21. 12. 2012. Kraj vremena ili početak... :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

NOVI SUNČEV CIKLUS 24, U KOMBINACIJI SA SLABLJENJEM MAGNETSKOG POLJA NAŠEG PLANETA, MOŽE IMATI TEŠKE POSLJEDICE PO ZEMLJU U POGLEDU KLIME, ELEKTROENERGETSKIH MREŽA I LJUDSKOG PONAŠANJA.
Alex Ansary
25. veljače 2009. - Portland, Oregon

Ako ste mislili da jedino zbog čega bismo trebali bili zabrinuti uključuje ratove, glad i ekonomske slomove razmislite opet. Nova znanstvena otkrića govore da bi sljedeći ciklus Sunčevih baklji mogao biti dovoljno jak da poremeti čitavu električnu mrežu našeg planeta. U ovom članku dokumentira! ću brojne promjene koje se događaju u vezi sa Zemlji nim magnetskim poljem. Suncem i Sunčevim sustavom i pojasniti neke od zabrinutosti koje su izrazili današnji vodeći znanstvenici. Analizirat ću i kako bi to moglo pogodili ljudsku vrstu na energetskoj razini.

MAGNETSKO POLJE NAŠEG PLANETA
Magnetosfera je mjehur magnetizma koji okružuje Zemlju i štiti nas od Sunčevog vjetra. Srećom, magnetsko polje našeg planeta odbija većinu čestica u kružnu putanju oko Zemlje. Poput vremenskih obrazaca na Zemlji, obrasci Sunčev ili vjetrova mogu se brzo mijenjati. Sretna je okolnost što magnetosfera našeg planeta brzo reagira na prijetnju i apsorbira udar. pritom lelujajući i poskakujući. Geofizičari tu reakciju zovu geomagnetska oluja, ali zbog načina na koji narušava Zemljino magnetsko polje također bismo je mogli zvati elektromagnetsko zagađenje. U tim prilikama vidimo polarnu svjetlost na našem noćnom nebu.

Ali čudne stvari događaju se i u atmosferi i u svemiru. Zemljino magnetsko polje sve je slabije. To je slabljenje zapravo započelo prije 2.000 godina, ali je brzina slabljenja naglo porasla prije 300 godina. Međutim, u posljednjih dvadesetak godina magnetsko je polje postalo nepredvidljivo.

Aeronautički zemljovidi svijeta, koji se koriste kako bi se zrakoplov ima omogučilo da slijeću koristeći automatske sustave upravljanja, morali su biti revidirani u cijelom svijetu kako bi autopilotski sustavi mogli raditi.

Sada je NASA-inih pet svemirskih letje lica iz misije THEMIS otkrilo pukotinu u Zemljinom magnetskom polju koja je 10 puta veća od bilo čega za što se prije vjerovalo da postoji. Kad se to dogodi, Sunčev vjetar može prodirati kroz otvor i „puniti“ magnetosferu izazivajući snažne geomagnetske oluje. Istraživanje te zagonetke ključni je cilj misije THEMIS, pokrenute u veljači 2007. Veliko otkriće dogodilo se 3. lipnja 2007. kada je pet sondi pukom srećom preletjelo iznad pukotine baš u trenutku kad se otvarala. Senzori u sondama zabilježili su bujicu čestica Sunčevog vjetra koja je tekla u magnetosferu, signalizirajući događaj neočekivane veličine i važnosti.

Ali sama pukotina nije najveće iznenađenje. Istraživače je još više začudio i zbunio neočekivani način na koji ona nastaje, rušeći uvriježene predodžbe svemirskih fizičara .

