Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 25. Okt 2020, 06:14:05
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Antun Gustav Matoš  (Pročitano 25309 puta)
04. Maj 2005, 14:58:08
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
SUZA


Otkada sam, željo moja,
Tvoju suzu popio,
Nisam više, pile moje,
Crnog oka sklopio.

Kad sam ono, tugo moja,
Cijelu noć te ljubio,
Pamet sam i dušu, dušo,
Sreću sam izgubio.

Otkada sam, diko moja,
Tvoju suzu popio,
U hajduke htjedoh poći
Pa sam ti se propio.
« Poslednja izmena: 01. Avg 2005, 20:02:34 od Anea »
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plakao. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
SERENADA

Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko -sama, i suze jer tvoje,
Što krišom plačeš, ko kajanje truju
I more budne, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. - Jer si
Ti draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze -
Ta žuta Luna i gitara stara.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš - to je šala.

Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Odabrane pripovijetke


Sadržaj:
Kip domovine leta 188*
Pereci, friški pereci...
Camao
Samotna noć
Nekad bilo - sad se spominjalo
O tebi i o meni
Lijepa Jelena
Poštenje
Balkon
Put u ništa
Cvijet sa raskršća
Sjena
Ljubav i dubljina
Miš


Kip domovine leta 188*

Kada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
Bijaše to treći dan bune.
Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak: mniš, e je kroz pukotinu modrog plašta nebeskog prokuljao dim.
- Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.
Tišina kao pred groznom bitkom!
Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu kiša - i diže se bahat kopita.
- Soldati ideju, bežimo!
- Nedem, makar fratri padali!
- Ali, Pepica, draga, lublena Pepica...
- Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis' niš kriva!
To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar Pogačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku kao u staro mirno doba.
I zarudi prvi red konjice.
- Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te fundali ovi mađarski hajuši.
I niz modruljasti se nos poštovanog purgara prosu voda iz očiju.
- Ali, Pepica, draga, lublena Pepica!
- Nedem, Jožica, magari najdepši fratri padali.
Tutnji već i gromori: sad će zapljusnuti crveni eskadron.
- Pepica! Jojček, kaj bu z nas!
I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati, strugati niz čaršiju.
- Fuj te budi, pajcek vušivi!
Drekne i pljune za njim.
Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila.
Tek sada kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jasnije i jasnije bijesna, blesasta lica i gole ćorde - uhvati babu grdan strah. Ujelo ju nešto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva-tri zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.
Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se da ju onaj bucmasti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.
- Lezi, babo! - dreknu neko.
A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila...
I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim "ilercima".
Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu "tovarušicu" općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.

* * *

Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.
Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.
Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.
Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepicino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.
Odnijeli ga u bolnicu Milosrdne braće.
I nju i njega zakopaše krišom - krišom, dragi čitaoče, krišom...

Delo, 1895; Iverje, 1899.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Pereci, friški pereci...

I.

Otac joj je bio nekada jedan od najviđenijih političara u Hrvatskoj. Prije jedan od najžešćih opozicionara, prijeđe u vladinovce: ko bajagi zbog partajskog zapta. Izabrali ga i za peštanski sabor, i on se baci sa skeptičnim žarom izgladnjela đaka na epikurejsko uživanje. Od tobožnjeg prkosa opoziciji i od bijesa nije htio ni da se vjenča sa majkom Dragičinom, prekrasnom i umnom bivšom seoskom učiteljicom koja ga je ludo voljela. - Jedne ga noći u Zagrebu donesu kući na hintovu mrtva iz kluba. Kod taroka ga udarila kaplja. Svojoj ljubi i sedamnaestgodišnjoj kćeri ne ostavi ništa osim općeg prezira. Bio je prezadužen. Sve ode na doboš, pa i kuća na zagrebačkom Gornjem gradu. Gospođa N. jedva jedvice spase pokućstvo.
Gutajući i gušeći suze, svrši Dragica poštansko-telegrafski kurs, te gospođa N. tako protekcijom dobije mjesto koje je željela. Izabrala je ono gdje mišljaše da je niko neće poznavati.
I jednog hladnog oktobarskog večera prispješe u Lipovac, pust neki zakutak u Slavoniji.
Kada u zoru Dragica baci pogled kroz prozor Majerovog "hotela" gdje prenoćiše, vidje maglu, blato, blato i tanku maglu. Preko puta opazi bakalnicu sa natpisom K Mexikancu i sa firmama većom: Haas & Söhne, i manjom: Haaz & Sinovi. Iz dućana ispade odjedared neko kuštravo derište - jamačno koji Haas Sin, pa zaglibi u blato, uhvativši žutog rundova za uho. Sa jedne i druge strane "filijala" nižu se uvrstani seoski domovi, a pred njima se ređaju klupe i goli dudovi. Na novome krovu Jevrejeva komšije piše:

tuNa piškoriĆ
1887. liTa goSpoDnjeg sazIdo † AMEN †

I na taj krov, na samoga Tunu Piškorića, doprši prokisao pijetao, tresnu krilima, kukuriknu pa nekako zaprepašteno poleti - upravo se stropošta natrag u dvorište. Praščići, guske i patke gackaju po blatu na šoru. Katkada naiđe za krdom svinja pokoji svinjar ili kaki Šokac zavijen u žuti dugmen, tjerajući niske konje. Tamo za kućama, za golim šljivicima i poljima, među kojima se patrljci od kukuruza po strništima učiniše Dragici gole kosti - crne se kroz maglu oblaci, koji se natuštili površinom Krndije planine. Dragica odjedared krišom zaplaka, da ne probudi majke koja je - sirotica - umorna od puta još spavala.
No ni ovdje, u tome "budžaku di je đavo reko svitu laku noć", kako se onomad izrazio seoski ćatip Joca Cicvarić, ne nađoše nove poštarice žuđena pokoja. Od sve ine lipovačke "gospoštine" slao im je najčešće epigrame, u kojima se ijetkom satirom šibaše ponajviše konkubinat, čestiti seoski kapelan Franjo Brcković, silan obzoraš. Kada mu je bilo dugo vrijeme - a to bijaše svako poslijepodne - prekraćivao ga je tražeći po staroj Hrvatskoj i Obzoru sve brojeve u kojima se grdi pokojni "mađaron" N. I on bi te apologije makazama ekscerpirao i slao ih u svom patriotskom bijesu na poštu. Slao ih je kradom, jer još ne držaše da je kucnuo čas kada on može patiti javno i otvoreno za svetu stvar. Zbog toga se nije ni potpisivao. Običavao je dodavati olovkom svojim pošiljkama samo lapidarne komentarske aksiome moralnog značenja, kao npr.: "Tako je! No Bog je Judu naroda za izdajstvo kaznio!" - ili: "Pravo piše Obzor, N. bijaše zaista sikofant. No Gospod učini, a plod ne pade daleko od drveta!" Itd.
Iznajprije poštarice plakahu, a docnije oguglaše. Rodoljubivome kapelanu ne ostade ništa drugo nego nedjeljne propovijedi crkvene u kojima grmljaše kao jerihonska truba protiv ljudskih poroka i u kojima je obično isticao kao lijep primjer kazni božje neke "dvije ženske u ovome selu". - Gospođa se N. već sasvim podala gospodarstvu, a Dragica se udubila u čitanje. Tek pred veče bi odlazila u vlasteoski stari park preko puta pa se tociljala na svojim halifaksima po zamrznutom jezeru. Pustinjački je taj život stao za nju dobijati sve više čara.
Seoski ih high-life jednako ogovaraše. Branjaše ih samo seoski pisar Cicvarić, razumije se, skromno, na što bi gospodin Janzon, apotekar, koji nikada ne izlažaše bez revolvera i nekakoga paloša mjesto štapa, običavao sarkastički dobacivati: - Gleich und Gleich gesellt sich gern. (Našla vreća zakrpu.)
Jedini koji dolazaše R-ovima iznajprije rjeđe a onda sve češće i češće, bijaše visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Maria Joseph Hans Wurstler von Wurstlingen, komandant husarske čete koja već dvije godine stanovaše kraj sela u starom manastiru što ga od jezuita ote još car Josip II. slavne uspomene. Bijaše taj "ritmajstor", kao svi konjički kapetani: neženja, kockar, lovac, noktaš, nikada ne govori polako, cio se dan ogleda u ogledalo i skače iz vojničkog u lovačko odijelo; mnogo jede i pije, na mezimcu nosi grozno dugačak i šiljast nokat. Otrovni jezici lipovačkog "krema" usiktaše se i opet. Ili zar nije g. Vurštler pl. Vurštlingen vazda govorio da on običava igrati kod žena samo na Numero Sicher (na pouzdano)?
Dragici ne bijaše dosadan. Sada se stala smijati prvi put iza smrti očeve. Fon Vurštlingen bijaše joj neizrecivo smiješan s onom ogromnom i kao nov crijep crvenom šijom, s ufitiljenim zejtunli-brkovima koji ju podsjećahu na rogove mađarskih goveda, sa masnosjajnim licem u kojemu se gube pod nekim kesicama sitne, sive očice i upravo blista rujni nosić kao dugme na košulji ili igla u kravati.
- Ti ćeš ritmajstera još uvrijediti tvojim neobuzdanim smijehom - govoraše joj često majka.
- Ne mogu da se uzdržim kada hohvolgeboren stane da se dere i da priča o svojim avantirama po balovima, lovu i trkalištima... I taj luckasti debeljko zar da je potomak vitezova saksonskih Vurštlera, slavnih zbog neke drske i legendarne otmice, ha... ha... ha...

II.

Prođe Božić i Uskrs, dođe proljeće, a lipe u grofovu parku zamirisaše.
Neko poslijepodne čekaše u uredu Dragica vojničku poštu, da zaključi posao, i posmatraše preko puta krov vlasteoskoga zamka čiji se crepovi, vlažni od kiše, krijesijahu kao riblja ljuska na suncu. Na hodniku zazvečaše mamuze dežurnoga husara.
- Hvala bogu! - šapnu Dragica i stade svojim ključićem otvarati torbu, i ne pogledavši donosioca.
Momak, vit i visok, naočit, rumenkastoplave kose i inteligentnih grahorastih i tako vlažnih očiju kao da će iz njih sada kanuti suze. On je posmatraše zadivljeno, gutaše je pogledom robijaša koji ne vidje bogzna otkada ženskog lica. Nešto ga steže pod grlom, a u grudima mu zaigra... Kao zanesen pilji u kosu, crnu i kudravu i gustu kao runo u dobra ovna. Zuri u obli, nježni i garavi vrat po kojemu kao da popadaše lepirići svilenih vlasića. Husar odjedared osjeti struju slatkog, toplog mirisa pa saže nad njome instinktivno glavu kroz onaj otvor. Opazio je tek onda da mu je iz ruku uzela ekspedicionu knjigu, kada su joj potpisujući stali letjeti uzani i elegantni prsti preko hartije. Odjedared kao da ga nešto ščepa, povuče. On se saže, grudi da mu prsnu, pa ju dirne usnama na vratu ispod uha. Ona skoči, kao da ju dirnu struja one u uglu električne baterije, i prosu mastilo.
- Bezob...
No ne svrši, tako ju zamašta njegov smeteni, dobroćudni i drski pogled. Sva se zajapurila i pritisla maramu na ono obesvećeno mjesto pod desnim uhom.
- Grdna li bezobrazluka od jedne husarske komisne čizme! - reče on u snažnom baritonu, sučući nervozno okrajak brčića, i zlobno se naceri.
- Uostalom ne kajem se. Eno ga gdje gega ovamo naš bucmasti komandant. Tužite me, a hohvolgeboren fon Vurštlingen može da me spetlja i na robiju. No bilo što mu drago, meni neće biti krivo. Za ovu prvu krađu u mome životu neće me gristi savjest!
I prebaci torbu preko ramena, a kada mu Dragica zadivljena preda knjigu, dohvati je za ruku, promumlja kao:
- Pa ma propo! - poljubi joj strelovito vrh od prstiju i grunu na vrata.
Ona se bez misli spusti na stolicu.
- Küss' die Hände! (Ljubim ruke!) - dođe, derući se, komandant. Bijaše u "civilu", u lovačkom zelenom kostimu. Sve zeleno. Čakšire dokoljenice kao u turiste ili bicikliste, a ogromni listovi misliš sad će da prsnu kroz napete čarape. Kapetan se baci, široko i strašno duvajući, na divan koji je čisto zajecao pod njim, i nastavi njemački (a samo tim je jezikom i govorio):
- Jeste li vidjeli onog bekriju Unukića?
- Kakog Unukića?
- Ta onog husara koji je danas donio pisma?
- N-ne... nisam... posao...
- O, čudan egzemplar! Otac mu je plemić i negdje tamo blizu Varaždina ima, kako čujem, lijepo imanje. Dečko je jedinac, dakle ludo, pusto. Prošao je sve zemaljske gimnazije, pa ništa. Mangup! Jadni ga otac pošlje u Grac u nekaku privatnu školu, a on noću kroz prozor pa pucaše na neke njemačke burševe. Siromah ga otac pošlje ovamo da ga vojska nauči pameti. "Karniflujem" ga već evo drugu godinu, pa ništa. Dva je puta bio kapral, dva sam ga puta morao degradovati. Zarazio mi kockom cijelu kasarnu. Viehskerl! Šteta! Jaši kao džokej, valjasto momče, srce mu nije pokvareno. Danas ga prvi put iza tri mjeseca pustih u selo. Pa i opet moram da ga zovem na raport...
- A zašto? - prevari se ona.
- Odviše se dugo zadržao. Mora da je svratio kakvomu Šokcu na rakiju.
- Ne vjerujem - reče ona. - Ja sam imala toliko posla da je morao ovdje dugo čekati da dođe na red...
- O, molim, onda pardon!
Komandant još ne zapamti Dragice tako žive, lijepe i vesele kao danas.
Oprostio se dockan - tek pošto se lijepom junijskom večeri stao vazduhom talasati melanholijski zvuk retreta, te vojničke uspavanke. Izišavši na put pod stare seoske dudove, stane gromko da zvižduče, a pokatkada je mladački skoknuo.
- No, to bijaše brzo! Još nisi crko, kurjače stari? - pomisli, sjetivši se Dragice, i opet skokne. Onda izvuče iz džepa nekako parče svile, koje je ponio sa pošte, pomirisa ga i opet snažno zazvizdi.
Bijaše mjesečina. Zvijezde svjetlucahu kao milijuni onijeh sitnih iskrica na suhu po obalama pijesku. Tu i tamo pred kućama ašikuju momci i djevojke. U Majerovoj krčmi ciliču ciganske violine.
Kapetan prođe selo i ode se pentrati na brdo prema vojarni. Sluša brujanje po stajama i gleda nekadašnji manastir kako mu se starački kostriješe mjesečinom obasute žute zidine. Još mu slađe bi oko srca. Pa onda daj još ona tri svijetla prozora njegova stana za kojima ga čeka njegov ćirica Pišta Horvat s obilatom večerom, sa nekoliko boca pečujskog zlatnog vinca, pa petnaestgodišnja šokica Evica koju je visokoblagorodije izvoljelo danas pozvati preko babe-Jele, svoje "stare prijateljice"...! Eh, i debeli Franc Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić sa Vurštlingena onako znojan skoknu još jedared pravo momački i zagunđa nekaki bečki kuple.
A Ivo Unukić, onaj husar, prevrtaše se u taj čas po svome tvrdom odru u II. vodu. Znojio se i prisluškivao. A kada je čuo da je njegov susjed kapral Tkalčić stao hrkati, dohvati polagacko papuče, čakšire, kapu i bluzu pa se otkrade na hodnik. Dohvativši se prazne bolesničke sobe, obuče se, psujući nešto krupno kapidžiji, papuče strpa u džepove, kapu nabi na glavu, skoči na prozor, odande zakorači na metar udaljen gvozdeni konopac od gromovoda pa se stade spuštati dolje. Preskočivši visoku ogradu, stade se kroz šljivike mašati sela koje se dolje kroz grane tako milo bjelasaše oko stare škure crkve. - Di si, diko - zapjevaše negdje u blizini djevojke, a Unukić potrči. Putem je svratio malo u parokovu baštu i za časak se nađe na kraju sela - pred poštom.
Podugačka je to i zidana zgrada - kao i sve srednje pošte što su. Žuto je okrečena. Pred njom je uzan cvjećnjak sa dvije klupe, ograđen živicom.
Unukić prislušnu, zađe unutra i sjede na jednu klupu. Zebao je po cijelom tijelu kao od male groznice. Stade iz njedara vaditi mirišljavke ruže - najljepše ruže iz parokove bašte. U blizini ne ču ništa osim talasastog šaputanja granja u spahinskom parku i pokatkad gakanje uznemirenih pataka iz poštanskog dvorišta. U sobama bijaše mrtav mrak i tišina. On gledaše zvijezde, rosu na nevidljivom cvijeću nebeskome, i oblake koji se na zapadnom horizontu gomilaju kao plastovi sijena. I osvoji ga neka gorčina, gorčina dosele neosjećana... Uto sav pretrnu: u sobi škrinuše vrata.
- Mama, taj mi je ritmajster već malo dosadan.
- A šta ću ti kad ovdje nemamo nikoga.
- Ljepše je kad smo sami!
- No, ti si večeras nervozna, šta ti je?
- Šta mi je? Oh, siromah otac! Kapelan je danas opet poslao neku užasnu grdnju iz novina...
Unukić da opsuje kapelanu nešto krupno, kad al osjeti da se neko krenuo baš prama prozoru nad njegovom glavom. On posrnu dva-tri koračaja i pade kao tane u grmeljak. I odista. Kapci se na onome prozoru stadoše otvarati - eno je! Eno je na prozoru blizu njega!... I lijepo je gledao tu krasnu glavu obasjanu mjesečinom. I gledao je te oči, te dvije tamne noći, sto puti ljepše od ove junijske i zvijezdama obasjane. Gledao je bezbojnu put što se bjelasa kraj tamne kose kao mjesec kraj mrkih oblaka. Gledao je taj plemeniti nos, pootvorena usta sa bijelim zubima i mekane rumene usne. Gledao je, a od muke i stida je stao gristi ruke i pljuvati na rukav te sramotne i, kako mu se ovaj par činilo, pelivanske, sramotne odjeće...
- Ja odoh da sa Pepikom spremim postelje - reče u sobi gospođa N.
Vrata i opet lupnuše.
Iva kao da je nešto iz vazduha vuklo da i opet zagrli to garavo, slatko luče, pa puklo kud puklo! Već je maknuo nogom, no osjetivši da je bos, pade mu na pamet kako je smiješan ovaj njegov položaj, a grdan ga obuze bijes. Ona odjedared iščeznu u tamnu sobu, a on osjeti krv kako mu kaplje na ruku s izgrizenih od muke usana.
- Još godinu dana te nevolje, pa ću je uzeti, oteti, pa makar...
Uto zalahoriše vazduhom dva-tri akorda na glasoviru, a Dragica stade u po glasa da pjeva nešto čemerno. Ivo te pjesme nikada nije čuo, a ni riječi, jamačno njemačkih, nije mogao da razumije. Ali ovo šaputanje vjetra kroz lisje, taj opojni miris cvijeća, pa onda tiha muzika i mekani, turobni i djevičanski alt što se nujno preliva tihijem vazduhom amvrozijske noći... No zvuci iz sobe oticahu, brujajući sve silnije, a snažan forte u kojemu Ivo razabiraše samo riječ Liebe, zaljulja se poput zvona tihom noći. Ivo ne bijaše muzikalan, ali bijaše uzbuđen, i kao većina naše blagoslovene omladine imađaše sluha. Nujan i lud slušao je ovu nježnu alilujsku pjesmu koja je tako snažno plamtjela sa čistih usana, paleći mu srce i mozak. Jezgro bića njegova potrese taj heruvimski adagio, ta - kako mu se učini, poznavajući zlu kob N-ovih - tužbalica nesrećne mladosti za željkovanom srećom. Nikada nije mogao da plače, ali u taj je čas poželio suze. U taj mah mu se bar učinilo da je sitniji od crvića i veći od toga mraka. Stade ga obuzimati ditirampski ešak, i lijepo bi bio skočio u sobu, pao joj pred noge i stao ljubiti vrhove od papučica, da se nije dosjetio i zagrlio svom snagom krošnju najbližeg drveta... Pjesma utihnu. Posljednji akord - i pianissimo iščezne, kao kada se otklizne bio listak cvijeta od jabuke...
Najprije tišina, pa se razli sobom tihi preludij. - Ivo skoči, pokupi one ruže iz župnikova vrta pa ih punu pregršt baci u sobu onamo odakle dolažahu tonovi. Dragica ciknu, svirka prestade, a Unukić - koji je često sam samcit čistio mehane od seljana zabodavši sablju u sto i zalivši je okom vina, pokupio papuče pa brži od zeca otpuši opustjelom ulicom lipovačkom.
Vratio se kući istim putem, a niko ga ne opazi.
No sjutradan ga noću uvrebaju psi koje je, na savjet svog kapelana, parok pustio u svoju baštu, pa mu iscijepaše i čakšire i bluzu. Srećom kapelan puče iz puške te ubi - onoga zubatijega, a Unukić preko tarabe, pa maglu... No noćas ga osjetiše, i kapral mu naredi da se sjutra javi na raport.
A kada mu na raportu kapetan smijućke reče:
- Deset dana samotnog zatvora i da se plati mundir! - malo te nije trgao sablju...

III.

