Па наравно да се клониш, сад си велики 

Kako bi moglo funkcionirati u svakodnevnom životu, seksualno zlostavljano dijete mora najprije iznaći načine sučeljavanja sa zlostavljanjem.
Prve su obrane najčešće negiranje ili minimiziranje zlostavljanja (npr. može pronalaziti opravdanje za zlostavljača, kriviti sebe, uvjeriti se da sve to i nije tako strašno jer je kratko trajalo ili može smatrati da je zlostavljanje bilo samo san).
Ako se zlostavljanje nastavi, dijete razvija razrađenije načine kako bi se zaštitilo. Često korišteni mehanizam obrane je disocijacija. Djeca nauče ne osjećati svoje tijelo. Žive samo na mentalnom planu, razmišljajući ali ne i osjećajući. Odrasli koji su bili žrtve zlostavljanja u djetinjstvu znaju te situacije opisivati na sljedeći način: »Moje tijelo je ležalo na krevetu, a ja sam iz kuta sobe/plafona promatrala što se događa i osjećala se sigurnom.« Žrtva čak može kreirati i nekoliko dijelova sebe, kako bi mogla izaći na kraj s različitim sjećanjima i situacijama.
Drugi često upotrebljavani način sučeljavanja sa seksualnim zlostavljanjem je potiskivanje – zaboravljanje kompletne situacije ili nekih njenih dijelova; kao da osoba u svom umu ima ormarić te cijelo iskustvo zlostavljanja (fizičke senzacije, strah, povrijeđenost, ljutnju, izdaju) «pospremi» u taj ormarić. Zatim zatvori vrata i zaključa ih s nekoliko ključeva. Energija koju bi dijete inače upotrijebilo za odrastanje usmjerava se na to da sjećanje na zlostavljanje drži što dalje od svijesti. No, sjećanja prodiru kroz pukotine i vratnice te dijete treba sve više energije za potiskivanje sjećanja.
Iako ovi mehanizmi sučeljavanja omogućuju djetetu da preživi zlostavljanje, cijena koju plaća je vrlo visoka. Normalni obrasci ponašanja su promijenjeni i uništeni. Alat koji je služio za preživljavanje postaje destruktivan. Otupljivanje, ublažavanje boli pićem može biti prvi korak ka alkoholizmu. Ostala kompulzivna ponašanja uključuju upotrebu droga, kockanje, radoholizam, česte seksualne odnose, kompulzivnu masturbaciju, anoreksiju i bulimiju.
Sljedeći način sučeljavanja je kontrolirajuće ponašanje; žrtve zlostavljanja očekuju savršenstvo od drugih – kad osjećaju da imaju kontrolu, žrtve se osjećaju sigurnije.
Žrtve zlostavljanja su najčešće intenzivno svjesne svoje okoline, stalno su napete, na oprezu, uvijek provjeravaju sigurnost prostora i ljudi u tom prostoru. Trzaju se na iznenadnu buku ili neočekivani dodir.
Neki od njih misle da je jedino u čemu su dobri i uspješni seksualna aktivnost te se mogu početi baviti prostitucijom (npr. jedno istraživanje u Italiji pokazalo je da je čak 36% prostitutki seksualno zlostavljano u djetinjstvu). U dječjoj dobi žrtve seksualnog zlostavljanja mogu iskazivati izrazito seksualizirano ponašanje.
Ponekad se žrtve samoozljeđuju, što ne znači da se žele ubiti. To može biti način da sebe kazne ili odsijeku «prljave dijelove tijela» (genitalije, grudi).
Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu nije problem koji će proći s odrastanjem. Djeca i adolescenti koji su doživjeli seksualno zlostavljanje i nisu dobili adekvatnu pomoć odrastaju u problematične odrasle koji nose teški teret niskog samopoštovanja, loše slike o sebi i krivnje. Smatraju sebe lošima, prljavima, promašenima, obilježenima. Počinju vjerovati da niti ne zaslužuju bolje od onog što im se dogodilo. Ukoliko netko za sebe vjeruje da nije vrijedan dobrih stvari u životu, dobre stvari mu se neće ni dogoditi jer ove misli i vjerovanja postaju samoispunjavajuće proročanstvo.
Odrasli koji su preživjeli seksualno zlostavljanje u djetinjstvu imaju poteškoće u prihvaćanju sebe i drugih. Kao posljedica toga, mnogi od njih nađu se u nizu nezdravih odnosa. Kako su nesposobni vjerovati sebi, za njih je nemoguće vjerovati drugima, a s obzirom na to da su bili izloženi roditeljskoj izdaji, svaki potencijalni objekt ljubavi doživljavaju kao opasan i nepredvidiv.
Nije iznenađujuće da najveći broj žrtava ima problema na polju seksualnosti. To je područje na kojem su u potpunosti «izgubili bitku». Problemi mogu uključivati: strah od seksualnih odnosa, prisilne slike i misli (flashback) za vrijeme seksualnih odnosa, probleme s erekcijom, ejakulacijom i orgazmom, konfuziju seksualnih uloga, kompulzivnu seksualnu aktivnost te seksualno zlostavljanje drugih.
Postoji nekoliko razloga zašto djeca žrtve seksualnog zlostavljanja postaju kasnije i sama zlostavljači. Neki ne shvate koliko je to ponašanje loše te jednostavno ponavljaju ono što su naučili kao djeca. Neki će zlostavljati druge pokušavajući prevladati svoje vlastito zlostavljanje. Zlostavljanje drugih, također, može im biti način da se osjećaju moćnima i skrenu pažnju s vlastite boli. Čak i ako žele zaštititi svoju vlastitu djecu, oni ne znaju kako to učiniti. Stoga se često zlostavljanje prenosi na sljedeću generaciju.

dr.sc. Gordana Buljan Flander, prof. psihologije

Ko ce ga znati... mozda je umorni zrtva seksualnog zlostavljanja.... strucnjaci kazu da je negacija takvih neprijatnih dogadjaja vrsta samoodbrane... 

Знате оно кад свећеник не зна шта да ради када му се курва исповедала, па изађе да пита неког, али налети само на клинца из хора:
- Је ли, синко, шта даје папа за пушење?
- Обично сникерс.