Vrijednost odnosa u današnjem društvu     

 
Danas se mnogo priča o odnosima od onih najpopularnijih i društveno priznatih poput glasnogovornika poduzeća pa do međuljudskih odnosa, ali se malo govori o kvaliteti odnosa. Prešućuje se nametnuta društvena dogma koja kaže da je nemoguće biti sretan ukoliko poslovno i novčano nismo uspješni. Istraživanje u Velikoj Britaniji na djeci od tri do pet godina je pokazalo da djeca više ne žele poklone, već žele biti slavni. Pritom se ne spominje činjenica da zbog poremećenih odnosa i krivih društvenih normi 30 posto čovječanstva boluje od mentalnih bolesti. U Velikoj Britaniji najveći problem među mladima jest nametnuti društveni uspjeh što je dovelo do velike konzumacije antidepresiva.

Često se sakrivamo iza uvjerenja da poznajemo mnogo ljudi i da imamo dobre odnose. Jedan poznati psiholog rekao je svojem pacijentu: ««Mogu vam pomoći ukoliko imate barem jedan kvalitetan odnos s nekom osobom.»« Možda i nije toliko važna ta teza koliko zaključak da odnosi među ljudima jesu sve samo nisu odnosi. Mogli bismo ovdje iznositi mnoge primjere u kojima ćemo se braniti, ali ako pogledamo onaj najstariji i najvažniji odnos između muškarca i žene, onda moramo zaključiti da danas govorimo o sumraku te institucije, odnosno sve manjoj mogućnosti uspostavljanja odnosa. Jedan učitelj je zaključio da je tokom zadnjih stotina godina nestao i najvažniji odnos a taj je između učitelja i učenika, a on je nestao iz čovjekovog nepovjerenja prema drugima. Ako zaobiđemo svu mistifikaciju vezanu za duhovnost, moramo priznati da današnju znanost karakterizira skepticizam, a ne znanje. Današnja znanost ima najviše uspjeha jer je na snazi uvjerenje «nepovjerenja u druge» nemogućnost čovjeka da se preda, prepusti i ostvari odnos. Pa tako, na vrhuncu civilizacije imamo odnose u kojima je muškarac dečko, a žena cura. Da smo kojim slučajem nešto zaista naučili zar bi normalna civilizacija razvila kulturu, gdje danas svakom stanovniku zemlje pripada 15 tona TNT-a. S druge strane, nismo li mi jedina civilizacija u kojoj dominira otuđenost, a na ljestvici najučestalijih oboljenja su spolne bolesti i depresija. Neki učitelji govore da spolne bolesti nastaju zbog zatvorenosti ljudskih srca, odnosno u nemogućnosti da ljudi ostvare komunikaciju, kompenziraju osjećaje neurednim spolnim životom i površnim odnosima s drugima. Čovjek Zapada je vjerovao da će mu znanost i ««neoborivi dokazi»« donijeti sigurnost, a današnji čovjek odlazi u ljekarnu u kojoj su 60 posto lijekova na psihičkoj bazi. Tješimo se time da živimo dulje nego naši preci, ali da li je to život ili patnja. Složiti ćemo se barem u jednom a to je da svi težimo zdravim i ugodnim odnosima, ali taj odnos može započeti jedino kada izvadimo figu iz džepa, kada uložimo napor i odmaknemo se od sebe i pogledamo svoj život realno.

