Povezanost između prostorne percepcije i klaustrofobije?

Ljudi koji svoj lični prostor projektuju predaleko iznad svog tela (a kada se kao norma uzme dužina ruke) će verovatnije iskusiti klaustrofobični strah, zaključak je jednog nedavno sprovedenog psihološkog istraživanja.

“Došli smo do otkrića da ljudi koji osećaju veću dozu klaustrofobičnog straha imaju nerealan osećaj za prostor koji ih okružuje“, kaže psiholog Stela Lorenco, autor istraživanja.

“U ovom trenutku ne znamo da li distorzija u prostornoj percepciji dovodi do straha ili je obrnuto. Moguća su oba objašnjenja“, objašnjava Lorencova.

Svako doživljava klaustrofobični strah do određene granice, ali postoji ogroman raspon individualnih razlika. Procenjuje se da oko 4% ljudi pati od klaustrofobije, koja može izazvati panične napade u situacijama kao što su prolaženje kroz tunel ili vožnja liftom.

Klaustrofobija je često povezana sa traumatskim iskustvom, kakvo je biti zaglavljen u liftu duži vremenski period. Ljudi često traže medicinski tretman takvih stanja.

“Ono što znamo jeste da neki ljudi koji dožive traumatsko iskustvo u skučenim prostorima ne razvijaju klaustrofobiju u punom smislu te reči,“ kaže Lorencova. “To nas navodi da se zapitamo koji su drugi faktori koji mogu biti umešani. Naši rezultati pokazuju jasnu vezu između klaustrofobičnog straha i osnovnih principa prostorne percepcije.“

Neurološki i bihejvioralni dokazi ukazuju na to da drugačije doživljavamo prostor koji možemo dosegnuti rukom od onog koji ne možemo.

“To stvara osećaj povišene svesnosti o objektima koji su bliži našem telu, što je korisno, ali i odbrambeno,“ objašnjava Lorencova. “Takođe, to može dovesti i do straha od stvari koje su nam predaleko na vertikalnoj ravni, jer može da dođe do padanja tih predmeta na nas“.

Ova studija biće objavljena u časopisu “Cognition“.
Psihobrlog

Istraživanje objašnjava 'bol' socijalnog odbijanja

Istraživanje pokazuje da ista područja mozga koja postaju aktivna u odgovoru na bolne senzorne doživljaje, su aktivirana tijekom snažnih osjećaja socijalnog odbijanja.

"Ovi rezultati daju novo značenje ideji da socijalno odbijanje 'boli'," tvrdi socijalni psiholog Ethan Kross, sa sveučilišta u Michiganu, glavni autor članka objavljenog u Proceedings of  National Academy of Sciences. "Na površini, prolijevanje vruće šalice kave po sebi i razmišljanje o tome koliko ste se osjećali odbijenim dok ste gledali fotografiju osobe s kojom ste nedavno proživjeli neželjeni prekid,  može djelovati kao da izaziva veoma različite oblike boli. "Ovo istraživanje pokazuje da oni čak mogu biti više sličniji nego što se ranije smatralo."

Kross,  profesor asistent pri U-M Odsjeku Psihologije i fakultetski kolega pri U-M Institutu za socijalno istraživanje (ISR), su proveli istraživanje sa  suradnikom iz U-M, Marcom Bermanom, sa Sveučilišta Columbia Walter Mischel i Edward Smith, također povezanim s Psihijatrijskim Institutom New York State i s Torom Wagerom, s Colorado sveučilišta u Boulderu.

Dok je ranije istraživanje pokazalo da ista područja mozga koja podržavaju emocionalno bolne osjećaje koji prate doživljaj fizičke boli i socijalnog odbijanja, trenutno istraživanje je prvo za koje je poznato da je utvrdilo postojanje živčanog preklapanja među ovim doživljajima, u područjima mozga koja postanu aktivirana kada ljudi dožive bolne osjete u svojem tijelu. Ova područja su sekundarni somatosenzorni korteks i gornja stražnja insula.

Za potrebe istraživanja, znanstvenici su sakupili 40 ljudi koji su proživjeli neželjene prekide romantične veze unutar posljednjih 6 mjeseci i za koje je utvrđeno da je razmišljanje o njihovim iskustvima prekida vodilo prema tome da se osjećaju odbijenima. Svaki ispitanik je ispunio dva zadatka – jedan povezan s njihovim osjećajima odbijenosti i drugi s doživljajem fizičke boli.

Tijekom zadatka odbijanja, ispitanici su gledali fotografiju bivših partnera i razmišljali o tome kako su se osjećali tijekom njihovog doživljaja prekida ili su gledali fotografiju prijatelja te razmišljali o nedavnim pozitivnim doživljajima koje su imali s tom osobom. Tijekom zadatka fizičke boli, uređaj za toplinsku stimulaciju je bio pričvršćenim na ispitanikovu lijevu podlakticu. Na nekim ispitivanjima su proizveli bolnu, ali podnošljivu stimulaciju, sličnu držanju veoma vruće šalicu kave. Na ostalim pokušajima je proizveo bezbolnu, toplu stimulaciju.

Ispitanici su rješavali sve zadatke dok su bili izloženi skeniranju putem funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI). Istraživači su proveli serije fMRI analiza, usmjeravajući se na cijeli mozak i na različita područja od interesa utvrđenim u ranijim istraživanjima fizičke boli. Također su usporedili rezultate istraživanja baze podataka više od 500 prethodnih fMRI istraživanjima odgovora mozga na fizičku bol, emocije, radno pamćenje, promjena pažnje, dugoročno pamćenje i uklanjanje smetnji.

