Veljko Barbieri: Trojanski konj
("FORUM", Godište XIX, knjiga XXXIX, broj 3; Zagreb, mart 1980; str. 400-422)

Kada su se zatvorila vrata, Aron je pomislio da će napokon zasigurno uspjeti odvratiti misli od samoga sebe. I prve noći, pa i onih koje su je slijedile, on je osjećao da će ga ovo dugo izgnanstvo, u koje je dobrovoljno došao, odvesti natrag u izvorišni zakutak iz kojega je jednom njegova dječja mašta krenula niz dugi put što se prostirao pred njim. On je skovao plan u čiji ishod nije sumnjao; tako je, uostalom, bilo i u svakom prethodnom trenutku očaja, kada je također kovao planove, uvjeren da će svako rješenje biti spasonosno.

Vrata su se zatvorila, i on se nehotice sjeti trojanskog konja. Nakon deset poraznih godina Ahajci uđoše u drveno truplo i izađoše iz njegove utrobe kao pobjednici. Buljeći u tamu pred sobom, i on je doista vjerovao kako će eto mučeći se i očekujući, već prema tome što od toga dvoga bude potrebnije, jednom izaći iz svog dobrovoljnog izgnanstva, na svjetlo drugačije zore. U njoj će napokon zastati pred licem sunca i duboko, punim plućima udahnuti svjež jutarnji zrak koji će naići nošen laganim povjetarcem.

Treće noći po dolasku zapisao je: "Tri noći pomnožene sa tisuću puta samo neznatno uvećavaju očajanje, kojeg će posvema nestati kada se pogasi posljednja zraka trihiljaditog dana." Rečenica bijaše nekako suhoparna, pogotovo njemu koji je navikao da svoje misli iskazuje i resi dugim nizovima riječi, koje su poput otežalih latica riječnog lopoča skrivale smisao što se zrcalio na ravnoj površini vode. Stade pred tim gotovo zaprepašten, ali istog časa čudesno ohrabren pomisli da je Velika izmjena već počela.

Kada ga zatim Glas, iz pomrčine koja je zavladala pošto je ugasio džepnu lampu, pozove da ustane i potrči u pravcu nevidljivog cilja, on smireno posluša i osjeti se lakšim od galeba dok je već pomalo oznojen trčao kroz travu. Bat koraka odjekivaše poput zvona kada je utrčao u dugi zamračeni hodnik, sve dok ih reski udar vrata ne prekinu, a posljednji korak, zaboravljen, ne dovrši topotavi takt, pa sve zamre, kao da je netko srušio crkveni toranj prije no što je do kraja oglasio svoju svakodnevnu mediteransku Ave Mariju.

Jutra u samom početku bijahu uzbudljiva. Nenavikao na brzinu buđenja života, koji bi za tih ljetnih zora iznenada buknuo poput krika pijetla što još u mraku predosjeća izlazak sunčane kugle, Aron bi mamuran kao izudaran boksač, sjurio niz strmo stepenište. U gomili koja se gurala začas bi osjetio bujicu života što ga je gonila da probudi u sebi strujanja usporenog krvotoka, koji bi naglo uzavreo nalik na brdsku rječicu što je iznenada jurnula, oslobodivši proljetne vode ledenog stiska.

Kada bi ulazio u stroj bio je ispočetka tih i postiđen, a zatim nakon nekoliko dana ponosan što ga je privukao do tada još nedoživljeni oblik jednostavnosti. Povjerovao je da je njegovo lukavstvo napokon poslužilo pravoj svrsi. Varka drevnog Odiseja tada mu se činila još mnogoznačnijom i bližom. Konj je stajao uspravan i nepokretan u ravnicama pred Trojom. Aron se približavao drevnom pastuhu, polako uranjajući u mit o vlastitom biću. Pa ipak, to s punom sigurnošću možemo tvrditi, nakon dugog vremena on je prestao sanjati samoga sebe.

Iznenada osjeti dodir ruke na ramenu. Ugleda prerano oblikovan lik dječaka na čijem su preplanulom licu tanke borice već ucrtale tokove kasnijih oranica. U plavim očima skrivao je seosko nebo, a zubi mu blistali slični plodnoj mjesečini. No glas mu bijaše neprikladno sonoran i dubok.

— Pogledaj... ptice.

Aron isturi bradu. Tamo gore, u visokom plavetnilu, stotine crnih pernatih letača kretalo se u pravilnom nizu. Kako bi se koji izdvojio i u naglom padu pokušao naći zadovoljštinu u trenutnoj i besvjesnoj želji za slobodom, lanac se prekidao da bi uskoro opet bio popunjen, kada je mali bjegunac, već zaplašen samoćom, očajnički udarajući krilima zauzimao svoje ispražnjeno mjesto. Ptica se tada oglašavala krikom veselja.

— Lete u pravcu mog sela, zablista mjesečina iz momkovih usta.

Aron ne odgovori.

— Luka, zovem se Luka, nastavi plavokosi i čas zatim izgubi se u gomili koja potisnu Arona u smjeru stazice, na koju izbiše već postrojeni momci i opet počeše da trče. Dok je osjećao kako mu se mišići koče, bivao je sve sigurniji da će uspjeti. Činilo mu se da je njegov duh, do prije kratkog vremena nalik na prosutu živu, konačno dobio oblik koji je toliko priželjkivao. — Drvo je otesano, mislio je Aron, kostur golemog konja već se nazire; još malo i on će se uzverati uz pruženo uže i nestati u pobjedonosnoj tami utrobe. Logorska ravnica odzvanjala je od bojnih poklika. Uliks stajaše po strani uživajući u bezumlju boja.

Kada se vratiše i polegoše po orošenoj travi, on se osjeti neobično usamljen. Po zatvaranju vrata jedino što je osjećao bijaše golemo olakšanje što se uspio otarasiti samoga sebe. Kao da je zamutio blistavu površinu nad kojom se svakodnevno naginjao Narcis. Nije mogao razlučiti nestvarnost morske meduze od klobuka hobotnice u napadu. Sada, gledajući dječačka trupla orošena znojem, on u nekom kanjonu podsvijesti nasluti sumnju u ishod čitave zamisli, koju je već i nazivao imenom trojanskog konja.

Mrak pade nad mitskom ravnicom svijesti. Elektronski izobličen Glas pozivao ih je na ručak. Kolona je korak krenula u pravcu poziva. Aron je kročio na čelu. Bilo mu je dovoljno što je znao da ostali slijede njegov korak, usklađen s ritmom drugih kolona. Kada stade, sve utihnu. Lokomotiva je udarila u prepreku. Zatim, tiho, jedan za drugim uđoše u negostoljubivu prostoriju.

Blagovaonica, bijesna majka, dočeka ih izobiljem hrane koja provali iz vulkanskih kazana i prosu se po zdjelicama. Crnomanjasti momčić, opekavši prste, ispusti zdjelicu i ona pade na tlo. Dječak zaplače. Aron podijeli ručak s crnokosim Vučićem. Štene navali na hranu, bez riječi. Sjajni bljesak što sinu negdje iz dubine tamnih zjenica, nalik na sjaj daleke munje u kojem se jednom skrivala tajna nastanka i porijekla, ispuni Arona zadovoljstvom što je shvatio pradavnu poruku. Ona ga vrati nekamo daleko unatrag, u samo praskozorje života, kada je bio dovoljan tek pokret ili sjaj u potpunoj pomrčini, da iskra svijesti kresne u kremenu nepojmljivog. I on sam osjeti se dijelom toga ogromnog prostranstva, osutog usijanim točkicama, među kojima bijaše nemoguće razlučiti munju od sjajne zvijezde ili pak pogled zvjerčice od gromovitog naboja zahvalnosti.

Isprva Aron nikako nije mogao nazrijeti smisao obuke kojoj su se svakog dana podvrgavali. Ma koliko se trudio da iscrpljujućim naporima dade potpuno simbolična značenja, koja su se opet uklapala u sve ono što je podrazumijevao pod imenom mitskog konja, njegova svijest i znanje potpuno bi zatajivali pri svakom pokušaju otkrivanja cilja naredbodavca iza megafona. Tek tu i tamo, ponajviše ponesen oduševljenjem, on bi uspijevao uključiti onaj dio svoje svijesti što je težio nepotrebnim otkrićima. Tada bi u sustavu obučavanja i potčinjavanja komandama naslućivao daleki cilj kojem je trenutna spoznaja o besmislenosti svakodnevnih radnji bila potpuno podređena.

Poslijepodnevni vjetar prekri nebo maslinastim oblacima. S istoka, tamo iza bregova gdje se jednom nalazio grad, navali kiša te se uskoro sve izgubi u dugim vlasima prozirne kose. Aron pribije lice uz vlažno staklo i nepomičan promatraše širenje i pretapanje krugova koji su se stvarali pri svakom udaru brzih, ubojitih kapi u velikoj mlaki pred barakom. Uskoro doskakuće žaba i poput dječarca sune u podmuklu mutnu vodu.