„Isprva nisam u to vjerovao“, rekao je David Sibeck, znanstvenik projekta THEMIS iz Centra za svemirske letove Goddard. Ovo otkriće iz temelja mijenja naše shvaćanje interakcije Sunčevog vjetra i magnetosfere. Otvor je bio ogroman četni puta širi od same zemlje, rekao je Wenbui Li, svemirski fizičar sa Sveučilišta u New Hampshireu, koji je analizirao podatke. 1 lov kolega liinmv Raeder, također sa Sveučilišta u Nevv Hampshireu. rekao je: l na 27-mu čestica u sekundi pritjecalo je u magnetosferu - to je 1 iza kojeg je 27 nula. Takav priljev je za red veličine veći od onoga što smo smatrali mogućim. Svemirski fizičari dugo su vjerovali da se rupe u Zemljinoj magnetosferi otvaraju samo kao reakcija na Sunčeva magnetska polja koja su usmjerena prema jugu. Međutim, velika rupa iz lipnja 2oo7. otvorila se kao reakcija na Sunčev magnetski vjetar koji je bio usmjeren prema sjeveru. Laiku se to može činiti poput sitničarenja, ali za svemirskog fizičara to je skoro kao potres.

NEOČEKIVAN PAD ŠTITA
U vezi s promjenama našeg magnetskog polja danas se u znanstvenoj zajednici vjeruje da Sunčev vjetar gura Zemljinu magnetosferu skoro direktno iznad ekvatora, gdje je magnetsko polje našeg planeta usmjereno prema sjeveru. Znanstvenici su ranije vjerovali da bi kod dolaska veće količine Sunčevog magnetizina koji je također usmjeren prema sjeveru dva polja trebala ojačati jedno drugo, učvršćujući Zemljinu magnetsku obranu i zatvarajući vrata Sunčevom vjetru. Jezikom svemirskih fizičara, Sunčevo magnetsko polje usmjereno prema sjeveru zove se „sjeverni IMF“ (međuplanetarno magnetsko polje) i sinonim je za „uključene štitove“.

Veliko je iznenađenje što su se prilikom dolaska sjevernog IMF-a štitovi isključili. To je potpuno preokrenuto shvaćanja mnogih znanstvenika. Dok su istraživači proučavah pukotinu u magnetskom polju otkrili su da je 20 puta više Sunčevog vjetra ušlo u Zemljin štit kad su magnetska polja bila poravnata.

Događaji sa sjevernim IMF-om zapravo ne pokreću geomagnetske oluje, istaknuo je Raeder, ali stvaram uvjete za oluje puneći magnetosferu plazmom.

Napunjena magnetoslera spremna je za polarne svjetlosti, prekide opskrbe strujom i druge poremećaje koji se mogu javiti kod pogotka CME-a (koroninih izbačaja mase). To znači da je udar Sunčevih baklji 20 puta jači kad su magnetska polja poravnata. Magnetska polja Zemlje i Sunca bit će usklađena na vrhuncu Sunčevog ciklu sa 24. koji se očekuje 2012. To će izazvati priljev Sunčevih čestica. Ono o čemu znanstvenici nisu raspravljali je utjecaj ua ljudski bioelektrićni sustav.

ZEMLJINO MAGNETSKO POLJE MIJENJA KLIMU
Na Zemljinu klimu značajno utječe magnetsko polje planeta, prema danskoj studiji, objavljenoj u siječnju 2009. koja bi mogla osporiti shvaćanje da su ljudske emisije odgovorne za globalno zagrijavanje. Naši rezultati pokazuju jaku korelaciju izmedu snage Zemljinog magnetskog polja i količine padalina u tropima, izjavio je jedan od dvojice danskih geofizićara uključenih u studiju,

Mads Faurschou Knudsen s Odsjeka za geologiju sveučilišta Varhus u Danskoj za novine Videnskab.

Rezultati studije (koja je također obiavljena u američkom znanstvenom časopisu Geology) govore u prilog kontroverznoj teoriji koju je prije jednog desetljeća obivio danski astrofizićar Henrik Svensmark. On je tvrdio da na klimu imaju jak utiecaj čestice galaktićkog kozmičkog zračenja (GCR) koje prodiru u Zemljinu atmosteru.

OBRTANJE GEOMAGNETSKOG POLJA
Jedna druga nedavno obiavljena studija iznosi mišljenje da brze promjene u uzburkanom kretanju Zemljine tekuće vanjske kore oslabljuju magnetsko polje na nekim regijama površine planeta.