Povratak prirodi

Okruženi smo stvarima koje zamjenjuju odnose: televizor, knjige, udobna fotelja, fina klopa, pet pari cipela za koje smo izgubili nekoliko dana da bi ih uopće kupili, a njih smo kupili misleći da će nas Marko ili Ana vidjeti i zapaziti kao bolje i privlačnije od drugih. Infantilne navike razmišljanja doslovno smo postavili kao postulate istine, odnosno hranili smo utvaru za koju smo mislili da će nam donijeti sreću, a ako se okrenemo, nećemo se sjetiti baš mnogo toga zbog čega smo bili sretni. Naivno kažemo nismo imali sreće, ali priznanje da nam je razmišljanje manjkavo i da ponovno idemo kupiti lijepe hlače s kojima mislimo da će nas netko zapaziti, navika je koja dolazi od životinjskog nagonskog ponašanja u kojima poput pauna širimo rep (auto, dobar posao) misleći da je potrebno ispuniti tu društvenu formu kako bi odnos uspio. Diogen, veliki filozof antike spavao je u bačvi smatrajući da nam je potrebno samo ono nužno, pio je iz ruke, jer je smatrao da je čaša suvišna. Kada pogledamo Diogenova shvaćanja ona su nam zabavna, ali pomalo zaziremo od takvih ljudi. Ipak, žene su ga obožavale. Zašto? Odbacio je konvencije, dopustio sebi da bude slobodan i predao se prirodi. Svi se danas pozivamo na prirodu, kažemo da se u prirodi osjećamo slobodno, ali kada se iz prirode vratimo u grad, jednostavno osjećamo pritisak i napetost. Za razliku od naših roditelja danas težimo da budemo lijepi, pametni i novčano sređeni. Osjećaj prirodnosti koji osjećamo u prirodi ne dolazi iz prirode već od nas, priroda nas asocira na sve ono što nam je potrebno za život, povjerenje i prepuštanje koje donosi mir. Često čujemo od starijih generacija da žale za starijim vremenima, od muzike zelenog vala pa do socijalne stabilnosti. Stihovi pjesama su bili drugačiji i smisleniji, a danas je popularnija muzika koja vrijeđa dostojanstvo čovjeka. Ljudi ne žale toliko za prošlim vremenima koliko žale za prirodnošću. Jedan naš novinar doveo je prije nekoliko mjeseci poglavicu jednog plemena u Zagreb. Prošetao ga je gradom, upoznao s mnogo ljudi. Novinar ga je pitao kakvi su mu dojmovi a on je rekao: ««Zašto ste tako tužni i opterećeni stvarima. Ovdje se ljudi jako malo smiju.»« Sigurno, mnogi misle kako je on primitivan i ne razumije, ali rekao nam je jednu veliku činjenicu, a to da usprkos tolikom napretku mi se sve manje smijemo i sve smo zabrinutiji.

