UNUTARNJE DIJETE

Koliko smo puta sebe i/ili druge ulovili u nekoj reakciji neprimjereno burnoj u odnosu na ono što je izazvalo. Kao da se odjednom pokrenula lavina koju nismo očekivali. Jednako kao kada početnik u radu na računalu pritisne određenu tipku i na monitoru se odjednom pojavi cijeli niz brojki, slova i sl. za koje nije ni znao da postoje.

Riječ je o tome da pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na neke slične situacije, riječi ili pokrete iz prošlosti, bliske i one znatno dalje koja seže u najranije trenutke našega života, te u njima i reagiramo slično kao onda bez obzira na to što je riječ o potpuno drugačijoj situaciji, mjestu i ljudima koji su nekom svojom rečenicom ili postupkom potaknuli našu reakciju.
Naime, bili mi toga svjesni ili ne, u nama još uvijek živi ono malo dijete koje smo nekada bili. Dijete koje svoje najelementarnije potrebe (za hranom, toplinom, dodirom i sl.) nije moglo zadovoljiti samo već je njihovo zadovoljenje ovisilo o "milosti" ili "nemilosti" okoline u kojoj je odrastalo. A kako ta okolina nije bila uvijek tako topla i susretljiva kako smo željeli, mnoge su naše potrebe ostale nezadovoljene ili pak zadovoljene na neodgovarajući način te smo i dalje ostajali gladni i puni čežnje, očiju uprtih u vrata iza kojih se krio šareni svijet do kojega mi sami nismo mogli doći, jer smo bili premali.
I kasnije, kad odrastu, mnogi ljudi nastave čekati. Prikovani na mjestu, nadajući se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti, utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom. Štoviše, mnogi cijeli svoj život provedu čekajući, nesvjesni toga da kao odrasli više nisu tako bespomoćni ni ovisni o drugima, već se sami mogu pobrinuti za većinu stvari koje im trebaju.

NEDOVRŠENA PRIČA
 
Traumatične situacije ostavljaju u nama tragove. U trenutku tjelesne ili emocionalne povrede u posebnom stanju svijesti, uvjetovanom ograničenom percepcijom faktora koji su do nje doveli, stvaramo određene zaključke i donosimo odluke koje nam u tom trenutku pomažu, ali na duže pruge donose znatno više štete no koristi (npr. neću plakati, bit ću jak, nikad se više nikome neću usprotiviti, nikome se više neću otvoriti itd.). U svakoj iole sličnoj prilici te odluke i zaključke nesvjesno iznova potvrđujemo, osjećajući se sve više samima i odvojenima od sebe i drugih.
Istovremeno, potreba da se ponovno vratimo svojim starim tužnim pričama i razriješimo ih na drugačiji, povoljniji način, tjera nas da nesvjesno i dalje privlačimo situacije i ljude nalik onima koji su nas povrijedili, nalik onima uz koje smo odrastali - nadajući se da ćemo ovaj put, budemo li dovoljno uporni/dobri/vrijedni, možda ipak uspjeti. Međutim, usprkos svem našem trudu, u takvim situacijama uvijek iznova reagiramo na sličan način i spotaknemo se na sličnim mjestima te je i njihov ishod manje-više sličan onoj izvornoj i mi se na kraju osjećamo isto kao onda. Štoviše, osjećaj neshvaćenosti, napuštenosti i beznađa sa svakom takvom situacijom postaje sve snažniji. Patnja sve dublja. Izlaz sve dalji i nedostižniji. Usprkos tome, negdje duboko u nama ostaje tinjati nada da će se jednoga dana desiti čudo i odnekud će doći netko "velik i moćan" te se izboriti za nas, zaštititi nas, utješiti i odvesti negdje gdje ćemo konačno biti sretni, zaštićeni i voljeni.
No vrijeme prolazi i to se ne događa, slične se situacije i slični podijeljeni osjećaji ponavljaju vrteći sve više onaj začarani krug patnje i uzaludnog nadanja.

ŠTO JE ZAPRAVO "UNUTARNJE DIJETE"
 
Priče o djetetu koje je postavši odraslo spasilo svoj narod ili postalo njegovim vođom mogu se pronaći u svim mitovima i religijama svijeta. Gotovo u pravilu, takva su djeca u svojoj ranoj dobi bila napuštena, proganjana ili na neki način maltretirana: Mojsije je ostavljen u košari i pušten niz rijeku, Isusa je Marija donijela na svijet u trošnoj štalici bježeći od Heroda koji bješe naredio pomor novorođenčadi, pod sličnim je okolnostima rođen i Krišna. U grčkoj je mitologiji dijete Zeus jedva umaklo ocu Kronosu koji je gutao svoju djecu, Edipu su u strahu od zloguka proročanstva roditelji proboli pete i ostavili ga na brdu Kiteron, a Romulus i Remus, blizanci iz rimske mitologije, napušteni su i ostavljeni pored Tibera. I legende i bajke svih naroda svijeta prepune su priča o djeci junacima koji se bore s divovima ili demonima.
U svakom od nas također živi jedno dijete koje ima čarobnu moć da povede naš život drugačijim, smislenijim putem kako bismo ispunili svrhu svoga postojanja. Utječući time i na svijet oko sebe.
Poput junaka iz mitova i bajki, što svojim simboličnim jezikom govore o univerzalnom ljudskom iskustvu, i svatko je od nas tijekom svoga djetinjstva prošao kroz teške trenutke i na razne se načine osjećao napuštenim ili maltretiranim. Proces odrastanja u psihološkom i duhovnom smislu riječi nalik je borbi s divovima i raznim čudovištima; tek suočivši se s njima i pobijedivši ih, možemo osloboditi svoje istinsko biće i početi živjeti u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima. Pokazujući time i drugima put oslobođenja.
Unutarnje je dijete vrlo vitalan dio nas; ono otkriva i izražava naša tjelesna i emocionalna stanja neovisno o zaključcima, odlukama i programima koji vladaju našim umom. Kontaktom s njime otkrivamo da su nemani s kojima se borimo u vanjskom svijetu zapravo zrcalni odraz onih koji vladaju našim unutarnjim. Svijetom koji smo gradili kada smo bili mali, na temelju svoga dječjeg testiranja realnosti i traženja svog mjesta pod suncem.

Izvor

To speak truly, few adult persons can see nature.  Most persons do not see the sun.  At least they have a very superficial seeing.  The sun illuminates only the eye of the man, but shines into the eye and heart of the child.  The lover of nature is he whose inward and outward senses are still truly adjusted to each other; who has retained the spirit of infancy even into the era of manhood. 

Ralph Waldo Emerson