Pokusavao sam da nadjem slicnu temu ali nisam uspeo. Ako moderatori znaju za slicnu temu, neka je prebace tamo.

         Lutajuci internetom, naisao sam na ovaj, po mom skromnom misljenju vrlo dobar tekst Kresimira Miska, hrvatskog novinara i TV voditelja. Svaki clanak koji je objavio do sada je zaista kvalitetan. U tekstu ispod, pozabavio se snagom reci, uticajem, manipulacijom, modernom verzijom politicke nepodobnosti (politicka korektnost), itd, a sve u svrhu pojasnjavanja jedne sire slike.

        " Krešimir Mišak: Zatočeni u riječima

         Phillip K. Dick, poznati pisac znanstvene fantastike jednom je rekao: 'Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima. Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.'

         Kako točno! Ali i pomalo apstraktno. Apstraktno je i zbog toga što je suvremena manipulacija (zvana 'oblikovanje javnog mnijenja') kojoj smo izloženi vrlo suptilna, ali  sveprisutna. Rijetki je mogu prepoznati, izbjeći i potom se začuditi koliko je sve oko nas iz temelja drugačije od onog kako se činilo pod hipnozom masovnih medija, obrazovanja i drugih. No, tih rijetkih svakoga dana je sve više.

Pogledajmo nekoliko svakodnevnih primjera pojmova i izraza o kojima nikad ne razmišljamo, ali čim ih podvrgnemo razmišljanju o njima, dolazimo do fascinantnih uvida – da oni ili ne znače ništa ili pred našim očima predstavljaju svoju suprotnost, a da je mi ne prepoznajemo. Skoro sam upotrijebio izraz 'kritičko razmišljanje', ali to je još jedna besmislica – postoji samo 'razmišljanje'. Jer, ako postoji 'kritičko' razmišljanje, postoji li onda i 'nekritičko' razmišljanje? I što bi to uopće bilo? Ne, ako razmišljanje nazovete 'kritičkim' već ste se unaprijed odredili i zadali si cilj. Gubite objektivnost i usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste 'kritički' razmišljali, dok, u biti, razmišljate potpuno nekritički. To jest – ne razmišljate, pa se 'kritičko razmišljanje' otkriva kao istoznačnica za grčevito čuvanje nekritički usvojenih modela i obrazaca koje se nikad nije podvrgnulo ponovnom promišljanju  tj, kao istoznačnica za svoju suprotnost i pravo značenje - 'nerazmišljanje'. Ali majstorski prikrivena (za one koji ne razmišljaju).

Zato – samo 'razmišljanje'. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj obasipali mediji i pripadnici domaće političke elite, a kojim se htjelo uvjeriti ljude da glasaju protiv ulaska institucije braka kao muško-ženske zajednice u ustav, i koji mi baš nekako upao u oko, da ne kažem – u uho.  Na tom primjeru vidi se i koliko je programiranje riječi moćno, koliko ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od samog početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno.

Jedan takav izraz jest 'tolerancija manjina'. Proanalizirajmo elemente tog dvorječnog pojma. 'Manjina': Što to uopće znači? Koliko sam ja uspio zaključiti razmišljajući, jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena 'većina'. Svi smo manjine: zagrepčani jednako kao i bjelovarčani ili dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi,  poljoprivrednici – svi su oni manjine. Oni su dio društva koje se sastoji od manjina koje se međusobno isprepleću, svi su dijelovi više manjina u isto vrijeme, a 'većina' je hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi problematični pojam jest 'tolerancija'. Nemalo sam se iznenadio kad sam prije sedam-osam godina u nekoj knjizi (zbirci misli) Sri Sri Ravi Shankara pročitao da je tolerancija loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je tolerancija jedna od najpozitivnijih ljudskih vrlina. No, Shankar je objasnio da tolerirati nekoga zapravo znači -  ne prihvaćati ga. Ti ga samo trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad kažete da nekoga 'tolerirate' vi zapravo zaboravljate da smo svi jedno i da time tvrdite da jedan dio beskrajnog sebe tek trpite. Znači da ste u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Razumnijim se čini put prihvaćanja sebe sa sviješću da je sve povezano. Tada niži oblik, tolerancija, nije više potreban. Dakle, umjesto da 'toleriramo manjine', ispada da bismo trebali 'prihvaćati cjelinu'. Cjelina je sveukupnost prividnih različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih 'manjina'.

Zaključak svega ovog je prilično fascinantan. 'Toleriranje manjina' može se prevesti kao 'neprihvaćanje vlastite cjelovitosti' i zapravo zagovaranje neprihvaćanja i stvaranja umjetnih podjela.

Imajmo na umu i to da je jedan dio scenarija izučavanih u institutima poput Tavistocka, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi 'Institut Tavistock' Daniela Estulina) 'segmentacija društva na manje dijelove'. Estulin piše: 'U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju na još manja područja prema etničkoj podjeli', a to se naziva 'jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke'. Ali kad bi to bio jedini primjer, lako bismo se s time nosili. Naše društvo,a time i naš um premreženi su takvim izrazima koji u sebi sadrže proturječnosti i suprotnost od onog čemu su nas naučili da govore.

OD TIMSKOG RADA DO JAVNOG MNIJENJA

Recimo, suvremeni pojam 'timski rad' se kuje u zvijezde, prikazuje kao nešto pozitivno i prijeko potrebno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o uprosječivanju. Nikada 'kolektivni um' nije iznjedrio neki izum ili umjetničko djelo poput pjesma. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada vjerojatno će bit svijet bez novih ideja. Štoviše, 'timski rad' se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam, jer svako odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u ljudski urođenoj želji za izbjegavanjem sukoba i životom u miru i skladu s okolinom, ne popusti svojim dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu 'timski rad' odjednom se težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Krajnje neočekivan zaključak još prije samo nekoliko redaka kad sam prvi put spomenuo pojam 'timski rad'.

Isto vrijedi za još popularniji pojam 'javno mnijenje' ili 'javno mišljenje'. Pridaje mu se velika važnost, ali ono u biti ne postoji samo po sebi. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, nego se ono stvara od strane nekog pojedinačnog uma i određenim metodama psihološke obrade drugih pojedinačnih umova, dok ih se ne gurnu u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju, u mentalitet roja.

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u već spomenutoj knjizi 'Institut Tavistock', jer 'ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma'. Još piše: 'Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki 'prosjek'. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drugačije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo 'Harmonije svijeta': 2% za, 48% protiv, 50 % neutralnih.'

