Albus Kralj

Tiho je more kako kal,
Na njen se vozi zlata plav;
Va zlatoj plavi Albus kralj
I s njime mnoga gospoda.
Gospoda vice cinjahu:
Cija ja gora najgusca?
Cija je ljuba najlipsa?

Istarska narodna pjesma

I

Bio davno neki kralj koji je vladalo moguc i silan na sinjemu moru. Stotinu je otoka, rasijanih po valovima, strepilo pod njegovom rukom. Potopio je brodove neprijateljske i sazgao je gusarske laðe. Zadavio je morskoga zmaja sto su ga otocani morali od pamtivijeka pitati ljudskim mesom.

Grad mu se dizao na brijegu pokraj mora. Gradio ga devet godina. Temelji gradski bijahu od granita iskopanog na dnu morskome, zidovi od klisura, pragovi od mramora iz dubokih kamenoloma. I kralj udari na svoj grad dvoja vrata. Ona prema istoku kroz koja ulazi dan bila su od zlata, a ona prema zapadu kroz koja se noc sulja bila su od mjedi. Jata galebova letjela su i kricala od zore do mraka okolo kule iz koje je kralj gledao tri puta na dan je li sve mirno i pokorno u njegovu gradu.

Jednog jutra urani kralj Albus pa se pope na kulu. Zlatna su gradska vrata bila jos zatvorena. Mracak je jos lezao na moru. Obavijao je klisure poput sive mreze i drzao se krosanja u sumama nalik na crno pahuljavo inje. Kralj je cekao da pucina sine tamo na istocnoj morskoj meði, da zazvece zlatna vrata, te prva suncana zraka uðe u grad i sunce pozlati sve njegove otoke.

Albus pogleda prema sjeveru. Daleko preko mora vidje gdje se na kopnu uspinje do neba rub visoke planine. Tri jutarnje zvijezde silazile polako na gorski vrh. Vrhunac se sve vise sjao, dok je sve naokolo i ispod njega lezalo joste u tami. Prvi tracak sunca koje je jos bilo pod zrenikom udari u onaj vrh. Onda Albus vidje da je vrhunac gorski nalik na golemo mramorno prijestolje. Tri se jutarnje zvijezde spustahu na nj kao da hoce nekoga ondje okruniti svojim posljednjim tracima.

Rijeka svjetlosti zapljuska gorski vrh pa se poce tociti niz klance. Sunceva krv zastruji planinskim zilama, poplavi gorske bokove i protece prema moru. Sunce granu stoprv sada na pucini, i njegov sjaj zastre kopno i planinu.

Kralj ne cu kako su zazvecala gradska vrata, i ne vidje kako je sunce obasjalo otoke. Obrve su mu sada kao dva pramena magle. Njegovo je lice mrko kao noc. Zar je sve to ugledao bas na onome tamnom kopnu o kojemu je samo s prezirom rijetko kada mislio? Je li zbilja tamo planina koju sunce ljubi u celo prije negoli obasja sve gore na njegovim otocima? Ima li jos sto lijepo na zemlji a da nije njegovo?

Albus zapovjedi da se isibaju strazari istocnih vrata jer su ih jutros kasno otvorili. On ce pak sam glavom docekati uvece noc pred vratima od mjedi.

I kada sunce uroni daleko pred gradom u more, stajao je Albus na mjedenom pragu. Htio je zaprijeciti noci ulazak u grad. Htio je da mu sunce uvece vrati ono sto mu bijase ujutro za nekoliko trenutaka uskratilo. On ne vidje noci, ali osjeti kako ona lagano kroci morem i pijeskom prema njemu. Gledao je na jedva uznemirenoj vodi mrezaste brazde njezinih koprena. Iz njih su tonule u more prve vecernje zvijezde. Razabirao je sum njenih haljina u mrmoru valova. Kada sjena panu na mjedeni prag, kralj se ukloni i pusti je da proðe. Ona se necujno i polagano pope na kulu. Stane i pokri svojim krilima grad, more i otoke.

Kralj je stajao na pragu i opet vidje - u zadnji trenutak - sto dosad ne bijase nikada ugledao. Neka ravnica na najzadnjem rubu kopna zlatila se u zrakama vec zapalog sunca. Usjevi se talasali na poljanama. Niz brezuljke na rtu silazilo nesto gusto i bijelo - rijeka puna pjene ili krdo ovaca - pa se razlijevalo po igalu i ulazilo u more koje se crvenjelo kao krv. Veliko slavlje slavilo je tamno sunce na umoru i lijepa zemlja u prvome casu odmora svoga. - Kralj je gledao. Kada se s visoke kule spustise i na njegove oci krila noci pred zjenama su mu joste treptjeli pramenovi bijelih i mudrih odsjeva.

One su noci jaukali pod sibama strazari mjededih vrata. Kralj ih je kaznjavao sto su prije vremena pustili danas prvu tamu u njegov grad.

Sutradan naredi kralj da se pokupi sve zlato po otocima. Njime ce napraviti laðu kakve jos nitko ne vidje. Oboja gradska vrata zapovjedi da se odmah zatvore.

I grad se prometnu onog casa u mracnu pecinu gdje se okotio i naglo raste strahovit zmaj.

