Život u Engleskoj :: Drustvena hronika ~ Obrazovanje ~ Zaposlenje ~ Finansije

12. avgust
Uselili smo se u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom.

14. oktobar
Kanada. To je najljepša zemlja na svijetu. Lišće joj je poprimilo sve one divne nijanse žute i narandžaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar
Dan Sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu da zamislim kako neko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.

2. decembar
Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, počistili stepenice i prilazni put, a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad je prošla grtalica (mašina za čišćenje snijega s ulica koja snijeg sklanja sa strane -prim.prev.) morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

12. decembar
Noćas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.

19. decembar
Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak.

25. decembar
Sretan jebeni i usrani Bozić. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubiću ga. Mater im j…. što ne posipaju više soli po cesti pa da se prije otopi.

27. decembar
Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana sem što čistim snijeg kad god prođe grtalica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavio u brdu, snijega ispred kapije a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih govana.

28. decembar
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak došao kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta govna sa vrata što ih je on nabacao i zamalo da sam mu je slomio o glavu.

4. januar
Najzad izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam se vraćao udario kolima u jelena. 3000$ štete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas…

3. maj
Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerovatno koliko su zarđala od jebene soli što je posipaju svuda.

10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan može živjeti u toj jebenoj Kanadi.

12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kuću. Tako je velika, ima sav komfor, naravno i pool (bazen). Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Već sam zaboravio Kanadu. Volim Floridu.

20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna, a ima puno interesantnih životinja. Baš je fino toplo i ovaj tjedan sam se pregrijao od one hladne Kanade. Puno volim Floridu.

12. jun
Već smo mesec dana tu, vrijeme je još uvijek toplo i jako vlažno. Dobro da u kući imamo klimu. Susjed mi je pričao kako u jednom restoranu u blizini služe dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te životinje, koje izviru iz doba dinozaura. To ne mogu nikako razumijeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, neverovatno je interesantna. Najviše te volim, Florida.

30. jun
Odkad smo došli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo, a sad i pomalo suviše vlažno. Ali klima uređaj u kući i u kolima radi odlično. Noću nam jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam još neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. jul
Neverovatna vrućina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam se na lep provod…

20. jul
Kakva noć. Fata je u hotelu slučajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me živog pojedu ti komarci. Kad se želimo vratiti kući, neko nam je ukrao kola! I tako ima da se vozim 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se samo smješka, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi!

21. jul
Posle vraćanja kući, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi šef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca, a kamoli da spominjem ukradena kola. Neverovatna vrućina!

30. jul
Vrućinski val je na maksimumu, a nama je u kući crkla klima. I još ovi komarci, jedino će da me spasi ujutro jedno kupanje da proživim. Već kad sam htio da se bacim u bazen, vidio sam u njemu aligatora od 3 metra!! Još mi je samo ta *****rija trebala, brzo zovem policiju da upitam šta treba da radim. Oni kažu da ga pustim na miru, da će sam otici odakle je došao. Poludeću!

31. jul
Već od rana jutra neverovatna vrućina. Na poslu sam opet kao prebijen. Šef, onaj *****, kaže da se uopšte ne smijem i da to nije dobro za konzumente. Jebo njega i konzumente!

1. avgust
Kakva vrućina. Već drugi dan bez klime što znači i bez spavanja. Sve će da izgori samo komaraca ima, sve crno i sve više. Onaj mrgan od 3 metra kao da je u mom bazenu kampirao. Kažem cjelu priču susjedu, on se samo smije, kao i uvjek, ***** li mu lepa mila materina!

2. avgust
Jedva dočekam, da mi dođu popraviti tu kurčevu klimu, a onaj niger umesto klime sredi mi ćerku. Policija kaže samo da treba biti pažljiv a da crnca verovatno neće moći izslediti jer su i onako svi isti. Vrućina kao da smo u paklu – j…. ti Floridu!

12. avgust
Ne mogu da podnesem tu vrućinu. Tu smo još uvjek kao u paklu, a odkad smo došli vrjeme je isto. Šef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao da su se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao bez posla i idem u kafanu da se propijem. Svi se meni i mojoj priči samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhiti pijanog i traži da mu platim 3000 USD. Majku im j…., mrzim Floridu, prokleta bila!

13. avgust
Petak, 13. Bože kakva vrućina. Vraćam se kući iz ćuze bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi beže sa osmijehom na licu, a usput mi kažu da dolazi Mitch. Legnem u kuću, u kojoj još uvijek ne radi klima da malo razmislim o svemu. Odjednom neverovatan vjetar zapara zrak i kuća nema više krova, još minut dva i nema više kuće. Vjetar sve poleže. Nemam više ništa, samo je onaj aligator ostao u poolu. Što ga nisu poklopali u onom restoranu….

Susjedi se vraćaju i sa osmjehom na licu kažu da imam sreću da sam preživio hurikan Mitcha. Opet je vrućina ko prije, a ja bez svega mrzim Floridu i selim se odavde. Gde,ovaj put neću da vam kažem…

1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjeđujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije ćemo smisliti gdje ćemo i kako ćemo…

8. septembar
Potrošio pare od osiguranja. Ne znam gdje ćemo, djeca bi već trebala u školu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Učimo ubrzano gramatiku, ja već uspješno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo ć, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Šta li će s nas biti.