CIVILIZACIJA, TRANZICIJA, KOMUNIZAM, KAPITALIZAM...

Isto vrijedi za pojmove 'divljaci – civilizirani ljudi', jer u 'divljim' plemenima vlada daleko veći sklad nego u 'civiliziranim', mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u divljaštvo. Trebalo bi još jednom razmotriti te teze uzevši u obzir da 'divlja' plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz 'tranzicija' također u sebi sadrži zamku, primijetio sam čitajući  udžbenik iz zemljopisa za sedmi razred. 'Tranzicija' se u medijima uvijek predstavljala kao nešto pozitivno, kao nekakav proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije, ali još ne potpuno u skladu s biti. Tamo doslovce piše da je 'tranzicija' proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. I evo nas opet na polju izgubljenosti u prijevodu,. Jer ti 'privatnici' koji za sitne novce kupuju državne imovine su zapravo korporacije, a one predstavljaju nadnacionalne entitete koji su u mnogim slučajevima veći i bogatiji od mnogih država, imaju neizmjerni utjecaj na socijalnu situaciju nekog društva, ali pritom nemaju nikakvu obavezu prema građanima. Taj balast nije podvrgnut 'tranziciji'.

Dakle, pravi prijevod riječi 'tranzicija' jest pljačka državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz 'biti zemlja u tranziciji'. I kad je tranzicija uopće gotova? Jedini je logični odgovor – kad država ostane bez dobara.

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali to je samo trik koji nam je prodan pomoću – riječi.  Svjedoci smo činjenice da se prostor slobode sve više sužuje, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: 'Novi fašizam neće reći: 'Ja sam fašizam'. On će reći: 'Ja sam antifašizam'.'

I sam sam došao do tog zaključka promatrajući domaće političke vladajuće strukture kako, s ustima punim antifašizma, sve u šesnaest promiču predaju zemlje Europskoj uniji, koja po nekoj od definicija može predstavljati fašističku državu, ako se krene od činjenice da se fašizam ponegdje definira kao spoj jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. EU je upravo to. Prodajući antifašizam, nameću nam fašizam. Briljantno, doista, bravo dečki! Vrlo često se divim suvremenim društvenim inženjerima koji su smislili ove trikove s riječima.

U osnovi imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? No, iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Sad je već jasno da smo se naslušali svega toga, i uvijek je sve bila igra riječi: u vrijeme referenduma za EU protivnici su zvani 'euroskepticima', dok su ovi drugi, vladajući, valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potrebna neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, 'kroatoskepticima'. Danas suvremena politička korektnost nameće da se sve ideje koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, etiketiraju kao ksenofobija, rasizam, nacionalizam, homofobija, pseudoznanost, konzervatizam. Pod krinkom riječi 'sloboda' ljudima se oduzima sloboda, pa se danas slobodno može reći da je u ovom trenutku povijesti zapravo jedino 'napredno' – biti 'konzervativan'. Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

Nadalje, u zemljama članicama EU, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam 'gender mainstreaming'. I dok u Hrvatskoj donekle imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje ('rodno osviještena politika' – ali zapravo se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige 'Svjetska seksualna revolucija', ne postoji riječ 'gender mainstreamnig' pa  ljudi niti ne znaju da ih 'već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i vlada i europski autoriteti i jedan dio medija'. Kuby piše da londonskim i švedskim dječjim vrtićima , koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi 'otac i majka' i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor. Prvo je istospolnim parovima dopušteno posvajanje djece. A onda se trebalo pobrinuti da se oni ne osjećaju prikraćeni tj. da ne osjećaju kako drugi imaju nešto što oni nemaju: 'Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.'

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU (koja želi prisvojiti državne suverenitete) koje se prije koju godinu moglo pročitati u vijestima, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti 'moja zemlja', nego 'zemlja koju najbolje poznajem'.

Kao što nećete znati što vam se zbiva ('gender mainstreaming') ako nemate riječ za to, tako nećete, primjerice, moći podizati revoluciju s ljudima u čijim umovima ta riječ ne predstavlja ništa. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to 'revolucija'. Njihova društvena (i time  mentalna struktura) uopće nema prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

SLOBODA I DEMOKRACIJA

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao , tko ih je želio preodgojiti zvao se tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! A ponekad koja i nedostaje.

Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u svojoj knjizi 'Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma), koji je još davno promišljao demokraciju i poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u, a zastario mu je i izraz 'tiranija većine',  uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer mu riječi 'despozitam' i 'tiranija' nisu bile prikladne.

To je zorni primjer kako ugnjetavanje ostaje skriveno. Jednostavno, nemojte mu dati ime, nemojte ga označiti riječju i nitko ga neće biti svjestan. U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knjizi iz 1930. 'Vrli novi svijet', Aldous Huxley je napisao: 'Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.'

Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentor Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu 'Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije' u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što 'otvorenu zavjeru' čini otvorenom', kako jednog autora citira Estulin u knjizi 'Institut Tavistock', nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, 'za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti'.

A ideje, ne zaboravimo, u nas ulaze pomoću riječi.

Danas se čak i naizgled nedvosmisleni pojmovi otkrivaju kao potpuno obesmišljeni. Recimo, 'sloboda' je često korišten termin u SAD. Ipak, koliko god ustav SAD-a bio hvaljen, on je više, kako piše Saša Marković, okrenut 'formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava – Bill of  Rights – koja je dio ustava od 1791.'

Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? Moja mašta je još uvijek previše ograničena da bih to dosta mogao i zamisliti.
Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. Fenomenalno je kako su to uspjeli koristeći riječ – 'sloboda'.

Charles Byrd, jedna od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su prije svega bili zainteresirani za svoju imovinu. Rekao je: 'Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine'. Živjeli 'sloboda' i 'ustavna prava'!  Kao ljudima oduzeti slobodu? Lucidno i pakleno rješenje – nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi.

26. srpnja 1947. je američki Kongres donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije,ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno-obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija, filmskom propagandom Hollywooda stvorilo one što američki pisac Gore Vidal naziva 'prihvaćeno mišljenje'. Vidal lucidno parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Ponovimo tu misao još jednom: Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučaju i procesuiran kao neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira, naravno, pomoću riječi. Recimo, 'kapitalizam' bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca, koji će razvijajući svoj posao razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije 'kapitalizam', jer većina kapitala podijeljena je među korporacijama. Zovimo ga stoga preciznije: 'korporatizam'.

