Boskarina

I

Po tri puta, u tri sela, a pred tri krcme naðe se nocas kumpar Zvane, jadan i sam, na prasnome drumu koji vodi iz grada u njegovo seoce. Iz prve ga ostarije potjerase, iz druge ga grubo izgurase, a iz trece ga baci krcmar takvom silom napolje da je kumpar lupnuo o zemlju kao klada.

Lezao je neko vrijeme pred tom trecom krcmom, ali je cesta tvrda postelja, pa se pjani kmet dize iz prasine na noge koje nece da ga nose nego mu sve klecaju i sevrdaju. Cudan li vam je u ovaj tren kumpar Zvane Grbljina: - brada cupava, nos izmrcvaren, oci mutne, a sav je bijel kao da je iz mlina dosao.

Napreze se kmet, da korakne sto cvrsce i sigurnije, ali kao da se nocas sve urotilo protiv njega. Izdadose ga koljena, zaljuljala se pod njim zemlja, a iz gloga i kupina uza cestu pruzaju se ruke koje ga hvataju i pregone ga cas desnome cas lijevome plotu. Zvane se ipak ne ljuti ni na koljena ni na cestu, pa ni na plot sto ga vuce k sebi da mu ogrebe lice. Znade on da se i najkukavniji kmet mora vratiti sa sajma u selo s veseljem u srcu i s pjesmom na ustima. Istina, danas je okusio mnogu gorku i na podestariji, i na sajmu, i u krcmama, ali osjeca da se bas posteno napio, pa zasto da se sada ljuti? Ta cemu bi onda pio? - I kumpar se Zvane istrgnu iznova dracama glogova plota, udari ljuljajuci se sredinom ceste, dignu nos i zapjeva:

- Oj divojko jedrna,

Hodi z manom po drva!

Ali, kao da se na kmetov glas jos gore uzbibala cesta, i stotinu je vukodlaka pruzilo iz plota na njega dracave prste ...

Hoce kmet da pjesmom rasprsi tugu i potjera strah; gega se i dreci:

- Sam si suknju razdrla.

Dajte, mamo, iglicu,

Da si krpam suknjicu! -

- Si pjan! - ozivaju mu se glasovi iz gloga, a ruke ga vuku na drugi plot. Protegle ga, zabile, mu nokte u obraze, u lakte i bedra; drze ga cvrsto kao da su gvozdene.

- Pustite me, vragi! Ca ste se mene prijeli?

- Si pjan, Zvane! Sapcu oni u glogu i udaraju ga grancicama.

- Nisam pjan nego sam jadan i brizan. Pustite me da grem. Ceka me doma moja Barbara.

Ali je sada jace zasustalo. Svinjske glave vire izmeðu grana, zubi se kese, oci plamsaju, medvjeðe sape padaju kmetu na ramena. Glasovi sapcu:

- Kuma Barbara! A kadi su stomanje i facoli ke si rekal da ces joj donest iz grada? Kadi su beci ke si dobil za kravu? S cim ces platit stevru, trgovce i duznike? Æe te izgrdit kuma Barbara! Ne hodi doma, Zvane! Æes spat s nami va plotu.

Lezi kumpar Zvane, povaljen na ivici; zinuo i bulji u nebo.

Ustap se pomolio za gorom, i svjetlost se razlila dragom ispod puta. U vedroj noci risu se na plavetnilu glavice bregova. Crne se na njima sume; amo-tamo bjelasaju se kucice - sve je nepomicno i kao zacarano. Ali cempresi i cerovi sto se nizu na rubovima brezuljaka kao da se nocas pomamise: klanjaju se jedan drugome, savijaju se i pred ocima Zvanetovim plesu kao pjane zene i pretvaraju se u vjestice koje jasu metle i lete prema mjesecu. Gleda Zvane u dolinu i cudi se magli sto se po njoj vuce. I ona se uznemirila i zatalasala; spustila se nanize, a iz nje se pomolio seoski zvonik bio kao snijeg, siljast kao rog.

- To je nas turanj! Sam valje doma! - mrmlje Zvane i pruza noge da korakne na cestu.

- Stoj! Ca ces doma? - zasusti u plotu i drvene ruke stiskaju jos jace.

Gleda kmet kako se magla mota oko zvonika. Skupila se i digla; otkrila je seoce, grobiste s cempresima i lokvu i dio poljane pred crkvom. Dize se sve navise, vijuci se oko tornja. Srebrna joj se boja prelijeva u sivomrku, jedan joj je pramen pruzio prema zemlji cetiri stupa kao cetiri noge, a drugi se zaoblio pa savio i splosnuo - nalikuje kravljoj glavi na golemu tijelu. Gle, krava je okrenula glavu prema kmetu, gleda ga i - muce.

- Boskarina! klice kumpar Zvane i otima se plotu.

- Si pjan! Si munjen! - susti glog, i one mu ruke drmaju nogama.

- Pustite me! Ste vidili? Ja sam je jutros prodal na sajmu za nic, a ona je pobegla.

I kmet napreze sve svoje sile; istrgnu se dracama i juri cestom. Povratila mu se snaga; srce mu se uznijelo, razvedrila dusa, razbistrila glava. Vukodlaci vrebaju jos uvijek iz gloga; cuje kako krse grancice jureci za njim lijevo i desno kao veliki psi; ali Boskarina muce, a to ga hrabri. Posrnuo je dva-tri puta, udario nosom o zemlju, no nista zato; digao se i - naprijed! Da se rijesi vukodlaka, plota i ceste i da skrati put, udario je stranputicom, ravno prema selu. Staza je puna kamenja, razrovana i strma, ali Zvanetu je sad nesto bolje: moze da i misli.

- Sam rekal ja - govori u hodu - sam rekal ja onoj gospodi od komesijuni da je bog pravedan, da se to ne more tako finit! Nisu mi je premijali, kupili su mi je za nic, zatrli su me siromaka, a ona im je pobegla; vrnula se nazad. Opil sam se od zalosti, ispatil se kako bestija, ma sad je sve pasalo.

Ide Zvane stazom, lomi noge po kamenju, pruza ruke prema kravi od koje mu prikaza postaje sve jasnija na mjesecini, u vedrini noci.

- Boskarina! Otkini se od turnja! Pridi!

Kao da je zivotinja zbilja cula poziv kmetov; okrenula se, spustila se niza zvonik, posla kmetu u susret.

Zvane je stao, topi se od milinja:

- Boskarina, blago moje!

Ali, sto se krava vise penje, to ozbiljnije postaje kmetovo lice. Cudno! U svome hodu biva ta zivotinja sve manja, sve crnja, zivlja i bjesnja. Gleda Zvane kako joj se rogovi pretvaraju u usi; trbuh joj se ugiba, nestaje ga; bokovi joj se splosnjuju, vrat joj se kraca, gubica se pretvara u njusku s ocima kao u vuka, i s ustima iz kojih visi jezicina okruzena zubima. Zvane se uozbiljio, uprepastio, skamenio - eto, pred njim na stazi stoji sada crn pas i upire u nj pogled kao da bi ga htio ziva progutati.

Razocaranje i strah rastrijeznise covjeka. Stisnuo je noge, usiljava se da stoji uspravan, i hoce da sto mirnije progovori tomu novom napasniku.

- Znam ki si; vero ja da znam. Bascane Furlanicu, nemoj me i ti jadit! Ma ca mi se sve ni danas pripetilo! Ku si ti mrak, napastuj druge, a ne mene ki ti nisam nikad ca zlo storil ali ca grdo rekal. Su ti morda povidali da sam ti ja ukral onu balu sena da hranim s njom blago? Ma, veruj, to ni istina - pa ku bi to bilo, bis me za to nocas gonil kako bestiju i dignul kako perje va ariju, i najzad me hitil s visokega va koju jamu kako da ja ne bi bil krscan? Si cul, kumpare Bascane, pusti me da grem doma - ako si mrak, nisi hudoba paklena.

Tako govori kmet gotovo kroz plac, ali pas ne svrce s puta; rezi na Zvana koji se ne mice jer zna da se pred mrakom ne smije bjezati da ga se jos gore ne razesti. Zna kumpar Zvane da taj pakleni skot nece nahuditi krstenoj dusi sve dok covjeku ne skoci meðu noge, pak se sve muci i napreze da ih drzi skupa. O upravo su nocas te nesretne noge njegovi najveci dusmani. Stoji kmet ukocen usred staze pred crnim psom, ali trup mu se ljulja; glava mu posrce i klima kao prazna tikva na kocu usred usjeva. Najednom mu se pricini da se zemlja okrenu oko njega; jauknu, zatetura se i rasiri noge da ne padne; ali prije no ce se iznova razabrati, osjeti da mu je nesto skocilo meðu noge i da ga je scepalo za bedra, pa ruknulo kao bik te se nadulo kao mjesina i diglo ga uvis.

II

Visoko u zrak nosi mrak kumpar Zvana Grbljinu. Lezi kmet potrbuske na hrptu crna psa; stiska nogama pasju trbusinu, prianja prsima o mrakova leða, drzi se grcevito za dlakave usi. Usteze disanje i sklapa oci jer osjeca da bi ga inace spopala vrtoglavica te bi popuznuo niz grdosijinu kozu i strmeknuo s neba na zemlju. Let, zrak i vjetar sto mu siba u lice i razgaljene prsi, rasprsuju u kmetovoj glavi i posljednje dimove vina koje ga danas tako ljuto prevarilo mjesto da ga raznjezi i razveseli. Cuci Zvane na pasjem hrptu, stiska oci kao oparen macak, i razmislja o svome novom jadu.

Nema vise sumnje: pjan nije, pa sve to sto se s njime zbiva nije sanja nego java. On jase na mraku, onako kako je cuo da su i neki drugi nesretnici u njegovu selu katkad jahali. Ali, koji je to mrak? Zar zbilja Bascan Furlanic, onaj sepavi njegov susjed koji ga klevece da mu je ukrao breme sijena? Vele tezaci da se Bascan promece cesto u psa te da napastuje nocne putnike. No mrak je i stari Mica Satina i zvonar Joze. Ali ova dvojica s kumpar Zvanetom rado druguju, igraju i piju; zasto bi ga onda nocas mucili? Grbavi trgovcic sjor Toni, to ti je isto na glasu mrak i Zvanetov najzesci neprijatelj. Avaj Zvanetu ako sada sjedi na sjor-Tonetovim leðima. Leden znoj spopada kmeta na tu pomisao. Stiska koljena, grci sake, beci oci.

Pas ispruzio vrat i gubicu, lapce jezicinom, vesla nogama i pliva po zraku kao riba u vodi. Rasvijetljena mjesecinom prostire se pod kmetom draga. Ravna je kao dlan, tamno-modra kao more kad puse prva jesenja bura, a niz nju se ljeska i vijuga rijeka.

- Mankoc da bi me hitil va vodu! Bilo bi mece - misli Zvane.

Crni pas koji je onako nadut nalik na konja splosnuta hrpta, kratkih nogu i repa i ostre gubice, leti sada sve nanize prema oblacima dima sto sukljaju iz sume pokraj rijeke.

Sada se bolje raspoznavaju kucice rastrkane po dragi i stabla na sjenokosama. Lete oni nanize, ali kmetov strah postaje veci. Jablani strse prema njemu kao koci, pace kao raznjevi posaðeni tu da ga docekaju u padu i probodu jos ziva; osusene bare zinuse pod Zvanetom kao celjusti nemani, spremne da ga progutaju; a prameni magle sto se jos vuku po dolini primaju oblike vukodlaka koji dizu glave i cekaju da im kmet pane u narucaj.

- Pomagaj Isus i Marija! - sapce kmet i hoce da se prekrsti, ali mu se ruke prilijepile za ona usesa; ne moze ni prstom ganuti.

Mrak leti; suma je sve bliza. Dim se vije okolo kumpara, kolje ga za oci, gusi ga u grlu.

- Æe me hitit va oganj, ce me ispec ziva! - jadikuje kmet.

Pa se opet digao i obuzdao svoj let. Sloj dima siri se pod Zvanetom, a ispod te sive koprene vidi on kojesta.

Cudne stvari gleda kmet u moru ispod sebe. Nestalo je sume pod velom dima - sajam je to, ma bas onaj isti sajam na kojemu se jutros Zvane toliko rastuzio. Gle, oni isti tezaci, isto blago, isti kupci iz grada i mesetari, pa i ona ista gospoda od komisije za nagradu bikova i krava muzara. Cudi se kmet jer vidi u tome komesanju i sebe istoga - da, bas sebe kumpara Zvaneta Grbljinu, u sivu klobuku sto ga je kupio lani u Puli, i u novome modrom odijelu sto mu ga zena Barbara skrojila - gdje vodi preko poljane svoju Boskarinu. Svi ljudi na sajmu okrenuse glavu prema njegovoj mrsavoj kravi. Gledaju je kao zapanjeni, cude se i posmjehuju. A on - da, bas on, jer nije vise pjan i zdrave ga oci ne varaju - vuce dalje kravu, priblizava se dascari u kojoj stoje gospoda od komisije i promatraju gojne i lijepe zivotinje meðu kojima ce izabrati onu sto ce je nagraditi. Djecurlija i kupci jate se okolo Zvaneta i njegove Boskarine i bulje u kravu kao u cudo. Djeca zvizde, trgovci udaraju u smijeh. Boskarina se pokunjila od srama, oborila je glavu i rep, a kmet se ljuti. Gleda Zvane sa mraka kako onaj drugi Zvane dolje na sajmistu mase rukama, psuje i kune, i vuce kravu sve do plotica pred dascarom. Gospoda od komisije kao da su danas obijesne volje. Veterinar, clan poljodjelskog vijeca, prisjednik pokrajinskoga odbora i nacelnik gradski smiju se i rugaju njegovoj kravi i masu mu da se okani sale i da odmakne od dascara; jedino lihvar sjor Momolo gleda u Baskarinu, zmireci ocima i cupajuci prstima ono par dlacica povrh usne. Zvane se ne da zbuniti, no boci prsa, dize glavu, mase rukama kao vjetrenjaca krilima i sve nesto govori i govori, kao da bi svakako htio komisiju o necemu uvjeriti, od nje nesto isprositi, pa cak je na nesto prisiliti. Trgovci se uto tiskaju prema njemu da mu se bolje narugaju, a djecurlija je zaplesala okolo Boskarine - stoji buka i guzvanje. Skocilo onda nekoliko strazara pa rasprsilo gomilu, udarilo nogama kravu u bokove i gurnulo daleko Zvaneta.

Mrak leti dalje ceprkajuci nogama po povrsini sive pare. Pod koprenom dima biva uvijek tamnije. Nestade sajma. Na dnu tog mora vidi sada kumpar Zvane gradsko predgraðe rasvijetljeno posljednjim zrakama sutona. U polumraku ugledao je opet svoju sliku i priliku gdje mracna i zalosna, sjedi pokraj krcme i bulji u Boskarinu koja stoji uz njega. Gle, pred kmeta banu covjek lukavih ociju - sjor Momolo. Priblizio se kmetu, tucka ga rukom po plecima, nesto mu govori. Zna kumpar Zvane sto ono sjor Momolo veli sada njegovoj slici i prilici, dolje pod koprenom dima - ta i njega je veceras sreo sjor ma bas na istome putu, pred onom istom krcmom, pa ga tuknuo po ramenu i stao mu govoriti. Race da ga zali, jer da zna kako je kmet Zvane nevoljnik i siromah. Zasto je zapustio kravu? Takve krave ne smiju ni orati ni vuci. I jos ju je kmet poveo na sajam i pred komisiju da mu se svijet ruga.

Zao je sve to sjor Momolo, jer da je kumpar Zvane imao vise soli u glavi, bio bi drukcije uzgojio kravu, pa bi kmet bio sigurno dobio nagradu te podmirio stari dug zbog kojega ce on, sjor Momolo, biti prije ili kasnije prisiljen da Zvaneta sudom tjera. Nista za to, pocekat ce ga jos mjesec dana - duze nikako. Sjor Momolu je zao kmeta, nece da se Zvane vrati veceras kuci praznih ruku i osramocen, nece da ga izruzi zena koja se sigurno nada daru od muza - eto, kupit ce on od njega tu nesretnu kravu. Sluzit ce mu da vuce sijeno, jer mu je prekjucer lipsao osao. Nudi mu za kravu tri srebrna krunasa, a cetvrti mu daruje da lakse preboli danasnju sramotu. - To sada govori sjor Momolo Zbanetu - sjeni, a kmet pristaje, dize se prima novac, ljubi Boskarinu u celo i srce u krcmu da ugusi u vinu jad i cemer svoj.

Mrak je ðipnuo kao konj, digao se visoko u zrak i udario drugim pravcem. Prohtjelo se psu projuriti preko poljene, minuti krsevitu neku strminu i latiti se gorske kose.

- Sad ce me - sapce kumpar Zvane i stiska opet oci, jer drzi da ce tako mirnije poginuti.

Pas je pruzio noge, duge kao jarboli na brodu, tanke kao koci, a svaka na tri zgloba kao one u muhe, pa juri po kosi gorskoj.

Mrak-pas pretvorio se u golema mraka-pauka.

U ludome trku preletje nakaza gorska bila sve naokolo drage, a kad stize na kuk povrh Zvanetova sela, prometnu se iznova u psa i udari zrakom prema seoskome zvoniku koji, rasvijetljen mjesecom, baca preko trga i kucica debelu sjenu.

III

Mjesec zapada za gorom. Iz gudura po dragi izviru bujice sjene; razlijevaju se po sjenokosama, penju se uza strmine, poplavljuju dolinu. Sve postaje jos tajanstvenije u toj povampirenoj noci. Plima tmine dize se kao more pod udarcima jugovine, prodire u klance, guta poljane, penje se uz bokove brezuljaka. Kao da caða suklja negdje iz ponora da prozdre dolinu. Svuda pustos i tama; jedino je Zvanetovo seoce jos uvijek rasvijetljeno kao usred dana. Sve je kao ukoceno i zacarano u selu: samo su cetiri jablana na uglovima kumpar Zvanetove kucice pocela treperiti listicima i tresti krosnjom. Potamnjese kao stoljetni hrastovi, zaoblise se u sredini, dobise po jednu kvrgu na vrhu, isturise jos jedno deblo prema zemlji i pruzise put kmetove kuce po dvije grane slicne rucetinama. Da, cetiri diva strse sada na uglovima kuce i gledaju u mraka koji lebdi nad njihovim glavama s kumpar Zvanetom na hrptu. Pas zalaje a divovi se docepase cetiriju uglova krova i digose ga u zrak.

Kumpar Zvanetova je kuca puna ljudi kao sipak zrnja. Stoji vika i graja. Svi se guraju oko kume Barbare koja sjedi na ognjistu, lije suze i krije rukama lice da ne vidi onu rulju. Raspoznaje Zvane sva ta lica: - to su kumparovi vjerovnici, a meðu njima i Keko, sjor Momolov glavni sluga, pa onda ceta poreznih posluznika, fanata sa suda, sluga i redara, opcinskih financijera, odvjetnickih pisarcica i lugara. Vojska navaljuje na zenu i trazi od nje da joj plati dug, porez, globu, napojnicu, mito i sto ti ga ja znam, a Barbara kuka i moli da se strpe. - Doci ce Zvane sa sajma, donijet ce nagradu jer je njihova Boskarina cudo od krave, pa ce platiti; dat ce im on cijelu nagradu, a do potrebe i kosulju sa sebe i njezine srebrne nausnice, suknje i nove postole - ta njih se dvoje ne boje siromastva dok im je ziva i zdrava krava Boskarina. - Tako govori kuma Barbara, ali onaj mrski Keko, sluga i prodana dusa sjor Momola, udara u smijeh i dere se na nju. Kakav Zvane, kakva nagrada, kakva Boskarina! Zvane se opio nocas kao cep, i mrak ga ponio na Ucku, da ga strovali u guduru. Nagradu je dobio jutros netko drugi; njihovu Boskarinu izvizdala djecurlija na sajmu. Zvane je prodao tu svoju sramotu za tri srebrna krunasa o kojima Keko sumnja da ce mu Barbara u dzepu jos jedan naci ako mu potrazi sutra razlupan les, jer je lokao nocas po krcmama.

Barbara skoci na noge kao da ju je guja ujela. Prodao je Boskarinu? Nema u svoj Istri zlata sto bi je isplatilo. Sto su ono sedam gojnih krava sto ih je faraun u snu gledao na misirskim pasnjacima, prema Boskarini? Nije Zvane posao jutros s kravom u grad da je proda, nego samo da dobije za nju nagradu. Laze Keko, taj bezdusnik. Zvane ce do koji cas stignuti doma, i sve ce biti opet mirno i zadovoljno.