— Zašto su nas doveli ovamo? — upita netko iza njega.

— Saznat ćemo kad za to dođe čas, smireno odvrati Aron dok su mu pred očima još uvijek igrali biseri koje je za sobom ostavila čarobna žabica skočivši u mlaku.

— Kad sam saznao za logor, pokušao sam... Krv je potekla, prepao sam se... Nisam imao snage zarezati dublje... Ah, pokušaj mi objasniti..., molio je krhki i ustrašeni Ivan koji uroni glavu u ruke.

Aron ne odgovori. Tek tada opazi da kroz čudnovato nježne ruke teku potočići suza i kapaju na drveni pod. Baš zato sjede na stolicu nasuprot Ivana koji molećivo podiže glavu u strahu da ga ne ostavi sama.

— Proći će sve to, Ivane. Treba što bolje izvršavati naređenja i sve će biti u redu.

— Nitko nam nije ništa rekao... Koliko će nas ovdje držati?

— Zar je to važno?

Sav očajan, Ivan htjede još nešto dodati, ali tada zagrmi Glas koji ih je pozivao na kišu. Svi potrčaše, gurajući Arona i Ivana. Dok se kolona popunjavala, Aron sa zadovoljstvom zaključi da je Ivan došao k sebi.

Kada već zamakoše za veliku monolitnu zgradu bez prozora u kojoj bijaše smještena Komanda i krenuše zmijastim putićem među visokom travom išaranom ljubičastim korovom, Aron osjeti mučninu iz unutrašnjosti utrobe. Muka ga nikako ne napuštaše. Dok se trudio da održi ravnotežu nije znao je li to bila tek trenutna slabost izazvana promjenom vremena, pošto je sunce opet zasjalo kroz napukli oblak, ili je pak sve skupa bilo posljedica još uvijek nesvjesne sumnje u priliku konja što je tako spasonosno bdjela nad njim. Za njega bijaše važno samo ono što je moglo sagorjeti u vrelom kotlu zamisli u koju je polagao tolika nadanja. U tenedskom šumarku krio se pobjedonosni ahajski pastuh.

Kada za njima ostade nekoliko kilometara prašnjava putića, iz džbuna na samom vrhu male humke iznenadno — Stoj! ukopa ih u mjestu. Opaziše elipsastu konturu megafona koji se lagano i bešumno dizao uvis, sve dok njegovo jajasto tijelo na tren ne zakrije sunce na zalasku. Komanda slična prijetećem šumu vjetra u krošnjama prikova ih za tlo. Kada polegoše po vlažnoj zemlji, sunčana kugla na jedvite jade uspije probiti oblačni zatvor i, kao da je oslobođena noćne more, hitro kliznu za obzor što je već podrhtavao poput membrane pod pritiskom potonule vatre. Potom im Glas naredi da ustanu. Ahil je bolno jurnuo u bitku. Patroklova sjena dozivaše ga neprestance. Bijes se brzo stiša. Vraćali su se šutke, u potpunoj tišini, koju ništa nije moglo narušiti. Čak ni ravnomjeran takt koraka što se gubio pod skliskom površinom.

Nadomak barake ubrzaše kao da su nakon duga puta stigli kući. Kada napokon bi zapaljena vatra u peći postavljenoj u samom kutu velike prostorije, te val topline ispuni zagušljivu unutrašnjost, omamljeni legoše na počinak. Dok je Aron uranjao u snenu slikovnicu, njegova još budna osjetila nanjušiše opojni miris što se počeo širiti iz peći, odmah pošto je zapaljena vatra. No saznanje ne uspije doprijeti do pune svijesti otrovana glodavca i on zaspi. Nešto kasnije noćno nebo propara sjajna munja i pljusak udari o metalni krov. Ništa ne bijaše strašnije u toj noći od reskog bubnjanja vodene zavjese, zaboravljenih helenskih timpana koji su muklo odjekivali među usnulim stanovnicima logora.

Drugog tjedna stiže Aronu prvo pismo. Pisala je o životu koji provedoše zajedno, o želji da ga vidi, molila je i optuživala, tako da je on i nakon trećeg uzastopnog čitanja nije mogao razumjeti. Ipak je negdje duboko u sebi osjećao zadovoljstvo što nije zaboravljen. Konačno on je i odabrao logor da bi iskupio samoga sebe. Najčudnije u svemu bijaše što se ničega više nije sjećao. Ono što se zbivalo prije negoli se za njim zatvoriše vrata, sada je za Arona bio dalek, davno odsanjani san. Nije bio siguran da ga je ikada sanjao. Tek, riječi su stvarale obrise poznatih slika na kojima se ponekad pojavljivao, ali sjećanje koje bi sve potpunije objasnilo sasvim ga je napustilo. Osjećaj ugodne topline koji bi se javio svaki put pri čitanju pisma govorio je da svijet izvan logora možda još uvijek postoji. Tada je pokušavao uklopiti djevojku u ahajsku varku.

Spremajući pismo on vidje da je otvarano. Ipak to ga ostavi posve ravnodušnim. Krene prema stroju koji se već popunjavao po naređenju što je tek zamrlo u membrani razglasa.

Uveče opazi da je i ostalima stigla pošta. Nekoliko logoraša koji ostadoše bez pisama ugledavši Arona nagrnuše u njegovu pravcu. Ostali su se gurali oko zadubljenih u ispisane listove. Poredaše se u obliku pravilnog polukruga.

— Pročitaj nam što ti pišu, reče molećljivim glasom momak što istupi pred grupu.

— Nećete ništa razumjeti!

— Svejedno, čitaj nam.

Maske su šutljivo buljile u rastvorene listove, očekujući. Nije ni osjetio kada je počeo čitati, nije čuo vlastiti glas što je stalno, i sasvim nezavisno od Aronove volje, mijenjao boju već prema smislu rečenice. Maske se nisu pomicale. Ostadoše tako ukopane, posred veličanstvenog kruga pozornice u Epidaurusu, u obliku mladog mjeseca, čak i onda kada je Aron već strpao pismo u džep, i brzo se udaljio ispunjen nelagodom.

Napokon na osami zaželi da uništi pismo. Činilo mu se da se već zaboravljeno osjećanje, toliko različito od svega u logoru, više nikako neće vratiti. Ali već prvi pogled na papir sasvim ga razuvjeri. Ona je bila uglavljena u njegovo biće, u svaku poricu zamisli. Aron načas zaboravi da se nalazi u logoru, okružen žicom i nevidljivim sustavom Glasa kojem je prepustio odlučivanje o vlastitoj sudbini. Iz barake pri dnu brežuljka, kao iz Odisejeve kraljevske štale, istrča pastuh i obijesno jurnu u visoku travu. Za trenutak je osjetio njezine meke usne što su poput vrelih jastučića prianjale uz njegovo lice, pa potom njezin glas koji ga iz nekog svečanog i vrlo svetog zakutka neba, modrog, posutog mnogobrojnim zvijezdama, pozivaše k sebi. Zagledan u sve jasnije konture zaljubljenih sazviježđa, prosjedi tako pod krijesovima sve do ponoći, ne mareći za kaznu.

Iz omamljenosti ga prenu glas kao u mačke na umoru, bolno zavijanje koje je svaki čas bilo prekidano reskom naredbom: — Svi u Sektor X... Svi u Sektor X! Pa opet zajauče sirena.

Već je trčao posrćući u mraku, naslućujući stazicu koja je u blagom padu silazila prema baraci. Zadihan, priključi se grupi na samim vratima, uskladivši nepravilno kretanje s metronomskim trkom stroja što se kretao u ritmu teškog nakovnja. Negdje iz gomile kresnu Lukino oko, fosforno sjajno, ali zvijezda odmah utonu u tijela, nalik na valove oceana. Za nekoliko trenutaka utrčaše u smrekov šumarak i izbiše na proplanak okružen visokim stablima: — SEKTOR X. Tada bljesnuše reflektori, i oni se nađoše u moru snažna svjetla. Iz zastrašujuće tame iza rasvjetnih giganata umiljato prozbori Glas:

— Od noćas ćete se svake noći okupljati na Sektoru X! Sirena će se tek povremeno oglašavati, pa zbog toga morate paziti da nikada ne zakasnite.

I to je bilo sve. Raziđoše se u potpunoj tišini koja je zavladala odmah po kratkom pištanju što je pratilo naredbu. Sumrak ih je ispraćao povijenim granama skrivajući ih pred nevidljivim očima, za koje je Aron bio siguran da ih odasvud promatraju. Načas se iznenadi što ga nitko nije ukorio dok se zadubljen u dragocjeno pismo prepustio noćnom maštanju.

