Pošto me ovih dana baš nešto hoće sa otvaranjem posećenih tema, nadam se da će i ova imati tu sudbinu. NOT. 

Da se uozbiljim. Dakle, da li imate taj problem da gledate snimke sebe, a naročito čujete svoj glas? Bude vam neugodno i ne možete da verujete da tako kretenski zvučite, a baš mislite da ste kul. 

Ja imam taj problem. Kad čujem svoj snimljen glas (za koji mi mnogo ljudi kaže da je sasvim normalan), dođe mi da skočim kroz prozor od užasa. Zvučim kao neko neartikulisano govedo sa rakom grla.

Video snimci nešto manje, mada se ponekad postidim i od nekog svog gesta koji napravim rukom ili nogom, a ispostavi se da ga inače često pravim, samo se užas javlja kad to gledam s one strane sebe. 

Slike tu i tamo, s tim još i nemam problem, mada i na njima ima kretenskih faca za postideti se, ali generalno najveći problem je glas. Evo me jeza uhvati kad pomislim na to. 

Imate li vi taj problem? Zašto se to dešava? Je l' idealizujemo sebe do te mere da kad čujemo sopstveni glas kao spoljašnji izvor dobijemo napad šizike (moj slučaj)? 

Ne volem nit da se slikam, nit da se snimam. Relativno lose misljenje o sopstvenom izgledu mi je sasvim dovoljno ne trebaju mi potvrde tipa slike, snimci etc 

Pa eto normalna fizioloska autopercepcija bez tehnologije je dosta niza.

Tehnologija omogucava autopercepciju vise neg sto je moguce podnijet, odnosno vise nego sto se organizam sam evolucijom  pripremio. Mislim sada bukvalno imas "oci izvan glave da se gledas"(kamera).
Mozda tu ima i pozitivnog kada se gledamo, ali vise reagujemo na negativno po prirodi emocija.

A i to nije slucaj sa svima. Neki se vole na snimku ili su neutralni.

ja ne volim svoj glas  što se tiče slika i snimanja, to je ok, oće me kamera, što bi rekli... ali glas 

I ja svoj glas ne volim da čujem, prosto ne mogu vjerovati da tako zvučim. Valjda inače imam ok glas, ali kad sebe čujem... Zvučim tako retardirano, užas. 

Isto i kod mene.

Glas koji čujem mojim ušima, ni nalik nije onome što čujem na snimku kamere, telefona, diktafona... Više puta sam razbijao glavu razmišjajući zašto je to tako.  I što je najveća fora, posle sam pitao više ljudi da li ja zaista tako zvučim i svi odgovorili potvrdno.

A sa fotoaparatom sam u svađi ceo život... ne da me ne voli nego me mrzi. Neki put se izjebe pa me prikaže normalnog, inače se trudi iz petnih žila da me nagrdi kolko god može.

Meni je glas dublji na snimcima. Uvek sam se cudio tome dok sam bio osnovna i snimao se kako nesto pevam na muzickom stubu, ali kasnije sam saznao da je to cista fizika i da mi kada govorimo cujemo jednu boju glasa a drugi ljudi potpuno drugu. Interesantno, no nista specijalno.

pih mene to nervira ne volim to uopste imam neki grozan osecaj kada cujem sebe 

+1

Blagi uzas.

Hmm, google je cudo

Why do other people hear our voices differently than we do?

We have probably all had this experience. We listen to a tape recording of ourselves talking with some friends. We insist the tape doesn’t sound at all like our voice, but everyone else’s sounds reasonably accurate. According to speech therapist Dr Mike D’Asaro, there is a universal pattern of rejection of one’s own voice. Is there a medical explanation?

 

Yes. Speech begins at the larynx, where the vibration emanates. Part of the vibration is conducted through the air – that is what your friends (and the tape recorder) hear when you speak. Another part of the vibration is directed through the fluids and solids of our heads. Our inner and middle ears are parts of caverns hollowed out by bone – the hardest bone of the skull. The inner ear contains fluid, the middle ear contains air, and the two press against each other. The larynx is also surrounded by soft tissue full of liquid. Sound transmits differently through the air than through solids and liquids, and this difference accounts for almost all of the tonal differences we hear on a recording of our own voice.

 

When we speak, we are not hearing our voice solely with our ears, but also through internal hearing, a mostly liquid transmission through a series of bodily organs. During an electric guitar solo, who hears the “real” sound? The audience, the guitarist or a tape recorder located inside the guitar?

 

The question is moot. There are three different sounds being made by the guitarist, and the principle is the same for the human voice. We can’t say that either the tape recorder or the speakers hear the “right” voice, only that the voices are indeed different.

 

Dr D’Asaro points out that we have an internal memory of our voice in our brain, and the memory is richer than what we hear in a tape playback. Listening to a recording of our own voice is like listening to a symphony on a bad transistor radio – the sound is recognisable but a pale imitation.

Dobro je, mislio sam da samo ja imam taj problem.