Četvrti dan kako je Unukić ležao u zatvoru dođe komandant iz O. gdje je dobio od grofa J-a na kartama prekrasnog, jedva jašenog ždrijepca engleske pasmine. Poslije podne okušaše ga najbolji jahači, ali hat nije dao ni prići: bacao se nogama, ujedao. Kapetan šta će, zamoli narednika Vlahovića, staru husarčinu, da mu se on popne na greben. Dok su ga sedlali, ujeo je Chief dva momka, a jednoga malo te ne udario u čelo. Jedva i u neke ga nekavice stadoše voditi na lonđama iz staje sa kožnom brnjicom preko gubice. Vitak je kao djevojka, visok, zelen, proviruju mu rebra: pravi Englez. Narednik ga zajaha kao strijela, momci izvuku lonđe iz onih obručića na žvalama, konjic najprije mahnito đipi pa se stade propinjati na stražnje noge.
- Ne dajte mu da igra kao medvjed! - deraše se sa svog prozora kapetan, odakle posmatraše sa vojnim veterinarom i njegovom suprugom.
Ta je dreka hata kao malo prepala, te se smiri. Spustivši glavu i grizući gnjevno jezik među zubima, stade vatrenim očima zvjerati na sve strane. Narednik se ukuci, darne ga ostrugom, a dobri se konjic prope, okrenu u kovitlac, skoči u visinu i, pruživši tanke noge, poleti kao strijela sa tetive.
- Drž' ga!... Ne dajte mu!... Odoše! - klicaše uokolo zaprepašćena momčad.
Narednik vuče dizgine svom snagom, ali sve uzalud. Kapa mu spade sa prosjede glave. A ždrijebac letijaše kao lasta pored staje prema bašti ograđenoj visokim i oštrim kočevima.
- Naredniče, glavo ovčija, šta vam je?! Drž'te!
Ali i oporome kapetanu presjede riječ u grlu kad zelenko skoknu lakši od lopte preko staketa. U vazduhu se okrenuše crvene čakšire i svijetle sare Vlahovićeve, noge udariše o šiljaste stupce, i što bi udario dlanom o dlan, ostade na jednom šiljku samo čizma.
- Jezus Marija! - ciknu prestravljeno veterinarova žena i klonu u mršavo muževo naručje, a komandant, onako trumpeljast, potrči dolje. Nađe narednika gdje leži na đubretu.
- Je li se štogod dogodilo?
- Ništa, gospodin ritmajster. Hvala bogu, bubnuo sam na smetište.
I grozni se narednik stade grozno glupo keziti i čišćaše sa kose, lica i debelih brčina neugodne tragove. Zelenko je za to vrijeme jurio kraj plota uzdignuta repa. Odjedared se okrenu, veselo zarza, zađe u leje i stade brstiti komandantovu salatu.
Kapetan se maši u džep, dade naredniku desetaču i krene se u zatvor koji se skrknuo u prizemlju vojarne između kuhinje i spremišta za sedla.
Unukić spavaše nauznačke na ćebetu koje je prostro na "pričnu" (neka vrsta širokog minderluka iz golih dasaka). Uvedrio se jako i preblijedio. Tvrdo spava.
- Inteligentan mladić, pa kako posrnuo! Ali ja ne znam drugog puta da ga popravim - mozgaše kapetan, izvadi iz džepa parfemisanu maramu i otare mu čelo.
Unukić razrogači oči, protrlja ih i, pošto se razabra, skoči na noge.
- Zapovijedajte, gospodine ritmajstere!
- Ništa, ništa. Sjedite! Došao sam k vama kao prijatelj. Ta što dođavola imate na tim... Šokicama te bježite noću iz kasarne?
- Da dolaze k meni kao k vama...
- 's Maul halten! (Jezik za zube!) - dreknu komandant, premda bi dao petaču, da se mogao nasmijati. Bacio ga, lola, iz koncepta.
- Vidim, vidim, na žalost, da ste bez pardona izgubljeni. No ja ću vam ovoga puta oprostiti: imat ćete samo mjesec dana Kasernarrest (da ne smije nikuda iz vojarne)... Na čast vam i razderani mundir. Javite se manipulantu u kancelariji, pa neka vam da nov, pa ga možete dati krojaču da ga kicoški prekroji. Nećete više u staju, već ćete pomagati kao pisar. Samo izjutra do devet sati dresirat ćete remontu koju sam juče kupio. Imate li duhana?
- Nemam.
- Ne lažite, praštam unaprijed!
- Pha... imam.
I izvuče ispod daske omočić prosta duhana.
- Zar vi pušite tako đubre? I to mi se zove plemićem! Ta, prije nekoliko dana poslao vam stari pedeset formata!
Unukić odmahnu rukom kao da tjera muhe.
- Ja i vi, da mi oprostite, gospodine ritmajstere, jedna smo i u tome bagra...
Kapetan prasnu u smijeh. No brzo se uozbilji, okrenu se i strogo promrmlja:
- Dakle, javite se naredniku, obucite se i dođite u moj stan.
- Razumijem, gospodine ritmajstere!
Pošto ga pusti dežurni kapral, Unukić najprije ode u kuhinju svome zemljaku i pobratimu, kuharu Majcenu, pa očisti sa pola "komisa" cijelu činiju pasulja sa kuhanom govedinom. Javi se Langeru, manipulantu naredniku, opere se i obuče. Onda ode po čizme pa ih stade čistiti, uzevši u usta duhana - da viks bude sjajniji, da se sve orilo po malom dvorištu sa patosom od kamena, koje okružavaše u četverouglu drvena zgrada. Svrši za tili časak pa ode u radionicu gdje mu pobratim čizmar ostruže nekakom škljocom dlake s lica. Onda potrči preko zasebnih stepenica koje bijahu nadesno od ulaznog hodnika, u komandantov stan. Ovaj viknu ćiricu, bivšeg konobara "Kod Košuta" u Kečkemetu, da donese cigare, a Unukić zapali jednu iz učtivosti, namignuvši sasvim ozbiljno na kolegu Pištu.
- Evo vam i časa vina, a ako vam prija...
- Koješta...
- Kažite Pišti da vas posluži.
Za nekoliko trenutaka osta butelja pečujca prazna. A ćirica je to jedva dočekao, jer je Unukić jednako na njega onako ozbiljno namigivao, te je siromah (a bijaše nasmješljiv od prirode) stao već dobijati grčeve, zagušujući smijeh.
- Tako! - reče komandant koji se razvaganio na divančiću. - Jeste li se povratili? Ako jeste, otiđite u staju, javite se naredniku Vlahoviću pa pokušajte mog konja.
- Hvala vam, gospodine ritmajstere!
Salutira, okrete se kao zvrk, udari mamuzama kao tepsijama pa pup na vrata.
- Šta bi? - zadrža ga dolje na stubama žena manipulanta narednika, mlada, gojazna i smeđa Mađarica, koja vazda moljaše Unukića da ju smatra kao mater svoju...
- Sve je u redu. Popio sam bocu vašeg lancmanina, dobio ovu britaniku i pojahat ću mu nekakvo kljuse.
- Samo to nemojte, za pet rana Isusovih, jer ste propali!
- Koješta! Ali da: molim vas za pet forinata. U subotu dobijam od kuće pa ću vam vratiti.
I prođe joj rukom, ispucanom svojom rukom preko meke kose. Ona porumeni, reče mu da malko pričeka, i donese.
- Samo se čuvajte, molim vas lijepo! Šta vam vrijedi to bančenje? Oh, alaj ste omršavili u zatvoru!
I gospođa Langerica stade upravo lizati vatrenim pogledom to drsko lice sa gospodskim orlujskim nosom. Unukić turi pare nehajno u džep pa je uhvati za punačku ruku.
- Ne, ne, kuvala sam kompot...
- Edeš (slatka) mama! - šapnu on, odvrnu rukav pa joj pritište poljubac na snježnu kožu. Ona sva ustrepti... No neka se vrata otvore, a on zazviždi Još Hrvatska..., udari se španskom trskom po čizmi i krenu otolen prema izlazu. A ona sva problijedje, šapnu za njim: - Langeru ni riječi - i odšeprtlja u svoj stan.
Za pola sata izvedoše pastuha i opet napolje. Unukić se ustobočio na stajskim vratima i ponosno gleda prama vojarni pred kojom se već u grupama sakupili svi njezini stanovnici. Kada je, zavarkavši konja, skočio mu u sedlo, opazi gospođu Langericu gdje pobježe u kasarnu... Zelenko se sada nije propinjao nego je odmah spustio glavu pod koljena, griskajući isplažen jezik i tresući ušima. Jahač digao ruku i naherio crvenkapu.
- Ein blitzfescher Kerl! (Momče ko grom!) - šapnu kapetan veterinarovoj ženi, da joj ne bi čuo suprug. A ona se sva odrvenila od zorta.
Odjedared ždrijebac bijesno zamaha glavom. No Unukić ne čekaše da se propne i možda baci nauznačke pa da ga smrvi, nego ga opali svojim španjolcem po slabinama da je sve koža pukla, udari ga mamuzama da je sve štrcnula krv, a životinja mahnito poleti kao da joj se zapalio rep.
- Božansko derle! - viknu na mađarski za Unukićem ono mršavo, pedantno kačestvo, gospodin veterinar...
Pobjesnjeli je konj grabio ravno nizbrdice prema kapiji.
- Hej, s puta, komšijo! - viču momci seljaninu koji je nizbrdice tjerao svoja kola na kojima je bio dovezao slamu. Šokac se okrete, užurba, ali nije dospio ni konje da potjera u rov kraj uzana puta te ga je kolima tako samo još više zakrčio.
Svi gledaoci potrčaše mahinalno dolje. Komandant od muke razdera svoju maramu.
A hat se već stao dohvaćati kola. Mršava, niska i rutava ona kljusad od straha ni makac, a gazda im se skljoka u rov.
- Osto, propo! - pomisli Unukić na dohvatu prepreke pa se šćućurnu, pritište koljenima sedlo, opali i opet dušmanski ždrijepca i bocnu ga ostrugama.
Plemeniti se pastuh hipnu i preskoči poširoka kola kao žaba brazdu, a da ne bi pao, ošinu ga husarče i opet krvnički.
- Bravo! - čuo je za sobom ritmajstera i viku koja se naglo gubljaše. No on već ode bez traga, kao u nedođiju. Kao sjevernjak uždio veselim Lipovcem. Na ulici se uskomešala perad kao pred jastrebom. Psi zalajaše i uvukoše repove. Ženskadiji ispred kuća poispadaše iz ruku igle i preslice, a čičama iz usta kratke lulice.
- Lipa li momka!
- Bisna li ždribeta!
Pekmezlić, brica, taman je brijao svog prijaška Cicvarića, seoskog fiškala i ćatipa, kad al opazi kroz prah žute prašine taj kijamet, malo te mu ne odsiječe rumeni ukras lišca njegova. A da berberin nije bio oboružan, zacijelo bi se pajtaši počupali.
Frntić, debeli paroh, baš se gegao svome prijatelju doktoru koji imađaše nos "kao kula livanska što gleda prema Damasku" i sićanu ženicu; - i u času kada je čuo kroz viku topot, opazi bijesno ždrijebe i onoga đidu koji mu je jamačno decimirao ruže. I reverendissimus potrči, no se zaplete u dugačku reverendu, posrnu in ipsissima persona, a glava mu se nađe u onome prahu kojim je pokojnik Job posuo glavu svoju. Ležeći, čuje kraj sebe tutanj kopita i smijeh bezbožnikov - Latro infernalis! (Pustahijo paklena!) - huknu za njim i ne ode doktoru nego kući, u svoju hladovitu sobu koja mirisaše ružmarinom i buđavom kožom. Zovnuvši redušu koja slučajno imađaše troje mališana vrlo sličnih velečasnome, zamoli je da mu doda trebnik i hladne obloge, pa leže na široki bijeli odar.
- Kaplja, kaplja me mogla trefiti, draga Betika, kaplja! - tugovaše reverendissimus paćeničkim glasom.
A Betika, dobra Betika, položi svoju tustu ručicu na tusto mjesto gdje bijaše tusto srce tustoga pastira tuste lipovačke pastve...
I sav se taj džumbus stvorio što bi okom trenuo.
A Unukić već doduvao do pošte. Nikoga! Cvijeće pred kućom od zapare objesilo glave, zeleni kapci po prozorima pritvoreni. Ivo sada prvi put priteže uzde, ali se paripče još jače pružilo. Od bijesa ga udari šakom među uši: uzalud! No u taj mah čuje iz kuće prigušen uzvik - poznavaše on i kroz šum i topot taj slatki glas! Od iznenadne bi radosti bio sada jamačno skočio sa konja, da ga već nije odnio poprilično iza sela. On se okrenu, ma slomio vrat, i opazi na prozoru jednu glavu - poznavaše on tu slatku glavicu!
- Tjeraj!
Zamahnuo je kapom i dreknuo na konja kojega je u taj čas silno zavolio. Stao ga gladiti po znojnome i vrelome vratu.
- Galop!
A vatreni trkač zarza i, jureći prema gradiću P-i, dodirivaše gotovo trbuhom zemlju.
Sunce sjeda kupajući u zlatan plamen vrhove brežuljaka, a nada nj se nadvio oblak kao nad oko krvava obrva. Prama selu se kreće stoka sa paše, a čobani se deru: - Ponesi mi, katano, ovo pismo u P-u!... Nad grmljem i rovom trepte zuzukavi rojevi komaraca... Žabe se čuju sve više i više - kao da se okreće milijun čegrtaljki - kao da se duva u milijun praznih bočica - kao da se udara u milijun doboščića...
Unukić se sav zanio u ovo pomamno jahanje. Sjetio se svog pretka koji je sa grofom Patačićem prije bitaka izazivao Turke na mejdane... Sve mu to godijaše, pa i vjetar što mu gura svoju vazdušnu šaku u grlo i duva u vrelo čelo... - Haj, sada bih mogao... samo da mi je volja! - No u taj par ga nešto dirnu kao perom u srce. Dragica mu iskrse pred očima, a on ih pritvori... Modra bluza... vrat... kosa... Ali, do đavola, lice nikako da iskrsne! - Ali, evo je, evo je! Ah, te oči, te široke oči! Arapske oči, arapske, dabogme arapske! - stade glasno vikati, premda ga konj nije razumio i premda on sam nikada ne vidje Arabljanke.
A hat se je vijao između zelenih večernjih polja kao zvijezda preko neba tamna.
Unukić se vratio kući tek dockan uveče, laganim kasom. Kada je stao pred stajom, dođe komandant sa veterinarom. Konj je ceptio kao list od jasike. Spopala ga pjena, kao da ga brica Pekmezlić nasapunio. Kada je Unukić sjahao, konj pade. Jedva ga natjeraše da se digne. Veterinar naredi da ga pokriju ćebetima, da ga malo prohodaju i da ga docnije četiri momka dobro istrljaju slamom.
- Vi, Unukiću, možete večeras iznimno da odete u selo u krčmu da večerate. Znam da ste gladni... Drž'te se, pa ste za mjesec dana kapral.
Unukić se jedva od umora držaše na nogama. Još kod večere stao ga hvatati san. Mislio je da ode do pošte, ali je uzalud hrenom pokušavao da ojači oslabjele vjeđe. Mrtav sanan dovuče se u vojarnu.

IV.

Drugi dan poslije podne, pošto narednik sa kapralom iziđe iz ureda, sjedne Unukić da piše pismo. Prođe po sahata, a on se još ne složi sa početkom... Poštovana gospođice... Dragice, anđele moj... Gospođice Dragice... Odluči se za ovo posljednje pa nastavi:

Pošto mi je u tančine poznata vaša sudbina, dozvolite da vam kažem kako bi me neizmjerno radovalo kada bih znao samo to da se interesujete za nekoga koji je možda još mnogo nesrećniji od vas. Mene su pokvarili. Majka mi je rano umrla, otac mi je poimućan, ja sam jedini ostatak od stare šljivarske loze. Šta da vam kažem? Bijah pusto ždrijebe za koje se ne mogaše naći dreser, i tako padoh u ovu Lepoglavu.
I tu sam se smirio. Mogah se barem po volji istutnjiti. No otkako vidjeh vas, ode moj mir bez traga. Da sam poeta, pisao bih vam o tome stihove, a ovako vam mogu samo to kazati da je od ovo nekoliko dana Lipovac za mene robija više nego ikada, kasarna - vješala, a mundir i okovratnik kao obješenjačko uže. Bože, alaj se zgražam što osjećam, pišući ovo, stajski zadah mojih ruku! Užasno li patim kada se sjetim da tako krasna, mila, nježna i blagorodna gospođica ne smije da ljubi husara od kojega vrijedi u očima kakog oficirčića više posljednja kavaljerijska kljuverina...
Pišem vam samo zato da biste znali da ima neko koji će, ginući za vama, sasvim propasti. Daleko neka je od mene da vas zamolim ma i za tračak kake simpatije. Zar ja mogu vas - vas degradovati na stepen sudoperaka i seljakuša?
A najgore je što ne znam ko je kriv toj najnovijoj mojoj nesreći. Oh, da ga znam! A ovako zar mogu da potegnem tu zarđalu kosturu na ove stolice, na konje, na nebo i na vrapce na onom tamo đubretu?
Ne ljutite se na mene i dozvolite da se nazovem vaš poštovalac -
Ivan pl. Unukić

(Onaj je "pl." sada napisao prvi put u životu.)
Svršivši, stade trti jedan prazan rub pisma mirišljivim sapunom. Kuvertuje, adresuje i zamoli uveče pralju, koja je iz sela došla po rublje, da baci pismo u poštansku kutiju.
Pobjeći nije mogao jer su svi momci dobili od narednika zapovijest da paze na njega. Cijelu se bogovetnu noć valjaše po odru. Davljaše ga mora, a kada je malko usnuo, sanjao je strašne snove...
- Šta vam je! (I sav zaprepašten vidi kako ga za grudi drma kapral.) Ta vi krčite, kao da vam je curka kruh odnijela...
- Ništa, ništa, sanjao sam!
I pritište glavu na slamom napunjeni uzglavak...
Dresirajući izjutra remontu, i opet se malko povratio. No poslije podne, kada je iz kancelarije opazio komandanta kako se sa ružom u zapučku i zviždučući spušta u selo - jamačno na poštu - sav se usplahiri. Držao je kao zacijelo da će ga Dragica tužiti zbog pisma. I baš zaključivahu posao (bijaše ga puno), a kapetan dođe u ured.
- Unukiću!
- Zapovijedajte...
- Sjutra oko šest sahata izjutra, kada se momci budu vraćali sa rajtšula, osedlat ćete North-Chiefa i pojahati po dvorištu da ga vide gosti.
Da se toga časa komandantov dugmasti nosuljak pretvorio u ćopavog lipovačkog nataroša, ne bi se Unukić više začudio. - Nije mu ništa rekla! - Isinu pred njim topla i svijetla nada. - A kaki gosti? Oh, ta to će doći ona! Ta, samo sa njome u selu opći komandant! Bože, je li moguće! Ta, to je odviše, odviše...
- Što buncaš i što drmaš sto, marvo! - trže ga iz sanjarija ljubazni kapral Vajs, Jevrejin.
Kada izađe iz kancelarije, ode Unukić gospođi Langerici, uze pune džepove šećera i otrča u staju. Došavši do "boksa" (ograđen prostor za nemirne plemenite konje), stade ždrijepca dozivati, a kada ovaj veselo zarza, otvori vrata i uđe unutra, premda je zelenko u taj par udario kopitima po samome vrhu od ograde.
- Ubit će te! Napolje, derane! - viče narednik i ode kada vidje da je momče odista ludo.
A Unukić baci desnicu konju oko vrata, pa kada je ovaj stao sav da drhti, uze ga milovati po grlu i nuditi šećerom.
Pošto se narednik vrati, vidi konjče mirno, a Unukić sjedi, žaleći se, u jaslama.
- Jeste husar, vesela mu majka! Moraš ga voljeti! - progunđa kroz zube i ode dostojanstveno, kao da nije ništa vidio.
A Unukić zavolio toga konjica kao jedinog druga svoga. Vascijelo je veče sjedio u jaslama, hraneći ga hljebom. Gladio ga po glatkome vratu, drmao ga za rnje, tjerao mu rupcem muhe od sjajnih očiju. I nehotice gledaše u jogunastom hatiću pravu svoju sliku i priliku. A kada se i opet sjeti da će zbog toga lijepog zelenka sjutra, možda, doći ovamo njegovo luče, viknu jednog husara pa ga zamoli da mu za dvije forinte donese iz Čivutinova dućana najljepše svilene vrpce. A kada je stao resiti dugačku grivu, učinilo mu se da plete njezinu bujnu kosu; i hatove ga velike oči podsjećahu na njezine. Srce mu zakuca, i on uze životinju ljubiti i šaputati: - Dragice, slatka Dragice! - A prgavo se konjče sasvim pripitomilo. Sagnulo glavu, striže ušima i veselo zarzava. Unukiću se čisto pričinilo da će sada da progovori. - Kada se udaljavao i okrenuo prema "boksu", vidi kako je konj za njim turio njušku kroz gvozdene šipke na ogradi.
- Chief - viknu na izlazu. Hat mu glasno odrza, a to rzanje prime svi konji, te se cijela staja čisto stala da potresa.
- Jeste lola, al je husar, da mu para nema, vesela mu majka! - reče narednik fireru (podnaredniku) Holjcu.
- Ova gospoda sve mogu! - odgovori napolak žalobno ćosavi ospičavi Holjac, bivši kočijaš kod grofa P-ća.

V.

Izjutra oko pet i po sahata bijahu konjanik i konj već naredni. Unukić nije znao šta da radi od silnog uzbuđenja. Čas čišćaše ormu, čas mjerijaše dužinu uzenđija. Sada je hranio konja, sad je opet izvirivao na vrata da vidi dolaze li. Stala ga gristi sumnja da ona neće doći, da, možda, nje komandant ni pozvao nije - pa od muke počeo grickati svoju špansku trsku. - No taman stadoše da ulaze kroz razjapljena vrata prvi konji, vraćajući se sa jašionice, a on opazi dolje komandanta kako se valja uz puteljak kroz baštu, a uz njega... I poteče svome konju, skoči na jasle i zaturi glavu među šake. To mu se čekanje učini duže od svakog marša!
- Spremaj se! - prodera se u neke nekavice narednik.
A Unukić zažvali osedlanog konja, zakopča kaiše i povede ga napolje kao muha bez glave. Lijepo je čuo srce kako kuca. Izišavši, baci kradom pogled pred vojarnu. Tamo raširio svoje debele krakove kapetan, maše jahačkim bičem i, rebreći se priča nešto glasno gospođi N. Kraj njih sjela na klupu Dragica, a Unukiću se učini da ga posmatra ispod štita od sunca...
- Što, zar ste ga već sami mogli izvesti?
- Na službu, gospodine ritmajstere!
- Aufsitzen! (Na konja!)
Unukiću se učini da stara kasarna skače dolje u Lipovac, i đipi u sedlo. Opazi kako se oni krenuše bliže. - A North-Chief se prope i stade da poigrava. Leluja mu se dugačka opletena griva i one svilene vrpčice kao sto sjajnih i šarenih guja. Vrat se talasa i odbljeskuje zlatom i atlasom, kao da se oko njega savio dio duge. Husarče potapša paripa po ramenu, šanu mu nešto, a on skoči najmanje metar u visinu i pruži vite noge, jake i sjajne kao četiri sablje.
- Ne dajte mu iz dvorišta! - viče komandant, a konj stade odjedared kasati u "trabu", kao da je iz Andaluzije. Unukić ga ravnaše uokrug i pogledaše kradom Dragicu. Sada odista opazi da ona ne skida sa njega pogleda, i osjeti kako je iz njega izletjelo ono nešto teško i nesnosno. Osjećao se lakši od svog ždrepčića, veseliji od one laste što oblijetaše cvrkućući vojarnu, i svjetliji od sunca koje visijaše nad selom kao zlatna kolajna. A kada je gođer jašući bio spram nje, zavirio bi pod bijeli od slame šeširić. I izgledaše mu tužnija i bljeđa nego obično, pa, kako stojaše kraj busenja ruža, učini mu se kao uveo cvijet.
- Pokušajte ga zadržati! - viknu kapetan, a on priteže uzde, baš kada bijaše pored njih. Hat stade, vrišteći, duvajući i mašući glavom. Komandant se ojunači pa ga ode tapšati po vlažnome vratu. Gospođa ga N. pođe bojažljivo glackati po grivi. Primaknu se i Dragica koja dosele stojaše šutljiva kao tanan arapski stup. Al, ne gleda konja, nego konjanika...
Unukiću se učini da se malo zarumenila - onako kao što se ruji donja strana listića od žute teja-žute... I u taj čas zaboravi na sve, i sve mu potamni... Sunce kao da je spalo sa vedra neba, da sine u ovim crnim očima... Htio je da posegne rukom u džep i da joj dade parče šećera za konja, ali nije mogao. A za grlo kao da mu se objesilo klatno najvećeg lipovačkog zvona...
- Drž'te ga, gospodine Unukiću - reče ona odjedared i nasmiješi se. Kapetan je osinu čudnovatim pogledom...
Sada Unukić više ništa nije vidio osim nje. - Go-spo-di-ne... Lie-be... Lie-be... Unukiću... drž'te... - zaori mu se u ušima. A ona ga pogledom siječe ravno u oči... Lice preko kojega je sada pao refleks jasnozelene svile sa štita od sunca, nježno se osmijkuje, zubi se bijele kao alabastar, a usne se rumene kao turčinak...
I konjanik se odjedared uspravi, trže konja prema strani gdje stajaše Dragica, saže se, ščepa ju desnicom za pojas od kože kao jastreb pile, baci je preda se, pusti uzde, obuhvati je, udari konjica mamuzama pa šibaj za tren oka nizbrdo... Gospođa N. pade komandantu u naručje, on ju odvede do klupe i predade tamo gospođi Langerici koja se zaplakala kao gradobitna godina, a komandant ode kriještati:
- Dva osedlana konja! Brzo, naredniče, brzo!
Začas ih izvedu, a kapetan se hitno izvinu i odjezdi sa narednikom u potoč za otmičarem.
No hat nije zagrebao kroz selo nego je udario odmah nadesno niz lipovačko polje.
- Ubit ću obješenjaka, ubit ću pustahiju! - jecaše znojni Vurštler von Vurštlingen, gledajući, kako uskoci jezde kroz visoko žito kao u čamcu po zelenu jezeru...
A Unukić nije čuo ni gudnjave vjetra, ni soptanja hata, ni šušnjave klasja po konjskom trbuhu, ni ćurlika prestrašenih prepelica. U silnom zadahu konjskog znoja osjećaše samo jedva osjetljivi miris pupoljastog i zdravog ženskog tijela. Nju je samo gledao i udisao. Obujmio nježno obadvjema rukama pa je drži kao perce na širokim grudima. Vascijelo široko i šarovito polje lipovačko iz njene je kose zamirisalo, i Unukić po vrhu cjelivaše kudravu joj kosu, posmatrajući tu milu glavu i te mile pritvorene oči sa dugačkim trepavicama. A ona snažno - od straha, od čega li? - savila ruke oko njegova vrata i kradom ljubi njegovu staru bluzu - od straha, od čega li...
Kod lipovačkog zabrana stade hat usopljen i zapjenjen.
Osjetiše hladno i vlažno šumsko disanje. Čuju gurikanje svinja, satirsko dudukanje svinjarevih gajdi, zviždanje drozdova i kosova, kukanje kukavica, kuckanje djetlića i tamburanje cvrčaka. Leptiri prše kao oživjelo šareno cvijeće. Kroz vrhove drevnih se hrastova, kroz lišće, tu zelenu šumsku kosu, igra i lomi svjetlost sunčana.
Dragica otvori oči, nasmiješi se i ne reče ni riječi. Siđoše.
Ona sjede na panj i reče:
- A šta će biti sada? Bože, za cijelu ćete ovu budalaštinu morati samo vi da platite... Na tebi će se slomiti kola, na tebi, Ivice!
I pokri oči rukama.
- Neka se slomi i lokomotiva, marim ja! A ostanem li samo živ, uzet ću ili tebe ili svoj život!
- Ne boj se! Ja ću moliti za tebe. Ne može ti on ništa! Kako uopće smije da ti daje privatna konja na dresiranje? Ako nećeš ti, tužit ću ga ja generalu!
- Mahni se, on može sve! Kako je ovdje jedini oficir, može da me nasamo proburazi pa da se zakune da sam na nj kidisao... i nikome ništa! No manimo se toga!
On kleče pred nju, uhvati je za ruke i stade joj cjelivati prste... Uto ga ona gurnu, a on se okrete i skoči: Komandant i narednik evo jašu prema njima... Unukić se još i ne sabra, a kapetan stade na konju kraj njega, zamahnu bičem prema glavi, no ne udari ga, već dreknu:
- Verfluchtes G'sindl! (Prokleta furdo!)
Dragica ciknu, a Unukić se grko nasmija i okrenu se k njoj:
- Nisam li vam rekao da on može sve!
Narednik je međutim uhvatio i zajahao umornog ždrijepca koji je dotle spokojno pasao, a komandant dreknu:
- Toga vam lumpa predajem da ga tjerate na vašu odgovornost. Ići će pješke i vodit će moga konja. Za veću sigurnost izvucite sablju iz korica. Na podne mjesto ručka zwei Stunden anbinden! (da visi dva sahata!) Marš, haderlump!
Unukić učini po zapovijesti i pođe pješke kraj narednika koji držaše golu sablju, i vodijaše konja. Pošto poodmaknu, okrenu se i viknu:
- Zbogom, zlato moje! Vidiš da oni sve mogu.
- Udarite ga pljoštimice sabljom, Vlahoviću!
- Pokušaj, komisna čizmo, ako hoćeš da te kurjački zubima prikoljem ko ovna!
Narednik, doduše, porumeni od bijesa, ali se načini kao da ne ču zapovijesti...
Izgubiše se kroz žito.
Tek sada se visokoblagorodije sjetilo Dragice koja gledaše preko njive ridajući. Pođe drsko prema njojzi, uštinu je za obraz i reče, tokorse, ironijski:
- Vi ste, dakle, raspoloženi i za idile? Schön! Samo što ona bitanga smrdi na đubre, jelte!
I uštine je i opet za lice.
- Budite učtivi!
- Pa šta vi mislite, gospođice? - popravi se on tobože i stane oko nje skakutati. - Dozvolite da vas otpratim kući!
I pruži joj ruku.
- Hej, momče! - viknu Dragica svinjara koji se pokazao na rubu šume.
- Jaj!
- Dođi brzo ovamo!
Dokasa pastir, grdna i kao Esop rutava momčina.
- Hoćeš li, momče, da me otpratiš kući? Dat ću ti pet forinata!
- Dummheiten! (Gluposti!) - umiješa se komandant.
- 'Oću, vrajla-poštarice, samo moram da otiram ti svinji u šumu mome pajtašu Grgi. Ako vas ne mrzi, ajdite sa mnom, put je bliži.
Kapetan bijesno uhvati Dragicu za rukav.
- Ako me ovaj bezobraznik ne pusti, udarite ga tom budžom po glavi na moju odgovornost!
- Prste k sebi, gospodin rikmajstor! Ja sam bio dvi godine na mitrovačkoj robiji!
Kapetan se ušeprtlji, zazvižda i ode. Svinjar naduva gajde zasvira, pođe, a ona sustopice za njim u šumu.

VI.

Dragica je došla kući preko bašte. Stidila se, a znala je da se o njezinoj avantiri proćukalo po selu. Majka ju dočeka poljupcima i radosnim plačem. Srećom ne bijaše nikake depeše, a u poštarstvu se i gospođa N. prilično izvještila.
- Dakle, ništa ti se nije dogodilo?
- Ništa. Samo sam se vrlo umorila.
- Hvala bogu!
Gospođa ju N. još jedared poljubi u čelo, pogleda dva-tri puta pažljivo sa strane i zadovoljna ode da prigleda ručak u kuhinji. - A Dragica se mehanički zadubila u stari preko puta plemićki park i u nekakog spahinskog kočijaša, šta li, kako se lijeno naslonio na gvozdenu ogradu i puši, bacajući iz džepa mrvice pitomoj ptičici... O, sve joj to bijaše gotovo nevjerojatno - kao san i uhvatilo ju naglo i nenadano kao grozan trus... Uto donese momak pisma iz poštanske kutije, a ona ih stane mahinalno otpravljati. Jedna kuverta bijaše na nju adresovana. Raspoznavši rukopis kapelana rodoljuba htjede pismo već razderati, no kako već dosta dugo ne dobi duhovitih invektiva njegovih, pa onda, da se rastrese, otvori pismo i pročita glasno:

Perditio tua, Israel, ex te! (Propast tvoja od tebe, Izrajilju!)