'Komunizam' je pak predstavljan kao suprotnost 'kapitalizmu', ali je sastavni dio njega bila akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati 'državni kapitalizam', a ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i 'komunizam' nazvati 'korporatizmom'. Tko bi rekao da smo živjeli u uvjerenju kako je svijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema, kad se u biti radilo o korporatizmu i o istom principu – da čovjek nema ništa?  Kako kaže stara francuska šansona:  Paroles, paroles, paroles...

RIJEČI, SAMO RIJEČI...

Obratite potom pozornost na razinu jezika u informativnim emisijama – jednostavni glagoli, mnoštvo imenica i vrlo malo dugih rečenica. Samo kratke rečenice i jednostavni vokabular, kratki i jezgroviti izrazi: 'Predsjednik se neće ponovno kandidirati, detalji za pola sata'. Sve se to, piše Daniel Estulin, radi s određenom svrhom. Preko jezika i njegove ljepote i kompleksnosti čovjek prenosi ideje i načela svoje kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta jezik postaje nalik nečemu što potiče iz fiksnog, brojčanog svemira: pas , kriminalac, privreda, bomba…nema tu kreativnih misli niti ikakvog pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. A to je ono što se naziva ispiranjem mozga, i to u ovom slučaju kumulativnim učinkom tijekom dužeg razdoblja, koji postupno uspijeva mijenjati paradigmu društva postupno .

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskog rata i ideja o uklanjanju svih nacionalnih jezika u korist 'bazičnog engleskog', budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. 'Taj uvrnuti koncept', piše Estulin, 'osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.' U Ogdenovim idejama neki ljudi na najvišim razinama britanske oligarhije uvidjeli su potencijalnu vrijednost u sferi ispiranja mozga. Korištenjem 'bazičnog engleskog' u masovnim medijima velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No , ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje. Taj se proces naiva 'promjena paradigme', preokretanje postojećeg niza pretpostavki o društvu.

Ljudi talijanske renesanse govorili su jezikom koji nije postojao dvjesto godina ranije već ga je oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli.  Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća. Njegov rječnik koristio je Petrarca u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje se trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski.

Isto je Geoffrey Chauser, autor 'Kanterberijskih priča' učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pri tom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je autor Daniel Estulin zaključio da su jezici, stvoreni od strane pjesnika, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti. Jezici su stvorili nacije, a ne obratno.

Može li se onda reći da se uništavanjem jezika uništavaju nacije?

MAGIJA JEZIKA

Ili je možda jezik oduvijek sredstvo manipulacije od strane vladara? Evo citata iz teksta jednog internetskog autora na sasvim drugu temu, ali ovaj djelić, vezan uz opismenjavanje (a ono je najbolji medij za transfer riječi i svih s njima povezanih značenja) se nadovezuje na ovu temu:

'Gotovo bi se moglo reći da anđeo prosvjetiteljstva prevarom ili manipulacijom, onako – ispod ruke, u naše živote unosi pismenost. Međutim, lijevo stopalo u iskoraku kao da alegoriju prosvjetiteljstva vraća u doba njezinih prvih koraka kada je često vrlo okrutno savladavala otpore bezpismenih naroda poput Ilira, Kelta i Slavena, koji su isključivo na usmenoj predaji i sagradili svoje bajkovite mitološke svjetove. Uistinu – Iliri i Kelti, iako su poznavali pisma poput grčkog i latinskog (Kelti su koristili i čarobno Ogamsko pismo kojim su se koristili u magijskim obredima), u suštini su bili bezpismen narod što nikako ne smijemo miješati sa nepismenošću. Naprosto, iz razloga što je njihov doživljaj stvarnosti (iz koje je proizlazila njihova mudrost i tradicija) nikako nije bio svediv na pismenost, koja je linearnog karaktera, prema opismenjavanju su imali jako odbojan stav. Druidi, keltski svećenici i mudraci, svoj su nauk i tradiciju prenosili isključivo usmenim putem, za što im je ponekad trebalo i po dvadeset godina. Budući su poznavali druga pisma, vrlo su dobro znali da jednom zapisana njihova tradicija i povijest ostaje izložena na nemilost prevrtljivoj politici i politikanstvu. Isto tako – bili su savršeno svjesni da jedino usmena predaja sa djeda na unuka u sebi prenosi emociju koja priču zauvijek održava živom iznutra i tako imunom na vanjske utjecaje. Nažalost –  zbog sukoba s Rimom i kasnije procesom kristijanizacije (koja je onodobna globalizacija tj. proces priklanjanja ostatku civiliziranog svijeta, koji baš kao i naš ulazak u EU, tobože, nije imao alternativu) Kelti su opismenjeni, a ostatci njihove mitologije danas su prepuni rimskih i kršćanskih utjecaja...'

Možemo se uputiti još dublje u bit stvarnosti iz koje izviru riječi i baciti pogled na knjigu Terencea McKenne 'Hrana bogova' u kojoj se taj praktični istraživač i svjetski putnik bavio šamanizmom diljem svijeta. U toj knjizi on daje tumačenja šamanističkih praksi, a u dijelu u kojem se bavi korištenjem psihoaktivnih biljaka kaže sljedeće:

'...Šamanske biljke omogućuju iscjelitelju putovanje u jednu nevidljivu sferu u kojoj se uzročno-posljedični aspekt normalnog svijeta zamjenjuje logikom prirodne magije. U toj sferi jezik, misli i značenje imaju veću moć od uzroka i posljedice. Suosjećanja, rezonancije, namjere i osobna volja lingvistički se uvećavaju kroz poetsku retoriku. Potiče se mašta, a njezini se oblici katkad mogu i vidjeti. Unutar magijske organizacije šamanskog uma, obične povezanosti svijeta i onoga što mi nazivamo prirodnim zakonima gube svoj značaj ili se zanemaruju. Dokazi sakupljeni kroz tisućljeća šamanskog iskustva govore da je svijet zapravo, na jedna način, sačinjen od jezika. Iako je ovaj radikalan prijedlog u suprotnosti s očekivanjima moderne znanosti, sukladan je mnogim trenutnim lingvističkim razmišljanjima. 'Lingvistička revolucija 20. stoljeća', kaže Misia Landau, antropologinja sa Sveučilišta u Bostonu, 'prihvaćanje je činjenice da jezik nije samo sredstvo za komuniciranje misli o svijetu, nego više alat kojim se postojanje svijeta uopće i ostvaruje. Umjesto da se stvarnost jezikom samo 'doživljava' i 'odražava', ona se jezikom zapravo stvara...