Rulja navaljuje na zenu; ruga joj se i psuje. Kad ona rece da nema ni prebijene pare, uskomesa se gomila kao pcelinji roj kad bacis kamen u kosnicu; poce plijeniti i harati po kuci. Rastavise postelje, otvorise i prevrnuse skrinje, skinuse lopize sa zida, komostre s veriznjace, svijece i lemes sa stropa, te provalise u staju da kotrljaju u dvoriste bacve i badnjeve, da svrgnu turanj i ponesu napolje kamenice, brente, vedra, sijeno i gnoj. Ostade kuca gola i pusta. Jos su mnogi od njih praznoruki, pa istavljaju vrata, cupaju okvire s prozora; a jer je kuca graðena kamenjem, lacaju se poluga i masklina, pa ruse zidove: razvaljuju, lome, cijepaju i nose tko prag, tko gredu, tko kamen, tko dasku. Slici kumpar Zvanetova kuca humku na mravinjaku kad ono navaljuje na nj mravlja vojska da ga svega raznese. - Nestade kuce kao da ju je vihor odnio: sve je pusto, jedino kuma Barbara sjedi na razorenom ognjistu i kuka kao kukavica.

- Brizna moja Barbara - klice Zvane s visoka.

Zena se trgnula, skocila na noge, skamenila se od cuda. Ali se Barbara razabira:

- Sam rekla ja da Keko laze! Si ti to, Zvane, na nasoj Boskarini? Su te napastovali na putu, pa se pripetilo cudo i si zletil po ariji. Pridi, Zvane; pridi dole! To je sve nic kad nam Boskarina ni zginula. Æemo storit s njom novu hizu. Na, na, moje blago!

- Znorila mi zena! - jeca Zvane na mrakovim leðima, a crni se pas spusta polako prema kumi Barbari da ga zena bolje vidi.

Barbara bulji u mraka, mrsti celo, mijenja se u licu i krijesti:

- Zvane, gnus! Si je dakle prodal? Si nas zatrl! I bog te kastigal: opil si se; capal te mrak ... Pa neka te nosi kad si takov. Zvane, gade!

Bijesni i dreci se zena kao srda. Mrak drzi kmeta povrh njezine glave, a kad i njega oglusi zenska vika, dize se opet uvis, roni u tamu.

- Neka te, huncut! - Zginul kako brek! Ne premudal nocas, Zvane, livu s desnom i desnu s livom! - cuje se jos kako zena vice.

Kumpar Zvane leti u tami. Ne vidi vise zvijezde na nebu ni vatre na zemlji; ne cuje drugoga suma do klopotanja pasjih nogu, a osjeca da ce mu sada kucnuti posljednji cas jer ga mrak nosi k uvali. Nikada do te noci ne zadrhta kumpar Zvane od pomisli na smrt i ne osjeti ceznju da se spase i zivi kao u ovaj posljednji trenutak. Zna da je za nj sve svrsilo, da je upropasten, da mu je smrt jedini spas od poruge svijeta, od hajke vjerovnika, od prosjacenja, gladi, zeði i zime, ali zena mu zeli smrt, i upravo zato kumpar Zvane nece da strada, nece da pogine. Viknula mu je: "Zginul kako brek! Ne zamudil nocas livu s desnom i desnu s livom!" i kmet razmislja kako bi i u tome slucaju - mogao uraditi sve protivno negoli to zeli njegova zena Barbara, to vise sto ovog puta ima jos vaznijih uzroka da je ne poslusa i da je razjadi. I uoci smrti drzi se kumpar Zvane svoga staroga nacela: Cini bas ono sto tvoja zena nece da uradis, pa ce ti dobro biti! - Zna kumpar Zvane sto bi u ovome slucaju bilo protivno od one: "Zginul kako brek!" - bogme: spasti se i zivjeti kao bubreg u loju. Ali mu ne ide za rukom odgonetnuti smisao one druge: "Ne zamudil nocas livu s desnom i desnu s livom!"

Neman leti, a Zvane cuci na pasjem hrptu i napinje mozak da uðe u trag zagonetnim rijecima. Uoci pogibije mrakova ga leða ne drze onako cvrsto kao prije: snaga je popustila, mozda navlas, da ga pas lakse strese s leða i sunovrati u dragu, pa se kumpar Zvane sve slobodnije mice na onome hrptu. Oprezno i polako, da se neman ne dosjeti, zamijenio je desni rukav lijevim, svukavsi haljetak i obukavsi ga naopako. Uspio je napokon da uradi isto i sa svojim sirokim hlacama, ali mrak jednako leti, i vec se u tami bjelasaju hridine na dnu jaruge.

- Prokleta baba! - uzdise kumpar Zvane. - Prevarila me i taj put.

Kamenje na dnu uvale pricinja se kmetu kao zubi sto rastu u tami.

- Ha, skornje! - sapce kumpar.

Drscuci od straha i naprezuci se da ne izgubi ravnotezu, izuva kmet cizme pa ih opet obuva, promijenivsi lijevu na desnu; hvata se za mrakove usi i upire pogled u ponor koji sada otvara svoje zvalo bas ispod njega.

Pas se ustavlja, laje i trese glavom i leðima, bas onako kao sto cini kucak posto je izasao iz vode. Kumpar Zvane se ne mice.

Mrak rice, grci se, poskakuje, ðipa i drma tijelom. Kumpar Zvane jase na njemu kao konjanik i udara u smijeh.

- He, he, sjor Toni, je vas prevarila kuma Barbara, moja zena! Ca niste znali da kada se premuda na mraku livu s desnom i desnu s livom, da on, mrak, gubi moci i mora sluzit onemu ki ga jase? Ej, sjor Toni, ca cete mi dat da vas ne mucim sve dokle petehi ne zakantaju, i da vas valje pustim libero?

Pas lebdi u zraku, ne mice se. Krotak je kao jagnje. Piskutljiv glas dopire do kmetova uha.

- Zvane, cu te popeljat va motovunsku bosku kadi je zakopano zlato, sve benecanski cekini.

- To su tati skrili. Ga necu.

- Æu te popeljat na Ucku kadi plesu vile, neka te premudaju va mladica.

- Sam vec dosta zivel.

- Æu te ponest va Benece da jih vidis; cu ti darovat uru od zlata; cu ti dat jednu travu, pak ce ti Barbara rodit sina.

- Ne, nego ja cu premiju za Boskarinu! Ja cu da mi vrnu cas' i postenje.

- A bas to ne morem. Krava ti je za nic.

- Peljaj me va grad! Ja cu da vidim komesijun i Boskarinu! - klice kmet i udara mraka nogom u trbuh.

Neman leti prema gorama na zapadu.

IV

Siroka okrugla kotlina lezi pod kumpar Zvanetom. Gorski rubovi uhvatili se kamenim zubima neba naokolo.

- Dole va grad! - zapovijeda kmet mraku.

Gorski se rubovi dizu uvis; oni propadaju u tamu koja je sve crnja. Zvane gleda kako se suzuje planinski obruc nad njegovom glavom; kresti prestraseno: "Peljes me va pakal" i udara nogama mraka da se iznova digne. Poslusna je neman stala i pocela drukcije veslati nogama, ali upravo u taj cas zacu se cudan glas. Dolje iz ponorske dubljine, sa brda naokolo ili iz utrobe zemaljske, prodire snazno mukanje, pa se poziv razlijeze po kotlini. Nevidljiv je val zapljuskao o zidove ponora. Zatalasalo se mracno, mrtvo more; gotovo cujes kako se kidaju niti na tkivu noci.

- Boskarina! - klice kmet i goni opet mraka na dno kotline.

Oko kule nad ponorom zgurila se varosica. Ulice, ceste iz obliznjih mjesta, putovi sa sela i staze s poljskih pojata svrsavaju se kao napeti konci u dvoristu ispred kule. Pricinja se kumpar Zvanetu da gleda paukovu mrezu: kula-pauk crni se u sredini, a sve su te kuce, pojate i kolibice ulovljen plijen, ovdje vec isisan, tamo jos ovit paucinom.

Pauk-kula bdi u noci. Hrbat mu strsi uvis, a oci mu rasvjetljuju vrt pokraj ponora.

Cetiri druga sjede pod doksatom za stolom. Clanovi komisije za nagraðivanje bikova i krava muzara goste se nocas kod sjor Momola koji je sav sretan sto je njegova krava Rosa dobila danas prvu nagradu. Gospodin prisjednik zemaljskoga odbora, gradski nacelnik i veterinar spominju onu mrsavu i gnusnu kravu sto je jutros neki seljak poveo pred komisiju na opcu sablazan i ruglo.

- Ona vam je krava, gospodo moja - veli nacelnik, prava slika i prilika ekonomske snage ovoga naroda.

Veterinar srce refosk i govori:

- Gospodin je Momolo kupio u kmeta Grbljine smijesnu kravu, samo da pomogne tezaku.

Gosti hvale i slave domacina, a ovaj nazdravlja prisjedniku. Gotovo plese od srece sto mu se priznaje da je covjek koji se cak zrtvuje za siromaha.

Sjor Momolo umuknu, case zazvecase za posljednji put, i gospoda ustadose.

Ali upravo sada zacu se zamor pred vrtnim plotom.

- Pocekajte me! - klice netko sjedeci na hrptu zivotinje koju gospoda ne mogu dobro vidjeti, ali rekao bih da je nalik vise na psa negoli na konja.

S te zivotinje koja se boji svjetlosti pa odmice natraske, netko je sisao, zatrcao se prema plotu, preskocio ga i banuo pred stol.

- Ti si to, kumpar Zvane? - veli sjor Momolo.

A kumpar Zvane Grbljina, cupave brade, krvava nosa, prasan i cudnovato obucen, zmiri ocima, kopa rukama po dzepovima, vadi nekoliko krunasa pa ih baca na stol.

- Zvane, jesi li pjan ili lud?

- Ni pjan, ni munjen, sjor Momolo! Nego sam prisal da mi date premiju ili da mi vrnete nazad Boskarinu.

- Che selvaggio? Che barabba! - cude se gospoda.

- Ali covjece bozji - miri sjor Momolo seljaka - nagradu je dobila moja Rosa, a Boskarinu si mi prodao!

- Ca je njihova Rosa dobila premiju? To ne gre, gospodine; to ni pravo! Da oni dobiju sve one bece, a ja nic? Su se morda oni trudili poli svoje Rose kako ja brizan poli Boskarine? Najprvo, oni su kupili tu kravu va va tujoj zemlji, a Boskarina je nase domace blago: zlegla ju je Belusa ku je kupil moj pokojni otac va Porescini. Oni imaju lipu stalu i cuda sena i cuda hlapci ki gledaju blago; i moreju spendat za medeziju kad blago oboli; moreju se sekako pomoc kad pride leti susa i po zimi velika zima - a ja siromak, ca cu ja kad je blago lacno, zejno i bolno? Ca da dobiju vajka premiju oni ki su bogati i ki imaju sega? Ne znaju oni da smo ja i moja Barbara trpili veci puti glad i zeju samo da nam Boskarina ne krepa! Ne znaju oni koliko smo se mi za nju mucili kad smo iskali za nju seno, travu i vodu. Mi smo zamrsavali samo da se ona podebeli - a oni, sjor Momolo, ca su oni storili za svoju Rosu? Ma bas nic! Gojili smo mi kmeti to blago ca su ga oni dopeljali iz tuje zemlje ... Ni krave na svitu kakova je moja Boskarina, pa meni gre premija a ne njima. Delajte po pravici; dajte mi premiju ali mankoc mi vrnite nazad kravu. Na vam bece nazad - ca ce mi ta limozina!

Tako je govorio kumpar Zvane sa srcem na dlanu i sav crven u licu.

Gospoda su se samo cudila. Prisjednik je zahtijevao da Momolove sluge bace drznika napolje; nacelnik je nareðivao da se pozovu strazari jer je kmet pjan ili lud.

- Moj dobri kumpar Zvane, sva su ova gospoda vidjela jutros vasu Boskarinu. To nije vise krava, to je gotovo mrcina! - rece sjor Momolo.

Ali na te rijeci kmet kao da se pomami. Njegova krava mrcina? Ta ga uvreda pece; ne moze da je preboli. No jesu li gospoda bas dobro vidjela njegovu kravu? Neka sluge dovedu sada iz sjor Momolove staje Rosu i Boskarinu, neka ih gospoda pomnjivo promotre, neka im kusaju mlijeko, pa neka onda sude koja je od njih vrednija nagrade.

- Taj je covjek lud - rece prisjednik. Deder, nasalimo se s njime prije no stignu strazari. Dajte amo krave!

Sjor Momolu se ne svidje ta zelja gospodina prisjednika, ali gosti pocese pljeskati rukama, i domacin morade namignuti slugama.

Stale se nalazahu odmah iza kuce. Ne potraja dugo, i dovedose obje krave pred gospodu.

- Oh blago moje! Boskarina zlatna! - viknu seljak, skoci do krave i stade joj cjelivati oci i celo.

Gospoda prasnuse u smijeh.

I zbilja, pokraj ciste i gojne sjor Momolove Rose kmetova se Boskarina pricinjase gnusnijom, mrsavijom i starijom nego uistinu i bijase.

- Izbroji joj, kmete, prstom rebra. Sigurno joj koje fali.

- Sto si pustio da joj psi odgrizu rep?

- Okladimo se da ce sjor Momolove sluge prepiliti gredu na njezinu hrptu!

Gospoda se sve zesce rugaju s Boskarinom, a iz kmetovih oci kotrljaju se suze.

- Æete vidjet - klice Zvane pa se spusta na koljena i hvata rukama kravu za vime.

- Nemoj je jadnu!

Seljak ne slusa vise zadirkivanja gospode; kleci pod kravom, nesto joj tepa, gladi joj dlanovima vime pa je hvata za sise i pocinje musti.

Boskarina stoji nepomicno; gleda mirno i blago u gospodu. Njezino se vime pod dodirom Zvanetovih dlanova zaoblilo i nadulo. Sise u kmetovim sakama nabreknuse; i dva mlaza mlijeka siknuse iz njih.

- Per dio! Nesto je ipak kapnulo.

- I to je sve, kmete! Ne muci je vise.

Ali mlazovi mlijeka sibaju iz vimena sve jedriji i jaci. Mlijeko rije prugljice u zemlji, pjeni se i sumi; odskocilo je od kamena i poprskalo je lice gospodinu prisjedniku koji se bio prignuo da bolje vidi to cudo.

- Pusti, izmuzao si je! - veli sjor Momolo.

Kmet se mase drugih dviju sisa. Procurilo je i iz njih, ali su mlazovi jos nagliji i deblji. Mlijeko pljusti, pjenusi se, sumi pod mrsavom kravom koja se zagledala u gospodu. Zemlja ne pije vise mlijeka, i seljak kleci sada u lokvici.

- Daj, Boskarina, daj! - klice Zvane, pa ustaje i tucka kravu po bedrima.

Iz cetiriju sisa ide mlijeko, tece samo i neprekidno u cetiri mlaza, bijelo kao snijeg, mirisljivo kao jagoda. Kao da je vrelo udarilo iz cetiri grla, u cetiri zile, iz kamena gorskoga, pa se bjelasa, romoni i pjeva kako ce ono oziveti sve sto je sunce oprzilo, zeða ubila. Bije, toci se i curi Boskarinino mlijeko, i sumi o slacini djeteline, o mirisu kadulje na pasnjacima; o snazi sokova sto ih ljetno sunce zguscava u vlacu trava. Romoni Boskarinino mlijeko o znoju tezaka, o snazi njihovih misica, a vedrini njihova duha koji zna mnogo pretrpjeti i podnijeti. Lokva se bijeli usred vrta, potocici vijugaju se od nje prema uglovima vrtica, a mlijeko tece dalje i sumi: "Ja sam bijelo i mirisljivo, ja sam toplo i hranljivo! Pretacem se odiskona iz zile u zilu, iz vimena u vime, ali sve gusce i slaðe, da zadojim vasa ceda, a vas okrijepim."

- Kumpar Zvane, steta za mlijeko!

Kmet suti i gleda. Njegovo se celo vedri motreci kako se ta gospoda cude. Oni su potocici iz mlijecne bare nabujali i brzaju po vrtu da ga poplave. Razlijeva se mlijeko sve naokolo, dize se kmetu do ispod koljena, a gospoda se penju na stolice da izbjegnu toj plimi.

- Sluge! Brente i bacve!

- Kmete, jesu li sve vase krave takve?

- Koliko ces za nju?

- Mi daju premiju? - odgovara Zvane.

Gospoda vade iz dzepova novce i prstenje s ruku, skidaju zlatne lance s prsluka, kupe srebrno posuðe po stolu, trgaju se sebe nakite pa sve to bacaju u kmetov klobuk.

Seljak gleda u zlato i srebro; misli kako ce jos danas zacuditi njome svoje selo, kako ce oviti Barbari oko vrata te lance, kako ce sagraditi kucicu sa stalom za drugu Boskarinu i kupiti sjenokosu i njivu, podmiriti dugove, platiti poreze i postati gazdom.

Uziva kumpar Zvane i posmjehuje se gledajuci u svoj klobuk; pa kao da se boji da ga ta gospoda ne prevare i ne oplijene, trze se, skoci preko plota. Pojuri u tamu i zajase zivotinju sto ga ceka pod granama lipe.

*

Vec u praskozorje ustade jutros kumpar-Zvanetova Barbara i obaðe selo. Pita za muza. Nadala mu se sinoc; cekala ga cijelu noc; njega jos uvijek nema. Je li ga tko od susjeda vidio na sajmu? Znadu li sta o Boskarini?

Prica kmet Joze da je vidio kumpara ujutro na sajmistu upravo onda kad je na silu htio da ga puste s kravom pred komisiju, i da je cuo kako su se ljudi oko Zvaneta drecali i kako su zvizdali. Kmet Jure pripovijeda da se uvece nasao s kumparom u krcmi; Zvane je pio, ali kao da mu ono sinocnje vino nije bas najbolje prijalo - bio je lose volje.

Barbara se zamisli; potrca doma, zatvori kucna vrata i poðe prema gradu. Htjela je do one krcme. Mine strminu i stigne na cestu sto vodi preko brezuljka. Ne koraknu dvadeset puta drumom, kad je gotovo prestrasi nesto crno u granju zivice.

Zena se priblizi i pogleda.

Prasan i razdrpan, izgrebena lica i ruku, s nosom u zraku i pruzenih na cesti nogu, lezao je kumpar Zvane kao klada u glogovu plotu. Spavao je i hrkao u vas mah, a na usnama mu drhtao osmijeh, bas kao da se naslaðuje utvarama neke cudne sanje.

Savremenik, 1910.

Veli Joze

I

Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i sjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske sume, isli po mletackoj Istri da oznace vapnom cerove koji ce se oboriti i prevesti u Mletke.

Ljetno je sunce vraski zeglo ispod Motovuna. U sumi ni povjetarca. Gore na brijegu bijelio se grad, opasan zidinom i zasticen kulom.

Providur i proto, umorni od lutanja po sumama, htjeli su upravo svrnuti na cestu sto je vodila u grad, kad magare na kome je Barbabianka gotovo drijemao, stade najedanput kao ukopano, pa pruzi vrat, rasiri nozdrve i izbulji oci u stog sijena pokraj neke dascare.

- Zu! - klikne proto i udari nogom osla.

Magare skoci; providnr se trgne.

- Koliko smo ih dosada u ovom kraju? - zapita Barbabianka.

- Sedam hiljada trideset i cetiri.

- Sto velis? Dosta ih je.

- I previse! Ljudi ce se tuziti.

- Nista za to! Nek bude sedam hiljada trideset i pet, pa onda basta! Jos jedan dakle.

- Eto, taj uz cestu.

- Ne. Gle stabla uz onu dascaru, to ti je cer! Pamti: neka bude za me. Grijat ce me ove zime u Kopru.

I protu ne preostade no potrcati za magarcem koji zatrusa prema dascari, osinut providurovom palicom i razdragan mirisom sijena.

Zivotinja pobrza k plastu.

- Daj vapno i metlicu! - rece Barbabianka sjahav s osla. Da ne zaboravis da je moj, nasarat cu na deblu svoj grb.

Proto pruzi posudu, providur umoci metlu i poce udarati znak. Barbabianka ne bijase jos gotov kad nesto zasusnu. Zacu se kako grane pucaju. Pomole se dvije rucetine: magarac poleti uvis, strmeknu niz deblo i ljosnu o zemlju pred providurovim nogama.

- Dio santo!

