Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.
Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti? Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Možemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Možemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem. Progovori i kaži mi nešto. Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoćeš li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoćeš li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoćeš li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi, ljubavi. Kaži sto ću za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ćeš biti?

Halil Dzubran