(...) Zdrav nam razum govori kako je sirov sadržaj onoga što jezik izražava relativno stalan i zajednički svim ljudima, iako se jezici neprestano mijenjaju. A opet, mi isto tako znamo da jezik naroda Hopi nema ni prošlo ni buduće vrijeme niti ikakve slične koncepte. Pa kako onda njihov svijet može biti sličan našemu? A Inuiti nemaju zamjenicu prvog lica. Pa kako onda i njihov svijet može biti sličan našemu?

Gramatike jezika, ta njihova interna pravila, predmet su detaljnih istraživanja. A s druge strane premalo je pozornosti posvećeno istraživanju toga kako jezik stvara i određuje granice stvarnosti. Možda je jezik lakše ispravno shvatiti kada se o njemu razmišlja kao o vrsto čarobnjaštva, budući da je implicitno stajalište čarobnjaštva da je svijet sačinjen od jezika. Ako smo jezik prihvatili kao prvenstvenu činjenicu znanja, tužno je kako smo mi na Zapadu bili zavedeni.(...)'

Svakako, ovakvim razmišljanjem može se doći do novih razina smisla poznate rečenice: U početku bijaše riječ. Snalaženje u 'materijalnom' svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi.
Ali smisao i značenje Riječi na kraju se ipak oblikuje se u našem umu. To je dakle izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija."

ljudima koji se previse loze na estetiku..mozes i govno umotati u celofan i uvaliti im kao "zlato"....o cas posla...

tako ti je isto i sa rijecima....

 

http://www.nexus-svjetlost.com/kolumne/jeffrey-grupp/item/274-jeffrey-grupp-prirodna-ekstaza-i-mracna-ekstaza

Jeffrey Grupp: Prirodna ekstaza i mračna ekstaza

Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima.

Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje

Specijalno za Svjetlost piše: Jeffrey Grupp

Psihodelična priroda i svijet strojeva

Iako to više nije općepoznato, urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.

Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje. Možda se čini bezopasnim odvojiti ljude od psihodelične geometrije biološke vitalističke prirode i staviti ih u neorganske gradove, ali takva promjena ustvari podrazumijeva veliku štetnost za svijest, što dokazuje radikalna razlika između, na primjer, prerijskih Indijanaca iz Sjedinjenih Država  (posebno prije Ranjenog Koljena) i suvremenog civiliziranog čovjeka. Civilizirani čovjek živi život ovisnosti i straha (televizija, junk-food, apatija, banalan posao, alkohol, svakodnevna stanja straha, financijske brige, orvelovski strahovi zbog neviđenih terorista o kojima se govori u masovnim medijima, fascinacija masovnim ratovanjem, itd.), ali Indijanac za njih nije znao i nije ih razumio. Svijest Indijanca bila je potpuno drukčija od civilizirane svijesti. U civiliziranoj svijesti javlja se ono što ćemo zvati mračnom ekstazom, a u indijanskoj svijesti duhovna ili psihodelična ekstaza.

Vaša subjektivna svijest uključuje nekoliko glavnih sastavnih elemenata, od kojih su tri - osjećaji, verbalne misli i slikovne misli. Svi oni imaju psihodelični i mistični aspekt, ovisno o tome koliko su duboko u vašoj svijesti (što su dublji, to su psihodeličniji i mističniji). To se može provjeriti detaljnom introspektivnom analizom. K tomu, šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, tako reći – fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi. Amorfni oblaci, fraktalne cvjetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života – sve je to psihodelija: superbiološki oblici umjetnosti koji se mogu vidjeti u našoj svijesti i snovima, i koji se vide izvan nas u psihodeličnoj biosferi (kako kažu majstori tarota, 'kako unutra, tako vani').

Sada sve to usporedite s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Stvar je u tome da je sama priroda domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega. To je razlog zašto su Indijanci, poput raznih prerijskih Indijanaca (Lakota i drugi), tako okruženi psihodeličnom ekosferom, bili (i u manjoj mjeri još su i danas) toliko intenzivno spiritualizirani. U njihovim uobičajenim razgovorima nije bilo tema poput šopinga, televizije, ovisnosti, masovnog ratovanja, brige oko plaćanja računa ili poreza, laži političara i tome sličnog. Umjesto toga, govorili su o tome tko je u skupini nedavno imao viziju, ili duhovni proboj (vrhunac) i tako dalje. Spiritualizacija je bila, au manjoj mjeri je to i danas, temelj kulture Indijanaca. Imajte pritom na umu da je indijanska kultura uključivala potpunu saživljenost s psihodelijom prirode, za svakog pojedinca u toj kulturi, od rođenja do smrti. Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojite nikada nećete saznati pravu svrhu onoga što vaš život zapravo jest (a to je ekstaza opijenosti Bogom).

Kao kontrast bogatoj psihodeliji prirode, oblici civilizacije su, na primjer, neboderi, kutija žitarica za doručak, automobil, televizor itd. To su strukture «kutije», da se tako izrazim, lišene biološke psihodelije. Postoji prava divljina i duševnost u šarenilu livade pune cvijeća, u krvavom neredu životinja koje jedu jedna drugu, kukcima koji bruje, sokolima koji se obrušavaju, aligatorima koji škljocaju čeljustima ili raznolikim oblicima i bodljikavim spiralnim cvjetovima koji su posvuda. Postoji divlji mir u fraktalnoj psihodeliji prirode. Civilizirani oblici nemaju nikakvu divljinu, ne pružaju nikakvu katalizu za unutarnji mistični ili psihodelični mir i zato vode do unutarnje praznine i konfuzije.

Kako bismo to ilustrirali, zamislite da sjedite u tihoj sobi, zureći u prazan bijeli zid sat vremena. Zamislite stanje svoje svijesti poslije toga. Ako ne znate kako vježbati meditaciju koja bi vam omogućila unutarnju ispunjenost tijekom tog groznog sata vaša bi dosada bila toliko ekstremna da biste se vjerojatno osjećali kao na mučenju. Sada, nasuprot tome, zamislite da sat vremena sjedite u šumi, gledajući ravno u labirint stabala, osluškujući vjetar i ptice, osjećajući visoku energiju biološkog života koji vas sa svih strana okružuje. Ne samo da bi se vaša svijest kretala u suprotnom smjeru u odnosu na eksperiment s praznim bijelim zidom nego biste, osim toga, u scenariju sa šumom gotovo sigurno doživjeli neku razinu osjetnog unutarnjeg odmora i duhovnog uvida tijekom tog sata.

