Zeitgeist,The movie (Srpski subtitle) :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Jos malo o bankarima

EKONOMIJA - INSTRUMENT MANIPULACIJE

Ovim tekstom želio bih se osvrnuti na jedan od glavnih instrumenata manipulacije u suvremenom nam svijetu, na tržišnu ekonomiju kao osnovicu kapitalizma. Ekonomija je jako bitan faktor manipulacije ljudima, a ako posložimo neke glavne elemente možda ćemo biti u mogućnosti i shvatiti djelić njezina djelovanja.

Prije svega, mnogi ljudi osjecaju averziju prema Americi ili Britaniji. Međutim, treba imati na umu da i tamo žive ljudi koji nemaju pojma što se događa u svijetu i čega su dio, pa čak i potporni stupovi. Vjerujem da vas je većina upoznata sa konceptom centralne banke, poglavito FED-a. Jedno od glavnih mjerila naše suvremene ekonomije je da nešto vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti za to. Tako je od tečaja stranih valuta do dionica i jos složenijih instrumenata financijskog tržista. Kao što je ekonomija instrument za ostvarivanje ciljeva dominantne grupe, tako su i države poput SAD, Britanije, Saudijske Arabije, Rusije, Kine, Pakistana; instrumenti s istim ciljem.

Prvo bih razradio temu centralne banke. Prije stotinjak godina, jedan od najmoćnijih ljudi u svijetu, Rockefeller je izjavio: “dajte mi moć da upravljam valutom neke zemlje i neće me zanimati tko je na vlasti”. To je otprilike filozofija koja se krije iza cijele priče. Dok je crkva stotinama godina uzimala jednu devetinu od seljaka sirom Europe, bila je najjača i najutjecajnija institucija u poznatom nam svijetu. Enormni prihodi uz mizerne rashode rezultiraju enormnim profitima koji se manifestiraju preko izgradnje mreže velebnih crkava i samostana, ogromnih posjeda te velike novčane mase. I dan danas je crkva izuzetno financijski jaka, odakle dolazi njen veliki utjecaj sirom svijeta (u krščanskim zemljama naravno).

Koncept središnje banke jedino se razlikuje u pristupu i metodologiji dok je cilj i opseg djelovanja gotovo isti. 1907. je Rockefeller preko medija (tiskane novine) koje je posjedovao, objavio članak u kojemu daje informaciju o insolventnosti jedne banke u New Yorku. Zabrinuti štediše, nahrupili su pred vrata banke u želji da spase svoju usteđevinu.
To je rezultiralo bankrotom dotične banke, a kriza se dalje prosirila na druge banke. Uskoro je cijeli financijski sektor bio na koljenima, očajne banke su pokušavale vratiti štednju svojim korisnicima, prodavale su udjele u pojedinim tvrtkama kako bi došle do novca. Pošto se na burzama pojavila ogromna količina vrijednosnica na prodaji, cijena istih je višestruko padala u samo nekoliko dana. Tvrtke su se prodavala za mizerne količine novca, a kupovali su ih magnati poput Rockefellera i JP Morgana koji su tada imali ogromnu novčanu masu. Nakon te prve velike krize, veliki bankari (Rockefeller, Morgan, Rotschild) izrazili su potrebu za centralnom bankom u Americi koja bi regulirala financijsko tržište. 1912. održani su izbori za 28. predsjednika SAD-a. Relativno nepoznat, Woodrow Wilson usko je pobijedio. Rockefeller i Morgan, posjedujući medije u kratkom vremenu osiguali su Wilsonu popularnost širom Amerike. Moramo razumijeti vrijeme u kojem se to sve odvijalo, nema interneta i televizije, samo nekoliko radio postaja i dnevne novine. Veze istoka i zapada (LA – New York) su vlak koji putuje nekoliko dana te telegraf koji je vrlo nespretan za širenje veće kolicine informacija.

