Život poslije života   
   
Što nas čeka nakon smrti? To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje otkad smo razvili sposobnost vlastitog promišljanja i zaključivanja. Pretpostavke ćete naći u dva osnovna stajališta – religijskom i ateističkom – ali odgovora nigdje
   
Kao djeca smo se bojali utvara i duhova koji su najčešće bili obične sjene na zidu u našoj mašti preoblikovane u ljude. Međutim, postoje mnogi odrasli ljudi koji tvrde da su vidjeli mrtve, čak i razgovarali s njima i opipali ih. Dakle, postoji li život poslije života ili nas stvarno samo čeka samo mrak duboko ispod zemlje i jedno veliko ništavilo?

Činjenica je da smo skloniji vjerovati prvom dijelu pitanja jer se život čini nekako besmislen ako smrću sve završava i ako tako naprosto prestajemo postojati. O takvoj ljudskoj prirodi svjedoče i mnoge stare civilizacije koje su imale pogled na zagrobni život sličan našemu. Egipćani su, na primjer, vjerovali u besmrtnost duše pa su tijekom života odavali počasti bogovima, a mrtve su pokapali s dragocjenostima i mumificirali ih kako bi se duša nakon određenog vremena mogla vratiti u tijelo. Na taj su način, osim toga, pripremali preminulog na opasno putovanje u 'onom svijetu' na kojem je prva stanica bila zemlja bogova u kojoj su prolazili kroz sedam vrata izgovarajući pritom čarobne riječi. Ako su riječi bile pravilno izgovorene, mrtvac bi stigao u Ozirisov dom, mjesto posljednjeg suda.

Grci i Rimljani bili su politeisti, ali su također vjerovali da postoji podzemni svijet u koji odlazi duša nakon tjelesne smrti - zvali su ga Had. Elizijske poljane bile su dio Hada u kojem su prebivale duše pravednika, dok je Tartar bio ne baš primjereni ekvivalent kršćanskom paklu, ali su ondje smrtnici bili kažnjavani za svoja nedjela.

Dakle, od staroga vijeka ljudi su vjerovali da postoji nešto više od onoga što u stvarnom svijetu možemo pojmiti i netko tko će odrediti kakvi smo bili u životu. Danas postoji bezbroj spekulacija što se s nama nakon smrti zbilja događa, međutim nijedna od verzija nije znanstveno utemeljena pa, prema tome, ni općeprihvaćena.
   
Najviše što nam znanost može ponuditi iskustva su ljudi koji su doživjeli 'blizak susret sa smrću', tj. kliničku smrt. Knjiga koja nosi isti naslov kao naš članak uglavnom prenosi svjedočanstva takvih doživljaja i zanimljivo je da većina govori o svjetlosti na kraju svojevrsnog tunela prema kojoj su u tom stanju koračali, ali nitko nije vidio što je na kraju tunela. O svjetlosti su govorili obrazovani i primitivni ljudi, stariji, isto kao i šestogodišnjaci.

Klinička smrt podrazumijeva prestanak vanjskih znakova života, na primjer pulsa, disanja i svijesti. Sličnosti iskustva kao što je izdizanje iznad tijela i promatranje 'odozgo', ulazak u mračni tunel, svjetlost u daljini, osjećaj savršenog mira i, na kraju, ponovni povratak u tijelo, činjenica je koja najviše intrigira znanstvenike jednako kao i svećenike. Znanost njihove doživljaje objašnjava kao svojevrsne halucinacije uzrokovane lijekovima, kemijske reakcije u mozgu tijekom krize ili kao prijašnja davno zaboravljena iskustva.

Njihovom se objašnjenju suprotstavljaju iskustva kao što je iskustvo djevojčice koja je u trenutku kliničke smrti mogla vidjeti što radi obitelj kod kuće te večeri, pa čak i o čemu razgovaraju. Drugi su do u detalje mogli opisati predmete u sobi i izvan nje. Tako je jedan muškarac savršeno detaljno opisao tenisicu medicinske sestre na krovu bolnice koju prije nikako nije mogao vidjeti. Ovakvi doživljaju ne dokazuju postojanje pakla ili raja, već odvajanje duše od tijela i njezinu svjesnost i nakon smrti.

Jedan je autor u svom članku o ovoj temi konstatirao da nema razloga da čovjek ne vjeruje u život poslije života jer za to nema objektivnog razloga. Znanstvenici će svoju istinu tražiti u dokazima, a vjernici su svoju već pronašli. Možda je lijepo vjerovati da se nećemo pretvoriti u prah ili da nećemo istrunuti pod zemljom i da će to biti naš kraj, ali možda je još ljepše ne zamarati se time, već postupati u ovom životu što bolje možemo, ne božjeg suda radi, nego radi ljudi koji nas okružuju i sebe samih.


