrinutim okom. »A kakvu si mladu izabrao? Ta valjda plemkinju?«

»Plemenitu po srcu, po rodu građanku.«

»Zar -?«

»Doru Krupićevu, gospodine kume!«

»Pavle! Nečista te je pohota zamamila.«

»Obujmilo me srce čisto kao što je božje nebo.«

»Ali tvoj otac?«

»Moj otac - a ne pitate li 'tvoja majka'? Vi znadete i onako sve, gospodine kume. Srce mi je živo kao što plamen, ali sjetim li se one grozne noći, stvori mi se srce ledom i više ne pamtim da mi je ime Gregorijanec. Ali pamtim. Kažite mi, časni gospodine kume, smije li plemić poreći što je rekao, smije li se kršiti zakletva kojom se čovjek zakleo na živoga boga?«

»Ne smije!«, odvrati na muku kanonik.

»Ne smije, velite, časni oče. A vi čujete. Prije no pođoh u boj, primio sam od ruke sluge božjega presveto tijelo spasitelja da se okrijepim. U Mokricama je bilo. I tu klečeći pred božjim licem i nad grobom majčinom zakleh se na svetu hostiju da ću Doru Krupićevu uzeti za svoju pravu zakonitu drugaricu.«

»Pavle, Pavle! Što si učinio? Bog se smiluj duši tvojoj, jadni sinko!«

»Bog mi je svjedok, dobro sam učinio!«, kliknu mladić kleknuv pred kanonika, »a tebe duhovni oče moj, zaklinjem bogom, ti blagoslovi ovaj savez pobožnom rukom i bit ću sretan. Ti ga blagoslovi, jer - sve ostalo otkinulo se od mojega srca.«

»Ja -«, prenu se starac.

»Zar ti brani zakon božji?«

»Ne brani.«

»Punoljetan sam, svoj sam gospodar.«

»Ali građanska djevojka!«

»Da, građanska djevojka, kume! Pamtiš li me kakav bijah prije? Divljak, silovit besposlica. Šta je meni bio zakon, šta vjera? Trice. Landah po svijetu kao izgubljena ovca. Ali netom spazih Doru! Kao da je sunce sinulo u mojoj duši! Vidio sam jasno kakav moram biti, a kakav ne biti. Nestade bijesa i grijeha, a u mome srcu pojavi se sveti, blagi mir i vjera u boga, u ljubav. Kao da me je nadahnuo sveti duh, skočih na noge junačke i podignuh sablju da lijevam krvcu za dom, za svetu vjeru kršćansku. Sad sam bolji, sad sam kroći, sad sam čovjek, a sve - sve to učini blaga, skromna građanska djevojka. Njoj da se ne odužim? Oj, sveti oče, usliši me!«

Kanonik zamisli se. Napokon dignu ruku i staviv ju na glavu mladića, reče:

»Nek je božja volja - i tvoja! Hoću, sinko!«

»Oj hvala, sto puta hvala ti, sveti oče!«, poljubi veselo mladić kanonika u ruku.

»A kada?«, zapita kanonik.

»Poslije Tri kralja!«, odvrati Pavao.

»Tekar?«

»Valja da prije u Mokricama kuću uredim.«

»Dobro. Ali danas ostat ćeš kod mene?«

»Do podne, časni gospodine kume.«

»Zašto?«

»Još večeras moram da budem u Mokricama, a za dva dana opet kod vojske.«

*

Popodne istoga dana sjeđaše gospa banica u kuli u Samoboru gradu. Ban kod vojske, gospodin de Lernon u Zagrebu, a vrijeme ide lagano. Banica čitaše knjigu po imenu »Amadis de Gaule«, to jest »zanimive ljuvene zgode viteza Amadisa iz Galije«X. Časak čitala, za časak bacila knjigu u kut. Kako i ne bi?

