ovo je doduše članak od pre pet godina, al za mene nov i zanimljiv pogled na ovu temu

TRAVNIČKA KRONIKA: O 110. GODIŠNJICI ROĐENJA KNJIŽEVNI NOBELOVAC DOBIVA SPOMENIK U RODNOME MJESTU

Andrić se vraća u Travnik

Don Pavo Nikolić: U povijesti su se Hrvati odrekli mnogih svojih vrijednosti, pa su se tako pokušali odreći i Andrića. To ne mogu nikako shvatiti - Stojan Miloš: Dok hrvatski akademici raspravljaju o tome treba li Andriću naći mjesta u Sobi slavnih, travnički Hrvati podižu mu znamen pred crkvom.
Ako je nečije ime s ovog zakutka zemaljske kugle slavno u književnom svijetu, onda je to njegovo, a ako se zbog nečijeg imena postavilo tisuću pitanja, nama toliko svojstvenih, ponovno je odgovor isti. Ivo Andrić. Književni nobelovac, o kojem rasprave traju već godinama, gotovo navlas iste; o porijeklu, pripadnosti, naklonjenosti ... o njegovu djelu svoje je već odavno kazala Švedska akademija.
Na stotinu i desetu godišnjicu njegova rođenja postavljanjem spomenika pred travničkom župnom crkvom svetoga Ive Krstitelja, u kojoj je Andrić kršten 9. listopada 1892. godine, dosta će toga reći travnički Hrvati, a ova inicijativa, koja je iznenadila mnoge osporavatelje hrvatskog nobelovca, potekla je od župnika don Pave Nikolića, za kojega u Andrićevu liku nema ničeg spornog.

Ispravljanje nepravde

— U povijesti su se Hrvati odrekli mnogih svojih vrijednosti, pa su se tako pokušali odreći i Andrića. Zašto je tako, ja ne mogu nikako shvatiti. Jer ako je smetao Muslimanima zbog toga što ih je, kako tvrde, prikazao u nedoličnu svjetlu, Srbi su ga proglasili svojim zbog njegovih projugoslavenskih ideja, ali i zbog slave u književnom svijetu, a nije mi jasno zašto ga Hrvati spore?! Možda zbog zavisti nekih hrvatskih književnika, pita se don Pavo, dodajući kako Ivo Andrić predstavlja vrijednost hrvatskog naroda, koje se nitko pametan ne smije odricati, a podršku ovoj ideji dao je i vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić.
Spomenik Andriću, veli, ne postavlja se kao provokacija, nego kao izazov koji bi trebao pokrenuti neke važne stvari i ispraviti očite nepravde. Kao primjer manipuliranja osobom slavnog Travničanina pokazuje nam novčanicu Republike Srpske na kojoj je Andrićev lik, dok je na federalnoj konvertibilnoj marki slika fra Ivana Jukića.
— Nećemo raditi velike pompe, a nismo bili ni pri novcu, tako da ćemo spomenik otkriti skromno, nakon mise zadušnice za Ivu. A našem travničkom kiparu, koji je izradio poprsje, mogao sam samo kazati: Marko, radi, a ja ću pokrit troškove materijala i dat ću ti za cigarete ...
Don Pavo nam pokazuje i Maticu krštenih travničke župe, gdje pod brojem 70 stoji kako je tadašnji župnik Juraj Pušek devetog dana listopada 1892. godine krstio Ivana, sina Antuna Andrića, podvornika, i Katarine rođene Pejić, dok je kum bio Tadija Antunović. U rubrici opaski zapisano je, k tome, i kako se šezdeset šestogodišnji Andrić 1958. godine u Beogradu oženio Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta. I to je sve, uz novinarsko zapažanje kako je u travničkoj crkvi kršten i Miroslav Ćiro Blažević, izbornik najvatrenije hrvatske novinarske reprezentacije ...
Na Bojni, četvrti iznad grada, kipar Marko Gido mramornome Andrićevu poprsju zadaje posljednje udarce dlijetom, pa ga molimo da se za potrebe novinskog zapisa još malo naoruža alatom, onako za glumu.
— A može li bez glume, nako, jer nisam u radnoj odjeći, pa će smiješno ispast! Nema se tu puno što reći. Neke sam radove već prije darovao našim crkvama, imao sam i nekoliko izložbi, pa me don Pavo pozvao da izradim i Andrića. Sjećam se da je prije rata, kad se pripremala proslava stogodišnjice njegova rođenja, bio u bronci odljeven spomenik, i već bio uplaćen, a osto je, kako se priča, u Beogradu. Što se moga tiče, malo sam smišljo što bi, kako bi, i odlučio da to ne bude klasičan portret, je l’, bio je književnik, pa sam mu stavio knjigu u ruke, i na njoj reljef grada po opisu iz Travničke kronike, znate ono; "...kao na rastvorenoj knjizi, sokaci, njive, groblje i džamije, gdje ima mjesta još samo za tanku rijeku i drum pokraj nje ..." Tako nekako ide ... Skonto sam da bi lomljeni kamen dobro simbolizirao akademsku togu, pa je donji dio takav, i ko obavija njegovo tijelo, opisuje kipar Gido, kojem je sedam stotina kilograma težak makedonski mramor sivec, ipak bio malo "tijesan" za prvobitnu ideju.