II

More je tiho kao jezero. Po njemu plove do tri brodovlja. Jedno je krenulo iz luke pod morskim gradom na otoku, drugo iz draga pod planinom na kopnu, a treca iz zatona okruzena poljanama gdje se lelujaju na suncu usjevi. Sastaju se na pucini izmeðu otoka i kopna. Prave sirok kolobar okovanih, sjajnih kljunova i bijelih jedara oko laðe sto se sva blista zlatom i biserom.

Albus je kalj pozvao na rociste oba gospodara kopna da ih upozna i pogosti. Dva su se lijepa broda primakla zlatnoj laði pa se zagrlila s njome kukama i mostovima. Od triju paluba bude jedna. Na palubi su stolovi, a okolo stolova kraljevi i junaci.

Sunce se penje u visinu, pa naginje k zapadu. Prsten se laða jos uvijek bijeli na pucini, cuvajuci u sredini onaj trolistak od kojega se jedan list blista i sja sve jace. Ore se usklici i pjesme. Valovi sume i zibaju lagano brodove na kojima zuje konopi i leprsaju barjaci. Iz utrobe Albusove laðe nose robovi biser, zlato i srebro, pa ga gomilaju na palubi. Ropkinje, nakicene grivnama i ðerdanima, leze pred gospodarevim nogama. Hrpa zastava otetih neprijateljima dize se na krmi iza kralja.

I Albus ustaje i govori:

- Blago onima za koje nijesam do sada znao! Osvojio sam sva mora kojima sam brodio, sve zemlje na koje sam se namjerio. Opljackao sam cio svijet da uznesem svoje otoke i uzvelicam sebe samoga. Sve je u prah palo pred mojim nogama. Ja zivim u svome dvoru, ali sam kao lav u pustinji, inokosan kao zmaj u pecini. Okrutnost i Lukavstvo cuvaju moje prijestolje. Snaga vodi moje borce, a Strah upravlja mojim otocima. Ja sam porod Lava i Pantere: nema kosti sto je ne bih smrskao zubima nema koze sto je ne bih razdro noktima. Ja hocu da je moje sve lijepo sto ugledam. No srce moje ne prianja ni za sto, pa ni za ono oko cega sam se dugo mucio. Jednoga cu dana porusiti grad sa dvojim vratima i potopit cu ovu laðu od zlata. Ponor sam koji sve guta a da se ne nasiti. Zvijer sam koja sve progoni i kolje - ali ne mogu da naiðem na zrtvu sto ce posljednjim jaukom ili pogledom svojim baciti u moju dusu cudotvornu klicu milosti. Kraljevi, vi ste silni i gordi kao i ja, pa mi kazite: sto moze da nasiti vasu oholost i raznjezi dusu vasu?

A kralj jedan odgovara:

- Albuse, tvoj je ponor velik, ali sve ono sto u nj bacas nevoljno je i sicusno. Tvoji otoci su osamljeni grebeni, tvoje su laðe ljuske orahove, tvoj je grad puzevlja kucica, tvoji su vojnici i galeoti raci morski. Kako da nasitis time oholost svoju? Sto si osvojio? Koga si pobijedio? Ima nesto cime sam ponosan i sretan. Ima gora sto je kao golema zena: raða divove, vile i zvjerad, a sunce je svaki dan kruni na uzvisenu tronu. Ima gora kakve ti nemas, a ta je gora moja. Svi joj vele: "Planino!"; ja je zovem: "Kraljice!" U kraljice je Ucke do sedam plasteva kojima se ogrce na svome prijestolju. I prva je azdija zelena kao smaragd. Nakicena je ranim jutrom biser-rosom, nasarana cvijecem preko dana, a prevucena plavicastom koprenom kada ono sunce zapada u sutonu proljetnog dana. Drugume plastu ne sizu skutovi do rijeka u dolini prema zapadu, niti mu se donje rese moce u morskome valu - ogrce ga kraljica u zimske dane, za burom i olujom, a bijel je kao mlijeko, cist i svjetlucav kao alem-kamen. Jedna je azdija od cista srebra. Njom se Ucka blista za ljetne noci dok s visoka gleda kako se bljeskuta sljunak na igalu drage, i trepece pucina, i bijele se gore, obasjane ustapovim zrakama. U tmurnim zimskim danima zavija se sivom kabanicom. Onda ona tutnji s visa, pusi se parama, maglom i oblacima, kao vulkan. A kad se gasi proljetni danak, ponosna kraljica baca na sebe grimizan plast i sija kao vatra na svome tronu. Ali jesen kada zamirise krajem, kad ljesnjak pocne da zuti, jesen da blijedi, kurika da modri, drijen da crveni, onda moja gora kazuje moru, nebu i zemlji svoj najljepsi plast, cudo kabanicu, kolastu azdiju svoju, u kojoj se zlati i blijesti motreci se u morskim valovima. - To ti je, Albuse, ono cime ja punim duboki ponor ohole duse svoje.