Odnosi u kojima prevladava humor i inteligencija

Ugodnije živimo, ali nismo sretni i neznamo se opušteno ponašati, jer je opušteno ponašanje dozvoljeno jedino kada u ruci imamo čašu i nalazimo se u nekom klubu. Kada se netko glasno smije u našoj blizini većina će ga promotriti i pogledom upozoriti da to nije pristojno. Vratimo se na početak teksta i sagledajmo odnose s ljudima koje održavamo, zapitajmo se dali su to razgovori u kojima težimo da se nasmijemo i razmjenjujemo informacije o stvarnim problemima, ili su to odnosi u kojima pričamo o svojim uspjesima, što smo kupili i kako je problem našeg života u tome što nemamo novaca, ili se ne slažemo s dečkom ili curom. Ako imamo odnose u kojima prevladava humor, a on predstavlja više stanje duha i svoje probleme sagledavamo kao pomoć na putu, onda možemo govoriti o uspješnim odnosima. Složit ćemo se da su odnosi danas površni i da ne obiluju humorom, opuštenošću, jer se sramimo biti prirodni u odnosima, a za takvo ponašanje pronalazimo mnogo razloga. Naime, često kažemo da nam posao i naša okolina nameče kako da se ponašamo: pitaju nas idemo li na pilates, što nosimo i što vozimo. Pronalazimo mnogo razloga, zatrovani smo mnogim lažnim uvjerenjima iako znamo da s njima nismo sretni, ali i dalje vjerujemo da će nas ta uvjerenja odvesti do sreće. Oni koji su uvjereni da su uspjeli u tome vezali su se za intelektualne konstrukcije, iz prikrajka promatraju i sude o drugima, neznajući da su i oni zemljoposjednici samo što je njihov posjed intelektualna baština s kojom se razmeću u već nam znanim društvenim zbivanjima. Ono što uništava naše odnose započinje još u odgoju. Roditelji nas uče da koristimo glavu - odbacujemo srce, obrazovanje nas uči vještinama kako da posjedujemo, a onda zasnivamo odnose u kojima biramo partnere koji su moćniji u podnošenju egzistencijalnih zadaća kojima nas život izlaže. Mnogi dokazi evolucionističke psihologije govore tome u prilog, odnosno da u odabiru partnera podsvjesno biramo sposobnije, a ta biološka osobina je rezultat ponašanja koje nosimo od naših predaka i omogućavale su preživljavanje. Dakle, riječ ljubav se koristi za skrivene posjedničke društvene ugovore, jer smatramo da oni omogućavaju nastavak vrste. Mnogi obredi u prošlosti su podčinjavali ženu proglašavajući je zlom i na taj način su se stvarali posjednički odnosi u kojima su žene bile robinje. Riječ poštovanje i razumijevanje priznali mi to ili ne, kako u prošlosti tako i danas predstavljaju udaljeni otok do kojeg tek treba stići. Odnosi nisu izašli iz toga mraka, odnosno odnosi su danas konvencionalno određeni i većina ljudi se po tom obrascu ponaša. Primjerice, ljudi na ulici kada susretnu nekog, gotovo nesvjesno pitaju: kako si i što radiš, tada započinjemo obranu svojih stavova i pravdamo se, a da nas na to nitko ne tjera. Oni koji su «kulturniji» govore o teorijama koje su pročitali u knjigama ili o nekom dobrom koncertu, a opet razmjenjuju društveno priznate trofeje posjedovanja događaja ili teorija, a strah od odbačenosti prevelik je, te pristajemo po cijenu svoje sreće na ugovor sporazumne ovisnosti. Ova dogma je prihvaćeno-prešućeno pravilo, koje zovemo iz drskosti moral, umjesto potiskivanje. Mali doživljaji svakodnevice poput neobične tegle cvijeća na susjedovom prozoru, vjetar koji podiže prašinu a da u nama ne izaziva osjećaj ljutnje jer nas je zaprljao, predstavlja živi i stvarni život. Zamjećivanje nazovimo tako nevažnog života omogućuje nam pravilan odnos prema sebi, a onda i prema drugima. Naime, stvari koje volimo ili se zbog njih živciramo su u pravilu nakaradne, poput ljubljenja moći kao neke statue obožavanja. Iz nakaradnog poimanja stvarnosti ljude sažalijevamo jer su primjerice, siromašni, međutim tko je zaista siromah, mi koji svoj život svodimo na prikupljanje stvari ili onaj kojem je srce čisto, jer nije sklopio ugovor s društvom. U osnovi društvo smo koje sklapa odnose s prilagodljivima, a neprilagodljive etiketiramo i trpamo ih u «socijalne-humane» ustanove: zatvore, ludnice, staračke domove i prihvatilišta. To je stvarnost odnosa u kojem je primat osobe sveden na društvenu ulogu. Zbog te površnosti muško-ženski odnosi ne mogu funkcionirati, raspadaju se jer su zasnovani na principu prilagodljivosti, a ne ljubavi. Što čete više imati snage i volje odbaciti kao Diogen (s time da ne morate živjeti u bačvi), društvene dogme, živjet čete ispunjenije i prirodnije. Sreća i odnosi ne ovise od vašeg sociološkog statusa, društvene uloge, bračnog partnera, djeteta, već od ograničenja koje ste si sami nametnuli. Pravilniji stav prema životu u kojem poštujemo sebe i ne sklapamo ugovore i odnose u kojima razmišljamo da ćemo od njih imati KORISTI, daje u startu jednostavniji i sretniji život.

mr.sc.Nikola Žuvela