stranci nece da znaju za to,muslimanima nije u interesu a srbima je ali provjereno zao dati pare za nastavak iskopavanja masovne grobnice.drugi nam bukvalno vucaju kosti po bosni i hercegovini i prikazuju neke kao njihove poginule a nasa vlada suti a oni sto su u zajednickim institucijama mislim na srbe uopste ne interesuje jer plate su im abnormalne pa ih briga.pa ljudi imamo dokaze sta treba jos nama srbima

 ocito da  ni srbe neinteresuje vazan je genocid u srebrenici ali treba uzeti broj ubijenih srba u sarajevu pa to se nebi vise zva genocid jer za takve strahote nema rijeci tu su brojevi koji se nesmiju iznijeti u javnost ali postoje imena i zivi svjedoci doci ce i nase vrijeme

Vuk, razumijem ja tvoj patriotizam, ali se ponasas kao neki desetogodisnjak! Zapoceo si temu o Kazanima a da nisi koristio pretragu a takvih tema ima na desetine! Drugo Burek forum ima pravilnik i procitaj ga! Inace postovi su ti na mjestu!;-)

Utvrđivanje istine o zločinima počinjenim nad Srbima u Sarajevu

Moraju se razotkriti zločini nad sarajevskim Srbima
 
Komisija za istraživanje dešavanja u Srebrenici u julu 1995. koju je formirala Vlada RS radi na prikupljanju činjenica koje će rasvijetliti ove događaje. Istina, bilo je peripetija, personalnih promjena i pritisaka od strane visokog predstavnika, ali komisija trenutno radi uspješno. Još kad ne bi bila opterećena kratkim rokovima, vjerovatno bi radila i uspješnije. Iako to neće svi u RS glasno izreći, interes je i srpskog naroda da se prava istina o Srebrenici sazna, a krivci budu konačno imenovani. Da se prestane okrivljivati cio srpski narod, ali i manipulisati u političke svrhe žrtvama Srebrenice. Jer žrtve su u svakoj prilici i uvijek bili obični ljudi, bez skupih odijela, kravata i ličnih vozača. Ma koliko se spominjala pripadnost žrtve jednom narodu, stradanje je uvijek pojedinačno, a istinska bol i tuga – emocije su koje iskreno osjećaju samo članovi porodica i najbliži srodnici. Sve ostalo je manipulacija. Kao što reče pisac: "Čovjek je uvijek na gubitku." I to onaj obični čovjek, iz naroda. No, pošto je u Bosni i Hercegovini sve (bože oprosti) trilično, ovdje i istina ima najmanje tri lica. I isto toliko naličja. Istinu o Srebrenici utvrdiće Komisija. A šta je sa istinom o Sarajevu 1992–1995; 124 logora i lokacije u koje su zatvarani Srbi; između 7.000 i 10.000 ubijenih Srba; 56 spaljenih srpskih naselja; najmanje 28 masovnih stratišta; preko 100 sarajevskih naselja u kojima više skoro da nema Srba; blizu 100.000 protjeranih Srba!? Istina o Sarajevu utvrđuje se ad-hok, djelić po djelić, pojedinačno i neefikasno. Zašto se ne formira državna komisija, utvrdi konačna istina i kaže ko su bile žrtve a ko zločinci u glavnom gradu BiH – Sarajevu? Tek tada bi se i na ovu stranicu istorije mogla konačno staviti tačka.

Krvavi sarajevski "Kazani"

Prirodna jama u stijenama, uska a izuzetno duboka, u narodu poznata kao bezdan – "Kazani", iznad sarajevskog naselja Bistrik, jedno je od spomenutih 28 stratišta u koja su bacani Srbi pobijeni u Sarajevu u toku rata. S tim što su u "Kazane" bacani i još uvijek živi Srbi. Poslije su na njih bacane stare automobilske gume, polijevane benzinom i paljene, a onda bi došao sloj kreča i zemlje, pa opet sloj pobijenih Srba. Na kraju su, svjedoci kažu, nakon deset takvih slojeva, tijesni otvor i stjenoviti zidovi kao i dio tijela vrlo pažljivo minirani, pa je danas skoro nemoguće spustiti se u ovaj bezdan.
Pouzdano se ne zna koliko je sarajevskih Srba skončalo u "Kazanima". To bi trebalo utvrditi. Međutim, ima ljudi čija su imena i prezimena poznata i za koje se pouzdano zna da su ovdje bačeni. Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Predrag Šalipur, Branislav Radosavljević, Dragoslav i Marina Komljenović (stariji bračni par), Milena Drašković, Ana i Vasilj Lavriv (takođe bračni par), kao i mnogi drugi, ubijeni su i bačeni u "Kazane".
"Kazani" su, inače, bili omiljeno mjesto Mušana Topalovića Cace, jednog od predratnih kriminalaca, koji ima velike "zasluge" za izbijanje rata u Sarajevu. Caco je bio komandant ozloglašene 10. brdske brigade Armije R BiH i on i njegovi "izabrani" vojnici najčešće su "koristili" "Kazane". Topalović je održavao prisne odnose sa generalom Seferom Halilovićem, načelnikom Generalštaba Armije BiH. U toku 1992. godine Halilović je često dolazio u Topalovićev štab.