JP Morgan i Rockefeller u tim trenutcima već imaju koncept buduće centralne banke SAD-a. Cijeli elaborat, ustav i djelokrug aktivnosti napisali su neposredno prije 1913. na velikom imanju JP Morgana na otoku u blizini New Yorka. 1913. Woodrow Wilson stavlja akt o FED-u u upotrebu. Rodila se Američka centralna banka – FED (Federal Reserve System).
Nakon nekoliko godina, Wilson je napisao:

“I am a most unhappy man. I have unwittingly ruined my country. A great industrial nation is controlled by its system of credit. Our system of credit is concentrated. The growth of the nation, therefore, and all our activities are in the hands of a few men. We have come to be one of the worst ruled, one of the most completely controlled and dominated Governments in the civilized world no longer a Government by free opinion, no longer a Government by conviction and the vote of the majority, but a Government by the opinion and duress of a small group of dominant men.”

Spomenuo bih još jedan Wilsonov citat:

“Since I entered politics, I have chiefly had men's views confided to me privately. Some of the biggest men in the United States, in the field of commerce and manufacture, are afraid of somebody, are afraid of something. They know that there is a power somewhere so organized, so subtle, so watchful, so interlocked, so complete, so pervasive, that they had better not speak above their breath when they speak in condemnation of it.”

Još citata o FED-u možete pronaći na
http://en.wikiquote.org/wiki/Talk:Woodrow_Wilson
Svakako preporučam da posjetite.

No, da se vratimo na temu. Uvođenje FED-a omogucilo je inflatorni sistem. U slijedećih nekoliko godine od svog osnutka, FED je napustao zlatni standard, tj. da se može na tržište izdati novca onoliko koliko u protuvrijednosti banka ima zaliha zlata. 1933. SAD potpuno napuštaju zlatni standard. Sada je sve u rukama ponud i potražnje, ako je potražnja za novcem veća, FED može izdati na tržište novca koliko god želi. Ali postoji mala napomena na dnu ugovora: posuditi novca koliko god želi “uz kamatnu stopu”. Dakle, novac koji se izdaje na tržište je opterećen kamatnom stopom (4-5%) koju propisuje FED. FED posuđuje vladi ili komercijalnim bankama. Komercijalne banke dalje posuđuju tvrtakama i pojedincima.

Korištenje novca se naplaćuje kroz kamatnu stopu. Pošto ta količina novca na tržištu gubi svake godine na vrijednosti budući da je opterećena kamanom stopom, pojavljuje se inflacija. što znači da se na tržište moraju izdavati nove milijarde, a ako je potražnja velika onda je valuta jaka i stabilna. Međutim, obični ljudi su direktno oštećeni takvim sustavom. Ako se okreću ogromne količine novca, onda je lako povećati vrijednost. Medjutim 90% ljudi su obični ljudi radnici. koji svoje nadnice troše na život i stanovanje. U uvjetima inflacije (a to je svakodnevno, 3% ili više godišnje), 1000$ nije isto prije 10godina i danas. To znači da običan čovjek ne može uštedjeti veću količinu novca kroz duži period vremena jer novac svakodnevno gubi na vrijednosti. Pa je primoran dizati kredite i plaćati kamate što direktno pogoduje komercijalnim bankama i na kraju FED-u.

U prošlom postu osvrnuo sam se na koncept centralnih banaka. Međutim zanimljivo je kako neki analitičari i teoretičari zavjere napominju kako je centralna banka zapravo u privatnom vlasništvu, nekolicine internacionalnih bankara. U nedostatku dokaza da je tomu tako, ostavit ću dotičan navod kao indiciju.

želio bih se dotaći našeg vremena i zbivanja u ekonomiji u proteklih 7 godina. Kontrolirajći ponudu novca na tržištu, FED moze stvoriti recesiju kada god pozeli. Jednostavno, uskrati količinu novca na tržištu. 2000./2001. SAD-om je vladala recesija. 2000. godine cijena barela nafte se kretala od 20 do 25 dolara. U tom vremenu je tečaj dolara bio jači od eura. Danas se tečaj eura i dolara kreće ko 1,47 dolara za jedan euro. U odnosu na našu valutu, dolar je pao ispod 5kn sto je povjesno najmanja razina. Takoder se treba vratiti u nekoliko prethodnih godina i vidjeti da je trgovinski deficit (manjak) SAD-a i Kine iznosio preko 200 milijardi dolara sto je posljedica fiksnog tečaja juana kojeg propisuje komunisticka vlada, a koji je na vrlo niskoj razini kako bi se kineska roba održala što jeftinijom i konkurentnijom na stranim tržištima. To je i jedan od najvećih sporova SAD-a i Kine u proteklim godinama.