A drugi kralj progovara:

- Albuse, tvoje su ropkinje puke sluskinje, tvoj je biser susti suskor. Ja sam kralj pasnjaka, usjeva, stoke i rijeka. Vino i malvazija tece po mojem kraljevstvu. Smokve i grozðe zru na brezuljcima. Stada pasu danju po dolinama i kupaju se uvece u vodama zatona. Moje je kraljevstvo kao basca. U njemu je zemlja podatna rodila cvijet nad cvjetovima, mladu zenu moju. Na glavi joj se blista klasje, u ocima joj cvjeta lan, na usnama joj se crvenl sipak, a u njedrima joj mirisu dunje. U saptu joj grlica guce; u pjesmi joj potok zubori; u hihotu joj biser zveci. Ona je neprestano vrelo radosti i milinja. U mojem je dvoru postelja visoka i prostrana. Dvadeset je tesara oborilo u sumi uz rijeku osam hrastova da isijeku i ispile zlatnim sjekirama i srebrnim pilama daske i balvare. I digli su loznicu koja je nalik na prijestolje, i udarise u nju zlatne eksere. Cobani su okupali u potoku dvadeset stada i ostrigli vunu za duseke i blazine. Vojska je drndara razbijala jarinu; jata su djevojaka uoci moga pira gargala vunu gargacama od zlata. Na dvadeset se usjeva lelujao lan kojim je stotinu svelja sasilo ponjave siroke kao polje, bijele kao snijeg i prokaðene trmom i kaduljom s dvanaest bregova. Nad posteljom je nebo od svile sa zavjesama od skerleta i resama od barsuna. - Albuse, kada se na toj postelji pruzi mlada kraljica Mirna, onda pod svakom hrastovom nogom pocne kljucati vrelo iz kojega tece med i mlijeko; latice se ruza trune s neba i roj se leptira prosipa po zavjesima. Kralju, svaki je njezin pogled milosta sto u meni ukrocuje divlju zvijer. Svaka je njena rijec sjeme iz kojega mi nice sreca i mir.

Mrk, kao i oluja sto je, slusa Albus pricanje kraljeva. Zario je nokte u sto, stresnuo je kosu na zatiljak, iskesio vucje zube i rasirio nozdrve. Iz ociju mu izbija zelen plamen; grudi mu se nadimaju i hropcu kao mijeh u koji je prodrla vjetrina. Kao grmijavina tutnji njego glas:

- Ludovi, pali ste sami pod lavsku sapu, u cvor zmajev. Pozvah vas amo da vas ulovim, pa da mi vozite pod palubom s lancem o nozi i sa zigom na celu. No jad ce vas i sramota vasa biti jos grði. Potjerat cu vas ognjem na kopno da vidite ono od cega ce vam srce puci. Sutra rano sjedit cu na vrhu Ucke, a uvece cu umoran leci u Mirninu postelju. Gigane, Uckin gospodaru, ti ces me u zoru gledati na gorskome prijestolju! Galesa, Mirnin vojno, ti ces mi predvece prirediti gozbu prije no me tvoja nevjesta povede u loznicu svoju!

To viknu Albus, a njegovi momci zavitlase zublje i oruzje te nasrnuse na tuðe brodove.

Sunce je zapalo. Gase se pozari u oblaku, i pucina tamni. Smrkla se da se iznova zacrveni od vatre zapaljenih laða sto ih vjetar tjera prema kopnu.

Stoji poklic progonitelja i jauk utopljenika. U galijama sto gore urlaju galeoti, okovani za daske. Plove pobijeðene laðe kao lomace, rezuci u moru brazde crvene pjene i vukuci po uzduhu pramenove dima. Kad voda prodire u koju od njih, onda se plamen gasi, vesla se prosipaju i laða stane nalik na pauka sa stotinu polomljenih nogu. Virovi se ognja i dima dizu uvis na svrdlove, te kisa iskara i varnica udara na pucinu koja klokoce i cvrci.

Na sva jedra i na sva vesla jure za upaljenim laðama brodovi pobjednikovi. Pramci im svrsavaju zavijenim gredama sto nose na kraju drvene orlujske i vucje glavurde. U svjetlu pozara iz onih se kljunova i zvala toce mlazovi, a svaka kaplja sto pada s podignutih vesala blista se kao krv.

Kralj Albus strsi kao vatren stup na pramcu laðe. Usplamtjela je srdzba njegova; propela se na kljunu broda, pruzila se prema plijenu i rice kao lavica.

III

Dug red nasukanih laða dogorijeva na przini u tami i vjetru. Albus zapovijeda svojim momcima da bace sidra, da okuju mornare pobijeðenih brodova i da spreme pod palube plijen. Sutra u zoru vidjet ce ga gdje strsi na vrhu planine. Onda ce oni razapeti jedra i otploviti prema zatonu gdje se bijeli grad kralja Galese. Toga covjeka pusta slobodna i daje mu laðu da se odmah vrati svome dvoru. Albus ce uzeti sa sobom samo tri momka da vuku za njim suznja Gigana - njemu ne treba vojske da osvoji planinu.

Kada kralj to rece, pokida s kralja planinskoga odijelo pa mu veze o vrat lanac. Rece mu: Hocu da svojim ocima vidis sto ja sve mogu.

Gol i bos, Gigan digne glavu i pogleda drsko i porugljivo Albusa u oci: Ludove, ne bojim te se. Planina ce te strti.

Albus skoci s broda i nagne uz goru. Pope se na zid klisura, preskoci potok, proðe golet i stignu pokraj vrata mracna klanca. Kraj ovoga otvora sjedio je div, obasjan svjetlom pozara na igalu. Ta prva planinska straza cu lupu koraka, pa skoci na noge i uspravi se pred ulazom u klanac.