Ono što doista iznenađuje je da se u Zemljinom magnetskom polju događaju brze, skoro trenutne promjene«, rekao je suautor studije Nils Olsen, geofizičar iz Danskog nacionalnog svemirskog centra u Kopenhagenu.
Rezultati upućuju na zaključak da se promjene slične brzine istovremeno događaju u tekućem metalu, 3.000 kilometara ispod površine, rekao ie Olsen. Fluktuacije u magnetskom polju dogodile su se u nekoliko raštrkanih regija na Zemlji.
Te promjene "moga ukazivati na mogućnost skorog obrta geomagnetskog polja«, objavila ie suautorica studije, znanstvenica iz Njemačkog istraživačkog centra za geoznanosti u Potsdamu. Zemljino magnetsko polje obrnulo se stotine puta tijekom posljednjih milijardu godina, a za dovršenje tog procesa mogle bi biti potrebne tisuće godina. Slabljenje magnetskog polja također otvara više slojeve Zemljine atmosfere za intenzivno zračenje nabijenih čestica. tvrde znanstvenici.

KOZMIČKE ZRAKE UDARAJU ZEMLJU
Međunarodni tim istraživača otkrio je zagonetan višak visokoenergetskih elektrona koji Zemlju bombardiraju iz svemira. Izvor tih kozmičkih zraka je nepoznat, ali mora biti blizu Sunčevog sustava i mogao bi biti sačinjen od crne tvari. O rezultatima je izvijestio časopis Nature u svom broju od 20. studenog 2008. Veliko je to otkriće, rekao ie suautor Jolm Wefel s Državnog sveučilišta u Louisiani. „To je prvi put da smo vidjeli zaseban izvor ubrzanih kozmičkih zraka kako se ističe na široj galaktičkoi pozadini“.

Kako bi proučili najsnažnije i najzanimljivije kozmičke zrake, Wefel i suradnici proveli su posljednjih osam godina upravljajući nizom balona u stratosferi iznad Antarktika. Njihov detektor kozmičkih zraka koji je financirala NASA otkrio je značajan višak elektrona visoke energije.

„Izvor tih egzotičnih elektrona mora biti relativno blizu Sunčevog sustava - udaljen ne vise od jednog kiloparseka, - rekao je suautor Jim Adams iz NASA-inog Centra za svemirske letove Marshall. Galaktičke kozmičke zrake su subatomske čestice ubrzane gotovo do brzine svjetlosti udaljenim eksplozijama supernova i drugim silovitim događajima.

One u gomilama jure kroz Mliječnu stazu, stvarajući maglicu od visokoenerget
skih čestica koje ulaze u Sunčev sustav iz svih smjerova. Kozmičke zrake sastoje se pretežno od protona i težih atomskih jezgri s nešto elektrona i fotona kao začina u toj mješavini. Zašto izvor mora biti blizu? Prema Adamsu: „Elektroni visoke energije brzo gube energiju dok lete kroz galaktiku. Oni predam energiju na dva glavna načina:

(1) sudarajući se s fotonima niže energije, u procesu koji se zove inverzno Comptonovo raspršenje; i
(2) kada zračenjem gube dio svoje energije u spiralnom gibanju kroz magnetska polja galaktike."
Elektroni visoke energije stoga su lokalni, ali istraživači ne mogu precizno locirati izvor na nebu.

SUNČEVO MAGNETSKO POLJE
Sunce je golem elektromagnetski odašiljač koji preplavljuje planete Sunčevog sustava toplinom, svjetlošću, UV zračenjem i električki nabijenim česticama. Sunce i samo ima magnetsko polje i to magnetsko polje stvara «jaje» oko Sunčevog sustava koje je poznato kao heliostera. Hehostera je oblikovana poput kapljice, s izduženim, uskim krajem usmjerenim suprotno od smjera u kojem se krećemo.

Svaka promjena koja se dogodi u ili na Suncu s vremenom će utjecati na svaku živu osobu. Sunčeva aktivnost tijekom ovog posljednjeg ciklusa Sun čevih pjega bila ie veća od bilo čega dosad viđenog, leđna studija, čiji su autori dr. Mike
Lockvvood i suradnici s laboratorija Rutherford Appleton iz Chiltona, UK, 1999. istražila je Sunčevu aktivnost u prethodnih 100 godina. Izvijestili su da je od 1901. ukupno Sunčevo magnetsko polje postalo jače za 230 posto. Znanstvenici ne razumiju što to znači za nas.