Ptice u krošnjama zalamataju krilima. Krik nalik na fijuk vjetra pretvori se u sovino razbojničko hukanje. Drevni Odisejev ždrijebac skrivao je sljepilo u praznim očnim dupljama, klizeći sasvim nasumce po uskoj stazici što se spuštala sve do neosvojivih bedema Troje. Ukoliko se ne bude pokoravao zakonima logora, od njegove zamisli neće ostati ništa. Uzvišena i gorda prilika konja, kojoj je tako smjerno težio, ostat će samo prazno truplo koje će se potom, kao i sve u Aronovu životu, u jednom hitrom, iznenadnom času nepovratno srušiti. Tako je pokušavao pobjeći od izdajničkog Feniksa što je, zasićen neprestanim obnavljanjem, odlučio prije vremena sve sravniti sa zemljom. Mitski letač gubio se u azurnim prostranstvima budućnosti, prije negoli se stišala vatra uništenja, nad sivilom prošlosti i krilima kratkotrajne zore sadašnjosti. Ratnički pastuh prkosio je vremenu, golem, kopita zabodenih u ruševine grada. Arona je upućivao na uzaludnost jučerašnjeg života, čiji tok sada bijaše nepovratno presječen padom rešetkastih vrata, naglim poput giljotine.

Obuzet tako jasnim primislima, on se probije na čelo i ubrza ritam koraka, izazvavši gunđanje iscrpljenih logoraša. Zlatogrivi ždrijebac galopirao je naprijed, neumorno, kao da je i on sam sazdan od krutih zakona koji su vladali logorskim životom. Tako se opet vratio Uliksovom lukavstvu. Nadomak zore legoše na kratkotrajan počinak.

Kako ni slijedećih dana nitko nije spominjao Aronov bijeg u samoću, on je sve češće odlazio na brdašce, na povišeni dio radnog poligona što je na velikom tlocrtu logora postavljenom u središnjem krugu bio označen kao Sektor 6. Tamo je mogao jasno vidjeti da je logor mnogo prostraniji no što je zamišljao, a mnogo je toga upućivalo da možda u okolici postoje i druge radne grupe. Ali kako je napuštanje omeđenog područja koje im bijaše dodijeljeno bilo najstrože zabranjeno, to su o tom nepoznatom životu mogli pretpostavljati jedino uspoređujući ga sa svojim. Sudeći prema rasporedu sektora, Aron je ipak smatrao da bi takve pretpostavke mogle biti pogrešne. Vjerovao je da je svaka grupa, ako ih je uopće bilo, bila određena za poseban i samo njoj prikladan zadatak. Na to ga je upućivao posve drugačiji sistem uzbunjivanja i sirena visokih tonova, pisku kojih su ponekad mogli čuti kako se prolama kroz tihu noć, nalik na dozivku brđana. Živjeli su u strogo omeđenom svijetu kojem je svaki pojedinačni oblik bio dalek kao strano i posve nerazumljivo biće. Aron se mnogo više čudio činjenici što je samo jedan od sektora, i to onaj na kojem su se odnedavno svake noći okupljali, bio označen slovom X, a ne brojem kao ostali. To ga samo utvrdi u uvjerenju da trojanski konj u svom punom značenju krije izuzetni smisao koji je nadvisivao sve ostale zadatke unutar žičanih ograda, pa i izvan njih, poput Belerofontovog Pegaza što je jurio visinama kao Homerova munja.

Pa ipak, svakodnevno hodočašće na Sektor X u početku se činilo posve besmisleno. Iz duboke omamljenosti trzalo ih je jaukanje sirene, te bi se postrojavali pred barakom, a potom trčali u pravcu šumarka. Tamo bi, na mračnom proplanku, očekivali da se upale reflektori, veliki, nalik na sunca, pa bi onako zaslijepljeni jedva čekali da nestane svjetla. I ono bi doista nakon nekog vremena iščezlo kao voda u širokom lijevku, te bi se potom vraćali na počinak. Potpuna tišina koja je uglavnom pratila ritual činila ga je još besmislenijim. Megafoni ostadoše nijemi na Aronovu upitnost. U logoru se osjećala tek prisutnost tajanstvenih očiju kojima ništa nije moglo pobjeći. U to se uvjeriše već trećeg dana po prvoj uzbuni, kada odvedoše Izaka. Niski mršavi čovječuljak u općoj pometnji bijaše zagubio čizme i tako zakasni u stroj koji krene bez njega. Kada stigoše natrag, više ga ne zatekoše u baraci. Nije se vratio ni sutradan, ni narednih dana. Kasnije, megafoni oglasiše da je prebačen u grupu kojoj je dodijeljen neki lakši zadatak.

U logoru su postojali i mnogo razrađeniji oblici kontrole i kažnjavanja. Logoraš je mogao biti upućen na prisilni rad, koji se obavljao bez oruđa, tako da su se često mogli vidjeti osuđenici kako izmahuju rukama oponašajući udarce sjekirom ili čekićem. Ponekad bi na cijeli dan bili zatvarani u velike drvene bačve što su se kretale oko rotacionog postolja. Neke od bačava glasale su se pri svakom okretu škripanjem, tako da se za mirnih povečerja Aronu ponekad činilo, dok je odlazio na brdašce, da se nalazi u velikom dječjem vrtiću, prepunom zaljuljanih klackalica. Pa ipak Aron još uvijek nije sumnjao u pravednost kazne. Oni koji su o tome odlučivali, skriveni iza membrane megafona, utjelovljeni u pojmu Glasa, nalazili su se u samom središtu sustava njegove zamisli. Jer logori su godinama s razlogom postojali, premda se o njima u svijetu izvan ograda malo znalo. Bila je dovoljna svijest da postoje i život se kretao naprijed zakriljen tom činjenicom.

— Ponekad nije potrebno u potpunosti poznavati svrhu neke stvari, mislio je Aron, pa da prihvatimo njeno postojanje kao razumnu nužnost. Sputan takvim razmišljanjem, konjić se propinjao u uskom koralu.

Tada se sjetio kako se prijavio. Poslije kratka i bezuspješna liječenja na psihijatrijskoj klinici, u koju je stigao tražeći spasa, sretne sasvim slučajno nekog čovjeka koji mu ispriča da se gradi novi radni logor; moderniji i opremljeniji od ostalih. U novi logor primat će i dobrovoljce ako odgovaraju namjeni zadatka.

— Vidjet ćete, tamo čovjek napokon zaboravlja na sebe. Kad jednom izađete, ni sami ne sluteći što se to odigralo, već ćete biti drugi čovjek.

— Ali što vi znate o meni i kako znate da me nešto muči? — upita iznenađeni Aron, pomalo ljutito.

— Ja vam samo pričam ono što sam čuo.

— Govorili ste kao da sam se već prijavio.

— Oglas će izaći za tri dana. Odlučite sami.

— Opet počinjete...

— Postupite po oglasu..., i debeljka nestade u gužvi. Nakon tri dana Aron se obreo u prijavnom centru. Vozilo ga je odvelo do logorskih vrata.

U kotlovnici je vatra već ugodno praskala te pružiše ruke prema otvorenim vratašcima kako bi ih zagrijali. Vani je bilo hladno kao u kasnu jesen, pa Aron i Mihael nabacaše još nekoliko klada. Tada ih upozori oštra naredba koja se prolomi s vrha prostorije kao udar biča:

— Počnite s ubacivanjem otpadaka!

Otvoriše velika vrata negdje u središtu kotla, iz kojih je zjapila tama, pri dnu obrubljena plamičcima, nalik na ulaz u Had, pa dugačkim vilama stadoše nabacivati raznobojne otpatke s velike hrpe pred cilindrom. Uto sunu gusti dim, ali ubrzo popusti pred ojačalim plamenom koji je gutao sve što su mu davali, poput vatrenog zmaja. Zatvoriše vratašca i zmaj grozno zareža. Mihael se tada pope na vrh gomile i poče gurati otpatke prema Aronu.

— Kad bi nam dali samo par dana odmora, reče i snažnim zamahom gurnu hrpu pri vrhu koja u obliku lavine jurnu nadolje. Aron na tren ugleda snažno olimpijsko božanstvo koje je udaralo trozubom po krijesti užarenog vala. Ali Posejdon se okliznu i bijesno opsova.

— Odmarat ćemo se kada sve bude gotovo.

— Ti još uvijek vjeruješ da će se ovo jednom završiti.

— Tako je stajalo u ugovoru koji sam potpisao.

Mihael ne odgovori već priđe kotlu i stade opet luđački izmahivati trozubom. Vatreno se more zadimi.

— Što su rekli vama, mislim kad su vas odabrali?

Mihael je i dalje šutio. Snažni zamasi ponovno mu dadoše obličje konjskog boga.

— Vjeruj mi, Mihaele, ja to najbolje znam; ja sam jedini potpisao.

Mihael se okrenu sav obliven znojem.