Pokraj stoga s kojega magarac istrgnu nekoliko rukoveti sijena pa ga zbog toga propast snaðe, stajao je magarcev ubilac, kmet Joze iz sela Branenci, i gledao mrko u providura. Orijas, jak kao bik, kustrave glave, razdrta odijela i prasan, buljio je u Mlecica i kesio zube, nalik na kudronju koji ne da na gospodarevo ali i ne srce preko plota. Barbabianka se tresao kao siba; noge mu se bijahu skamenile u krvi sto je poginulu oslu tekla iz usta.

- Sjor Zuane! Raznijet ce me. Aiuto!

Proto je mirno stajao i uzivao. Osvecivao se providuru koji ga vec dugo sili da se za njime pjeske vuce po krsu, da mu kao sluga nosi vapno i metlu i timari osla. Najvise se proto ljutio sto je Barbabianka sam odlucivao koji ce se cerovi posjeci. Stoprv onda kad sjor Zuane opazi da je strah providura dobrano izmucio i da su mu i usne problijedjele, rece mu:

- Plemeniti gospodine, latite se palice i osinite toga bez obraznika, ali posteno!

Barbabianka zadrhta jos jace jer se ljudeskara maknu i poce drmati kolcem plasta kao da kani poklopiti sijenom i providura i poginula osla.

Proto priðe k Barbabianki, turnu mu palicu u ruku i gurne ga prema divu. Barbabianka je cvokotao zubima kao usred zime i, sasvim iznemogao, pustao da ga proto gura. Ali za cas stara krepost plemenitih mu preða, ili mozda trenutacna omama straha, ohrabri providurovu desnu koja se dignu i jedva osinu diva po bedrima.

- Jace, jace! - kliknu sjor Zuane.

I providuru koji se znojio kao skropljena zerava, ne bi bilo u onoj srdzbi ili strahu nikada dodijalo to sibanje, da mu palica doskora ne puknu.

- Dosta! Ukrotili ste ga! - viknu mu proto.

I zbilja, Joze iz sela Branenci stajase pred pruvidurom pokunjen i umiljat.

- Cudno, per dio!

- Joze, klekni i poljubi skute gospodinu! To je nas gospodar! - vikne proto.

I onaj div debelih nozurina, golemih saka, koji je branio svoje sijeno od magaraca hvatajuci ih za rep i bacajuci ih u cerove grane, prignu se i kleknu pred niskim providurom.

- Homo speluncae! - sanu Barbabianka.

- Scavonac! - rece Zuane. Magarac dirnuo u njegov plast a vi u njegov cer, pa se pomamio. Da ga ne udariste, bio bi lupnuo s vama o pecinu, bacio vas u oblake. Oh, taj glupi magarac! Da je on njega prije kopitom u noge, covjek bi bio uzmaknuo i sijeno bi bilo magarcevo.

Tezak jos uvijek klecase. Na njegovu licu vidio se izrazaj ukrocene zivotinje. Utrnu u oku plamen; sad je pokornost izbijala iz zelenkaste zjenice i iz borica okolo usana iz kojih su virili veliki zubi.

Proto namignu gorostasu neka ustane; povede ga pred cer i rece mu:

- Gospodar je nasarao na tvome stablu sveto slovo, i cer je sad njegov. Cuvaj ga kao oko u glavi. Kad pane prvi dazd, da si ga oborio i ponio dolje na rijeku gdje krcaju drva. Al ti si smaknuo magarca, a gospodareve noge su umorne Ponesi ga gore u grad, pa onda... u sumu! Na posao!

- Ne! - klikne providur. Radije cu pjeske.

- Ali, magnifice, vi biste uvrijedili nasega Jozu! - rece proto koji je svakako htio da mu opet utjera malo straha u kosti.

Providur se neckao i izvinjavao, ali na protov mig pograbi ga Joze rucetinama, posadi ga na svoj lijevi lakat.

- Sretan vam put i do viðenja - kliknu Zuane i nestade ga u sumicu.

Providur Lodoviko Barbabianka cucao je u Jozinu krilu kao ptice sto ga dijete diglo iz gnijezda. Cinilo mu se da lebdi na zvoniku pod kojim sumore sume, mrmore vode, suste usjevi. Ali providur nije sada imao volje da to gleda i slusa; zabrinut promatrase gorostasovo lice, cvrst mu vrat, obao kao deblo mladoga hrasta, i razgaljena, runjava prsa, nalik na pecinu na koju se uhvatila mahovina. Promatrao je pleter bora okolo ociju i usta scavonskog diva i uvjeravao se da sve sto je veliko ne smije covjek gledati prevec izbliza. Osjecao je da je u njemu strah mnogo manji, jer je vec otkrivao na onome golom licu ne samo izraz pokornosti nego i stradanja sto ga je Mlecic uvijek viðao na licu istarskih kmetova. To ga je opazanje umirivalo i uvjeravalo da ce se doskora i on moci izderati grubo na gorostasa. Bojao se jedino onih zubi u Jozinim celjustima kojima ga je div mogao zdrobiti kao crvljiv orah na prvi podrazaj glada.

- Dobri Joze, jesi li mozda gladan?

- Sam, gospodine!

- A tko te hrani?

- Eh, oni iz grada kad jim dopeljam drva i kamike; pa oni va sumi kad kopam celi dan, i cepam debla, i les stavljam na kupe. A daju cagod i mornari kad jim vucem barke po reki. Daju, ali malo i sve proklinju. Tesko je s njimi ishajat - eh, gospoda!

- A imas li sto svoga?

- Imam onu stresnicu i oni cer. Al preko zime stresnica je za krave nasih kanoniki, a cer je sada vas. Posadit cu nov.

- Pa sto ce ti mlado stablo?

- Narast ce, gospodine! Ono je vec treci pred mojom hizom.

- Per dio! Koliko ti je godina?

- Govore tristo, ali mi se vidi da jih je i vise, jer je preko tristo zulji na mojem dlanu i preko tristo trni va mojih nogah.

- Trista godina! I ti se mnogo toga spominjes?

- Slabo se cega spominjem. Znam samo da je jedan put sve drugacije bilo - drugacije, a i cuda lepse. Spominjem se da sam jos otrok prisal u ovi kraj, i da je moj otac pomagal zidati grad na gori, i da smo va njem bivali. Pa je za neko vreme bilo svim dobro, nam velim, dokler smo bili samu.

- Zar su i ostali bili jaki ka i ti?

- Nego da su. Onda je sve lepse, sve vece bilo: i plug, i voli. I bilo je grdnih zveri va gori, a mi smo jih lovili. Bilo je velikih kamiki na polju, a mi smo jih nosili na breg, na plecih, da ozidamo kastel, i bilo je jos mnogo tega, i pripetilo se je cuda stvari. Bilo nas je jedanput veli broj va ovem kraju, a sada sam sam. Drugoga se vise ne spominjem.

Barbabianka ga slusase i promatrase misice na vratu i laktovima orijasevim. Gledao je kako se ona prsa dizu i spustaju, i mislio sto sve ne bi postigli njegovi zemljaci kad bi imali svuda takve radnike i vojnike, kada bi oni sami takvi bili. A kako bi to krasno bilo kad bi se providur vratio u Mletke vodeci za uzicu Jozu kao kakva psa! Potamnio bi Barbabianka s Velim Jozom svu slavu onih providura koji se vracaju s dalekog Istoka i Juga vodeci sa sobom u Mletke cudne sluge: africke crnce i Arape da se njima dice.

- Joze, hoces li sa mnom u Mletke?

- A kada?

- Tamo do osam mjeseci. Sto velis? Ne bi se, vjeruj, pokajao. Doði k meni u Kopar!

- Hm! - zagunða div i spusti providura na motovunsku zidinu.

Motovunske su ulice vrvjele oruzanim pukom. Veliko zvono na kuli lupalo je kao bijesno, zvalo na trg i na zidine, a glavare gradske na vijecanje. "E-to, Jo-ze! E-to, Jo-ze!" klopotalo je zvono. Grad se cijeli dignu da odbije gorostasa kojemu su pred tri dana neki graðani porucili da ne smije vise u Motovun jer je on duzan rabotati i nadalje na polju i u sumi za motovunsku opcinu a da ne prima za to svake subote pecena vola. "Tok! Tok! Subota je, a Veli Joze dolazi" lupalo je zvono, i gomile graðana srtahu na zidinu zvekecuci oruzjem. Veljom lupom zatvorise se vrata na kapiji gradskoj, iako su nekoji tvrdili da je taj trud uzaludan jer Jozi, ako mu se bas ushtije, nece biti tesko prekoraciti bedeme gradske. Graðani su motovunski dobro znali kakav je dobricina Veli Joze iz sela Branenci. Ne treba se bas ozbiljno prestrasiti ako mu danas prvi put zatvaraju pred nosom vrata i docekuju ga naoruzani do zubi kao da je kmet kakav hajducina. Ali neka i Joze jednom vidi kako Motovunjani nisu samo trgovcici i kramari, kako to neki vele, nego takoðer viteski graðani.

Veliko je bilo cudo Motovunjana kadno ugledase gdje Veli Joze polaze na zidinu plemenitoga gospodina Lodovika Barbabianku. Podestat, kancelir, arhivar, kamarlengo i ostala kita dotrcase da se poklone providuru. Zvono udari u slavu, a narod nabode kape na vrh helebarda koje dignuse uvis, klicuci Viva! - U trijumfu povedose Barbabianku u vijecnicu, te graðanstvo pohrli opet na zidinu da tu ceka odluku vijeca i bdi nad Jozom koga bi gladan zeludac mogao jos i na ludost prisiliti.

U gradskoj vijecnici otvori podestat sjednicu slavospjevom mletackome duzdu i lavicu sv. Marka, tome simbolu neoborive moci Serenisime. Pljesak zaori dvoranom kada govornik stane cestitati providuru za njegovo junastvo: ukrotio je diva i dao se prenijeti u grad od te zvijeri upravo onda kad se Motovun spremao da odbije oruzanom rukom drskoga goropadnika. Povlaðivanje i ushit pricinise se Barbabianki tako iskreni da se gotovo sam uvjeri kako ga majka rodi junakom, te se uspravi jos velicanstveniji u svome naslonjacu. Nije sala! Uci u Motovun, ali u narucju orijasa protiv kojega ustaje citav grad uz lupu zvona i uza zveket oruzja. Div je gutao volove i gaðao cerove krosnje magarcima - oh, da mu je jednom proci preko Markova trga u Mlecima u krilu toga giganta! "Oni ga mrze jer ga se boje; meni se pak pricinja krotak kao janje. To znaci da sam ja osobit covjek", mislio je Barbabianka i gledao s visoka na one obicne smrtnike.

Podestat je uz to vodio dalje vijecanje. Radilo se o tom kako da se jednom obuzda kmeta Jozu. Podestat rece kako od jedno dvjesta godina vlada obicaj da grad Motovun zalaze svake subote diva pecenim volom. Graðanstvo zahtijeva da se taj obicaj ukine, a gorostas nece da popusti od svoga toboznjega prava. Zadaca je zbora rijesiti to pitanje, da ne bude smutnje u gradu. To kaza podestat, i vijecanje zapoce. Ma koliko se patriciji silili da budu mirni i trijezni, mnijenja se sve vise kosila, rasprava je postajala sve strastvenija, glasovi sve reskiji, galama sve veca. Kancelir je govorio kako je s arhivarom premetnuo sve stare spise a da nije nasao ni retka iz kojega bi izlazilo to toboznje pravo kmeta Joze. Konservator, taj budni cuvar motovunskih zakona, tvrdio je da sva ta rasprava malo vrijedi, pace da vrijeða gradske statute: za kmeta nema prava; njemu je samo nositi desetinu i rabotati. Suci su tvrdili da je taj obicaj ruglo i sramota; kmet je Joze silnik koji je udario harac na grad. Jednog ce dana udariti div nov porez: na svaku kucu po deset dukata i po djevojku ili mladu nevjestu - a sto ce tek onda to slavno vijece? Zapovjednik gradskih strazara tumacio je patricijima svoj plan po kojem ce mu sigurno uspjeti da nadrva gorostasa; govorio je da bi se jos jedanput moralo kusati otrovom - nije moguce da se jednom ne naðe i za orijasa zgodan sok. Ali kamarlengo Civetta, ekonom gradski, opirase se svemu tomu.

- Ja bih pozlatio toga divljaka - govorio je na uzas patricija. Joze nam pase krda i lovi divljac, i ore nam zemlju, i sijece nam drva, i zida nam zidove i tornjeve, i vuce nam brodove, i plasi nase neprijatelje. Joze nas hrani i brani. Njegova je snaga u nasim rukama, u nasoj sluzbi. Od njega nam brasno i vino, stoka i drva, a sve to za kukavnu subotnju pecenku. Prevec nam koristi, da mu zazelimo zla!

Ali kamarlengove rijeci pomamise jos gore motovunske patricije. Oni hranjeni i branjeni od kmeta i varvarina! Oni da sve to priznadu neotesanome stogu kostiju i mesa, onoj glupoj nesvjesnoj sili! Zbog njega da se ogrijese o gradske statute! Kamarlengo se Civetta urotio s protom Zuanom, i uzdize kmeta da ponizi graðane. I bez Joze ce oni zidati kule, vrijeci psenicu i loziti drva. Da! Harac mora prestati!

Raspravljali su dugo dok ne odlucise: progonstvo ili smrt. Htjeli su to javiti cijelome gradu, kad se dignu providur Barbabianka.

- Gospodo - rece - nemojte se toliko muciti, a sve badava! Ja sam maloprije nalozio gorostasu da doðe o Uskrsu u Kopar. Povest cu ga sa sobom u Mletke, nek Mlecani vide kakav smo narod podjarmili u ovome kraju i protiv kakvih se buntovnika mora boriti slavni grad Motovun. Ustrpite se ovo osam mjeseci. Hranite ga i stedite, a o Uskrsu mu pokazite put do Kopra. Kmet Joze pripada od danas Signoriji i meni.

Vijece udari u povlaðivanje. Podestat se topio od srece. Eto, nestat ce zauvijek to vjecno pitanje o Jozinoj pecenki s dnevnoga reda sviju opcinskih sjednica. Gorostas ce u Mletke kao momak, paz plemica Barbabianke, i Motovun ce se napokon umiriti. U tome veselju podestat predlozi, a vijece prihvati, da se kmetu Jozi, kao pokornome slugi mocnoga providura, ponese vec danas iz gradske pivnice po bacve vina i da ga se nahrani trima kosarama hljeba i najgojnijim volom u opcinskim stajama.

II

Dok se to zbivalo u vijecnici, graðani su strazarili na zidini. Joze je sjedio pred kapijom i cekao da mu donesu pecenku. Buljio je u zatvorena vrata i u onaj mravinjak na bedemu ne mareci za psovke na koje ga Mutovunjani bijahu vec odavno obiknuli. A graðani, videci ga onako mirna smetnu malo-pomalo svoje junacko drzanje, odlozise kacige i maceve. Prometnuse se opet u trgovce i male obrtnike - zivahne, zucljive, zeljne sale i bruke. Bili su vec sigurni da se Veli Joze nece ni danas pobuniti, pa je njihovo veselje samo raslo.

- Ej, Joze! - klikne hromi postolar Skarpa. - Ustrpi se, bolan! Gospoda ti u vijecnici peku vola.

Motovunjani prasnuse u smijeh.

Kao da se sada slavi pir na motovunskoj zidini. Starci stoje u hladu i srcu kapljicu. Momci pjevaju i rogobore. Djeca sjede na rubu zida, masu nogama po zraku, ciljaju kamencicima diva koji gleda i ceka. E, danas ce vijece skinuti graðanima s vrata sramotni harac zbog kojeg se Porecani i Koprani rugaju Motovunjanima. Kao da je sam necastivi usao u tijelo hromoga postolara Skarpe koji poskakuje, mota jezikom, premece se po zidini. Dotrcao je na rub zida, kleknuo je i pruzio glavu prema divu; dere se:

- Ej Joze! Daj onu tvoju o istarskome kralju!

- Pjevaj, Joze! - klicu graðani.

Ali Joze tisti zlovolja; on gine od ceznje za pecenkom. Bit ce jedno sto godina sto nije tako dugo cekao damu donesu hranu. U njemu se probudio gladni vuk koji mu kopa u zelucu i hoce mesa i sve prijeti da ce bijesno zatuliti ako ga ne umiri ma cime bilo, makar kozom i kostima. A ono pice sto graðanima tece niz grlo i budi u njima radost i obijest! Kad ce ga i on okusiti? Sve ga nesto bocka da pruzi ruke i odnese ljudima ispred nosa taj carobni napitak.

- Joze - krici postolar - zapjevaj, i dobit ces brentu vina!

- Dibit ces! vicu svi drugi.

Div se nasmjehnu i uspravi. Muklo i hrapavo zapoce svoju pjesmu:

Lepo li mi lov lovil je va zelenoj sumi nasoj

Ban Dragonja mladi.

Va ruki mu desnoj sjala glatka kremena sekira.

Rusile se stene gorske pod nogom njegovom teskom,

Tice plahe su kricale i sumela mrka suma,

Suma motovunska.

Lepo li mi mladi bane grdu zver lugom progoni.

Sve susti brada mu crna, viju mu se vlasi dugi.

Tule rogi, momak klice, a medved od boli rice;

Medved motovunski.

Pjeva Joze cudnu zgodu iz davnine. Goni ban Dragonja medvjeda po sumi. Golem je i gol, samo mu pleca ogrnuta zvjerinjom kozom. Lug sumori, kamenje se roni pod njegovim nogama, zamori odjekuju po pecinama. Trepti Jozin glas kao da cujes sum stabla, grmljavinu u spilji, jeku roga, poklik lovca. Osjecas u onome pjevu snagu praotaca, duboko disanje prirode i covjeka. Eto, cujes umornu lupu zvjerinje sape i udarac kremene sjekire o lubanju, riku zvijeri i pobjednicki klik gorostasov. Grmlje puca - to lovac vuce medvjeda dolje na poljanu. - Jozin glas postaje meksi. Topli zvukovi puni su suncane svjetlosti i zara, a neke rijeci sjecaju na miris usjeva, na milivonju pokosene djeteline. Lovac se spustio na poljanu, usao je u njivu gdje zeteoci zanju.

Da si zdravo, lovce mladi, va toj nasoj njivi lepoj!

Mi cemo ti grad zidati na kamenu iznad brega,

Mi cemo ti mac zeleni i od zlata skavat krunu,

Ej, Dragonja bane!

K nam priði! Pun meh te ceka, a med nas vonja po smilju.

Stog je sena mehki lezaj, nase ruke cvrsti naslon.

Mi cemo te k suncu dignut, mi cemo te krunom krunit,

Ej, Dragonje bane!

Kao pobjednicka himna ori se Jozina pjesma. Izvire iz tamna kuta njegove duse; skocila je ko brizag vode iz duboka skrovista, da sikne kroz kamenje, kroz pleter trnja i draca, pa da zablijesti na suncu i zazubori niza strminu. Pjeva gorostas. Sklopio je napola oci kao da gleda nesto cega vec davno nestade, kao da slusa vec davno usutjele glasove.

I na bregu grad se dize od mramora i kremena.

Na glavi je mladog bana zablistala kruna zlatna.

Zasusnjale njive nase, zasumele sume nase,

Ej, Dragonja kralju!

Glas orijasev grmi i buci kao slap vode sto s visoka pada na ravan da se poplavi. Njegova je pjesma jeka iz sretnijih vremena. Pjeva s njime cijelo pokoljenje divova koji su provodili zivot u radu i u slobodi. Vinula se Jozina pjesma iz cerovih kora, iz litica, iz grude na njivi, iz bedara bikova, iz misica i iz duse praotaca. Prica kako su oraci proslavili u svome kraju trud svoj i pobjedu svoju. Skripa plugova, dahtanje volova, sum zrvnjeva, lupa kamenja, struganje greda uza zidove, sve se to cuje u Jozinu glasu...

Joj, otkuda sever bije, patuljki gredu na konjeh.

Jasu, jasu, bez prestanka. Mac zveci, konji jim rzu.

Sve su nase njive strli, krv je pala po poljanai,

Grudo motovunska!

I pjesma prica o navali gvozdenih patuljaka. Zveci u njoj oruzje neprijateljsko, i rzu konji, i klicu borci. Kao da cujes skrgut zubi i disanje kralja Dragonje koji se brani od sume kopalja, od oblaka strelica. Lupaju klade, sikcu perca, i tutnje stitovi, pogoðeni i smrvljeni od kamenja divova. Sve to tutnji i zveci u Jozinu glasu, kao da se taj boj bije sada u dubljini njegovih prsiju.