Neke od aktivnosti Sunčevih pjega u ovom zadnjem ciklusu bile su jače od bilo čega ikada zabilježenog. Ali znanstvenici tvrde kako ne razumiju ni što to znači za nas. Očigledno, Sunce ie Zemljina pokretačka snaga, rekao je Richard Fisher direktor Odjela za heliofiziku u NASA-i. Kako bismo ublažili moguće prijetnje javnoj sigurnosti, od ključne je važnosti da bolje shvatimo ekstremne svemirske vremenske događaje izazvane Sunčevom aktivnošću.

SUNČEV CIKLUS 24
Prema NASA-i, Sunce započinje još jedan 11-godišnji ciklus aktivnosti. Sunce obrće svoje magnetske polove svakih li godina. S obzirom da je Sunce odgovorno za neke nepovoljne klimatske promjene na Zemlji sljedeće desetljeće moglo bi donijeti nove nevolje za naš planet. Godine koje su pred nama mogle bi biti burne. Jimmy Raeder je objasnio:

„Ulazimo u Sunčev ciklus 24. 1z razloga koje ne razumijemo u potpunosti, CME-i u parnim Sunčevim ciklusima (kao što je 24) obično pogađaju Zemlju s napadnim rubom koji je magnetiziran sjeverno. Takav CMF trebao bi otvoriti pukotinu i napuniti magnetosferu plazmom neposredno prije početka oluje. To je savršeni slijed za stvarno velik događaj“.

Svakih 10-11 godina broj Sunčevih pjega na nama najbližoj zvijezdi porasle s nula (kao što je bilo u 2008. godini) do maksimuma od preko četiri stotine. Dok same Sunčeve pjege ne utječu na Zemlju, Sunčeve baklje i drugi poremećaji koji se šire oko našeg Sunca za vrijeme pojačane aktivnosti Sunčevih pjega dovode do povećanja broja čestica (elektrona i protona) i štetnog svjetlosnog zračenja (ultraljubičastih i rendgenskih zraka), poznatih kao Sunčev vjetar. Da nema
Zemljinog zaštitnog magnetskog polja i atmosfere, to bombardiranje česticama potpuno bi nas spržilo. Ciklus Sunčevih pjega 24, čiji se vrhunac očekuje negdje 2012., mogao bi biti jedan od najjačih u posljednjih nekoliko stoljeća.

Bit će 30-50 posto jači od prošlog i počet će s kašnjenjem od pune godine, prema revolucionarnom predviđanju u kojem se koristi računalni model Sunčeve dinamike koji su razvili znanstvenici iz američkog Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja (NCAR). Precizno predviđanje Sunčevih ciklusa godinama unaprijed pomoći će društvu da se pripremi za aktivne nalete Sunčevih oluja, koji mogu usporiti orbite satelita, narušiti komunikacije i srušiti energetske sustave. Znanstvenici imaju povjerenja u prognoze zato što je u nizu testova nedavno razvijeni model simulirao snagu zadnjih osam ciklusa s točnošću od preko 98 posto. Predviđanja se dijelom generiraju pomoću praćenja ispod površinskog kretanja ostataka Sunčevih pjega iz prethodnih dvaju Sunčevih ciklusa.

SUNČEV CIKLUS 25
„Velika pokretna traka“ ogromna je cirkulirajuća struja vatre (vruće plazme) unutar Sunca. Ima dva ogranka, sjeverni i južni, i svakom treba oko 10 godina da prođe jedan puni krug. Istraživači vjeruju da okretanje pokretne trake kontrolira ciklus Sunčevih pjega i zato je usporavanje važno.

Obično se pokretna traka kreće brzinom od oko jednog metra u sekundi brzinom hoda rekao je NASA-in solanu fizičar David Hathaway. „Tako je bilo od kraja 19. stoljeća“ Posljednjih godina, međutim pojas je usporio na 0,75 m/s na sjeveru 0,35 m/s na jugu. »Nikada nismo vidjeli tako niske, dodao je Hathaway“.