— Reci, jesi li ikada sreo nekoga tko se vratio iz logora? Aron je spustio vile na gomilu i sjeo na ciglu pred vratašcima. Nijemo je piljio u ples plamičaka i pokušavao na sve načine napregnuti pamćenje.

— Nemoj se truditi, reče Mihael i dalje žestoko radeći. Aron mu se pridruži kao da želi otjerati zlu slutnju. Sada je pucketanje vatre bilo praćeno klizanjem vila koje su se ravnomjerno zabadale u otpatke, a onda u hitrom luku žrtvovale svoj plijen čuvaru podzemnog božanstva. Od rada ih otrgne tek zapovijedno zvono što oglašavaše postrojavanje za ručak. Odložiše vile u kut i potrčaše navlačeći košulje.

— Nemoj se truditi, ponovi Mihael.

— Ne mogu se sjetiti.

I već su trčali prema baraci dok su im krupne kapi iznenadnog pljuska hladile tijela što su se isparavala poput konjskih sapi.

— Oprosti, reče opet Mihael Aronu u stroju, dok je odsutno premetao nogu preko noge, nadajući se da će se ipak prisjetiti. Kasnije, kada zasjedoše uz prozor blagovaonice promatrajući kišu što je pljuštala po sivilu kruga, Aron se konačno prestade pitati. Logor je ljubomorno čuvao svoje tajne. Do njih nije mogao nitko prodrijeti, čak ni sitna zraka radoznalog Aronovog duha uživajući u oblicima drvenog konja. Odisej načas zaboravi pastuhovu namjenu. Trojančeva ljepota, uznosita i ponosita, bijaše okružena potpunom tišinom.

Sumnja je bila mnogo dublja no što je to Aron pretpostavljao. Kada bi je svjesno suprotstavio svojoj zamisli, ona bi se povlačila u gmazovu duplju, a on bi smiren nastavio s maštanjem. Ali zmija se pojavljivala kada je to Aronova svijest najmanje očekivala. Tada bi ga potresala neočekivana navala straha i neizvjesnosti u pogledu vlastite sudbine, te se posve povlačio u pisma što neredovno pristizahu. Po smislu njezinih riječi, shvaćao je da mu neka nisu uručena, ali olakšanje zbog spoznaje da nije zaboravljen, kada bi malo bolje promislio, potiskivalo je tu ipak opasnu činjenicu u drugi plan. Uspomena na djevojku čvrsto uzidana u tijelo konja, poput duše bez koje on ne bi ni postojao, sada je Aronu bila jedino utočište pred podmuklim gmazom što ga je sve češće napadao.

Sutradan Glas odredi Mihaelu tri dana bureta. Otišao je bez pozdrava, namignuvši Aronu koji ga je čekao pred barakom.

Tako otpočeše tri košmarna dana. Aron je pokušavao srediti svoje misli, ali one su se stalno vraćale Mihaelu koji bijaše zatvoren u pokretnu tamnicu. Nekoliko je puta u toku prvog dana otišao do kruga, gdje bijaše postavljena burad izdignuta na osovine, nalik na gusarsku krčmu, i nemoćno promatrao rotore što su se okretali oko svoje osi, režeći. Škripa je nadjačavala sve ostale zvukove, pa tako i stenjanje osuđenika zatvorenih u mračnu, sklisku unutrašnjost. U jednom času učinilo mu se da je čuo udaranje o drvene stijenke najbližeg bureta te mu se sasvim primaknuo i glasno počeo zvati:

— Mihaele, Mihaele...

Ali drvena glava ne odgovori. I tako je Aron išao od bureta do bureta, tražeći...

Noć je stigla oblačna, nošena vjetrom. Po oskudnoj večeri dugo se borio protiv sna, ali ga slatkasti miris omami i on utonu u besvijest. Pa ipak, kada se probudio, bijaše umorniji no kada je krenuo na počinak. Nelagoda i strah potresahu ga naizmjence. Čak se ni na brdašcu nije mogao toga otresti.

Tamo na krugu okretala se bačva prevrćući već poluživo Mibaelovo tijelo, dok je Aron, na već vedrom nebu, pratio sjajne putanje zvijezda, pokušavajući u svečanom orkestru tišine pronaći tračak smirenja. No nebo te noći ostade nijemo.

— Mihael sigurno više ne osjeća ništa, pomisli i uhvati se za tu lomnu pretpostavku kao za uže spasa.

— Sada mu je lakše, govorio je mračnoj dubini kozmičkog svoda i riječi krenuše put tajanstvenih zvijezda. Od Ganimeda prema Kastoru i Poluksu sune olimpijski luk hitrog kometa, pa odmah potom nestane, ne odapevši strijelu. Nije stigao ništa zaželjeti. Krene natrag, zadovoljan što više ne čuje mrsku škripu.

Luka i Aron stajali su u sjeni velikog kestena na rubu kruga i čekali na Mihaela. Jedna za drugima otvarala su se vrata na stijenkama sada mirne buradi iz koje bi potom ispadala opuštena trupla osuđenika. Tada ga ugledaše. Prvo su se pojavile noge, klateći se poput mokrog rublja, a onda i ostali dio Mihaelove snažne prilike koja kliznu k zemlji. Pokušao se ispraviti, ali se odmah povije kao pogođeni jelen i padne. Aron potrča. Oslonivši Mihaelovu glavu na koljena, on ga promatraše netremice.

— Netko me otkucao, reče tada poluživi Mihael i opet se onesvijesti.

Kad god je mogao, Aron je bdio kraj Mihaelove postelje. Za vrijeme noćnih pokreta u Sektor X, Luka bi mu pomagao pri prenošenju teškog osuđenikovog tijela. No Mihaelova je snažna građa dosta brzo svladala slabost.

— Što si mislio kad si rekao da su te otkucali, upita ga Aron nakon nekoliko dana, po povratku s trčanja.

— Mnoge su stvari još nepoznate.

— Ali u kotlovnici smo bili samo nas dvojica.

Mihael se opruži poput ranjenog Ahila, pogled mu se izgubi u nebu.

— Možda postoje prislušni uređaji?

— Postoje, sasvim sigurno, ali nije stvar u tome. Kažnjen sam zbog toga što me netko izdao.

— Zbog čega, pobogu?

— Tko bi to znao?

— Mislim zbog čega si kažnjen?!

— Arone, ovdje se ne postavljaju pitanja, zapamti, nikada ne pitaj ništa, čak ni samoga sebe!

I Aron ga opet nije mogao razumjeti. Onda tajanstveni Mihael ustade i hitnu kamen kojim se do maločas igrao. Nošen snažnim izbačajem, konjić preleti preko žice.

Uskoro Aron bi odabran za predvodnika grupe. Preciznost kojom je izvršavao svaki postavljeni zadatak, konačno je urodila plodom. Pa ipak, sumnja ga je još uvijek progonila. Kao predvodniku, bilo mu je dozvoljeno da se kreće zabranjenim područjima, te je tako imao više vremena za sebe. Samoća je izazivala razmišljanje. Kada bi se samo mogao prepustiti prilici konja, predano kao nekad. Ali pred očima mu stalno titraše izmučeno Mihaelovo lice, razmišljao je o sudbini malog Izaka. Uskoro, sve što se ticalo logora, predvodniku postade teret kojeg se nikako nije mogao otresti.

Tek ponekad, kada bi stiglo pismo, Aron je uspijevao odvratiti svoje misli od sumnje. Ipak, možda će ipak Odisejev pastuh imati dovoljno snage u svom ratničkom truplu? Nebo je u tim trenucima dovodilo pred Arona njen lik i on je spreman očekivao budućnost.

Jedna od glavnih Aronovih obaveza bijaše i određivanje dužnosti svakog pojedinog logoraša. Raspored je trebalo voditi točno i nije se smjela potkrasti ni najmanja greška. Predvodnik se mučio da svakome, uključujući i sebe, naizmjence raspodjeljuje poslove, tako da razdioba bude što pravednija. Pa ipak, tu i tamo su mu se potkradale sitne omaške.

Tada ga Glas prvi put pozove k sebi. Nalazio se u praznoj prostoriji, sličnoj velikoj kartonskoj kutiji. Pod bijaše bijel, kao i zidovi, strop i vrata kroz koja ga uvedoše. Zapovjeđeno mu je da stoji nepokretno i očekuje. Svjetlo koje se nalazilo iza njegovih leđa udaralo je u stijenku pred predvodnikom i odbijalo se u pravcu njegovih očiju. On ih pokuša zatvoriti, ali u tome ne uspije. Bijaše prisiljen gledati u vrelu bjelinu sve dok napokon oči ne izgubiše moć promatranja, a tijelom zavlada neka neugodna ukočenost. I tada se oglasi Glas. Zvuk nalik predenju mačke dolazio je negdje iznad Aronove glave.