Ni šta bez Alijinog znanja

Caco, prema podacima Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima SRJ, koji se poziva na iskaz svjedoka, ništa nije radio bez saglasnosti Alije Izetbegovića. Prema tom izvoru, Topalović je imao posebnu, direktnu telefonsku vezu sa Izetbegovićem. Nešto kao "crveni telefon", pa je naređenja primao baš od Izetbegovića. U ljeto 1992. godine Alija Izetbegović sa Biserkom Turković (kasnijim diplomatskim predstavnikom BiH u Zagrebu) posjetio je vojne jedinice na ovom području i pred televizijskim kamerama pohvalio Mušana Topalovića, a još izdašnija u pohvalama bila je gospođa Turković. Podsjetimo, lično Alija Izetbegović kasnije će narediti da vojna policija likvidira Mušana Topalovića Cacu jer se toliko ostrvio i osilio da je odbio da izvršava čak i Izetbegovićeva naređenja. Takođe, jedan od razloga za njegovu likvidaciju bilo je i to što se pročulo da je naređenja primao direktno od Alije, a ruke su mu bile toliko krvave da su krvavi tragovi mogli odvesti sve do Izetbegovićevog kabineta.
"... Dok sam se nalazio u ćeliji broj 2 u Centralnom zatvoru u Sarajevu (april 1993 – septembar 1995. godine), u njoj su izvjesno vrijeme boravili i bivši pripadnici oružanih jedinica Mušana Topalovića zvanog Caco i njegovog zamjenika Ramiza Delalića zvanog Ćelo 2: Alen Hatić i Emir Kapetanović. U prostoriji za dnevni boravak razgovarao sam sa Samirom Kapetanovićem i Harisom Kulenovićem. Hatić je u zatvoru bio zbog krađe, Emir i Samir zbog oružane pljačke sa ubistvom neke djece, a Haris Kulenović kao saučesnik. U razgovoru sa Hatićem i Kapetanovićem, oni su mi ispričali da su učestvovali u mnogim akcijama kao pripadnici navedene jedinice, hvatali mnoge Srbe u Sarajevu, odvodili ih na kopanje rovova, kojom prilikom su, prema njihovim riječima, mnogi Srbi ubijeni. Njihovi leševi odvoženi su na mjesto zvano 'Kazani' iznad naselja Bistrik u opštini Stari grad. U ovu provaliju 'Kazani' bacani su u slojevima i, kako su objasnili, prvo bi bacali 30-40 leševa, zatim preko njih živi kreč, a preko kreča jedan sloj zemlje i tako redom, tako da je po njihovim riječima bilo deset slojeva...", svjedoči jedan od ratnih zatvorenika Centralnog zatvora o svojim saznanjima o "Kazanima".
Milenu Drašković i Anu i Vasilja Lavriva pripadnici 10. brdske brigade Armije R BiH, kojoj je komandovao Caco, doveli su na lokaciju "Kazana", a zatim ih tukli i prebijali. Nogama i rukama tukli su ih Zijo Kubat, Esad Tucaković, Samir Seferović, Suad Omanović i Omer Tendžo, a drvenim palicama Suad Omanović, Esad Tucaković i Zijo Kubat. Nakon maltretiranja Zijo Kubat uzeo je nož i zaklao Vasilja tako što je više puta prešao nožem preko prednjeg dijela vrata. Esad Tucaković nožem od oko 40 cm dužine sa sječivom širine oko 8 cm (sablja koju su različiti pripadnici 10. brdske brigade A BiH često koristili za klanje Srba, a odmila su je zvali "granata"), jednim potezom zaklao je Anu, odsjekao joj glavu i bacio u "Kazane". Milenu Drašković Suad Omanović udario je u glavu drškom od krampe. Sve tri žrtve bačene su u "Kazane".
 