Prema teoriji i promatranjima, brzina pojasa govori kakav će biti intenzitet aktivnosti Sunčevih pjega otprilike 20 godina u budućnosti. Spor pojas znači slabiju Sunčevu aktivnost; brz pojas zna ći jaču aktivnost.

„Usporavanje koje sada vidimo znači dd bi Sunčev ciklus 25, čiji ce vrhunac biti oko 2022. godine mogao biti jedan od najslabijih tijekom proteklih stoljeća, rekao je Hathavvav.

UTJECAJ SUNČEVE AKTIVNOSTI NA ZEMLJU
Prvi instrumenti za mjerenje aktivnosti Sunčevih baklji pojavili su se prije 440 godina. Oni su pokazali da naša najbliža zvijezda Zemlju ne časti samo pomrčinama Sunca. Sunčeve pjege, Sunčeve baklje, fakule i druge pojave utječu na sve na Zemlji, od atmosferskih događaja do ljudskog ponašanja. Te su pojave zajedničkim imenom poznate kao Sunčeva aktivnost. Ta aktivnost, koja se izražava kroz nalete solarnog zračenja, magnetskih oluja ili vatrenih bljeskova, po intenzitetu može varirati od vrlo slabe do vrlo jake. Najveću prijetnju civilizaciji predstavljaju oluje.

Dana 28. kolovoza 1859. polarne svjetlosti sjajile su se i blistale nad čitavim američkim kontinentom kad je pao mrak. Mnogi ljudi mislili su da je njihov grad u plamenu. Kazaljke na instrumentima koji su se koristili za bilježenje Uh magnetskih fluktuacija širom svijeta izašle su izvan skale. Telegrafski sustav se pokvario, pogođen jakim skokom napona. Bila je to možda najgora Sunčeva oluja u zadnjih, 200 godina. Njene posljedice po ljudsku vrstu bile su male zato što civilizacija još nije bila ušla u visoko-tehnološku fazu razvoja. Ali s dolaskom modernih električnih mreža i satelita mnogo je više toga u opasnosti.

Da se nešto slično dogodilo u našem nuklearnom svemirskom dobu razaranje bi bilo katastrofalno. Prema znanstvenim podacima, oluje takve veličine događaju se otprilike jednom u pet stoljeća. Ali događaji upola manjeg intenziteta javljaju se svakih 50 godina. Posljednji je zabilježen 13. studenog 1960.. Poremetio je Zemljino magnetsko polje, ometajući rad radijskih postaja.

Danas je naša ovisnost o radio-elektroničkim uređajima tako ogromna da bi pojačana Sunčeva aktivnost mogla onesposobiti sustave za održavanje života sirom svijeta, i ne samo na površini. Loše svemirsko vrijeme dovodi do poremećaja rada svih orbitalnih sustava, laka Sunčeva oluja može pokvariti navigacijske sustave kontrolirane iz svemira. NASA sada zvoni na uzbunu zato što je sjevernoamerički kontinent blizu sjevernog magnetskog pola i najosjetljiviji je na Sunčevu aktivnost, leđna studija korporacije „Metatech“ otkrila je da bi udar sličan onom iz 1859. onesposobio čitavu električnu mrežu u Sjevernoj Americi. Čak je i relativno slaba magnetska oluja iz 1989. potaknula Sunčevom aktivnošću izazvala nezgodu u jednoj kanadskoj hidroelektrani koja je šest milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama i Kanadi na devet sati ostavila bez električne energije.

Studija američke Nacionalne akademije znanosti također govori o zabrinjavajućim mogućnostima na Zemlji u slučaju najgoreg scenarija Sunčeve oluje. Moderne energetske mreže toliko su međusobno povezane da bi velika svemirska oluja - onakvog tipa čije se javljanje očekuje jednom u stoljeću mogla izazvati kaskadu padova sustava koja bi se proširila po cijelim Sjedinjenim Državama, ostavivši bez struje 130 milijuna ljudi ili više samo u toj zemlji, zaključak je novog izvještaja. Takvi rašireni nestanci struje iako su, prema očekivanjima, rijetka mogućnost pogodili bi i druge vitalne sustave.