"Pronašli smo da snažno poticanje osjećaj socijalnog odbijanja aktivira područja mozga koja su uključena u fizički osjet boli, koja su rijetko aktivirana u istraživanjima emocija," tvrdi Kross. "Rezultati su sukladni s idejom da doživljaj socijalnog odbijanja ili socijalnog gubitka, općenitije, može predstavljati karakterističan emocionalni doživljaj koji je povezan jedinstveno s fizičkom boli."

Ekipa koja je provela istraživanje se nada da će rezultati ponuditi nove poglede na to kako doživljaj intenzivnog socijalnog gubitka može dovesti do različitih simptoma fizičke boli i poremećaja. Ukazuju na to da rezultati potvrđuju mudrost kultura širom svijeta koje koriste iste riječi iz jezika poput "povreda" i "bol", da bi opisali doživljaj fizičke boli i socijalnog odbijanja.
Izvor

Roditelji, igra, depresija i stres

Kaže se: “Kakva majka – takva ćerka“… Ovo, nažalost, može da se odnosi i na stanje depresije. Studija objavljena u aktuelnom izdanju časopisa “Psychological Science“ govori u prilog tome da deca čije su majke bile depresivne do određenog nivoa i čiji su roditelji bivali neprijateljski nastrojeni u igri sa njima doživljavaju viši nivo stresa u odnosu na drugu decu.

Istraživači su merili nivo uznemirenosti u stresnim situacijama (na primer, stranac im prilazi i započinje razgovor, daje im zaključanu igračku-kutiju sa ključevima koji ne odgovaraju bravi ili praznu kutiju umotanu kao poklon, itd.) kod trogodišnjaka. Pola sata kasnije, istraživači su merili nivo kortizola (hormona stresa) kod dece. Naravno, kada je test-situacija bila završena, istraživači su otklonili sve uzroke frustracije kod dece dajući im da se neometano igraju, uz opuštanje i zabavu.

Rezultati su pokazali da su deca čiji roditelji su bili neprijateljski nastrojeni prema njima tokom igre bila najosetljivija na stres. Takođe, deca čije su majke bile depresivne tokom prve tri godine detetovog života su takođe pokazala viši nivo stresa, odnosno reagovanja na stresnu situaciju.

Ova istraživanja imaju značajne implikacije zbog toga što je stres značajan rizični faktor za depresiju. Ovo može ukazivati na jedan od mogućih načina na koji depresija roditelja može da dovede do depresije kod dece. Iako postoji genetska predispozicija ka depresiji, psiholog Lea Doerti objašnjava: “Ukoliko se fokusiramo na roditeljstvo, mogli bismo na vreme da intervenišemo i blagovremeno se nađemo u pomoći roditeljima sa hroničnom depresijom.“

Referenca:

•    Dougherty, L.R., Klein, D.N., Rose, S., & Laptook, R.S. (2011). Hypothalamic-Pituitary-Adrenal Axis Reactivity in the Preschool-Age Offspring of Depressed Parents: Moderation by Early Parenting. Psychological Science. doi: 10.1177/0956797611404084

Ina Poljak
Izvor

Plastičnost mozga

Do ranih šezdesetih nije bilo prihvaćeno mišljenje da se mozak može strukturalno mijenjati uz iskustvo. Većina znanstvenika je vjerovala da nakon brzog razvoja ex utero mozak postaje strukturalno stabilan. Smatralo se da se starenjem mozak može povećati ili smanjiti u obimu, ali nije bilo široko priznato da se i njegova morfologija može promijeniti kao odgovor na promjene u okruženju.

Plasticitet mozga je danas bez sumnje potvrđen. Zahvaljujući sposobnosti mozga da reorganizira svoje funkcije, nakon određenih ozljeda rehabilitacijom je moguće ponovno uspostaviti, razviti određene funkcije za koje je  odgovoran oštećeni dio mozga. Pojedine strukture mogu preuzeti funkciju oštećene strukture uz vježbu i rehabilitaciju. Uspjeh je veći kod djece nego kod odraslih.

Izvor







 

Oblik mozga može da ukaže na šizofreniju

PARIZ - Grupa francuskih naučnika iz Instituta za zdravlje i medicinska istraživanja (Inserm) otkrila je da oblik mozga, preciznije nabori na moždanoj kori, mogu da budu pokazatelj postojanja mentalnog poremećaja - šizofrenije, objavili su francuski mediji.

Oni su otkrili poremećen moždani razvoj kod nekih pacijenata obolelih od šizofrenije.

Naučnici su došli do otkrića ispitujući mozak 44 obolele osobe smeštene u bolnicu "Sveta Ana" u Parizu koje skoro nikada nisu primale neku od terapija.

Specijalnim snimanjem kojim se dobijaju trodimenzionalni snimci nabora na mozgu primećeno je da su kod pacijenata sa znacima manjih neuroloških poremećaja ti nabori slabije izraženi nego kod ostalih, što pokazije da su verovatno postojali određeni poremećaji u fazama razvoja mozga.

Iako su razlike male, naučnici se nadaju da će to otkriće omogućiti bolje prilagođavanje terapijskih strategija imajući u obzir individualne posebnosti pacijenata.

Jedna od sledećih faza istraživanja će, kako su naveli naučnici, biti identifikacija gena koji utiču na razvoj nervnih ćelija.

Izvor: Novosti