— Predvodnik Aron, određen za rad u Centralnom sektoru X...

Osjetio je kako su se pomakle njegove usne i izgovorile kratko:

— Ja!

— Mi moramo biti pravedni, Arone, jer je naša zadaća uzvišena, opet se oglasi megafon.

Glas je Arona sada podsjećao na prhut krila noćne leptirice. I opet začu sebe kako odgovara:

— Znam.

— Ti nisi bio pravedan.

— Nisam, odvrati Aron, ne htijući.

Glasa na neko vrijeme nestade.

Ali upališe se još jača svjetla, i Aronove se zjenice suziše što su više mogle, želeći zatvoriti pristup bljesku. Munja ipak prodre kroz njih i on osjeti užasnu bol koja nije jenjavala. Zatim sve prekrije tama.

Prvo što je ugledao bio je skelet konja. Golem, izdizao se u ravnici po kojoj poput cvijeća bijaše postavljeno na stotine elipsastih megafona. Kada priđe bliže, opazi Mihaela, tijela probodena strijelama kao u Svetog Sebastijana. Odmah pored njega Luka, kojemu su se oči pretvorile u velike prozirne kristale. Tada začu neki poznat glas koji ga pozivaše: — Arone, Arone, i opazi je uz podnožje konja što se pretvarao u plamena pastuha. Pastuh je bijesno udarao kopitima, ali bi se odmah smirio pošto bi ga djevojka pogladila po vratu. Aron potrča.

U taj se mah kristali sudariše i opet bljesnu munja koja mu propara svijest. Sada je osjećao samo bol.

— Budući da je priznao, predvodnik Aron oslobađa se kazne.

— Gdje sam, zajauče i osjeti kako ga napušta ukočenost. Tada vidje da se nalazi na brežuljku, pod crnim nebom prepunim zvijezda, dok mu je ugodan lahor hladio obraze. Iz trave, nekoliko metara od njega, pomoli se jajasta glava megafona klizeći u sjajnu šipku.

— Hajde sada na počinak, Arone, glasila je naredba.

Tako je predvodnik Aron polako počeo gubiti iluzije o logoru svoga dobrovoljnog izgnanstva.

U početku razočaranje bijaše bolno, ponekad neizdrživo, sve dok na koncu nije otkrio da se logor nimalo ne razlikuje od samog života. Pa ipak, još ga je uvijek zbunjivalo mnoštvo pitanja na koja nikako nije mogao odgovoriti. Krajnjem cilju logora on, naime, nije oduzimao smisao, utjelovljen u prilici njegove mitske prikaze, ali sada je sve služilo isključivo Aronovoj ličnoj svrsi. Ona je polako uspjela izbrisati iz vidokruga sve ostalo.

Tamo gdje nekoć stajaše golema Ahajska vojska, raskriljena pod zidinama Troje, sada ostade samo malena Odisejeva prilika, promatrajući vlastitu zamisao. Tako je i Aron, zatvoren u misli koje bijahu strane i Luki i Mihaelu, još uvijek tražio spas u drvenom truplu konja koji se pojavljivao pred njegovim očima uprtim u nebo. Tamo na brežuljku sanjao je o spasu, dok ga je njezin glas, miješajući riječi i zvijezde, odvodio na široku pučinu sve bliže blagom žalu rodne Itake.

Jesen je naglo zavladala. Iznenadni pljuskovi prelili su se u dosadnu, neprekidnu kišu, što je prodirala sve do kostiju. Oblaci nisu silazili s neba. Kao da je netko na velikom stovarištu nagomilao hrpe vune te je ostavio da tu istrune. Oblaci bijahu gotovo sasvim bijeli, pa onda sivi, sve dok nebom ne bi zagospodarile crne grabljivice, tako da je ponekad i u po dana trebalo paliti svjetlo.

— Vrijeme nas ne štedi, reče Mihael dok mu se s rubova mokre kabanice cijedila voda.

— Danas treba prokopati odvodne kanale.

— Krenimo onda odmah...

— Ne! Naređeno je da radimo noću.

Mihael htjede još nešto izustiti, ali se u posljednji čas zadrža. Tada divlje zaurla, okrećući se na petama. I već se grohotom smijao. Aron ga gledaše odmahujući glavom.

— Pomozi mi prenijeti alat, reče i hitro ustade sa stolice.

Kiša je zapljuskivala nošena vjetrom, a oni su promrzlim rukama izbacivali nauljene lopate iz skladišta.

— Ti se ne bojiš, Mihaele, tiho zausti Aron dok su već nosili sanduk napunjen oruđem i hitali prema baraci što se nazirala u vodenom oblaku.

— Bojim se, ali ponekad mi je svejedno.

— Mene strah nikako ne napušta.

— Ah, proći će te, Arone, mislim osjećat ćeš ga samo povremeno.

— Kad se pomirim sa sudbinom?!

— Ne razmišljaj o tome. Mi više nemamo sudbine. Presuđeno je kad smo ušli u logor.

Aron zastade. Razdvojeni širokim sandukom, punim lopata okupanih kišom, promatrahu se netremice.

— Tebi se stvari čine gorima no što doista jesu.

Spustiše sanduk na zemlju i stadoše pod strehu. Niz oluke je hitao vodopad pjeneći se pri zakrivljenom ušću.

— Odgovori, Mihaele!

Ali on je oprezno šutio. Tada Aron opazi da Mihael pokazuje prstom prema odškrinutom prozoru. Neka sjenka preleti iza stakla, a onda začuše tresku vrata.

— Vidiš na što sam onomadne mislio, prošapta Mihael.

Aron klimnu glavom. Kišne kapi nepravilno su odzvanjale s krova.

Glas više nije pozivao Arona, iako su mu se i dalje potkradale greške. Ubrzo je shvatio da je kažnjavanje svjetlom bilo opće upozorenje. Samo ponekad, dok bi zamišljen šetao stazicama određenim za predvodnike, iz zemlje bi izronila šupljikava glava megafona: — Pazi, Arone, govorio je Glas, a on izbezumljen nije znao što da učini. Ili kad bi se našao na brežuljku, kamo je sve rjeđe odlazio, zbog hladnoće i kiše što je neumorno padala, Glas bi ga samo opomenuo da se mora vratiti na počinak.

Jednom Luka bi kažnjen zbog toga što mu je predvodnik odredio da isušuje mlaku pred barakom dva dana uzastopce, što se po nepisanim pravilima logora smatralo lakšim poslom.

— Ne brini, reče Luka i izmahne nevidljivim čekićem.

— Ti nisi ništa zgriješio.

Luka je udarao dalje poput Hefesta pred Ahilovim štitom.

— To nitko ne može kazati, čak ni ti.

— Ja mogu, ja mogu... ja sam kriv. Meni se potkrala omaška, uzbuđeno će Aron.

— Smiri se. Moglo je ispasti još gore. Pa opet udari.

Onda Hefest zastade na devetom krugu, pred samim središtem Hada.

— Arone, pokušaj shvatiti. Ti si izuzetak. Razumiješ li? Ponekad me čak i Glas podsjeća na tebe.

Luka je zamahivao dalje pri čemu bi njegovo izduženo dječačko tijelo dobivalo izgled zapete tetive. Kovao je nevidljivi štit u podzemlju Zeusova doma, sanjajući nevjernu Afroditu. Šutnju je remetilo samo odzvanjanje božanskog čekića po metalu predvodnikove zamisli.

Nekoliko puta Aron se vraćao na poligon gdje su radili kažnjenici, nalik na plesače što uvježbavaju novu točku. Ali kad god je želio krenuti dalje, Lukina ga je tajnovitost zadržavala na mjestu. Tamo na krugu opijanjeni Hefest tražio je alatku. Uzdrman bijesom što mu je negdje sakriše zlodusi, zamahivaše jarosno dok mu se znoj cijedio s lica uokvirena kovrčama. U dubini kovačevih očiju tek bi tu i tamo zaiskrila sjajna zraka, i Aron je u trenutnom bljesku mogao pročitati sudbinu zatočenika logora. Zvijezda je drugovala s proročkim nebom. U najtajnovitijim klancima duše osjećao je tajnu logorskih zakona. Ali sve bijaše nerazumljivo, kao i prilika trojanskog konja što se krio u stihovima herojskog epa slijepog Helena.

Poslije nekog vremena Aronu se učinilo da se približio žuđenom otkriću. Danima je izbjegavao razmišljanje o onome što mu je rekao Luka, o vezi između predvodnikove prirode i Glasa. Ipak, osjećao je da bi trebao krenuti upravo tim putem, ukoliko želi nešto pobliže otkriti. Izlagao se opasnosti i prekoračivao granice zabranjenih područja. Slobodno je lutao očekujući.