Poput prirode, svijest se sastoji od psihodelije. Teksture naših misli i osjećaja, naših snova, vizualizacija misli i strasti nalik su kaleidoskopu struktura ekosfere. Svijest se ne sastoji od entiteta sličnih blokovima, poput postmodernog nebodera ili 'kutijaste' televizije. Umjesto toga, svijest se sastoji od divljeg mira koji je analogan psihodeličnim oblicima prirode. U to se možete uvjeriti tako da zatvorite oči i gledate i osjećate sadržaje vlastite svijesti.

Teoekologija: mistična reakcija

Teo znači Bog, Božji, od Boga, ili na Božju sliku, a ekologija je riječ koja predstavlja ekosferu u kojoj svi živimo. Stoga je teoekologija teza da je ekosfera Bogom ispunjena inteligentno dizajnirana natprirodna zona, i ako ju ljudi budu doživljavali takvu kakva je doživjet će mističan raspad svoje obične ego-razine svijesti (onoga što možemo nazvati 'svijest straha i želja'). Teoekologiju predstavlja ova jednadžba:

Svjesno opažanje + psihodelična priroda = mistična ekstaza

Drugim riječima, svjesno opažanje psihodeličnih oblika prirode u svijesti dovodi do reakcije duhovne ekstaze. Neke umjetnosti također mogu odgovarajuće katalizirati svjesnost u duhovnu ekstazu. Reakcija opisana u ovoj jednadžbi ono je što zovem teoekologija, što je možda najsofisticiranija od svih filozofija pokreta za okoliš i ekologije.
Zanimljivo, ekstaza teoekologije najčešće uključuje dva shvaćanja:

(1) Prirodni oblici nisu zaista tu (nisu toliko stvarni kao što je osoba ranije vjerovala).

(2) Postoji duhovna sila koja je u svemu, tvorac je svega.

Osoba otkriva da je natprirodna sila spomenuta pod (2) radosna, matematička, neopisiva energija čestica-svjetlosti, u nedostatku boljih riječi. Može je se vidjeti i osjetiti posvuda, kako tvori pravu prirodu postojanja, i osjeća se da je daleko stvarnija i važnija od opipljive materije. Ne postoji materija koja je potpuno stvarna: ona je, u najboljem slučaju, polustvarna, što znači da je u mističnom teoekološkom iskustvu, psihodelični oblici prirode umu izgledaju poput maglice: psihodelični oblici prirode su neopipljive, polustvarne magličaste mrlje podstvarnosti. Drugim riječima, iz mistične perspektive, materija (posebno trodimenzionalna voluminozna materija) jest magija: nešto za što nema objašnjenja (znanstvenog ili bilo kakvog drugog) i koja nas zapanjuje i ispunjava divljenjem svojom zagonetnošću, mirnoćom, intenzitetom energije i dubokim smislom. U teoekološkoj svijesti materija je poput oblaka: ima volumen, čini se čvrstom, ali nije zaista tvarna, nije stvarno tamo kako to obično vjerujemo, rezultat je privida, kao kada vjerujete da je oblak koji vidite voluminozan trodimenzionalni objekt, a u stvarnosti je samo neopipljiva magla koja će promijeniti oblik i nestati vam pred očima. Čvrstoća i voluminozna 'materija' zapravo su oblaci energije čestica koje stvaraju privid i za koje pogrešno vjerujemo da su čvrsta materija.

Psihodelija svijesti i psihodelija prirode neopisive su: ne mogu se opisati riječima. Isto vrijedi za točke (čestice) kvantne energije. I slično, ako pokušamo opisati materijalni svijet riječima dolazimo samo do kontradikcija. Na primjer, pokušate li opisati svojstva materije – a to su čvrstoća, postojanost u vremenu, kretanje kroz prostor-vrijeme, prostorni volumen i tako dalje – otkrivamo da se mogu opisati samo kroz apsurde. Na primjer, kretanje se sastoji od nepokretnih trenutaka. Ako ispalite svijetleći metak kroz tamnu sobu, vidjet ćete liniju koja se proteže kroz sobu (koja postoji samo u vašem opažanju, ne u stvarnosti), ali ako imate kameru koja snima jako dobre fotografije i smanjuje količinu zamućenosti, snimit će sliku koja izgleda kao nepomičan metak. Ali ako imate kameru koja gotovo trenutno može snimiti fotografiju metak će izgledati nepomično. Dakle, metak koji se kreće sastoji se od nepokretnih trenutaka: kretanje je nepokretnost (kontradikcija!). Također, čvrsta materija sastoji se od točaka energije (kvantne čestice) koje nemaju veličinu ili površinu (nulti volumen), kao što nam je svjetski poznati fizičar profesor Gordon Kane sa Sveučilišta u Michiganu opisao u svojoj knjizi Supersymmetry (Supersimetrija) na stranici 21:

...istraživači su raznim sredstvima pokušali utvrditi postoje li u elektronima, kvarkovima, W bozonima i gluonima ikakvi dokazi strukture, no nisu pronašli ništa. Ti eksperimenti istraživali su možda 10.000 puta dublje nego što je u prošlosti bilo potrebno da se pronađe struktura. Ali elektroni i kvarkovi i dalje se ponašaju kao materijalne točke bez dijelova.

Kako opipljivost može nastati iz neopipljivosti? Prostornost od neprostornosti? Fizička površina od nikakve površine? Kako može volumen nastati od nultog volumena? To su kontradikcije, i zato se fizičko postojanje može opisati samo u kategorijama nemogućeg (kontradikcija), ali budući da kontradiktorni scenariji ne mogu postojati to pokazuje da fizičko postojanje nije tako stvarno kao što obično mislimo.

Indijanci

Da se vratimo na gornje točke (1) i (2), kako to da od svih primarnih spoznaja koje bi ljudi mogli imati tijekom mističnih iskustava širom svijeta i kroz povijest, baš te dvije filozofije – navedene pod (1) i (2) – preplavljuju svijest za vrijeme prirodnog misticizma (teoekologije)? Čini se da smo programirani upravo za duhovnu radost. Zamislite da živite kao Indijanci koji nisu znali kako je to kad se morate brinuti oko financijskih problema i plaćanja računa, koji se nisu morali brinuti oko toga da «postanu netko» tako što će diplomirati i stvarno se istaknuti u svom životopisu. Nisu morali ustajati rano ujutro i trčati u školu, na posao ili gdje već. Umjesto toga, bili su potpuno saživljeni s prirodom, često bez potrebe da ikamo žure, bez plitkih postignuća za koje pripadnici civilizacije smatraju da ih u životu moraju postići, i bez društvenog odobravanja ili traženja slave. To je razlog zašto su uobičajeni razgovori među Indijancima bili o tome tko je u grupi imao viziju, tko ide u potragu za vizijom, tko je imao mistični napredak, i tako dalje. Stanovnicima civilizacije, s druge strane, svakodnevni razgovori uglavnom su ispunjeni pričama o televizijskim emisijama, financijskim brigama, problemima s neposlušnom djecom jer smo saživljeni s masovnim medijima i slabo plaćenim poslovima koji su zamijenili našu saživljenost s psihodeličnom prirodom. Izgubili smo svoju dubokoumnost jer smo se odvojili od psihodelične prirode. Mističnu teoekologiju zamijenile su praznina i plitkost civiliziranog života. Više ne razumijemo spontani i urođeni prirodni misticizam, a teoekologiju gotovo nitko ne osjeća.