Svi su Besi zakovani i poterani svi Jadi

Blaze vam, vi zlatne njive, mrke sume, zelen-gore!

Utukal si onu gamad, obranil dvore si bele,

Ej, Dragonja kralju!

Pobjednicki krik izvio se iz pjevaceva grla. Kao misad srcu patuljci niz motovunsku strminu; bjeze da se sakriju u rupe i kamenje, u grmlje i susor...

Gorostas je najednom stao; stisnuo oci i bolno zapjevao. Nesto puce u Jozinoj dusi, u pjevacevu glasu! Rastrgale se strune, prosule se ploce. Nesto tuzno tece u srce iz orijaseva pjeva, nesto se kobno zbiva sada gore na motovunskoj zidini. Boluju divovi, umire kralj od uboda otrovanih strelica, onih igala u njihovoj kozi. Osjecaju kako im se krv kvari u zilama: desnica klone, koljeno kleca, grc ih davi; neka ih ruka tisti i sili da se svale na zemlju i sklope oci.

Pjeva Joze pjesmu umiranja. Cujes hropnju divova na litici! Umiru tuznu i polako jer im se ne da umrijeti, jer je njihov zivot bio tako lijep. A dolje u docu i na ravnici cekaju patuljci. Znadu moc otrova. Vire iz grmlja i gledaju u svoje delo. Blijed i hladan pruzio se kralj Dragonja preko praga gradskih vrata, kao da svojim truplom hoce i sada zaprijeciti tuðincu ulazak u grad. Umukao je hropot stotinu grla; dokoncala borba stotinu dusa; muk vlada na zidinama i u kucama mrtvoga grada.

Pojurise cete patuljaka uza strminu; padose na ona tjelesa kao roj muha, kao jato gavrana, da im saraju kozu i bodu oci kopljima. Poplavise grad, da se rasprse po stanovima. I naðose na ognjistu dijete, pa ga vuku na zidinu da ga strmeknu niz bedem. Ali glavar patuljaka stupa pred rulju i veli djetetu: "Zivjet ces i robovat ces nam!" I taj posljednji motovunski div zivi i dan-danas. Onda se to dijete zvalo Gorazda; sad se zove Joze. Onda je ono bilo kao hrastic sto ga sunce obasjava, i dazd mije, i zemlja hrani usred sume; sada je nalik na stablo sto ostade samo no sazganoj cistini, te ga grom bije, sjekira sijece, i biljke mu nametnice sisu sokove. - Patuljci su zaposjeli grad i udarili u stijene gradske svoje znakove. Glavar je prekovao Dragonjinu krunu, postavio je sebi na glavu, sio na prijestolje i rekao: "Zakopajte ta tjelesa da nam ne okuze grada!"

Vaj, umret je tesko, tesko, kad si grad pir dogradil,

Kad si srecu uzidal, kako drevo vas procval.

Jos je teze robovati na svojoj rojenoj grude,

Grudo motovunska!

Pjeva Joze, kao da mu se srce lomi. Cujes u njegovu glasu kako se nesto valja niza strminu, nesto veliko i mrtvo. Cujes zveku motika koje kopaju jame, i lupu golema tijela u dno, i stropot zemlje koja pada na pregrsti.

Poput rijeke pune tihih muklih zamora tece pjesma iz orijaseva grla! Podsjeca na patnju, na rabotu. Tako tuzi nevoljnik kojemu su ugrabili bastinu: to je bugarenje suznja i naricanje roba. Kao voda razlijeze se Jozin plac - ali grc popusta; nekoliko je kapi melema kanulo u more suza. Iz dubljine se duse nesto dize da ogrije i obasja. Oni su orijasi joste zivi.

Prica sada Jozina pjesma kako po njivama i sumama ukolo grada nicu iz tjelesa zakopanih divova usjevi, loze i cerovi puni mezgre i mirisa. Pjeva Joze, a dolje okolo grada, po njivama i u docima, sumore grane i grgolje vruci kao da prate njegove rijeci i da mu povlaðuju...

Gorostas umuknu, strese se kao iz sna i pogleda u celjad na zidini.

- Kakav kralj Karonja, bog te ubio!

- Je l' to pjesma ili mukanje?

- Bravo, stari! Zasluzio si vino i vola. Gle, pecenka je na balisti. Otvori usta! Pozor, Joze! Sad!

Div zinu da nesto rece. Balista skripnu, i velika kugla kaljava mokra sijena zacepi Jozi usta.

- Hura! - zaori na zidini. Graðani se pomamise od veselja.

- Je l' socna pecenka?

- Kako li mirise to vino?

Postolar se Skarpa grcio od smijeha. Ali onaj divljak kao da se ovog puta ne obradova toj novoj motovunskoj sali! Ne samo sto joj se ne zadivi, no se eto nakostrusi kao jez i smrknu kao oblak. Graðani, obiknuti da gledaju Jozino lice uvijek pokorno i dobrocudno, shvatise one bore na orijasevu celu kao prijetnju; pohitjese da je odmah suzbiju svojom prijetnjom, pa se latise oruzja i poredase u bojni red. No se Joze ovog puta ne prestrasi, nego skoci na noge, rukne, prekoraci zidinu i sklopiv rukama motovunsku kulu stade je drmati od temelja do vrha.

Urlik i zapomagaj nastade u prestrasenoj gomili. Celjad nagne u lud bijeg. Joze ostavi toranj. Sjedne na svoje mjesto da promatra kako motovunski graðani jure prema vijecnici dizuci potplate uvis, posrcuci u guzvi i kriceci iz svega grla: "Aiuto! La torre!" - I div se sjeti da je bas tako bjezalo jednom pred njim cijelo leglo poljskih miseva dolje na rubu sume, dizuci smijesno uvis straznje noge, ciceci i tresuci repicima. - Cudno! Danas se njegovi gospodari ponijese kao i misevi. Zar se i oni mogu prestrasiti? Zar se zbilja graðani mogu prepasti od njega, kmeta Joze, komu je suðeno da im robuje? "Ne! - misli gorostas - oni se boje tornja, toga brata moga od kamena."

Graðani su dotrcali do vijecnice, blijedi od gnjeva i od straha. Masu rukama i krice: "Morte al s'ciavo! La torre! La torre!" - Na balkonu zgrade pojavilo se lice podestatovo. Patricij dize uvis ruku i nesto govori. Graðani slusaju, postaju mirniji te povlaðuju govorniku klicanjem i mahanjem sesira. I div gleda kako se otvaraju vrata vijecnice. Izlazi providur Barbabianka s podestatom i s plemicima. Idu prema njemu. Pred tom kitom hoda nekoliko momaka noseci pecena vola, tri kosa hljeba i bacvicu vina. Povorka se priblizava mirini povrh kapije: rekao bih, podanici nose vladaru so i zemlju.

Gleda Joze i sve misli: ljuljaju ga slatki sni. No je povorka vec stala spram njega; pecenka se pusi na rubu zidine; hljeb mirise; vino vonja ruzama i jagodama.

Podestat stoji uz vola i drzi govor orijasu. Joze ga dobro ne razumije, a i ne cuje, jer mu je ono blago bozje zaokupilo sva sjetila. Shvaca jedino da je danas podestat dobar kao dobar dan u godini, da nesto govori o Jozinim zaslugama, o subotnjem volu, o providuru Barbabianki, a putovanju u Kopar tamo o Uskrsu, o galijama i o Mlecima. Sto gorostas najbolje shvaca i sto mu najvise godi, jesu posljednje rijeci motovunskoga podestata: "Joze, to je sve tvoje."

I div, bojeci se nove sale i prevare, zamumolji nesto, uze darove, naprti na se i pohita prema svome ceru dolje pokraj dascare.

III

Uskrs je. Prolistale grane, zamirisalo cvijece i propjevala gnijezda po luzima motovunskim, tamo od brdina prema Buzetu pa sve do mora. U pristanistima niz rijeku i dolje u uscu, laðe, nakrcate lijesom, cekaju prve proljetne vjetrove da odjedre prema Mlecima. Gore u gradu pretocili graðani po drugi put vino i isprali bacve pa svetkuju blagdane, suncajuci se kao gusteri na zidini, i sve ocekujuci kad ce ugledati nesto vazno i veselo.

I Jozi je sada dobro. Povalio se nauznak, protegao se koliko je dug i sirok na obali rijeke, dise zrak zadojen vonjom djeteline, bulji u sunce i slusa zvonjavu zvona. Valja se div po mladoj travi kao medvjed koga uznemiruje neiskoriscena snaga. Razdragan je novim zamorima i mirisima. Kako se zatrcao jutros niza sumu! Probudilo ga u zoru kukanje kukavice, i on ustade i potrca da, po starom obicaju, javi Motovunjanima da su sva zvjerad potjerana, i da je nastalo veselje u njihovu lugu. Prelomio je na jablanu granu, digao je uvis, zavitlao njome, pa udri u trk sve okolo grada. Sigurno su i jutros cekali graðani na taj znak, vireci glavom iz kucnih prozorcica kao misevi iz rupa. Ugledase ga - misli gorostas - i kazase: "Ustajte, djeco, da siðemo u dolinu! Nabrat cemo ðurðica. Joze pliva po sumi kao po zelenoj rijeci. Uskrs je, dan mira. Ne bojte ga se."

I Joze se danas natrcao kao jos nikada. Nabrao je cvijeca i potrazio gnijezda da razveseli motovunske zene i djecicu. Valja se po travi poput zmajica sto stoprv osjeca kako je ugodno suncati se. Kao da je sa studeni i mecavom nestalo i kojecega sto ga rastuzivalo. I dosad se Joze uvijek radovao uskrsnome suncu, ali ovog se puta osjeca mirnim i zadovoljnim. Otkada je ono ponio u Motovun istarskoga providura, stosta se promijenilo u njegovu zivotu. Motovunjani ga nekako drukcije gledaju; dosta je da pruzi ruke kao da se hoce masiti za njihov toranj, da prekine bruku i ruganje. Svake subote dobiva ne samo vola nego i brentu vina. Izmucio se kao pasce ove jeseni i zime. Nosio je Motovunjanima u vrtove gnoj, trijebio korov, pasao blago, prenosio u vinograde zemlju, sijao jaru raz, psenicu i djetelinu, a do koji da pocet ce da okopava lozu i sije jecam i cijepi vocke. A kolilo se kinio u sumi i na rijeci gdje su mu uzeta ozuljala ramena kad je vukao laðe protiv struje! Ali je sve to proslo. On ce odoljeti i tezemu poslu, samo da opet ne uzlovolji svojih gospodara koji su postali prema njemu tako dobri. Zanovijetaju mu, istina je, gotovo svaki dan, govoreci mu o nekom putovanju u Mletke, ali je to mozda sala. Sto bi on u Melcima kad je zivot ovdje sve ljepsi!

Sunca se Joze, povaljen na travi kao guster, i ne sluti kako se gore u gradu gospoda prepiru zbog njega. Pozvao podestat jutros prota Zuana Dalla Zonta da ga sjeti e je svanuo dan kad je Velom Jozi putovati u Kopar k providuru. Sutra u zoru mora div na put. Patricij i graðanstvo mole prota Zuana da se potrudi s gorostasom u prijestolnicu providura Barbabianke; u znak harnosti dobit ce na dar konja na kojemu ce jahati. To rece podestat, ali se proto pomami; plane i stade grditi i psovati. Koja ludost! Izgubiti gorostasa, samo da se ugodi graðanima. A tko ce vuci brodove uz rijeku? A tko ce raditi u sumi? Zar Motovunjani? 6000 vesala, 2000 motki i 2000 kopalja - a da ne spomenes drva za lozenje i za ogrjev - dala je ove godine motovunska suma. A tko se pri tome najvise znojio? Kmet Joze!

- Ja bez Joze ne mogu raditi! On mi vise vrijedi no sav Motovun. - Tako je vikao proto, surov covjek ali iskusan majstor koji je vec davno bio Motovunjanima trn u oku.

Podestat ga je bas htio ukoriti kad se umijesa i kamarlengo Civetta koji doðe protu u pomoc. A tko ce kopati i orati, pasti blago i voziti ljetinu kad ne bude vise orijasa? Kad ne bi imali tog Jozu, valjalo bi potraziti drugoga, kupiti ga ma gdje bilo, pa i za skupe novce. A gdje ga naci? Iscezose gotovo posvuda ti trudbenici zemlje; tko ih jos ima, ne pusta ih od sebe. A nas Joze je upravo najbolje vrste: pokoran ko pasce, jak kao bik, zdrav kao kremen, a glup kao tele. Kamarlengo ce k duzdu u Mletke ako Joze ode. U Mlecima dobro znadu da bas stvorovi kao sto je Joze pridonijese ponajvise sjaju i snazi Republike.

Podestat ih slusase i mrstijase celo: A providurova zapovijed? A zelja patricija i graðanstva? I kad bi bilo istina da gotovo svi istarski gradovi i plemicki dvori imadu po jednog Jozu, zar ne bi oni mogli i bez te nemani? Pustite graðane neka sami rade, neka se priuce trudu, pa cete vidjeti. A ako se te poluzivotinje jednom pobune? Eto, Joze je zadrmao motovunskim tornjem. Ruga se sva Istra. Zasluzio je smrt, a mi smo ga postedjeli, samo da se vrsi providurova zelja. Ovih smo ga mjeseci mazili na veliko cudo i srdzbu graðana, samo da ga lakse sklonimo na odlazak. Ne! Mjera je vec puna. Zapovijeda se protu Zuani da sutra u zoru zajase konja i povede Velog Jozu u grad Kopar k providuru Barbabianki.

Tako rece podestat, a protu ne preostade drugo no poslusati.

I zbilja, sutradan o granucu sunca, vrvjelo je na motovunskoj zidini kao u mravinjaku. Graðani su bacali sesire uvis, mahali rukama, kricali i zvizdali.

- Dobar put, Joze! Utopio se, da bog da!

- Zadrmaj tornjem sv. Marka ako si junak!

Gledali su Motovunjani kako dolje u dolini jase proto Zuane Dalla Zonta, a za njim koraca sitno i polako div Joze, noseci na ramenu nesto dugo i debelo, nalik na golemo koplje, valjda okresano deblo svoga cera. Gledahu graðani i kricahu, psovahu, zvizdahu, dugo, dugo - sve dok im putnici ne iscezose s vida.

*

U osvit dana otplovi iz koparske luke velika galija put bijelih Mletaka.

Zapuhao je vjetar. Jedra se nadimaju, konopi zuje, zastava leprsa, a drijevo skace kao konj po plavome polju, roneci pramac i bokove u morsku pjenu. - Sunce granjuje. Dalela je gora kao oltar s plamenim cvjetovima na vrhu. Oblak zlatna praska prosipa se s visoka na povrsinu morsku.

Joze se povalio na palubu, naslonio glavu na krmu. Nije mu pravo sto su ga istrgnuli motovunskoj grudi, ali ga Barbabianka tetosi kao sina i tovi ga kao vola, pa mu se sve cini da ce preboljeti i tu tugu. Ali sto vise nestaje kopna tamo dolje na zreniku, Jozi je sve teze i nesto ga bocka da stane i skoci u vodu pa da se vrati k svojim sumama. No je li ta bara bas tako plitka da bi se mogla pregaziti? U tu se Joze zamislio. Galija meðutim leti kao da se jedra pretvorila u krila. Nestade i uske, tamne crte na obzoru; sada se golem kolobar svio daleko okolo laðe: - nebo i pucina. Joze vise ne zna ni gdje nestade onih gora, ni kamo hrli laða, ta cudna drvena pticurina na kojoj se sve drma i ljulja i sumi i zuji, dok joj u utrobi nesto pljuska i muce.

Div lezi kao prikovan; ne mice se, jer mu se sve cini da ce se pod njim laða prignuti, prevaliti. Tesko mu je pri srcu, ali se nada ugledati najednom pred kljunom laðe Mletke, a duzdev grad nije sigurno gori od Motovuna. Bit ce i tamo poljana i dolaca, suma i pasnjaka; bit ce nesto cvrsto pod nogama. - Gleda Joze kako se sunce polagano penje. Sad je ono kao plamen stit iz kojega se lije na laðu i more rijeka vatre. O vi hladne sjene sume motovunske dok podne lije s neba svjetlost i zar! Ovdje te sunce pali, vjetar bije, a sumor mora uznemiruje: - sve ti burka krv i potice da skocis na noge i porves se ma bilo s kime, a kad tamo moras lezati poput panja na ugrijanim daskama sto zaudaraju katranom. Dugo cuci Joze na palubi; ne mice se, jer se boji da ne padne u vodene ponore, i napreze se da odoli nemiru od kojeg trpi uvijek vise. No vjelar popusta, jenja; nestaje ga sasvim. Platna na jarbolima vise sada kao krpe; zastava se zguzvala kao suhi list; konopi ne trepecu: objesili se poput mrtvih guja. Zapada sunce u maglustinu na morskoj meði; zalazi u grad oblacina iz kojeg suklja dim, rasvijetljen vatrama grdna pozara. Laða je stala nasred bare kao da je netko stukao drvenoj pticurini oba krila. Gleda Joze i sve misli kako bi to strasno bilo kada bi laða ostala tu zauvijek, a on na njoj onako povaljen i kao prikovan. Div osjeti kako mu nema zivota daleko od motovunskih dolaca; osjeti pace - a to mozda prvi put u zivotu - kako su ta gospoda nepravedna prema njemu. Cemu ga digose iz njegove zemlje? Sto ce njemu Mleci? Ta laða-grobnica? To more? I Joze se gotovo pokaja sto se ne oprije sjor Zuanu kad ga proto prisili da ga slijedi u Kopar, i uðe u tu laðu.

No sad se zgodi nesto sto rasprsi Jozine misli i baci ga u novo cudo. Drvena pticurina na kojoj mu je bilo suðeno da onako lezi, stajala je mirno s objesenim krilima od platna, ali se u njezinoj nutrini zacuse glasovi i zamori. Kao da se odrijesili cvorovi i razglobili drveni neki zglobovi. Netko haknu, pa nesto lupnu, i obje strane broda zadrhtase. Iz stotinu rupa na bokovima laðe pomolise se redovi motki koje lupnuse o vodu, dignuse se u zrak i pocese lupati i strugati morsku povrsinu. Motke se pjenile na donjem kraju dok bi tiskale vodu; a sjale se od sijaset kapljica i mlazova kad bi se zavitlale u zraku. Cudio se Joze, jer nije znao da takve pticurine imaju stotinu tankih nogu koje mogu u potrebi ispruziti te zagaziti pucinom. Ne vuku se dakle sve laðe konopom kao one pod Motovunom. Ove su obdan kao ptice orijaskih krila, a obnoc kao pauci sto kroce povrsinom vode pomocu stotinu drvenih nogu.

Lezi Joze; slusa pljusak vesala i gleda kako se tmora na zapadu polagano dize i siri po nebu, uvijek crnja i grða.

- Voga! - klice netko pod palubom.

Gorostasu se pricinja da je cuo zvizdanje biceva, psovku i zveket lanaca. Pljusak je vesala sada brzi i jaci; laða-pauk juri kao da joj nova snaga usla u noge. Jos casak, pa je nesto zagunðalo, zasumilo i zapjevalo u utrobi laðe. Glas je snazan ali prigusen, hrapav i dubok; rekao bih da dolazi iz dubljina morskih, a pjesma je tuzna kao plac.

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,

Ja nisan vecdoma videl ni svoje zagledal majki.

Si l' cela mi, kuca bela? Si l' mi, majko, prebolela?

More, more sinje!

Pljuskaju vesla i prate svojom lupom to pjevanje u tmurnome sutonu. Gomile oblaka dizu se sa zapada: neki su suri kao gorske litice, drugi crveni poput plamena. Pucina je ovdje olovna, tamo mrkozelena; mrsti se i smrkava kao celo sto krije misao na krv i osvetu. Konopi na jarbolima zazujase kao da za necim tuze.

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu,

Videl nis' bora va sume ni na nebe sunce zarko.

Si l' se, drevo, osusilo? Si l' se sunce, ugasilo?

More, more sinje!

Kako cudno klokocu one kapi sto puzu niz podignuta vesla te padaju u vodu! Kako cudno sumi more na kljunu galije!

Pest zemlji mi prinesite! Baselka mi struk darujte!

Suho veslo ce procvast mi i dusa ce utesit se.

Pa cu onput mirno slusat, ca mi sapces kroz galiju,

More, more sinje!

Jedno je veslo puklo; nad brodom je proletjela crna ptica. Pjesma umuknu.

Zazvoni zvono. Pauk-laða skupila noge, puvukla ih u tijelo i stala; ljulja se na vjetricu koji je tek poceo duhati.