AS
25.06.2004

http://en.wikipedia.org/wiki/Afterlife

Kakav Had...pakao ili raj...(: To mi dejuje kao bajka...ne nisam skeptik, naprotiv...svi znamo da ljushtura kao materajalni deo definitivno ostaje gde jeste...mozda kada bi se zapitali shta je to ustvari dusha..."neshto" chime osecamo...ili neka druga teorija...bi mogli doznati da je ona vechna...neshto ne opipljivo...duhovno...dakle chim je vechna sledi...
...verujem da se nastavlja dalje...kao shto u zivotu imash cilj...tako verujem da postoji i cilj nad svim ciljevima odnosno da idesh ka vishim nivoima svesti ili kako god to nazvali...jer chim nemash cilja to znachi da nemash zelja...a kada nemash zelja definitivno si riknuo...naravno ako ti prestane raditi srce i ne stanu tvoja dela... znachi svi mi imamo neki cilj samo ga trebamo pronaci i teziti ka "cilju and svim ciljevima"... ali opet se postavlja pitanje...chemu sve to? ali na to josh niko nije uspeo dati neki prihvatljiv odgovor...tako reci svrha svega toga...
Naravno verujem da mnogi koji padnu na tom "testu" zivota...jednog nivoa svesti...... otplacuju svoju zivotnu karmu...a ostali se mozda nadju u nekom drugom obliku prema svojim zaslugama...biti magarac...ili leptir...ptica...sve prema svojim zaslugama... Pitam se kakva li je onda nasha zasluga iz prethodnog zivota pa da budemo ljudi? (:
To je moja mala teorijica....i mislim da priche o regresiji treba ozbiljnije shvatiti...verujem da ce se razvojem parapsihologije naci odgovori na mnoga pitanja vezana za ovu tematiku...
Dakle...verujem da ovo nije kraj... (;

Raj ili Pakao, Karma ili Oslobodjenje, sta god da je tesko mi je poverovati u verodostojonst takvih tvrdnji. Ovaj zivot na zemlji je fantastican, koliko moze biti bolan i los toliko moze biti radostan i dobar, koliko moye biti kratka toliko moze biti i dug. Prema tome to sto se nas zivot zavrsava smrcu i ako je to jedini zivot, nema tu nista cudno, i uopste ne vidim smisao vecnog zivota (po hriscanstvu), ili parcijalnih zivota (po azijskim regligijama)! Ako ti zivoti i postoje, jedino u sta verujem je da u tom nardnom zivotu nisam svestan svog prethodnog zivota, tako da mi je svejedno kakve stvari radim u ovom stvarnom, i koliko cu biti kaznjen ili nagradjen u narednom! To znaci da sam samo svestan ovog, svog jedinog zivota i glupo bi bilo da se suzdrzavm od od nekih stvari zarad obezbedjenja boljih uslova u narednom!

Naravno...treba biti ono shto jesi u svakom trenutku...
Ziveti ovde i sada...
Ne osvrtati se previshe za proshloshcu kao ni previshe razmishljati o buducnosti...

Zasto niko ne pominje verski pogled u pravom smislu na zivot posle smrti?Ipak je forum Religija!
Pravoslavlje lepo objasnjava prolazak kroz mitarstva,kako se truditi za raj a kako ne truditi (ili truditi) za pakao,....

Raj i pakao kao bajka?... Kad bih već uspoređivao rekao bih da zvuči kao utopija, a ne bajka... Kao bajka zvuči baš reinkarnacija... I to ova 'europska', 'moderna' reinkarnacija... Za nešto imamo dokaze... Za nešto nemamo... A u nešto i vjerujemo... Što je važnije?...

Kada nebi verovao u Raj i Pakao nebi imao razloga da zivim i zato nikada necu promeniti mishljenje

Što se tiče kliničke smrti...
Baba mi je rekla da je videla sebe sa visine u bolnici kako je nose uz neke stepenice...posle su joj rekli da tog dana nije radio lift i da su je baš tako nosili u salu... Mogla je da opiše hodnik kroz koji je prolazila itd...
: : :

Po meni posle smrti nema nicega. Jedno veliko prazno nista. Nema pakla, nema raja, nema novog radjanja, nema nista. Vasa svest jednostavno nestaje sa truljenjem vaseg mozga (ili kremiranjem) i sve sto ste vi bili, osetili, zapamtili nestaje zauvek.

Mislim potpuno isto!