Srbin je Srbin

Sredinom septembra 1993. po naređenju Mušana Topalovića Cace privedeni su Ergin Nikolić zvani Ego i Duško Jovanović zvani Tarli – sarajevski Srbi, inače i sami pripadnici Cacine 10. b. br. A BiH. Prvo su ih tukli Samir Bajtić, Sead Kadić i Samir Seferović, a zatim i Mušan Topalović, Armin Hodžić, Sabahudin Žiga, Samir Bejtić, Sead Hasić, Sead Kadić, Samir Ljubović, Mevludin Selak i Esad Raonić. Uveli su ih u zemunicu snajperskog voda, a zatim tukli i ubili. Samir Bejtić uzeo je sablju u obje ruke i ubo u vrat Ergina Nikolića zaklavši ga. Duška Jovanovića noževima su izboli Mušan Topalović i Sead Kadić. Samir Bejtić odrezao je Nikoliću glavu i odvojio je od tijela. Oba tijela bacili su u "Kazane". Nikoliću nije pomoglo ni to što je bio pripadnik Armije BiH. Bio je Srbin i zbog toga je ubijen.
Sredinom oktobra 1993. po Cacinom naređenju iz stana u ul. Borisa Kidriča odveden je Predrag Šalipur, a sa njim i Branislav Radosavljević, koji se slučajno zatekao u stanu kod Šalipura, i dovedeni su u komandu 10 b. br. A BiH na Bistriku. Mušan Topalović, Sabahudin Žiga, Senad Haračić i Asif Alibašić tukli su ih rukama i nogama, a Samir Bejtić željeznom štangom po potkoljenicama, koljenima i člancima nogu. Teško pretučene nesretne srpske mladiće zatim su odveli na "Kazane", gdje su ih nastavili batinati. Caco je Branislava više puta udario nogom u glavu, dok mu je glava bila prislonjena na kamen, i ubio ga. Onda je nožem, sa više uboda, ubio i Predraga. Tijela su bačena u "Kazane".
Krajem juna 1993. u komandu 10. b. br. A BiH na Bistriku privedeni su Marina i Dragoslav Komljenović, stariji bračni par, još i invalidi koji su se kretali uz pomoć štaka. Poslije privođenja odvedeni su na "Kazane". Omer Tendžo i Asif Alibašić predali su ih Mevludinu Selaku i Refiku Čolaku, prenijeli im naređenje da ih zakolju i dali im noževe. Mevludin je gurao Dragoslava prema ivici jame, a onda ga s leđa uhvatio za usta, oborio na zemlju i zaklao ga. Refik je na isti način zaklao Marinu. Oba tijela bacili su u "Kazane".
Dana 25. 12. 1992. Armin Hodžić i Samir Bejtić odveli su na Boguševac Zorana Vučurevića. Samir je Zorana odveo ispred linije i ubio ga sa dva hica iz pištolja, polio razrjeđivačem i spalio leš.
Krajem jula 1993. Samir Bejtić iz stana je odveo Božidara Šljivića. Izveo ga je iz vozila, a onda je Caco Božidara ubio sa dva hitca iz pištolja. Šljiviću nije pomogla ni činjenica što je imao akreditaciju "Zelenih beretki". Bio je Srbin i ubili su ga samo zbog toga.
 