Osim prostora s nekoliko stabala u središtu logorskog kruga i smrekovog šumarka na Sektoru X, unutar žičanih ograda bijaše prostrana livada koju su tu i tamo prelamali brežuljci i valovite humke. Sav teren bio je obrastao gustom i tamnozelenom travom, prošaranom mesnatim korovom, jer im je pogodovala klima s obiljem kiše. Na sve strane, od središta gdje je bila smještena Komanda i barake, granalo se mnoštvo putova i stazica koji su završavali tik pred ogradom ili se pak vraćali natrag, tako da je izbrazdani krajolik podsjećao Arona na zamršeni sistem kanala za navodnjavanje što ga gradiše stari Egipćani.

Aron se sve češće i sve slobodnije skitao slijedeći putanje nerazumljivo povezanih staza, ne obazirući se na prijeteće zabrane postavljene na vidljivim mjestima. Pri tom mu se nikad nije javio Glas. Tek bi ponekad pred njim iskrsla glava megafona nataknuta na dugi vrat, ali bi samo nijemo promatrala dok se on ne bi izgubio iz vidokruga. Potom se zavlačila natrag u svoje skrovište, poput usnule kobile. Aron je neometan nastavljao traganje.

U spletu naizgled nasumce postavljenih stazica osjećao je nešto vrlo blisko, kao da se nalazi u gradu koji je nakon djetinjstva opet posjetio. Prepoznavao je neke zabačene dijelove logora kao da ih je sanjao, a onda se opet gubio u nepoznatom, prisjećanje ga izdavalo. Makoliko je svakog dana odlazio u istraživačke pohode i često prolazio mjestima kojima je već jednom kročio, činilo mu se da poznate dijelove labirinta uvijek ponovo prepoznaje. Kada bi se naime vratio natrag, on se više nije sjećao mjesta koja je već jednom vidio. Tek osjećanje čudnovate zbliženosti s ukrštenim stazicama govorilo je da su pojedini predjeli labirinta Aronu bliski poput davno napuštenog zavičaja. Nalazio se na samom pragu objašnjenja zasad još nepoznate zagonetke. Samo u jedno bijaše siguran: — Iznad svoje fizičke namjene, putići su krili vrlo direktan simbolički značaj. Kada bi to samo mogao objasniti Luki i Mihaelu! Ali mora još šutjeti!

Arona je zbunjivalo i to što su putići bili izgrađeni samo u području koje je pripadalo njihovoj grupi. U drugim sektorima nije im bilo ni traga. Kako se, barem za sada, nije usuđivao prelaziti preko ograda, to je oslonjen o stupiće, na kojima bijaše razapeta žica, budno motrio što se događa u zabranjenim područjima. Ali osim travnate pustinje ne opažaše ništa. Nepregledna ravnica, ispresijecana omrznutim bodljikavim ogradama, širila se na sve strane i nestajala za dalekim obroncima, gotovo na samom obzoru. Nijedan znak života, svjetlo, pokret ili stazica nisu otkrivali da se tu nešto nalazi. Tek livade, nalik na pradavne pašnjake koji su milijunima godina očekivali da se na njima pojave prva krda papkara. Aron je pažljivo pretraživao svaki djelić nepoznatog prostora u nadi da će možda ući u trag zloslutnim megafonima. Ali ne opažaše ništa. Ogromni logor izgledao je sasvim napušten. Razočaran, vraćao se natrag, zgranut što poznaje izlaz iz labirinta.

Jednoga dana oko podne Glas odabere tri kažnjenika. Aronu bi naređeno da ih odvede u labirint.

— Pronašli su novu igračku, šapne mu Mihael dok su kretali.

Aron ne odgovori. Bio je potpuno zaokupljen slutnjom da su u sve upleteni njegovi prsti. Ali vlastitu krivicu nije poznavao. Iza njega ostade samo namrgođeni Mihael, kada mala grupa u koloni po jedan krenu za predvodnikom.

Napočetku asfaltnog puta što se račvao u veliku deltu, Glas ih zaustavi.

— Što će biti s nama, Arone? — upita mutnooki Jakov na čelu osuđenika.

— Ne znam.

I opet sve utihnu.

Tada se upali crveno svjetlo na početku prvog odvojka, slično lampicama s aerodromskih pista.

— Osuđenik Jakov trčećim korakom naprijed, prolomi se naredba.

Jakov potrča i skrene u prvi odvojak. Preostala dvojica krenuše na poziv koji je uslijedio odmah potom.

Aron ostade sam. U sveopćem sivilu neba čuo je potmulu grmljavinu kao da se odronjava stijenje poslije eksplozije, a onda opet, treći put tog dana i tko zna koji put otkad ih dovedoše u logor, poče kišiti. Mogao je vidjeti žmirkava crvena svjetla koja su se palila pošto bi im se približila malena figura trkača. A ispred njega, sve tamo do delte, sjajio se asfalt okupan kišom, nalik na metalnu rijeku.

— Vrati se, predvodniče Arone, umiljato mu došapou Glas.

— Kada moraš po njih? — upita Mihael koji ga je slijedio.

— Još ne znam. Naređeno mi je da oko šest odem u kontrolu.

— Što li rade?

— Trče.

— Odvratno.

Aron sjede pored Mihaela.

— Ja tu ništa nisam mogao učiniti.

Aron za čas odluči da mu povjeri svoja nagađanja s obzirom na labirint, ali Mihael to ne dopusti.

— Što misliš, imaju li još snage?

— Zašto me pitaš?

— Ti si u to ipak bolje upućen od mene.

— Pusti me, Mihaele.

— Ti si predvodnik, morao bi znati.

Aron ustade i uđe u baraku. Na tren je mrzio Mihaela.

Sumrak ga je dočekao na početku asfaltnog puta. Žmirkava svjetla povremeno su se palila, te je znao da još trče. Čekao je. Megafon je izašao iz ležišta, ali je šutio. Nije bilo naredbe. Aron je čekao i dalje.

Tada ga pokrenu neki unutrašnji glas. Nije znao kako, ni zašto. Hodao je u smjeru prvog odvojka kuda je utrčao Jakov. Zatim, zastajkujući tek po trenutak na mnogobrojnim raskrsnicama, krene slijedeći poznate stazice, siguran da je naišao na pravi trag. Ulazio je sve dublje u labirint, obuzet čudnovatim mrtvilom svijesti. Već je zašao u područje gdje su se palile žmirkave lampice, putokazi osuđenicima, kada opazi prvu sjenku koja je teturala putićem. Načas ga nešto nagna da krene prečicom, ali svejedno nastavi putanjom stazice i tek nakon drugog raskršća izbije pred iznemoglog Jakova.

— Vode, zajeca jadnik, ali predvodnik osta nepokretan, nalik na kip.

Druga su dvojica trčala uporedo. Kornjača je sustizala Ahila. Viši Teo, pomagaše nižem Filipu. Aron ih je nepomičan čekao. Tada Glas odnekud šapnu:

— Ne smiju se uzajamno pomagati!

Odgurnu Tea koji pade pored klečećeg Filipa.

— Trčite, naredi megafon.

Filip polako krenu osvrćući se u pravcu nemoćnog Tea. On opet ustade, učini nekoliko nesigurnih koraka i pade.

— Trči, govorio je Glas.

Teo se osovi na noge, ali samo za trenutak.

— Trči!

Ali mršavo Teovo tijelo ostade nepokretno pored svjetla koje je žmirkajući obasjavalo njegovo lice užasnim crvenilom. Glasonoša pobjede nije pronašao rodnu Atenu.

Aron se već vraćao u logor. Na početku labirinta zastade. Asfaltna delta gubila se u mraku. Tada njegovim tijelom prođe blagi drhtaj nalik na udar struje.

— Teo, Jakove, Filipe, dozivao je. Prohladna jesenja noć nije odgovarala na Aronove povike.

Kažnjenici se ne vratiše ni sutradan. Očekivali su ih cijeli dan, ali kad pade noć, tri kreveta ostadoše prazna. Mihael i Luka pokušavali su nešto saznati od Arona, ali on ništa nije znao. Sve što je na neki način bilo povezano s labirintom postalo je tajna koju je valjalo svaki put iznova otkrivati.

Kada bi se Aronu činilo da je došao na sam prag istine, ona se povlačila natrag, kao tijelo školjke, i trebalo je krenuti iz početka. Zato on odluči da pošto-poto ispita sudbinu trojice nestalih.

Noć, teška olovna noć vladala je nad labirintom. Dolje u pravcu velike građevine slične silosu još uvijek je žmirkalo crveno svjetlo, poput vatrene krijesnice. Ostali dio velike ravnice skrivala je tama.

Aron krenu niz stazicu i, kao da su mu putići sami govorili kuda treba ići, on ubrzo izbije na širok drum što se zabadao u betonski gigant. Nakon trista metara skrene ulijevo i nađe se pred svjetiljkom. Opet poče pozivati. Ali odgovora nije bilo.