- Oluja ce. Na jarbole!

I mornari se dugo trudili na krizevima. Kada svrsise, siðose i posjedose iza Jozinih leða, pokraj providura i kapetana laðe, da veceraju.

Mrak se hvata, i prve se zvijezde ukazuju na nebu, tamu gdje je jos vedro.

Joze lezi i bulji u pramac. Ono mu pjevanje ne ide nikako iz glave. Tko to pjeva njegovim jezikom u utrobi galije? Tko se to krije u toj tami? Div opipa poklopac na palubi. Digne ga oprezno i gurne na stranu. Nesto se maknu u laði. Orijaska glava na zdepastim ramenima i na siroku vratu pomoli se iz otvora, stane oci u oci prema Jozi.

Divovi su sutjeli i promatrali se.

- Ko si, covice? - upita saptom onaj iz laðe.

- Klicu me Joze, Scavo, a i drukcije. A ti?

- Ja sam se prije zvao Ilija; sada me zovu Galjot.

- A ca delas tu dole?

- Vozim.

- Ca to?

- Upirem u vesla.

- Ha, u one drvene noge. A kako? Cim?

- Evo cim - rece galeot i digu uvis desetak svojih ruku. Imam ih stotinu.

- Jak si.

- Krupniji sam od tebe, iako mnogo nizi.

- Pa zac ne ishodis iz te rupe?

- Prikovan sam lancima, a i ne smim. Osibali bi me.

- Tuku te?

- Kao psa.

- Jadan ti! Æes da ti pomognem?

- Bilo bi prekasno. A ti, otkuda si i sto radis ovdje?

I Joze isprica galeotu svoje posljednje dogaðaje. Reca mu kojesta o Motovunjanima i o njihovim salama, o Barbabianki i sjor Zuanu. Galeot ga slusase, mrk i zlovoljan, kao da ga to Jozino pricanje samo ljuti.

- Cemu se tako pustas?

- A ca bih?

- Ne daj se! Smrvi ih!

- Kako to?

- Cemu ti sva ta snaga?

- Da delam.

- A za koga?

- Ma za svakoga. Za gospodare cija je zemlja.

- Ne tako! Ruke su ti da radis, ali prije svega za sebe i za svoje. One su ti da se njima branis, da od sehe odbijes nepravdu. A ona je zemlja tvoja; cujes - tvoja!

I galeot se poce zestiti. Da je on slobodan kao Joze! Ali se ne moze maknuti. Dvadeset je godina sto su ga prijevarom zasuznjili dolje na jugu, pa mu odsjekli noge do koljena i turili ga u galiju da im vozi. Sputan je sa sedmero lanaca koje ne moze istrgnuti iz laðinih rebara a da ta rebra ne prelomi i ne potone s galijom. Ali on, Joze, tako jak i cil, pa - rob!

- Ti njih hranis, a ne oni tebe!

Jozi se pricinja da mu onaj mornar sipa vatru u lice, pa mu se sve nesto bljeska pred ocima i gori u ustima, u grlu, u prsima. Sjetio se kako se providur prestrasi kada se bacio magarcem u cer, i kako se prepanuse Motovunjani kad je zadrmao njihovim tornjem. Da, i u njemu je nesto od cega bi ljudi mogli zastrepiti. Nesvjestan dosada svoje nevolje i jada, Joze se ganuo nad tuðom nesrecom, a taj novi osjecaj uzize u njemu jos neugledano svjetlo. Na to o cemu mu galeot govori nije Joze nikada ni pomislio; ta njemu se uvijek cinilo da je u Motovunu sve onako kako mora biti.

- I mi smo ljudi kao i oni - govorio je galeot. Cemu im robovati kao marva kad smo od njih jaci i bolji? Pas ne da kost i tjera tuðinca iz svoga dvorista, a ti, Joze, pustas da patuljci po tebi gaze i da ti sisu krv - ti koji si tako jak. Sramota od tebe, brate! Cuj, laða ce nocas na dno.

- Oh!

- Eto, sprema se oluja; puklo mi je maloprije najbolje veslo; ptica je zagraktala nad krmom, i ja sam nakon toliko godina vidio nebo i progovorio s nasim covikom. Oluja ce bili strasna, i nasa ce laða na dno.

- A ti? A ja?

- Ja cu potonuti s galijom. Sputan sam; hrom u obje noge; vucem se po zemlji ko crv. Sto bih da se i spasim? Al ti si velik i jak; tebe ne moze ni more tako lako progutati - iznit ces zivu glavu. Cuj, Joze, moras mi se nesto zakleti.

- Æu.

- Da ces biti od danas kao pas koji ne pusta da mu otmu kost, i ne da drugome u svoje dvoriste.

- Kunem ti se!

I galeot stane opet saptati divu seljaku. Pripovijedao je Ilija o svome rodnome kraju, o borbama s Mlecanima tamo dolje na uscu Neretve. Pricao je sve sto je vidio i dozivio u svijetu kad je bio mlaði, cil i slobodan.

- E, brate Istranine - veli storuki galeot blijesteci ocima u polumraku mrkoga sutona i prignuv glavu nad Jozino uho - e, da si nas ti vidio kako smo gonili po moru brodove tih nasih zlotvora! Kao strile nebeske letili smo mi s usca rike na njihove galije. Zvecalo oruzje, grmilo more - lupa, krik, zapomagaj, da se nebo trese. I oni, dragovicu moj, padali u nase ruke kao misevi u macje sape. Skoci na njihov brod, digni bokaportu - a u laði robovi: momci i dica, sve nasa krv, nasa braca sto ih krvnici pohvatali, ili kupili u Grka i Zidova da ih prevezu u Polu i prodadu. A mi, udri mlatom po okovima i grli jadnike; Mlecicu konop za vrat pa ga penji na krizeve. - Vratili bismo se zorom na Neretvu. Suznjevi plakali od radosti a Mlecici visili kao gnjilo voce o grani. - Znas, Joze, dosuljali ti se mi jedanput laðama u Mletke, navalili i oteli im dvadeset djevojaka, sve mlade neviste, sve zlato jos neizderato, s krunom na glavi, u bilom odilu, lipe i mile, brate moj, kao vile gorske. - Tako sam ti ja s njima dok me ne ulovise, osakatise i ziva ne ukopase u ovu tamnicu da im vozim i vozim. A ti, visok kao planina, snazan kao medvid, pa trpis, sutis i robujes. Sram te bilo, velim ti opet.

Joze ga slusa, i sve kao da mu se neka kora topi okolo srca.

Ilija zamuknu, obazre se po nebu s kojega su visili tmasti oblaci; baci pogled na mornare koji bijahu upravo ustali, i prignu se prema Jozi kao da hoce da ga jos jednom bolje vidi.

- Zbogom! Sad ce oluja. Zatvori bokaportu - sane galeot i nestade ga u utrobu galije.

Joze namjesti na prijasnje mjesto poklopac; cekao je sto ce se sada zbiti.

Nebo je bilo crno kao paklina; tisina je lezala na vodama. Mornari su s fenjerima letjeli po laði, pregledavali cvorove konopa, vezali i pricvrscivali kojesta po palubi, zvali se i bodrili jedan drugoga.

- Ej, Joze! - klikne Barbabianka. Sad cemo malko plesati. Da mi se nisi prestrasio!

Joze pomisli kako bi to bilo kad bi posegnuo rukom za tim bradatim patuljkom pa ga ulovio i bacio u more. Ali upravo u taj tren kao da je orijaska pesnica udarila o bok laðe; utroba joj zajeci, drijevo skoci pa se prigne. Izdajnicki, iz zasjede, udari vjetar na laðu; razljutio se sto mu ne poðe za rukom utuci je prvim udarcem, pa je sada tjera po pucini, drma je i goni kao ranjenu zvijer. Misli Joze da je to sve, pa mirno gleda kako ce svrsiti ta hajka. More se zatalasalo; propinje se visoko i dize plotove o koje bi vjetrina htjela da udari drijevom i da ga smrvi. Laða se uspravila i ponijela; penje se uz talas, lebdi na vrhu talasa, baca se u one ponore, da sklizne niza strminu, strugne po dnu i jurne uz nov val.

Joze lezi na palubi, siban od vjetrine, razdragan urlikom vihora i sumom valova.

Ali se i nebo urotilo protiv laðe. Grmi i sijeva. Vjetar udara sve jace, a talasi su kao planine. Zaskripali su jarboli i krizevi; kao da ih gvozdena ruka krsi i lomi. Valovi se uzmahali; jurisaju na krmu, penju se uz bokove pa se bacaju na palubu. Joze je mokar do kostiju. Eto, val se sunovratio na laðu, pograbio mornara i povukao ga u more. Pukao i pao jarbol; lupnuo diva u nogu.

- Kapitano, kamo nas tjera? - krici Barbabianka iz rupe na krmi.

- Prema jugoistoku. Bit ce zla. Bojim se kopna. E, kormilare! E! - trubi kapetan kroz neku cijev, ali kormilar ni mukajet. Odnio talas i njega i kormilo.

Srce galija, osakacena i rasklimana, u noci i oluji, na milost i nemilost valova.

Vjetar urlice, grmi u oblaku, i more tutnji. Kad se bijes zacas umiri, cuje se pjev u utrobi laðe:

Nogi su mi polomili, strli su mi dusu mladu.

Brizan san ti na ten svete! . Galebi, oj beli tici,

Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!

More, more sinje!

Galeot Ilija pjeva u mecavi svoju posljednju pjesmu, Joze se ne mice i udise punim plucima olujni zrak. Sjeca se jesenjih noci kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s gora kraj Buzeta niz dolinu motovunsku. Talasala se suma pod udarcima vjetrine, krsile se grane i pucahu hrastova debla. Pricinjase se njemu da suma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje vucjih copora koji srtahu kroz lugove. Spominje se Joze kako bi svu noc probdio usred sume, plaseci se toga uzasa. - Sada je razgalio prsa da ga vjetar jace lupne. Okrece se prema valu da ga doceka, ali ne kao neprijatelja nego kao rvaca na kome ce okusati svoju snagu. Osjeca da mu je nesto novo prokipjelo zilama, prostrujalo srcem, sinulo u dusi, nesto sto je jako kao taj sum, i sto ga prenulo i promijenilo. Div pjeva.

Sila izbija i dise iz Jozine pjesme. Pjeva Jozc; a tuzno i muklo, kao da place, otpijeva mu Ilija iz utrobe galije.

Mornari, vezani uzetima na krmi i pramcu, slusaju riku mecave i pjesmu divova. Strah im je zavladao dusom; nikad dosada ne osjetise tako svoje slabosti.

Oblaci se spustise jos nize; prasnuse gromovi i strijele; otvorise se ustave nebeske. Kisa udari.

Laða je kao zvijer koju je umorila duga hajka pa se jedva vuce. Skrsio je i odnio talas mostice na palubi, prelomio je pramac i ostetio krmu. Sad se igra s laðom, i sve kusa kako da joj istrgne rebra i prodre u njenu utrobu.

Vinuo se urlik iz grudi mornara. Galija je udarila o nesto, strugnula o dno, pa se opet digla na valu, i tresnula o pijesak.

- Propadosmo! Sika!

Joze skoci u vodu, zagazi do povrh koljena. Kisa ga sibala i valovi ga udarahu o bokove penjuci mu se na ramena, napinjuci se da ga odnesu.

- Ilija! - klikne gorostas i pruzi ruke da se docepa laðe i da digne poklopac na palubi. Ali talas zgrabi opet brod, ponese ga sa sobom.

Joze ostane sam, buljeci u tamu. Val ga potisnu naprijed i orijas opipa liticu. Dugo se Joze mucio i obilazio okolo klisure, dok napokon i naðe kuda ce se popeti.

Div sjedi na litici i slusa pod nogama, povrh glave i sve naokolo glasove razljucena mora.

Sjedi Joze u vjetru i dazdu i misli na sve ono sto mu rece galeot Ilija cije bugarenje kao da jos cuje u lupi i sumu.

Crna koprena, satkana od tame i magle, rasvijetljena munjama, mucena kisom i vjetrom, obavija gorostasa. Valovi dojurise odnekud - htjeli bi srusiti hridinu sto im prkosi i oteti joj diva koji se na nju uspeo. No Joze se drzi rukama za njene kukove, upire nogom i docekuje prsima napadace. Spominje se price po kojoj je praotac mu Vukan odolio pod motovunskim brdom navali divljih bikova, hvatajuci ih za rogove i zavijajuci im vratom. Osjeca da je sunce sazelo danas u njegovu krv vatrene sokove i da su galeotov govor i oluja istresli iz njegove duse svaki strah, onako kao sto vihar kida na stabla sve suho i gnjilo. Klikce Joze u tami, vjetru i kisi. Uziva u toj prvoj borbi i poziva na mejdan talase. Nalik na copor divljih konja jure valovi preko hridine, ali je gorostas uvijek tu, uspravan i napet kao luk. Prkosi bijesu i pjeva.

Kisa popusta; nebo se vedri.

Puca zora, i gorostas je ugledao kopno sto ga u tami nije mogao naslutiti.

Svice. Raða se sunce na planinskome bilu. Slici lanac labinskih gora visokome nasipu na koji skace pa se onda niza nj rusi, blijesteci se na obroncima, iskreci se na zaravancima, bljeskutajuci se po sumama i zatonima, val svjetlosti. Otvorile se, rekao bi, ustave nebeske, pa se niz goru sunovracaju zitki valovi da poplave zemlju. Blijeste se kao smaragd jasenove grane, bijele se kite trnova cvijeta, crveni se kao krv makovo polje na proplanku. Nalik na veliku modru zmiju vijuga se Raska draga, dok joj se talasi iskre poput ljusaka. Valovi se jos uvijek pjene okolo diva, ali nema vise srdzbe u njihovu vrenju: grme sada jutarnju pjesmu u slavu sunca i plavetnila sto je razapelo sator nad pucinom i nad kopnom.

Joze se spusta u more.

Gorostas roni nogama u pijesak, kroci prema kopnu. Valovi mu skacu na pleca guraju ga naprijed lomeci se u pjenu na njegovim leðima, pa ga onda vuku svom silom natrag. Ali im Joze odolijeva. Ide polako sve navise; dize se iz mora, obasjan prvim tracima suncanim, okrunjen pjenama, ovjencan algama, uspravan kao kakav morski bog.

IV

Strah i trepet zavlada o Spasovu po gradovima i plemickim dvorima istarskim.

Iza Uskrsa, u osvitak dana, izbaci more gorostasa na obalu Raske drage. Ta je neman sigurno razlupala i utopila obnoc neku mletacku galiju jer su valovi izmetnuli onoga istog jutra na grebene skrsene jarbole i vesla. Vidjese ga pastiri kako se odmara i sunca na pecini. Motrili su ga izdaleka preko klanca. Oni bi se i zakleli da mu vidjese gubicu, ostru kao u dupina, i riblji rep kojim je mlatio travu okolo sebe.

To su pripovijedali pastiri, a po selima uz dragu tvrdili ljudi da su vidjeli Antikrsta, visoka kao goru, svega razdrpana i mokra, gdje kroci po strani sa stapinom ili gujom u ruci; prekoracio je u hodu crkvicu pokraj ceste i krenuo dalje prema sjeveru. Ah nisu samo te glasine tjerale graðane i barune u strah i gnjev. Gorostasu ne bi dosta sto prestrasi vlastelu, kao da je i on neki, nego mu se prohtjelo upravo njih i ostetiti. Ono je morsko strasilo u covjecjem liku naislo na Jurica, gorostasna momka koji je vec dvjesta godina u sluzbi vlastelina u Krsanu, pa ga nagovorilo ili prisililo da baci u rijeku gospodarev plug i da ga slijedi. Juric ga povede k ljudeskari sto ore njive i pase stoku plominskoj gospodi, a zatim pod grad Kozjak, Belaj i Lupoglav, u Porec, Pazin i Buzet. I u svakome se mjestu odmetnuo kmet-div od svoga gospodara.

U malo dana sakupi taj dosljak oko sebe dvadeset drugova i povede ih u gore, negdje izmeðu Pazina i Motovuna.

Cudne su glasine kolale naokolo. Divovi su se povukli u sume; spremaju se na navalu. Od debala cerova prave oni batine s kojima ce sici u gradove i zametnuti krvavo kolo. Zaklese se da ce se hraniti samo ljudskim mesom, napajati se krvlju i grijati se na pozaru gradova. Govorkalo se da njihov broj raste iz dana u dan i da se morski carobnjak okrunio kraljem divova. Posljednje i najstrasnije sto se pripovijedalo bijase da su divovi poceli zidati grad na vrhu gore o kojoj se govorilo da su na njoj stanovali vec davno Psoglavci, grdne nemani, poluljudi i polupsi, koji su lovili djecu po selima pa ih pekli i prozdirali. Vidjese divove kako voze kamenje i klade uz strminu. Svaki kamen kao vo, svaka greda kao kula. A netko rece da je grad vec sazdan - golem i strahovit. Opasao ga zid i obranio ga toranj iz kojega suklja dim i vatra kao iz vulkana, a plac i urlik ore se nadaleko.

Tako se pricalo po Istri; i svi gradovi zatvorise svoja vrata, i svi plemicki dvori digose mostove i postavise straze.

Bez kmeta-divova opustjese pasnjaci, podivljase vinogradi i njive gotovo po svoj Istri. Prvi koji se prenuse bijahu grofovi i baruni. Plemenita je krv kricala u njihovim zilama. Oni da strepe od tih kmetova? Oni da se boje tih prosjaka? Valja ih potraziti i potjerati bicem u ruci na rad i rabotu! A zarezase, i graðani; ali u njima ne zasumi krv nego zapisti zeludac. Gdje nam je zelje, voce i meso? Cekin za casu mlijeka! Dukat za glavicu kupusa! Sve cemo im obecati, samo nek se vrate!

Plemici izaðose iz svojih kula, podestati i glavari iz svojih gradova i sastase se da vijecaju kako doskociti jadu i sramoti.

Plemici su mislili da divove treba utuci i pogubiti. Samo ako se koji kmet sam predade, bit ce dostojan da zivi i da dalje sluzi gospodaru. Motovunski kamarlengo Civetta mislio je drukcije. Bez kmetova se ne da zivjeti. U Motovunu su npr. graðani uzalud pokusali da se late motike, sjekire i pastirskoga stapa: misice su im za taj grubi posao prevec slabe, dlanovi prevec meki. Kmetovi su kao gnoj koji zaudara i kalja, ali je ipak od potrebe. Moramo im stedjeti zivot i privuci ih opet k sebi. Jedino taj strani orijas koji se stavio na celo bune, zasluzuje smrt. Ali - jer se mozda Motovunjani ne varaju u sumnji da to nije nitko drugi no njihov Veli Joze - kamarlengo hoce da na lijep nacin vrati motovunskoj opcini toga objesenjaka. Neka se dakle posalje deputacija k divovima. Civetta se nada da ce okretnost i hitrost slaviti pobjedu nad grubom silom i gluposti.

Iza duga pravdanja i zatezanja nadvlada rijec ratobornih plemica. Odluce da ce vitez Odo i barun Braccioduro odjezditi put grada orijasa. Pratit ce ih izdaleka oruzane cete plemica i graðana svake ruke. - Nadaleko i nasiroko slavilo se ime viteza Oda Wachsensteinskoga, gospodara Kozljaka tamo pokraj Cepickoga jezera. Odo je nekada sjekao glave Saracenima u Svetoj zemlji i gonio Maure po Spaniji. Deset se godina cudila zemlja njegovim djelima. A kad se srusi pod Odovom toljagom i posljednja dusmanska kula, kad klonu pred njim u krv i prasinu i posljednji poganski borac, povrati se taj hajducina u svoj Kozljak da se odmori i spremi na nove borbe. Da mu se srce ne raznjezi i da mu misica ne omeksa u besposlici, jacao je ruke i noge na svojim kmetovima, dok su te kukavice kricale od jada i tuzakale se na viteza jer nisu mogle shvatiti kako je plemenito trpjeti nesto od svoga gospodara kad se radi o dobru sviju. - Mladi je barun Braccioduro, gospodar dvorca Pietrapeloze, bio takoðer cuven kavalir. Slovio je kao najodlicniji konjanik, kopljanik i majstor u macevanju. Sa svih turnira vracao se proslavljen. Nesto je ipak nedostajalo njegovoj slavi - nije jos imao prilike ubiti covjeka. Probode jednom u srdzbi dva kmeta, ali kmet nije covjek. Barun ciknu od radosti kad dozna da ce uz Oda u boj junacki.

Takva bijahu ta dva ljuta zmaja, pa su graðani i plemici bili sigurni da ce svladati buntovnike.

