Pa ja i nezelim da te ubjedim u nesto drugo samo ti ovdje pricas o tome da je samo toga bilo a da nisu ljudi zbog straha ili zbog Seseljevih izjava otisli iz Vojvodine... radi straha i pritiska na njih...isto ono sto je i u Hrvatskoj bilo....

Ja isto poznajem Srbe u mom susjedstvu koji su prodali kuce, prije nego sto je uopce zapoceo rat...a drugi su ipak ostali i danas takodje ljetuju svake godine u njoj...

Tiger iskrivljuješ moje reči. Nisam rekao da neki Hrvati nisu izbegli zbog pritiska. Hrtkovci su bili 1992 godine i tada se iselio mali broj Hrvata. Mnogo veši pritisak je nastao 1995 nakon dolaska Srba iz Krajine. Oni su uz blagoslov vlasti vršili pritisak na Hrvate, ali je to kratko trajalo i većina Hrvata koje ja poznajem su ostali i dan dans žive u Srbiji. Samnom u firmi rade Hrvati. Niko ih nije dirao niti otpuštao. Njihova deca su normalno išla u školu. Poređenje između pritisaka na Hrvate u Srbiji i pritasaka Hrvata na Srbe u Hrvatskoj je krajnje neumesno. Nijedan Hrvat u Srbiji nije zaklan, prebijen , ne znam da je neko otpušten zato što je Hrvat...

U "divljoj' Srbiji je ostalo 90% Hrvata koji su zivjeli prije rata 1991. Cak su i potomci ustaskih porodica uzeli aktrivno ucesce u vlasti. A u "europskoj" Hrvatskoj, Srba nema ni za dvije vrbe.

O cemu mi ovdje pricamo...ti poredis meni Hrvate u Srbiji sa Srbima u Hrvatskoj, pa Hrvati su trpili ili su morali da zive u strahu, kada cuju da nisu vise pozeljni u Vojvodini, i da im se treba spremiti sendvic za put...

Razlika je u tome, sto Hrvati nisu onda bacali balvane na ceste, po Vojvodini i zahtjevali svoju teritoriji, nego su se pokupili ili cutili...

Drugo onda...pricas da je nastao pritisak na Hrvate od Srba koji su izbjegli iz Hrvatske, pa zasto? Zasto to, sta su im ti Hrvati bili krivi?

Vjerovao ti ili ne ali, evo ja ti poznajem nekoliko Srba na otoku cak gdje rade i zive sasvim normalno ali nikada nisu isli ni u vrijeme Krajine u Srbiju ni ti poslje Oluje bilo gdje...


@Raven ti Hrvati nisu bacali balvane po Vojvodini kao neki Srbi...

Nego srpske glave...

Evo sta kaze zadnji srpski gradonacelnik Knina... u RSK...

DRAGO KOVAČEVIĆ, ZADNJI GRADONAČELNIK KNINA PRIJE "OLUJE", GOVORI O RATU, ETNIČKOM INŽENJERINGU I DOGOVORU MEĐU ELITAMA

KRAJINA JE BILA IGRAČKA ETNIČKIH ČISTAČA
Bojan MUNJIN
10. listopada, 2007.
Izvor: Feral Tribune

Milošević na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i ona je njemu služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao kontrolirati do kraja. Milošević je bio zadovoljen s "velikom malom Srbijom" i s 49 procenata u Bosni i Hercegovini, Tuđman je javno govorio da u Hrvatskoj ne smije ostati više od tri posto Srba, a Krajina je bila – uz ogromnu odgovornost vlastitih vođa - zarobljenik takve etničke matrice



Predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Beogradu Drago Kovačević bio je zadnji gradonačelnik Knina prije akcije "Oluja" i najznačajniji svjedok događaja u izvrsnom dokumentarnom filmu "Pad Krajine". Kovačević je bio deset godina direktor Centra za socijalni rad u Drnišu, isto to je radio i u Kninu za vrijeme rata, a njegova uloga na čelu općine (1994.-1995.) govori da je u središtu kninske paradržave bilo pokušaja da se nešto učini logikom zdravog razuma, a ne slijedom zločina i etničkog inženjeringa.

- Kako ste se kao gradonačelnik Knina osjećali dvadeset četiri sata prije akcije "Oluja"?
 
- Tu zadnju noć, 3. avgusta 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao da dođem do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina. Nakon toga otišao sam u zgradu općine ne znajući da li će se poduzeti evakuacija građana koja je bila u nadležnosti vojnih vlasti. Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku. U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može. "Šta da radim", pitao je Martić. "Ubij se", odgovorio je Milošević.
 
- U dokumentarnom filmu "Pad Krajine" svjedočite o Krajini kao kavezu između Hrvatske i Srbije?
 