Treba napomenuti još da Kina posjeduje gotovo jednu desetinu američkog gospodarstva u zalihama dolara i američkim obveznicama, pa su čak priprijetili da će ako se pritici vlade SAD-a nastave oko juana početi prodavati te obveznice što bi značilo enorman pad vrijednosti dolara i direktno oslabilo američko gospodarstvo.

U takvim uvjetima događaju se napadi 9/11 na WTC 2001. godine i napadna Afganistan, te napad na Irak u ožujku 2003. Cijena nafte je kontinuirano rasla i danas je gotovo 100 dolara po barelu. Dakle cijena nafte se učetverostrucila. Vrijednost dolara je u istom razdoblju pala za oko 50%. što to sve znači?

Potrošnja nafte se u istom razdoblju nije značajno mjenjala što će reći da je danas za istu količinu nafte potrebno izdvojiti četiri puta veću količinu novca, a pošto se glavninom nafte trguje u dolarima, četiri puta veću količinu dolara. Dakle, poražnja za dolarom se učetverostručila, ali naprotiv dolar je izgubio na vrijedosti. Međutim, smanjenjem tečaja dolara (deprecijacijom) američka roba je postala jeftinija na stranim tržištima, a time i konkurentnija. Nasprot tome, uvozna roba iz strani zemalja je postala skuplja, pa tako u uvjetima kontinuiranog pada tečaja dolara, ekonomija SAD-a bilježi kontinuirani pad deficita međunarodne robne razmjene.

No, americki potrošači su navikli na uvoznu robu od one iz Kine do one iz Europske unije. U kapitalizmu i potrošačkom društvu, potrošači nerado mijenjaju svoje preferencije, što dovodi do udara na standard života jer potrošači sada moraju idvojiti više novca za strane proizvode na koje su navikli. To nagovještava na pojavu inflacije i jos jednu krađu americke populacije. Posljedica toga je kriza hipotekarnih kredita na američkom bankarskom tržištu koje se dalje proširila na europsko trište i na svjetska financijska tržišta, a koja ne prestaje već posljednjih pola godine.

Kriza hipotekarnih kredita...

Većina ljudi u americi kupuju stanove i kuće preko dugogodišnjih kredita jer je to jedini način (slično kao i kod nas i svugdje u kapitalizmu). Međutim, pad dolara izravno je naštetio životnom standardu i poskupljenju strane pa čak i domaće robe. Sve je to dovelo do povećane inflacije, pa su mnogi ljudi koji su podizali kredite bili u nemogućnosti redovno ih vraćati. Sve to je prouzročilo masovna oduzimanja nekretnina pod kreditom i njihovom prodajom na tržištu. Kako se odjednom pojavilo mnogo nekretnina na tržištu, njihova cijena je počela padati. Uskoro su nekretnine toliko izgubile na vrijednosti da banke njihovom prodajom nisu mogle naplatiti svoja potraživanja izdanih kredita. Zbog toga su devetomjesečna izvješća mnogih banaka u minusu. Npr. “Citigroup”, najveća banka u svijetu u ovom tromesjećuju prijavila je gubitak od 6,5 milijardi dolara, što je rezultiralo ostavkom njihova direktora. U ovom tromesjećju je i “Merrill Lynch & Co” investicijska kuća prijavila 8,4 milijarde dolara gubitka što je rezultiralo smjenjivanjem predsjednika uprave.

No vrijeme najveće krize je kriza “Northen Rock banke” u engleskoj prije oko 2 mjeseca. Pojavile su se informacije da je banka insolventna što je ponukalo štediše da podižu svoje usteđevine. Ljudi su dolazili prije 5h ujutro pred Northen Rock poslovnice, stvarali su se redovi od 100m i svi su htjeli podići svoj novac. Samo u prvom danu krize Northen Rock je isplatio vise od 2 milijarde funti svojim korisnicima. Strahovalo se da će se kriza proširiti i na ostale banke. Međutim, Gordon Brown je na čelu vlade stao iza svih banaka i zajamčio da je sav novac građana siguran i da će im biti vraćen te da ne trebaju strahovati i širiti paniku. To je smirilo ljude i kriza se nije proširila. Da britanska vlada nije tako brzo reagirala i da se kriza proširila na druge banke, britanski bankovni sustav bi zasigurno pao, a zatim se zbog povezanosti proširio i dalje.