Albus jurnu prema otvoru. Zapoce odmah borbu, ali izdaleka. Drzao je leða uvijek okrenuta pozaru, pa je mogao da dobro vidi i budno pazi na svaku kretnju divovu. Ovaj je nocni strazar koji je mrzio i blijedu mjesecinu, smeten i gotovo zaslijepljen svjetloscu, udarao u prazno i napadao kraljevu sjenu mjesto Albusa. Izranjen od Albusovih kopalja i strelica, glavinjao je pred otvorom. Dizao je kamenje i bacao ga kako god protiv opreznijega i okretnijega protivnika. Kada Albus vidje da je div smalaksao, trgne mac i skoci naglo na nj.

Borba je bila duga i ljuta, ali Albus odnese pobjedu; kao odsjecen hrast srusi se gorostas ispred kralja.

- A sada? Vodi li taj put na vrh gorski ili u utrobu planinsku? - zapita Gigan porugljivo Albusa. Kralj uðe u mracan hodnik i nagnu naprijed. Isao je jarkom nalik na korito presusene rijeke.

Najednom vidje da zvijezde nad njim sjaju, i njegovo se srce ponese sto ga ne zaustavi strah. Jurne kamenjem u trk, jer je noc kratka a planina visoka. Iznenada zatutnji sve naokolo. Stotinu je jeka ponovilo topot njihovih nogu, i tama bude kao noc. Momci zapalise zublje, i kralj se zacuðen naðe u grlu planine. Gigan se zlurado smijesio.

- Naprijed! - viknu Albus, i nastade jos zesca trka spiljama ispod zemlje. - Spustili su se u ponore i preplivali su jezera crne, studene vode. Popeli se iznova visoko, u hladne pecine, pune stupova i zavjesa bijela, blistava kamenja. Jurili su sve brze. Za njihovim se ledima rusili svodovi prolaza i spilja. Zemlja se tresla; - negdje duboko tutnjao je glas razljucene planine.

Trka, trus i tutanj stoji dugo mracnom utrobom gorskom. Najedanput sve se stisa. U visokoj pecini sinuse pred Albusum tihi dvori.

Stupovi od granita i porfira na kojima se svjetlucali tinjcevi listici nosili su ravne krovove od skriljevaca, oivicene bijelim mramornim plocama. Stepenice i vrata s dovratnicima od zlata i s krilima od srebra vodile su u siroke dvornice. U njima su zidovi od izglaðena serpentina na kojemu su urezane slike nekoga cudnog cvijeca: caske su mu od zelena olivina, latice od modra safira, crvenih rubina, ljubicasta ametista ili od zuta topaza; prasnici su mu od zutih opala. Na usnama njuski blistaju se zrna piropova, smaragdova i beriljeva, nalik na rosne kapljice u kojima sinuse sve dugine sare. Na podu lezahu posvuda sipke i hrpe svih dragocjenih kuvina i dragoga kamenja stono nastaju u dubljini planinskoj. Povorke patuljaka dolazile tiho odasvuda i nosile u one dvornice novo blago. Smola davno zakopanih prasuma vonjala je u dvoru. Potocic bistre vode zuborio je kroz pukotine i bacao se s visoka u vodu jezera...

I Gigan rece Albusu: Stani! Sve je to tvoje, a ja sam rob tvoj u dvoru svome.

Ali ga Albus i ne pogleda. Nastade nova trka sve dalje, sve navise.

...Kada Albus ugazi iznova u travu na gorskome boku, zvijezda nije bilo vise vidjeti. Crni oblaci puni prijetnje valjahu se po nebu. Zemlja je jos tutnjala, jer se za kraljem ponovo rusile pecine. Na olujnome vrhu planinskome grmio je grom.

IV

Suma bijase velika, mracna i gluha. Ispod visokih stabala preplitali se trn, glog i kupina, praveci duge zidove. Guste su siprage stajale jedna za drugom kao nasipi sto brane neku nevidljivu kulu negdje gore na strmini. Albus je provaljivao kroz pletere i kidao granje snaznim rukama. Puzao je pod grmenjem i preskakivao plotove. Ali su ona debla postajala sve deblja i siprage sve gusce; neprohodan zid okruzi najedanput silnika. Dracavo grmlje i stablje raslo je sve naokolo da pritisne i ugusi kralja; jedino je za njegovim leðima ostajao put utrt sto ga mamio na povratak.

Albus ne uzmace. Njegova je snaga rasla u onoj borbi s raslinjem. Kada vidje da joj nece odoljeti, on pokupi gomilu susnja i gnjilih grana, kresne o kremen i prospe iskre. Pozar buknu. Zadrhtase i zacvrcase listovi, zatim vrijeze, grane i debla. Cijela se suma drmala, grcila i stenjala u vatrenoj buri. Vjetar nagnu s mora i potisnu uzbrdo plamenu rijeku. On je isao dalje voðen vatrenim stupom sto je obarao i prozdirao sve zapreke. Koracao je hitro i ostro po zeravama i pepelu, srcuci pozudno uzaren uzduh i krijepeci se time novom snagom.