Svjetlo je namigivalo i na trenutke opisivalo uzak crveni krug. Kada bi se ugasilo, noć se činila mračnijom nego prije. Aron je buljio u svjetlo netremice. Tek tu i tamo tišinu je paralo njegovo preplašeno dozivanje. I odjednom mu se učini da čuje kako netko moli vode. Glas odmah isčeznu, ali Aron istog časa ugleda obrise dvojice ljudi koji su teturali oslonjeni jedan o drugoga. Potom im pritrča neka sjena i obori višega.

Aron ustuknu i saplete se o nisku svjetiljku. Padao je lako poput perca pravo prema mrtvom Teovom licu okupanom jarkim crvenilom. Oči kažnjenika sijahu plameno. I on se svega sjeti.

Dok je padao, vidio je svoj nemilosrdni lik kako zlostavlja i odgurava iznemoglog Tea. Prestravljen, još uvijek padaše. Kad je bio blizu mrtvačevog lica, svjetlost se poče gasiti, da bi sasvim nestala u središtu plamenih očiju. One kratko trepnuše, i Aron udari o zemlju.

Danima se nalazio na granici ludila. Često bi prelazio preko nevidljive ivice i zapadao u stanje besvjesnog očajanja, a kroz besane noći neprestano je buncao izgovarajući imena utvara što su ga progonile. Kad bi napokon izmučen zaspao, naglo se budio, imun na djelovanje omamljujućeg dima, i brzo dolazio k svijesti. Pokušavao je na sve načine prodrijeti u sebe i otkriti u koji se to tajni dio njegove duše zavukla pogubna nit što ga je na tako užasan način vezala uz Glas i naređenja koja je izvršavao nesvjestan vlastitog bića. Ali činilo mu se da stalno tapka na mjestu. Znao je, komande su ga zarobile i on nije bio sposoban da se suprotstavi. A dalje od toga, njegov razum nije mogao prodrijeti. Zapanjen otkrije kako je veliko nepoznato prostranstvo Odisejeve duše zamotane u mrkli mrak, poput olujnog oceana u kojem je kao usamljena zvijezda stajala Itačka hrid; u svojim stjenovitim porama čuvala je sve znanje i svijest koje je Aron imao o samome sebi.

U beskrajni ocean besvjesti uplovila je logorska flota. Odmah potom granate su rastrgale i ono malo čvrstog kopna, pretvarajući ga u nepovezani Egejski arhipelag, izgubljen u uzburkanom moru. Aron je divlje udarao rukama kao da se bori s nevidljivim utvarama. Tonuo je gubeći prisutnost duha, a onda bi u posljednji čas napipao spasonosnu granu što je zalutala na otvorenu pučinu nošena gigantskim valovima. Iz tame su sjajile izgubljene zjenice Odisejeva pastuha i Aron bi spašen uzjahivao na deblo nade.

U daljini, na samom vrhu opet iznikle Itake, uzdizala se golema silueta konja. Dok ga je sjena djevojke milovala, Aron je pronalazio izgubljeno povjerenje u spasonosni ishod svoje veličanstvene zamisli. Samo da se već jednom sruše neprobojni zidovi Troje ...

Polako je dolazio k sebi. Uz njegovo uzglavlje sjedio je Mihael i čvrsto ga stezao šakama. Noć je bila tiha, kišica je neumorno sipila.

— Ustani, uskoro će noćno postrojavanje, reče mirno Mihael.

Glas ga je mučio. Poput orla obješena o Prometejevu jetru. Tome nije mogao umaći. Kad god bi se na tren smirio ili pak prepustio maštanju na svom brežuljku, kamo je opet počeo odlaziti, nemilosrdni klobuk megafona pojavljivao se pred njim. Poput Taltibija koji je jednom progonio Herakla Euristejevim hirovitim Prohtjevima, Glas mu nije dozvoljavao počinka. Možda je to bila samo kazna njegovu samoljublju što je, uznosito veličajući svoju zamisao, poželjelo da istovremeno bude i Heraklo i Prometej.

Trag opasnosti uvijek ga je navodio na zamršene staze labirinta. Proganjan primislima o užasu svoje krivice, Aron se bojao za vlastiti razum, jer je već toliko puta posve posustao i prepustio vladanje hipnotičkom djelovanju Glasa. Uskoro je svaka naredba što mu je upućivana putem razglasa Aronu bila izvorom neizrecivog trpljenja. Ukoliko je želio sačuvati prisutnost duha, morao se nekome povjeriti.

Poslije doručka slijedećeg jutra, tek što su komande utihnule u membranama, Aron pozove Luku u sobicu gdje je vršio dužnost predvodnika.

— Obećaj da ćeš šutjeti, reče momku koji se osmjehivao ustima punim mjesečine.

— Što je, Arone?

— Obećaj!

— Ali što je? O čemu se radi?

— Obećaj?

Iznenađeni Luka obeća.

— Što si mislio govoreći o vezi između mene i Glasa?

Momkovim plavim očima preleti crna ptica.

— Ne znam.

— Reci slobodno što si mislio.

— Ne znam, bio sam zaokupljen kaznom.

— Rekao si da sam izuzetak. Da to bolje vidiš od ostalih.

Luka više ne htjede govoriti.

— Imao si pravo.

— U vezi s čime?

— Još ne znam, ali, imao si pravo. Ja sam ubio... I tu ga glas izdade. Otvarao je usta kao da se bori za zrak, ali više nijedna riječ ne prijeđe preko njegovih usnica. Gledao je Luku posve izgubljena pogleda, kao da je iznenada primio vijest o neočekivanoj nesreći.

— Arone, Arone, vikao je Luka drmusajući ga dok su se vrata punila radoznalim glavama logoraša. Odnekud se progura i Mihael te pritrča k prijatelju.

— Zbor, iznenada zagrmi Glas, ali se nitko ne pomače. Tada vidješe da predvodnik dolazi k sebi.

— Brzo, postrojimo se, zaurla nesvjestan proteklog trenutka.

Purpurni oblaci o zalasku sunca oglašavali su povečerje poput vatrene oluje. Bolesno zelenilo logora prekri mnoštvo ljubičastih prikaza. Pred barakom, okupljeni u grupe, stajali su logoraši. Osamljeni pojedinci buljili su u pakleno nebo. Nitko nije govorio. Sunce zađe za obzor, ali prije no što sasvim potonu izbaci u visinu jarko crveni prsten, kao pri rijetkoj pomrčini. Sjena tada nestade i sve poče gutati nezasitna hladna noć. Megafoni su šutjeli. Do maločas islikano nebo mamilo je sjene daleke prošlosti. Kada sumrak utonu u noć, dočeka ih sadašnjost. Valjalo je na počinak.

Aron je sjedio posve sam. Čekao je da ostali nestanu u baraci pa da ukrade tuđem pogledu nekoliko dragocjenih trenutaka na brežuljku. Iznenada začuje neki šum. Mali Ivan stajaše do njega u iščekivanju, kao da se strašio prekinuti Aronovo lutanje mislima.

Aron ga pozove i udari dlanom o klupu pored sebe. Dječak se hitro primaknu.

— Bolestan sam. Naređeno mi je da se javim u Komandu.

Predvodnik ga je gledao uporno.

— Neće me kazniti, je li? Kažu da ću opsluživati upravnu zgradu.

— Znači nagradili su te, reče Aron pokušavajući ga smiriti.

— Ja bih radije ostao ovdje.

Kratkotrajnu šutnju prekinu Mihael koji upravo naiđe.

— Ivana zovu u Komandu.

— Znam, odgovori ljudeskara sjedajući.

Ivan je pogledavao u pravcu prijatelja očekujući spasonosno objašnjenje. Oči mu gorjele u vrućici.

— Tamo će ti sigurno biti bolje nego ovdje. Nemaš se čega plašiti. Dosad si bio jedan od najposlušnijih.

— Kad bi bar netko mogao poći sa mnom...

— Ne brini, ja ću te otpratiti.

Ivan ga uhvati za ruku plačući.

— Hvala ti, jecao je.

— Hajde, hajde... sada na spavanje. Mihael obgrli momka. Ivan se potom odgega u pravcu barake.

Predvodnik i Posejdon gledali su u tamu pred sobom. Crni veo pokrio je logor. Tamo negdje iza noći upravo je izlazilo sunce i budilo zaboravljeni život. Čarobna sipa pustila je oblak mraka i oni ga nisu mogli vidjeti. Pa ipak, znali su da buja kao i prije, slobodan i vedar. Ali maštanje bijaše pogubno.

— Dečku spremaju neku svinjariju, prekide Mihael putovanje.

— To još uvijek ne znamo. Bolje ne govori ništa.

— Ne misliš valjda da će mu biti bolje.

— Možda hoće. Izliječit će ga.

— Budalo!

I bijesni Posejdon ode.