- Bio je to fizički ali i politički kavez jer je Milošević u Krajini uspostavio svoju paralelnu strukturu vlasti. Krajina nikada nije do kraja imala svoju administrativnu infrastrukturu i obmana je da je Krajina kreirala neku svoju autentičnu politiku. Čak i kada su nekakvi lokalni političari dobivali većinu na krajinskim izborima, nije postojala mogućnost da oni sprovode svoje odluke jer nisu postojali instrumenti organiziranog sistema. S druge strane, Milošević je preko policijskih snaga, Martića i crvenih beretki kontrolirao provođenje tih odluka i u slučaju neposlušnosti prijetila je velika opasnost da netko izgubi glavu. Gradonačelnik Vrginmosta Dmitar Obradović ubijen je zato što je shvatio tu vrstu duple igre, a Veljko Džakula, koji je kao funkcioner u zapadnoj Slavoniji pokušao provesti neku mekšu politiku prema Hrvatskoj, uhapšen je usred Beograda i sproveden u tajni zatvor u Krajini. Poslije mi je ispričao kako mu je isljednik rekao: "Samo Bog i ja znamo gdje se ti sada nalaziš."
 
Dogovor o nafti, oružju i - ljudima

- Bili ste u krajinskoj delegaciji na razgovorima kod Miloševića u proljeće 1995. Kako procjenjujete njegov odnos prema Krajini?
 
- On na Krajinu nikada ozbiljno nije mislio i njemu je ona trebala radi dvije stvari. Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta. Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo utoliko da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja. Kada smo izlazili iz Knina nakon "Oluje", kolona se 7. avgusta zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje. Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji... Eto to je "humano" preseljenje. Ovaj rat nije predstavljao rezultat neprijateljstva među elitama, nego je bio kolateralna šteta jednog dogovora koji se na terenu nije mogao do kraja kontrolirati.
 
- U filmu "Pad Krajine" Hrvoje Šarinić govori o tajnom sporazumu Karadžića i Tuđmana po kome se Karadžić obvezao da neće pristupiti ujedinjavanju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske i da neće vojno djelovati ako Hrvatska napadne Krajinu, a za uzvrat će dobivati naftu iz Hrvatske. Što mislite o toj izjavi?
 
- Taj sporazum je delegirani sporazum Miloševića i Tuđmana. Naznake da je to tako imate već prilikom susreta Radovana Karadžića i Mate Bobana u Gracu 1992. i prilikom susreta Dobrice Ćosića i Franje Tuđmana u Ženevi. Evo kako je to izgledalo na lokalnom nivou. U jesen 1994. pozvan sam kao gradonačelnik Knina na razgovor u manastir Krka gdje me je primio vladika Longin, čovjek vrlo radikalnih četničkih stavova i blizak prijatelj Radovana Karadžića. U tom razgovoru on mi je iz čista mira odjednom rekao: "Najbolje je da ovaj narod odavde ode." Tih tajnih dogovora u ratu bilo je koliko hoćete: kroz Krajinu su u toku hrvatsko-bošnjačkog sukoba prolazile hrvatske vojne snage na putu za Bosnu, o čemu ni danas nije uputno govoriti, a Cazinska krajina i Bihać bili su također predmet raznih "dilova" jer su odatle obje strane izvlačile ogroman novac u transakcijama nafte i oružja.
 
Mile, zašto plačeš?
 
- Kako je izgledao taj sastanak kod Miloševića u ljeto 1995.?
 
- Sastanak je bio organiziran u Beogradu između operacija "Bljesak" i "Oluja" i ja na taj sastanak uopće nisam htio ići znajući da Milošević ne govori istinu, ali sam kao gradonačelnik Knina osjećao odgovornost za sudbinu svih tih ljudi. U delegaciji je još bio Boro Mikelić, Milan Babić, Rade Tanjga i Rajko Ležajić koji sada vodi ono fantomsko društvo koje se zove "vlada Krajine u izbjeglištvu". Boro Mikelić je bio pripremio referat od dvadeset osam stranica sa zahtjevom da se smijeni Martić i upravo kada je htio početi govoriti, prekinuo ga je Milošević rekavši kako je kod njega tog jutra bio Mile Martić "koji se mnogo sekira i noćima ne spava i zato vi sada treba da budete složni i sve će da bude u redu". Ja sam tog trenutka znao da je sastanak završen: Milošević se cinično s nama igrao kao mačka s mišem.
 
Njegova strategija u samoj Krajini bila je takva da je u njoj instalirao tri-četiri političke struje koje bi aktivirao kako je njemu odgovaralo, a krajinsko rukovodstvo, svi ti Hadžići, Martići, Zečevići, Tanjge i Mikelići, predstavljali su galeriju likova totalitarno policijskog mozga koji su bili fascinirani Miloševićem i njegovim službama. Nakon Mikelićevog partijskog referata Milošević je rekao: "Vrhovni savet odbrane sastao se juče i odredio vam Milu Mrkšića za vrhovnog komandanta", i sastanak je bio završen.
 
- Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. vi ste na listi Socijalističke partije Željka Mažara bili u Kninu opozicija Milanu Babiću, a na kraju rata ste kao gradonačelnik Knina s njim surađivali. Zašto?
 