Zagrmje na vrhuncu, i planina jeknu. Kisa udari s visoka. Voda se razli kao potop. Ucka se branila i osvecivala. U mlazove, pa u potoke; u vodopade, pa rijeke, udari voda nizbrdo, valjajuci kamenje i iscupane hrastove. Albus se naðe u klancu s vodom do ramena. Napet kao luk upirao je nogama o grebene, a prsima sjekao vodenu struju. Kliktao je pri svakome koraku i penjao se navise.

Kada kisa popusti i voda protece, on stize na golet pod gorskim vrhom. Visoko iznad vrhunca ugleda i upozna one tri zvijezde sto svakoga jutra padaju kao kruna na Uckinu glavu.

V

Albus cu za sobom zveket. Okrenu se i prepozna u polumraku golo tijelo zasuznjenoga kralja planinskoga. Gigan se zurio k njemu; lanac mu visio i sada o vratu te se vukao po kamenju; u rukama je nesto nosio.

- Gdje su momci? - upita Albus.

- Odnijela ih je voda. Nosim ti njihova tri koplja i tulac pun strelica. Mene je moja planina postedjela. Doðoh da vidim propast tvoju.

Kralj mu ne odgovori nego proðe krs i poce se penjati izmeðu dva reda klisura. Iznenada stane i trgne zivo natrag.

- Ha, napokon! - rece Gigan uz zlurad posmijeh i ugne se da mu olaksa bijeg.

Ali se Albus ne mace. Gledao je miran i skupljen u novu pogibao.

Spiljski medvjed, strah i trepet gorski, krcio mu put i buljio u nj. O toj se nemani govorile grozne price po cijelome kopnu. Posljednji svoje trage, kraljevao je medvjed vec stotinu godina pod gorskim vrhuncem. Stotinu je sela prisilio na bijeg i selidbu, mnoge je hajke odbio i mnoga je krda zaklao. Raskopao je mnoga groblja i pogazio svu silu pasa. Prvoroðeni je sin Ucke strazio pred pecinom ispod vrhunca. Jao onome koji bi udario onim putem! Ne dogodi se nikada da se covjek s njime sreo u oci, jer se i lovci bacahu prestraseni u ponore netom bi im se on priblizio.

Nebo je bilo jasnije; one su tri zvijezde povrh planine sjale sve blize; blijeda je svjetlost titrala iznad vrhunca. - Pred Albusom je u nezgrapnim udovima dlakave zivotinje lezao dio snage majke planine - sila mirna i troma, ali koju covjek ne moze da skrsi.

S porugljivim posmijehom dosulja se Gigan do kralja. Metnu kraj njega koplje i tulac te sanu: Udri!

Albus je stajao kao kip i gledao zvijer ostro u oci: vjeðe mu se ne zatvarahu, trepavice mu ne treptahu. I medvjed je buljio u covjeka, dok je nebo postajalo i nadalje sve jasnije, a one tri zvijezde sve krupnije. I pricini se Albusu da zvjerinje zjene bivaju sve vece i sjajnije. Eto, one su sada kao dva otvora kroz koja se nesto vidi. - Pricini se kralju da vidi u zjenama posljednjega spiljskoga medvjeda sliku jednog svoga praoca koji cupave kose i brade i ogrnut kozom dize u ruci kremenu sjekiru i lupa njome po lubanji goleme zvjerke. Lubanja krvari, ali ne puca. Ipak je covjek pobijedio, jer je zvijer spopao strah. Gore nego sjekira smutise medvjeda one dvije munje sto sijevaju iz ociju covjecjih i, hladne kao led, prodiru kroz oci u krv.

Sve to gleda Albus u zvjerinjim zjenama. On osjeca da mu nova snaga struji iz srca u glavu i ramena, snaga kojoj ne treba koplja i maca. On se maknu za korak naprijed; medvjed se nakostrusi. Osjeca Albus da ga s tom nemani veze neka prastara mrznja. Ljutina i gordost raste u njemu. Goluruk koraknu iznova. Zvijer se skupi i scucuri, dizuci glavu i buljeci u njega. Albusu se pricinja da ce jednom samom pescu smrskati onu lubanju, ali mu ni toga ne treba. U zvjerinjim zjenama vidi sada sebe samoga, ali mrkoga kao oluja. I Albus koraknu po treci put, pruzi medvjedu ruku i rece: Lizi!

A medvjed prignu glavu i poslusa.

VI

Gore na bilu planine, u prvim odsjevima praskozorja, cekala je Albusa posljednja borba.

Velik, sur orao kruzio je iznad vrhunca. Kada ugleda Albusa, zakresti, i lupa njegovih krila postade jaca i brza. Vinu se uvis, zasja u visokim suncanim zrakama i spusti se za cas u dva nagla zavoja na svoj plijen. Ptica zgrabi covjeka za ramena i za kosu, ali ga ne istrgnu sa zemlje; - dignu se nanovo sama u zrak, samo sto su joj se iz pandza i iz kljuna tocile kaplje covjecje krvi.

