ateistima ovo oupšte nije pitanja.

Nije istina.

Samo je jedno pitanje manje.
Ateisti i dalje imaju nacionalnost. Kao i lične stavove i principe o drugim narodima i njihovom mentalitetu i ostalim karakteristikama koje bi mogle da budu problem.
Nije tu samo vera glavna stvar.

Što se tiče vernika, nisu tu načelni principi neke vere problem, mogu se oni prebroditi ako se hoće i dovoljno potrudi i nađe zajednički jezik... načelno, vodećim monoteističkim religijama je ljubav na prvom mestu i polazi se iz ljubavi (osim možda "izabranog naroda" ), u praksi je sasvim druga priča... vera u praksi zajebava. A kod prosečnog vernika, samo ta vera u praksi i postoji.


Moj lični stav, ne treba to praktikovati u većoj meri, poznate su mi iz prve ruke komplikacije i posledice takvih brakova koje se jave nakon većeg broja godina, ne odmah... trebalo bi to izbegavati... ali hej... ako se desi, a desi se jebiga, zaljube se ljudi. Šta je tu je.

Nikada nije bilo vise mesovitih brakova nego danas ,
mesoviti po nacionalnosti ,rasi i veri.
Krajem 17 veka 250 hiljada Srba koje nije htelo da zivi pod Turcima je otislo u Ukrajnu danas oni vise ne postoje ni po obicajima ni po jeziku ni po imenima i skroz su se pretopili u taj narod.

Pocetkom 90-tih 600 hiljada mladih Srba je napustilo zemlju i otislo sirom sveta 500 hiljada njih je sklopilo brak sa drzavljanima drgih zemalja,rasa i religija.

Sjenica puna vremešnih momaka

Snajke iz Albanije


Da je neko prije 20 godina ostarelim gorštacima iz sela Štavalj kod Sjenice rekao da će spas za njihova domaćinstva i nastavak porodične loze stići iz Albanije, oni bi to smatrali neslanom šalom ili čak velikom ludošću, ali došla su takva vremena.
Nekada su se momci iz Sjenice i okoline ženili iz susjednih sela djevojkama sa Golije i Rogozne. Znali su svoje nevjeste ili iz djetinjstva, ili od rođenja kada su to zahtijevala stara prijateljstva i kumstva, ili igrom slučaja zbog munjevitog zaljubljivanja kakvih je bilo po seoskim saborima, iako se ljubav tajila.
Velislav Rakonjac iz štavaljskog sela Višnjice je prije 50 godina doveo u kuću mladu, kako kaže, "sa dva sata hoda", odozgo sa Javora.
Njegovom sinu jedincu Milinku, kršnom crnoputom 40-godišnjaku, trebalo je da ide pješice po nevjestu bar tri dana, jer ona je iz okoline Skadra u Albaniji.
Prije tog puta nadao se Milinko da će naći životu saputnicu negdje u svom kraju. Ali djevojke su odlazile da se školuju, zaposle i udaju u gradu. Momci su ostajali da pomažu roditeljima u poslu i da naslijede livade i stada. Svadbene pjesme i dječija graja sve ređe su razbijali tišinu na sjeničkim poljima.
Milinko je prije dva i po mjeseca krenuo u Albaniju i u Skadru se, po preporuci, sreo sa ženom koja provodadžiše momcima iz Srbije.
Čašćena sa nešto novca, ta žena pronalazi djevojke za udaju, mlade Albanke, a pošto govori i albanski i srpski, uz sklapanju dogovora između budućih supružnika, ona služi i kao prevodilac, ne samo kao provodadžijka.
Milinko i provodadžijka su u mjestu Put, u okolini Skadra, tek u trećoj kući koju su obišli, našli djevojku za udaju. Bila je to Mirjeta Geca.
"Bila je ljepša od prethodne dvije. Dopala mi se odmah i ja njoj, njenoj majci i sestri, rodbini. Ali kod njih se ništa ne rješava bez muške glave, a Mirjetina braća rade u Grčkoj. Tek kada su oni odobrili brak, dogovor je sklopljen", priča Milinko.
"Vratio sam se kući da obradujem stare i poslije sedam dana krenuo ponovo za nevjestu. U njenoj kući napravljena je velika svadba, 200 duša je bilo jer su oni tako željeli. Rekli su: Nije naša Mirjeta udovica pa da kradom odlazi", prisjeća se Milinko i osmehuje se nevjesti, koja ga stidljivo gleda svijetlim plavim očima ispod bujne smeđe kose.
Mladoženja veli da rodbina djevojke nije pravila pitanje što je on pravoslavne, a ona katoličke vjere.
"Oni gledaju samo da si pošten i dobar", kaže Milinko i naglašava da "ako potenciramo razlike, nećemo moći u Evropu, ni mi ni Albanci".
Kada je snaja stigla u Rakonce, nije znala ni jednu riječ srpskog. Nije znala ništa ni o načinu života na Pešteri, ni o običajima.
Sada zna pomalo da se sporazumije i s ponosom uz vidan napor ponavlja riječi koje je naučila:dobar dan, izvolite, hvala, televizor, vrata, šporet...
"Zna ona i šta je štala", hvali je svekrva Dobrinka, dok joj u rukama poigravaju igle sa šarenim pletivom.
Svekrva objašnjava da je snahina pomoć dobrodošla u gazdinstvu koje ima desetak krava, ali naglašava da je, ipak, čuvaju od teških poslova.
I u mjestu iz kog je Mirjeta došla stanovništvo se bavi stočarstvom, ali je klima primorska, pa se 30- godišnja Albanka prvi put u životu srela se sa sniježnom hladnom zimom na Pešteri.
Ukućani je stalno upominju da se toplo obuče kad posluje napolju.
"Vrijedna je i umiljata i ja sam se po drugi put rodio kada je ona došla", govori veselo 76- godišnji svekar Velislav.
"Volim je kao i svog sina, jer ona je u našu kuću donijela nadu da se domaćinstvo neće ugasiti. Biće podmlatka", veli svekar i dodaje kako svakoga jutra s radošću pije kafu koju kuva Milinkova nevjesta.
Pored stare kuće Rakonjaca u Višjicama niče nova, biće useljena u ljeto, a biće i vjenčanje mladenaca, čim nevjesta dobije sva potrebna dokumenta. Procedura nije jednostavna, za sada ima boravišnu vizu samo na šest mjeseci.
U štavaljskom kraju kažu da će biti još puno svadbi. Posljednjih nekoliko mjeseci ovde je došlo 13 nevjesta iz Albanije. A kandidata za ženidbu ima preko 100 i svi oni upuru pogled put Skadra i okoline gdje je, kažu, puna djevojaka koje žele u Srbiju.
Momci iz Skadra i okoline, mladi Albanci, odlaze zbog siromaštva iz zavičaja na rad u Grčku i druge zemlje. Tamo se, najčešće, i ožene. Djevojke ostaju kod kuća.
Tako je ista sudbina splela mrežu koja je povezala albansko primorje i peštarsku visoravan u Srbiji.
"Sva sreća", kažu mještani Štavlja, ili kako njihova snaja Mirjeta za sve što je dobro ima jednu riječ: "Taman !"

(Tanjug-spec)


ko kaze da su nestali