- Milan Babić se na početku rata obračunao sa svakom opozicijom, njegovi ljudi su upali u zgradu Socijalističkog saveza i izbacili me iz nje i on i ja smo tada bili ljuti protivnici. On je bio neobičan čovjek, za razliku od Mile Martića vrlo inteligentan, s izrazitim liderskim ambicijama i talentom za političku manipulaciju. On je imao svoje dvije političke faze; prvu nacionalističku početkom devedesetih i drugu nakon raskida s Miloševićem kada su ga pokušali ubiti i kada je u sjeni Mile Martića njegov jedini politički projekt bio kako da Srbi iz Hrvatske ne budu izbačeni. Zato smo počeli surađivati jer ja sam se početkom 1994. kandidirao za gradonačelnika Knina s idejom da nemogući socijalni uvjeti u Kninu postanu snošljiviji i da se postupno stvori neka politička atmosfera za ostanak Srba u Hrvatskoj. Za tako nešto bilo je vrlo malo prostora, i u Krajini i oko nje: kada sam se usprotivio opsadi Bihaća martićevci su mi upali u kancelariju, zalagao sam se za plan Z4 koji je propao, u ladici mi je ostalo barem sto pedeset zahtjeva Hrvata za povrat imovine u Kninu kojima nisam uspio pomoći, ali ne bez ponosa mogu reći da sam bar – nešto pokušao.
 
Ima mesa, ali nema čavala

- Kako gledate na optužbu Milana Babića pred sudom za ratne zločine u Haagu?
 
- O tome mogu svjedočiti vrlo neposredno jer je Milan Babić negdje u rano proljeće 2001. došao do mene u Srpski demokratski forum u Beogradu i saopćio mi da želi ići dobrovoljno u Haag. Tog dana smo dugo razgovarali i on mi je ispričao da se osjeća odgovornim za ulogu koju je imao do devedeset druge u Kninu i da želi kao okrivljenik otići u Haag da olakša svoju savjest. Osim toga rekao mi je da želi svjedočiti protiv Miloševića jer smatra da je Milošević najodgovorniji za taj rat i zato što je on u taj rat uveo Srbe iz Hrvatske. Bio sam pozvan da kao prijatelj suda svjedočim u Haagu u slučaju Babić i znam da on ništa nije zatajio niti oko svoje niti oko Miloševićeve uloge u svemu tome. Pa zar mislite da je statut Krajine napisao samostalno Milan Babić i ljudi oko njega ili mislite da je on na svoju ruku objavio ratno stanje u Krajini? On je osjećao odgovornost zato što je kao prvi čovjek Krajine imao najveći utjecaj na narod i u svemu tome sudjelovao.
 
- Kako iz ove pozicije, sedamnaest godina kasnije, gledate na tu operaciju "paljenja strasti" u Krajini?
 
- O tome je već puno rečeno, a ja mislim da je taj iracionalni, agresivni i nacionalistički duh pripreman godinama na svim stranama, a što se lokalne razine tiče taj je duh stigao u Krajinu u obliku "antibirokratske revolucije" 1988. kada su u Knin unijete Miloševićeve slike i – kokarde. Hrvatski komunisti za to nisu pronalazili odgovor, a srpski nacionalisti su zapravo čekali partnera sa hrvatske strane, kako je govorio Simo Dubajić, i dobili su ga u obliku HDZ-a. Milošević nije bio neinteligentan i shvatio je da će se Jugoslavija raspasti, ali je ponudio tri potpuno kriva rješenja. Prvo, ponudio je sebe kao spasioca, drugo, vjerovao je da se Jugoslavija može obnoviti pod vodstvom samo jedne partije i, treće, mislio je da je moguće služiti se nacionalizmom. U svakom slučaju, ja sam u Kninu vidio da je njegova slika visjela posvuda; i u kućama bivših partizana, i bivših četnika, političkih komesara i popova...
 
- Što ste radili za vrijeme rata?
 
- Prvo sam bio mobiliziran, ali su me vrlo brzo vratili u Knin da oformim centar za socijalni rad jer se socijalni sistem raspao s obzirom da je u Kninu vladao kaos i s izbjeglicama grad se povećao dvostruko. Nije bilo nikakvog posla, cvjetali su šverc i hiperinflacija, šibice su koštale deset miliona dinara, a meso je bilo jeftinije nego kruh. Tada smo otvarali punktove za razmjenu pošte i veze među ljudima s ove i one strane granice i sjećam se da je psihološka barijera bila silna kao da se radi o odnosima među svjetovima iako sam ja sa svim tim ljudima preko crte radio godinama. Jednom smo pregovarali u Hrvacama, u restoranu alkarskog vojvode Ivana Zorice. On me je u jednom trenutku pitao: "Imate li vi u Kninu što jesti?" Odgovorio sam da "imamo što za jesti ali nemamo čavala za potkivanje konja" jer je moj otac držao konje i zaista ih nije imao. Zorica mi je pružio kutiju čavala i rekao: "Ljudi koji drže konje ne mogu biti loši..."
 
Veliki mali idioti

- Je li za Krajinu postojala ikakva šansa mirne reintegracije?
 
- Šansa da se nešto konstruktivno napravi bio je plan Z4. Tog dana kada je u Knin trebao doći Peter Galbraith da predstavi taj plan, bio sam u kancelariji kod Milana Babića i sjećam se dobro da sam mu rekao da je taj plan zadnja šansa da ne budemo iz Krajine najureni i moram reći da je to Babić saslušao vrlo ozbiljno. Onda se telefonom javio Mile Martić koji je u svom poznatom stilu rekao da neće doći na sastanak s Galbraithom jer "ko mu jebe mater", a zatim se javio i Boro Mikelić da neće doći "jer ima problema sa naftnom crpkom u Kostajnici". Mi smo Galbraithu, koji je sve shvatio, rekli da želimo plan prihvatiti, ali da nemamo politički instrumentarij da takvu odluku provedemo jer je, na primjer, krajinsku televizija koja je bila presudno važna za javnu afirmaciju plana Z4 držala Martićeva struja koja je nekom vrstom puča tamo postavila svog čovjeka. Sastanak nas dvojice s Galbraithom trajao je osam sati, a Martić je isti dan otišao na sastanak kod Miloševića u Beograd, vratio se natrag, sazvao vrhovni savjet obrane i proglasio da Krajina ne prihvaća plan Z4. Epilog kojem sam prisustvovao opisan je u dokumentarnom filmu "Pad Krajine": Martićevi podočnjaci i pune pepeljare dok padaju granate po Kninu i njegov histerični telefonski razgovor s književnikom Branom Crnčevićem u kojem Martić urla u slušalicu da ga je Milošević izdao...