Od kap'tana do husara
Nije mali skok!
Zašt' na glavu Vurštlingenu
Namjestiste rog?

Da ste mi zdravo, pustopašnice!
                     Vaša sjena
Nemo recte Niko.

Dragica se ujede za usne, podera hartiju i stade rasijano zuriti na bijelo okrečeni strop po kojemu je njezina mašta konstruisala među onim neravnostima i pukotinicama razne oblike: nakarađene i lijepe glave pa svakojake karikature. Učini joj se da vidi masku Unukićevu; jasno razabiraše rimski nos i dvije jake crte oko usta... I tiho zaplaka... Onda silom pregrize suze, smiri se, izvuče iz džepa nekaku kuvertu, izvadi pismo oko kojega se nalijepili listići ruža iz bašte velečasnoga, i pritište ga na usne strasno i očajno...
Poneki donosijaše ili dolažaše po pisma. Jedva jednom zazvoni podne.
Sjedoše za ručak. Sama se čudijaše kako je ogladnjela. No kada sluškinja Pepika, debelo Švapče sa prćastim nosom, donese pitu od trešanja, sjeti se Dragica odjedared svega: pa i one prijetnje komandantove: "da dva sata visi". Presjede joj pita! - Ali šta se bojim? Ritmajster neće izvršiti svoje grožnje! Inteligentan čovjek ne smije da se veže! Ta inkvizicijska je kazna samo za nepopravljive... No ko zna -
- Što si se to ućutala, Dragice, kao da si mila Gera?
No ti si umorna. Ded odmori se malo.
Ona se bez riječi pruži na divan da počine. No pomisao na zwei Stunden anbinden stade je sve većma plašiti. Baš sinoć pričaše joj kapetan u šali o tome varvarskom mučenju.
- Prije te kazne treba delinkventa da pregleda liječnik, jer ju može podnijeti samo najžilaviji momak, osobito ako je osuđen da visi danas i sjutra. No ja ne običavam zvati nosonju doktora, tu teleću glavu.
Dobro se sjećaše tih komandantovih riječi.
- Uh, da visi jadnik dva sata u vazduhu na rukama vezanim naopačke, i to dva dana uzastopce! Ne, to ne može biti!... "Ali on sve može!" - šapće joj u ušima onaj iskreni glas. I oko joj pade na časovnik... Za deset minuta pola dva...
- Jaoh, on visi vezan sahat i dvadeset minuta. Bože, i ja sam mogla ručati! Osjećam, jasno osjećam da se u taj par muči kao Isukrst na raspelu!
Skoči, kao da ju ujede zmija, i uze šeširić i štit od sunca.
- Gdje ćeš, dušice, po toj žegi? - upita ju majka preko Vijenca.
- Idem malo u park da se nauživam hlada. Ljubim ti ruke!
Žaropek! Nad prasnim seoskim putem dršće vazduh kao laka paučina. Pokoji zeljov uvukao se u hlad pod klupu pred kućom, turio glavu među šape, isplazio jezičinu, pa čkilji na muhu što mu baš nad njuškom zvrnda. Kokoši otvorile sentimentalno kljunove, valjuškaju se u pijesku, a pijetlovi pouticali na dudovo granje. Razliježe se grdno gakanje, a jato gusaka leti sa zelene "pijace" ispod crkve preko kuća i šljivika prema lipovačkom potoku... Nigdje nikoga. Tek pokoji mališan ide u školu. Pred sivom dugačkom i prizemnom se općinskom zgradom izvalio na hladovitoj klupi pandur Ljelja i hrče li hrče kao seoske orgulje.
Dragica je upravo protrčala dugačko selo i mašala se humka prema vojarni. - I ovdje je sve tiho. Tek iz novih staja, koje, stvarajući ugao, obrubljuju široko, šljunkom posuto dvorište, šumi i zagori. Na krovu stare vojarne zakriještao kapetanov paun. Dragica pogleda na komandantove prozore nad starom gotskom kapijom. Kroz pritvorene kapke joj se učini da ga vidi kako u košulji čačka zube. I požuri se nalijevo ka vratima donje staje. Iziđe momče u prljavim pantalonama od ruskog platna, u košulji i papučama, noseći kofu, četku i crvene čakšire.
- Molim vas, gospodine, biste li mi htjeli kazati smije li se unutra?
Momak rasteže usta kao harmoniku.
- Ja ne znam...
Na vratima je uhvati za rame neki dugački kapral.
- Civiliste ne smiju unutra!
- Izvol'te, frajlice, baš smo nazobili konje - nađe se tu narednik i sapne kapralu: - Tele jedno, zar ne vidite da je to frajlica sa pošte?
- A, rikmajstorova! - odgovori kapral da je i Dragica čula... Svi se smijahu...
- Pa što je došla po toj vrućini?
- Jamačno da vidi Unukića kako visi.
No ovo Dragica ne ču. Gledala je i desno i lijevo, žurila se. Konji ližu jasle, a momci ih čiste četkama i češagijama. - Narednik ide za njom i namiguje momcima na obadvije strane. I opet prigušen smijeh... A vrućina kao u kotlu. Sve zaudara na znoj.
Odjedared Dragica posrnu i malo te ne udari glavom o konjske noge...
Kraj vrata koja vode u spremište za zob, a na velikom gvozdenom klinu na kaki se vješa orma, a na stupu kaki dijeli pojedine konje, visi momče boso, u košulji i crvenim čakširama. Glava mu i trup dođoše gotovo horizontalno, a noge nezgrapno vise i jedva da bi vrhom od palaca dosegle do zemlje. A sve to vuče ruke koje su svezane odostraga naopačke oko šačnih zglobova, te tako prsti i šake pomodriše, a nabujale žile da prsnu. Viseći tako na rukama kao crna orma na klinu, tijelo se ljulja nadesno i nalijevo u odmjerenom tempu kao njihalica na časovniku, a glava se polako povija nadesno i lijevo u krugu. Iz grudi se otrgne pokoji hropac i stenjanje: - onako kao u konja kada im usijanim gvožđem operiraju meso na kruni od kopita. Lijepa, rumenkastoplava kosa pala momku preko znojnog čela.
- Od podne visi, frajlice. Sjutra će opet. Neka zapamti da vi niste... da prostite... jedna paorkinja! - veli narednik.
Onaj na konopcu podiže glavu... Lice mu je došlo zeleno, i za nj se uhvatila mreža znojnih kaplji. Oči krvave i mutne. S izgriženih usana kaplje krv. Na te ranice padaju debele muhe koje se ne daju otjerati jezikom... I on se uze na nju smiješiti, a ona od toga smiješka prozebe od srca pa do pod samo tjeme.
Dragica je ćutala mramorkom i kao da u taj čas nije ništa osjećala. Taka scena bijaše odviše bijedna, a da postane uzrok običnih duševnih muka. Nju osvoji nadzemaljska samilost. I ona mu priđe pa mu stade poljupcima kupiti grašak sa vrelog čela.
- Sada da crknem, to bi najbolje bilo! - šaptaše on blaženo.
- Jaoh meni! - ciknu ona odjedared suha oka i stade grčevito driješiti uzao sa drhtavih ruku njegovih.
- Nož, molim vas za kaki nož! - okrete se naredniku oko kojega se natuštila momčad.
Dade joj bez riječi.
Ona odsiječe čvor, a Unukić pade na noge, zaljulja se omamljen, spustivši ruke kao ptica ranjena u obadva krila, krv mu udari na nos, i posrnu pred njezine noge, šanuvši:
- Oh, blago meni!
Ona kleče kraj njega, uze mu glavu u krilo i hvataše maramom krv.
- Ja nisam kriv, frajlice. Ritmajstor mi je zapovjedio da ga vežem malo protiv reglamana! - mucaše narednik.
- Was ist das? (Šta je to?) - razlijegnu se komandantovo kriještanje, a momci prsnuše kud koji.
- O, lijepe parade! - stade ziparati došavši "na lice mjesta". - Hej, vahtmajstre, gdje ste!
- Na službu! - javi se narednik.
- Kako dolazi ta ženska ovamo u staju? Sutra na raport! A sada gledajte da ju očistite odavde. Toga psa u zatvor, a sjutra opet da se veže od podne do dva sahata. G'sindel verfluchtes!
Okrenu se pa zazviždi: fi-fi-fi...
- Stani, huncute jedan! - pope se nekako Unukić na noge.
Komandant se naglo okrete, ali Dragica skoči pred njega.
- Nitkove, i po sto puti: nitkove jedan! - viknu ona iza glasa.
Učinilo joj se u taj trenutak da je u tome dežmekastome dembelu inkarniran uzrok njene nesreće. Krv joj sinu u obraze, diže desnicu pa udari sramotnu šamarinu, da mu svjetlaci sinuše pred očima...
- Sada me možete baciti napolje! - reče mirno.
Ščepa ju za ruku onaj dugajlija kapral, no Unukić ga polulud od bijesa, bubnu o zemlju... Kapetan diže na nju svoj bič, ali ne smjede udariti. Oficir je u njemu bio jači od prostaka. I istreštivši tupe oči, stade bobonjati:
- Nesporazumljenje... koješta... moja služba... vi se šalite... he-he...
A ona digla krasnu glavu, ošinula ga prezirnim pogledom i izašla ponosno napolje. Na dvorištu se više nije mogla uzdržati, već uze maramu i požuri se kući plačući, tiho, tiho plačući.

VII.

Skandal se nije dao sakriti, i pošto se okrom toga još dokazalo da su konji imali slabiji apetit nego što je tvrdio kapetan sa liferantom Konom iz P., "špricuju ga", smiluju mu se te mu došapnu da sam ode ako neće da dočeka još i robiju.

*

Prije pet godina provodio sam školske ferije u varoši P., blizu Lipovca, kod profesora N. Svakog gotovo dana odlažasmo na pivo u gradsku pivaru gdje me, tako reći, bo u oči neki debeli prodavalac pereca. Bijaše mi čudo kako se kolegijalno drži sa tamošnjim oficirima koji ga obično opijahu, tjerajući s njime šegu, npr. da nakresan skoči preko štapa, itd. Svima je njima govorio "ti".
- Ko je to? - zapitam profesora kada mi ona pijanica s ufitiljenim žutim brkovima jedared dreknu u uši neopisivim tonom:
- Bereci, vrižgi beredzi...
I profesor mi ispriča perečarevu katastrofu. Svršio je tek poslije ručka kada legosmo, pušeći, u njegovoj sobi na divanu.
- A kako može jedan carski ritmajstor, dakle jedan od elite njihove, tako da propadne?
- Od elite, od elite, ph!... Ta zar je on sam, ili zar nije to aksiom da istjerana gospoda kavaljeriste mogu obično da budu samo džokeji ili konobari? Vurštlingen nije bio ni za džokeja nego postane u jednoj od prvih bečkih kafana "calkelner". Služba lijepa i unosna. Ko samo malo štedi i pazi, može da... Da svršim, jer sam sanan: fon Vurštlingen nije bio ni za konobara. I stao je padati, padati, dok se i opet nije zaželio da vidi, pa bilo i iz daljine, svoj nekadašnji pašaluk. Ali to mu moram priznati da se stidi otići u Lipovac. Kada dolazi ovamo, a to je vrlo često, novi zapovjednik lipovačke kasarne, nema ti našeg perečara ni od korova. Nije još sasvim zarđala u njemu žica Vurštlera vitezova...
- A što bi sa mladima? Ne drijemaj još, molim te!
- Uzeli se, razumije se. Vjenčali se u Lipovcu istog dana kojega je Unukić dobio dopust. Tamo sam se sa njome upoznao, dok mi Unukić bijaše đakom još u Varaždinu. On je sada "na rođenoj grudi", kako veli Đalski. Umirio se. Ima dva dečka. Pošto mi ne piše, držim pouzdano da je srećan. A zašto i ne bi? Stari Unukić ima para, a oni su zdravi i mladi.
- Spavaš li već?
Nema mi odgovora.
- Bereci, vrižgi bereci! - dere se sa ulice visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić od Vurštlingena, ali profesor spava spokojno i tvrdo.
Ja ne mogah dugo usnuti od dreke:
- Bereci, vrižgi beredzi...

Brankovo kolo, 1897; Iverje, 1899.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Camao