Kako da banici ne dosadi fantastička ova priča? Njoj se htjelo života, prava, živa života. Njoj se htjelo svladati jednim hipom. A šta će joj jadni junak Amadis koji je dijelio boj sa mrkim divovima, sa zlobnim patuljcima, sa užasnim strašilima da izvojšti svoje zlato. Sve je to dosadno bilo. Spustiv glavu, skrstiv na krilu ruke zamisli se lijepa Klara. Šta si bila? Bogata gospa Grubarova. Šta si sada? Slavljena banica hrvatska. Ne, ne! Laž je - pusta laž! Šta si bila, šta si sada? Roba - pusta roba. Gdje ti je ljubav, gdje ti je srce? Je l' ti je cvijet mlađanih dana orosila suza ljubavi? Nije. Je l' ti je cjelov od srca ugrijao bujne usne? Nije. Krv je bila - pusta, bijesna krv, ništa drugo. Plaho dignu banica oči i pogled joj zape na slici. Evo ti života - ti si zlatna zmija - ti si Dalila. Klara skoči, u očima sinu joj suza. Zar nije mi poskočilo srce kad ga opazih? Ne htjedoh li ga ljubiti od srca - Pavla? Ta pala bih pred njega kao pred boga. A on me odrinu kao smet. Ali osvetiti se moram. Tu u mom srcu gori paklena iskra - njegovo ime. Osvetiti se moram. Osvetiti se? Je li ta paklena iskra mržnja, je l' ljubav. Ah, ljubav je, žarka, bijesna ljubav! Jer Ungnad, Ungnad je luda, Ungnad je medvjed, a žena mu je samo mila jer je žena.

Banica pristupi k prozoru. Pritisnu vruće čelo na staklo. Evo zalazi sunce! Nestalni traci titraju na baničinom čelu. Zalazi sunce - zalazi nada!

U taj par stupi u sobu sluga.

»Šta je?«, zapita Klara krenuv glavom.

»Prije časka, milosti vaša!«, odvrati sluga, »najavi se kod vratara plemeniti gospodin kapetan Pavao Gregorijanec -«

»Šta reče?«, stade banica drhtati.

»Da, gospodin Pavao Gregorijanec, i predade idući iz tabora ovo pismo za milostivu gospu od velemožnoga gospodina bana. On bi ga sam predao, ali vaša milost da ga ispriča jer da je već kasno i njemu da je preša u Mokrice.«

»Daj!«, istrgnu banica slugi pismo blijeda na smrt, »tko je to bio, tko?«, i baci pismo na stol.

»Gospodin Pavao Gregorijanec«, odvrati sluga.

»Idi!«, mahnu Klara i sluga ode.

Nemirna šetala banica po sobi.

»On! - Blizu mene! A neće pred mene, pred banicu! Jesam li zvijer? Jesam li zmija? O da mi ga je raznijeti«, nastavi porumeniv od jarosti. »Vratit ću mu tu sramotu! Čokolin bi znao kako. Da ga pozovem? Ne. Preša je Pavlu u Mokrice. I meni je preša - i ja ću u Mokrice!«

Klara pozvoni.

»Sedlaj mi konja«, reče slugi.

»Dobro, milosti!«

»Ali brzo mi ga sedlaj! Moram - moram još večeras u Mo - ne, na Susjedgrad!«

»Hoću l' ja vašu milost pratiti?«

»Ne, sama ću!«

»Sami, u noć?«

»Konja sedlaj, ne pitaj! Vidiš li o zidu onu malu pušku? Probit ću ti zrnom lubanju ako ti noge ne budu brže od pameti.«

*

Bila je lijepa ljetna noć. Zlatni mjesec stajao nad tamnom gorom, zvijezde treptjele kao krijesnice o busenu. Drveće steralo sjenu preko druma, u tamnoj matici potoka prelijevala se mjesečina kao alem - a svuda tiho, a svuda mir, ni šturka nije bilo čuti.

Iz grada samoborskoga poleti viloviti vranac, a na njem crna gospa, pod crnom koprenom. Letio konjic, jedva se doticao zemlje, letjela za gospom crna koprena kao da prši obnoć anđeo smrti mrkih krila; letjela kraj nje na zemlji njezina sjena kao zla savjest grešne duše. I sama se prepa od svoje sjene. Sada potjera konja put kranjske međe. Eno u mjesečini bijeli se grad. Mokrice! I življe potjera žena konja. Sad je pred gradom, sad skoči s konja. Hvala bogu, još su vrata otvorena. Uniđe.

»Tko ste?«, zapita vratar u čudu.

»Domaća! Gospodarica tvoga gospodara, pa šuti«, zapovjedi gospoja, »evo ti zlatnoga zapora za tvoja usta. Povedi me k njemu.«

»Gospodar spava!«

»Povedi me k njemu«, lupnu crna žena nogom, i ispod crne koprene pojavi se bijela ruka, a u ruci srebrom okovana mala puška.

Vratar se prepa. Šuteći povede gospoju pred ložnicu svoga gospodara.

»Idi«, reče slugi, »ne boj se za njega; evo, drž, čuvaj nu tu pušku.« I ode vratar.

Lagano otvori žena vrata ložnice i uđe, i stade kao kamen.