- Plan Z4 nije odgovarao ni Tuđmanu...
 
- To je sigurno, ali pregovori bi omogućili aktivnu poziciju procesa reintegracije. Iskreno rečeno, plan Z4 onako kako je ponuđen, tehnički je bio nefunkcionalan jer ne omogućava jedinstveno administrativno funkcioniranje Hrvatske kao cjeline, a Krajina sa svojom vladom, zakonima i policijom, četiri kilometra udaljena od mora - značila je upravo to. Drugim riječima, taj plan je imao šanse da se modificira u pregovorima, ali najvažnije je da bi se oko nečeg konstruktivnog razgovaralo. U cijelom ratu jedino je etnički princip bio bitan, Milošević je bio zadovoljen s "velikom malom Srbijom", kako je jednom spomenuo Šarinić, i s 49 procenata u Bosni i Hercegovini, Tuđman je javno govorio da u Hrvatskoj ne smije ostati više od tri posto Srba, a Krajina je ostala – uz ogromnu odgovornost vlastitih vođa - zarobljenik takve etničke matrice.

A da li si ti normalan pripadnice hrvatskog genocidnog naroda, ti poredis par stotina hrvata koji su menjali sirotinjske kuce za vile po hrvatskom primoriju i 300.000 Srba koje ste vi sistematski i planski proterivali zastrasivali planski.

Opet Z4 o gospode boze koji je kreten ovaj Kovacevic on misli da bi prihvatanje Z4 nesto promenilo a ja gledao onog ustasu tudjmana koji rece da bi Z4 samo malo odgodio oluju! ne mogu da verujem da sada posle rata svi peru ruke jedni od drugih i kao sad niko ni za sta nije kriv ni za izdaju ni za etnicko ciscenje!

Aleksandar.... sve vila do vile... ma sve kuce koje su minimum milion €, viletine...

Citaj ovo sta braca rusi kazu:


Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc - Rusija je bila na strani Hrvatske

Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc, prvi ruski veleposlanik u Hrvatskoj, živi aktivno umirovljeničke dane u svom moskovskom stanu, u četvrti gdje su smještene mnoge ambasade i zgrade zaslužnih dužnosnika. Radi zadnje korekcije svojih predavanja o Balkanu i ruskoj politici na jugoistoku Europe za polaznike diplomatske akademije.

- U tim predavanjima ima puno mog osobnog iskustva iz vremena kad sam bio veleposlanik u Hrvatskoj u burnim danima raspada Jugoslavije i rata - kaže Kerestedžijanc, pokazujući uredno složena i ukoričena predavanja. Pokazuje i nekoliko notesa u kojima je vodio svoj “zagrebački ratni dnevnik”.

Nakon čašice votke uz crni čaj, bivši ruski ambasador prisjetio se svog mandata, susreta s Tuđmanom, razgovora s tadašnjim američkim ambasadorom Peterom Galbrightom, odlascima u Knin i Vukovar, doduše često prekidajući razgovor upadicom: - Ovo još nije za objavu.

• Što biste iz današnje perspektive mogli reći o svom radu i boravku u Zagrebu?

 Drago mi je da sam bio u Hrvatskoj upravo u to vrijeme. Žao mi je zbog rata, žrtava i razaranja, ali za jednog ambasadora to je veliko i značajno iskustvo. Trebao sam se pokazati ne samo kao diplomstaki predstavnik svoje zemlje nego i kao čovjek. Mislim da sam uspio. Ali počeo bih od kraja jer sljedeća priča možda najbolje pokazuje moju djelatnost u Hrvatskoj.

Spremao sam se za povratak u Moskvu, a za razliku od drugih ambasadora, zemlja domaćin me nije nagradila. To je priličan osobni diplomatski poraz. No, doslovce nekoliko sati prije polijetanja pozvao me predsjednik Tuđman. Odlučio mi je dati orden. I njegove tadašnje riječi možda najbolje oslikavaju moj rad u Zagrebu.  ‘Njemačkom ambasadoru dao sam orden’, rekao mi je Tuđman, ‘jer je pošteno i savjesno radio u interesu i Hrvatske i Njemačke, a vama ga dajem jer ste pošteno i savjesno odradili posao koji nije htjela ni Hrvatska ni Rusija’.

To sam shvatio kao kompliment. I to je istina. Mojim poslom u Hrvatskoj mnogi su bili nezadovoljni. Hrvatska strana stalno je mislila da nešto rovarim, a mojim radom se bavila i Srbija, ali i prosrpska struja u našem parlamentu. Milošević je jako bio protiv mene, a nakon boravka jedne naše parlamentarne delegacije u Beogradu napisali su pismo ministru vanjskih poslova Kozirjevu tražeći moju smjenu.