Izišavši iz bolnice, komponova nekakom svircu couplet protiv predsjednika republike, koji za nedjelju dana poplavi cio Pariz. Primivši honorar, ode na stanicu i zapita kamo ide prvi vlak.
- U Švajcarsku.
I Alfred Kamenski prispije drugo jutro u Ženevu.
Ujak mu, Petar Tkalac (oca se ne sjećaše), bijaše u Hrvatskoj svećenikom. Postavši naglo kanonikom, pročuje se brzo svojim bukovcem i lukulskijem ručkovima kojima častijaše političke drugove, ne tajeći pred njima nikako strasne ljubavi spram nećaka, pa ni onda kada postade biskupom i kada mu zlobnici zbog te ljubavi spočitavahu...
Alfred bijaše tako rđav đak te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom. Biskup već očajavaše da će ljubljenoga dječarca dogurati do bogoslovije, kad al ga začu pjevati nešto latinski. Virne kroz prozor i vidi u vrtu pod ogromnim kestenom malička, a u rukama mu ujakov teški brevijar. - Ta nije možno: mali improvizujući pjeva psalme! - Pjevaše tako nevino, tako srdačno, tako divno, da se biskupu priviđaše čuti malog Mozarta. Pohrli u bašču i odnese u naručju derana materi jecajući:
- Znao sam, znao sam ja, Marto, da u Lojzekovom sinu mora da bude štogod! Molim te, pošlji još danas po našeg organistu. A ti, Alfek, kaj bi ti htel vučiti, reči vujčeku!
- Ja bi štel vučiti glavir!
Kao momčić ode novi Krežma u Beč gdje će zadiviti profesore konzervatorija darovitošću, a drugove velikaškom razdarušnošću. Držaše slugu, davaše nedjeljno po dva "žurfiksa" i uživaše da na njima opije vinom iz ujakovog trsja puste svirače i pokoju veselu glumicu, balerinu ili drugaricu sa konzervatorija. Na jednom ga ovakom veselju zatekne i ujak, došavši krišom i preodjeven iz Pešte gdje se desio na saboru. Alfred ga mirne duše prikaže društvancu kao najslavnijeg glumca iz Zagreba, a veseljaka - rumenog i bjelokosog prelata tako razdraga ta mladenačka obijest, da ostade sa veselom mlađarijom do zore, plaćajući šampanjac i jecajući od zanosa kada bi nećak zadavorio na glasoviru Beethovena ili fantazirao na kaku Lisinskovu nujnu temu. Povede ga u Peštu i uvede u aristokratske salone koje deran uzme na juriš svirkom, a još više spoljašnjošću. Bijaše lijep kao mladi Bakhos. Mlado, vito tijelo bijaše još Adonisovih, hermafroditskijeh gotovo oblika. Premda mu bijaše sedamnaesta, ne ustručavaše se domaćica, baronica L., da ljubi pred vascijelim društvom to prerušeno djevojče u čelo, bijelo i izmreškano modrijem žilicama na koje se strunila valovita smeđa kosa, i u usta velika, rumena i prokšena. A on se jedva otima, trči glasoviru, a viti prsti lete preko klavijature kao noga preplašenog pauka.
Početkom posljednje godine konzervatorija uzme Kamenski iza partije preferansa, koju je hotimice izgubio, sasvim mehanički Obzor, prebaci očajno mramorni stolić i brizne u gorak - plač, prvi i posljednji u njegovu životu. Odjurivši kući, nađe pismo kojim mu javlja i majka da je dobrotvor njegov i njezin naprasno umro, da se niko, pa ni ona, tomu ne nadaše. Zaklinje sina da se vrati u Zagreb, jer nema novaca da ga izdržava na strani. Ono malo srebrnog posuđa i nekoliko stotina što se našlo nije ništa!
Bijaše to krajem mjeseca, a Kamenski imađaše mjesto novaca nekoliko stotina duga.
Proda namještaj, dva piana i harmonij, sve haljine osim onih na sebi, plati dugove i padne u bolnicu otkale iziđe za tri mjeseca kao sjena. Dvije noći proboravi na pločniku, a treće se baci u sumnjiv ćumez, sviraše momcima i djevojčurama polke i valcere od deset uveče do četiri ujutru za dva forinta, večeru i piva koliko mu drago. Danju spavaše i sviraše u svom kabinetu. Tako se živovalo godinu dana. Neke noći banu u lupanar njegovi druzi koje nekada častijaše. Srećom te ga odmah ne raspoznaše, on pobježe i pade i opet na pločnik. Treći dan, pošto već sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor, poznati F-f. Kamenski - da pobjegne, ali ga zaprepašteni gospodin zadrži. Pitanja, molbe, karanja, i Kamenski sve ispovjedi. Poznati ga F. uzme ispod miške, odvede svojoj kući i rekne:
- Odsada sam vam ja skrbnikom. Grehota bi bila u Boga da tolik talenat propadne. Pošto ste slabi i bolesni, njegujte se i svirajte kod mene do jeseni, a u jesen na konzervatorij pa svršite.
No Kamenski se tako oporavio da ga u jesen unovačiše. Bojeći se da iza svršenog vojništva ne mora početi i opet iznova, ode, ostavivši svom dobrotvoru pismo, u Zagreb materi, krene i opet u Beč, a neki ga agenat angažuje kao pijanistu za neki klub londonski. No klub se brzo rasturi, i Kamenski se dočepa iza grdnijeh muka Norveške. U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik, Kamenskoga to tako potrese da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi "Fatzke" (vrkoč) i ciganski kapelnik. Taman se stane u Varšavi spremati za svoj žuđeni prvi koncerat, a policija ga izjuri sa drugom, anarhistom Majevskim u Belgiju. I iza neopisivih stradanja dokopa se Pariza. Ne znajući ni riječi francuski, proživi na najveće čudo bez groša u džepu punu godinicu i jedva se jednom namjeri na piano. I opet poče raditi iznova, raditi dan i noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!... Živi se od čaja sa malo hljeba - samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke kod koje se briljira u cipelama slikara Weissea, salonskom kaputu čeliste Tisseranda i košulji kipara Davidova koji mora dotle da leži u krevetu. No grofica Branicka otputuje, a Kamenskoga bace zbog kirije na trotoar, zajedno sa "pokućstvom". Srećom otvori u Batignollesu Weisse na nekom tavanu atelier, a Kamenski mu poziraše dva mjeseca za neku simbolističku sliku, sanjareći, provodeći s inijem modelima ljubav, svirajući, bančeći i gladujući. No veliki i nepoznati simbolista dune zbog dugova u Alžir, a Kamenski pade i opet na pločnik koji pucaše od zime... Pade i opet u bolnicu i dođe u proljeće u Švajcarsku.
U Ženevi nađe sobicu i odmah se treći dan namjeri u kavani na nekog austrijskog bankira kojemu pade u oči čitajući Hanslickov feljton u N. S. Presi i kojemu poče svirati svako veče. Jevrejin ga, baron Diamant, nagrađivaše upravo kneževski. I Kamenski se stane ozbiljno spremati za prvi koncerat.
No premda bijaše čist i odjeven, sit i bez brige, premda se iza tolikih jalovijeh i čemernijeh godina primicao sigurnu cilju, čuđaše se kako ga to ne zadovoljava, ne umiruje. Obično bi, poput svih inokosnika i samotnika, brzo zavolio svoju sobicu, ali svi ga ženevski stanovi koje mijenjaše dva pa i više puta mjesečno, mučijahu kao žive grobnice. Iz jednoga ga istjeraše u po tihe ponoći zastori koji se, dok komponovaše, stadoše micati i micati, savijati poput rila od slona i zmijski omatati oko njegovog stola. Danju ga, osobito pošto se probudi, more mutne brige, žalovite čežnje - ni sam ne zna čime. Vrlo često ga osvaja jedva savladljiva želja da se britvom siječe po stegnima i rebrima, čežnja da se uništi, ubije, koja ga i u Parizu morijaše. Sada, pošto se uredio i umirio kao nekim čudom nebeskim, postade život za nj nešto kao između redaka, nešto čega - tako reći - gotovo više i nema, a ako postoji, to nije vrijedan žaljenja taj život, nego bijedna majka i ono što će se možda stvoriti. Stvoriti, stvoriti! Prema toj pjesmi koju u šumovima slušaše kako orluje iznad nevidljivog, tisućglavog orkestra prema tihom nebu, bijaše sve što mu pružaše java i život, tako bijedno, nejasno, kukavno i besmisleno! Bijaše to čovjek koji tako jasno snivaše, da miješaše zgode snova sa događajima jave, da ga se život u snu često jače doimaše od realnih doživljaja. Prozaično ga živovanje modernog čovjeka, koje ga malo te ne pregazi na pločniku mrtva od gladi, najprije zanimaše, docnije bi mu na užas i najzad mu se gadijaše. Pružio je glavu u pijesak poput noja, prolazio životom, okrenuvši oči u sebe. Sastajaše se i drugovaše sa ljudima koji su mrzili realnost poput njega, ali njihova mržnja bijaše drukčija od njegova osjećanja. Jedni su mrzili zakone ili vjeru, ili nauku i poeziju; drugi žene, vlasnike, društvo. No Kamenski nije mrzio - bijaše to nešto drugo. Svi oni ljubljahu u svojim općim idejama i idealima sami sebe i takozvano čovječanstvo. Kamenski nije ljubio, nije mrzio, on postane sam sebi teretom. Ne ubi se, jer mu se smrt činjaše možda još gorom brukom od života, a čovječanstvo neosjetljivo i nerazumljivo bijaše mu strano, gotovo užasno. Osjećaše da je potpuna iznimka, da je bijela vrana.
Potonuo bijaše žedno u tu Europu, misleći da će naići na ono novo i sakriveno u duši, glumeći pred svijetom i podražavajući običnom čovjeku, a - ne nađe ništa, baš ništa. Kod kuće bijaše ipak sve drukčije, ljepše i poetičnije. I krišom žaljaše za srdačnim i zdravim selom hrvatskim, premda je znao kako ga i to nekada morilo dosadom. On ljubljaše samo ono što je daleko, nedokučivo, čega ne imađaše. Tek što se dohvatio koje želje, dosadila bi mu prije nego što bi joj udovoljio. Kada ga ne imađaše, hlepljaše za novcem, a jedan dukat bijaše dosta da ga muči i uznemiruje. Iz gorljivog ateizma padaše u katoličko asketstvo, pozdravljajući Angelus na koljenima. Danju je mlitav, bezvoljno lice nosi smiren izraz slijepca ili mrtvaca; noću živahne, suhe oči planu, blijedo se lice promijeni i pospe kao paspaljem rumenila. I on ne mogaše - poput onog pjesnika - gledati žena kako jedu. Bijahu mu ravnodušne, ali je ginuo za neobičnim odnošajima kojima obiluje ljubav, i za neobičnim ženama kojih nije mogao naći. Iz poletnog vastorga i poriva neobične energije padaše u rezigniranu ravnodušnost i cjepidlačku mlitavost.
Prođe i ljeto, a Kamenski se još ne smiri. Nedavno primi pismo koje ga još više uzruja. Majka mu onako mimogred javljaše kako je Š., njegov znanac, ubio u nekom gaju tik Zagreba mladu učiteljicu J-ovu koju Kamenski također poznavaše jer joj roditelji stanovahu u istoj kući s njegovom majkom, i sebe. Od tog djevojčeta ostade mu u uspomeni samo blijeda, žuta koprena od lica, a na njoj se vampirski krijese velike, vlažne i ponoćne oči i ruje bolesne usne kao rumen karanfil na sirotinjskom prozorčetu. Š-a poznavaše kao veliku ćutljivicu, držaše ga kukavcem, koji ne bi ni pileta zaklao, i gle - -! Ko bi, ko bi to i u snu pomislio! Samotno šumsko veče, plahi i pogureni Š. u crnim naočarima sastaje se sa crnim, vampirskim očima i strasnim usnama koje su namijenjene drugomu. Tihi stari ljubavnik pita, moli, preklinje, vuče drhtavom rukom iz džepa revolver,... ona bježi, on puca, onako kratkovid zapliće se o šiblje, crni mu naočari padaju, juri kao bjesomučnik, trza ju za dugačku vranu kosu i probije joj djevičansko blijedo čelo posljednjim kuršumom, a ona mu probija uzdrhtalo srce posljednjim očajnim vriskom... I Š. ... nađe svoje naočare, ide kući po pušku, vrati se, pali šikarjem žigice i zabada se glogom i kupinom, padne preko crnih, vampirskih očiju i krvavih pjega i - prosvira si mozak...
- Pa to da se desi u Zagrebu... ni u snu se ne bih tomu nadao! - I Kamenski se zabrinuo, pribojavao, pa ipak je tajno žudio taku ljubav, taku smrt!
Jedne večeri ode u svratište Metropolu svome meceni i, skidajući u predsoblju ogrtač, čuje barona šaptati kroz pritvorena vrata:
- Ha, gospođo, ovo je moj pijanista, koji vas toliko zanimaše danas poslije podne, te me počastiste svojom dragom posjetom! Odmah će svirati: to će biti nešto za vas! Samo se, molim vas, ne pokazujte, jer moj "tip" pred nepoznatima svira konvencionalno, slabije.
Kamenskoga ujede u grudima. Uđe i, pozdravivši glasno domaćina, šane mu kod glasovira:
- Našto ta komedija? Tu ima još neko. Šta se skriva iza vrata?
- Oprostite! Ali to je neka ekscentrična, napola luda moja aristokratkinja iz Beča. Pst! Svirajte!
Kamenski sjedne uz glasovir, rastežući konvulzivno dugačke i mršave prste. Bacivši cigaretu, osjeti nježni i slatki ženski parfem iz kojega se izvije blijeda koprena, a na njoj dva škura, ponoćna oka, usnice ko krvav karanfil, a večernji suton, koji gustijaše po sobi, stane mu čisto dirati čelo kao razbarušena i meka ženska kosa. Na glasoviru opazi gospodsku bijelu rukavicu, iza zastora na protivnim vratima začu prigušeno disanje.
- Ej, da je taj piano velik kao lađa kakve drevne katedrale, a da je na brijegu iza kakve izumrle varoši iz koje se diže prama meni dim žrtve posljednjeg stanovnika, pretposljednjeg čovjeka - reče Kamenski kao za sebe, i umah zabruji strasna Lisztova rapsodija i mahnit Schumannov Carneval. Muk, ni ćuha. Kamenski upiljio pogled u rukavicu na glasoviru i vidi prste kako se očajno grče i tonu očajno u mrak. Maknulo na vratima zastorom. On ne vidi ništa, ali osjeća oči, dva oka, dva topla oka. I u očajnim basovima stane se gubiti tihana melodija kao pogled mladog mornara iz valova na obalu, na mrku obalu sa koje kao da se čuje glasak sa seoske crkvice. I potavnješe mlade oči, legoše stravični valovi, a nad božjim vodama zamre srebren glas zvona sa božje crkvice... U sobi i opet muk - ni ćuha, a večernji se mrak medeno talasa. Kamenski ispije nadušak času burgonjca i baci se nehajno na divan.
- Još vam jedared velim, dragi Kamenski, još vas jedared, čujete li, molim da pođete sa mnom - veli Diamant čisto promuknuv od zanosa.
- Samac sam, u mene ćete živjeti dobro, platit ću vam koliko želite. Vi niste za koncerte, vi niste za nikakovu vrst praktičnog života. Vas će ubiti takozvana publika i moda. Vi niste da svirate na daskama!
Uto izađe ona gospođa iz svog skrovišta i sjedne pored Kamenskoga bez riječi. On se ne mače. Bijaše satrven i kao začaran. Bankar, paleći lampu, pokaza mu glavom na nju, začkilji okom i metnu sumnjivo prst na čelo. - Svjetlost povrati pijanistu, ali gospođa se nasmije i rekne toplim, prekrasnim altom:
- Ostanite samo ovako! Ta ja te odavna poznajem.
- I ja tebe!
I odista, Kamenskomu bijaše tako kao da ju izvrsno poznaje, kao da ju često i prečesto viđaše, ali gdje, gdje?
- Gdje se mi to vidjesmo, draga Fanny?
- Ne znam ovčas. A gle, zar se odista zovem Fanny?
- Samo ti ovo ime pristaje...
Diamant stane nervozno kašljucati, a ona se glasno i od srca smije, omata oko vitih prstiju Kamenskovu svilenu i dugačku kosu i posmatra znatiželjno začaranog bohema koji se nemarno pružio, prekrstio noge u elegantnim lakovanim cipelama i zaturio ruke u džepove kaputa od crne svilene kadife.
- Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske vidim kako si lijepa. Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!
Lampa je gorila iza njezine glave, i kosa joj plamtijaše kao zlatna aureola. Kamenski ju posmatraše, i osvojila ga tolika milina da je ne mogaše više gledati, pa sklopi oči. I budne mu kao kada čujete nad glavom šum vjetra kroz borje pa mislite da plovite na oblaku.
Ona se nasumce digne i ode, pozdravivši bankara samo glavom.
- Ta kuda navrijeste, milostiva? - viče bankar i potrči za njom na vrata. - Kamo da vam pošljem vaš novac? Gdje, gdje stanujete?
Nema odgovora.
Kamenski se jedva nekako razabere.
- Ko je ta dama?
- Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu. Kćerka propalih koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem. Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u violončelo. Danas je sastadoh slučajno, idući lađom u Montreux, gdje mi reče da je udata za nekakog novčara Forsta, Fürsta, Förstera, kako li? Ne sjećam se imena momentano, iako joj čovjeka lično poznajem. Što je htjela od mene, ne znam; tek to je jasno da nije došla zbog novca! Ej, dječko, vi imate grdnu sreću kod žena, kako mi se čini. Samo šteta da je ova potpuno, na moju časnu riječ, potpuno luda, i čudim se kako je muž pušta da se skita.
- Čudno. A gdje stanuje?
- Vrag bi ga znao. A što pitate? Vi ste, moj ljubazni, vrlo velik diplomata! Čini mi se da vas i ja, stara ptica, još ne poznajem... Njen je muž bio jedne večeri tu kada davah naš prvi soare, ako se ne varam. Znate, onaj veliki što se jednako kartao...
- Ne znam: bijaše ih mnogo, a ja odoh odmah nakon produkcije kući. Ali nju, nju poznajem, poznajem kao sama sebe, ali gdje, kako - -?
Jevrejin ga sumnjičavo pogleda i uzdigne skeptički ramena.
Stari mešetar bijaše poznavalac ljudi, ali u taj par ne znadijaše ima li posla sa budalom ili ga vuče za dugački nos prevejana pritvorica.
- Vi ste izvrstan glumac! - rekne paleći mu cigaretu i uprijevši se da na bohemskom oku i ispod mlade bradice otkrije ma i tračak licemjerstva. Ali Kamenski mirno zadimi i stane se praštati. Zabolilo ga u sljepočicama. Diamant mu tutne u desnicu novce.
- Dakle, jeste li se odlučili? Hoćete li sa mnom prekosutra u München? Ako niste, žalim sebe i... vas, a ako se odlučite, pišite mi. Vi ste veliko dijete, vi ćete propasti ostavljeni sami sebi. Ali kada god vam zatrebam, javite se samo, i ja vas neću zaboraviti.
Zahvaljujući obožavatelju Mendelssohna, Kamenski osjećaše kako mu je taj čovjek dosadan, premda se upinjaše da probudi u sebi zahvalnost, i premda se zbog toga ljutio na sebe.
Na ulici mu bude lagodnije. Vjetar vitla prvo suho lišće. Noćno se jezero bjelasa kao srebrna ženska put pod crnom koprenom. Kamenski sjednu na klupu.
- Hvala ti te si odmah došao. Hvala ti! - Bijaše ona.
- Znao sam da ćeš me čekati, Fanny!
Ona sjedne uz njega.
Svijeta malo: pokoji radnik u okovanim cipelama. Ispod njih plovi nečujno bijela i pjenasta pjega: labud.
- Oh, kako bi divno bilo da taj labud zapjeva!
- Odista. Da ga čujem, mislim da bih umrla.
A labud iščeznuo na vodi kao bijela avetinja. Drhtav se val sanjivog jezera nadimlje kao grudi i miri kao znoj usnule čile djevojke. Oblaci popiše mjesečinu pa se ljuljaju među zvijezdama kao srebrne zmijurine izmeđ bisernoga cvijeća.
- Jesi li čula, Fanny, zvijezde kako pjevaju? Jesi li čula mjesec kako nujno tuguje? To je kao glas što odjekuje od nebeskog svoda. Tvrde uši toga ne čuju, tvrdi prsti ne mogu te pjesme podražavati na tvrdim crijevima i na tvrdu drvetu... Ništa se ne gubi i ništa ne postaje, i ova je noć puna boli i ljubavi koja je bila i koja će biti.
On osjeti oko vrata njene mekane i jake ruke.
- Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt! - šapuće ona, vrele joj suze rose njegove vrele i suhe usne koje stadoše konvulzivno podrhtavati u krajevima. Nije ju ni poljubio, toliko se bio zanio.
Dosele razgovarahu miješajući njemački i franceski, a sada joj on stane tepati u čistom varšavskom narječju:
- Dakle ti si to zbog koje se rodih i zbog koje ću umrijeti! Zbog toga Gospod stvori svjetlost jer imaš oči, zbog toga sunce jer imaš srce, zbog toga cvijeće jer si ljubičica, zbog toga muziku jer govoriš! Sada razumijem jezik te vode, tog vjetra i te zemlje u koju ću s tobom leći, divna panjo moja gospođo! Herine oči, Atenine ruke, Tetidine oči, Kipridine grudi... zar je sve to odista moje? Zar ću odista da dišem dušom tvojom u kojoj se tako tajanstveno blista ta duboka i mrka noć?
Labud je i opet pored njih kliznuo kao srebrnast sanak, vjetar je topli šapat nosio preko jezera do oblačina koje popiše mjesec pa se valjaju kao bakrene zmijurine među biser-cvijećem na noćnoj mekoj ledini.
Nad Jurom zatutnji grom daleke oluje. Pođoše.
- Je li Fanny, ti imaš muža?
- Imađah do danas. Sada si ti moj čovjek. Otići ću od onog gusara, pa ćemo živjeti i svirati. Ne pitaj me ko sam, barem noćas nemoj! Evo i ja tebe ne pitam. A i našto, kada se odavna, odiskona poznajemo? Idemo kući da uzmemo moje stvari: ne boj mi se, nisam bogata. Moj gusar je u Parizu, hara na burzi i vucara se po atelierima i iza kulisa. Oh, kako sam sita te laži, te njihove Europe! Do grla grcah u blatu i čekah tebe, dragi Alfrede.
Kamenskoga prođu žmarci kada ču gdje mu pogodi ime.
- Zar sam ja odista Alfred?
- Ne. Ti nisi Alfred, barem noćas nisi. Ja sam gospođa Venus, a ti si moj slađani vitez Tannhäuser. Alaj si mi oslabio, uvedrio, lijepi viteže, idući na daleka proštenja! Svaki je mučni put ostavio na tvom plemenitom licu čemernu brazdu koju samo oči gospođe Venere mogu da opaze. Ali oko je još ono staro Tannhäuserovo oko, smeđe, dično i zeleno kao u kraljevskog lava. Pričaj, pričaj mi štogod, izgubljena i opet nađena ljubavi!
Već ostaviše grad i zađoše među nijeme zaseoke i hladovite bašte. Nad nekom se ogradom nadvile posljednje ruže, bujne kao pjena. Kamenski otkine granu, skine svojoj pratilici šešir, pospe joj glavu mirišljivim laticama i nakiti grudi.
- Čuješ li, lijepa gospođo, zvijezde kako zvuče, a zvukove kako zvjezdoniču? Serafska pjesma, a tvoje ju srce prati nebeskim arpeggiom.
- Pričaj, Tannhäuseru, pričaj o svojim putovima!
- Nisam bio u Rimu, ali me bijaše po drugim stranama... Cesta se pruža kao neizmjerna zmija, obavila golu zemlju i bacila me u grabu. Noge mi trnovite, kosti pune mraza zimskog i vatre lipanjske, a srce puno mraka i očaja. Stoput da izdahnem, ali žudnja me šiba prema tvojim dvorima - Venero, moja lijepa gospođo! I sunce na istok, a jaki Bog u pomoć. Deset dugih godina počinuh, ne znajući gdje ću sutra sklonuti glavu. I već osjećam na leđima ledenu šaku smrti, ali hvatam svoju harfu, tješim se tobom, lijepa gospođo, plačem za tobom, daleka Venero, za tvojim tajanstvenim dvorima, za tvojim božanskim tijelom, za tvojom medenom dušom.
- Evo nas, tu je moja kuća.
Silazili su niz šumarak u prodolicu. Zavjetrina, zatišje. Kroz gvozdena ih teška vrata primi hladovit park, pun starih jela, topola, starih šimšira i bršljana. Vrlo visok zid još više odijelio dobarce od vascijelog svijeta. I nakostrušila se na mjesečini dva škura tornjića i zaselak izvjetrelih zidova sa zatvorenim visokim prozorima. Tiho ko u grobu. Tek jedno pseto na brdu zlokobno zavijalo, a dva se ogromna bernardinca bace na došljake i stanu lizati ruke domaćici koja ih odvede u staru kuću. Kamenskoga obuze čudnovato, strano osjećanje kao uvijek kada se nalažaše sam kraj samotnih, drvenih, pustih kuća. Kroz njihove se rasklimane vratnice viđaju noću svilene krpe šuškavih krinolina, kroz rupe slomljenih i prokislih kapaka na posivjelom prozoru gvire mutne, nepovjerljive oči durnog domaćina, oko limenih i naherenih se pijetlova na mahovinastoj strehi stravično naježila sijeda vlasulja. Plakavci ciče ispod glomazna stupa sa verigama u pljesnivom podrumu; oko bezglavog Kineza na krovu zapuštenog teferiča zuje kamenice mrtvačku pjesmu... Kamenski sjedne na terasi na izmrvljenu kamenitu stepenicu. Nad glavom mu šumnu krila noćne ptice. On se zagleda spram zelene mjesečine, kako mu se spušta na otkrivenu glavu paučina poput stručka sijede kose. Ono pseto na brijegu i opet zlokobnički zavijalo. Iskrsnu uto mršav starkelja u livreji iza Kamenskoga noseći nečujno fotelje i stol.
- Gospođa će odmah doći.
Ćušne na stol vino, duhan i, mrseći nešto kroz zube, ode u kuću, lupnuvši vratima. I opet tišina. Ne čuje se ništa do kucanja uzrujanog srca i jednoličnog tamburanja cvrčka. Dvije zvijezde bljesnuše, padajući jedna za drugom. Kamenski uzdahne, začu meke korake i osjeti oko vrata meke ruke.
- Da si zdravo kod mene, Tannhäuseru!
- Kako svjetlucaju tvoje oči nada mnom i ovo cvijeće poda mnom! Neko reče: "Topla noći, volja je vosak u tvojoj mekoj ruci...!" Bože moj, alaj si lijepa!
Napuniše vinom čaše i iskapiše. On skupi njen širok rukav od čipaka, poljubi strasno bujnu ruku kod lakta i padne joj zatravljen k nogama.
- Donijela si mi, kako veli naša drevna pjesma, sunca u njedrima, a u rukavima sjajne mjesečine. Razbih prvi pakleni san i padoh u ovaj nebeski. Evo me k tebi, zanavijek, zanavijek!
Ona mu položi glavu na svoje krilo i pomilova ga po kosi i licu.
- Ojađeniče moj, lijepi rabre moj! Pričaj mi patnje tvojih putova, da ti lakne duši!
- - U Londonu ti bijah nevjeran. Kamila bijaše ko vrebac sa kojim odraste pod visokim krovom. Imađaše žutu kosu i oči kao dva modra insekta; nikada neću tih insekata da zaboravim. I dunuše vlažni vjetri, i padoše zelene, debele zimske magle. Odemo da nađemo njenom djetetu hrane. Drugog praskozorja dođoh kući sa mlijekom i jurim na naš tavan. Na šestim stepenicama čujem dječije stenjanje, kao kada iglom paraš staklo. Razvalim vrata. Zabruji nedjeljno zvono, i kada mi crvak na rukama pozelenio, čuh staro zvono kako puknu i promuknu. I pobjegoh u Španiju sa gimnastičarom Griffithom. Odosmo da gledamo strijeljanje garotiranih anarhista. Leže povezani na zemlji, a vojnik ide od jednog do drugoga i puca im u glavu. Kada dođe do nekog plavokosog, moj drug Griffith probije si munjimice put gvozdenim laktovima, istrgne krvniku pušku iz ruku. Pošto ga jedva jedvice savladaju i provedu pored mene, vidim da je... poludio. Iz novina docnije vidjeh da mu onaj plavokosi bijaše brat. Kada je ovoga strijeljalo, gledaše me u oči kao uhvaćena ptica, puška prasnu, i u mom oku ugasne njegovo, u moju dušu potone led njegove duše. Znaš li ti da životinje i onda pošto im se izvadi mozak ujedaju kada ih štipaš? I odoh da ubijam, da ujedam. U Bruxellesu drugovah sa Majevskim. Bijaše dobar kao med i hrabar kao lav. Stanovasmo zajedno. Njegovo me sedmogodišnje zlatokoso gupče vazda čekalo kada sam dolazio sa sviranja, i usnulo mi o vratu. Majevskomu davah novac da gradi dinamit. Jednog večera idem kući sa sviranja i odjedared tresak, prasak, ršum, urnebes! Padnem ničice. Dinamit raznio pola našeg hotela. Na ulici dignem ovu krpu.
I Kamenski izvadi iz njedara parče dječije pregačice na kojoj se zalijepio o krv stručak dugačke plave kose. Ona se privila uz njega i podrhtavala. Kamenski iskapi čašu ciparskoga.
- Duh se vije, a života nije. Sa nekim "trimardeurom" (potucalom) odem u Pariz. U Parizu naiđem na Morgue, žalosnu kuću gdje izlažu unesrećene neznanike e bi ih kogod upoznao. Nađem dvojicu mrtvih veselnika. Jednome Lazaru glava nabubrila i pocrnjela kao Arapinu, a niz usne i po izjedenim se zubima navoštila krv. Onaj drugi bijaše jadan ko Job. Kroz razderane pelengire viri mršavo bedro, a upala rebra sad će da se prospu kroz bezbrojne rupe u bezbojnoj krpi od košulje. Pogledah ga u glavu, koljena se poda mnom zaprepašteno poviju, pa malo te ne posrnuh preko drvene ograde i ne razbih staklo strahovitog izloga: Nesretni noćnik bijaše sasvim, ama navlas sličan meni! Imađaše i iste prnje, u kojima dopješačih u Pariz. Zagledam se i opazim kroz dronjak na razdrljenim mršavim grudima bradavicu, baš onaku kaka je u mene i na istom mjestu, a na dugačkom i skvrčenom kažiputu desnice vidim trag od rane, evo gledaj: navlas kao u mene! Kraj nogu mu kapa: moja kapa, marama: moja modra marama i papirić za note. Uprem očajnički oči i vidim na toj hartijici olovkom napisan početak moje pjesme Zimskog jutra... Obeznanim se, a kada me povratiše u bolnici, bijaše mi lako. U grudima zabiljisaše stari mladenački slavuji, u duši zamirisa osamnaestgodišnje cvijeće. Božje me nebo gleda kroz prozor kao modro oko nevinašca, nad mainu moje duše nadavila se duga božje milosti. Postadoh drugi, rodih se iznova. Dok mi ovo dana u bolnici razdirahu dušu stravični sni, moje je grešno tijelo, ono kobno truplo iz Morguea, pozobao bezimeni grob kao bezimen numerisan dronjak. Odem u Lourdes i odatle padnem u neki stari grad pod Pirenejima, gdje učah sviranju plemićkog sina i svirah svake nedjelje u orgulje u seoskoj crkvici. Da, tamo sam te prvi put vidio, gospođo Venero: bila si mramorom u starom vojvodskom parku, i pio sam ti vrelim poljupcima prve mrazove sa ledenih usana u onim samotnim i blijedim jutrima jesenjim...
I Kamenski je prione ljubiti u obrosjele oči.
- Sve, sve te muke promučih samo za taj blagosloveni čas.
Munja bljesnu u njegovim očima, a ona klonu kao da ju sprži grom.
Tek lahor strujaše kroz lišće i kosu, kao da cvijeće zbori sa zvijezdama.
- Nesrećniče...
- Dušo, sane...
Nestade im riječi. Obuzela ih topla, klonula umornost kao bolnika kada ga iznesu na svjež vjetar smorac. Da umriješe, ne bi u taj čas osjetili.
... A lahor šuška kroz cvijeće i mirišljivu kosu, kao da behar ašikuje sa zvjezdicama tijo... tijacko...
Salon u koji uđoše sa terase kroz široka staklena vrata bijaše upravo sjajan. Od raskošnih se goblena gotovo i ne opažahu zidovi. To zapravo i ne bijaše salon nego kraljevski atelier, pun divnih perzijskih sagova, pušaka beduinaka i sabalja šamijanaka, etrurskih i helenskih posuda, emalja i bižua. Od slikara su tu većinom Nederlandezi i Englezi: izvrsne kopije okoliša Ruysdaelovih, Turnerovih i Eastovih, Rembrandtova Noćnog hoda, Reynoldsovih portraita... Kamenskoga je najviše privlačio jedan originalan portrait Whistlerov. Prikazivaše čovjeka krupna, obrijana, duguljasta lica, sa kičicom i paletom u nervoznim, koštunjavim rukama. Izraz je lica slikar divno pogodio: oko ustiju sa kratkom lulicom posmijeh sit i preziran, oči malacko pritvorene, tavnosive i ne gledaju u jednu tačku nego široko. Kamenski osjećaše da je to biće njen muž: - mrke, nespokojne oči naperio je sa slike na njega kao ždrijela pune dvocijevke. I Kamenskomu postane odjedared neprijatno, gotovo teško. Ko stupa po ružama, okrvavi noge. Bijaše mu kao da čitaše prekrasno djelo pa, stigavši do najzanimljivijeg mjesta, vidi da nema lista. Pored tog mrkog portraita smješkaše se njezin u Rubensovoj maniri. Bijaše polunaga. Baš pored prebijelog koljena piše debelo i crveno: Francisca de Krystkiewicz, amor meus aeternus. Johannes Forest pinx. Portrait bijaše uostalom dosta slab, i Kamenski čitaše sa lica modelu kako mu je odvratno to golo sjeđenje. I pred očima mu oživi scena: njegova obožavana dragana u onom kutu, na otomanu, a slikar zaludničar gleda je cinički onim svojim očima kao u dvocijevke, maže po platnu zviždeći, prilazi modelu da ga namješta, obesvećujući kaljavim šapama mramorne pleći.
Ona instinktivno osjeti uzrok njegovog ćutanja i stane pred portraite spuštati zastor, a Kamenskome sledi krv u žilama poklik:
- Fanny, Fanny!
Baš kao da viknu Forest sa portraita!
- Ćuti, budalo, ćuti! - nasmija se gospođa, hraneći šećerom papigu koja stajaše između portraita i mramornog poprsja Ludwiga II.
I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole, osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom. Vazda je mrzio te luckaste i zlobne životinje, te lutke i majmune među pticama sa pritvorničkim, kreštavim glasom. Fanny sjedne guditi u violončelo, ali njena oduševljena i savršena gudba još više potakne njegovu sumornost. Imađaše druga, virtuoza violončelistu, koji izdahnu od sušice u Luganu, i ne mogaše čuti violončela a da se na nj ne sjeti.
- Kako ti se sviđa? Što veliš, hoće li ići? Mene je čisto stid pored tebe.
- Fanny, ti gudiš divno, divno! Nikada ne bih povjerovao da žena može tako da poznaje taj muški instrumenat. Uostalom, ti nisi ni gudila; to pjevaše jedan mrtvac, neki dragi pokojnik, moj zemljak i jedini prijatelj. Samo njega čuh, osim tebe, da je dobro izveo ovu Paganinijevu vratolomiju na violončelu.
- Bijaše li i on lijep i valjan kao ti?
- Mnogo ljepši i mnogo valjaniji.
- Zar u toj tvojoj Hrvatskoj ima i ovakovih ljudi?
- Ima, samo što većinom propadaju. Ne pitaj zašto!
- Ljubiš li ti tvoju Hrvatsku? Oh, ja obožavam Poljsku! Kaži mi, kaži mi!
- Katkada mi bijaše kao da je ne ljubim, ali se prevarih. Tako se jedared vraćam u Parizu kući sa nekog socijalističkog sastanka. Bijaše divna noć, a ja se krenem na velike bulvare. Umoran zadrijemam na klupi. Zora rudijaše, kada me probudi: tirili-tititi-tiritirili. U prvi tren mišljah da sam kod kuće, pod orasima, sa majkom, na lijepom hrvatskom ladanju. Hrvatska mi u snu na bulvaru cvrkutaše možda nad glavom kao ptičica... Protarem oči i vidim ličku kapicu, vidim mog brata Hrvata kako tiho duva u dvojnice. Naposljetku se diže zađe za ugao i sve svira tiriliri ti-ti-ti. Pošto ne čuh ništa više pohrlim za bratom Ličaninom, ali njega ni od korova. Kažem ti: Hrvatska mi ono dođe u posjetu, i teško mi je kada se sjetim...
- Oh, vi ste Hrvati kao Poljaci; ti si Poljak kao i ja! Sutra idemo, je li, dragane moj?
I opet mu zanijemiše u grlu riječi. Čuje se samo ljutito kostrušenje papige koja pilji u ljubavnika svojim krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole. Začuše se i pijetlovi, noseći dan u kljunu. A tiktakanje velikog baroknog sata zapredaše umorne duše svojim medenim tkanjem...
... Zvijezde potonuše već odavna. Kroz dugačke baršunaste zavjese već odavna viri parče božurnog neba. Stari obrijani dvorski čkilji sumnjičavo kroz ključanicu u atelier, vidi glavu onog misterioznog momka potonulu u mlaz zlatne kose, a tanan sunčan zrak pao pored te blijede glave na pritvorena usta i dugačke trepavice. Pune mu činije zadrhtaše u rukama, a pakosnom se starkelji već ražali te htjede pokucati na bijela visoka vrata, pasti pred gospođom na koljena i priznati joj sve, sve... A ona se tako djetinjasto u snu smješka na sunčani zrak koji joj je pozlatio jamicu na zarudjelom obrazu. Stari lakej uzdahnu i odnese drhtureći plitice u kuhinju. A kada domaćica dođe pred veče sama po večeru, pripadne joj dvorski nogama i stane trabunjati, ali ona ne pogleda odvratnog doušnika svoga muža, no viknu sa hodnika:
- Tačno u jedanaest da ste ovdje sa kolima iz grada!
- Kako zapovijedate. Ah, slušajte, milostiva, slušajte -
No salonska vrata nemilosrdno lupnuše, a čiča stane čupati kose.
- A sada da se požurimo, dragi Alfrede! Ponijet ćemo samo najnužnije stvari i zlato moje pokojne matere. S tim i s mojom malom rentom možemo spokojno da se spremamo na koncerte. Idemo u Kairo, Mletke ili u Ameriku, meni je svejedno. Je li, ti ćeš mi pomagati pri spremanju na put? U jedanaest idemo na stanicu i odlazimo prvim vlakom. Glavno je da odemo što prije odavde.
Kamenski ju mjesto odgovora stane smrtimice ljubiti u ruke i u oči.
Kada je stao slagati njene elegantne haljine u ogroman putni kovčeg, stane se papiga odjedared kostrušiti kao mahnita i vikati, podražavajući njenom mužu.
- Fanny, Fanny, my dear Fanny! Fanny, ma mignonne, douce minette Fanny - -
- Pst, Camao! - umiruje ju ona čisto prestravljena hraneći je šećerom, ali papiga dreči kao bijesna, zelena perjanica mahnito trepti na lutkastoj glavi, a izbuljene oči, tvrde i crne kao od crne smole, nabreknule kao da će da iskoče.
- - Fanny, mignonne, ma minette Fan-ny-y!
Sve bijaše već naredio za put, kad al veselo zaštekću i zalaju psi u parku.
- Moj muž! - ciknu ona zaprepašteno. - Uhvati, Alfrede, da bacimo hitro sve te stvari kroz ova vrata u ropotarnicu... Ta... ako! A sada uzmi tu novčarku i moje nakite, skoči kroz prozor napolje, odvezi se našim fijakerom i čekaj me tamo gdje si mi sinoć ubrao ruže. Požuri se! Već je na stubama!
Pas dotrči i stane grepsti šapom po vratima, a to Kamenskoga tako smete da naleti na zatvoren prozor. Tek što posegnu da ga otvori, čuje vrata kako škrinuše. Pritisnu se uza dugačak zastor i - dušu u se. No strah ga brzo mine, i on se ustrmi, izvadivši iz džepa periš i opazivši kroz pukotinu kako ona baca pse za ogrlice na hodnik.
- Ha, jesam li te iznebušio? - šapne došljak tokorse smijućke i odjedared dreknu da je svjetlo u svijećama zatreptjelo:
- Gdje je ljubavnik? Gdje je uljez?
I visok plećaš u cilindru vrtoglava sa revolverom po salonu i zaviruje u svaki kutić. Došavši do Kamenskovog skrovišta, diže samo desni zastor i, gledajući kroz prozor u park, zakloni ga njime. Kamenski osjeti na prsima lakat. Pošto ode, nasmija se Kamenski sve preko srca.
- No šta je, jeste li našli? Zar se tako uveče ulazi gospođama? Gospodine, vi ste i više nego smiješni - veli ona spokojno.
Forest posrne, uhvati ju krvnički za desnicu i baci na sag kao pero.
Kamenski da pokroči.
- Prostače jedan! Vidi se da vam je otac amerikanski mesar! Seljak ostaje seljak, a ja nemam običaja poput mog pokojnog oca...
- Gladnice i kockara...
- nemam običaja da učinim seljaku tu čast da ga ošinem korbačem - reče ona hladno i prezrivo.
Forest stane pljuckati, nakašljavati se, baci revolver u džep, duboko gucne iz boce konjaka, padne na divan blijed kao dunja i zamisli se.
- Čujete li vi, silom Otelo, vi ste brutalan prostak, i zato ću vam večeras oprostiti ako me zamolite za oproštaj. Jeste li čuli, F-Fo-Fo-Fo, uh, to vaše ime! F-F-Fo-reste?
- Ćuti... ti-ti-ti! Evo, Petar mi sinoć telegrafisao da si tu sa mladim čovjekom, ljubavnikom! - zalomi Amerikanac u groznoj svojoj francuštini i baci joj u lice telegram. - Kaži istinu, ništa ti neću učiniti, ali kaži samo istinu! Ni dlačice ti neću svinuti. Ali ta neizvjesnost, ta laž: to boli, boli, Fanny, boli sto puta više od grozne istine. Ja znam da me ne ljubiš, znao sam to kada sam te uzeo, i ne tražim ljubavi od tebe. Možeš ljubiti i drugoga, ali da on ljubi tebe, da me prevariš uh, ja bih ubio, zaklao, rastrgao, Fanny!
Ona se slatko nasmije.
- Dakle... lakej me tuži! Dakle Petar je vas hotkar! Već mi je davno šupalj ispod očiju taj puzavac. I takim ljudima ti vjeruješ? To je žalosno. Kod mene bijaše odista neki artista, nekaki pijanista Čeh, šta li je, kojega mi iz Ženeve posla moj bečki bankar.
- Čini mi se da vidjeh kod Diamanta taj nekuhani makaroni s izgladnjelim mangupskim licem...
- Vrlo dobro! Elem, toga mršajliju nađoh sinoć kod Diamanta kojega sastadoh slučajno na putu i posjetih zbog mojih poslova. Povedem Čeha kući da mi razbije sviranjem dosadu. Pošto nema stana, spavaše tu na divanu, a pošto dobro svira, pratio me i danas na glasoviru. Zar ti sa tvojim lakejskim doušnikom držiš da sam tako glupa pa da bih svoje ljubavnike dovodila ovamo i odvodila ih javno od tvojih poznanika? Po sinu se vidi da vam otac bijaše trgovac volovima! Badava, to ostaje u krvi, i uzalud vam trošenje sa glumicama i bančenje sa slikarima...
Forest istrusi lakomo ostatak konjaka, baci bocu, cilindar i ogrtač, stane se cerekati i blesasto pentati:
- Fanny, Fanny, my dear Fanny! Fanny, ma mignonne, ma douce minette, Fanny! Ja te strašno volim, Fanny, jer imaš zmijski jezik i jaguarske pandže. Slavno je to biti tvoj muž: vječna divna borba! Ja tako velik i jak kao slon, a ti tako nježna i otrovna guja... divno, je li?! No za večeras uglavimo primirje. Molim te lijepo, oprosti mi, jer te ljubim očajnički, ludački!
Pokucalo na vratima. Uđe lakej Petar blijed kao osuđenik. Uhvati se za poviju od naslonjače, da ne padne.
- Kuda se to klatariš, stara bitango? A što si mi to sinoć telegrafisao, dog!
Starkelja krišom baci još jedan pronicav pogled na gospođu i probugari:
- Prevarih se, stari moj gazdo! Gospođa mi još jutros dobrostivo oprostila, pošto se pokajah. Još jednom: oprostite, vaša milosti!
I taman ode stari sluga u svoju ćeliju od gospođine ruke, jecajući od radosti i uzbuđenja da se tako sve svršilo, a papiga stane mahnito lepršati, zelena joj perjanica luckasto trepti na luckastoj glavi, a nabrekle i tvrde oči fosforno svjetlucaju. Supijani Forest viknu:
- A šta ti je, moj bijeli Camao?
No papiga sleti na otoman, digne pandžama nekakvu lepršavu crnu vratnu maramu i stane abundandarati njemački, poljački i francuski:
- Dragi... slatki... Alfrede... Tan... Tannhäuseru... nov život... dušo...
A ona blijeda kao krpa skoči da dohvati pakosnu pticu, nu papiga zlobno poleti, spusti na Foresta onu crnu kravatu i stane sočiti, podražavajući Kamenskome:
- Srce... moje... dušo... misterijo života... moga... hahaha... putujmo... brzo, Fanny... draga Fanny...
Ona se obeznani. Amerikanac užagrio očima i stao je vući za kosu po perzijskom sagu. Kamenski zapomogne, ispadne iz busije na široka Amerikančeva leđa i kuči ga vrhom svog tupog periša u glavu. Krv još ni ne trže po bijeloj košulji, a Forest spopadne Kamenskoga kao ježevim rukavicama i prirebri ga za divan.
- Goujat (poganče), infame!
Promukao, zapjenio ustima, zakrvario očima, pošto ču vrisak žene, baci ga preko nje, škripućući:
- Neću, neću ubiti samo njega nego i tebe, kujo, kujo i po sto puta kujo lažljiva!
I kleknuvši Kamenskome na leđa, prigvožđi ga gorilskim rukama, slomi mu najprije desnu pa onda lijevu ruku ispod lakata i, razvalivši vrata - strmoglavi sakatoga za noge na kamenu terasu, smijući se grohotom i urlajući:
- Sviraj, sviraj joj sada, Tannhäuseru!
Kamenski, mičući modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnika kako ubija revolverom nju, začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i kako se davi crnim okovratnikom, darom barona Diamanta, o bakarni stup ispod papige.
... A onda ugleda svoju majčicu kako počiva na crnom krevetu, među ljiljanima i voštanicama. Lice i sklopljena se ruka žute kao voštanica, a kosa srebrni kao ljiljan. Majka ćuti kao krin i svjećica. Hoće da je poljubi, ali je starica došla nekako strašno malena, strahovito malacka, vreli joj vosak kaplje na pritvoreno lijevo oko, a ona baš ni da trene, već šuti kao žuta svjećica i bijeli krin. Kamenski pobježe i obeznani se na kamenitim stubama crkve na kojoj sa zvonarem sviraše nekada u duetu Pozdravljenje. Iz crkve priđe mu glavi čovjek, govoreći:
- Diži se i pođi za mnom u kraljevstvo nebesko!
Onda se on digne, ali ga ščepaju četiri šake:
- Vi ste Alfred Kamenski! U ime zakona...
Kamenski se oporavi od priviđenja. I opet noć! Krv iz glave zalijepila mu leđa o kamen. Bolovi u rukama i glavi, bolovi u vjetru i vazduhu. I on se moli skrušeno blaženoj Mariji da mu od Gospoda milosrdnika izmoli milost skorog smrtnog časa. Moleći, gasne mu pogled u zvijezdama, noćnim brojanicama, oblacima, noćnom tamjanu, mjesecu - noćnoj hostiji koja mu stade silaziti ustima.
- Nebesa pričaju slavu Gospodnju! - zausti posljednjom snagom.
I perivoj zamiri tamjanom.
On osjeti tijelom melem utaživog nebeskog dažda. Mrak.