Albus je sada bio na oprezu. Do tri ga puta udarise u lice pticja krila, ali se on ne maknu. Do tri puta pokusa kljun da mu raspori njedra, ali ga on odbi. Kralj napne luk i upre oci u pticji let. Vrebali su dugo jedan na drugoga, a kad perce odletje psicuci kao zmija, ono se zabode u pticje grudi. Orao se srusi na klisuru. Krestao je i lupao krilima kao da zove neprijatelja na posljednju borbu. Albus baci luk, otpase mac i rastrga odijelo. Potrci i baci se drscuci od srdzbe izmeðu ona dva krila, u onaj val nakostrusenog perja. Orao ga doceka uspravna vrata i plamerih ociju. Na klisuri povrh ponora rvali se covjek i ptica. Kljun je rezao covjecje meso, a Albusova je ruka vadila iz rane perce i gurala ga iznova u pticja prsa. Velika krila lupnuse jos jednom snazno o klisuru pa se ukocise zauvijek.

Albus ustade; okrenu se prema Giganu i rece: "Pogledaj, pa zatim idi!" Oda se pope po klisurama na litice sto su isprane i izrovane kisama bas na vrhu planine, bile izdaleka nalik na prijestolje sto ga orijasi - pramenovi magle - nose na leðima.

On sjede na najvisu klisuru i pogleda poda se na gorske obronke, pa na more i otoke koji su jos lezali u polutami.

...Sunce istjece, i planina se prva blista u jutarnjoj slavi. Albusove su oci pune svjetlosti. Njemu se pricinja da su one tri zvijezde pale povrh njegove glave i da aa okrunise.

VII

Dok sunce polagano silazi sa zenita prema moru, spusta se Albus zapadnom strminom u krajeve kralja Galese. Pred njim su brezuljci, zasaðeni vinovom lozom. U nizini prostiru se pasnjaci uz lijepu rijeku. Okolo zatona lelujaju se usjevi lana i psenice. Galesin grad blista se pod morskim rtom niz koji teku potoci. Albusove se laðe vide na pucini, voðene njegovim zlatnim brodom sto sja kao sunce.

Rekao bih da sunce drukcije sja na onim brezuljcima, poljanama i zatonima. Ono ne bije ovdje zemlju i rijeku ognjenom kisom pod kojom se tamo gore zare klisure planinske. Tanak, zlatan prah prosipa se ovdje s vedrine i sve pozlacuje. Ono isto sunce koje tamo gore zguscuje jed u zmijinu zubu, otrov u mlijecerovu mlijeku i zuc u orlovu tijelu, pravi ovdje secer u jabuci, miris u mazurani, grije gola crva u vlaznoj travi.

Albus je stigao do brezuljka. Stao je i gleda kakve ce nemani nauckati Galesa protiv njega.

Usao je u vinograd. Trsje se popelo na vocke pune plodova sto se crvene i zlate u liscu. Iz bobulja grozdova cure sokovi. Omamljiva vonja talasa se oko Albusa. Plodovi pa daju pred njegove noge, primicu se sami njegovim rukama i ustima kada vjetric zanjise granama. On gazi po njima i ide naprijed, sijekuci macem i harajuci sve sto mu je na putu i na dohvatu.

Prosao je kao vihor vinogradom, a sada ga put vodi preko doca. Ali je dolac pun ovaca i jagnjadi. Albus osjeti da mu iz one otrovane rane na srcu koja ga sili na okrutnost udara krv u glavu. Ljuta radost uznijela mu dusu. Ciknu od srece kada namjesti prvu strelicu i uzme na nisan najljepsu ovcu. Perce odletje, i zivotinja se srusi. Krv joj okalja runo. Umirala je uz bolan meket, gledajuci Albusa plasljivim dobrim ocima. On ju je motrio nepomican i hladan, sve dok ne vidje gdje joj krv udarila takoðer iz usta. I tada poce da ubija ovcu za ovcom, jagnje za jagnjetom. Zivotinje su u ludu strahu bjezale po docu, kusale da preskoce plotove, sliskale se u klupko, meketale i blejale gotovo djecjim placem. Pobjednik zmaja i diva, krotitelj spiljskog medvjeda i ubilac orla smijao se hihotom njihovu strahu. Iz njegovih je ociju izbijao plamen zelen kao i onaj u zmijskim zjenama.

Kad padne i posljednje jagnje, on skoci u dolac, trgna sulice iz leseva i poðe naprijed.

VIII

Polje je bilo ravno i nakiceno grmovima. Cvijece, cvijece i opet cvijece, svagdje i posvuda. Ostar se miris dizao iz caski, hlapio iz latica sto su jedrinom, sarom i sjajem sjecale na mladu zensku put. Otkad-dokada, netom bi vjetric odnekuda puhnuo, oblaci se peluda dizahu uvis i zlatna je kisa padala Albusu na kosu. Mirisljiv prah prodirao mu je u usta i nozdrve. Iz tisucu kadionika dizao se k nebu tamjan. Svaka snaga rastapala se na tome polju u more ljubavne ceznje. Sve te tjeralo da uðes u cvjetne grmove gdje te u polu mraku, na meku lezaju, cekale dvije bijele ruke, jedva vidljive iza uznemirenih rojeva metulja.

Albus je koracao cvrsto po onome cudnom cvijecu a za njim je iz pogazenih latica curio sok mirisljiv kao med, crven kao krv. Najednom stade i cvrsce stisne koplje.