Cijelog proljeca isle su u Pazin cete da se sakupe, da se postave u bojne redove i krenu prema bedemu na vrhuncu Psoglavceve gore.

*

Iz pradavnih vremena cudili se Istrani visoku brijegu bas u srcu zemlje. Vrhunac je brda prostran, ravan kao dlan i gotovo sasvim go jer samo dvadesetak cerova strsi u sjeverome uglu te poljane. Opasan je zidom kamenja na kojemu nema traga udarcu zidareva malja. Te su litice samo slozene jedna na drugu. Na njima bujaju lisaji, zeleni se paprat, raste po koji grmeljak. - Narod prica da su to ostaci i rusevine grada sto ga vec davno sazidase Psoglavci koji su krali po selima blago i djecu, pa koja sreca sto im se zameo i trag! Iskopaj ma gdje jamu na vrhuncu, pa ces naici na kosti i lobanje, a naci ces i neke kamene sjekire, kugle, igle, i bog bi ga znao! Bilo sto bilo, to je grad Psoglavaca i mjesto je prokleto.

I bas na to Psoglavcevo brdo povukla se Jozina ceta. Divovi su samo nesto znali o tim pricama. Oni se tu nastane ne hoteci slusati Jozu i dignuti ruku na svoje bivse tlacitelje.

I kmetovi pocese krciti strmine, orati doce.

Od zore do mraka zveketahu motike po ledinama. Krcevine se pretvorise u njive i vrtove. U zemlji klijalo sjeme i pupale mladike; trava rasla socna i rosna; goveda se mnozila. Tezaci se sami cuðahu toj blagoslovenoj grudi koja je bogato naplacivala njihov trud. Kao da su vile sijale preko noci u brazde sjemenje, jer bi vec do koji dan probile na oranici klice, pa su oraci govorili: "Tko nam to pred zoru prostire zelene sagove na polja i njive?" - Radovahu se divovi; jedino je Joze mrstio celo kao da mu ipak nije pravo. Preko cijelog dana kopao je u docu, kineci se kao nitko drugi. Zemlja je skripala, stenjala i jecala pod udarcem njegove motike, pod snagom njegova pluga. Go do pojasa, crven od napora, prasan i kaljav, parao je i rezao zemlju u suncanoj zegi, u vjetrini i na kisi, ali kad bi se uvece vracao na goru, kliknuo bi: "To je sve dobro i lepo, ma je galjot Ilija htel nec drugega od nas!" - Dani su prolazili, zito je raslo, voce je dozrijevalo po vrtovima. - Umirio se i Joze. Zacarala i njega zemlja okolo Psoglavceva brda, zatravila ga i osvojila. Zivio je samo za nju, pa bi jedino kadikad planula u njegovu srcu mrznja na bivse gospodare; buknula bi, ali i utrnula poput iskre pod hladnim pepelom.

Ugrije ljeto, i usjevi se zatalasase. Zazeleni se zelje po docima. Borici i hrastici uznijese se gustim krosnjama. Divovi su radili mirno i bezbrizno.

Mucili su se kao nikada dosad, ali ih je ta rabota opajala zadovoljstvom, srecom, koju su osjecali prvi put u zivotu. A kad vidjese da je sve zeleno i zlatno okolo brda, pocese popravljati zidine svoga grada i graditi u njemu nocista. Posjekose grede po sumama i podigose na glavici brijega dascare za stoku i za se. Drven grad, opasan zidom kamenja i okrunjen vijencem cerova, uznije se na vrhuncu. Slicio je izdaleka, u osvit dana, konjaniku koji motri s visoka kraj ispod sebe. Kad su divovi zabadali koce u zemlju, naiðose na svu silu kostura koje pokupise da ih zakopaju na poljani usred grada.

Kopao Juric dva dana jamu, kad mu najednom zveknu lopata i nesto zasja u tami. Kmet se prignu, kleknu i zaroni rukama u neke sjajne i hladne plocice.

- Ca je? - upita Joze koji je vukao kosture k jami.

- Drz'! - ozva se Juric i dignu saku punu necega.

Joze prihvati.

- Ca je to? - upita Juric vireci iz jame.

- Novac. Zlato.

- To je trdo, ne je se.

- Ne znam ni ja zac sluzi. Ali su Motovunjci kako ludi za tom suskarijom. A je jos ca dole?

Juric pusti lopatu, prignu se pa se uspravi, drzeci u rukama dva lonca iz kojih istrese novaca, prstenja i lanaca.

- Vis! - rece Joze - to je nec drugo. Zove se prstenje. Takve kolobare nose Motovunjci na prstih, a to drugo zenske nose na uhu.

- A zac?

- E, tako. To je znak da ne smiju delat.

- Cu napred kopat?

- A zac ne? Hiti sve to van dokler iskopas jamu. Nam to ne sluzi.

Juric je dalje kopao, vitlajuci uvis pune lopate novaca, prstenja, lanaca i nausnica, srebrnih casa i pehara. Joze je kupio po poljani kosture, dizao bremena na leða i nosio ih na rub jame da ih slozi u stog.

Joze zagazi u blato, prignu se nad jamom:

- Ej, Juric! Dosta. Pocnimo.

Juric skoci iz jame.

Divovi pocese bacati kosture u rupu.

- Znas, Juric, da ti se prav cudim. I ti si s njimi, uvek - najednom ce Joze.

- Nego da sam kad imaju pravo. Ca ni tako sve u redu? Gospodari nas puscaju u miru, a mi njih.

- A da najedanput pridu?

E, onput bi jim rekli nek pojdu, da necemo. Ca bi nam?

- A, tako! Ali je galjot Ilija drugacije predikal; nek nam oni daju nazad ca je nase!

- I ti odmah s tim svojim Ilijom. On ni znal ca nam treba. Mi smo takovi. Ubit, izgoret, isterat! Ma zac, kad nam je tako dobro: bez napasti i bez greha. I sve ti je zaludu ca govoris. Ucinili smo te za poglavara, a ti si sam obecal da nas neces vodit na tuje.

- Ali ako oni navale?

- E, onput - ne znam.

Kosturi su vec svi lezali u jami; rupa je bila gotovo puna. Da je poravnaju, gurnuse u nju nogama one novce i prstenje. Zlato i drago kamenje sjalo se na suncu i bolo divove u oci. Juric zagrnu sve to s nekoliko lopata zemlje; da poravna jos bolje jamu, lupnu o zemlju svojim teskim nogama i rece:

- Tako nam je dobro. Nic nam ne fali.

Divovi se latise motika i pocese silaziti u do gdje su im drugovi radili, kad najednom stadose iznenaðeni i zacuðeni. Niz brezuljak koji je strsio na zapadu Psoglavceva brda i zvao se "Strigina glavica", silazile su cete konjanika a za njima redovi pjesaka; - leprsaju zastave, jece trube, zveci oruzje. Jedno dvjesta koracaja pred vojskom jezde dva viteza u sjajnom panciru, sa perjanicama na sljemu, stitom o lijevom laktu i s kopljem u desnici.

- Ko su ti? - upita Juric.

- Ca ne vidis? Oni: nasi gospodari. Nisam li ja pravo govoril, a?

- Pa ca cemo? Ca ce sada bit?

- Ca bude, bude. Ala jih ima, kako mravi!

Joze ogradi rukama usta, pruzi vrat i zagrmi:

- E, ljudi! Tecite gori! Tecite, - e!

Divovi u docu bijahu vec prije ugledali vojsku i sad su spremali poljsko oruðe da krenu uz Psoglavcevo brdo.

- Bilo bi bolje da smo poslusali poglavara Jozu - rece jedan od njih. - Eto, gredu da nas jade, pa cemo morat i na silu da ih natucemo.

- Muc'! - ozva se pazinski kmet Liberat. - Ca ce oni nam! Nas je dvajset, pa cemo jih lahko poterat. Homo gori, pa cemo vidit.

- Ne - rece onaj prvi. - Pogazit ce nam dolce. Zac da nam delaju skodu? Poterajmo jih odmah.

Divovi nisu znali hoce li vojsci u susret, kad zaori s visoka Jozin poziv.

- Poslusajmo glavara! - rece Liberat.

Ne potraja dugo, i divovi su sjedjeli okolo Joze na zidini Psoglavceva grada. Joze ih opet savjetovase da potuku te silnike i osvete galeota Iliju. Ali se stariji kmetovi oprijese. Dogovorise se da ne liju krvi, ali da nikako ne puste graðane preko zidine. Kad im dozlogrde, onda ce ih potjerati. Ta sto bi ti zabici protiv dvadesetak ljudi? Sve je lako kad ih se oni vise ne boje kao ono prije. Gle, graðani su vec stali: rekao bi da im se ne da preko doca.

I zbilja, cete se bijahu zaustavile na dnu brezuljka. Gledale su usjeve u dolini, vrtove po strminama i one divove gore na zidini. Odmarale su se od putovanja i bodrile usklicima viteza Oda i baruna Bracciodura koji su dalje kasali preko doca.

Vitezovi su letjeli kao strijele. Proðose zacas do i nagnuse uzbrdo.

- Gledaju nas, a ne micu se - rece Braccioduro.

- Kmetske duse. Vec se boje - odgovori Odo.

- Hop! Hop! - ubode barun konja, zeljan da se proslavi utisnuvsi prvi svoje koplje u trbusinu kojega orijasa.

I vitezovi banuse pred Psoglavcevu zidinu.

Braccioduro potegnu uzde i puhnu u rog.

- Ca bi hteli, gospodine? - upita Joze.

- Izaðite nam na mejdan! - rece vitez pa propne konja i zavitla kopljem.

Ali divovi kao da ih ne razumjese.

- Kukavice! Mrcine! - vikase Odo. Izaðite i dva na jednoga.

Divovi samo sjede na zidini i gledaju.

- Juris! - klikcu vitezovi pa namjestaju koplje i bodu konja.

Joze se dosjeti zlu i dignu brzo nogu koja mu visila niza zid. Ali se nevjesti Juric ne maknu, pa mu Odovo koplje uðe u meso.

- Vrag te! - ciknu Juric.

Mladi gorostas istrgnu koplje iz mesa, skoci sa zida koraknu hramajuci prema vitezu i udari nogom Odova konja u trbuh. Kobila poleti u zrak i tresnu s gospodarom u travu.

Divovi prasnuse u smijeh, ali Braccioduro usplamti srdzbom i nagnu na Jurica. Gorostas ga prekoraci i uspne se na zidinu. To razveseli mlaðe divove. Sad su kmetovi drzali noge niza zidinu; gledali kako se vitez Odo koprca pod kobilom, i igrali se hitrosti s plemenitim Bracciodurom; on njima koplje u gnjat, a oni noge uvis. I ta bi zabava potrajala dosta dugo da Joze ne zamahnu najedanput nespretno nogom te udari baruna bas u prsa. Braccioduro se vinu uvis, padne u grm iz kojega se doskora i dignu, ali ostecena oruzja, uzdrmanih kostiju. Odo se bijase uto iskopao ispod konja; on se lati trublje i zatrubi do tri puta.

Na taj znak maknu se citava vojska dolje u dolini.

Uz viku i kricanje udarise cete preko doca, nagnuse niza strminu. Vrve kao mravi, penju se kao valovi uz obalu. Pokrile su stranu brijega i vec se tiskaju prema zidu. Oruzje zveci, koplja lete i psicu strelice.

- Naprijed! - zagrmi Odo. Neki su ranjeni. Ne liju krvi.

- Udaraju samo nogama. Naprijed! - klice Braccioduro kojemu se dusa vec vraca u prodrmane kosti.

- Veli Joze! Veli Joze! - klicu Motovunjani.

I graðani, osokoljeni, vrve oko zida, penju se uz kamenje s nozevima u zubima.

Divovi se smeli, ne znadu sta ce; guraju graðane rukama i nogama, strase ih rijecima. To potice osvajace na vecu smjelost; penju se i po nogama divova - psuju kao pravi gospodari svoje glupe kmetove.

- Joze - javi se Juric koga pece rana na nozi - cemo ih?

- E - odgovara Joze - ja bih.

- Ne! - klice kmet Liberat.

- Ca cemo onda? - pitaju divovi svoga glavara.

Joze se casak zamisli pa pokaze rukom cerove iza dascara.

- A vi jih pometite!

Nekoliko divova pohrli k stablima. Povratise se s iscupanim cerovima, obrnuse korijene uvis, zagazise u gomilu.

- Ho! Ho! - kliknuse kmetovi pa rasirise noge i pocese mesti tko zid tko strminu.

Nastade zapomagaj, metez, bjezanje. Graðani su vrcali, u zrak, padali u travu, valjali se niz obronak, tulili i rikali, izmuceni, razdrti i prasni, dok su orijaske metle mele nemilosrdno i snazno, bacajuci ih sve nanize, goneci ih po trnju krsevita obronka.

*

Graðani se utaborise na Striginoj glavici. Rekose da valja kazniti te razbojnike, povesti opet u tor podivljale ovce.

Kamarlengo se Civetta radovase neuspjehu vitezova, govoreci o deputaciji koja da se posalje kmetovima.

Iza duga pogovaranja odlucise da motovunski, pazinski i labinski podestati krenu s kamarlengom u grad orijasa i da kakogod sklone tezake na povratak.

- Sramota! - zgrazahu se baruni. - Ugovarati s kmetovima!

Ali se podestati uspese na magarcice i zajahase u dolinu, skromno i tiho, bez vjesnika i bez pratnje. Svaki je od njih htio ozbiljnim i dostojanstvenim drzanjem sakriti strah koji im je tistao dusu; samo je Civetta skiljio zlobno ocima siguran da ce prije ili kasnije prevariti ljudeskare.

Sunce je bilo visoko na nebu kad podestati stigose pod zidinu.

- Ca zele? - upita ih Juric koji je onaj dan cuvao strazu.

- Htjeli bismo govoriti s vasim poglavarima.

- A, tako! Onda pocekajte. Joze! Liberat! Toma! o-o-oj! - ookne kmet.

Deputacija nije dugo cekala. Na zidini se pokazase Veli Joze i dva druga sijeda gorostasa.

- Oni su, sjor podestat! - rece Joze svomu bivsemu glavaru i sjedne na zid. - Ca bi radi?

Motovunskog podestata osokoli taj docek i poce drzati govor koji mu se vec dva dana vrtio po glavi. Rece Jozi kako se raduje sto gorostas nije nastradao na Barbabiankinu brodu. Motovunjani su ga dugo ocekivali, pripravljajuci mu pecene volove i brente vina, jer graðani jos uvijek stuju Jozu. Zasto se dakle ne vraca gospodarima? Cemu je pobjegao u to leglo Psoglavaca, u tu prokletu goru?

- Al' nam je tu lepo! Delamo. Slobodni smo.

Podestat nije ocekivao da ce iz Jozinih usta cuti te rijcci, pa nije znao sto bi odgovorio. Ali se umijesa kamarlengo i zamoli Jozu neka mu pokaze pismo u kojem stoji da je kmet ravan graðanima i da moze biti slobodan. Joze se zbuni. Kamarlengo ga onda upita zna li on sto to znaci: biti slobodan.

- Ne znam, ma eto... Sada mi je nekako drugacije. Sad mi je delo milije. Sad je sve to moje. Covik sam ka i oni.

- Tako je! Tako! - oglasise se ona druga dva gorostasa.

Civetta ne odgovori. Divovi mu se pricinise u taj cas jos veci no zbilja i bijahu.

- Joze! - upita podestat - hoces li dakle s nama!

- Gospodine - odvrati div - pustite vi nas! Da bi kmeti hteli mene poslusat, dosli bi mi k vam da nam povrnete sve ono ca je poli vas a je nasa muka i trud.

Podestat se uprepasti na te rijeci. Udari u obecanja. Kmet ce uzivati ista prava kao i graðanin; opcina ce ga hraniti.

- Znaju, gospodine - prozbori kmet Toma - mi necemo nikako vise k vama. Pozabite nas i delajte sami na onih njivah.

Podestati se pokunjise i pocese se spremati na odlazak. Ali Joze prekoraci zid, stane pred njima:

- Pocekajte. Necu da grete praznih ruk.

Gorostasove sake bijahu pune zlata i srebra.

- Dio santo! - kliknuse podestati.

- Snamite klobuke! - rece Joze.

Izrazaj srece sinu na onim licima; oci zabljesnuse.

Iz Jozinih rucetina padalo prstenje, lanci i dukati u plemicke sesire. Podestati gurahu jedan drugoga, dizahu se na prste; spruzena vrata, uzdignute glave, otvorenih usta i raskolacenih ociju tiskahu uvijek navise sesire prema rukama iz kojih je padala zlatna kisa.

- Ima ga jos, Joze?

- A meni nista! - rece kamarlengo.

- Tebi ne dam! Si hud covik - rekne div i skoci na zidinu.

Mirina je sada bila opet pusta, samo se vidjela Juriceva glavurda okrenuta prema Striginoj glavici.

Podestati uzjahase oslove, pohitase niza stranu.

V

Na vijest da su se podestati vratili s Psoglavceva brda s punim dzepovima zlata, uskomesa se tabor graðana. Psoglavcevo je brdo puno zakopana zlata, i kmetovi bi sada mogli zidati palace, kupiti sve mletacke gradove. I graðani su hrlili k podestatima da vide i opipaju novce, prstenje i lance. Ali je taj novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima koji ponijese sve svoje na ono brdo da ih Atiline cete ne oplijene kad je ono Bic bozji prolazio Istrom. Graðani su dakle pravi bastinici toga blaga, a kmetovi su razbojnici koje valja prisiliti da povrate sto nije njihovo. Zlato se mora porazdijeliti izmeðu graðana jer je zakon - zakon. Psoglavcevo brdo nije svojina kmetova-divova jer kmet ne moze imati ni pedlja zemlje pod kapom nebeskom; sve je vlasnistvo graðana i plemica pa su zbog toga ti gorostasi do dva puta lupezi. Najvise su galamili oni iz Motovuna, iz Pazina i iz Buzeta, jer se Psoglavcevo brdo nalazi na meði njihovih opcina; svaka je pace od tih triju opcina dokazivala da je ono brdo njezino. Baruni su govorili da su plemicka prava mnogo starija od opcinskih; Psoglavcevo je brdo i sve ono sto je na njemu i u njemu imanje istarskih plemica; pogledajte samo one novce i prstene: na njima su grbovi i krune - bas njihovi plemicki znakovi. Pravo je i posteno da im podestati dadu i ono sto su dobili od Velog Joze. Graðani su htjeli da se zlato odmah porazdijeli jer ga je gorostas darovao svima njima a ne onoj trojici podestata. Motovunjani su pak rogoborili da sve ono sto potjece iz Jozinih ruku pripada jedino njima jer je Veli Joze motovunski kmet. U taboru se nije nekoliko dana ni jelo ni spavalo. Govorilo se, raspravljalo i snivalo otvorenih ociju o hrpama prstenja, o gomilama lanaca i o kisi novaca. Kao da je groznica tresla kostima plemica, kramara i trgovaca. Ma koliko vikali na divove, nisu se ipak mogli sloziti kako i kada da opet navale na gorostase. Htjeli su prije znati cije je zlato i koga ce ono dopasti. Usjevi su zorili u ljetnoj zegi, kmetovi su radili u docu i po obroncima, a graðani su provodili dane u svaði i kavgama.

Do dva puta pokusase plemicke cete bojnu srecu i jurisase na zidinu divova, ali se vratise izlupane i osramocene.

- Ti su divlji kmetovi praunuci kozara Polifema. Nisu dostojni da se s njima mjerim - rece barun Braccioduro.

- Tu je neka carolija posrijedi - prozbori vitez Odo.

- Zacarane metle! - rekose uz porugu graðani. - Bolje tako jer bi inace baruni postavili svoju sapu na ono zlato.

Na veliko cudo sviju plemenitasa kamarlengo je Civetta samo sutio. Bijase se osusio kao kolac, pustio da mu raste brada, i zgrbio kao starac. Otuðivao se od drugova i sjedio satove na vrhu Strigine glavice, zmireci ocima prema gradu divova. On je nesto cekao. Jednog se dana vrati kradom u Motovun.

Graðani su sada zbijali sale, govorili manje o zlatu i divovima; lezali su i spavali na svome brdu.