„Utjecaj bi se osjetio na međusobno ovisnim infrastrukturama, na primjer, opskrba pitkom vodom bila bi pogođena na nekoliko sati; brzo kvarljiva hrana i lijekovi za oko 12-24 sata. i trenutni ili naknadni gubitak grijanja/klimatizacije zraka, odvoza smeća, telefonske službe, transporta, opskrbe gorivom i takto dalje“, stoji u izvještaju.

Za popravak sustava mogli bi biti potrebni mjeseci, banke bi se mogle zatvoriti, a trgovina s drugim zemljama mogla bi biti prekinuta.

„Hitne službe bile bi preopterećene, a zapovijedanje i kontrola mogli bi biti izgubljeni“, kažu istraživači na čijem je čelu Daniel Baker, direktor Laboratorija za atmosfersku i svemirsku fiziku Sveučilišta Colorado u Boulderu.

SUNČEVI CIKLUSI I LJUDSKO PONAŠANJE
Bi li ciklusi rata i mira mogli biti povezani sa Sunčevim ciklusima?

Neki istraživači tvrde da geomagnetske oluje utječu na moždane valove i razine hormona, uzrokujući mnogo različitih reakcija, pretežno kod muškaraca. Iako neke žene također mogu osjećati promjene tijekom tih oluja, čini se da njih općenito manje pogađa ponašanje Sunca. Reagirajući na promjene razina hormona, neki muškarci mogu postati pojačano razdražljivi i agresivni, dok drugi umjesto toga mogu postati kreativniji.

Utvrđeno je da povećanje Sunčeve aktivnosti povećava psihotičke epizode kod osoba koje vec boluju od nestabilnih psiholoških stanja. Iako bismo takva ponašanja mogli povezati s punim Mjesecom, dr. Robert Becker i njegov kolega dr. Howard Friedman 1963. pokazali su da promjene na Suncu vode i do primjetnog povećanja psihotičkih aktivnosti. Pa ipak, te reakcije ne javljaju se samo kod nekolicine posebno osjetljivih ili nesretnih pojedinaca.

Dokazi upućuju na zaključak da ratovi i međunarodni sukobi najčešće izbija¬ju kad se Sunčeve pjege brzo formiraju ili brzo raspadaju, jer se u tim prilikama javljaju intenzivnije geomagnetske oluje. Osim toga. to povećanje Sunčeve aktivnosti u korelaciji je s razdobljima kada je povećan broj nesreća i bolesti, kao i zločina i ubojstava. Čitava biosfera pogođena je tim elektromagnetskim zagađenjem i čini se da ljudsko ponašanje reagira u skladu s tim. Ne uzrokuju sve geomagnetske oluje poremećaje. Ali s vremenom ti ekstremi Sunčevih aktivnosti također mogu utjecati na razdoblja zemaljskih sukoba. Podaci o ciklusima rata i mira protežu se barem 2.500 godina u prošlost.

Još 1915. pojedini znanstvenici počeli su prepoznavati veze između Sunčeve aktivnosti i ljudskog ponašanja. Taj rad započeo je s ruskim znanstvenikom Alevanderom Chizhevskyem koji je primijetio korelaciju između masovnih promjena u ljudskom ponašanju i ciklusa Sunčevih pjega.

Tridesetih godina prošlog stoljeća profesor Ravmond Wheeler, povjesničar sa Sveučilišta n Kansasu, odveo je to zapažanje korak dalje. Njegovo istraživanje brojčano je rangiralo težinu pojedinih bitaka u korelaciji sa Sunčevim ciklusima. Podatke koje je dobio statistički je analizirao Edward Dewey koji je potvrdio postojanje tih ciklusa ratova. Ipak, nije bio u stanju utvrditi jasnu vezu s ciklusom Sunčevih pjega jer je u to vrijeme bilo nedovoljno podataka.
1980-ih, uz detaljniju analizu Wheelerovih podataka, veza ie postala jasna.