Rijeka je sumorila. Glas joj bijase nalik na zensko saputanje. Njezina je pjesma bila uspavanka sto je uspavljivala svaku jarost i bol, uljuljivala dusu u blazen san. Ali, upravo na taj glas osjeti Albus kako ga jos ljuce pece rana na srcu. Htio je da skoci u rijeku i da je kakogod usutka. Nesto pljusnu u vodu, i on se skupi u zasjedi usred grma. - Naga zena kupala se pod njim, plivajuci nauznak, gipka kao prut, bijela kao mramor. Ona ga gledala modrim ocima, smijesila se i sirila mu u susret ruke. Albus pruzi desnicu, a kada se ona primaknu, zgrabi je za kosu i srusi na travu. Ona mu se jos smijesila iako se odsjev gnjeva izmjenjivao sa sjenom straha na dnu njezinih ociju. Kralj upre koljenom o njenu grud i rece:

- Poznam te po ribljim zubima, carobnice rijecna.

- Uzmi me i idi, sretni smrtnice! - odgovori mu ona, dok je rijeka pjevala tise i slaðe.

- Ne, ne! Mene ceka nesto ljepse - viknu on pa gurnu velik kamen i prevali ga na njezina prsa.

- Ti si besmrtna pa ce tvoj jad i sramota dugo zivjeti - naruga joj se Albus te se baci u rijeku. Za cas dignu u koritu mulj i pijesak. Voda protece blatna i kaljava. On zapjeva sred rijeke divlju pjesmu svoga nemira, bjesnila i ukrutnosti. Kada rijecna uspavanka sasvim umuknu, kralj udari u grohot i potrca naprijed.

Sunce je naginjalo prema zapadu, i Albus je jos morao da pregazi usjev i prevali rt morski.

Kada uðe meðu valove, zasusti okolo njega zlato; kad mahnu rukom, prosu se iz klasova biser. Znao je da je i taj usjev za njega plot ispred Mirnine postelje. "Pozovi laðe, zanji i odjedri!" sumilo mu polje. Ali se u njemu raspali srdzba, i on bude grad mjesto kose, copor konja mjesto mobe. Kad sve obori, pogazi i satre, potrci na rt i ugleda gotovo pod sobom svoje laðe sto ulazahu u zaton ispred Galesina grada.

IX

Pod trijemovima Galesina dvora prostrti su stolovi. Uzurbali se robovi i ropkinje, noseci u posudama najslaða vina; na srebrnim posluzavnicima pusi se pecena divljacina. Najesti i opiti Albusa i njegove ljude posljednja je nada Galesina. Zato se na kraljevu stolu naslo danas u predvecerje cega jos nikada nije bilo na najbogatijoj trpezi. Cesma prekomorskog vina toci se usred vrta; peceni vepri poreðani su uzduz plotova. S krova i sa svodova mramornoga dvora pada kisa ruza na duseke i na stolice.

S usiljenim veseljem ceka dvor kralja Albusa i njegovu vojsku; naci ce se pod onim trijemovima sve cime mora da utoli i da se raznjezi obijest i oholost pobjednika: jela, vina, darova, pjesama i zena; - sve ce im se dati, sve ce moci da oskvrne, poharaju i uniste, samo neka se Albus ne popne uza stube sto vode u odaje kraljicine!

Zacu se zveket oruzja i lupa nogu na pijesku ispred vrta. Pobjednici dolaze procvjetalim drvoredom, prolaze ispod lukova i ulaze pod trijemove. - Pred njima je kralj Albus. Na licu mu je joste caða pozara u planini, na dlakama razgaljenih prsiju krv orlujska, a u bradi blato iz korita rijeke. Njegovo tijelo nosi na sebi tragove nocnih borba i oluja, danjeg skitanja i trke; vonja jos uvijek dahom gorskih spilja i peludnih oblaka na livadi.

Dvorjanici i dvorkinje docekuju ga usklicima i steru pred njim sagove. Albusove oci probadaju Galesino srce kao dva rta na bodezu.

- Galesa, ti si revan i poslusan. Ali se ja ne gostim sjedecke i ne jedem sto je oganj omeksao. Momci, donesite!

Nasta preplasen meket. Vojnici su gurali pred sobom krdo bijelih srna sto ih pohvatase maloprije dok su se kupale na uscu rijeke pokraj dvora.

- Oderite ih zive! - rcce Albus dvorjanicima i dvorkinjama koji se zagledase u svoga gospodara, nijemi i blijedi.

- Albuse - rece Galesa - to su pitome kraljicine srne. Posvecene su nasemu bogu. Zapovjedi nam radije da otvorimo grobove svojih otaca.

Od ljute radosti Albus ne osjeti u tome trenutku boli svoje tajne rane. Zgrabi srnu, izdere na vratu noktima kozu i snazno potegnu. Krik uzasa zaori ispod trijema. Albus zapovjedi: "Koljite, i jedimo!" On prvi odsijece komad mesa s ramena jos zive srne, turi ga u usta i rece:

- Gozba je zapocela!

Albus je gledao bijedu Galesinu i njegovih ljudi. Starac dvoranin dignu noz, ali kad ugleda srnine oci i zacu njezin meket, udari sebe u srce, i krv potece po stolu. Dvorkinja koja je vec pet godina pitala djetelinom kraljicinu srnu mezimicu, klececi pred njome, poludi kada krv briznu srni iz vrata. Nasta klanje, a zatim muk, pun groze.

