Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima ceznem za
mirisima proljeca.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjecam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje usne nasle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove u parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh; zaboravio sam
tvoje oci.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim maglovito sjecanje na
tebe. Zivim sa boli poput rane; dotaknes li me samo, smrtno
ces me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput brsljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, jos uvijek iscem odraz tvog lika u svakom
oknu.
Zbog tebe, teski mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet trazim oko sebe prorocanske znakove nenadanih zelja: padajuce
zvijezde, komete.

(p. neruda)