Nakon podrobnijeg proučavanja podataka čini se da počinjemo otkrivati uzorak prema kojem ie najveća vjerojatnost za početak rata u ključnim točkama ciklusa Sunčevih pjega. To su razdoblja kad se geomagnetska aktivnost najbrže mijenja prilikom naglog porasta Sunčeve aktivnosti ili u silaznom dijelu ciklusa, kad se Sunčeve pjege brzo smanjuju. K tome, možemo vidjeti kako to negativno utječe na psihološke mehanizme kao što su moždani ritmovi i razine hormona. Drugim riječima, ratovi bi mogli biti vrsta masovne psihoze. Kada vidimo vezu s fizičkim mehanizmima (kao što ie elektromagnetsko zagađenje), to nam daje određenu prognozu o tome kada je vjerojatnije da bi mogle započeti pojačane agresije. Izračuni pokazuju da nas očekuje još jedan porast intenzivnih Sunčevih aktivnosti za manje od dvije godine, približno oko 22. rujna 2010. NASA predviđa da će ta aktivnost dosegnuli vrhunac u 2012. godini.

PROMJENE U SUNČEVOM SUSTAVU
Atmosfere pet planeta i Zemljinog Mjeseca mijenjaju se. U gornjim slojevima Zemljine atmosfere stvara se plin HO koji nije postojao u količinama u kojima danas postoji. Znanstvenici iz Ruske akademije znanosti kažu da to nije povezano s globalnim zagrijavanjem, CFC-ima ili emisijama fluorougljika. Oni tvrde da se atmosfere Jupitera. Urana i Nepluna također mijenjaju.

Atmosfera Marsa postaje znatno gušća. Godine 1997. sonda „Mars Observer“ izgubila je jedno od svojih ogledala, što je uzrokovalo njen pad. To se dogodilo zato Što je atmosfera bila otprilike dvostruko gušća nego šio je NASA bila izračunala. Sjajnost i magnetska polja planeta također se mijenjaju. Venera pokazuje značajno povećanje svoje ukupne sjajnosti, jupiterov energetski naboj porastao je toliko visoko da sada postoji vidljiva cijev od ionizirajućeg zračenja koja se formirala između površine jupitera i njegovog mjeseca „loa“. Na nedavno snimljenim fotografijama može se vidjeti sjajna energetska cijev. Uran i Neptun također postaju blistaviji. Magnetska polja Jupitera, Urana i Neptuna mijenjaju se.

Jupiterovo magnetsko polje više se nego udvostručilo, a Neptunovo magnetsko polje jača. Rusi kažu da sva ta tri planeta postaju blistavija i da se njihove atmosferske kvalitete mijenjaju, ali ne objašnjavaju što to znači. Rusi također izvještavaju da izgleda kako je na Uranu i Neptunu nedavno došlo do obrtanja polova. Kad je svemirska sonda „Voyager II” proletjela pored Urana i Neptuna, činilo se da su sjeverni i južni magnetski polovi znatno odstupali od mjesta gdje je na ranijim snimkama bio rotacijski pol. U jednom slučaju bio je udaljen 50 stupnjeva, a u drugom slučaju razlika je bila 10-ak stupnjeva.

Ta nova informacija o promjenama u Sunčevom sustavu dolazi u zanimljivom trenutku za naš planet. Moguće je da već neko vrijeme nebeski događaji igraju svoju ulogu u oblikovanju našeg života na ovom planetu, i da bi te promjene koje sada vidimo na našem Suncu, Sunčevom sustavu i Zemljinom magnetskom polju mogle bili upravo ono što preobražava naš svijet kakav poznajemo u nešto novo. Samo će vrijeme pokazati, ali čini se da budućnost već kuca na vrata

0 AUTORU:
Alex Ansary je nezavisni novinar iz Portlanda u Oregonu, SAD koji preispituje prirodu stvarnosti od svoje rane mladosti. Njegova svakodnevna radijska emisija „Outsyde the Box“ daje riječ onima koji su obično cenzurirani ili napadani u medijima glavne struje. Cilj programa je povezati točke iza svjetskih događaja i pružiti nadu u ovim nemirnim vremenima. Alex sudjeluje u globalnoj bitci za slobodu putem kablovske televizije, internetskog radija i mreže.