* * *

Tek graktanje gavranova i nemio zadah pobuni udaljene susjede, pak razbiše sa policijom gvozdena vrata drevne i zapuštene vile. Nađoše pet lešina i papigu koja nad kobnim zatorom pakosno kriještaše:
- Fanny, Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!

Nada, 1900; Novo iverje, 1900.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Samotna noć

Sjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne bez riječi od obale. San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brojanica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane. Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina.
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.
Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje, hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć. A nijeme, nepomične oči bradatog ribara kao da sanjaju otvorene, tražeći u vlažnim dubinama mjesečinaste dojke kojima će ih omamiti Loreley, strašna i strahovita povotkinja. Jer to je večernja Rajna, koja nas nosi vezući oko našeg vesla svileni đerdan biserne i sanjive bajke, to je slavna rijeka večernjeg Rembrandta van Rijna, kolijevka ponoćnika Beethovena.
I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski, talasajući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se diže kao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati i nijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da je vuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji, prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješila kao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kao dva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lijesa, i kročih na pusti bajir, ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade samo veslo i grdna kosa za koju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi...
I stadoh lutati stojnim gradom strmih gotskih krovova i oštrih kućnih sljemena, lutati uzanim i krivudastim uličicama punim zakutaka, kamenitih trijemova i kipova Gospođe Marije pod kojima snivahu pogašena kandila u svježem cvijeću. Nigdje ni žive duše. Umrliku ni traga; ni pas da lane, ni zelenog mačijeg oka, ni mekanog šuma ćukovog krila; nema ni noćnih netopira ni lepirica - nigdje ni žive dušice, ni živa veska! Pogledam na sat gospodske vijećnice: stajaše. Nijemo kao u grobu, ni lahorka da trepne percem na nojevoj perjanici mog širokog plemićkog šešira. Po pustim i golim, dobrim kamenom popločenim ulicama vijaše se samo kao miris uvelog cvijeća, ugasnulih voštanica, rasplinulog tamjana.
Hvala bogu, na nekom uglu eno tri čovjeka. Razbašili se na kamenitoj širokoj klupi, spustili glave, kacige im zaklonile oči, a brade se raskošljale na širokim oklopima. Uhvatim jednoga za helebardu, i kada trgnuh da ga probudim, stražar se skotrlja na zemlju, okrenuvši na mjesec lice blijedo, nijemo - mrtvo...
Potrčim u dvor i nađem se u visokoj, zlatnoj i mramornoj odaji. Pored gotskog prozora zamijetim momu, tako u boga divnu i čarobnu, te mnijah da mi o njoj srebreno bajaše i nijemo čaraše trak mjesečine koji se zakrvario, pozelenio i pomodrio, padajući kroz išarana stakla na njeno nebesko lice. Djevica bijaše u patricijskoj crnoj svili i baršunu, snježnim brabantskim čipkama i zlatnome pojasu. Sjedijaše usrdno u kožnom naslonjaču, sa mandolinom u desnici, ružom u ljevici, srećom u nasmijanim ustima, a blagim snom u lepezastim očima. Poljubim bez krzmanja te krotke oči, poljubim paučinastu zlaćanu kosu, ali slatko se gondže ne trmiznu. Kada pritisnuh ludački cjelov na nasmijana usta, osjetim kroz usta u dubini duše leden, otrovan žalac, žice na mandolini zabrujaše, a slatko čedo klonu sa naslanjača i tresnu glavom o tvrdi mozaik, te odjeknu noćnim dvorom tako šuplje, tako mrtvački!
Zalutam prestravljen u jedan, u drugi dom: sve mrtvo, sve pomrlo još noćas. I lutah, posrtah preko mrtvih boljara i boljarica, majstora i vojnika. Po dvorištima se izrepila mrtva stoka i živina. Na jednim se crkvenim golim stepenicama crne mrtvi kaluđeri kao note u kakom starom misalu. Ali taj koral bijaše nijem i mračan. Kao da je gospodnja pedepsa utrnula i klicu života u toj tajanstvenoj Gomorrhi.
Dođoh u crno, u prokleto mjesto, u Smrtigrad.
Raskrvavih noge da iziđem iz kobnog grada, ali mu kraja ne nađoh. I kada se već ponadah da će me rana zora, iako bez glasnika pijevca, spasiti od strahote te strahovite, mrtvačke noći, opazim u samrtničkom očaju kako je progutala debela pomrčina na nebu i mjesec i zvijezde. Viknem, ali ne čujem svog glasa.
I padnem pored crkve na nekakom šamatorju kao panj, pa da zagrizem od tjeskobe u kamen i...

Život, 1900; Novo iverje, 1900.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Nekad bilo - sad se spominjalo

Ali oči uzdignute
K strani lete - ah, onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine...

Vedrog se septembarskog večera 188* našlo na terasi ispred lijepe Kosićeve vile u Bukovcu čudnovato društvance. Dragutin Hartman, mladi liječnik; historik i filolog Petrinović, pa domaća djeca Jelica i Đuro, bankarski činovnik. Pred njima samotok, pa ruže - vinograd - brdašce - šuma - Kaptol i Grič - slavni naš Zagreb, kojemu se razasuti na dva brda krovovi gase na večernjem suncu, tonu u mekani suton, a tamo dalje - daleko - srebrni se Sava, srebrna žila-kucavica lijepog hrvatskog kraja.
... Iza kratkog ćutanja stala naša omladina da govori o - - sreći. Krnji mjesec iza moslavinskih crnih šuma kao da svima leže na prsa, pritisnuvši mlada srca svojom slatkom i čemernom težinom večernjom. A kada doploviše na toplim krilima zvuci večernjih zvona zagrebačkih, kada zabugari lavlje grlo i mjedeni jezik Sv. Stjepana Kralja, pobijeli lijepa gospođica Jelica kao papir i, gledajući krišom Hartmana, prosu u rukav tajnu i bezuzročnu, kako mišljaše, suzu.
- Ja bijah dakle sretan samo jedanput: kada se uvjerih da nema sreće - svrši Hartman svoje pričanje.
- Koješta! Vi ste doktori, poput popova, pesimiste od zanata - rekne Jeličin brat. - Ja bijah vazda srećan, a najviše kada se rodih Zagrepčaninom. Jer neka znadu svi prvincijalci da pravi zagrebački sin, ne onaj iz Dolnjeg grada, nego Kaptolonac, Gornjogradac ili Vlaškouličanac - ima sve odlike Parizlije. Kaj ćete, mi smo ipak "cvijet duha i inteligencije" hrvatske.
- A kada bijaste vi najsretniji? - zapita Jelica Petrinovića.
- Molim za malo ustrpljivosti, jer će mi priča zbog veće jasnoće biti duža.
Zapali cigaretu i otpoče:

I.

Kada bijah prvi puta kod Grge Alagovića, rođaka moje majke, kojega zvasmo ujakom, bijaše već župnikom u Hrastovcu pošto se već dosta naklatio širom monarhije kao vojnički kapelan. I on imađaše sreću hvatati maglu kod Königgraetza, i premda bijaše za taj junački čin odlikovan, bacilo ga na mršavu hrastovačku plovaniju zbog neke propovijedi Graničarima... Dosele ga poznavah tek po čaku. Govoraše se da ne priznaje ugarske nadmoćnosti, da se zbog madžarskih konduktera ne vozi nikada na željeznici, da je dobar ko kruh i oštar ko sablja i da je skladao Antunovićevu, ako se ne varam, pjesmu: Kukuriku, viče oroz na zreniku...
U ono vrijeme bijah na glasu među vođama u homerskim bojevima između realističke realke i klasične gimnazije. Kako znate, onda bijah klasikom. Zagrebački me "frihtli" poznavahu i odlikovahu; zvahu me "zlatnim kanonirom", jer izumih sa drugovima: Tartaljom, Juricom "Trumbentašem" i Miškom "Činaklšuhom" nov način zabave: da se ije, pije i - ne plaća. Ta se funkcija zvaše "mikljanjem". Nikada neću zaboraviti kako me sastao u Ilici, na samo Tijelovo, u klasičnim gimnazijalnim redovima, gazda od "Zlatnog topa", kod kojega platismo sinoćnji "ceh" sa - kostima pijevca koji se žutijaše kao dukat u izlogu... Dotjerasmo do toga da se danju ne usudismo izaći ni na koju ulicu koja bijaše izvan Gornjeg grada, "kanonirskog" kraljevstva. A kada se zbog neke nevjerojatne manguparije svjetovalo "kanonirskim" roditeljima da dignu svoju zlatnu dječicu iz škole prije nego što budu "konsiliumabeundisana", baci me strogi otac na nekake seljačke tarnice i vikne kočijašu, ujakovu zvonaru i klisaru, koji kao da ima budak umjesto nosa:
- Pazi, Šimek, da ti ovaj pangaloz ne utekne. Vežem ti ga za dušu...
I opazim zaplakanu mamicu na prozoru, a kada nađem u čistoj marami nekoliko srebrnjaka, briznem u plač ko da me unovačiše. Na savskom mostu klonem umoran na "sic" od sijena i usnem.
- Mladi gespen, tutu sme! - probudi me bičalom zvonar Šimek koji ne izgledaše kao oni koji se rađaju kada se zemlja trese...
Veče... Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića. Čujem mukanje i preživanje marve, neka sanjiva koka čini pospano koookokokoooo. Pored drvenog turbana, sa drvenim pijetlom mjesto kićanke - kraj bunara blenuo u nas neki bezjak i odrvenio se. Na grudima raspučio garavu košulju, prekoramio kočinu sa dva vrga, nožni mu prsti tu i tamo presežu poderani opanak, a kroz ventilirani - o, moj bože! - polucilindar ispala čovjeku kika.
- Andraš, jesi donesel mojim pajcekom napoja? - pozdravlja ga zvonar.
- Jes, Šimun. Žena ti je, Šimek, zbetežala.
Dva mršava bundaša izletjela iz kurije pa mi, lajući i režeći sve pod nosom, pokazuju bijele i oštre zube. Stislo mi se, stislo ojađeno srce zagrebačko! Kola stanu pred ogromnim vratima gvožđem okovanim kao u kake tvrđave, a na vratima grdan zvekir, alka - šta li mu je! Ulaz zaškripi kao deset žrvnjeva, na pragu se pokaže mlada žujica - jamačno kapelan, iščeznu, a iz hodnika zagrmi džinska glasina:
- Došao! Ha, virga Domini (šibo božija), sad si moj moooooj!
I ogromna ljudeskara, u crnom, rekao bih, kaftanu ili fesu, obrijan mislim hodža i raspojas, pa opatrne dugačkim kamišem grlatije pseto koje ciknu kao guja i preskoči ludim skokom zajedno sa drugarom baštenski plot. Golijat me digne polumrtva iz kola, odnese nalijevo u hladnu, opekama popođenu sobu, položi na stolicu i stane drmati grletinom.
- Tončikaaa! Večeruuuu!...
Bilo mi je kao Odiseju kod Kiklopa.
- A šta ti je, magare jedno? Zar ni riječi, zar ni ruke poljubiti uji svome, magare zagrebač...
Krvnik me pomiluje po kosi, metne, ne, duhne me na svoje krilo i stane šaporiti:
- Ne šmrcaj, ne šmrcaj, da ne čuje teta Tončika. Šuć-muć pa prolij, virga Domini! Ujak se Grga htio samo našaliti. Ne šmrc... šmrc... aj... Vidiš, srce je u mene meko ko u naše Rezike, tvoje mamice. Otri suze, da ne vidi Tončika... šuć... muć. A znaš li priču o zelenom vrapcu?
- Ne znam, ujače.
- Ja ne velim: "Ne znam, ujače", nego: "Znaš li priču o zelenom vrapcu?"
I stari silnik stade se tresti od grohotnog smijeha, tarući ogromnom modrom maramom suze, i poče me cjelivati.
- Ohoho, virga, virga, pravi bič božji, ohoho!
Miriši po dimu i duhanu kao kafana iz koje odoše gosti. Lijevo mu oko vazda vrlo pritvoreno, te izgleda i šaljiv i nepovjerljiv. Plavičasti me nos sjeti na neke morske pečurke, na alge, a nosnice pune duhana na onu crnkastu smolu na kori bresaka. Lice mu naduveno kao da ima vode u ustima, a nad okom se nadavile guste obrve kao bijeli svod nad burencetom u podrumu. Kad mu govorim, moram ga gledati u oči, tj. u oko, i svakčas me pipa kažiprstom za vrh nosa!
- Po tome poznam, lažeš li ili ne.
Uto uniđe visoka, mršava žena u crnoj svilenoj marami, sva u crno. Slična je ujaku kao dobar ekscerpt knjizi. Zamijeti me i raširi ruke kao grčko slovo psi, digne oči kao koka kad pije vodu, i napravi mi iznad glave znak krsta.
- Julčiko, dijete moje, poljubi tetu Tončiku! Čula sam, Julčiko, da su ti učinili krivo, nažao, kao i meni. No ovdje ti se take nepravde neće dogoditi dok je teta Tončika živa.
- Dakako, Tončiko, dakako - potvrđuje ujak.
- Jadno dijete! Jedi, ne daj se nutkat, grizi! Nemoj mi večeras ostati gladno.
- Spremila ti teta pileću čorbu, filovane palačinke, pasulj sa šniclama, pečenu pačicu i jagodice sa kajmakom, jer mi Rezika pisala da ti je to "lajbšpajz". A sutra i prekosutra neće biti gore. Otkako je mom pokojnom izgorjela u Brodu kožarnica, znam šta je nevolja i nepravda. Ah, samo Bog je pravda, samo nebo je sreća!
Kada sinu zdjela pasulja kao "oblak grada teška", predavaše mi ujak kitnjastom zdravicom neku grdosiju od bilikuma. Zahvaljujući se, citirah jedno dvadesetak što latinskog i grčkog, što hrvatskog, čitanog i nečitanog pjesnika i slavljah domovinu, ujaka, tetu, kapelana. Progrcnem polić vina kao naprstak i potaknuh tim junačkim činom kapelana, časnog Domagoja Španovića, da nazdravi hrvatskom narodu. Njegov me humor i boležljiva glava sjeti na besmrtnog Sternea, na bijednog Jorika. Kod patke nazdravi ujak sjeni svog nekadašnjeg prijatelja Eugena Kvaternika. Pijemo prvi vanderček, a ujak imenuje u šali mene stoloravnateljem, kapelana fiškušem, a tetu vunbacitelom. Tončika, opazivši grozne križevačke štatute, uhvati maglu sa bojišta. Popivši bratinstvo i sa Domagojem i s ujakom, stade mi se bijelim smijehom kesiti sa stropa teška greda-priječnica, a ja stadem novoj braći pričati svoju posljednju zagrebačku đavoliju:
U Jurjevskoj ulici, iza crkvice sv. Đurđa, ima neka drvenjara, a u njoj djed Petar, mljekar, sa kćerkom koju zovu susjedi zbog jarca, sa kojim spomenutu guravu djevicu često viđahu, frajla-Cigom. Kada zapitah prije nekoliko dana drugove gdje ćemo piti, rekne hitri Tartalja: - Kod frajle Cige. - Odosmo dakle blizu one potleušice dočekati Petra mljekara da odnese u grad svoje kante. Pošto se u njih izdavaše soba, prikažem Cigi svoje kanonire, rekavši da je brkati Tartalja sušičavi bilježnik iz Ivanić-Kloštra, a Trumbentaš Jurica njegov sušičavi drug i pisar, a oba jadnika da se nadaju naći na tom božjem zraku i blizu zagrebačkog liječnika izgubljeno svoje zdravlje. Bilo bi dobro da mlada gospoda prenoće već danas ovdje, a stvari se iz svratišta lako mogu prenesti. Frajla Ciga koju je ćopavi Žgaga, četvrti naš brat, kojega poradi cvikera i talmi-zlatnog-lanca prikazasmo kao banovog šogora, često pomilovao po brkatom joj lišcu, pristane na sve i stane nositi iz pivnice divnog vinca u zemljanom vrču. "Banovom šurjaku" nazdravismo sa dušom duše njegove, sa gospođicom Žužom - tako se zove Ciga - i dok sirotica gledaše zanosnog govornika Tartalju kao mačak što gleda biskupa, dotle je duša njene duše, Žgaga, recte Varalić, miješao njeno vino sa "čikom" od svoje cigare. Frajla se stala nježiti, bebuniti. Iza treće čaše bijaše bijedna guravica pijana kao čep i stane na velju radost našu plesati čardaš sa šepavim "banovim šurjakom". Tartalja ijujuče, a Jurica Trumbentaš svira mladencima na mljekarevoj harmonici. Sada tresne čaša, sad opet sat s ormančeta iskićenog balerinama i isjeckanim šarenim papirima. A Žgage i Cige ni briga, pa pocikuju i udaraju tobože ostrugama ko husari. Pošto skrhaše i lampu, pošto gurava bajadera klone u kut, zapalimo voštanice, ponesemo frajlu na stolnjaku i pjevamo Miserere s ovim pripjevom:

Zakopajmo ju blizu plota,
Da se doma ne domota.

I siđemo u grob, to jest u podrum, i tek što Tartalja nače novi lagvić, razvrže se sajam: evo nam u goste kuma Petra sa puškom i drenovačom! Molbe, govori, suze, padanja na koljena: aja, ne pomaže. Ne da se mljekar ni osoliti. Kao Kiklop zarobljenike, jednoga po jednoga nas povede u neki kućarak na samoj ivici okomitog gotovo brijega što pada prama Tuškancu. Strpao nas, krvnik, kao sardine i zaključao vrata lokotom.
- Jaoh, majko! Nešto međ nogama... pas... ha, sad ga držim za uho - šapne neko... Tišina!... Spanjismo se.
- Nebum više... Jezuš Kristuš! - zavapi Žgaga, "banov šogor", a meni na leđa padne nekako tijelo, tako silno, te se sruših na tle.
- U pomoć, Petrinoviću! - uzdahne Tartalja iz tavnog kuta i stane uzdisati kao da mu neko nožem vadi džigericu. - Baš nagraisasmo!
- Joooj! - zacvili Đuro Trumbentaš, i po nama stade nešto skakati, udarati nas u glavu, u leđa, plesti i zalijetati nam se među noge, spodbijati nas kao tupim nožem za trbuhe, bacati nas iz kuta u kut. Bijaše nam ko da smo u vodi i da netko sebi tom vodom mućka, tvrde, orijaške zube.
- Joooj! To je vrag! - šapne Tartalja svojim plačnim glasom, te nas uhvati mrtva groznica, i buf! osjetim u rebrima kao dva gvozdena prsta koji me zalijepiše o niski, smrdljivi strop s kojega padnem kao pogača na one tri bijedne glave.
- Me-eee-e.
- M-eeeee-eee.
- Cigin jarac! Baš smo glupi! Hej, dečki, noževe u šake, oko mene, pa da pošaljemo u Hades rogatog prokletca! - viknem.
Gluha tišina. Rastrijeznismo se u trenu. Zakucala srca: čekamo.
- Majkooo - zaupi odjedanput Tartalja, a Trumbentaš zaori:
- Udrite, kanoniri, pustite mu grešna jareća crijeva, držim Lucifera za rogove...
Rusvaj, urnebes! Uto se sve zaljulja, kao titanska šaka da nas drobi poput mrvica u džepu. Uhvatim se za neku nogu. Nešto me zviznulo po tjemenu da vidjeh, štono vele, sve svece, učini mi se da letim u zvijezde i oblake, i najzad se nađem pod drvetom na travi. Lijepo razbiram na punoj mjesečini kako se dolje prema jarku poput crne lavine kotrlja naš kokošinjac, svinjac, kočac - što li bijaše! - iz kojega jauče čovjek i životinja i iz kojega eno izleti jedan moj plačidrug. Pohrlim, to jest otociljam se na niže i pokupim po vrtu sve drugove. Kućica tresnu u jarku kao puška, a jedan grozni Me-eee-ee! - presiječe zrak. Naš mučilac ležaše krvav u potočiću, a na rebra mu legla kolibica. Da ga izvučemo, kad al čujemo bat čizama i glas kuma Petra:
- Čekajte, hajduci!
Bježi i žeži, i prsnemo kud koji po grmlju oko Sofijinog puta.
- Stanite!
Grunu Petrova funtača, a Žgaga, "banov šogor", vikne strahovitim glasom.
- Mrtav sam...
Kad pred zoru donijesmo u fijakeru Varalića kući, konstatova dr Fon u njegovom organu za sjeđenje četvrt funte soli i cijelu četku svinjskih čekinja. Petar mljekar jedva utekao tamnici, pomoću mog oca, a ja sam evo tu u Sibiriji.
- Pa za takvu tricu tjerati jadnu dječicu iz škole! - vrati se, smijući se, u sobu teta Tončika koja ču sve iz kuhinje. Otpjevamo Ja sam Varaždinec - Varaždinec i preko širokog, punog ježeva hodnika i kamenitih stuba odvedoše me u - kako veli teta - "bavlioteku" koja će odsele biti mojom sobom. Svi me troje svukoše. Poljubim tetu i ujaka u ruke, oni mene u čelo koje poprskaše svetom vodom iz bočice koja mi bijaše nad glavom, među suhim macama, a ispod druge bočice u koju je vješta prosjačka ruka izreckala i namjestila krst, kliješta i ina mučila Sina Božjega. Kapelan, modrooki bolesni ujakov gost i štićenik, moj sobni susjed, sjedne u dnu kreveta i ostade tu bez riječi dok ne zatvorih oči pred čudnim njegovim i njezinim pogledom. Zatim kleče, baci se na koljena pred onim u kutu raspelom, zarije glavu u sklopljene, zgrčene prste i stane usrdno gotovo očajno moliti, šapnuvši pokoju i glasnije. I ja moljah, ali ne riječima. One je noći sam Gospod stisnuo moje vjeđe.