Albus je sjedio celo stola i gledao kako Galesa i dvorani s tupim pogledom, s drhtavim rukama i s pjenom na usnama kidaju zubima sirovo i jos toplo meso. Njihov ocaj i strah bijahu dvije kaplje melema na njegovu ranu. A ta ga je pekla i tjerala da pocini nesto jace i groznije - sve dok na nju ne kapne ona carobna kap od koje ce napokon zacijeljeti.

Kada vidje da se donji rub sucncana koluta vec priblizava pucini, on se dignu i rece:

- Gozba je minula. Galesa, daj znak zeni svojoj: ja je cekam. Kad me ona odvede, zapalite zublje pira i zapjevajte pjesmu svatovsku.

- Kraljica dolazi - sanu Galesa, a njegov je glas bio nalik na sum vjetra kroz usahlo lisce.

X

Ona je silazila niza stube, rasvijetljene zrakama sunce na zapadu. Spustala se polako i mirno, bez hitnje i bez straha. Bila je kakovu ja jos nitko ne vidje. To nije bila zena ljubovca; to nije bio cvijet strasti sto niknu pokraj rijeke a pod cjelovima suncanim iz zemlje tople i podatne. - Visoka i uspravna, ona je silazila sigurna i mirna niza stube. Vukla je za sobom skut koji je sustao kao usjev uoci zetve. Njezine su se noge, malene i lagane, vidjele sve naizmjence ispod ruba haljine. Kada bi stale na stube, one su drhtale pod njima kao pod nogama koje boginje. Pas, modar i valovit kao rijeka, ovio joj se oko bokova i jace isticao njihovu krepku, plodnu snagu. Vrat i prsa bijahu joj napola razgaljeni, i nesto je ruzicasto drzala rukama ispod lijeve dojke.

Ona siðe do polovice stepenica, drzeci glavu malko prignutu i smijeseci se ocima punim zvijezda i usnama punim meda onome sto je nosila u krilu. Digne glavu i pogleda u oci Albusa koji je, razbarusen i krvav, cekao na dnu stuba, upiruci desnu saku o koljeno noge polozene na prvoj stepenici. Sjaj se njezinih ociju ne utrnu, posmijeh se njezinih usana ne presusi. Ona je silazila nanize, a kada stignu, istrgne s dojke nago musko cedo i pruzi ga kralju.

Albus primi dlanovima dijete za bokove; digne ga uvis i zagleda se u nj.

Cedo je micalo nozicama i otvaralo usta iz kojih su tekle kapi mlijeka. Napinjalo se da uhvati rukama suncanu zraku koja je s rupe na trijemu padala koso na stepenice.

Kralj sanu: Ti si dakle posljednji plot ispred njene postelje? Da te zgnjecim i rastrgnem, i ja cu onda pasti na lezaj ruza. Melem ce napokon kanuti!

I on pogleda s osjecajem okrutne zahvalnosti u svoju zrtvu.

Albus poce polagano stiskati.

Iz onoga toplog tijela strujala mu je kroz dlanove cudna vatra; strujala je sve jace, kao da se naglo toci iz carobna izvora u sve zile njegove.

On stisnu snaznije, ali mu ona rijeka prodre u grudi i poplavi srce. Lavske mu sape pocese, prvi put u njegovu zivotu, drhtati. Osjeti da ce ta posljednja borba biti teza negoli ona s orlom na vrhu planine.

Kralj ruknu, kao da bi htio prenuti i potaknuti sebe samoga. Pricini mu se da je u rvanju podigao diva koji se latio munje u oblaku. Sad ce djetetu smrskati glavu o stepenice.

Ali se cedo manulo suncane zrake. Pogledalo je kralja u oci; vrisnulo je radosno i uronilo ruke u njegovu bradu.

- Ta! Ta! Ta! - stoji obijestan gugut djeteta koje cupa Albusovu bradu i udara dlanovima kralja po licu.

Kraljeve ruke drscu, kao da nose pregolem teret. On osjeca da se krv onoga djeteta, a s njime i mlijeko matere, razlilo po zilama njegovim. Ugodni srsi jure mu misicama. Koljeno mu kleca od klonuca, i lice mu se preobrazava. Igri onoga obijesnog crva odgovara kralj s posmijehom na usnama i sa suzom u oku.

Albus cjelune dijete i vrati ga kraljici.

Onda kleknu pred njome, poljubi skut njezina odijela i sanu:

- Majko, hvala ti!

Polako zalazi sunce u more. Njegove posljednje zrake gledaju kako kralj Albus prostire u vrtu ispred Galesina dvora svoj najljepsi plast na crnu zemlju. Dao je otkinuti pramac zlatnoj laði, pa ga postavlja na plast, ali tako da se ljulja kao kolijevka. U nj je bacio svu svilu sto ju je imao na laði, i nojevo perje svoga sesira. U zlatnu zipku metnuo je cedo koje mu je zaspalo na rukama.

Albus se vratio k laðama sto dizu sidra i odilaze. Stoji na krmi i gleda kako kraljica Mirna njise u vrtu svoje dijete. Njegova se krv smirila; njegova je ohola, jaka dusa puna radosti kao suma lisca, kao more valova, kao nebo zvijezda.

Istarske price, 1917.