• Zašto ste baš vi izabrani za prvog ruskog ambasadora u Hrvatskoj?

- Kad sam odlazio u Hrvatsku, ministar Kozirjev pozvao me kao čovjeka koji poznaje Jugoslaviju. Krajem 60-ih i početkom 70-ih radio sam u Beogradu i već tada shvatio razliku između Zagreba i Beograda. Mišljenje o toj razlici temeljio sam na njihovu različitom stavu prema sovjetskoj intervenciji u Čehoslovačkoj 1968. I jedni i drugi demonstrirali su protiv intervencije, ali osjećala se razlika u motivaciji. Naime, u Beogradu su se bojali ruske vojne intervencije na Jugoslaviju, a u Hrvatskoj su strahovali od vojnog miješanja u suverenitet i samostalni politički razvoj. Ta razlika me zaintrigirala.

Bio sam u Beogradu kad je palo Hrvatsko proljeće. Taj liberalno-demokratski pokret Tito je ugušio i zbog pritiska Moskve. Tadašnji Savez komunista Hrvatske u Moskvi su smatrali ‘zapadnom agenturom’, a znam da je Kardelj vikao: “Bolje i ruski tenkovi u Zagrebu, nego ‘debčekovština’”. Znajući sve to, Kozirjevu sam rekao da se stvari u Jugoslaviji razvijaju predvidljivo i da ta federacija zbog svojih velikih proturječja ide svome kraju. No, ni ja, kao ni mnogi drugi, nisam mogao predvidjeti da će do kraja doći u tolikim potocima krvi.

Tri mjeseca sam čekao agreman iz Zagreba, već smo mislili da zbog mog ‘beogradskog mandata’ od toga neće biti ništa. No, tada se dogodio diplomatski presedan. U Moskvu je stigao Franjo Gregurić koji mi je na zajedničkoj večeri predao agreman! To je jedinstven slučaj, jer pozitivan odgovor se šalje predsjedniku i ministru vanjskih poslova, ne predaje se ambasadoru u ruke.



• Često ste se susretali s predsjednikom Tuđmanom, kakav dojam imate o tom čovjeku?

- To nije bio običan čovjek. Na njemu se vidjela njegova burna i proturječna biografija, a sve to činilo ga je istančanim i zahtjevnim političarom. Nije bio avanturist. Osobno sam se uvjerio da, iako krutog držanja, nije bio gluh na savjete. Imao je mnogo unutarnjih sumnji i dvojbi. Nije bio ortodoksan, iako nije bio fleksibilan. Kad  je vjerovao da je u pravu, nije popuštao.

Želio je maksimalno iskoristiti i najmanje mogućnosti. Nazočio sam i vrlo grubim i napornim razgovorima, kakav je, primjerice, bio onaj s tadašnjim pomoćnikom ruskog ministra vanjskih poslova Čurkinom. On je vrlo žestoko reagirao na Tuđmanov tvrdi prigovor da Rusija u sukobu podržava Srbiju. Čurkin je uzvratio Tuđmanu da Srbi u Hrvatskoj nemaju status punopravnih građana, što je bilo i moje mišljenje. Tuđmanu je naveo konkretne slučajeve velikih problema koje su imali i Srbi lojalni Hrvatskoj.

Tuđmanova reakcija bila je neprikladna. Mogao je diplomatski odgovoriti, objasniti situaciju, ali on je povisio glas i počeo govoriti o Vukovaru. Bila je to prava bujica nezadovoljstva. Čurkin je pokušao objasniti da on sve to zna, ali da treba imati osjećaj za delikatnost situacije. No, Tuđman se nije dao. Razgovor je završio, a nijedna strana nije popustila.

• Kakvu je poziciju tada imala Rusija, u Hrvatskoj je mnogi i danas smatraju tadašnjim srpskim saveznikom?

 Ne, to nije bilo tako. Priznajem da su mnogi ruski političari, pogotovo zastupnici, bili prosrpski orijentirani, ali državna politika bila je uravnotežena. Polazila je od nepromjenjivosti granica, prava na neovisnost republika i zalagala se za mirno rješenje sukoba. Stalno sam u svojim izvješćima i razgovorima u Moskvi govorio da se s Hrvatima o svemu može raspravljati, ali se ne smije dovoditi u pitanje cjelovitost Hrvatske. Nikad, ni u najfantastičnijim spekulacijama, nisam dopuštao da bilo koji dio tzv. Krajine, bilo Knin, bilo Vukovar, ne budu sastavnim dijelom Hrvatske.

I u Moskvi su se složili sa mnom. No, osobno sam inzistirao i smatrao da je, uz neupitnost granica, pitanje statusa i položaja Srba u Hrvatskoj ključ za rješenje problema. Stalno smo govorili da je nužan kompromis, da treba tražiti dugoročne ili kratkoročne kompromise. Predlagao sam da Hrvatska prihvati i neka kratkoročno nepovoljna rješenja ako bi se ona dugoročno ili u konačnici  pokazala dobrima za nju, ponajprije kao zalog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Na tome sam inzistirao upravo zato jer sam stalno upozoravao na nepovoljan položaj Hrvata i Albanaca u Jugoslaviji, pa nisam mogao pristati na nepošten odnos prema Srbima u Hrvatskoj.