Ako je tako, onda bi se netko mogao zapitati što se događa s našom sviješću koja je sklona duhovnom i mističnom kada je, umjesto prirodom preplavljena nepsihodeličnim, kockastim i beživotnim oblicima civilizacije. Rezultat je ono što ja zovem mračna ekstaza: um + civilizacija = mračni misticizam (umjesto duhovnog misticizma).

Mračna ekstaza

Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti. Ta mračna ekstaza je sadomazohistički, anhedonički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima (ratovanjem na mnogo različitih razina: zaraćenih nacija, posvađanih ljudi, općenite ljudske zlobe, itd.). Kao što sam već rekao, naša svijest stvorena je da se miješa s okolinom i postiže razine ekstaze, a ako čovjeka odvojite od psihodeličnog ekosustava (i, na primjer, stavite u civilizaciju), jednadžba teoekologije (duhovni um + ekosfera = duhovna ekstaza) postaje ozbiljno izobličena u sljedeću jednadžbu:

duhovni um + mehanosfera = mračna ekstaza

Važno je ne podcijeniti snagu i razinu mentalne deformiranosti koje uključuje ta jednadžba. Ta jednadžba opisuje gotovo svaku osobu na planetu Zemlji. Međutim, skoro nitko od njih nema pojma da su zarobljenici iskrivljenog mentaliteta u mehanosferi jer praktično svi ljudi žive u njoj, pa se to čini normalnim jer je to način života većine (spiritualizirani život, na primjer, zen redovnika ili Indijanaca civiliziranim ljudima zapravo izgleda abnormalan!).

Da budemo precizniji, mračna ekstaza je duhovnost Iluminata, i sila koja je, u manjoj mjeri, usađena ljudima, zbog koje ljudi imaju sposobnost da razviju duhovnu euforiju u prisutnosti duhovnih iskustava istinskog sadomazohizma, smrti i ubojstava, rata, bola i tako dalje. Duhovna euforija mračne ekstaze izaziva ovisnost, a potiču je umjetnički oblici u svijetu. To je suprotno iskustvo od onoga koje čovjek proživljava kada ga zvuk oceanskih valova uzdigne do duhovne radosti i lakoće; umjesto toga, spiritualizirana svijest miješa se s despiritualiziranim okolišem i stvara deformiranu svijest.

Razmotrimo sljedeći primjer kako bismo bolje shvatili koncept mračne ekstaze. Opće je poznato da serijski ubojice često govore da im rituali sakaćenja pružaju osjećaj fiziološke opijenosti ili euforije. To je krajnje neobično i snažno implicira da je takva vrsta ekstremnog sadomazohizma vrlo posebna za ljudsku svijest, budući da vrlo ograničen broj ponašanja i aktivnosti može izazvati pravu fiziološku opijenost (drugi primjeri su seksualni orgazam, trčanje na duge pruge ili ekstaza koja se postiže meditacijom), kao da su ljudi stvoreni za to, u nekoj mjeri. U suprotnom, zašto bi se to događalo? Mnogo je sličnih primjera, poput opsjednutosti ratom i ratnom tamom koju postižu neki vojnici, kao da se ratni događaji mogu nametnuti umu i izmijeniti ga u mračnu ekstazu.

Još jedan zanimljiv primjer nalazimo u profesionalnim sportovima. U Americi je poznato da ljudi dožive pravi nalet mahnitosti ili neku vrstu gubitka kontrole od ushićenosti kada vide kako nekog hokejaša ili igrača američkog nogometa udara drugi igrač. Neki bi razularenu reakciju gomile na udaranje igrača mogli smatrati osnovnim životinjskim ponašanjem koje se prirodno javlja usred «borbenog uzbuđenja», da se tako izrazimo, ili u zanosu navijanja za vlastiti tim. Ali svatko tko ovo čita a nekada je osjetio bilo kakvu navalu uzbuđenja zašto što je neki hokejaš ili nogometaš srušio drugog jasno zna da ako objektivno analizira osjećaje u trenutku udarca, to što je osjetio u tom trenutku specifičan je osjećaj ili navala uzbuđenja koja je pomalo drukčija nego kad, na primjer, igrač postigne gol ili uhvati dodanu loptu za polaganje. Jednostavnije rečeno, ako analizirate svoje osjećaje u trenutku polaganja i izjednačenja to nije potpuno isti osjećaj kao onaj kada ste vidjeli kako je jedan igrač srušio drugog: jedno je osjećaj pobjede, a drugo je osjećaj uzbuđenja zbog nasilja.

Kao dijete prisustvovao sam velikim utakmicama američkog nogometa desetke puta i sjećam se da sam primijetio kako su navijači najintenzivnije reagirali na najjače udarce, i iako je reakcija navijača na polaganje bila intenzivna takve reakcije bile su manje nabijene adrenalinom od onih krajnje nasilnih udaraca. Reakcije navijača na takve udarce bile su, kako ih pamtim, neka vrsta mahnitog užitka. Ako vrlo pažljivo razmislite o svemu tome, strahovito je zanimljivo primijetiti da od svih stvari u životu neke osobe koje bi mogle izazvati takvu mahnitu ushićenost (poput bliskosti s obitelji, mira relaksacije itd.), zašto bi baš taj specifičan čin ekstremnog nasilja izazivao takvu euforičnu radost kada gotovo nikakva druga vrsta čina u životu to ne može? Ovdje je poanta u tome da je gore objašnjena jednadžba mračne ekstaze prilično vidljiva u civiliziranoj kulturi kada ju znate tražiti, dok je duhovni mir odsutan. Ako čovjeka odvojite od psihodelične prirode izopačena opsjednutost nasiljem i gubitak teoekologije postaju očigledni. Postoji mnogo drugih primjera, jaki udarci u američkom nogometu samo su jedan primjer. Bolji primjeri su reakcija uma na boravak u rovovima za vrijeme rata, okruženost borbama organiziranih bandi, ekstremna nasilnost određenih holivudskih filmova i, iznad svega, detalji ekstremnih sadomazohističkih rituala koji su prilično rašireni u Americi. Sve je to rezultat okruženosti civiliziranih ljudi mehanosferom umjesto ekosferom, zbog čega žive život mračne umjesto prirodne ekstaze.