II.

Probudih se u cik zore. Obukoh se i oprah polako jer se bojah probuditi kapelana koji disaše teško i burno kao u vrućici. Jedna lasta doleti kroz prozor, sjedne na zastor i zacrvkuta kao da mi nešto ćereta. Stalo kuckati, a ustrašena ptičica izleti napolje. Kuc-kuc-kuc - to je na onoj švajcarskoj na ormanu kućici. Na vratima je sat, iako je kazalo tek na tri i po, natacka mali kapucin, patuljak - što li je - zlatnim čekićem po zlatnom nakovnjiću ravno dvanaest. "Bavlioteka" je, dakako, velika i puna mišolovaka. Okrom toga miriši po moljcima, štajerskim jabukama i dunjama što se žute i rumene po starim, pocrnjelim, teškim hrastovim ormanima. Krevet mi se bijeli u toj suroj sobetini kao golublje jaje u tavanskom gnijezdu. I uzani otarci, dugački kao da će se o njih otirati pola župe, čisti su kao potočni šljunak. Na stolu, na debeloj i opucaloj koži je hrpa svih hrvatskih opozicionalnih, klerikalnih i beletrističkih listova, pa staklena škrinja u kojoj promatra mlada, zelena i zlatooka gatalinka, sa zelenog šaša, kako pod njom plove zlatne ribice: ni brige ih za pokojnog morskog ježa koji sniva na dnu tog slatkog mora rumeni sanak o oštrigi, o zakletoj kneginjici. Cijeli je zid spram mog kreveta zapremljen dolapima i knjižurinama koje sinoć nazva ujak Grga "šalabahterima".
To je biblioteka od svih župnika onamo od provale Tatara. Prvu knjigu donese jamačno kralj Bela, koji - kako veli ujak - prenoći u toj slavnoj kuriji, poklonivši Hrastovac, alem plemenite turopoljske doline, županu Vukmaniću svojeručnom darovnicom. Da ne opazih njemačkog prijevoda Dupanloupovih djela, Preradovićeve Prvence, knjige Društva sv. Jeronima i nekoliko Matičinih, šćah misliti e sam u knjižnici kakog Rittera-Vitezovića ili Krčelića. Sve je tu staro, latinsko i katoličko, i čisto se prepadnem opazivši u kutu paklenu voltersku naslonjaču, na kojoj se izvalio onaj koji iščupa austrijskom orlu dvoglavcu među inim perjem i ponosni Hrastovac. Napoleon baca sa naslonjače, to jest sa broda, svojoj ljubi Francuskoj tužan pogled i poljupce. Sjetivši se na moju majku i gledajući kroz onaj prozor na bijeli Zagreb, na moju Francusku i moj Pariz, pritisnem mom prognaničkom sapatniku na prašno korzikansko lice svjež poljubac pa sjednem snujući, pored njega na stolicu... Što bi bilo, da je Hrastovac i danas biser na ilirskoj kruni kakog Napoleonovića?
... Lastavica i opet zacvrkuta: nad prozorom sve puno gnijezda. Odozdo, u zimzelenu se vere sivi palčić i kao da mi na bezazlenom kriocu donio topli miris sa hladnog cvijeća koje dolje u vrtu drhti, treperi, kao da zebe pod teškom rosicom. Jedna ruža nagne glavu prama lijeru - kao da mu nešto šapnu, a bijeli se ljiljan okrene žutome, zlatnome, i sve se lijehe zatalaskuju, zaljuljkuju, sve od selena pa do trandovilja, od svilene božje zelene plahtice pa do rumenog karanfila, pa šapore mirisnim šarenim usnicama polagacko - tijacko. - Za granjem, grmljem i mladom kukuruzom mravinjaci - seoski domovi, slamni krovovi kao teške zimske šubare ispod kojih se stao dizati modri, tamni dim u široko, modro nebo.
- Hajs! - viknulo u blizini, i čujem mekani šum polaganih točkova. Odnekale zableji stoka, konj rže u vlažnoj djetelini i neprestano poskakuje vezanim prednjim nogama. Odjeknu zvuk kosačkih brusova veselo - veselo, kao da pjevaju gvozdene prepelice.
Lupnuše vrata, i eno tete Antonije. Žutim čistim putićem tapa nečujno, crno, sablasno usred veselog lišća i sočnog cvijeća prema grabrovoj sjenici. Prošavši pored golog golcitog kamenitog dječarca koji na nju gađa strelicom koje nema, pored Amora, teta se Tončika triput prekrsti i obori pogled. A u dvorištu kao zatrubilo...
- Šarl, Šarl! - okrene se teta ispod višnje. - Šarl, ne sigrajte se s oslom, čujete li, čuješ li, Šarl!
- Šaaarl - dreči svraka sa grane na ogromnoj salcburškoj krušci, a neko drekne iz dvorišta u debelom basu:
- Za-po-ve-da-ju -
- Ne igraj se s oslom, Šarl, magare jedno! - Teta je govorila, vičući, tako naglo da je jedva razumjeh. Pohrlim na drugi prozor i imađah šta vidjeti! Šarl - onaj sinoćnji klipan sa zdenca u "halbcilindru", legao pred stajom i uhvatio se snažnim ručetinama ukoštac sa stražnjim nogama nekog sivonje. To mu je jamačno svakidanja gimnastika i elektrizovanje nervoznih živaca. Kada se magaretu dosadilo bacati se uzalud nogama, stade zvoniti grlom grlatijem, da čovjeku srce - tako reći - pukne. Smiluje se i kruti Šarl, gurne sivonju te se umalo - štono rekli Zagrepčani - ne prekopitne preko ušiju. Šarl ga tješi:
- Muč, muč, Lojzek, muč, muč, moj lepi cujzek!
Preko dvorišta protrča stara debela dekla, škripnu vratašca, i za tinji se časak zašareni široko dvorište kao rebra krova Sv. Marka u Zagrebu. - Peradi kao naroda na proštenju: šarenilo, graja. Zakukurikali ponosni krefkeri, a među nogama im zaglavali mali bijeli turski pjetlići. Za pomoranskim i hrvatskim guskama valjaju se oko koke pilići ko žuti žgančići, a vojska pataka reže već čistim, svilenim grudima zelenu žabokrečinu u velikoj bari pored đubreta punog bundeva. Praščići izlete iz okola kao iz puške, pa kada jednoga uhvati Šarl za rep, stane tako grozno jaukati da prhnuše iz golubinjaka usred dvorišta golubovi kao vjetar da ponese bijele snježne pahuljice, a roda, koja dosele stajaše kao stari invalid na jednoj nozi, poleti i već lebdi nad crkvom kao široki križ s kojega vise dvije crvene vrpce - dvije tanane noge. Golemi bijeli tukac se šepiri među tukama kao bijeli mjesec među blijedim zvijezdama, a nad granje susjednih šljiva nadavije se ljetno toplo sunce kao topla kresta ćuranova. Šarl uštinuo za rep onog strašnog rundova koji se stane vrtiti za vrhom repa kao zemlja što se vrti oko svoje osi. Na pojilo, kraj zdenca, doklapao za marvom veseljak Šarl, i premda vidim da nije baš čist ko gumno, otrčim dolje. Pođosmo na pašu kao stari prijatelji. Iza crkve izvadi iz platnene torbe tuzgavim rukama tuzgavu slaninu i ponudi mi.
- Hvala; nisam gladan.
- Ječ, ječ, em ni na tebi rasla!
Zagrizo nesretnik bez kruha! Kada mu reknem da ima želudac kao patka, zamoli me za tri tvrde škude križevače, pa da su njegove ako ih proguta. Dadem mu "sekser" i "patagon". Proguto ih, bekrija, ko čvarke! Rakijajući iz čuture, pita je l' istina da "gospon" pravi tuču, da ima jedno Crno, jedno Crljeno i jedno Mrtvo more i šta radi u Zagrebu onaj pijetao koji vuče klade kljunom. Gradeći mi frulicu od vrbine kore, pričaše mi kako Varaždinci baciše, osudivši ga na smrt - raka u Dravu; kako Križevčani penjahu vola na crkveni krov da ga očiste od trave; kako Stubičani tražahu po šumi svoju Bogorodicu koja im pobježe sa procesije, i kako se neki zagrebački grešni parok spasio od žene svog zvonara, skočivši gol, namazan medom, u perje i poletjevši na crkveni toranj. Kada Šarl ćutaše, bijahu mu usta otvorena ko somu. Pjegav je ko ćureće jaje, mirisom podsjeća na zvjerku koju zovemo "torec". I on ima nos, oko nosa po jedno oko nadesno i nalijevo - pak ipak, đavo bi mu ga znao što je na toj tikvi tako čudnovato, bizarno. Ta glava ima tendenciju kiselog krastavca koji bi htio biti "paradajzlom". Upitavši ga što mu je kosa tako bijela, reče da je neke zimske noći uhvatio u šumi kod Jamnice vuka za uši pa da se tako do zore gledahu...
- Šarl, vi niste rođeni u Francuskoj?
- Nis. Ja se zovem Andraš. Samo gospa mi veliju Šarl. Ja sem rojen f cirkvi.
Tu se moj Andras sagne, digne sa zemlje bubicu, metne je na crni vrh od svog palca, i pošto bubica odleti, stane Andrija skakati i gotovo jecajući urlati:
- Jesi ga videl, lepega, malega božjeg voleka!
Zazvonilo na misu, a ja se vratim preko groblja i pročitam ovo na jedinom kamenitom krstu:

Muzsek dole skerlyak kayti nasz gespen
LUSTRISSIMUSZ SZTIEFF ZSUGECZ DE BATINABREG TUTU JEJE.

Oko crkve "cintor" sa niskim zidom, kao da su ga ovčas ostavili Avari ili Obri, a na cintoru mlade šljive i bijele guske. Crkva miri kao magazin starih kožuha - pusta sirotinjska vidi se da joj se kolator probećario. Na zelenoj, staroj propovjedaonici ima i bijelih jelovih dasaka, kao da su od vješte desnice našeg Šarla. Kako sv. Antuna Padovanskog obezglavljena baciše pod pijevnicu, ostade na nekom oltaru samo njegov simbol: neka glava koja bi htjela da bude svinjska. Crkva je napola okrečena, i mjesto nekog sveca vidi se samo parče čudnog mesa na mučeniku ražnju na koji škilji ispod vapna rutava njuška nekakvog biblijskog Čivutina. Od one poznate scene ostade u hrastovačkoj crkvi samo par golih nogu u vrsti zdjele - šta li! Za jednu se nogu zakačila neka debela, predebela ženska ruka, a druga ruka pritisnula na drugo koljeno kao pramove Magdalenine kose ili hrastovačke slame. Taj "srcedrapatelni" prizor gleda neka - bit će ženska - njuškica sa sentimentalnim prstićem u djevičanskim sanjarskim usnama.
Oko glavnog se žrtvenika strugahu na golim koljenima, po hladnom pješčanom kamenu, stare pobožne seljakinje; u klimavu klupu sa desne strane, u "kolatorsku" klupu, sa grbovima i nekom vrstom barjaka, zaronila teta Tončika i ne opazi me u molitvenom zanosu. Brzo se obučem u ministrantsko odijelo i zapalim sa zvonarom Šimunom oltarske svijeće. Na misu dođe blijedi, bolni kapelan koji me se doimaše kao kako "palo veličanstvo". Za njim dogega smiješna koka: tako je bezrepa da joj se vidi cio "biskup", ćelav i žut kao tjeme starog tonzurisanog kaluđera. Tek što Šimun izjuri pobožnu kokicu, vidim preko trobozana kako nas sa crkvenih vrata izvjedljivo promatra onaj sentimentalni volčić, onaj mladi bušak koji bijaše vazda na groblju. Kada viknuh, da pregrizem smijeh: Et cum spiritu tuo, junac riknu, udari u vrata i top-top-top odmagli na hrastovačko groblje. Iza službe božje kumovah zvonarevu djetetu, zajutarkovah u bašti i odoh s kapelanom čitati u "palaču", u salon hrastovačke kurije.
Po toj se ogromnoj sobi najbolje vidi gostoljublje te drevne "hiže". U sredini je, sa kraja na kraj, stol, oko kojega bi se moglo najesti i napiti pet puta po dvanaest gladnih apoštola. Na zidovima slike Marije Terezije, Tome Bakača, Napoleona III, biskupa Vrhovca, baruna Trenka i članova sadašnje vladarske kuće. Likovi Eugena Kvaternika i Antuna Starčevića okićeni su svježim cvijećem. Kapelan mi reče da ujak i jučerašnjom prilikom posla u Zagreb Starome, svome prijatelju Anti, burence starog šilera.
Pod likom ovih rodoljuba je album sa potpisom hrastovačkih gostiju. Nađoh tu i epigram Masnecov, Bog mu oprostio vinskoj duši! - pa djela Starčevićeva u zlatorezu, Kvaternikove Adrese i Programi, fotografije sela Rakovice, a pod staklom je rubac i rukavica koje ondje ostavi neke vesele noći đak Bah. Tu je fotografija i nekog P-ra, koji se kasnije odmetnu. Na čelu mu napisali: Hulja, i po surci jedno dvadesetak potpisa među kojima polovica izdrljanih također zbog docnijeg izdajništva!... Uvrh je sofre pozlaćen ogroman rog, pladanj za gostoprimljivu sol, četa čizama i bilikuma. Zastori, stolnjak, ubrusi, grede - ama sve to je u toj bijeloj sobetini crveno - bijelo - modro. Trobojnim je slovima našarano nad vratima Bog i Hrvati, u jednom se kutu koči barjak Oca Zvonimira. I ovdje je kao u cijeloj kući tušta i tama šarenih lojanica, starih "pisanica", suhih licitarskih umotvora, sagova iz trobojnlh vunenih ili platnenih krpica. I tu sve miriši po žutoj dunji i crvenoštajerskoj jabuci. Najviše mi se sviđaše na ormaru dvoglavo tele, pa đavo koji drži svijeću šapama i repom. Velik je, crven, dugo - i crnojez, i zbog njega ne bi uveče Šarl došao u gornje odaje za cijelu Banovinu. Tele nije živo nego mrtvo, "šopano" je i stoji među župskim larima mjesto Janusa, dvoglavog boga.
Tek što pročitam Hrvatsku, a dođe teta. - Spremila sam vam - veli - gablfrištik. Uf, što bi rekla Tereza, da joj pošaljemo dijete kući gladno i mršavo.
Naslađujući se slatkim ovčijim skorupom i paprikašem koji bijaše tako izvrstan da se onog dana paprike u vrtu još jače zarumenješe od jeda te ne bijahu u njemu - čudio sam se čistoći tetine sobe. Oko cvjetnih lonaca na otvorenom prozoru prhaju leptiri. Sve je tu bijelo prebijelo: i zastori čisto samostanski i, pokrovac na prebijelom krevetu na kojemu se pored bijelog mačka Frica čisto topi poput grude alpinskog snijega - tetina prebijela noćna kapica. Sve, sve je tu bijelo prebijelo: i načete čarape za mene, i molitvenik sa koricama od slonovog zuba. Sve je tu svijetlo, okrom tete koja se u svojim opatičkim haljinama crni kao "packa" od mastila na papiru, i osim onog na zidu mrkog viteza ispod kojega preko njemačkog napisa sigurna ruka puritanca mog ujaka udari ove riječi: Bogomir od Juhe, Starčević Svetog groba. Na polici ispod jadnog viteza Bouillona, ima "šnelsider", dva-tri ogromna čisla, kapišon, sanovnik, zagrebački čuveni Šoštar i čuveni njemački roman Peter der Räuber, Lika's Geissel und Schande.
Među nas bane čudan svetac. Visok, oklembesio brčine, na čizmama mu ispucao lak, u ruci zelen šeširić sa gemzbartom, a kosu zaklisio, kao da ju namaza maslacem. Previje se kao kostura, drekne:
- Baron fon Fistor.
- Ere... Brrr...
Baci se na stolicu, razvagani se, dune, stane maramom trti šiljati nos koji me sjeti na nahereni toranj u Pisi, naheri glavu kao modrooki gusak gledajući u oblak na krvnika jastreba, udari se pesnicom po "vatiranim" prsima i jekne:
- Ferloren, ferloren!
- Bos is, hajlige muter! - zapanji se teta.
- To vam je naš slavni turopoljski puranbaron! - povede me na stranu kapelan, pošto Tončika i Fistor stadoše uzdisati i lijevati uzajamce suze.
- Kaki puranbaron, Bog budi s nama?
- Rođen je u Pruskoj, odrastao u Beču, postao je tu poštar, a bavi se i kupovanjem hrvatskih purana koje šalje s izvađenom utrobom na velika tržišta.
Kad puranbaron izjede svoje plave suze u jednom konvulzivnom gulašu - a jede ko da je na komisiji! - stane nam nizati u bučnom bečkom dijalektu:
- Uveče, prije nekih deset dana, dođe mi na poštu u Hudi Betek distingiran stranac i, pošto ostadosmo sami, skine ogrtač, i šta mislite, koga upoznah?... nesrećnog... gospođe i gospodo moja! Pošto mu pripadoh koljenima, ispriča mi tragičnu svoju povijest, prizna da je zbog visoke politike prisiljen živjeti neko vrijeme u tajnosti, i zamoli me kao plemića, kao barona koji može danas-sutra postati i knezom, za gostoljublje i pomoć. Zakunem mu se na vječnu vjernost, ja sam oficir u rezervi, dam mu svoju časnu riječ da živa duša neće ništa doznati, i zatvorim ga u salon u kojemu ću ga svojeručno hraniti i dvoriti, a noću ispuštati u vrt gdje se običavaše do zore po mjesečini šetati.
- Pa to je lijepo, vrlo lijepo! - veli kapelan.
- Ah, ja! - zacvili puranbaron. - Lako je vama! Prekjuče zorom odem da nađem ....... i da ga dignem na prozor, kad al njega nema pa nema. Nema ga u vrtu, nema na livadi, nema u mlinu: kao da je zemlja velikaša progutala! Pošto mi oko kuće nema sela ni selišta, niko mi ne znade ništa reći. Da se nije mučenik utopio u Lomnici, da mu zli ljudi nažao ne učiniše!... I kao lud odem baronici Fistor, rođenoj Klappermaul zu Habichtshausen i nađem bračnu odaju pustu. Samo pod krevetom što jadikovaše moj "daksl", da mi srce pucaše! Zavirim pod krevete, u ormare: sve, sve prazno!"
- Varalica dakle zdipi osim vaše supruge i novac koji dobiste za prolivenu krv hrvatskijeh tukaca? - pita kapelan.
- Da, Hochwürden.
- Pa što ga ne tužiste, što odmah na sve strane ne telegrafisaste? Što radiste ova dva duga dana?
- Ah, ko bi se usudio, ko bi to mislio? Držah da će mi žena biti druga! Uh, sada je već kasno! Varalica je već u Italiji, na moru!
Ostavim zaplakanog puranbarona i odem sa kapelanom u vrt.
Vrućina, omarina. Na grani skače debeo drozd. Ponaša se tako glupo kao da je već pečen. "Ribizli" se rumene kao korali i žute kao nizovi biserja. Preko žutog, tvrdog puteljka pretrči krtica i zaroni kao svrdlom u zemlju ružičastom njuškicom. - Pst! - šane mi kapelan, zađe u grmlje, a ja za njime, tibajući pokoju zaostalu malinu. Čučnemo.
Pred nama u travi, pod petrovačom jabukom, leži djevojče, kidajući krunice krasuljka iz kite poljskog cvijeća. Kida i pjevucka. Pjevucka i kida tako tiho da se pauk mirno spušta na srebrnoj niti sa grane prema njezinim nogama i da zlatna smaragdna mara bezbrižno doleti pored nje u zelenu travu. Pošto čudnovato djevojče, vila, nimfa - što li je - poiskida žutobijele glavice, uzme ocvao mak i stane monotono pjevuljiti - gotovo poput pčela koje joj lijetahu oko kose:

Crna kobila beli konj.
Bela kobila crni konj.
Crna kobila...

Lice joj ne vidjeh zbog širokog slamnog šešira i smeđe, kao zlatom porubane kose koja se strunila po uzanim leđima. Ležaše postrance. Vidjeh tek goli garavi vrat sa seljačkim modrim đerdanom, žute, tanane i vitoprste ruke, pa bose nožice, vite kao u srne, a crne kao u Cigančeta.
Kapelan mi ispriča da je to Smiljka, kćerka čudaka seoskog učitelja. Učaše je otac svirati u crkvene orgulje, a ona se toliko izvještila da zimus već sviraše na svim zornicama. Pjevaše herubinski, i ne bješe dana da ne ode poslije podne u crkvu svirati. Proljetos, na sam Uskrs, usne u crkvi, čekajući na derana koji je vukao mjehove. Otac joj, udovac, bijaše negdje u gostima, sluškinja Dora mišljaše da je mala na "farofu", a zvonar Šimun zaključao ranije crkvu. Drugi dan nađoše nesretnicu zgrčenu pod vječnim kandiocem - ludu.
Sjenica skakuće na mahovinastom hreku, kos zviždi, divlji golub guče, šturak tambura, a Smiljka zuji

Narodi nam se kralj nebeski...

Odjednom se prestravi, prislušne i stane zvati:
- Grofica! Grofica!
Na grani zakriještalo, i na Smiljkina leđa pane vrana, posrćući kao pijanica i potpirući se krilima kao batinama. Nas dvojica ni dahnuti: kao tati... Djevojče sjedne bas spram nas, a meni iz grla tihi: Aah! Bože, lijepa li bijaše! Privukla me svojim širokim opalskim očima kao dvije orhideje što mame mušicu. Sličnu glavu vidjeh dojako samo u vrućici, u svojoj duši. Ispadnem iz grmlja, ona u trk - u trk, a ja za njom sve posrćem kroz gustu djetelinu. Izgubim šešir. Dohvativši je jedva, stane me vući za kosu, a meni to čisto milo i pjevam joj:

Crna grlica beli kos,
Bela grlica crni kos,
Crna grlica...

Ona mi odjedared otpjeva:

Digu digu dajca
Mama peče zajca...

U glasu joj bijaše suza, pa mi dođe da zaplačem kada ih stala truniti u moje srce. Nasmije se blijedim, mekim usnama i bijelim ciganskim zubima, a ja je cjelunem - ni danas ne znam kako! - u široko oko koje me gledaše kao majčina dušica, nježni cvijetak.
- Što si ti, dečko, ban ili biskup? - zapita Smiljka i upre mi u grudi svoje oštre, drhtave laktove. - Ako si ban, drž' me, ako si biskup, pusti me.
- Ja sam ban, moja banice!
I dok se smijaše da mi srce skakaše od radosti kao mlado ždrijebe, trčasmo kroz kukuruze, grmlje i drač, a kada joj se zapraštiše krvlju blijedi obraščići, klonuše nam i ruke i noge.
- Da, ti si pravi ban! - veli Smiljka i sjedi mirno kraj mene. Pjevucka, vuče me za kosu, griska travu, a ja joj krišom ljubim znojnu kosu. Andraš naiđe sa kravama, i kada zasvira na frulici, zaspi mi djevojče na krilu. Položih joj kradom ruku na srdašce. Osjećam kako iz njenog ludog srca prelaze burni kucaji u moje mlade, vrele žile. U daljini Okić, Susjed, domovina Tahija i Petrice Kerempuha, medvedgradski zidovi kao žena koja vodi pred sobom okamenjeno dijete... Budne mi kao da će me ova luda vilinska sestrica, probudivši se, ponijeti preko Vukomeričkih niskih gorica i preko Kupe na Klek, na grob Kraljevića Marka gdje se roče bijele vile sa plahovitim Grabancijašem, crnim đakom. A Šarl zadio frulu za pojas, tjera od nas brezovom granom muhe i priča mi, kao kakom načelniku i njegovoj ženi, o Crnoj kraljici i Zmijskom caru.
Sunce zađe za Žumberačke šumovite gore, uminu Pozdravljenje, i sinuše prve zvijezde kada donijeh svoju blijedu zvjezdicu u tihi "farof". Teta Tončika ju položi u svoj snježni krevet. Iz vrta čuo se žamor gostiju u kojemu razabirah jasno O Tannenbaum, o Tannenbaum - - našeg puranbarona, ali umoran odem u "bavlioteku". Već čujem šum Sanova koraka i tetinu, pored mene, molitvu, pa mi se čini kao kvočka što govori kooookoko.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
III.