Ali to nehajstvo i ljencarenje bijase samo prividno; obdan se odmarahu od nocnoga truda i bdjenja. Netom bi se smrklo, spustao se graðanin u dolinu, i to ponajvise sam ili s kojim od pouzdanijih drugova. Silazili su u do i verali se u tami okolo podnozja Psoglavceva brda. Kopali su svu noc zemlju amo-tamo po obronku brijega i vracali se pred zoru na Striginu glavicu, iznemogli i razocarani. Ali ih je nada opet tjerala u dolinu. Zlato je moralo biti negdje gore okolo vrhunca. Da ga je jednom naci, pa iskopati ga i pobjeci! Tko ce da svlada gorostase? Pa kad bi im i poslo za rukom, htio bi svaki da grabi i nosi. Sam naci, sam uzivati! I graðani se pocese suljati sve navise. Trazili su i kopali po krsu i trnju, u veliku strahu ali zlatu ni traga. "Jos vise pod samom zidinom!" pomislise oni. - O ponoci obilazile neke sjene mirinu Psoglavceva grada. Kao da su velje gliste i krtice kopale obnoc rupe i rovove. Divovi su, umorni od truda, spavali nocu kao zaklani, a graðani se pocese penjati i na zidinu. Buljili su kroz tminu u nijeme dascare i skakali sa zida netom bi u kojoj staji zamukala krava. Najsmjeliji od svih bio je motovunski postolar Skarpa i njegovi drugovi. Oni su jedne noci preskocili zid te iskopali jamu pokraj dascare, ali ne naðose no nekoliko gnjilih lubanja. Htjeli su kopati i drugu jamu, kad se otvorise vrata na dascari, i velika sjena banu pred njih.

Motovunjani se ukocise.

- Jao! Nemojte nas! Milost! - zajaukne hromi crevljar.

Div kleknu i slozi rucetinama ona cetiri junaka u jedno breme.

- Ki ste?

- Motovunjani. Ja sam Skarpa.

- Spominjem se. Oni sepasti i zlocesti. A ca iscete tuka?

- Ma... Kazat cu sve. Zlato.

Joze se uznemiri. Imao je u sakama crevljara i cetiri od onih momaka koji mu zacepise kaljavim sijenom usta kad je ono pjevao pred motovunskom zidinom. Kao da sada opet cuje Ilijine rijeci: "Osveti sebe i mene!" Ta on se zakleo galeotu da ce se otresti ropstva i da ce se osvetiti, a ovoga drugog obecanja nije jos izvrsio. Dosta mu je malo bolje stisnuti prsti, i Iliji ce biti odmah lakse na dnu mora, u utrobi utopljene laðe. Ali kao da cuje glas kmeta Liberata: "Ne lij krv - greh je!" i te mu rijeci grme u usima kao zapovijed. Joze otvara saku; nece da ih zgnjeci kao crve ali ce iskusati njihovu gordost od koje je toliko pretrpio.

- Zelite zlata?

- Zlata! - kliknuse graðani, i Joze vidje kako im oci zasjase u tami.

- Ja, al' vam ga necu darovat. Morate ga zasluzit.

- A kako?

- Pridite nam pomagat kada delamo dole u dolcu.

- Hm! - zamumlja crevljar.

- Ja cu - rece jedan od momaka.

- Glejte, ovakih cete dobit - nastavi div i dade im da opipaju novac.

- Æu i ja - sanu i drugi momak.

- Pa dobro - rece Joze. Sada pojte, i cuvajte se ove zidine jer bi vam se moglo ca slabega dogodit.

Motovunjana nestade; div legnu.

Sve je mirno u ljetnoj noci, jedino leganj zacvrkuce kadikad zasustav nad stajom, dok psi na Striginoj glavici zevkaju i reze. Noc je topla. Cas je kada smilje i majcina dusica liju iz casaka miris. Zvijezde trepecu - bde, budne i sutljive, nad uspavanom zemljom.

Joze lezi na travi, gleda u tamu i osjeca kako mu nocni mir prodire u dusu da ga raznjezi i udobrovolji. Glas mu sapce iz dubljine duse da je lijepo i plemenito sto odolje napasti i ne zadavi one patuljke.

Dugo slusa gorostas mukanje krava u stajama i dihanje usnulih mu drugova u dascarama, dok ljetna noc baca na nj koprene, prokaðene mirisima, nakicene iskrama, skropljene rosom.

Puhnuo je vjetric. Zasusnulo je sve naokolo, i srsi proletjese krosnjom hrasca i granama grmova. Zadah jos ugrijane zemlje udari diva u lice. Lupnuo ga vjetar u obraze i donio mu iz gore i doca vonju grude, miris usjeva, pelina i borove smole. I pricini se gorostasu da mu ta uspavana zemlja - ta njegova zemlja koju je on ranio i oplodio snagom misica, potokom znoja - progovara carobne neke rijeci. Ona ga trazi i mami u nocnome casu kao ljubovca koja ga zavoli svom dusom, jer je on znao da je prene na nov zivot, da je izmuci i - usreci. I gorostas prianja grudima o zemlju. Pruza ruke kao da hoce zagrliti tu ljubu vjernu, podatnu i plodnu - tu staru majku svoju iz koje idu cijelim njegovim bicem mlazovi mlijeka, valovi snage.

Mjesec istjece, i rijeka svjetlosti struji s vrhunca niz proplanke i doline okolo Psoglavceva brda. Srebrna preða uhvatila se za vrhove stabala; rekao bih nevidljive ruke sucu iz svjetlucava povjesma na granama svijetle zice na grmove i stijene, pa steru zemljom sagove po kojima srebro tece.

Miljenik zemlje zaspao je na travi usred poljane svoga grada. Rasvijetljen mjesecinom nalik je na povaljen kip. Skropljen rosom i draskan vjetricem roni u sve dublji san. Spava u sumoru lisca i u sve tisem brujanju popaca.

- - - - - - - - - -

Sunce granjuje; prve suncane zrake udaraju gorostasu u celo.

S kosom punom rose probudio se Veli Joze, digao se i pozvao na rad drugove.

Divovi ustadose i sakupise se okolo glavara koji in rece sto znace one jamice pokraj dascare i okolo zidine, te naredi da se odsad i obnoc strazi.

- Uhvatili su se nas kao muhe konja - rece Juric.

- Pa ca nas briga! Dodijat ce im.

Divovi se raziðose. Joze baci na rame motiku i siðe u dolinu. Docekase ga crevljar i cetiri momka. Lica im blijeda i kisela, glave pokunjene. Gorostasu bijase cudno pri dusi; nije znao kako da govori s tim ljudima u koje je prije gledao kao u bogove. Pitao se da li su to zbilja oni isti koji su ga onako mucili, na motovunskoj zidini.

- Sta cemo? - upita Skarpa.

- Æemo prekopavat!

- Nemamo motika.

- Æu kopat ja, a vi cete za mnom cistit kamenje. Je ga puno u ovoj zemlji. Æete ga speljat sve na jedan kup.

I Joze im okrenu leða, rasiri noge, prignu se, zamahnu motikom, uroni je u zemlju, pa potegnu ruke k sebi i rasu punu motiku raspucale grude ispred graðana.

- Hu! hu! - hukase Joze, pregibajuci se i uspravljajuci kao jablanov vrh pod udarcima bure. Obilat znoj poce mu teci niz celo i blijestati mu na prsima. Disao je snazno; mahao sve vise motikom koja se sjala na suncu. Napinjao je i nadimao misice na vratu i na laktima; kocio noge, slicne dvama stupovima. Ledina je pred njim pucala, gomilala se iza njega i okolo nogu tako da je gorostas ronio sada u sipku zemlju sve do koljena. Zemlja je skripala kao da stenje pod udarcima koji je razdiru. Graðani su za divom trijebili kamenje, ali ne mogahu odoljeti navali iskopane zemlje sto je pred njih padala, jer je Joze dihao sve muklije, sagibao se sve nanize, strmio se navrh nogu, dizuci visoko motiku. Mahao je i udarao brze i snaznije, opit vonjem svoga znoja i zadahom zemlje.

Kamen odskoci od motike i udari crevljara u nogu. Skarpa ciknu, kleknu i stiskajuci od bola zube, stade dalje trijebiti kamenje.

Joze dignu nogu, pokroci naprijed i nastavi rad. Najednom rece pomocnicima.

- Zejan sam. Meh! Vode!

Motovunjani skocise k potoku i donesose pun mijeh. Joze mu otvori nozicu, dignu ga u zrak, turi nozicu u usta. Graðani su gledali kako jabucica skace na orijasevu grlu, a celjusti se polako dizu i spustaju. Mijeh se praznio i sumio; hladna se voda pjenila na Jozinim usnama; curila je niz runjava prasna prsa i klokotala u grlu koje je treptalo srcuci pozudno.

Kad prestade, div puhnu, cmoknu jezikom i baci prazan mijeh.

- A sad naprijed! - rece Joze i zamahnu motikom.

Tako su oni radili u dolini, a gore na Striginoj glavici graðani se kupili, promatrali rabotnike i pucali od gnjeva.

- Koja sramota! Graðani sluze kmetu.

- Potjerat cemo ih iz nase opcine - govorio motovunski podestat.

- E, majstore Skarpa, e! Sram te bilo!

Najvise je to peklo Motovunjane koji se zaklese da ce one iste veceri suditi crevljaru Skarpi i njegovim drugovima. Moraju oprati sa sebe tu ljagu, osvetiti uvredu motovunske casti, pa stajala te lopove i glave. Ali oni iz drugih opcina, da dadu oduska svojoj ljutini i da im brze proðe dugi ljetni dan, pocese se rugati Motovunjanima.

- Je li istina da ste Velom Jozi i vi onako rabotali pod Motovunom?

- Je li da je Skarpin djed bio motovunski podestat?

- A onaj vas slavni toranj sto ga Joze uzdrma kucnuvsi o nj malim prstom, je li istina da se naherio kao kolac?

Uzalud su podestati mirili ljude govoreci im da crevljareva sramota ne ponizuje sve Motovunjane jer ces u svakoj staji naci po koju sugavu ovcu. Mozda je razbojnik Joze ulovio one nesretnike kao macka miseve, te ih prisilio da mu rade.

Sve badava. Netko je vidio kako je Skarpa posao Jozi u susret. Motovunjani su osramoceni za sva vremena.

Graðani jedva docekase zapad sunca.

Umorni i prasni stigose Skarpa i njegovi drugovi o sutonu u tabor. Doceka ih kisa kamenja, zvizdanje i tuljenje. Crevljar je nesto vikao u onoj zbrci; mahao je rukama i poskakivao na hromoj nozi. Rulja ne htjede ni da ga cuje. Motovunjani se zaletjese na nesretnike; pograbise ih, bacise im konopce o vrat i objesise ih o suh bor.

- Spasli smo svoj dobar glas! - rekose Motovunjani, i kamen im se svali sa srca.

- Nije po zakonu, al je ipak u redu! - zamumlja motovunski podestat.

Dva dana visila su ona tjelesa o borovoj grani.

Treceg dana skinuse graðani leseve da ih bace u koju jamu. Kod svakoga nesretnika naðose u dzepu po dva zlatna novca.

- To im je bila plata - rece netko. - Jozin novac.

Graðani se zamislise. Sapat poleti logorom.

- Bili smo nagli i okrutni.

- Veli Joze dobro placa!

- Pet takvih nadnica, pa si bogat covjek.

- Braco - klikne neki Labinjanin - ja cu biti iskren. Mi smo svi siromasni graðani, a za siromaha nije sramota raditi.

- Zasto nam gospoda ne dadu da nesto zasluzimo?

- Tjeraju nas na divove da osvojimo zlato, pa da ono zatim uðe u njihov dzep.

- Mucimo se radije za sebe!

- Ljudi - klikne opet Labinjanin - sluzimo onoga koji nas bolje placa. To vam velim jer znam dobro nasu gospodu. Drze nas ovdje da crknemo od glada. Oni su krivi sto se kmeti pobunise.

I rulja, mjesto da baci leseve u dolinu, iskopa im grob. Graðani se pomolise nad mrtvacima, sahranise ih i posadise kriz.

One su noci gorjele dugo vatre na Striginoj glavici, i vodili se govori i dogovori do preko zore.

Sunce granu. Cete graðana spustise se u dolinu, stupise pred Jozu.

- Ca je, ljudi? - upita ih kmet naslonivsi se na drzak motike.

- Joze, nasi su nas glavari nahuckali na vas. Otvorismo oci, uvidjesmo prevaru.

- Pa ca cu vam ja?

- Unajmi nas ti!

- Ma ja vas ne trebam.

- Sjor Joze, kusajte nas jedan dan, pa cete vidjeti da znamo i mi kako se drzi motika u ruci i nosi kamenje i trijebi trnje. Danas cemo badava raditi.

- To ne! Svako se delo mora posteno platit. Covik ni hlago.

- To je odgovor! To je ono cega ne znadu nasa gospoda! - kliknuse graðani i gotovo kleknuse pred gorostasom, moleci ga da ih ne odbije.

- Ma ca cu s vami? - pitase ih Joze. Nase motike nisu za vas. Kusajte.

Joze usadi motiku u grudu. Dvadeset momaka pohrli da je trgnu iz zemlje; znoj potece, ali trud im ostade jalov - motika se ne maknu.

- No, eto!

Graðani ga gledahu pokunjeni.

- Ha - klikne Joze. Mozda plug. Pocekajte me tuka!

Ljudeskara potrci na strminu gdje su tri orijasa orala, i vrati se noseci s drugovima plug. Graðani su klimali glavom. Kako orati tim plugom kad ne mogu maknuti ni one motike?

- Vez'te i potezite! - rece Joze i baci im snop konopa.

Graðani su oklijevali. Gledali se ispod oka kao da su htjeli zaviriti jedan drugome u dusu. Ali sva su ona lica bila blijeda; u ocima je plamsalo zuto svjetlo - gramzenje za zlatom. Svi su osjecali da se to mora zbiti jer ih na to goni neodoljiva sila. Njihove se glave pokunjise jos vise, pogledi im postadose jos gladniji. Najednom se prenuse, bacise pod noge i posljednji sram. Graðani se latise konopa, priðose plugu.

Preko sto ljudi poce vuci. Ostali se namjestise da tiskaju i guraju.

Joze prihvati rucice, uroni lemes u ledinu. Konopi se napese, stotine nogu upru o zemlju, zahropta mnostvo prsiju. Plug zaskripnu, ali se ne makne. Skrinu i zajeci drveni plug kao da se opire naprezanju onog roja patuljaka; zastenje kao da zove snagu Jozinih volova koji su u taj trenutak buljili iz obliznje ograde u onu rulju. Zivotinje su mukale kao da im nije pravo sto ti maleni ljudi navalise na gredelj koji samo one mogahu dignuti, uspraviti i ponijeti na daleku meðu poljsku.

Joze upre iz petnih zila o rucice; nasloni se na raspon; izboci prsa, digne celo.

- F o r z a! - kliknuse graðani.

- Sti! - grmnu Joze. Plug se maknu, zaljulja se i zabrazdi ledinom, vucen i tiskan od graðana, prignutih, znojnih i crvenih u licu, a ravnan rukom kmeta orijasa.

VI

Zetva je - vesela, obilna zetva - oko Psoglavceva brda. Bog je blagoslovio rad kmeta-diva. Cio dan nose i vuku graðani-nadnicari zito na brijeg. One su dascare pune: zitnice su krcate zrnja, staje su preuske za marvu. Plastovi se nizu na obronku. Kladare drva dizu se okolo grada kao kule i tornjevi. Nalik je grad kmetova-orijasa, vrh onoga brezuljka, na brod sto se uznio povrh vala, krcat svake blagodati. Kada sunce zapada i prvi se prameni jesenje magle vuku strminama, rekao bih da se ta laða ljulja na gorskom zelenilu. Na njoj su orijaski mornari, velji satori i drvene kule. Grad je kmetova-orijasa za vrijeme zetve kao veliko srce koje prima iz stotinu zila krv, punu sokova i topline, da se prometne u dojku iz koje ce, kao iz vrela, ici zemnicima hrana. Raduju se divovi. I graðanima je uskliktalo srce. Glavar divova, onaj neotesani Joze, darezljiv je kao sunce na nebu. Otkada se vratio kamarlengo Civetta iz Motovuna s nekoliko vozova vina, Joze se pomalo sasvim promijenio i postao uzor-covjekom. Pije kao kakav vlastelin, jogunast je, i ponosi se da je praunuk nekoga kralja Dragonje cija casa i kruna da rese i dan-danas oltare motovunske crkve. - Graðane ne boli glava sto se taj varvarin uzoholio i sto se poceo svaðati sa svojim drugovima. Joze se gotovo sprijateljio s bivsim gospodarima; daje svakome zarade i isipa novac na pregrsti. Vitezova i plemica nestade sa Strigine glavice. Rekose da im ponos ne dopusta ugovarati s kmetima i prosjaciti od njih milostinju, pa odjezdise svojim kulama. Za njih je ipak lako: tu oni sada vrebaju po cestama putnike i trgovce. A sto bi graðani bez Velog Joze? Gorostas jos ne zna sto vrijedi zlato, pa im ga baca kao proso pticama; oni ce do malo dana u gradove s punim dzepovima. - A i doba je da se jednom ide; zima je na domaku, a Joze im rece da je vec ugledao dno one jame iz koje grabi zlato. Gorostas zato ne haje, jer su mu staje i zitnice vec pune. Graðani pak vele: "Idimo doma! Kad potrosimo, mi cemo opet k Jozi!" I neki su podestati vec otisli sa Strigine glavice. Rekose da ih spopadne srdzba kad ugledaju kako njihovi opcinari robuju kmetu. Graðani vele da gospoda idu u gradove jer slute da ce skoro prestati ta zetva zlata na Psoglavcevu brdu; docekat ce podestati i plemici graðane u gradu, pa im u ime statuta i privilegija zaviriti u kese i izmamiti novac. Sve to znadu radnici i trgovci, jedino kamarlenga Civettu ne mogu nikako odgonetnuti. On ne trazi od kmetova novaca; laska im i savjetuje ih u neprilici. Pred mjesec dana sklonio kamarlengo Velog Jozu da mu doðe u goste; opi ga, a ipak ne dirnu u zlato sto ga je gorostas donio u njedrima; druga se neka gospoda potrudise da rijese orijasa toga tereta.

Kamarlengu je pace poslo za rukom umijesati se u svaðe sto nastase izmeðu divova; govorka se da im je on nekom prilikom i sudio te ih pomirio. Civetta ne psuje graðane sto rade kao tezaci, i stiska oba oka da kojesta ne vidi. Podestati odlaze; on ostaje sa svojim slugama. Gradi na Striginoj glavici dascaru - sigurno ce prezimiti u tim gorama. Sto snuje taj Mlecic kad su kmeti slobodni i jaki a div Joze prosipa posijednje dukate? Svrsila je zetva za divove i berba zlata za graðane - doba je da se ide. Kad svane premaljece, oni ce opet amo da vide je li Veli Joze naisao na koju novu riznicu.

Tako govore graðani i vrse posljednje radnje okolo Psoglavceva brda. Spusta se magla; pusu prvi hladni vjetrovi. Graðani se dizu da putuju. Primorci su vec otisli. Svakog jutra krece po koja ceta sa Strigine glavice. Tabor je gotovo opustio i poceo se zutjeti od opala lisca.

Posljednji koji proðe bijase motovunski podestat.

- Idemo i mi? - rece jednog dana kamarlengu.

- Ostajem - odgovori Civetta.

- A cemu?

- Ja cu natrag s Velim Jozom.

- Salite se, kamarlengo. Izgubili smo zauvijek kmete.

- Nismo.

- Al' ne vidite sto se sve zbilo!? Prenuse se, slozise se. Muka im urodi. Oni nas vise ne trebaju.

- Trebaju. Staza je do slobode duga i trnovita.

- Oni je vec prevalise svojim orijaskim nogama. Oni nas prekoracise. Graðani su sluzili svome bivsemu robu.

- Graðani su sluzili zlatu. Puzali su pred zlatnim teletom: nisu se klanjali tom orijasu sa glinenim nogama. Dobro je sto nasi izmamise novac iz kmetskih saka ali je kmet sam rudnik koji ne smije nikako iz nasih ruku. Ono sto gorostas mora svladati da doðe do prave slobode, lezi u njemu. S time racunam.

- Vi se onda nadate da cete u njemu utuci covjeka.

- Taj je covjek jos uvijek tako malen da ga ne treba ni svladati. Dosta mi je da kakogod pospjesim ono sto ce se svakako desiti.

I podestat, vidjevsi da se Civetta ne da nagovoriti, krene prema Motovunu. Jahao je sav zabrinut, razmisljajuci kako ce docekati gladne godine koje su vec sada prijetile.

Njegove pratnje nestade iza gora, a Civetta je dugo sjedio pred svojom dascarom s nekoliko graðana koji se bijahu zakleli da ga nece pustiti sama izmeðu onih divljaka.

