Abdulah Sidran
ZAPIS O ČUDU

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem,
kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori:"Napolju je oluja."

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim
govoriš "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
čela dok govoriš, poput ruke koje se sjećam,
dodirujući je prvi put.