Uvredljive presude

I koliko li je sličnih i još gnusnijih ubistava počinjeno na " Kazanima " i u Sarajevu uopšte za koje je mala vjerovatnoća da će ikada biti objelodanjena?
Dio zločina i zločinaca sa " Kazana " dobio je sudski epilog. Ali optužnice su tako okvalifikovane a presude su toliko niske da vrijeđaju sjećanje na žrtve. Optužnica nije podignuta za genocid, ni za ratne zločine, već za ubistva izvršena na svirep i podmukao način. A sud je našao da se čak ne radi ni o ubistvima na svirep ili podmukao način, iako su i po nalazu vještaka tijela žrtava bila izmasakrirana. Okružni vojni sud u Sarajevu 1994. godine donio je presudu po kojoj su Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak i Mevludin Selak osuđeni na kazne zatvora u trajanju po šest godina. Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić i Armin Hodžić osuđeni su na kazne zatvora od po 10 mjeseci. Pošto im je vrijeme provedeno u pritvoru uračunato u trajanje kazne, ispalo je da su, nakon izricanja presude, svi osuđeni na 10 mjeseci izašli iz zatvora. Još kad se uzme u obzir da je Ziji Kubatu i Esadu Tucakoviću izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, s tim da se vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunava u vrijeme trajanja izrečene kazne i da ne može duže trajati od izrečene kazne zatvora, jasno je da je suđenje bilo prava lakrdija.
U Kantonalnom sudu u Sarajevu u toku je suđenje Samiru Bejtiću, koji je konačno, nakon izdržane kazne u njemačkom zatvoru zbog otmice Kasima Bjelavca, izručen bh. vlastima. Međutim, svjedok zločina na suđenju Bejtiću – Mesud Lagumdžija sada kaže da uopšte ne poznaje optuženog, Osman Gedžo mijenja iskaze jer je ranije bio "pod pritiskom" i "morao potpisati ono što mu je sugerisano", a svi svjedoci krivicu svaljuju na pokojnog Cacu.
Seadu Kadiću sudi se u odsustvu jer je u bjekstvu. Tim vještaka, koji je u svom nalazu i mišljenju 1994. godine zaključio da je Sead Kadić bio bitno smanjeno uračunljiv u momentu kada su svirepo ubijeni Ergin Nikolić i Duško Jovanović, ostaje kod nalaza iz 1994, ali i priznaje da u njemu nije vidljiva osnova kojom bi tim potkrijepio zaključak o bitno smanjenoj uračunljivosti optuženog. Dr Alma Bravo-Mehmedbašić, jedan od članova tog tima, iako je prošlo deset godina od prvog vještačenja, prisjetila se određenih stvari. "Izgleda da je optuženi u vrijeme inkriminisanog djela bio udaren u prepone, što može izazvati jak bol zbog kojeg može doći do privremene duševne poremećenosti, koja za rezultat može imati bitnu smanjenu uračunljivost", pojasnila je Mehmedbašićeva. Boginja pravde – Justicija vjerovatno se crveni zbog ovakvih bošnjačkih "suđenja" i "sudskih vještaka".

Ko se boji istine o zločinima u Sarajevu

Mnogo je primjera o stradanju Srba u Sarajevu. Previše. Nevjerovatno je da i međunarodna zajednica sve to prećutkuje. Pa zgrada OHR-a na Vrbanji u Sarajevu, u kojoj sjedi i visoki predstavnik, vazdušnom linijom nije udaljena više od 500 metara od "Kazana". Voda koju pljuskovi u vrijeme jakih kiša nose niz strme ulice Bistrika prema centru Sarajeva vjerovatno još uvijek nosi čestice tkiva srpskih žrtava iz "Kazana". I sve to u Sarajevu – glavnom gradu BiH. Htio to neko priznati ili ne, volio to neko ili ne, mnogi putevi vode i Srbe u ovaj grad. Bilo kakav ozbiljniji posao da pokušate završiti, posebno u istočnom dijelu Republike Srpske, putevi i poslovi vode vas u Sarajevo. A, ne bi bilo prijatno da čovjek šetajući glavnim gradom države u kojoj živi lice slučajnog prolaznika prepozna kao lice nekog od zločinaca, ili sa iskaznice na odijelima službenika pročita jedno od spomenutih imena. Ili, ne daj bože, sjedne da popije kafu sa nekim od njih. Zbog svega toga trebalo bi formirati komisiju koja bi nepristrasno utvrdila istinu o ratnim dešavanjima u Sarajevu. Malo li je kadrova koji su sposobni za nešto takvo? Profesor Istorije dr Smajo Čekić, koji je član Komisije za Srebrenicu Vlade RS, živi u Sarajevu, a i direktor je Instituta za istraživanje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu, mogao bi kvalitetno poraditi i na ovom poslu. Naravno, skupa sa članovima komisije iz reda srpskog naroda kojima su poznata ova dešavanja. Trebalo bi to učiniti zbog Srba koji su stradali, zbog onih koji su preživjeli, zbog zločinaca koji još uvijek slobodno hodaju sarajevskim ulicama. Najviše zbog istine.