Naš odnos prema Tuđmanu odlično oslikava jedna anegdota. U Moskvi su dugo razmišljali o tome kojim ordenom nagraditi Tuđmana. Pitali su me za savjet i na kraju sam predložio da to bude orden Žukova, velika vojna nagrada nazvana u čast najboljeg sovjetskog vojskovođe. Prije svega treba reći da je nakon toga naša ambasada u Beogradu bila ‘zatrpana’ sovjetskim ordenima i medaljama koje su njima odlikovani Srbi pobacali iz protesta. Na to smo bili spremni. Predavao sam predsjedniku Tuđmanu orden na Pantovčaku. Bili smo u velikoj dvorani. S jedne strane svi hrvatski najviši dužnosnici, a vojni ataše i ja sami u sredini dvorane. Čekali smo Tuđmana.

Bila je to jedna od onih neugodnih situacija tišine i iščekivanja, kao ponekad u liftu. Tada sam začuo nervozni glas Gojka Šuška, dovoljno glasan da ga čujem: ‘Mi svi ovdje zbog njih dvojice’. To je pojačalo neugodnost, a nisam znao što ću pa sam se nasmijao i rekao: ‘Nismo dvojica, s nama je i Žukov’. Tuđmanu sam predao orden zbog njegova sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, ali i zbog brojnih akcija hrvatskih partizana koji su spašavali zarobljene ruske oficire. Bio sam kratak. No, kada je Tuđman počeo govoriti, bio je u formi - raspričao se o Titu i partizanskom pokretu.

Napomenuo je, ne bez ponosa i iznenađujuće za mene, a pogotovo za dobar dio njegovih suradnika, da su se tijekom građanskog rata u Rusiji Hrvati borili na strani ‘crvenih’, a Srbi za cara! Tijekom govora gledao sam Šuška koji je stajao točno iza Tuđmanovih leđa. Malo je reći da je pucao od bijesa dok je Tuđman govorio. Cjelokupnim svojim ponašanjem, gestama, okretanjem očima davao je do znanja da mu sve to ide na živce.

• Često ste odlazili u Knin i Vukovar.

- Iz pozicije čvrstog stava o nepromjenjivosti granica uvijek sam u ‘Krajinu’, posebno u istočnu Slavoniju, odlazio ja. Nikad veleposlanik iz Beograda. Tamo sam inzistirao da dolazim u posjet dijelu teritorija za koji sam kao ruski ambasador zadužen u ime svoje zemlje. Štoviše, stalno sam govorio da sam ‘veleposlanik’. To je bila poruka tamošnjim Srbima, ali i Hrvatskoj da nitko ne razmatra mogućnost promjene granica

• No, razmatrali ste mogućnost autonomije za Srbe.

- Da, jer smo polazili od stava da je rješenje za mir u Hrvatskoj, kojoj priznajemo pravo na samostalnost, upravo rješenje srpskog pitanja. Relativno često sam bio u ‘Krajini’. Vidio sam da je to sve prilično jadno. Sretao sam preplašene i zabrinute ljude koji nisu znali što ih čeka. Mi u diplomatskom zboru često smo razgovarali o mogućoj akciji i svi smo se slagali da ‘Krajina’ u tom srazu nema nikakve šanse. Nisam predviđao onakvu brzinu djelovanja, ali drugog ishoda jednostavno nije moglo biti.
Primjećivao sam da se proporcionalno beznađu i bezizlaznosti stanja u ‘Krajini’ pojačavaju rigidnost, glupost i arogancija tamošnjeg vodstva. To je bilo zadivljujuće.



• Što ste tamo govorili Srbima?

- Ovo što sada govorim vama. Ali moram vam ispričati sljedeće. Jednom su me na srpskom punktu kod Vukovara gotovo strijeljali zbog toga. Došao sam na kontrolnu točku ranije nego predstavnici tamošnjeg ruskog bataljuna. Srpski su me stražari pitali tko sam. Rekao sam da sam ruski veleposlanik u Hrvatskoj. Stražar je pobjesnio. Počeo je vikati, pitati što je to veleposlanik, što ja tamo radim kad to nije Hrvatska, a kad sam i dalje inzistirao na tome, počeo me vući iz auta i gurati mi automatsku pušku u rebra, vičući da će me ubiti.

Nije mi bilo svjedno, pa sa mu zaprijetio: ‘Dogodi li mi se išta, ruski će bataljun sravniti vaše selo sa zemljom tako da neće ostati ni kamen na kamenu’. Tada je stigao naš zapovjednik i sve je ostalo tek neugodna epizoda, ali uvijek se sjetim da sam mogao izgubiti glavu zbog Hrvatske jer nisam želio priznati da sam ambasador nego sam inzistirao da sam veleposlanik. Vukovar me jako dojmio.

To je stravičan zločin za koji su odgovorni tadašnji srbijanski političari. Ovčara me zgrozila. Tamo me odveo zapovjednik ruskog bataljuna. Rekao mi je da ima problema s mnogim vojnicima koji psihološki nisu izdržali šakale i pse lutalice koji su tamo noću zavijali. Vukovar je bio gori od najgoreg očekivanja. Bio sam šokiran onim što sam tamo vidio. Gore od Staljingrada, jer tamo je bila bitka, a Vukovar su samo razarali.