Sve je to dzabe...sva ta sranja...sve je dzabe...neke vise sile su se umesale...

Krešimir Mišak: Pioniri istraživanja urote

Napisao  Krešimir Mišak Pročitano 2440 puta

Kao izuzmemo one šarene, kompilativne knjige zabavnog karaktera naslovljene 'Tajna društva', 'Najpoznatije teorije urota'ili slično, koje se uglavnom bave plitkim nabrajanjem raznih odvojenih događaja od kojih većina nema nikakav širi značaj, prva knjiga u kojoj se domaći čitatelj mogao kvalitetno informirati o pozadinskim manipulacijama bila je 'Stoljeće rata' Williama Engdahla objavljena sredinom 1990-tih.
U toj knjizi naglasak je na nafti, ali jasno su ocrtani obrisi povijesti u kojoj su svjetski ratovi namješteni i upravljani događaji. Kuriozitet je što je ta knjiga svoje prvo objavljivanje imala u Hrvatskoj i nekoliko godina bila je na vrhu domaćih ljestvica najprodavanijih knjiga.

Danas ozbiljnih knjiga o pozadinskim manipulacijama na raznim poljima (tzv. 'teorije urota') ne nedostaje, od onih koje se bave GMO-om, farmaceutskom industrijom, korporatizmom, NASA-om, novcem, raznim više ili manje tajnim grupama, tajnim oružjima a da ne pričamo o brojnim tektstovima na stranicama časopisa 'Nexus'. Internet neću ni spominjati. Najcjelovitiji pristup temi dao je Davida Icke, može se reći da je upravo taj Englez odradio lavovski dio posla i da se mnoge informacije u javnoj areni nalaze zahvaljujući nevjerojatnim naporima tog marljivog i nezaustavljivog istraživača.

Doista je moguće da živimo u vrijeme neke vrsti buđenja iz sna, kad skrivene stvari postaju vidljive. Sve se to, možda baš u skladu s drevnim kalendarima, zbiva od 1990-tih godina. I sve brže i brže. Primjerice, mada je princip manipulacije cijelo vrijeme isti, desetljećima nikome nije padalo na pamet svjetske ratove proglasiti proizvodom namjere i manipulacije. Nakon namještaljke zvane 'Yom-Kipurski rat' početkom 1970-tih, koji je lansirao cijene nafte u stratosferu (gdje se i danas nalaze), trebalo je 'tek' dvadesetak godina da svijetom počnu kružiti i neki drugačiji pogledi na stvari. Nakon drugog iračkog rata trebala je koja godina da internetom počnu kružiti zanimljiva pitanja. Nakon 9/11 to se dogodilo nakon nekoliko mjeseci (mada su se neki autori, poput Ickea, oglasili odmah). Tijekom libijskog rata i tzv. 'arapskog proljeća' moglo se u anketama čuti ljude kako izražavajhu skepsu oko toga jesu li Gadafi i libijski događaji doista takvi kakvim ih se prikazuje još za vrijeme zbivanja događaja.
 
Ako iz navedenog zaključimo da je ovo vrijeme razotkrivanja, iz toga slijedi da će spoznaja o uroti bit tim manje čim dublje idemo u prošlost.

Točno.

Ali ipak je bilo nekoliko lasti koje su najavljivale proljeće. Nekoliko autora koje možemo nazvati pionirima istraživanja urote, u ona vremena koja još nisu bila sazrela da se percipira dubina i širinu manipulacije. Osim toga, bila su to vremena kad je moderno društvo tek nastajalo, sa širenjem pismenosti, tiska, medija. Trebalo je na vrijeme 'hakirati' nove kanale informacija.

'DOKAZI O UROTI'
 
Knjige koje razotkrivaju Iluminate tiskaju se najmanje od kraja 18. stoljeća kad je otkriveno postojanje bavarskih Iluminata, nakon što su vlasti došle u posjed nekih tekstove te grupe.
 
Jednu od prvih i najpopularnijih knjiga o Iluminatima objavio je 1798. John Robison, profesor filozofije prirode na sveučilištu Edinburgh u Škotskoj. PunI naslov knjige bio je 'Dokazi o uroti protiv svih religija i vlada Europe na tajnim sastancima slobodnih zidara, Iluminata i čitateljskih društava'.  Skraćeno je se naziva 'Dokazi o uroti'.

Važnost Robisonove knjige je u tome što je napisana u vrijeme kad se Illuminate prvi put razotkrilo javnosti. To je izvještaj iz prve ruke o njihovu djelovanju i o tome kako su postali poznati javnosti. Robison je uvidio važnost dokumentiranja tih zbivanja, pa su njegovi tekstovi i danas jedna od ključnih povijesnih izvora za razumijevanje Iluminata. U knjigu je uključio velike dijelove izvornih tekstova osnivača Adama Weishaupta i drugih članova koji su postali poznati javnosti nakon otkrića tih tekstova. Weishauptove riječi i planovi koje je opisao precizno oslikavaju zamršene i mračne ciljeve, kao i metode kojima Iluminati mogu preuzeti kontrolu nad vladama, medijima i drugim ključnim utjecajnim institucijama.

Robison piše: 'Udruga o kojoj pričam je red Iluminata, kojeg je 1775. utemeljio Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava na sveučilištu Ongolstadt, a ukinuo ga je 1786. izborni knez Bavarske, ali je ubrzo nakon toga, pod drugim imenom, opet oživljena, u drugačijem obliku svuda po Njemačkoj. Opet je zamijećena i naizgled slomljena; ali do tog vremena je pustila toliko duboko korijenje da i dalje neprimjetno postoji te se proširila u sve zemlje Europe. Prvi procvat imala je među slobodnim zidarima, ali je potpuno drugačija od slobodnih zidara.'