Probudivši me zorom kapelan, rekne da jutros izdahnu baron Fistor, jer juče izjede za okladu pečenog pijevca zajedno sa kostima. Kapelan, teškovoljan poput danskog kraljevića, nadoveže tobože tužno:
- Oh, šta je ljudsko žiće!
- Koji je danas dan, gospodine?
On se sladogorko nasmjehne i otpovrnu:
- Petac turski svetac.
- Vi kao da ustaste na lijevu nogu.
- Ni na lijevu ni na desnu. Cijelu noć čekah u vrtu zeca koji nam tamani voćke. Nemam doduše karte za lov, al to bi bio krasan red da se bez take karte ne možeš obraniti od vuka ili ubiti životinju koja ti tamani imanje.
- Vrlo lijepo. A gdje je zajček?
Kapelan se i opet sladogorko nasmije i izvuče iz lovačke torbe bijelog - prebijelog Frica - mačka miljenika tete Tončike.
- Odista: petac crni svetac! - reknem.
Tek pošto se obučem, sjetim se Smiljane.
Ne vjerovah jučerašnjici. Bijaše mi kao da snivah, kada čujem iz tetine sobe kao zvuk tamburice. Potrčim, zavirim i vidim Smiljku kako spokojno svira na nekom klavsenu koji juče držah pretpotopnim stolom. Svira, a teta joj "brenuje" kosu i govori:
- Taako! A sada ćemo ti obući svilene "štrinfle" i cipele koje donese Dorica. Budi uvijek tako dobra, dušice, pa ću te dati za gospoju mome Julčeku.
- Banu? - pita Smiljka.
- Banu, banu, pilence moje, banu, grlice moja!
A ja od ključanice niz stube i sastanem crkvenjaka Šimuna. Idemo zvoniti. Sve se bojim da mi ne opazi po prsluku kucanje srca. Na cintoru čujemo sa grobljanske strane vajkanje, otimanje, viku, hropac, kao da koga kolju. Pohrlimo i imamo što vidjeti! Na travicu se izvalila ljudeskara. Dreči kao bravac kada ga kolju. Desnicom uhvatio za trbuh jednog, ljevicom drugog seljaka pa drma li ih drma kao onomad noge magareće. Kao da ima grčeve. A svu tu trojicu, kao oko Troje, vuče po zemlji meki čovuljak Hektor, kriještajući:
- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas fon Čučnik, mora vun, mora vun, pasja capica, huuh.
Krvnik bijaše naduven kao krvavica-kobasica, a crven kao Krvavi most u Gordunovo vrijeme. Znojan je i mokar kao Sava kada je najmokrija.
- Muč, muč, Andraš, rujig, her Andreas vulgo Šarl de Čuč... Čučnik! Dršte ga, držete, dečaki, toga tolvaja, mooora vun... vun! - zipara mali krvnik i vuče mučenika, da je bogu plakati. Kada svi ovako dospješe od jednog do drugog crkvenog tornja, zacvili mučenik, Andrija plemić Čučnik tako grozovito, da neko seljačko mače blizu nas, na cintorskom zidu, zacvili i đipi na kameniti šešir trouglac sv. Ivana Nepomuka na crkvenom zidu, mijaučući glasno i jasno kao u ekstazi.
- Gespen ot Čučnik, vaš plemeniti zub jesu vani! - klikne rumeni silnik, frkne na leđa, te mu sa čela odleti kućna kapa preko plota na drveni križ na nekom grobu, a iz džepa nešto bijelo i veliko za koje mišljah e je kutija za pomadu, a kad tamo - to bješe sat. U isti čas rukne Andraš kao ranjenik i zalijepi jednog seljaka o jedan zid, a sa drugim malo te ne probije toranjska vrata... Dok mučenik mućkaše zube iz vedrice koju mu prinese treći turopoljski plemić - gledalac kao i mi - odem sa Šimunom u zvonik. Zvonar ljuljaše debelo zvono Devicu, a ja Cinkuša, momče tanano. Kako to bijaše krasno kako je debela Devica znala tananom Cinkušu da sekundira! Izišavsi, nađem slavnoga bricu kako se izvalio pod šljivu i - ne mogah vjerovati očima - isplazio jezik! Pošto ga upitam za uzrok tog čudnovatog postupka, rekne mi:
- Revera, domine, naturalia non sunt turpia. Mladi gospon nek znaju, ak su školu, kak smo čuli, vučili, da samo naturalno stajne človeku srećni žitek dati more. Ego sum nunc imitatio canis kao onaj Vlah, hoću reći Gerk. Cucek ima zato tak zdrava prsa jerbot meće jezik na lujft kad mu vruće jeje. Servus humillimus, mladi gospon, naj dostoje pozdrajti reverendisimuša i naj mu reči dostoje da bumo im drugog kedna roge metati došli. Nek se čuva gospon plebanuš doktorov: timeo Danaos...
Pošto se hrastovački Drmačić gubljaše prašnom cestom prama razbacanim kućama seoskim, govoraše mi crkvenjak da je to Ciprijan pl. Golubić, bivši "crnoškolac". I vraga bi na ledu potkovao, zna praviti tuču kao svaki pop. Župnik ga poštuje, premda nikada ne ide u crkvu.
Bijaše nedjelja, "tih danak božji", kako veli pjesnik, a crkva se i okolina malo-pomalo zašarenila od seljačke surine, košulje, išarane suknje i marame: - kao cvjetna livada. Sa Šimekom ministrovah ujaku, iz kuta me gledaše teta svojim blagoslovnim očima, a pored nje zario blijedu glavu kapelan među mršave, zgrčene prste. Omamljuje me tamjan, jeka orgulja, skladna i široka pjesma pobožnog puka, gromko ujakovo pjevanje kojemu odgovara lijepi učiteljev bariton. Teta mi reče da ga nikada ne ču ljepše propovijedati nego onog dana. Sjećam se kako mi žmarci prođoše kroz oči i nos kada čuh usred propovijedi uzdahnuti tik do mene udovicu babu u peči i modroj marami: - Jojček, dušooo mojaaa - i kada udari u lelek koji primi pola Hrastovca - pa i moj ministrantski kolega Šimek. - Iza mise upoznam u sakristiji učitelja Jelića. Licem me živo podsjeti na Eskulapa pored prozora neke zagrebačke ljekarne. Blijed, malorek, šapatljiv: pravi udovac. Zahvaljujući mi za juče i za Smiljku, reče da imam dara za ludačkog liječnika, a meni bi kao da je zaplakao. Ne znam kako se odjedared nađoh kod njegove kuće. Bio mi simpatičan.
U dugačkoj, razizemnoj i ovišoj je drvenjari okrom staje sa dvije kravice, ogromne prazne suše i podruma, škola s učiteljevim stanom. Kako nema dimnjaka, penje se dim iz tokoršnje kuhinje sa seljačkog ognjišta po drvenom kućnom trijemu koji spajaju sa starim pocrnjelim ražovim krovom drveni, neotesani gotovo stupovi, pa liže svojim modrim i mekanim jezikom sure prozore stana i škole zakrpljene čađavim, kao pergamenat žutim papirima. Zadivio me vrt i pokušalište. Oko sto vrsta ruža, žutih kao da umiru, rumenkastih kao oblačak, rumenih kao krvavo srce. Kalamima ni broja se ne zna. Jedna je kruška kao svijećnjak, a kruške kao da ih priveza gospodin učitelj na božićnje drvce. Drugima su voćkama grane razapete gvozdenim žicama, te od teške muke poniješe više ploda od lišća.
Na ponekom drvetu ima tri vrste voća. Za kućom vinograd od amerikanca i Bordeaux-loze. Preko zelene okljaštrene živice lete zujne pčele kao zlatna zračna procesija. Nikada ne vidjeh toliko Dzierzon-košnica.
Učitelj govoraše samo onako upola i prekidaše se u polovici izreke sa "ecetra" ili "i tako dalje". Pričajuči, zastane i zagleda se u zračnu točku, trese glavom i nastavlja govor zamišljeno; iza četvrt sata spominjaše "štreberstvo" koje obuze naše hrvatske ljude, žalosno špijunstvo svojih mnogih drugova. Preteške dužnosti, prelaka plaća. One godine baš izađoše Pošurice J. E. Tomića, i Jelić mi se vajkaše kako je nepravedno rugati se stališu koji dade domovini Filipovića, Fabkovića, Modeca, Trstenjaka i tolike mlade nadobudne pregaoce. - "Koga zamrziše bozi, načiniše ga školnikom."
- Pušite li? - I pruži mi drhtavom, nervoznom i elegantnom rukom duvan od 16 novčića, jak kao otrov. Pušijaše cigaretu za cigaretom. Sjedosmo pod staru ogromnu trešnju, a baba Dora iz Pušća, stara sluškinja, donese nam toplog, netom pomuzenog mlijeka i polukukuruznog slatkog hljeba sa maslacem i zlatnim, prozirnim gotovo saćem. Stadoh bistriti politiku, kad mi učitelj, koji me slušaše gotovo kao snivajući, začepi usta i podigne drugu ruku u zrak.
- Ćut'! Pst!
Naćulim uši! Ništa, ama baš ništa. On pritvorio oči, zuri gore u lišće i stane fićukati kao po dugačkim taktovima fi - fi - fi. - Gledam i vidim samo rogača kako leti oko grane zujnim krilima.
- Ha, čujete li ga: To je "švarcplatl", kojega tražim i čekam već mjesec dana. Nedaleko mu je ženka.
I za tili čas zapne pored krošnje na čistinici zelenu mrežu - kupio ju kod Hagenauera u Zagrebu - pokupi tanjire i ode, dršćući od uzrujanosti, na prstima na trijem, odakle netrenimice gledaše na mrežu. Ušavši u nisku i prašnu školsku sobu, čujem iza nekih vrata kao ogroman podzemni orkestar. Otvorim i crrr - fififi - cicigu - cijuciju - cukit - cukit - pozdravi me cijela ptičija kolonija iz nekih tridesetak kaveza koji zapremiše i pod i strop i stijene. Nema jamačno srednjoeuropske pjevice koja ne pjevaše u toj vlažnoj tamnici. Naš kos-stjenjak, naš gardelin, crveni zalogaj i slijepa ševa natječu se sa grlatim dunavskim slavujem "šproserom" i umiljatim kanarskim ćeretušama došlim sa ptičjeg konzervatorija u Harcu. Zamutio mi se mozak, bubnjić da prsne, a kada izađoh, školniku i mreži ni traga. Nešto mi skoči na leđa, drhtave mi ruke grčevito obaviju vrat i stisnu oči, a ja se okrenem i nemam petlje cjelivati te mršave ručice.
- - Ti nisi ban, ti si študent - veli Smiljka i porumeni. Uhvatimo se za ruke i odemo na sjenokoše. U grmu Jelić. Ne čuje nas: gleda na granu cerića. Smiljka je tako lijepa, da nemam petlje gledati je. Čisto me od milinja boli strana na kojoj ona stupa. Na sijenu mi rekne da joj svučem cipele da ih ne ukalja. Htjedoh odmagliti. Ne prozborih ni riječi. Stane pjevati seoske pjesmice.
I opet je donijeh kući na rukama. Na večeru se ne htjedoh pokazati. Bijaše me stid - ne znam čega. Debela mi kuharica, Ana Slovenka, donese večeru. Ne mogah okusiti jela ni vina. Gledajući tupo kroz prozor, vidjeh ovo:
Zagrebačkom cestom doprašio k nama fijaker. Izađe debeo gospodin - narodni zastupnik P-a, a za njim neka dama, glumica N. Iz bašte, pune gostiju, trči prema njima ujak Grga, a glumica mu stane domahivati crvenim suncobranom. Uto prolomi vazduh krik debelog cilindraša, jer iz staje juri prema kočiji ujakov bik. Spustio glavu, duva kroz nozdrve kao zmaj i - ravno protiv crvenog glumičina "parazola"... Dama sa gojnim zastupnikom puka frk u kola, a ujak trči, maše kamišem i modrom maramom i grmi:
- Drž' ga, Andraš, Šarl, božji vole, krokodile...
Premda se silni Andrija pokazao navrh gnojišta sa gvozdenim vilama kao Posejdon na crnom valu, vičući: - Puć - puć - puć - Dečko - puć - puć - spomenuti se bik ne dade ni osoliti. Zaleti se odostrag u kočiju i posegne snažnom vratinom među kotače. Iz hintova koji stane na prednje "noge", prodru dva očajna, sasvim nepolitička i neglumačka usklika, kočijaš odskoči za jedno koplje od kozlića kao "kokica" iz vatre; i kada padne kao iz oblaka, prihvatiše se rukama konjima za repove, poletješe mršave rage kao vile natrag. Andraš rogonju gvožđem po tvrdoj čelenci, ali ga Dečko spopade kratkim i jakim rogovima između nogu, baci ga kao snop, i "gespen ot Čučnik" bubne o zemlju organom za sjedenje, te se sve zaljulja zemlja i poleti u vazduh guščije i pačije bijelo paperje.
Zastupnika i glumice ne vidje više hrastovačka kurija.
Pa ipak legoh tužan i zlovoljan.
- Što ti je, zlato moje?
- Ništa me ne boli.
- Ti ljubiš, tetina bekrijo; ti voliš, tetin huncute!
- A što radi... Smiljka? - šapnem.
- Spava kod mene i brblja u snu... o tebi...
Dugo, dugo ne mogoh usnuti. Treći se jurve javljaju pijetli, i uzalud zatvaram prozore. Umirih se tek u zoru, napisavši majci suzno pismo i ove - prve i posljednje moje stihove:

HRASTOVAČKI NOKTURNO

Kaj da počnem, moja draga mati,
Smrt i betek - to je sinek tvoj.
Strelili su mene Smiljke zlati
Prami, Smiljka - to je betek moj!

Već je zorja, a ja ne mrem spati,
Po hiži me hinca mislih črni roj.
Kokotiček već kriči za vrati:
Hajči Smiljček, hajči, picek moj!


IV.

Vrijeme kao hrt.
Izjutra budim ujaka, začepivši mu nos - inače se ne može probuditi! - zvonim, ministrujem, hranim piliće, hvatam na tornju ili crkvenom tavanu golubove i slijepe miševe koji vise o gredama kao crne šunkice. Švrljam sa Smiljčicom koja je svaki dan razumnija. Poslije podne me sprema u vrtu kapelan za privatni ispit, čitam Smiljki u zapuštenom parku starog hrastovskog "grada" Freudenreichova Udmanića ili joj kupim školjke ili lopoč-cvijeće, veslajući po starom vlasteoskom ribnjaku, punom kornjača i šarana. Odlazim pokoji puta i brici i uvijek nađem dva-tri rezanca na jarećoj mu bradici. Pomažem i učitelju u školi. Obađoh s ujakom i kapelanom plemenito Turovo polje, sumorno Pokuplje, to sumorno srce sumorne Hrvatske, divljah se ruševinama Samobora, Okića, slavnog Ozalj-grada, bijah u divnim Mokricama i starom Slavetiću, gnijezdu starih Oršića. Brzo se priučih na staru luntu iz koje prvi put ubih mjesto vrabaca najbolje tele i koja imađaše tako jak udarac da mi prvi put malo te ne očepi rame.
Od stalnih gosti dolažaše nam vlastelin, grof ...ić, na glasu kao najćutljiviji član ne samo hrvatskog već jamačno svih svjetskih parlamenata. Premda se našao kod nas svaki dan točno u deset, po žezi i po gromu, pijuckajući natenane slavnu ujakovu komovicu, čvareći se do podne - često sam samcat, ne sjećam se da sam mu čuo glasa. Ono malo običavaše šaputati kao da je grlobolan. Ne mogah vjerovati da taj mutavac sa licem nepromjenljivo rumenim - kao da je namazano spolja crvenom bojom poput uskrsnog jaja - sa brkovima i kosom kao od žutih kučina, sa vječnim cilindrom i vječno bijelom svilenom maramom okovratnicom, da se taj mogaše brojiti prije desetak još godina među najopasnije austrougarske mejdandžije, lovce na žene i na lisice, i među prve kockare. Jedan jedini put htjede reći nešto glasno: kada se govoraše o bogatoj, staroj baronici Bonati koja kupi imanje u Slavoniji svom ljubavniku, mladom i krasnom plemiću Željeskoviću. Naš grof skoči, mahne rukom kao sabljom, razvali usta i - klone strven na svoje običajno mjesto - na "grofovu stolicu" - šapnuvši:
- Aaa... štrici!
Često nas pohađa i umirovljeni kapetan Vurdelja koji se stao baviti čudnim sportom: iđaše svakamo gdje se u našoj veseloj Dvojednici vješalo, i vodio je o tome dnevnik. Čitao mi ga, i uvjerih se da Hrvat još uvijek junački umire, pa bilo i na sramotnom užetu. Vurdelja mi po stoti puta pričaše kako su Graničari ponijeli iz Beča "peglajzne", misleći da su od zlata. Voli da mi zagoneta i da mu "vicih" odgonetnem.
Na primjer veli:
- Grbavo prase sve polje popase: šta je to?
- Fiškal! - reknem, a kapetan puca od smijeha i zove me "obješenjakom" da mi se sve koža ježi.
Naš gost, jednoruki baron Bojković bio cijelu zimu u Parizu, a vidio ga samo noću. - Rado, sin gospođe Piljevićke, koja zna za svaku zagrebačku "finiju" gospođu u koliko sati po podne pije kafu sa mlijekom, taj Radovan izgubi funkciju berača zagrebačke "placovine" i ode iz Hrastovca kao špan nekog Medekovića koji kupi budzašto lijepo plemićko dobro u J. Taj mladić bi najviše lagao u Hrvatskoj da nema nekog zagrebačkog umjetnika koji se gradi ćopav od bijesa i koji obožava cvijeće, laž i muziku. Neprijatan mi od tih brojnih gostiju bijaše jedino zagrebački stari doktor Mauruš. Ne dizaše, već okretaše glavu poput krokodila. Treplje i gleda vas ispod obrva, koso. Mjesto nosa ima crni "flaster", i kako mu ispod očiju vazda crni naočari, izgledahu poizdalje sa crnim nosom kao crne rupe na mrtvačkoj lubanji. Gospođa se Mauruška - lijevo joj lice crveno kao od požara - vazda tuži teti kako su sluškinje drske sa njenim mužem. Jedna mu reče - ona sa šeširom - dapače i "ti". Gospodin Mauruš priča samo o svom sinu Emilu, bečkom đaku. Emil pa Emil, pa to vam je! On uvijek priča tu dosjetku:
- Vozeći se u Beč mom Emilu, upita me neki gospodin rašta se vozim uvijek u trećoj klasi dok je moj Emil uvijek u prvoj.
- E, reknem mu ja, da ja imam tako bogatog oca kao moj Emil, i ja bih se uvijek vozio u prvoj klasi kao moj Emil. Moj Emil... moj Emil...
Prije spavanja čitah ujaku novine, a kada je bolestan - a to je gotovo svako veče - legne na trbuh, a ja ga "frotiram", gazim mu gojna leđa kao kupus, a on viče:
- Hihihi, nemoj tako jako... ahaaa, to je zdravo... uuf, virga Domini!
U takim bi mi idiličnim časovima pričao dogodovštine sa svog puta po Italiji, Austriji i Njemačkoj. U posljednje vrijeme ne putovaše nikako, jer ne htjede dati novaca madžarskim željeznicama. U njegovoj se kući puši samo hrvatski, to jest bosanskohercegovački duhan, i nema u Hrvatskoj doma u kojemu se skupilo više za Medicinski fakultet, Hrvatsko kazalište i ine narodne zadužbine. Po cijele bi mi sate tumačio domaću politiku. Na dvorište nam dođoše iz Samobora svirači: šepavi verglaš i škiljava mu baba. Pobiju se, a kada skočih da ih rastavim, osjetim na leđima udarce: muž uzeo rukama onu svoju drvenu nogu, naslonio se na valov pa brani ćoravu svoju babu! Ujak tek što reče: - Ovi su, virga Domini, pametniji od naših katolika i pravoslavnih! - Tumačio mi dubokom učenošću o tome koji je grad rodoljubiviji: kraljevski Križevac ili nadvojvodski Karlovac. Varaždinsku gardu smatraše kvascem iz kojega bi nov Svačić mogao ispeći hrvatski slobodni krušac. Iza pada Napoleona III kretaše i on "trudne" oči poput Petra Zriniskoga ili Ante Starčevića - prama padišahu. U spoljnu se politiku razumio kao neki ministar. Poznavaše u glavu sve europske političare. Jedared me u društvu grdno osramotio. Spomenuh Gledstna i Rošfora. Ujak mi metne magisterski ruku na brbljava usta, potapša me po ramenima i reče:
- Sve je to, virga Domini, lijepo i krasno, samo treba reći: Gladstone, jesi li čuo, Glad-sto-ne i Roc-he-fort, a ne Gledstn i Rošfor. - I cijelo društvo prsne u smijeh, na moj trošak, teško meni! - U ono doba počelo đaštvo prevoditi Heinea. Iza nekog ručka čitah svećenstvu koje se skupilo na "koroni" jednu taku pjesmu, ne spomenuvši autorovog imena. Svi bijahu zadovoljni. Tek ujak Grga me potapše po ramenu:
- U njemačkom, kako vidim, piše Spuckt im Gemüthe. Trebao si dakle reći Pljuje u čuvstvu ili Pljucka u čuvstvu. - Možda mi se uja htio i narugati - ne znam...
Veselilo ga natjerati gosta da silom pije. U vječnoj, u principijelnoj je opoziciji. Bolećiv je i suzoljubiv kao kaka institutka, a nagao i spreman da plane kao fišek, kao lagum. Kako mrzijaše najviše Jevreje i buve, baci me jedared, baš kad sam mu najslađe skakao na mesnatim leđima, na zemlju, kukajući, huktajući:
- Aj, virga, skoči, lovi, hvataj, tuci!
- Šta je, za ime božje?
- Tuci, hvataj, lovi, skoči! Zar ne vidiš?
I ogromna buha skoči s ujaka na brevijar. Ujak Grga ropta kao da ne može zakopčati kravate, razbije staklo na satu, buha đipi sa brevijara na pod, i bum! grune funta olova iz stare diljke i prosu staroj naslonjači metalnu utrobu. Najviše patijaše pri tim ispadima lula koju nosijaše i dan i noć, koju vadijaše iz usta često tek na sakristijskim vratima. Toga se radi jamačno nakrivio krst nad grbom na luši, reseći čelo te žute, količka šaka velike grdosije.
Jedared primamo "lukno" i čekamo na neke zagrebačke đake koji će se vratiti, odnesavši prost, zelen vijenac na neki grob. Naiđe ona koka koja imađaše kao plješivo tjeme - odostrag, noseći u kljunu iz kuće veliko crijevo. Naiđe patka i otme plijen biskupskoj kokošci. Paci ju zdipi gusak, gusanu ćuran, kad al se zaleti najbarjakastiji i najostrugastiji pijetao, dohvati najprije crijevo, a onda ćuranovu mesnatu kapu. Sve se pernato dvorište skupilo poizdalje oko mejdandžija. Skočim sa klupe da vidim nastavak borbe iza lipinog debla kamo se vitezovi jamačno skloniše zarad oštrog ujakovog pogleda. Korak-dva, a ujak za mnom podvikne, da se vas ratoborni i pitomi pilež razletio kud-kamo, ostavivši bratoubilačko crijevo na travici:
- Jao... Bože... Virga... Pix infernalis...
Okrenem se, a čiča na zemlji. Digavši se sa klupe, poremetih ravnotežu.
- Šta! Ti se još kesiš, virga infernalis! - zaori ujak, otpljucne vrh od kamiša koji je odgrizao u strašnom padu, skoči na noge na junačke kao čep iz boce, skupi desnicom grozoviti kamiš, a ljevicom reverendu, pa rusvaj za mnom.
- Drž' razbojnika! Drž' grešnika! - viče zvonaru koji srećom nosi neke boce i cvijeće, smješkajući se ispod brka...
Tri me puta ujak Grga, kao Vukašin Marka Kraljevića provijao oko crkve. Ni danas ne znam kako se odjedared nađoh na tetkinom mekom krilu, a ona zabravi svoju prebijelu sobicu. Tu mi se baci nešto oko vrata, i zaboravim na bijesnog ujaka Grgu.
- Ti nisi ban, ti nisi student, ti si moj dragi... ljubezni...
- Poljubi ju, budalo jedna! - veli teta. - Ako Smiljčica bude dobra i poslušna, bit će ti žena.
Duša mi se skupi u usnama, a kada ju poljubih u usne hladne i bljeđane, vidjeh kroz prozor kako se dolje u bašti još više zarumenješe rumene centifolije. Zarumenjela se i teta, zarumenjela se i njena snježna sobica.
Iz vrta se oriti stala burna pjesma i zvuk tamburica: đaci! Pa ipak ostadoh sa Smiljkom.
Vraćajući se uveče iz škole kamo je odvedoh, opazih na tornju svjetlo. Popnem se i nađem čudno društvo. Stislo se kao sardine.
- Ha, evo nam nećaka velečasnog gospodina, poznatog zagrebačkog štrika! - rekne im jedan, u kojemu po mekom izgovoru odmah upoznah Dubrovčanina Alojzija Strižića. Na glavi mu bokeljska crvenkapica, oko krasnog momačkog struka trobojnica, na širokim leđima surka. I on propjeva proljetos sa žapcima i slavićima.
Stanu me redom cjelivati vinskim cjelovima i kazivati mi svoja dična imena. Cvijet univerziteta! Tu je Rapalić, krivonosi Rapalić, koji ima među hrvatskim piscima najkraću kosu i najduži jezik. Najkraća mu kosa, jer je nema, jer je ćelav. Tu je junački Karlovčanin Aufzac sa ranjenom i zavijenom desnicom. Aufzac "štenker" i trepet laćmanića sa "canštoher"-nogama. Svaka mu je druga:
- Vidjet ćemo se kod Filipa... ne, kod Filipine... hoću reći kod Pe-pi-ce. - Tu je Pepe Kokotbreg, Ličanin, tu je ćutljivi Nikola Hegedušević, osječki patricije, zulumćar zagrebačkih mračnijeh "polipa" i pandura. Evo Zagorca Pepića Broza. Misli da je sličan Vrazu, pije "eks" samo iz dvolitre, a kada je popio treći eks, guta dugme na uzici, izvuče ga napolje i vraća se u društvo s podvostručenom žeđu. I on je pjesnik, ali za razliku od onijeh pravi pjesme samo onda kada nema "nadahnuća". Svi, svi su tu na okupu: Stisli me kao peškir u bogatoj seljačkoj prćiji.
Na prozor stane visok, vitak mladić, plavook, zlatne pahuljaste bradice. Srce mi zakuca: - nađoh se prvi puta sa slavnim pjesnikom! Bijaše to Hajdukić, Gusta Hajdukić, Slavonac, noćni uzdah hrvatskih djevojčica i miljenik Antuna, našeg hrvatskog ujaka, našeg pokojnog Antuna Starčevića.
- Silentium!
- Gospodo, braćo, drugovi! - zaori sa starog, sivog prozora krasan momački glas.
- Čujmo! živio August, živio Gusta! Silentium!
Slušam nedahimice, i gledam crni obris pjesnikove glave i ramena na svilenom nebu večernjemu.
- Gledajte, braćo, sa tih uzanih prozora, gledajte, dragi drugovi, ovaj divni kraj koji se sija na posljednjem sunčanom traku kao krvavi kraljevski zobunac u Gori Petrovoj, koji blista kao kruna vedrog Tomislava, koji tone u mrak kao slava Krsta Frankopana, koji izgiba u sumraku kao slava Otaca. Gledajte tamo Šenoin grad, bijeli Zagreb-grad, koji se sjaji pod zelenom gorom kao junačko oko pod mrkim kalpakom. Gledajte po brdima ruševine, kamenite kosture naše slave i našeg junaštva, gledajte kolibe brata nam seljaka, gledajte župne i plemićke dvorove, gledajte te šume, polja, gore, sve... sve je to naša zipka, naš otac i majka, naša domovina. Ali malo je to što nam daje naše oko i ovo veče. Hrvatska nam se smješka i tamo iza tamnog večernjeg pojasa, ona je veća od svijeta jer je nesrećna kao naše srce, jer je velika kao naša duša. Evo, noć se vuče korakom tuđinca i izdajice, noć pada na Hrvatsku, noć crna kao grob nesrećnika i junaka, kao onaj nepoznati grob pod mršavom brazdom graničarskom... Braćo! Drugovi! Zapalimo zublje u toj crnoj noći, budimo svijeće i trube budnice ovom usnulom puku koji sniva možda posljednji sanak. Ljubimo taj grob i tu zipku, drugovi, braćo, budimo Hrvati!
- Budimo! Budimo! - da se tresu debela Devica i tanki Cinkuš.
- Zakunite se, djeco! - zagrmi odozdo i na merdevinama uskrsne ujakova glava. - Zakunite se na ovaj stari, srebrni križ, i pas bio ko se poturčio!
Dođoše mi suze u oči, a krvlju šinuše slatki ledeni mlazovi. Zaplačem ko djetešce, metnem ruku na krst i viknem sa njima:
- Zaklinjem se, tako mi Boga i Hrvata!
A kada se zakune i ono slijepo, blijedo đače, seljačko tvrdo čedo Bradić, uhvatim za uže mog Cinkuša, a đaci zanjihaše debelu Devicu. Na bakarnim krilima seoskih zvona lete nad tihim hrvatskim krajem ujakove molitve, đačke suze, đačke nade, đačka mlada i vilovita pjesma:

Glasna jasna, od pameti,
Preko dola, preko gora,
Hrvatska nam pjesma leti...