24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan što bi prodao knjižicu i da ima ope’ jedan u opštini koji bi pogurao za stan, ukoliko…
Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sređeni, sreći nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u školu. Svi pomažemo u obližnjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokušavamo da shvatimo trenutnu političku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kažu mi da malo puno naginjem na unitarističku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu preživjeti lako političku realnost. Kažu mi isto tako da ne serem.

24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Božića, biće prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me više gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nešto baterija, svijeća, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri čokolade, da obradujemo naše. Posljednja noć na jebenom sjevernoameričkom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, o ove što na njemu žive.

25. decembar
Prvi dan Božića. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je dočepati se aviona. Nalećem na Deda Mraza u bermudama, šaljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vreću sa rižom i otpakovane vreće mlijeka u prahu … kažu šupci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je već prevršilo mjeru. Psujem tečno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponašam nakon što sam ljubazno stisnuo pilota i vikn’o mu na uho: “Vozi Miško!”.

27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjećam miris Evrope. Zadržavaju nas u policiji, kažu istekla nam oba pasoša, i crveni, i plavi. “Ma, koji ste mi vi …” mislim se, ja – tamo se ja više ne vraćam. Fino mu kažem: “No Amerika, no, niks, kaput, finito…” Prenoćili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijeće, kaže treba da prođe neko ispitivanje. Baš smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno našeg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijeće mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjećuje.

31. decembar
Nakon dvije noći prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Beč. Svi smo se već međusobno posvađali.
Optužuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjeđujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, već smo skoro kući. Slećemo u Beč. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes’ klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1. januar
Novu godinu dočekao u krugu familije, u posebno ukrašenoj ćeliji. Gledam novogodišnji koncert kroz rešetke. Djeci poklanjam čokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu – Gyvency for men. Sviđa joj se. Miriše. Izgleda da će nas pustiti već za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Već sam skoro zaboravio ona sranja što smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintoš, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih riječi nakon našeg groznog McDonald’skog iskustva.

6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvoženje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobađaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi plaćali carinu, ostavljam lažni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokažem da je korištena. Niko iz familije ne priča sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smješka, policajci se smješkaju, taksista se smije, ja mislim da nešto debelo nije u redu. Nisu me čak pitali ni za putovnicu, domovnicu, šahovnicu… Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kažu, kak’ ste vi Bosanci bedasti.

7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki međudržavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k’o Grk u zatvoru. Odustajem, iz čarapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlučujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreća. Baš bih se obruk’o. Stižemo u zadnji čas na Kolodvor, banka još radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U čekaonici svi puše, postaje neizdrživo. Idem do klozeta da dođem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao višak karata, biće gusto. Ja pristajem na tri sjedišta za četiri karte, pod uslovom da prtljag držimo u krilu. Bolje išta nego ništa. Hajd’, mislim se, nek’ je živa glava.

8. januar
Ovo pišem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al’, opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokušavam zaspati, ne mogu, muzički ukus šofera je gori od onog već lošeg predratnog. Neko povraća pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov’o kuhana jaja. Povraća mi se, da hoće zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi kožnu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukočen toliko da me policajci skidaju. Kakva noć.

11. januar
Ovo pišem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreća, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki švercer pristaje da trampi paket argete za džepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukočen, svaki me mišić boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje čekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer’o. Pa, neće Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi žena kaže da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijeće i nešto se domunđavaju oko naših sjedišta. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaže, dobro došli kući. Svi nam se zahvaljuju na stanici što smo ih zabavili. Svi puše. Malo mi je zlo. Nude me pićem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrčavam na čisti zrak.

13. januar
Pokušavam prvi put da uđem u “svoj” stan.

14. januar
Već nekoliko puta pokušavam da uđem u stan. Provodimo čitav dan u raznim opštinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokušavamo da iznudimo nalog za iseljenje “stanara”.

15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u “našem” stanu. Pokušavam istjerati te nevaljalce. Više smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noć. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kažu da nisu ušli u trag lopovima iz autobusa, još, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rješenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection – Eye For – Ass For – Na To – a da nam se pridruže, i u združenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje ništa. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, ništa. Al’ **** ga, svoje je svoje, ljubim štokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar
Baš je naš svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase ćilime što su komšije čuvale šest godina. Neko na podvožnjaku našao nas televizor i otkupio od jednog švercera. Sa smeća donijeli naš bojler. Nađeno dosta naših slika, predratnih. I moja diploma, zgužvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Već pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da će mi dati čim ponovo nabavimo krevet.

1. mart
Danas sam već počeo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole još od onog autobusa, imam puno unošenja, radim s robom. Fata počela da šije kod jedne fine žene. I ona je, kaže, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dođe na svoje, ali, kaže, ako radimo vrijedno i imaćemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne časove djeci. Oni nisu još u školi, do septembra. Sada su nam dali dobru šansu da polažu ove razrede što su završili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje ništa ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja još imam problema sa politikom. Sreća, televizor nam se često kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja očekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozačkom dozvolom mogu dobit’ fini posao za neku međunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dođem, svi puše. Puše pravo. Na to se nikako ne mogu navići, k’o da nisam čitav život živio ovdje.

2. mart
Pitate se, gdje ćemo sad. Nećemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraća. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde više ni puškom otjerati. Dobro nam je – u pičku materinu.