Prihvaćanje je temelj osobne slobode.

Neke stvari nije lako prihvatiti. Na globalnom planu – ratovi, glad, kriminal. Na individualnom planu – mržnja, sebičnost, oholost. Kada bismo krenuli nabrajati, lista bi bila jako duga. Poznata molitva Sioux Indijanaca glasi: Bože, daj mi mirnoću da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti i daj mi mudrosti da razlikujem jedno od drugog.Koliko god lijepa molitva bila, za stjecanje mudrosti zasigurno nije dovoljna. Kako bismo uljepšali stvarnost, često smo skloni zatvoriti oči da bismo iza sklopljenih kapaka lakše stvorili neku svoju predodžbu o realnosti. Vjerojatno ste puno puta čuli izjavu: „Ma, nije on takav“ ili „Promijenit će se“. No on nikako da se promijeni ili da pokaže svoje „pravo lice“. Mada ima i muškaraca koji u partnerskim odnosima na sličan način ignoriraju stvarnost jer je nisu u stanju prihvatiti, žene su u tome pravi stručnjaci

Uporna nada da će stvari funkcionirati bolje nego jučer (iako su jednako loše funkcionirale i prekjučer) često se temelji na dubokom osjećaju krivnje. Stalno preispitivanje: „Što činim krivo? Gdje sam pogriješila?“ stvara osjećaj bespomoćnosti i ruši samopoštovanje. Iluzije tipa: „On zapravo nije takav“ ili „Promijenit će se“ ne govore o dobroti osobe koja tako razmišlja, već upravo suprotno – o naivnosti i tvrdoglavosti temeljenoj na osjećaju krivnje i vlastite manjkavosti.Preuzimajući na sebe ulogu žrtve velik broj žena tone sve dublje u svoju slabost. Biti žrtva nije uzvišeno. To nije pokazatelj dobrote. To je pokazatelj nemogućnosti učenja na vlastitim pogreškama zbog čega u očima onih koji se prema njima ponašaju loše često ispadaju glupe. U osnovi, cijeli taj obrazac, naravno, nema puno veze s inteligencijom. Ono s čim ima veze je nemogućnost prihvaćanja, odbijanje jasnog sagledavanja kako stvari stoje i stalno projiciranje želje da bude drukčije, bolje.

Potvrda postojanja

Svatko od nas ima pravo slobodnog izbora. Ako netko odabire biti loš, to je njegov izbor i treba ga poštovati. I „loš dio“ osobe treba prihvaćanje, svojevrsnu potvrdu postojanja. Često se događa da se žene uporno ponašaju dobro prema muškarcima koji se prema njima ponašaju loše. Zašto? Zato što i njihova dobrota treba potvrdu postojanja. Na taj način kroz odnos pokušavaju iscijediti pouku: dobro uvijek pobjeđuje.Prihvatiti da netko nije bolji od onog kakvim se svojim ponašanjem prikazuje i da su, bez obzira na lijepe osobine (svatko ih ima), loše strane i dalje tu znači na neki način dignuti ruke. Željeti nekog promijeniti znači željeti ga kontrolirati. Dignuti ruke u ovom kontekstu znači otvoriti oči i pustiti da stvari idu svojim tijekom. Kada ne trošimo energiju na pronalaženje načina s pomoću kojih bi nekog učinili (za njegovo dobro, ali po svojim mjerilima) „boljim“, imamo više energije za sebe i za kontrolu nad vlastitim životom.

Krivnja i odgovornost

Ako ste skloni samookrivljavanju, lako ćete naći (ili izmisliti) nešto što krivo radite i što treba popraviti kako bi “sve funkcioniralo kako treba”. Istina je, naravno, ako ste dugo s muškarcem s kojim niste sretni, da nešto radite krivo. Ali vrlo je moguće da je krivo upravo to što sve interpretirate kroz prizmu samookrivljavanja. Dignuti ruke od takvih interpretacija značilo bi priznati vlastitu nemoć, prihvatiti poraz, priznati da ga ne možete promijeniti. No pitanje je tko bi tu zapravo bio poražen. Vi ili onaj dio vas koji vam i tako samo zagorčava život?Dići ruke od mijenjanja nekoga tko se ne želi promijeniti zapravo znači dići ruke od onog dijela sebe koji je mislio da može plivati kontra struje. Doduše, i to je put kojim se može, ali pod koju cijenu? Pod cijenu narušavanja vlastitih osjećaja, a često i zdravlja. Oni koji misle da slušaju svoje srce dok uporno ostaju u nesretnoj vezi zapravo čine suprotno – zanemaruju svoje osjećaje i popuštaju svojoj vezanosti, strahu od samoće ili osjećaju nemoći. Kad bi se ravnali prema svojim autentičnim osjećajima, tuga bi ih navela da odtuguju, a ljutnja da se konfrontiraju ili odu.Odgovornost za vlastite postupke često se brka s osjećajem krivnje. A odgovornost svakog od nas je zapravo osloboditi se osjećaja krivnje. Ili, drukčije rečeno – zdrava krivnja je isto što i odgovornost.

Mada, sama riječ krivnja pretpostavlja iskrivljavanje slike o sebi, a riječ odgovornost uključuje dijalog, govor, reagiranje na posljedice svojih dijela. Biti odgovoran znači odgovarati za svoje ponašanje pred vlastitom savješću. Kompleks krivnje radi upravo suprotno: umanjuje osjećaj odgovornosti – i svoje i tuđe. Tipična je situacija (nastala kao posljedica tradicionalnog odgoja) da žena kroz ulogu žrtve i prizmu kompleksa krivnje stalno pronalazi opravdanje za ponašanje muškarca koje doživljava lošim ili nepravednim. Čekajući da se on osvijesti i „napokon shvati“ ili očekujući od svemira (boga, spasitelja ili slično) da je nagradi za to što je „dobra“, zapravo ne dočeka ni jedno ni drugo.Plivanje protiv struje nikog ne usrećuje. Kad su emotivne veze u pitanju, borba protiv „lošeg“ to loše samo jača. Ono što funkcionira je nadilaženje cijele situacije, nedodirljivost za energiju za koju biste najradije da je nema. Ali bitno je prije svega prihvatiti da ona postoji takva kakva jest u obliku u kakvom jest. Bilo da je u pitanju manipulativno, sebično ili neko treće „loše“ ponašanje, važno je prihvatiti da je osoba takva kakvom se pokazuje. Nakon tog temeljnog prihvaćanja, možemo puno jasnije sagledati želimo li ili ne želimo imati veze s takvim energijama. Izbor je uvijek na nama.

Tomica Šćavina, listopad 2008

Poticaj

Prihvatanje u ovom slucaju deluje kao mirenje sa cinjenicnim stanjem...
Mozda to nekom i deluje dobro... u nekim situacijama koje se takodje pominju kad neko biva opterecen pitanjima i preispitivanjem svakako je bezbolniji izlaz, ali nisam siguran gde bi stigli sa tim stavom...