jako dobar teks samo sto su ga dijelom pisale zadnje dvije vlasti koje nezele istinu o broju stradalih u logorima samo u Sarajevu da ne navodim ostala mjesta.ako niste primjetili presjednik logorasa i nestalih osoba je njihov covijek ali definitivno pa nesmije da postavi ni jedno pitanje koje smo potencirali do neki dan.srbi su osudjeni sami na sebe i ostalo je malo patriota a ostatak su klasicni placenici koji uz malu nadoknadu sute i posmatraju.vazno je da se spomene genocid u srebrenici a sta je ovo pa uzmimo broj nestalih i broj ubijenih u sarajevu i sve ce nam biti jasno nazalost.hvala na dopunu koju sam ja izostavio 

Kazani


a sta je sa Zamenikom Musana Topalovica Cace  -----      P e c a r     S e n a d

cije ime u ovom tekstu nisam videla


i koji je jos ziv i zivi u sarajevu  i

koji  n i j e   o s u dj e n   jer  je  i z d a o    Cacu i kojeg su ubili, a njegovo ime je izbrisano iz svih spisa i osuda ....


nemojte da pisem detalje ......... 

Odsečena srpska glava bila uslov za članarinu

Jedna od najstravičnijih priča, osim stradanja u Kazanima, koju su bivši Cacini saborci pričali pred Srbima u zatvoru, jeste da je odsečena srpska glava bila uslov za pripadnost Cacinim jedinicama - neka vrsta članarine. Svedoci su, između ostalog, preneli lične ispovesti tih Cacinih saboraca, pripadnika 10. brdske brigade Armije BiH, o silovanjima 16 devojčica Srpkinja, njihovom zlostavljanjima, ubijanju, a potom bacanju zverima u zoološkom vrtu. O tome postoji i video-zapis koji su napravili sami pripadnici Cacinih jedinica.

Jedan od svedoka sarajevskog pakla, student Dragan Todorović (37) izdržavao je zatvorsku kaznu od 10. decembra 1993. godine do 7. marta 1994. godine, kada je pomilovan "odlukom o aboliciji". Od 1992. godine bio je "zatočenik" Studentskog grada iz koga nije mogao izaci, kao i svi studenti Srbi. Prema njegovom svedočenju, u bivšoj kasarni JNA "Viktor Bubanj", koju su muslimani pretvorili u logor "Ramiz Salčin", boravio je u vreme hapšenja velikog broja vojnika pripadnika Cacinih jedinica, kao i Ramiza Delalica Ćele (Sandžaklija koji je u martu 1992. godine na Baščaršiji ubio srpskog svata). "Bilo je stravično samo slušati kako se ti muslimani dogovaraju, a neprestano su se čudili zašto su ih zatvorili kada su samo pobili četnike", svedoči Todorović. Todorović navodi da je sam Ćelo govorio kako mu je "Alija naredio da niko živ ne sme ostati, a sad me optužio, što ću reći i na sudu". U zatvoru "Viktor Bubanj" više od 90 odsto zatvorenika bili su Srbi, uglavnom doktori nauka, profesori sa fakulteta, lekari, magistri, inženjeri. . .

Osim izjava dvojice Srba, Udruženje je tada dostavilo Goldstonu i spisak masovnih grobnica u Sarajevu, kao i izjavu generala Armije BiH Jovana Divjaka da je pismeno obavestio Izetbegovića kako se u "Sarajevu događa genocid nad Srbima i da je u prva dva meseca rata, bez povoda i regularnih sudskih procesa, likvidirano preko 800 Srba". Tada je Goldstonu skrenuta pažnja i na termin "leteći Srbin", što je značilo bacanje Srba sa sarajevskih višespratnica, da bi se ispraznili stanovi i u njih ušli pripadnici regularne muslimanske vojske. Iz pouzdanih izvora Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK), koji su molili Udruženje da ostanu anonimni, dobijen je podatak da je u kompjuterima MKCK oko 6. 000 Srba iz samog Sarajeva koji su nestali i koji se traže.

hvale ovde mnoga imena cak i zlocinaca koji jos rade u drzavnim sluzbama i to zajednickih organa kao sto je DGS gdje su prepoznati neki zlocinci ali niko ni da pokrene pitanje o tome a postoje izjave i dokazi pa cak i prijave ljudi koji su ih vidjeli poslije rata sta dalje pisati