•  Početkom 1995. predvodili ste  pregovore o planu Z-4.

- Da, uz mene je bio i tadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith. Nas dvojica iskreno smo željeli spriječiti krvoproliće i vjerovali smo u Z-4 kao dokument koji će osigurati teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i uklopiti ‘odmetnute’ krajeve, ali i dugoročno riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. Ozbiljno smo se prihvatili tog posla. Doduše, iz ove perspektive mi to više izgleda kao formalnost, nego što je to stvarno bilo.

• Znači mislite da je Z-4 je bio vrlo ozbiljan plan?

- Naravno, jer smo smatrali da bi on bio osnova i za rješavanje svih ostalih problema u regiji. Ministar Kozirjev mi je rekao da se međunarodna zajednica prema Z-4 odnosi vrlo ozbiljno jer se taj plan zapravo radio kao svojevrsni uvod u sličan plan za Kosovo. Upravo je ta činjenica, koja je očito došla do Miloševića, iako se to krilo, i odredila sudbinu Z-4, ali i odredila ovakav ishod rata u Hrvatskoj.

• Kako su tekli pregovori?

- Plan Z-4 osmislili su tadašnji međunarodni predstavnici. Kad smo dobili plan, Peter Galbraith i ja morali smo ga predstaviti hrvatskoj i srpskoj strani. Bili smo zaduženi za operativu. Otišli smo izložiti plan Tuđmanu. Dogovorili smo se da će Galbraith plan predstaviti Hrvatima i time pokazati da iza toga stoji Washington, dok ću ga ja predstaviti u Kninu kako bih dao do znanja da je Rusija suglasna. Sjećam se da je, kad smo došli na Pantovčak, za stolom već sjedilo najuže hrvatsko vodstvo s Tuđmanom na čelu. Dok je Peter govorio, vladala je mučna tišina, kao na pogrebu.

Osjećalo se da se Hrvati odupiru, ali se čekala Tuđmanova reakcija. On je bio zamišljen i zabrinut. Počeo je vrlo nervozno govoriti. Kratko je rekao da nije oduševljen i da to za Hrvate nije stimulativan plan, ali da razumije kako je ovo tek početak potrage za konačnim rješenjem krize i da je jedino pozitivno to što dokument polazi od ‘teritorijalne cjelovitosti Hrvatske’. No, rekao je i da je cijena plana neproporcionalna onom što se događalo u Hrvatskoj.

Plan je smatrao suviše prosrpskim. Nakon što smo otišli, Peter i ja smo se osjećali kao da nam je pao kamen sa srca. Vjerovali smo da je najteži dio posla obavljen i da će Srbi u Kninu prihvatiti plan bez ikakva kolebanja i diskusije, jer smo ‘načeli Hrvate’. Razgovarali smo o tome kako ćemo nakon srpskog pristanka odmah početi raditi na tome da polako neke stvari ‘oduzimamo Srbima i dajemo Hrvatima’.

• Odmah ste otišli u Knin?

Da, došli smo u Knin i tamo sam predstavio plan. Doveli su nas u kninsku tvrđavu, a na platou su se pekli janjci. Peter i ja shvatili smo to kao ohrabrujući znak. Prema našem dogovoru govorio sam na srpskom, izbjegavajući hrvatske termine. I kad sam pred kraj izlaganja rekao: ‘I kad uzmete u ruke ovaj plan...’, gurajući ga prema Martiću, uslijedio je šok. U mrtvoj tišini Martić je kratko rekao: ‘Mi to nećemo uzeti u ruke’. Odgurnuo ga je od sebe. Nastala je neugodna tišina.

Promijenio sam ton i počeo otvoreno prijetiti. Rekao sam im da će sve završtiti vrlo ‘loše po njih iz vodstva i po Krajinu’ ako ne uzmu plan u ruke. Štoviše, rekao sam da me nije briga za njih osobno, ali neka barem malo razmisle o ljudima koje su poveli za sobom. I dalje su odbijali. Sastanak je postao bespredmetan pa smo otišli. Prišao sam Martiću i rekao: ‘Ovim ste potpisali smrtnu presudu Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području. Odgovarat ćete za ovo, a uvjeravam vas da će se Rusija pobrinuti za to’.

No, on je tvrdo ostao pri svom. Tada mi je prišao jedan član njihova vodstva, čije ime još neću reći, i rekao: ‘To nam je naredio Milošević’. Odmah mi je bilo jasno da je to učinio zbog Kosova, odnosno zbog primjene sličnog plana na Kosovo. Danas Srbi gube Kosovo, a propustili su šansu da dobiju autonomiju u Hrvatskoj.

• Time su bila otvorena vrata Oluji. Jeste li znali kad će početi?

- Znao sam da se akcija sprema. To za diplomatski zbor nije bila tajna. Bio sam obaviješten o tome, ali datum početka akcije nisam znao. Nitko ga nije znao.

• Ni Galbraith?

- Pitao sam ga, ali rekao mi je da nije znao datum početka akcije. S Olujom je možda povezana najneugodnija epizoda mog diplomatskog rada. Zvali su me iz Moskve i rekli mi što se dogodilo!

• Jeste li otišli Tuđmanu kad je počela Oluja?