*

Neopazeno pozutjelo je lisce jasenovo i ljesnikovo, porumenjele su grancice na svibu i drijenu, a plodovi kurike i veprine sinuse po grmovima kao kapljice krvi.

Polagano umire jesen na lezaju opala lisca. Strnad susti na njivama. Sumore grane na vrbama pokraj potoka. Placu vode, silazeci iz gorskih izvora.

Dan je vedar, tih i tugaljiv. Suncane zrake ne zegu vise zemlju; lome se u sve boje duge na kapljama rose sto ih magla ostavila na hrastovu listu, na klasu poljske preslice, na kapici mahovine, na vlatu trave.

Na poljani usred Psoglavceva grada sastali se svi divovi da proslave svoj uspjeh i da se dogovore kako ce porazdijeliti meðu sobom ljetinu. Veselje njihovo iskreno je i veliko - ta prvi je put sto imaju u rukama nesto svoje. Slobodni su i imucni; odbili su napadaje plemica, a graðani se vratise k svojim kucama. Prvi je put sto su svi na okupu ne da rade no da se vesele. - Cuture im pune kamarlengova vina; miris pecenih ovnova draska im nozdrve; usklici im odjekuju po bliznjim docima. U posljednje su se doba cesto svaðali, palo je i grdnih rijeci, ali ce danas sve to prestati. Joze se doduse nesto osilio i stekao neprijatelja u druzini, no on je ipak covjek; ta bez njega ne bi bili docekali takva dana. Pravo je sto je sio na prvo mjesto kao kakav gazda. Kmet je Liberat sada njihov glavar, ali je Veli Joze ipak najjaci meðu njima, pa nek se momak ponosi.

Divovi jedu i piju. Joze se povalio na bok, podupro laktom glavu; prica po stoti put o oluji na moru i o galeotu Iliji. Govori kako bi valjalo sazdati grad od kamena kao sto je bio onaj bana Dragonje.

- A ja! Pa da te zatim okrunimo za kralja. To bi ti htel - oglasi se Ivan, mlad ovcar.

- Muc'! - zagrmi Joze. Ti si za brave past i za nic drugo.

- Ma ti jis moje brave.

- Bravi su svih nas, a pases jih na mojoj zemlji.

- Ma bas tvoja!

- A cigova? Sva je zemlja va dolcu moja.

Joze izbulji oci na ovcara kao da ce ga ziva progutati. Ivan umukne; ostali udarise u pjevanje da prekinu prepirku.

Nisu htjeli da se danas svaðaju; samo je Liberata i Jurica nesto i sada bockalo protiv Joze, pa su sokolili pogledima ovcara. Liberat je bio kivan na Jozu jer mu Branencanin ote zemlju u docu. Juric je pak govorio da ga je Joze prevario i pokrao. Prevari ga zatajivsi mu vrijednost zlata; a pokrade ga potrosivsi novac sto ga je on, Juric, prvi nasao.

- Ca je huje: ukrast saku sena ili punu jamu zlata? - viknu Juric. Ali divovi ga ne cuse; grmjeli su sada u zboru i pjesma je tutnjala klancima okolo brda.

Sjedjeli kmetovi u travi i liscu, pokraj vozova sijena, nedaleko dascara u kojima je mukala i blejala stoka. Poljsko je oruðe lezalo oko njih. Psi su lajali; konji su rzali, razdragani vonjom pokosenih livada. - I stariji kmetovi pocese pricati svoje dozivljaje. Koliko patnja i stradanja! Koliko nasilja! A oni su sve to podnosili, pustali da ih grde i muce, bojali se ludo graðana i vitezova koje mozes pogaziti kao hrusteve.

- Smo bili kako blago!

Joze suti, ali drzi visoko glavu. To nije vise onaj tezak koji je negda cucao pod motovunskom zidinom cekajuci pecenku. Nesto ponosno i tvrdo stoji sada orijasu izmeðu obrva, a oci mu gore. Opio ga slobodan zivot, rad i osjecaj snage. U njemu se probudi nesto sto se ne umiri ponizenjem graðana i bijegom plemica; kao da trazi otpor protiv koga ce razviti snagu sto ga gusi i sili da plane. Od nekoga vremena on vidi da su kmetovi nezahvalni prema njemu, da bi se svaki od njih htio postaviti na celo zadruge, a to ga boli. Priznaju mu da je najjaci, ali ga ne drze dosta pametnim. A tko je vise od njega dozivio i na kopnu i na moru? Tko im otvori oci? Joze se ipak nada da ce ga danas nagraditi i udijeliti mu obilatiji dio: vidjet ce se kod diobe kako ga stuju.

Sunce je bilo vec visoko na nebu, kad se divovi nasitise i ispjevase. Digose se da zapocnu s diobom. Vec kad su dijelili drva, neki se od njih naljutise i pocese vikati. Teskom mukom poðe za rukom starijim kmetima umiriti nezadovoljne, te priðose k stoci o koju gotovo da se ne potukose. Ovcara Ivana moradose vezati da ne navali na glavara Liberata. Bili su vec svi kivni jedan na drugoga kadno prijeðose na zito i kukuruz. Joze se prvi pomami tvrdeci da njega ide mnogo vise.

- Ja sam skopal i izoral dolac ispod Striginega brda, a dolac je napunil zitnice. To je sve moja muka.

- Mucili su se oni iz grada - rece Liberat.

- Pak! Sam ih i placeval.

- Si, ma s mojimi beci - vikne Juric.

- Pravo govori Juric. Zac im je dal ono zlato? Ni bilo njegovo - umijesa se ovcar Ivan.

- Svaka cas' tebi, Joze! - rekne stari kmet Marko. Si covik i znas s ljudima ishajat. Ja, dolac je dal cuda zita, ma su delali oni iz grada. Ti si lezal i pil. Ne govori da si se puno mucil. Smo mi vec nego ti. Svaka cas' tebi, Joze! Ma si ih placeval s beci ca jih je nasal Juric, a su bili beci svih nas. - Ca ni tako, ljudi? - Vero ja! - Tako je!

- Huncuti! Lupezi! - plane Joze i stane psovati, crven u licu, s nabreklim zilama na vratu. Njegova je dolina; on ju je izorao i posijao. Graðani su ceprkali kao kokosi po oranici i smetali ga u poslu. On je pustao da rade i darivao ih zlatom, samo da se okane zanovijetanja i da budu mirni.

- A ca ce ti sve to zito?

- Ca te briga! Ca je moje - je moje.

- Volil bi jopet sluzit gospodinu nego tebi - vikne Juric.

Joze se uzalud zestio. Kmetovi su ga sada gledali mrki, mucaljivi. Branencanin vidje da su gotovo svi protiv njega i da ga se ne boje, pa se jos vise uspali. Potrci k dascari, otvori vrata, skoci na stog zita. Rukama i laktima stane gurati i bacati zrnje izvan dascare, u oblaku pljeve i prasine.

- Na psi! Na vam! Moja muka! Moj trud!

- Si munjen! - klicahu mu kmetovi, spremni navaliti na mahnica.

Joze se najednom umiri; iziðe iz dascare.

- Dobro je! Ste vi kontra mene. Ja grem, ma mojega zita necete godit!

*

One iste noci gledao je kamarlengo Civetta sa Strigine glavice kako pozar bukti u Psoglavcevu gradu. Gorjele su dascare i cerovi na rubu poljane. Ognjeni jezici drhtahu na vjetru, dizahu se sve navise lizuci daske i slamu na krovovima, a stabla se upaljivahu. Grad je gorio, slican lomaci na vrhuncu brda.

Iskre su letjele naokolo, vrcajuci iz dasaka i iz krosnji stabala. Velike sjene vrzahu se okolo vatre: stoka je bjezala, mucuci i blejeci, niz obronak. Copor konja srtao iz staje, kasao niza strminu; topot je tutnjao dolinom; vjetar je nosio daleko rzanje. Gle, nekoliko sjena juri u dolinu; srcu preko krsa - gone nekoga. U rukama su im klade kojima masu. - "Joze! brek!" cuje se vika u huku vjetra. Sjene su sisle u dolac, razisle se, i sve nekoga traze po sumici i pokraj potoka.

Civetta sjedi; gleda pozar i zublje u docu. Raduje se nenadanomu dogaðaju. Najednom zacu lupu koraka. Visoka sjena banu preda nj. Dihala je duboko.

Div okrenut leðima prema vatri, razdrapana odijela i kose sto se vijase u vjetru, pricini se Mlecicu demonom koga pakao izbaci. Civettino se lice produzi i problijedi.

Sjena stajase pred Mlecicem. Najednom se poguri, nesto sapnu i pruzi ruku sto sinu u ruju pozara kao da je nastrapana krvlju.

- Tko je to?

- Mi date vina? - sanu dosljak.

- Ti si Joze! Sto se dogodilo?

- Hteli me ubit. Mi date?

Kamarlengo povede gorostasa na zapadnu stranu brijega. Tu se pod proplankom odronise davno pecine i otvori jama.

- Ovdje te nece naci - rece kamarlengo.

Civetta otide pa se doskora vrati s momkom koji je nosio vino.

- Na! Pij i govori.

Joze je sjedio i gledao mrko preda se.

- Lupezi! Vragi! Mene udrit! Æemo videt!

Civetta je sutio i cekao.

- Tko je upalio grad? - upita.

- Ja.

- A zasto?

- Ukrali su moje zito. Hteli bi moju muku. Sve za njih! Ca su oni meni? Nic. Ja sam iz jednega kraja, a oni iz drugega. Govore kako ja, i to je sve...

- A, vidis!

- Su morda oni gospoda, pa da jim ja sluzim kako hlapac?

- Pravo imas!

- A ca je moje, morem i zgoret. Oni mene tuc, ubit? Su huji od grajana. Va gradu su gospoda, a oni? Kmeti, kao i ja.

- Da nije tebe bilo, sluzili bi sada gospodarima.

- Nego da bi! Sad bi oni hteli da ja njim sluzim. Æu raje delat jopet za gospodu. Gospodin je gospodin, a ca su oni?

- S nama ti je ipak bolje bilo.

- Je hudo bilo, ma drugacije. Znal sam barem koga sluzim. Ca? Liberat da bude moj glavar? Cujte, gospodine, neka mi daju moj plug i voz i motiku, pa ja ne grem vec na grad. Æu zivet sam va dolcu; cu sam delat.

- Dobro je! Ja cu sutra k njima.

- Ma ja cu moju zemlju! Dolac je moj.

- Ne boj se.

- Ste covik, gospodine!

I Joze poce grditi svoje drugove. Ovcar Ivan krade po njivama i goni stado u stetu. Joze mu jednom ubio zbog toga kravu u svome docu, pa ga ovcar mrzi. Liberat se polakomio za njegovom oranicom u dolini, a ludom Juricu ne da ono nesretno zlato jos uvijek mira. Svi su mu zavidni sto je prvi meðu njima, i njegovo je zito najbolje, i njegovi su kukuruzi najjedriji. Govore mu da je bahat i svadljivac, a svaki se od njih jagmi da bude glavarom, i kolju se gotovo svaki dan za pedalj zemlje. Tuze se da je pijanica, ali Civetta dobro zna da je i njima vino ugodilo.

Kamarlengov se napitak porazgovori u Jozi, a gorostas poce bulazniti o kralju Dragonji, o galeotu Iliji, o slobodi za koju da bi i krv dao.

O ponoci orijas zaspi; kamarlengo se vrati u dascaru.

Svitalo je jesenje sunce kad Civetta ustane i siðe u dolinu.

*

Divovi su po docu trazili pobjeglu stoku i konje; kupili su zivinu i tjerali je prema gradu. Bili su pokunjeni, srvani od bdjenja i tuge.

- Bog s njimi, gospodine! - pozdravljahu kmetovi kamarlenga, a glas im bijase mek i tih, lica krotka.

- Bog, ljudi! Sto vam se to dogodilo?

- Zlo je. Joze nam zapalil grad.

- Al kako to? Zasto?

- Eto, tako. Posvadili se, pa Joze posal va dolac. Vrnul se je obnoc nazad i zapalil.

- Pa onda?

- Videli su ga ljudi, pa su ga hteli ubit, al jim je pobegal. Sve je zgorelo. Hote s nami, pa cete videt.

I kmetovi povedose kamarlenga u grad.

Gariste se jos pusilo. Stogovi izgorjela zita lezali bas ondje gdje se juce dizahu dascare. Nekoliko greda nestalih staja drzahu se joste uspravno pokraj stogova, ali bijahu crne od vatre, prelomljene od vjetrine. Amo-tamo po poljani lezale mrcine konja i volova, a oko njih vrzli se psi. Jata gavranova kupila se grakcuci na ostacima kladara; cekala su da se ljudi maknu s brijega ili da im bace strvine u dolac. Debla cerova strsala uvis. Sve bijase sivo od pepela, crno od dima.

- A sto cete sada?

- Æemo kastigat onega palikucu - rece kmet Liberat.

- A tko vam je glavar?

- Sam ja.

- I vi ste to dopustili?

- A ca cu ja kad me ne slusaju? Svi su zlocesti, a Joze je najhuji. Delaju i muce se, ma su kao munjeni.

- Sam rekal ja - poce kmet Toma - da je to mesto prokleto. Posvuda kosti. Pa to zlato, pa zidi! Ja govorim da gremo na koju drugu goru.

- Ni to, ne! Zemlja je bozja. Nego cujte, gospodine - rece kmet Ivan. Mi nimamo pravega covika ki bi s nami ravnal. Mi smo dobri za delat, ma smo brizni kmeti. Htel bi nam se covik pametan, studijan, ki bi s nami znal lepo ravnat i rekal nam ca i kako, i kega bi mi stimali i rad poslusali. Onda bi sve dobro bilo, i ne bi se takove stvari dogajale. Ma ovako, ca nam koristi bit liberi?

- Vero ja! Predika kako covik!

- I ja drzim da je tako - rece Civetta. Vama se hoce glavara, i to pravoga.

- A ca bi bilo kad biste vi prisli k nam i bili nas poglavar?

- Ja?! Sto vam to pada na um? Potrazite ga meðu vama.

- Mi nismo za to. Dajte vi. Æete videt kako cemo onda delat.

Civetta se sve neckao, a govorio tako da je jos vise poticao tezake da ustraju u svojoj zelji. Nakon duga pogovaranja kamarlengo poce popustati. Posto mu oni obecase da ce ga u svemu slusati, pristane i zada im rijec da ce s njima kao sa slobodnim ljudima. Proseta se jos jednom poljanom te odredi da bace one mrcine, ugarke i pepeo u klarac i da posijeku po sumama daske za nove dascare. Njihova stoka nije mnogo pretrpjela, pa se nije bojati glada. Do koji dan porazdijelit ce svi skupa zemlju te zapoceti da krce i oru. On ce k njima svako jutro. Rece im da puste na miru Jozu koga ce on sam potraziti. Divovi se utjesise i popratise sve do doca svoga novoga glavara.

- Zaludu - rece kmet Liberat - gospodin je gospodin.

- Ma i vraga, samo ne Jozeta!

- Kako je sve laglje kada kigod zapoveda!

I one su veceri divovi opet pili i pjevali na opustosenom vrhuncu Psoglavceva brijega.

*

Crne su vijesti stizale kamarlengu.

Porucivao mu je podestat da graðani vole gladovati no dati Jozin novac kojim bi on htio kupiti ziveza. Motovunska je suma pusta, i proto se Dalla Zonta uzalud muci da naðe u gradu radnike. Mletacki senat salje pisma, opominje i prijeti motovunskom vijecu. Graðani za to mare i ne mare. Opcinska blagajna prazna, a Motovunjani lihvare onim prokletim zlatom. Po njivama ni oranja ni kopanja. Do koji dan neces naci ni kore hljeba u Motovunu. Zavladao nered. Plemici se prometnuse u razbojnike. Naoruzase sluzincad, pa haraju po selima, prijeteci gradovima da ce udariti na njih namete. Najzesce se uzgoropadio vitez Odo Wachsensteinski. Sve je nagnulo u grad da ne pogine od oskudice i od maca, a u Motovunu poskupio zivez kao oko u glavi. - Sto je bilo vina u opcinskome podrumu, sve mu rado salje, jer bi strasno bilo kad bi se gladni graðani bacili na pice. Podestat moli kamarlenga da se okani onih divljaka i pohrli u Motovun gdje ce biti svima od pomoci.

Civetta, netom primi vino, povede voz k divovima i dade im ga za marvu. One iste veceri poruci kamarlengo podestatu da mu eto salje stoku, a da ce domalo obradovati Motovunjane jos ljepsim darom. On ostaje na Striginoj glavici. Neka se podestat tjesi i ne boji glada dok je volova i ovaca na Psoglavcevu brdu. I od toga dana prodavao je Civetta divovima sve skuplje vino. Zlatna jama bila je vec prazna. Zalud su kmetovi kucali motikama i kopali rupe. Iskopase jednom duboku jamu i naiðose na spilju kojoj se na dnu nesto svjetlucalo. - "Zlato!" kliknuse i nagnuse kao jedan covjek da se provuku kroz prohod. U uskome prorovu nasta borba izmeðu divova. Uhvatise se ukostac: gusili se sakama, bili nogama. Borili se zestoko dok vidjese da ono nije zlato no hrpa gljiva sto se sjaju u vlaznu polumraku.

Ovcar se Ivan proslavi kao pijanica. Krao je drugovima blago i davao ga kamarlengovoj druzini: vola za po brente vina. Gotovo svakoga treceg dana gonili su graðani volove i ovce u Motovun i u druge gradove. - Divovi su opet hranili, a da toga nisu ni znali, sva obliznja mjesta. Stoka je iscezavala, ali su kmetovi na drugo mislili. Ocekivali su dan kad ce im Civetta porazdijeliti zemlju, pa su o tome vodili vec sada prepirke i svaðe. Kamarlengo je navlas pustao da minu dani i sedmice. Pirio je razdor. Huckao ih, ali uvijek s medom na jeziku, govoreci im o slozi. - Samo je Jozu poticao na bunu; tjerao ga da se osveti svojim drugovima. Bijase se Branencanin povukao u dolac. Radio je malo i polazio k Civetti da se izbrblja. Civettini su ga drugovi docekivali s pocetka laskavim usklicima i gostili ga s nekim strahom, ali sto se vise gorostas podavase dangubi, hvalisanju i picu, to su oni postajali drskiji prema njemu. Joze se iznova nauci svemu tomu! nije se vise ljutio sto se gospoda s njime ljuto sale: - ta oni mu povlaðuju svaku rijec kada grdi one u gradu.

Tek o Bozicu pricini se Civetti da je nadoslo vrijeme baciti meðu seljake pravu jabuku razdora.

Rano ujutro doðe kamarlengo u grad, pozove kmetove i javi im da ce razdijeliti zemlju.

Pet dana obilazili su svi skupa strmine i doce, mjereci njive, udarajuci meðe, pravdajuci se za svaki kamen. Civetta se nije ni nadao da ce naci u kmeta takovu pohlepu za zemljom. Uvjeri se da mu nije od potrebe udesiti diobu na takav nacin da se kasnije jos gore pocupaju meðu sobom. Dosta je da su susjedi, pa ce se posvaditi o svaku grudu o svaki grm. - Najteze je bilo s dolinom izmeðu Psoglavceva brda i Strigine glavice.

- Pustimo je Jozi - rece kamarlengo - on ju je i dosada kopao.

Ali kmetovi da se pomame. To je najbolja zemlja! Joze ju je oteo drugima, bas razbojnicki. Dva dana mucio se Civetta s njima, dok ne rece da ce po doca pripasti Jozi, a druga polovica Liberatu i starome Marku. Kamarlengo je znao da ce bas ta dioba postati vrelom jada.

Civetta ispise o svemu neki spis, udari na nj pecate i postavi pred divove knjizurinu na kojoj se vidi srebrn kriz.

- Zakunite se na toj knjizi i na tome krizu da cete se drzati ugovora i da cete stovati tuðe.

I divovi se zaklese.

One iste veceri rece Civetta Jozi: koji je dio doca zapao njega a koji Liberata i Marka. Gorostas problijedi; usne mu zadrhtase.

- Ja nisam bil s vami. Ja ne znam nic. Dolac je moj.

- Joze, i ti se moras pokoriti. Stvar je gotova.

- Ja nisam prisegal.

Civetta stade pricati gorostasu kako kmetovi vele da su bili i prevec blagi prema njemu: oprostise mu zlocin, dadose mu najbolji dio doca.

- Nepravedno je - rece Civetta - al sam se bojao da ce biti i gore. Sto ces? Njih je dvadeset, a ti si sam. Preboli!

Branencanin skoci na noge, potrca u dolinu.