Posjetitelji pred slikom Očajnik Gustavea Courbeta

U umjetnosti svi vole loše dečke i divlje žene. Zato su od Lorda Byrona do Sida Viciousa umjetnici morali živjeti jako brzo, izazivati bijes okoline i umirati što su mlađi mogli.

Nova izložba u britanskoj Nacionalnoj galeriji prati sliku umjetnika kao buntovničkog usamljenika od njegovih romantičarskih korijena, do radova Vincenta van Gogha, Edvarda Muncha, Edgara Degasa i drugih.

Kustos Alexander Sturgis kaže da izložba Rebels and Martyrs istražuje "romantični mit o genijalnom umjetniku koji pati", koji se pojavio početkom 19. stoljeća, a 200 godina kasnije jači je nego ikada.

Raspremljeni krevet s tijelom dječaka-pjesnika Thomasa Chattertona, koji je počinio samoubojstvo u 17. godini života, na slici Henryja Wallisa iz 19. stoljeća, najavio je sličnu instalaciju koja je proslavila zvijezdu britanske umjetnosti 1990-ih Tracey Emin.

Blijeda koža i razbarušena kosa na autoportretima Gustavea Courbeta i Alexandrea Abela de Pujola odražavaju se u elegantno potrošenim rock-zvijezdama, od Keitha Richardsa do Petea Dohertya.

Izložba pokazuje da to zapravo nije uvijek bilo tako. Otvara je dvorana puna čvrstih, trijeznih portreta umjetnika 18. stoljeća koji su očajnički htjeli biti dio establišmenta te su za obranu vlastitog statusa uspostavili samostalna tijela, poput britanske Kraljevske akademije.

Zato su se do kraja stoljeća uspostavile kudikamo romantičnije predodžbe. Umjetnici su se često sami opisivali kao usamljeni geniji, izopćeni iz društva, ali pogonjeni vlastitom unutrašnjom vatrom.

Na jednom od najupečatljivijih autoportreta na izložbi, francuski slikar Courbet zuri u gledatelja, široko otvorenih očiju i razbarušen, gleda na čitav svijet kao osjećajni Johnny Depp.

Sturgis kaže da izloženi radovi izražavaju uvjerenje da je "zastrašujuća individualnost umjetnika bogato vrelo umjetnosti".

Taj je stav djelomice reakcija na 18-stoljetnu filozofiju prosvjetiteljstva, s naglaskom na zamjeni racionalnosti i znanosti "s duhovnim, intuitivnim i unutrašnjim", kaže Sturgis.

"Djelomično je", kaže, "uzrok tome bio ekonomski. Kad je rastući srednji sloj zamijenio državu i crkvu kao najveće kupce umjetnina, umjetnici su financijski postali puno nesigurniji. Siromašni umjetnik koji se bori za svoje mjesto pod suncem postao je ekonomska realnost".


Alexander Sturgis ispred slike Georgea Friedricha Kerstinga iz 1812.

Na izložbi se na jednom mjestu može vidjeti eklektična zbirka više od 70 slika i skulptura, od kojih su mnoge posuđene, a koje se kreću od suptilnih do ridikuloznih.

Wallisova ikonička slika Chattertona nalazi se pored satiričkog platna Leonarda Alenza, na kojem se odlučni umjetnik sprema skočiti sa stijene. Čak je i u 19. stoljeću umjetnik koji je sebe smatrao previše važnim bio predmet dobre zabave.

Kad je boemska slika umjetnika uhvatila korijen, čak su se i najuspješniji prikazivali kao autsajderi ili se povezivali s pomaknutim mitskim ili povijesnim likovima. Tako se na izložbi nalazi portret Camillea Pissarra koji je slikao svog prijatelja Paula Cezannea, zaraslog u bradu i obučenog u seljački kaput i šešir. Ogromna slika Eugenea Delacroixa Ovidije među Skitima prikazuje "slikara u progonstvu, okruženog barbarskim hordama koje ga ne razumiju".

Na radove iz 19. nastavljaju se radovi iz 20. stoljeća. Tako je izložen rad mladog Pabla Picassa iz 1903. koji je portretirao svog prijatelja Angela Fernandeza de Sotoa.

No, za neke je umjetnike pritisak bivanja autsajderom bio nepodnošljiv.

Na izložbi se mogu vidjeti dva rada Paula Gauguina i van Gogha, naslikani iste godine, u kojima se slikari osobno povezuju s agonijom Isusa Krista. Gauginova Agonija u Vrtu prokazuje Krista s izrazitim obilježjima samog autora. U van Goghovoj Pieti prema Delacroixu, blijedo, mrtvo Kristovo tijelo ima crvenu kosu i bradu kakvu je nosio i slikar.

Van Gogh, sa svojim slomovima i odrezanim uhom, za mnoge ostaje epitetom izmučenog umjetnika. No, on je bio sve, samo ne zadnji. Sturgis kaže da je slika iznurenog izopćenika "fantastično otporna, a opet je frustrirajuće teško zaviriti iza nje".

"Mi ne možemo gledati Rembrandta ili Caravaggia nikako drugačije nego kroz te postromantičke naočale. Caravaggio je uvijek želio dobiti titulu viteza, ali mi ga vidimo samo kao romantičarskog buntovnika".

Buntovnici i mučenici se u Nacionalnoj galeriji u Londonu mogu pogledati do 28. kolovoza, a prema najavama organizatora, izložba neće ići na turneju.


Izvor: NetPortal