... Preksutra ću čitati u novinama da su ranjeni Aufzac i Hegedušević, a ostali uapšeni pod razbijenim prozorima nekog hrvatskog zastupnika.

V.

Taman sjedoh sa tetom pod lipu i... - Servus, zlatni kanoniru! - zagrli me Varalić, slavni Žgaga, nesuđenik veleslavne frajle Cige i moj sapatnik iz Jarac-grada (tako nazvasmo kleto mjesto onog mljekarovog mučilišta). Sa njim je i neka leventa, putujući glumac i deklamator Toša Ujnin. Našao se sa šepavim Žgagom u Novoj Gradiški, ostavio lovorike Protićevog društva i pošao per pedes apostolorum od sela do sela, od popa do popa. Bijaše u lakovanim cipelama i šumadijskoj surini. Oko vrata mu byronska marama, na glavi nekaki kišobran od šešira... Obojica su crni ko pustahije, osvojila ih kosa i dlaka, puše se znojni kao parno kupalište. Tošo se prikaže ujaku:
- Ja sam Tošo Ujnin, Toša škvorac bez k-a, Toša crkveni miš.
... Kod Gline ih napade neki kesaroš, a Toša mu podvikne:
- Id otolen, jedna buzdovančino, dok te nisam pumpovo za posljednji groš ajdučki. Žgagi, "banovu šogoru", prorekla neka baba kraj Bjelovara slavnu budućnost. - Bilo je i čudnijih stvari! - rekne Tošo Ujnin, prinoseći željnim ustima batak. - Kada je Valaamu mogla prorokovati jedna magarica, što da Žgagi ne pokaže budućnost jedna... da prostite babuškara.
- Jeste vi Vlah? - razvali ujak oči i načini kamišem polukrug.
- Ne. Ja sam pravoslavan Hrvat iz Beograda - rekne brat Teodor i dohvati zubima batak kao pravednik. Uhvatio me ludi smijeh kada opazih da je navlas sličan dobričini Lojzeku, pokojnomu zvonaru crkve sv. Marka, koji je naslikan nalijevo od kora.
Žgaga dalje priča kako ih pored Vinkovaca zatekla bura koja trajaše tri dana. Bez marijaša se krenuše u prvi bircuz. "Da steknu kredita", Toša, ulazeći u dvorište, ubije štapom dva, tri orozlića za paprikaš i rekne da je engleski doktor, podražavajući Fileas-Foku. Uzajmi pare od birtaša za - bajagi - telegram kući. Šokice, Cigani, gajdaš! Bura minu, duga od pedeset "rutavaca", a ona dva popa - "vlaški" i "šokački" - ne dadu se ni osoliti. Srećom oboli birtaš i zovne mladog engleskog doktora Tošu, koji ga "fizitira" i konstatuje tešku želučanu bolest. Kako u P-i nema ljekarne, odu braća na hitnim slavonskim kolima u Vinkovce. Žgaga iskemikuje medom, šećerom, mašću, kajmakom i paprikom neku dronguliju, a gordi Britanac Toša Ujnin ne htjede primiti ni novčića honorara. Birtašica, zadivljena, poljubi ga u dobrotvornu desnicu i zamoli ga još za tu miloštu da joj pošlje svoju sliku iz "lipe Ingleske"...
... Juče stigoše blizu Jastrebarskog. - Vužgi, Jajnko! Pazi, Jurek, kakovu kobilu taj Krajnec tirja! Vužgi, Štijef! - Toša, Žgaga i bilježnik, njihov "benefaktor", izlete iz mehane i spasu život zagrebačkom biciklisti, prvome kojega vidje ono selo. Teta im nije baš sve vjerovala. Bijaše nepovjerljiva kao svi bogomoljci. - Je l' istina da u Srbiji jadne žene mora da peru noge gostima? - upita Tošu.
- Jes'. Kod nas peru žene ljudima noge, al u vašem Beču, Pešti i Zagrebu... i druge stvari.
- Kake?! - planu ujak i napravi sa kamišem kut od 35°.
- Ta košulje, preosvešteni, košulje i ini pribor! - rekne mirno Toša "škvorac bez k-a" i spremi u usta "kramlpogačl". Teta iziđe, crvena kao rak, a ujak se ujede za donju usnu.
Uveče se odveze kapelan u Gleichenberg. Sve ukućane obuzela tuga. Ujak plakaše.
Ne mogah usnuti. Uhvatio me neki čudan mladenački strah, na grudi mi legla mora, i kada se buđah, nemah petlje viknuti u pomoć. Jedva u zoru usnuh. Probudi me odozdo grozovita vika, i zatim stalo udarati po mojim vratima. Srećom eto ujaka, otvori i u sobu bubne, urlajući kao hijena na turskom groblju, debela kuharica u tako nepristojnom negližeju, da joj ujak stidljivo okrene svoja široka leđa.
- Šta je?
- Ah, gospud, dole, na fenšterju...
Ujak za pušku, ja dolje za njim.
Na tavnom kuhinjskom prozoru mrtvačka glava! Cvijeli kao dva djeteta, a plamen suklja iz razvaljenih usta i iz očiju.
- Govori! - grmne blijedi ujak.
- Nevidinčić! - zaojka odostrag tetka, da mi se za leđa i tjeme led uhvatio. Dum! grmne diljka, lubanja prsne i - Jao! - zavikne dvostruki glas spolja pod prozorom.
Istrčimo i koga nađosmo u đubretu pod drvenim vilama Andraša plemića Čučnika? Tošu Ujninog u - ujakovim cipelama ko dječji grobovi i "banova šogora", gospodina Žgagu u ujakovim crnim vrećama - pantalonima. Očapriše to parohijalno dobro za uspomenu i prije nego što će se dati na mučne putove, napraviše iz bundeve ono strašilo, zapališe iza rupa crkvenu svijeću i htjedoše da se prije dalekog putovanja malo provedu i razonode na trošak jednog pobožnog i bogobojažljivog kršćanskog sluščeta.
... To je uzrok te se skrši dugovječni ujakov kamiš, a lula sa krunom puče i odskoči sa Tošinih paćeničkih leđa u baru.
Spavah do večeri.
Kada odoh tražiti Smiljčicu, crna mi doleće tica. Učitelj mi oprho rekne da ju odveo prijatelj liječnik u Ogulin. Smiljkina duša bijaše savijena iz nekog jorgovanastog mirisa, i mišljah poginuti kada ne osjetih više tog slatkog miomira. Pogledaše me školske ruže kao krvave rane i blijede mrtvačke oči. Stanem, ostavši sam u pomrčini, gristi travu kao srdoboljan, kao bolesno pseto. Pretrčim polja i tratine, potrčim prema Karlovcu, prama Smiljci.
U zoru me nađoše blijedog, strvenog i mokrog od rose među tračnicama, na sredokraći između Leskovca i Jaske. Glava šumi da pukne; možda je i vlak preko mene noćas projurio. Ne znam.
Zapalila mi se pluća.

VI.

Ne daj, bože, koliko se trpjet može. Ozdravivši kod roditelja, pošalju me i opet u Hrastovac da se oporavim. Prvi puta osjetih šta je patiti i pregorjeti, prvi me puta zaboljelo ono Ne možeš i Nikada, strašno i crno Nikada! Oslabih, te se jedvice držim na nogama.
Gledam u bašti divne lepire admirale kako sišu medene salcburške kruške koje svakčas padaju. Slušam kuckanje žune, pojanje cvrčaka, gledam spokojno putovanje tisijeh oblaka, i sve, sve mi je novo, neviđeno, kao nepoznato. Ostavih baštu mladu i zdravu, nađoh ju ostarjelu, bolesnu, kao i ja što sam. Po čistim puteljcima već suho lišće... Sjećam se Smiljane, i bi mi kao da izgorje u mojim crvenim groznicama. Mišljah na nju kao na pokojnicu.
Stadoh se oporavljati, a stara mi plovanija budne kao živodajno vrelo Juvencijevo. Kao da sam na ostrvu. Prošće je oko dvorišta obalno klisurje, hrastovačka je crkva luka, tornjevi su svjetionici, perad veseli Feačani, seljačka kola na prašnoj cesti lađe na burnom moru... O, kako pada melem na mladu i mekanu dušu kada čujem u "bavlioteci" na prozoru zvuke zagrebačkih zvona... Vjetar donosi, vjetar odnosi te sjetne, sretne, suzne zvukove, zvukove zvona zagrebačkih...
Kad dođoh, hrastovački se brica oženio. Obdan se i obnoć vije pjesma gne-frau fon Golubićke: Das ist die Liebe, die ganz allein... Sudeći po toj pjesmi, tvrdio je gospodin učitelj da gne-frau mora da je Madžarica koja se za vrijeme svojih velikih putovanja ne bavljaše mnogo ručnim radom.
Znala nam je dolaziti, a ujak reče da ne može više jesti pirinča otkako joj vidje napirinčano, nakrečeno lice. Ne mogah da ju gledam. Oči joj bijahu kao pantaloni bez dugmeta. Bilo sad kako mu drago, ali svijet pričaše da je brica iza nekoliko medenih nedjelja šenuo pameću. Vraćajući se iz Velike Gorice gdje za okladu uđe u lavlji kavez, čuje uveče iz bračne sobe sumnjivo ćaskanje. Donja polovina prozora zastrta, a on se pope na šljivu. Vidjela ga sluškinja Barica. Kada isprati iz sobe gne-frau, pjevajući: Das ist die Liebe... novog poštara, nađe na ledini pod šljivom plemića Golubića svog supruga, slomljene šije. Seljani ne vjerovahu pričanju Barice. Plemić Čučnik mi reče da se grozni brica sa poštarom okladio da će o ponoći pucati na gvozdenog Raspetoga na raskršću, pa da se tane povratilo i udarilo bezbožnika u grlo. Pošto bijaše na dan njegovog pogreba vijor, tvrdijaše zvonar Šimun da se brica povilenio i da ga ovim svojim očima vidje jašiti prema Okiću na repu oblaka.
Danas je gne-frau Golubić poštarica i ne pjeva više Das ist die Liebe, die ganz allein...
Predjesenske neke noći, između dana sv. Pulherije i sv. Hijacinta, uplaši nas iz sna kucanje zvona, i za tren se skupilo u dvorištu dosta uplašenog svijeta. Vatra! Zbrka, dreka osobito se žene mamom pomamiše: - kao da im se zapalila kika. Marva riče i trči po dvorištu kao da se živa prži. Ujak otrči dolje blijed, a u gaćama i košulji. Svijet se umiri, i eto ujaka do suza nasmijanog sa čudnovatim došljakom koji nehajno baci stvari kraj mene na kožnati divan, grleći na mahove ujaka i ćeretajući.
- Pitate me što je nova u Zagrebu? Za ovo pet dana što proboravih u tom lastavičjem gnijezdu, ništa izvanredno. Žene su počele služiti u vojsci, a najviše kod kavalerije. Konj je zajahao Jelačića bana, zmaj progutao sv. Jurja i daje se natečena trbuha birati u maksimirski sabor. Mandalica služi mešu, a kaptolomski gospon Ivić čiha perje i veli da će gledati da vas mjesto njega imenuju kanonikom...
Govoraše, nesrećnik, monotono, mirno, kao da licitira.
- Uf, ćuti, Zefire, virga Domini! Hehehe, zar baš cijela naša familija mora da ima crva u glavi? Hehehe, virga! - I čiča ga grli kao sina.
To vam bijaše Zefir Zefirinović, dalji naš rođak. Omalen, elegantan, ljepuškast, kudrave kose i crvene bradice, prćasta nosa, bijelih jakih zubiju i nestašnih sijerih je očiju. Svaka veća naša obitelj ima po kako legendarno lice, a ja se tajno radovah, gledajući momče o kojemu se pričaše toliko dobra a još više rđava. To je dakle taj Zefir što odreza noću divnu kosu nekakoj provincijalnoj svojoj rođaci pa ju proda berberinu! Bijaše u njemu nešto djevojačko, djetinjasto, drsko. Vidi se da je - kako vele - vrag od njega ušur uzeo. Stao nekako na dvadeset četvrtu. Došao sa strane gdje probavi punih devet godina, došao preko Italije - ravno iz Madrida.
Dotrči teta, pa ga blagosilja i zapitkuje:
- Kako je, kako je, jesi li se smirio?
- Hvala bogu, rđavo. Još se nisam udao, hoću reći oženio. Pa ipak, ne mijenjam se ni sa kojim velmožom. Zato i navijestih zvonom svoj visoki dolazak. Je li još diše Šimun, Andrija de Čučnik?... Jesi li ti to, Julije, zlatni kanonire? Vidim: moje tradicije u obitelji ne izumiru! Ako se ženiš, moj mladi neznani bratiću, šta li si mi! ne uzimaj kosih žena nego se drži horizontalnih i, ako ih nađeš, vertikalnih... Dosadno, dosadno! Što nisam rođen za Tridesetgodišnjeg rata...
Pošto se najede kao najgladniji mlatac, pošalje ujaka i tetu spavati. Stane tapecirati sobu fotografijama: sve žene koje traže po novinama ženika.
- Kako vidiš, zlatni tobdžijo, ja vrlo naginjem muhamedanstvu - rekne pošto pokri ženskim slikama cijeli zid. - Evo, to su kopije Goyinih Kaprica. Što veliš za glavu toga garotiranog pangaloza? Goya, strašni i veliki slikar Goya je moj čovjek, i zbog njega obađoh lijepu i sunčanu Španiju u kojoj ima popova kao u Hrvatskoj a ušiju još i više. Uostalom statistika to još nije dokazala. Što si ti, Hrvat Katolik, Hrvat Muhamedanac, Hrvat Srbin ili Hrvat Čivutin? Ja sam Hrvat Hrvat.
Vratio se tek zorom, a spavaše do uveče.
Slabo ga viđah. Po cijele dane basa po okolini i slika seljake i krave. Često zajaši neosedlanog konja - ujakovog brnjaša pa juri zagonačke po poljima. Jednog me jutra zapita:
- Poznaš li poštara Horna?
- Poznam.
- Lijepo. Sinoć je bio na pošti jedan, a sada su tri "horna"... Hoće Madžarica da je portretiram! Ona je još više nego horizontalna: ona je ispod vodoravnosti.
Osmi dan iza Zefirova veselog boravka vrate se krave kući bez Andraša. Nađosmo ga tek oko ponoći na sjenokoši Mačjem Jarku. Ležaše na trbuhu, na rubu drvenog zdenca i šaputaše kao u zanosu nesuvisle pobožne riječi. Katkada vikne, i ne znamo plače li, smije li se. Oko njega seoske babe pa u ekstazi poju pjesme u slavu Majke božje. Sutradan se skrcalo na Mačjem Jarku svijeta kao na proštenju - cijela plovanija, pjevajući psalme. Došlo i okolnog svećenstva. Ne bijaše čovjeka koji u zdencu lijepo ne vidje Bogorodice.
O čudu progovoriše i novine. Ujak ode dvared u Zagreb duhovnim vlastima. Onih noći rodi nekoliko žena, a iz cijele Hrvatske stane grnuti narod na sveto mjesto Majki božjoj od Pomoći. Hrastovac ne bijaše one dvije nedjelje gora župa od Marije Bistrice u ljetnoj dobroj sezoni.
... Mačka se vazdan prala, ujaka pekao barometar na desnom nožnom palcu, a uveče za tople kišice dojezdi otmjen gost koji se prikaže dr Hagen, kršćanski arheolog iz Njemačke. Zamoli da mu ujak još večeras pokaže, ako ima, stare crkvene stvari koje će on zamijeniti novima, a ako je baš do toga, i novcem nadoplatiti. Napabirčio se crkvene starine po vascijeloj kajkavskoj kraljevini.
Ujak mu obeća dva stara izlizana kaleža i zamoli ga da mu bude gostom za vrijeme izleta po tome kraju. Vidjelo se da katoličkog arheologa tronu taj dokaz hrvatskog gostoljublja. Kod večere, prije koje je sa nama pobožno izmolio običajni Očenaš, zabavljao nas, grdeći Jevreje i rugajući im se raznim vicevima, kao što je onaj o Jevrejinu i kuponu, o Čivutinu i paprici, o Žaku Šmugleru i razbojnicima. Bijaše i paprenijih kao u kakovu benediktinskom bogatom samostanu. Teta se diže po mudrom engleskom običaju od stola, a mi se smijasmo, jer naučenjak tako izvrsno "jidlovaše", kao da je njega htio Abraham zaklati umjesto ovna. Elegancija mu ponešto zanosaše na sapunski miris i na nedjeljne trgovačke pomoćnike, ali obrazovanost mu bijaše magistralna njemačka. Taj antisemita govoraše, tako reći, sve jezike kao prvi apostoli. Ujaka je tako zadivio da dade za nj prenijeti u palaču svoj krevet, klecalo i ine stvari iz svoje sobe.
Sutradan, kada već legoh, dotrči moj španjolski bratić sa - puškom.
- Požuri se i hajde. Testis unus testis nullus.
U vrtu se popnemo krišom, i snebim se, vireći kroz bršljan u palaču. Arheolog se izvalio na ujakovoj naslonjači, pije vino iz starodrevnog crkvenog kaleža. Gole noge koje ne izgledahu kao X-ždrake koje izumi Röntgen, nego kao O-ždrake kojih ne izumi još niko, prebacio preko krsta, na ujakovu klecalu. Na grbavim mu leđima štola, dalmatika. Smješkajući se, čita iz ujakovog trebnika kao iz peštanskog Caviara, a na uhu mu kao propovjedniku crni šešir trouglac. Ne vjerujem očima: san, nevjerica...
- Vidje li nosonju? - i bum! plane Zefirov garabilj. Slavni arheolog požuti kao kosov kljun. Bubnulo na vratima, a ujak viče iz svoje sobe:
- Bos is dos? Otvorite, veleučeni!
- Provalite vrata, hoće da se skonča! - viče Zefir, vrata zinu, kroz njih ujak Grga sa novim bosanskim kamišem, a mi kroz prozor u sobu. Katolički se arheolog jedva svukao pa nit ćiri nit viri. Dršće kao Adam kada ga ispudilo iz raja. Naučenjaci nijesu kavgadžije, dr Hagen imađaše dugačke i klapave uši, a dugouhe su životinje, kako se zna, obično strašljive. Noge mu kao trumbete, trbuh kao timpani, oči oborio niz okarinski nos, plantaste ruke stidljivo oborio, te mu služe mjesto smokova lisja: a vas taj čudni orkestar pauzira i trepti kao hladetina. A s ormana ono "šopano", dvoglavo tele zinulo u zaprepaštenog antisemitskog arheologa i kao da ga pita staklenim očima šta rade te dvije zlatne biskupske kape na njegovoj dvoglavoj glavi telećoj...
Pauza.
Kad al zakotrlja očima i zavapi ujak Grga:
- Svetogrđe... Sablazan... Namadžario... Švajn!
- Ja ima šena i teca! - promrnjauče poništeno uhvaćenik, i digavši spram nas sklopljene ruke, prizna ovim nijemim gestom da mu ne bijaše samo otac - Jevrejin. Omeo se kao pile u kučinama.
- Bože... Majko Bogorodice... Teško meni! - šapnulo za mnom. Teta, u bijeloj prebijeloj noćnoj kapici, pogleda golaća kao Judita Holoferna u šatoru i padne preko saga iz trobojnih komadića. A ujak Grga vrti oči kao žrvnjeve i sopti:
- Iškariote... Voštiti! - pa digne do grede novi bosanski kamiš, odadrne antisemitu arheologa, te se odmah osvijesti teta Tončika. Crn mu kolač u torbu uvalio!
- Jajs! - zakruli naučenjak i skokne viš dvoglavog začuđenog teleta - tako ga ujak Grga lako udario!
- Da mi platiš likovo, tandlerski hrđelju! - promukne ujak i dohvati pušci za zaponac. Slavni katolički arheolog mora da bijaše izvrstan gimnastičar, jer skoči kao lopta kroz prozor. Obukao se u staji, sio s Andrijom u kolica, i valjada brzo stigoše do Samobora, jer Zefir metnu pod rep magaretu koje se zadrečilo u zemlju zapaljenu cigaru, te kolica odoše da sve skače gvozdeni zavoranj.
Docnije čujemo da je neki dr Hagen, slavni katolički arheolog, na pasje ime izgrdio u Pester Lloydu ražnjare Hrvate. Nije stjenica koja ne zasmrdi kada ju stisnemo...
... Selo odmirisalo po konoplji, lišće pada, a grožđe se zarudjelo i pocrnjelo kada Zefir svrši dekoracije u kapelici Majke božje kod Zdenca. Inteligencija cijelog kraja kao na jajima, sve bi htjelo vidjeti djelo mladog umjetnika. Da bude iznenađenje veće, pokrije Zefir slike hasurama i nosi ključ kod sebe. I dođe žuđeni dan. Crkvica i Mačji Jarak, sve puno naroda kao smokva zrnja. Sve blijedi od teškog očekivanja. Na kraju mise šapne ujak:
- Magar... virg... Dominus vobiscum.
Nadušim se, ministrujući, od smijeha. Eno na zidu Noema, prvog pijanca: sasvim je sličan ujaku, iako ima bradu. Putifarka je gne-frau fon Golubić i vuče za jaku - Andriju gespena de Čučnik. Magarac je naš lijepi Cujzek, na njemu jaši u Jerusalem učitelj Jelić, a oko njega Jevreji - seljaci Hrastovčani. Šimun zvonar nosi Irudovu krunu, a crveni grofić je blijed i jede u pustinji skakavce. Mene je hulja naslikao kao nevino dijete, a Poncije Pilat je ošišana teta Tončika. Doktor Mauruš je đavo zavodnik, velečasni gospodin Crnaj kuriše čistoj Suzani - našoj kuharici! Dvanaest je apostola dvanaest susjednih župnika, a sveta su Tri kralja tri biroša hrastovačke gospoštije.
Te su grešne aluzije ujaka i ostale malo naljutile, ali slike bijahu tako krasne, tako žive, da sve potraži umjetnika. A Zefira ni od korova. Vrativši se, nađemo Andriju i kuharicu u kujni gdje plaču.
Zefir se, kažu, ubio. Puška puče prije četvrt sata. Mnogi zaplakaše. Otrčim za ujakom u "bavlioteku", i dah me ostavio. Zefir na zemlji, u košulji, preko očiju prebacio maramu, posred njega ispaljena puška, lice mu bijelo kao kost, grudi sive, nad samim mu srcem krvava rana pa kaplje, kipi od krvi. Padoh preko dragog momka, ujak okrene leđa, a Zafir mirno skoči i stane sa sebe u smijehu brisati... boje.
- Nisam valjda lud da poginem kada me toliko voli moj zlatni kanonir i moj zlatni ujak Grga.
- Ah, virga Domini, šuć-muć pa prolij, ah, bekrijo, obješenjače! Dosta, dosta pasjaluka!
Dočekasmo u Hrastovcu i mošt i pečeni kesten sa medom.

*

... Oblaci, jesenji bijeli i teški oblaci kao vunjač, a okolina požutjela kao pejzaž na starom goblenu. Jesen posukala vlagom stakla i naše oči. Naskoro će mraz na gole hvoje i brige na naša ogoljela srca. Ujak nemađaše snage da nas isprati preko praga. Tek šapne sa praga: - Dražiji vam budi glas, ime, poštenje, neg' hip, magnuće, sramotno življenje. - Teta zaplače svojim teškim tihim plačem, a ujak Grga mahne zdvojno kamišem i okrene naša mlada srca, okrenuvši stidljivo široka leđa i izvukavši iz džepa modru maramu.
Zefir zazviždi, Šimun pucne bičem, konji sa nabreknulim trbusima potrče. Hrastovac nam zađe za leđa, postane uspomena.

VII.

Došavši u Hrastovac iza pet godina iz Beča kamo mi oca premjestilo, nađem ujaka u vrtu.
Bijaše malorek. Ostario, obnevidio, porušio se. Jedva me prepoznao.
Zapitkivaše me, jer ne dopisivasmo poput svih daljih rođaka.
- Što je sa Zefirom?
- Iščeznuo. Otputovao iz Hrvatske, i niko ne zna gdje i šta je. A kako kapelan?
- Umro već davno u Gleichenbergu.
- A gdje je teta Tončika?
Ujak mahne uzdrhtalim kamišem prema crkvi. Razumjeh.
Potrčim na groblje i ne nađoh tetke, jer spavaše pod zemljom, pored plemića Štijefa Žugeca.
Pored tetke, na prostom seljačkom krstu na kojemu bijaše sličica Majke božje bistričke od papira a ispod nje bočica sa svetom vodicom i čaša s uljem bez fitilja, pročitam ime Jelić Smiljana...
Dune vjetar, a bršljan na grobu stao treptjeti kao da se Smiljka budi, kao da šapuće Tončiki i plemiću Žugecu o crnoj kobili i bijelom konju.
Na tornju gugutahu golubovi, a jedan jedini, mekani i mramorasti oblak putovaše prama gorama samoborskim.
... A bršljan na Smiljkinom grobu dršće, treperi, kao da želi prozboriti. Odjedared se sa nekog cvijetka digne bubica pa zujne, zacvili, pretvori se u zlato i stane se dizati, dizati prama nebu, prama nebu...
Iščeznu.
Kada mi se izgubi sa vida, otkinem nekoliko listića od bršljana.
Evo, ovo je uvelo lišće sve što mi ostavi mladost. Ima ih koji nemaju ni toga...

Novo iverje, 1900.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 25. Okt 2020, 06:14:05
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.133 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.