Veruju vo jedinu i vo jed i vo inu ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu, tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu, i ne verujem joj, veru jooj njenu i krv joj somotsku i prokletu a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile, pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova, i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla i kao srce mokra i kao srce okrugla. Jao ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi! Jao svevišnja moja iz birtija i crkava! ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava, a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna, i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.
II
Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša, gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali, gde su starice tepale i pragove branile golim šakama, pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli, pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali. Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožničku, i vinsku, belu od jaganjaca, crnu od paljevina. Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku, kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina, pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba, ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara, zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav. Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica, jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama, i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica večito će lepršati nad našim umornim glavama.
III
Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama. Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine. Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu. A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine. Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela. Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela. Jao ravnico! Jao krtico! Jao bezglava tico! Jao sve moje nesito i ponosito i napito. Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo. I jao Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo. Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko. Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi, oče naš u opancima, u katancima i lancima, oče naš iže jesi i iže nisi.
IV
I volim je prosjačku , pred crkvama, nedeljama, u ritama, i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima, i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu i birtijašku što osvanjiva štucajući pod stolovima, pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama K.U K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana, i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima, sivu kao vojniočka smrt u koporanima i zajedničkim rakama. Pa je volim šestoaprilsuku, logorašku, isprebijanu,,,, obešenu o bandere, probušenu po čelima, uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu, i partizansku kad je oktobra donela proleće selima. Volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako. Prskajtre kajsije zvezda u kosi drveća njenog! Uvek će biti krovova pozadi krova svakog jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
V
Lete nad Fruškom gorom, nad tornjevima, nad đermovima nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola. Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi, sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola. Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica. Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva. Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa, Panonija što prašta i što se iz groba seća, sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća. Jao ravnico! Jao česnico! Jao vodo i travo! Jao sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo! Jao žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveća! I jao šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća! Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom. Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom. Jednu zob zobali, jednako groba dobili, Jednako se oplodili i rodili i prodali. Četir konja debela u pesmu si uprezala! Četir strane sveta u pupak si nam uvezala! Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača, a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tanbure riče! I svi mi na sramotu liče! I svi mi na boga liče!
VI
Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga, nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču, ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga, ti što si dugovala i naplatila račun, nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom! Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti! Volim te što si prosta, sirova, divlja tako, i tako mnogu luda, volim te, volim, oprosti, ti, od ponosa i stida, od đinđuva i vaški, ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj, pevaj pijano racki, madžarski, totski, vlaški, makedonski,bunjevački i lički preko dalekih njiva! I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja, sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća! Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja. Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!