Kipar Gida i njegovo djelo


S lijeve stane Andrićevih grudi smjestio je travničku crkvu u kojoj je kršten, a radio ga je po fotografijama, nešto više od tri mjeseca, pa nije imao previše vremena razmišljati o političkim konotacijama koje bi njegov rad mogao izazvati.
— Treba se ljudski suočit sa svime, pa i sa svjetskim vrijednostima ko što je Andrić. Ako je netko protiv njega, onda ne znam gdje je ... eto, u tom je fazonu ono što bih ja mogao reći.
Da ne gnjavimo preko mjere kipara Gidu s politikom koja ga očito ne zanima previše, naumismo pronaći još koji Andrićev trag u Travniku, gradiću koji je stotinu i pedeset godina bio sjedištem bosanskih vezira, prije negoli je vezirska stolica prenesena u Sarajevo, i u kojem su nekad djelovala dva konzulata, francuski i austrijski, na čijim je izvještajima, među ostalim, hrvatski nobelovac našao vrijedan materijal za svoju Kroniku. Novinar i publicist Stojan Miloš, na putu do spomen-kuće Ive Andrića, s ogorčenjem upozorava kako su početkom devedesetih iz Travnika nestali nazivi ustanova koje su nosili ime slavnog pisca, pred rodnom kućom mu je postavljen islamski nišan, a malo tko je regirao na takav čin.
— Evo, i danas, dok hrvatski akademici raspravljaju o tome treba li Andriću naći mjesta u Sobi slavnih, travnički Hrvati podižu mu znamen, i to pred crkvom, a znamo da je Crkva jedina stoljećima predstavljala naše nacionalne interese u Bosni. Žalosno je što se s Andrićem toliko politizira, umjesto da se bave vrijednošću njegova djela, drži Miloš.
Dok prolazimo starim gradom, malo atmosfere. Glavnom ulicom, nekoć Titovom, a sada Bosanskom, prolazi nekoliko žena, lica potpuno zastrta feredžom, s minareta se čuje molitva mujezina, a Miloš nas upozorava na detalj:
— Vidite li koliko je sati?
— Jedan, zašto?
— E, zato što su mujezini nekad molili u podne, a sada računaju vrijeme po islamskom, sat kasnije, pa mole u jedan. Tako je sad ovdje njima podne, a ostalima jedan ...
U rodnoj kući sve je valjda na mjestu, u vitrinama su izložene fotografije s uručenja Nobelove nagrade, izdanja Travničke kronike u različitim državama, među ostalima i finsko, češko, mađarsko, nizozemsko, talijansko, poljsko, norveško, japansko ... Po zidovima vise slike Travnika kakvog više nema, a dio kuće uređen je u izvornom, bosanskom stilu, no, posjetitelja je, nakon rata, vrlo malo. Kao i Andrićeva duha.
— Ako hoćete nešto pojesti, dolje u prizemlju vam je jako fin restoran — dobrodušno nam savjetuje djelatnica muzeja, upozoravajući nas tako na još jedan neobičan detalj, ovog puta gastronomski, kojeg nije bilo u piščevoj spomen-kući prije rata.
Pa iako u ovoj kući još možete zaljuljati Andrićevu bešiku, Miloš nam obećava posjet starini Mati Matišiću Mateku, koji živi u nedalekom Gornjem Docu, i koji Andrićeve znade od malih nogu. Jer, Mateku je devedeset i peta, pa premda bi mu se dalo i dva desetljeća manje, živo se sjeća Ivine majke Kate.

Kako se ne bi sjećo?!

— A jooj, kako se ne bi sjećo?! Pa, moja majka Mara i Ivina Kata bile komšinice i prijateljice. Al’ je pokojna Kata jednu tajnu odnijela sa sobom u grob, a to je Ivin otac. O tome ni on nikad riječ nije reko ... Biografije što se pišu, jedno pišu, al’ se drugo narod sjeća! A ja znam da se pričalo kako je Kata rodila u vlaku, Ćiri, kojim je ovamo dolazila iz Busovače, jer joj ovdje rod bio. Izašli su na stanici u Donjem Docu i ovdje došli fijakerom, tu je on ko dijete živio, a tek kasnije otišli su u Travnik i Višegrad. Sjećam se ja i kad bi on navraćo tu, popričao bi s nama, bilo mu pravo ovdje, lijepo bi ga primili, al’ mu je uvijek za leđima bio neko iz Komiteta ili Udbe. I uvijek mi se činilo ko da nam još nešto želi kazat, al’ od njih ne može — sjeća se Matek, kojem je malo falilo da postane jedan lik iz Andrićevih pripovijetki. Jer ovaj je starac nevjerojatne vitalnosti nekad davno završio englesku Umjetničku drvodjelsku školu. I odonda mu je djeljanje bilo najdraži zanat, pa je čak i svoj mrtvački lijes izradio, da ne bude nikom na trošak, a ne tako davno pješice je preko Vlašića bježao pred mudžahedinima, koji su u Docu spalili tridesetak kuća, među ostalim i onu Ivine majke. S maketom kuće Andrićeva djetinjstva, koju je Matek izradio prije dvije godine, dolazimo na zgarište dvokatnice pred kojom se igrao mali Ivo.
— Evo, ovdje je bio njegov dim. Ajd’, baš mi je drago da su ga se sjetili u Travniku, pa mu kip stavljaju. I znaš, nema tu priče, velik je to bio čovjek, Bosna ga rodila ...