- Da, iz Moskve su mi poručili da iznesem našu poziciju, ni protest ni nezadovoljstvo. Vrlo delikatna situacija za ambasadora. Iznio sam poznate ruske stavove i napomenuo da bi Hrvatska svoj teritorij vratila i bez rata i žrtava.  No, Tuđman nije želio polemizirati niti je slušao što govorim. Čuo je samo sebe.

• Amerikanci su čak prijetili zračnim napadima na hrvatske položaje.

- Sumnjam da bi to učinili. Ipak su vas smatrali svojim saveznicima.  Smile

Krajinu ste mogli vratiti bez krvi kao što je to učinjeno s Podunavljem



* Ne odobravete Oluju?

 Razumijem vas, ali vi biste to vratili bez krvi, kao što je to bilo i s Podunavljem. Nije bilo teško predvidjeti u što će se takva akcija pretvoriti. U potpunu katastrofu Krajine. Tada je tamo već sve bilo jadno. Hrvati su imali protiv sebe ubogog protivnika. Ne bi bilo razaranja, zločina i mnogo čega još da je vodstvo bilo malo suzdržanije. No, mislim da ne treba previše sada lamentirati o tome. No, kada gledam službene podatke da je poginilu oko 22 tisuća Hrvata, da je 7 tisuća nestalo, a 60 tisuća Hrvata otišlo je z Hrvatske. Velika je to cijena neovisnosti.

* Jedna od velikih zagonataka rata u BiH jest i ta da je Rusija svojim vetom zaustavila ulazak HV-a u Banja Luka.

 Ne, Rusija nema nikakve veze sa zaustavljanjem HV-a pred Banja Lukom. I želim sada jednom zauvijek skinuti s dnevnog reda špekulacije da je Rusija spriječila ulazak Hrvata u Banja Luku. S tim nismo imali veze.

* Jesu li Amerikanci onda to učinili?

- Amerikanci su sigurno imali jaku obajveštajnu mrežu i dopuštam mogućnost da su oni nazvali Tuđmana i opozvali akciju.

* Zašto mislite da međunarodna zajednica nije dopustila pad Banja Luke?

- Mislim da su smatrali kako bi to zaklompliciralo pa možda i dodatno razbuktalo rat u BiH. Naime, vjerojatano se očekivalo da bi u tom slučaju Milošević otvoreno mogao ući u rat, drugo, bojali su se stotina tisuća izbjeglica, još je svima bilo svježe sjećanja na rijeku izbjeglica iz “Krajine”. No svakako i činjenice da bi Hrvati s ulaskom u Banja Luku poslatli pre jaki čimbenik u BiH, a poznavajući mentalitet i situaciju na Balkanu Izetbegović bi bio vjerojatno bio marginaliziran, što se nije smjelo dopustiti. Ne tvrdim, ali racionalno rasuđujem i pretpostavljam da su to bili razlozi zbog čega Zapad nije odobrio ulazak HV-a u Banja Luku, ako uopće krenemo od činjenice da je pad Banja Luke zbilja bilo tako realan kako vi to predstavljate.

* Jeste li se susretali i sa Šuškom?

- Da, i on nije krio svoju odbojnost prema meni. Nije diplomatski, ali bilo je to uzajamno. Razgovaro sam sa Šuškom oko sudjelovanja HV-a u BiH. Došao sam u ministarstvo obarane s obavještajnim podacima da u BiH ratuju regularne hrvatske snage, te tražio od Šuška objašnjenje, napomenuvši mu da ta činjenica ne može ići Hrvatskoj u prilog. On je bio vrlo osoran, provokativno hladan. Nije me ponudio ni da sjednem. Kazao je da to nije istina jer oni imaju oznake HVO-a. Mirno sam mu kazao da me ne ćini budalom jer to su hrvatske postrojbe koje su samo promijenile oznake na rukavu. On je ponovio isto. Bilo je to izrazito drsko s njegove strane. Požalio sam se Tuđmanu na krajnji primitivizam koji je u razgovoru samnom iskazao ministar Šušak.

* Kako je Tuđman reagirao?

- Bila je kratka, ali neugodna šutnja, te prelazak na drugu temu. No, na moje pitanje o HV-u u BiH, nije kazao ništa - nije odbijao, ali ni negirao. No, on je znao za sve i Šušak je samo na neprimjereniji način izražavao njegovu poziciju.

* Često se zna govoriti kako bi Haag izveo i Tuđmana pred sud da je poživio.

- Koliko znam Haag nikada ništa službeno o tome nije govorio. Mislim da bi ga pitali za neke poteze njegovih mladih generala iza kojih je stajao Šušak, ali stavljati Tuđmana u isti ravan s Miloševićem ne mogu predstaviti  Smile . Ne to ne bi bilo u redu mada je Tuđman svakako odgovaran, ako to tako mogu reći, što je u Hrvatskoj u vrlo kratkom vremenu stvorio ozbiljan militaristički aparat.  Smile

Izvor: Jutarnji list

Izvor je jutarnji list , svako vodu na svoj mlin tera tako da

Ja odje Ruse spominjo nisam.

A i ako je to tacno onda svaka cast junackomn nebeskom Srpskom etnosu na istrajnosti tokom 4 godine rata, jer su bili sami protiv svih, kao Vuk sveta Srpska zivotinja.
Kao sto kaze Srbin Boris Novkovic ,,Vukovi umiru sami,,