I danas jos uvijek traje ta šestomjesećna kriza, iako postoje nagovještaji okretanja trenda u pozitivne vrijednosti. Burzovni indeksi svjetskih burzi su proteklih mjeseci bilježili minuse, a cijena nafte i zlata je rasla na rekordne iznose. Ako se tržište uskoro ne ustabili, zavladat će panika, a godišnja izvješća najvećih tvrtki biti će redom u minusima. Očekuje se jos porast inflacije u SAD-u koja se trenutno bori sa snažnom recesijom. Zanimljivo će biti pratiti događaje na financijskim tržištima u slijedećih nekoiko tjedana.

Visoke cijene nafte donose ogroman transfer bogatstva u svijetu

WASHINGTON - Visoke cijene nafte pokretač su jednog od najvećih transfera bogatstva u povijesti, piše u subotu The Washington Post. Potrošači nafte svakoga dana plaćaju četiri do pet milijardi dolara više za sirovu naftu nego prije pet godina, pumpajući više od dva trilijuna dolara u trezore naftnih kompanija i zemalja proizvođača nafte samo u ovoj godini.
Posljedice su vidljive i iznutra i izvana: ljutnja na kineskim benzinskim crpkama i napuhano samopouzdanje Kremlja; novo oružje u čadu i nova rafinerija nafte u Saudijskoj Arabiji; kampanja protiv vožnje u Južnoj Koreji i skok prodaje Toyotinih hibridnih automobila; fiskalno opterećenje u Senegalu i 'bonanza' u Brazilu. Nedavne prosvjede u Burmi potaknula je odluka vlade da poveća cijene benzina.

U SAD-u, rastući račun za uvoznu naftu smanjuje već i onako anemičnu domaću štednju, povećava inflaciju, pogoršava trgovinski deficit, potkopava dolar i otežava središnjoj banci (FED) nastojanje za balansira između suzbijanja inflacije i održavanja rasta.

Visoke cijene donijele su poticaj naftom bogatoj Aljasci, koja je u rujnu podigla godišnju dividendu što se isplaćuje svakom stanovniku na 1.654 dolara, ili 547 dolara više nego od prošle godine.

U drugim državama u SAD-u, visoke cijene stvorile su inicijativu za provedbu energetskih projekata nevezanih uz naftu, koji su se ranije činili preskupi. Također su izazvale gubitke kod kompanija s visokim udjelom energije u troškvima, kao što su zračni prijevoznici i kemijske rafinerije, a smanjenje prihoda zbog skupe nafte prijavio je i prehrambeni div Keloggs.

S cijenom sirove nafte od gotovo 100 dolara za barel, ne vidi se kraj redistribuciji više od jedan posto svjetskog bruto nacionalnog proizvoda (BDP).

I raniji naftni šokovi izazivali su velike preraspodjele bogatstva i stvarale gomile petrodolara, no taj bi učinak postupno opadao a gospodarstva su se prilagodila.

Sadašnja razina cijena nafte gradi se postupno već četiri godine, i mnogi stručnjaci vjeruju da će predstavljati novi plato, čak i ako cijene nešto padnu idućih mjeseci.

"Nikada nije postojalo ništa na održivom temelju poput ovoga što gledamo u zadnjih nekoliko godina", kazao je Kenneth Rogoff, profesor ekonomije s Harvarda i bivši glavni ekonomist MMF-a. Cijene nafte "se ne zaustavljaju: one samo rastu", dodao je.

Korist od toga, u visini od oko 700 milijardi dolara godišnje, odlazi zemljama proizvođačima nafte.

Grafikon rasta deviznih rezervi dviju najvećih svjetskih izvoznica, Saudijske Arabije sa 8.7 milijuna barela dnevno i Rusije sa 6.6 milijuna barela dnevno, to najbolje ilustrira. Saudijska Arabija je sa 60 milijardi dolara deviznih rezervi 2003., došla na današnjih 262 milijarde, a Rusija sa 77 milijardi 2003. na današnjih 425 milijardi dolara.