Ivan se tresao od bolesti i neizvjesnosti, noge su mu pri hodu klecale kao u pijanca. Bijaše izgubljen. Dijete je čekalo sudbinu osjećajući pri tome bol, kao pri preranoj smrti roditelja. Lice mu bijaše opušteno, ne toliko ni opušteno koliko ponizno i preplašeno. Osjećao se kao mladunče neke zvijeri što nesvjesno stupa u smrt predosjećajući da ona ipak dolazi. Nadomak upravne zgrade koja se doimala poput bijelog izglačanog monolita, oglasi se naređenje, odjekujući:

— Predvodniče Arone, stoj!

Ivan nesigurno krenu dalje. Tada se u naizgled jednodijelnoj stijeni kockaste zgradurine otvori prolaz, nalik na ulaz u piramidu, i djeteta nestade. Vrata se potom zatvoriše uz blagi pneumatski šum. Aronu se činilo da se nikada nisu ni otvorila.

Prvo što je lvan ugledao bijaše dugi hodnik koji se protezao s kraja na kraj građevine. Zatim opazi mnoštvo pravilnih prolaza koji su vodili u prostorije postavljene bočno uz zidove. Sijalica se upali nad vratima desno od djeteta, kao da govori — Slijedi me, i on uđe u osvijetljenu sobetinu na središtu koje je stajalo postolje u obliku zubarske stolice.

— Sjedi, kratko naredi Glas.

Malac posluša. To je bilo zadnje što je učinio o svom kratkom životu. Prodrma ga nešto nalik na udar struje i tijelo klonu na mekom prijestolju. Snažno se svjetlo tada ugasi i sve utonu u potpuni mrak.

Vojska noći, savršeno postrojena stajala je na Sektoru X. Usta Glasa još uvijek nisu bila puštena u pogon, reflektori i megafoni šutjeli su. Čekanje bijaše dugo i svečanije no ikada. Ni daška povjetarca, ni oblačka na zvjezdanom nebu. Iza visokih smreka izlazio je pun mjesec i uskoro prosu po proplanku srebrne krljušti. Velika sova teško uzleti s neke grane u pomrčini. Tada začuše sa svih strana vrlo dubok napjev vezan oko jednog tona. Teturao je poput ranjenika, a onda jednolično i odmjereno stupao, sličan viteškom ždrijepcu. Zvon odjekivaše kao mrtvo more. Veliko zvono udaralo je sve sporije, a njima polako ovlada stanje nepoznate malaksalosti. Oči se digoše u pravcu puste mjesečeve lopte i misli odlutaše u beskrajno prostranstvo.

Planu reflektor. Redovi su oblikovali kare, pravilne kocke postrojene grupe. Savršenstvo poretka vidjelo se pod jakim svjetlom. Sa svih strana iz podzemlja su klizili megafoni.

— Nitko se ne smije micati, odjeknu hladni Glas iz metalnog klobuka ukočene kobre.

Naređenje je kružilo među redovima logoraša nalik vjetriću u ulicama pustog gradića. Oči bijahu uperene uvis kao u statua na Uskršnjim otocima. Još bijahu pri punoj svijesti, ali tijela su stajala ukočena kao da su izgubila vezu s vlastitim mozgom. Tada ih Glas poče poimence prozivati. Ukrućeni odgovarahu kratko. Pa opet sve utihnu i pogase se reflektori. Šišmiš se okvačio o stijenku mukle pećine.

— Očekuje vas vrlo svečan čin. Uskoro ćete postati sastavni i neotuđivi dio organizma logora. Vaše duše i vaša tijela probrani su među tisućama. Vi ste stvoreni za ono što vas očekuje. To dokazuje činjenica što ste ovdje prisutni. Pet ih je otpalo. Tri izgubljena u labirintu, jedan premješten u drugu grupu i jedan uklonjen jer je naknadno utvrđeno da je nepodoban za drugu fazu našeg zadatka. Tako smo zajedno odlučili u cilju naše uzvišene zadaće...

Gladna sova nestade u duplji i opasno zahuče.

— PRIPREMITE SE ZA ZAKLETVU, IZABRANICI!

Grobna tišina nalik na gustu maglu svali se na proplanak. Mišić se zguri pod zemljom. Aron je želio pogledom pronaći Mihaela, ali nije mogao pomaknuti glavu.

— "Jedan uklonjen", zvonilo je u njegovoj duši. Dijete bijaše nepodobno za uzvišeni cilj. Prisjeti se kako je ulazilo u zgradu Komande. Načas ga je vidio kako poput žrtvene životinje nestaje u kockastom oltaru smrti. Oštrica bljesnu s mjesečeve polutke, zabode se u preplašeno, izbezumljeno tijelo i Ifigenija pade na poškropljeno tlo. Agamemnonov zaneseni pogled opazi priviđenje srušene Troje. Sve ljudsko učini se načas Aronu dostojnim najdubljeg prezira.

Iz boli ga trgoše reflektori što opet planuše.

— Naš je cilj sveopći i zajednički. Služi svima i svakome posebice. Zbog toga slušajte i pažljivo ponavljajte, oglasiše megafoni.

Svjetlo se uto pojača. Začu se ponovo napjev. Prodorni soprani parali su sluh, ali bol više nisu osjećali. Među gustim smrekovim granama gubilo se odjekivanje basova. Grabljivica je sklapala oči i zavaravala glad.

— Za Ivana je bolje da ga više nema, prostruji Aronu kroz mozak kao povjetarac olakšanja. Čas potom prepusti se zanosnoj glazbi. Buljina bljesnu zlatnim očima. Prilazila je nošena jekom i polako okretala glavu, tako da joj sjajna crna kosa načas zakri lice. Tijelo djevojke bijaše golo i kapljice kristalnog znoja presijavale se na glatkoj, crnoj puti. Zatim se izvije na krijesti ritmičkog vala i, pognuta vrata, izbaci ruke prema Aronu. Sova se pretvori u bijelog ždrala. Ruke ga obujmiše poput krila.

Volio ju je toneći u meki zagrljaj. Njegovim mišićima i opuštenim duhom prođe slatki udar blaženstva. Na tren otvori oči... Među drvećem što je gorjelo nalik na gigantske baklje stajaše konj. Srce mu poče ludo udarati, grabljivica uzleti. Jurila je prema nemoćnom plijenu, a on spreman očekivaše zadovoljštinu. Osjećao je da nešto govori, ali nije znao što. Riječi su se gubile u snažnoj glazbi. Crne pognute prilike vukle su konja pravo po vatrenoj putanji njena pogleda, što je krio tisuće sunaca. Ali uspon bijaše vrlo spor. Kandža propara meko krzno. Žrtveni se mišić ukruti.

— Ivan je morao umrijeti zbog njegovog zadovoljstva.

Aronu se učini da je mitski pastuh zaklimao teškom glavom u znak odobravanja. Napjev je grmio. Mačevi udariše o štitove. Odisej iskoči iz trupla u tamu slavljeničke Trojanske noći... Bio je na granici sreće.

Glas ih zaklinjaše kroz tijelo konja.

Ratnički falus propara djevojačku utrobu dovodeći Aronovo zadovoljstvo pred prag vrhunca. No potom konj zastade i Aron osjeti kako sve bježi unatrag. Mahnito požuri za skliskim bjeguncem. Ona poče dublje disati, a uzdasi odletješe poput čarobnih mjehurića. Plamene strijele oboriše ih u uzlaznom letu, pa se zabodoše u trup konja. Ali buljina je bila nezasitna. Gvozdeni kljun razbuca toplu iznutricu. Crijevce nestade u guši.

— Osim logora vi nemate više ništa. Prepustite se, šaptao je megafon iz velike daljine.

Kada bi joj samo mogao biti bliži, ući u nju sve do mekog konca. Djevojka se spremala uzjahati pastuha. Aron je pritisnu i osjeti kako zadovoljstvo opet raste. Ždrijebac se prope. Vatrene se uzde zategoše, drveni je konj klizio u visinu.

— Ivana je trebalo ubiti, zaviče.

Među njenim nogama eksplodira vulkan i lava sunu niz oble grudi. Na vrhu paklenog brežuljka stajala je gigantska prilika konja koji je rzao od zadovoljstva, a muzička rika ugasi požar u smrekovom šumarku.

— ZAKLINJEM SE, zaurla Glas, a stotinu glasova odgovori u skladnom višeglasju opuštanja, nalik grmljavini srednjovjekovnog korala u šiljatom svodu gotske katedrale.

Svega tada nestade, i oni se počeše pomicati. Vidio je Luku kako je na tren posrnuo od umora, a onda se poslušno tijelo vrati u stroj. Zakletva je položena. Oni su sada konačno pripadali Glasu.

Svrstani u pravilne kolone, poput termita, krenuše u gusti šumarak. Krug logora nalikovao je na napušteni grad u koji je ulazila pobjednička vojska.