Ložnica bijaše malena. Kroz visoki prozor lijevala se zlatna mjesečina i padala na počivaljku na kojoj je odjeven ležao Pavao. Titrala mjesečina na svijetlom oružju vrh njegove glave, titrala i na lijepom licu usnulog mladića. Prvosan ga svladao bio. Lijep bijaše, prelijep. Na sklopljene oči spuštale se duge tamne trepavice, oko bijelog čela padala vrankosa, a usne mu se smiješile, divno smiješile. Valjda je u snu gledao milu sliku. Žena razgrnu koprenu, mjesec izdade joj blijedo lice - Klara! Nijema stajaše, nijema gledaše mladića, kao što stojiš gledajući kristalno jezero u kome se zrcale mjesec i zvijezde. Prekrstila ruke na grudima, jedva da je disala. Uzdahnu! I nadnese se nad mladićevu glavu i poljubi ga lako u čelo.

»Doro!«, šapnu Pavao iz sna smiješeći se milo.

»Jao!«, vrisnu Klara i kao zmija skoči na noge.

»Tko je?«, kliknu Pavao prenuv se od sna.

»Ja - -«

»Tko?«

»Klara«, i kao bez sebe spusti Klara lijepu glavu na svoje grudi.

»Vi - vi, uzvišena gospo? A što vas vodi amo, sred mrkle noći, pod tuđi krov, u ovu ložnicu?«

»Što me vodi amo, Pavle? Kao munja sred noći padoh pod ovaj krov. Što me vodi amo? Pitaj bijesnu krv koja mi gamzi žilama kao otrovna zmija. Pitaj ovo mjesto gdje drugim ljudima srce kuca, a meni gdje bura bjesni. Pitaj pamet ovu koja ne misli, ne razabire, već samo tvoj trag ulazi - tvoj trag!«, glas drhtao banici i sjajne suzo treptjele u njezinu oku.

»Zaboraviste li da ste žena drugoga?«

»Ne zaboravih.«

»Znate li da ste hrvatska banica?«

»Znam.«

»A ipak -«

»A ipak vrgla sam sve pod noge i dođoh amo. Da, dođoh ne svoje volje, ne po svojoj namisli, nešto me gonilo, gonilo, i da je pred ovim gradom pukao bio pakleni jaz, mene ustavio ne bi. Pavle, Pavle«, zajeca žena kleknuv pred mladića. »Slušaj me! Jedanput sam ljubila za svoga vijeka - ljubila tebe. Znaš li kako se sipa bujica kad u proljeće pukne gorskomu potoku ledena kora? Tko će je ustaviti? Rugaj mi se, ljubit ću te; prokuni me, ljubit ću te; pogazi me, i opet ću te ljubiti. Žena sam drugoga, da. A pop veže samo ruke, ne veže srca, srca vežu se sama. Pavle, dvorit ću te kao sluškinja gospodara, klanjat ću ti se kao bogu, ali bjež' sa mnom otale, iz zemlje, preko mora. Molim, molim!«

»Dosta, gospojo!«, skoči mladić na noge i od gnjeva mu planuše lica, »vidim bolježljivi ste, hvata vas vrućica. Da vas izliječim, kazat ću vam troje: Pavao Gregorijanec jest plemić, vojnik i zaručnik!«

»Za - ručnik!«, skoči Klara i rastvori od užasa oči, »dakle zbilja -«

»Troje me poštenje veže, časna gospo, da se ne podadem vašemu bludnomu bijesu. Jedanput za moga vijeka ovijala se zlatna zmija oko srca, a ja je uhvatih i bacih od sebe. To vam budi dosta, ostavite ovaj dvor smjesta - jer ja sam zaručnik!«

»A ti - ti uzimlješ Doru?«, zapita Klara uzdišući.

»Da, Doru, gospojo, kojoj vi niste vrijedni poljubiti skutove!«

»Ha, ha, ha!«, nasmije se Klara, »tako mi raja i pakla, nećeš je uzeti«, i kao mahnita odleti banica.

Za granje se sakrio mjesec, a tmina stere se dalje i dalje. Tiho je kao u grobu. Na Mokricama sniva Pavao o Dori - gle kako je goni crna krilata zmija - sad je dostignu - sad će je - ne, nije to zmija - ti si to, Klaro!

Na Samoboru gradu, u svojoj kuli sjedi Klara na zemlji. Prsa joj razgaljena, kosa rastrešena, podbočiv lakte koljenom bulji u sliku i šapće: »Dalila, Dalila, Dalila!«

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:55:10
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.164 sec za 19 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.