Najveći uvoznici nafte su SAD sa 12.2 milijuna barela dnevno, Japan sa 5.1 milijuna, Kina sa 3.4 milijuna, Njemačka sa 2.5 milijuna i Južna Koreja s 2.2 milijuna barela dnevno.

Kao jedan od glavnih uzročnika rasta cijena ističe se ogroman skok potrošnje u Kini i Indiji. Od 1980. te su zemlje učetvorostručile potrošnju nafte, Kina sa 1.77 milijuna barela dnevno na današnjih 7.27 milijuna barela, a Indija sa 0.64 milijuna barela na današnjih 2.5 milijuna barela, što stalno povećava pritisak na svjetske zalihe nafte. Indija je na popisu najvećih uvoznica sedma, s 1.7 milijjuna barela dnevno.

Istina je kako neki tekstovi i dokumentarci navode kako porez na dohodak (income tax) u US nema zakonsku podlogu, tj. da se u biti uopće ne bi trebao plačati, ali to ne znam za sigurno, pa ne bih zelio komentirati.

Nadalje, o “Nesara Reformatin” actu takodjer ne znam puno, ali to bi ukratko značilo revoluciju, rušenje vlade i predsjednika, reformaciju čitavog bankovnog i monetarnog sustava, a ako krenemo od logične pretpostavke da inernacionalni bankari zaista posjeduju najveću moć kao grupa ili pojedinci na ovom planetu, ne znam kako bi to bilo moguće provesti.

Ljudi često misle da narod ima moć da u jednom trenutku određene budućnosti sruše revolucijom dosadašnje tiranske i fašističke institucije kakve su pravosuđe, izvrsna vlast, bankovni i monetarni sustav, sustave obrane i unutarnjeg reda, ali mislim da je to jos samo jedna iluzija. Vjerojatno se neki nece složiti sa mnom i reći će kako svatko ima moć i slobodu, slobodu izbora... Nažalost, kao pojedinac čovjek ne može mnogo napraviti, kao grupa od nekoliko tisuća, također ne može puno, kao grupa od nekoliko milijuna, možda bi i mogli, ali mislim da ne bi dobili priliku. Ovi ljudi kontroliraju vojsku i policiju, koja vrvi od "ispranih mozgova" koji slijede naređenja.

Držim da bi u uvjetima opće revolucije u jednoj ili više zemalja, ili pak diljem planeta, došlo do odmazde vladajuće klase... Svijet se spema na čišćenje, u kojem će ponovo oni najmanji najviše patiti, oni najveći će uvijek biti zaštićeni. Mi ne znamo njihove identitete, gdje se nalaze ni koga kontroliraju. čak ne znamo ni koji su opsezi njihove moći. Oni imaju podzemne baze i skloništa, najnoviju tehnologiju, najjača oružja. Ne vidim problem u tome ako je njihov opstanak ili pozicija ugrožena da pribjegnu pogubnim rješenjima za običan narod. Sve opći rat (kao Svjetski rat br. 3), lansiranje smrtonosnih virusa, izazivanje terorističkih napada biološkim, kemijskim ili nuklearnim oružjem, kako bi se uklonile milijuni ljudi, utjeralo strah u kosti i odvratilo od bilo kakvog daljnjeg suprostavljanja.

Dobro organizirana manjina, sa ogromnim resursima i kontrolom, jača je od bilo koje milijunske horde neorganiziranih ljudi koji "žele slobodu, prava i pravdu, bolji život"....

Za ilustraciju policijske države, a tema je stara, jos iz 2002. u Portlandu najbolje je ilustrirana nemoćnost naroda pred organiziranom manjinom te neosvještenost policije u ovakvim situacijama, policija zastrašuje i zlostavlja svoje sugrađane, žene, starce i djecu, bez imalo srama ili razmišljanja ili savijesti. Ovo se događa svakodnevno u svim dijelovima svijeta, i ako do toga dođe, dogodit će se i kod nas, kada to bude potrebno. A mi ćemo biti nemoćni...

http://www.gasparic-pejzazi.com/Ekonomija%20instrument%20manipulacije.htm