Robison u detalje objašnjava kako su se informacije o Iluminatima počele otkrivati te kako njihovi dokumenti pronađeni i obznanjeni javnosti: 'Početkom 1783. četiri profesora iz Marianske akademije - koju je utemeljila udovica pokojnog izbornog kneza -  Utschneider, Cossandey, Renner i Grunberger, s još dvojicom ljudi - pozvani su pred istražni sud i ispitivani o svojoj odanosti redu Iluminata. Priznali su da su mu pripadali, a kad ih još pomnije ispitalo, otkrili su nekoliko okolnosti o njegovu ustrojenju i principima. Njihovi su iskazi smjesta objavljeni, a bili su vrlo nepovoljni. Rečeno je da je Red želio odreći se kršćanstva i da odbija pristup u više stupnjeve svima koji su pripadali bilo kojoj od tri vjeroispovijedi.'

Robison dalje piše: 'Zbirka originalnih dokumenata i prepiske pronađena je pretresom kuće Xaviera von Zwacka 1786. godine. Slijedeće godine je puno veća zbirka otkrivena u kući barona Bassusa; od tog vremena je baron Knigge, najaktivniji član uz Weishaupta, objavio izvještaj o nekim od viših stupnjeva koje je sam oformio.'

U radu naslovljenom 'Književni memoari živućih autora Velike Britanije' kojeg je 1798. u Londonu objavio R. Faulder piše: 'U jesen 1797. profesor Robison objavio je knjigu naslovljenu 'Dokazi o uroti'. Taj je knjiga primljena s pohvalama. (...) Stiže do istog značajnog zaključka kao i slavni Memoari Abbea Barruela, koji ilustriraju povijest jakobinizma, iako su autori međusobno bili potpuno nepovezani i vodili istrage u vrlo različitim smjerovima. Knjiga je podigla (nama je žao zbog toga) veliku buku i neprijateljstvo protiv profesora, iako je knjiga, u to smo uvjereni, napisana iz najboljih motiva. Ne možemo zaključiti ovaj članak bez da zapazimo da su principi i poštena predanost koje je pofesor Robison pokazao ovom prilikom pohvalni i zaslužuju najtoplije priznanje od društva u cjelini.' Očigledno, po pitanju percepcije razotkrivača urote malo toga se promijenilo do danas.

U svojoj knjizi Robison opisuje inicijacijsku ceremoniju u 'stupanj regenta' Iluminata koji je blizu najviše razine u hijerarhiji. Autor knjige 'Iluminati – činjenice i izmišljotine' Mark Dice piše da opisom ritual nalikuje sotonističkom ritualu za ulazak u društvo Lubanje i kosti na sveučilištu Yale. Robison opisuje da tijekom ceremonije Iluminata inicirani stoji ispred kostura, a na njegovim stopalima nalaze se kruna i mač. Tad ga se pita 'je li kostur kralj, plemić ili prosjak'. Usprkos njegovom izboru, predsjednik bi rekao: 'Karakter da se bude čovjek je jedino važan'.

Unutar sjedišta društva Lubanje i kosti na Yaleu, znanog kao 'grobnica', piše: 'Wer war der Thor, wer Weiser, Bettler oder Kaiser? Ob Arm, ob Reich, im Tode gleich.' U prijevodu – 'Tko je bio budala, tko je bio mudrac, prosjak ili kralj? Bio bogat ili siromašan, sve je isto u smrti.' To je tek jedna od poveznica između bavarskih Iluminata i društva Lubanje i kosti. Jedan od utemeljitelja Lubanja i kosti, William Huntington Russell, vratio se iz studija u inozemstvu u Njemačkoj malo prije nego što je 1832. pokrenuo Lubanje i kosti. I sami članovi grupe rekli su da je Russell prilikom studija dobio dozvolu 'njemačkog tajnog društva' za pokretanje društva Lubanje i kosti. Kako su iz tog morbidnog društva proizašli mnogi američki predsjednici i drugi utjecajni američki političari, nije teško zaključiti da su Iluminati življi i utjecajniji nego ikad.

KNJIGA ABBEA BARRUELA
   
1797. je francuski jezuitski svećenik Abbe Barruel objavio seriju knjiga o jakobincima i njihovom utjecaju na Francusku revoluciju. Jakobinci su u Francuskoj bili moćni politički klub koji je pomogao u organizaciji revolucije krajem 18. stoljeća. U četiri knjige nazvane 'Memoari koji ilustriraju povijest jakobinizma', Barruel je objasnio da je Francuska revolucija bila proizvod tajnih društava, najviše bavarskih Iluminata. Dvije knjige usredotočuju se na Adama Weishaupta i Iluminate, a Barruelovi tekstovi također predstavljaju jedna od rijetkih povijesnih tekstova jer su pisani u vrijeme kad su Weishaput i njegovi urotnici, kao i njihovi planovi, razotkriveni svijetu.

Neke informacije su iste kao i u Robisonovoj knjizi, mada dvojica autora nisu bili u kontaktu niti su prije objavljivanja knjiga znali za rad onog drugog. Barruel je napisao: 'Treća urota, koju ću sad istražiti, urota je ateističkih Iluminata, koju sam nazvao urotom bezbožnika čiji je cilj anarhija protiv svake  religije. Ne samo protiv kraljeva, već protiv svake vlade, protiv cjelokupnog građanskog društva i čak protiv svakog privatnog vlasništva.'

Prije objašnjavanja ciljeva i aktivnosti Iluminata, Barruel objašnjava kako su dokumenti Weishaupta i drugih otkriveni i obznanjeni javnosti: 'Prva je zbirka naslovljena 'Neki od originalnih dokumenata sekte Iluminata', a otkrivena je 11. i 12. listopada 1786. u Landshutu, tijekom pretresa kuće Sieura Zwacka (...) Druga je dodatak izvornim dokumentima, koji uglavnom sadrži one nađene pretragom dvorca Sandersdorf, slavnog mjesta okupljanja Iluminata, koju je naredila Njegova visost izborni knez Minhen, 1787. Ove dvije cjeline  sadrže neporecive dokaze o najodvratnijoj uroti. Oni govore o načelima, cilju i načinima te sekte; o bitnim dijelovima njihova kodeksa, ustrajnoj korespondenciji sljedbenika, posebno njihova šefa, te tvrdnjama o njihovu napretku i budućim nadama.'

Barruel pripisuje stvaranje Iluminata Adamu Weishauptu, ali smatra da je on samo izabran da modernizira organizaciju i formulira suvremene ciljeve i metode operacija koji će biti u skladu s općim napretkom u društvu. Barruel je rekao da 'nije poznato i da je teško otkriti je li Weishaupt ikad imao gospodara ili je sam veliki izvornik tih monstruoznih doktrina na temelju kojih je utemeljio svoju školu'. No, bez obzira na sve, ciljevi Iluminata ostaju isti: 'Uništenje religije, uništenje društva i civilnih zakona, destrukcija vlasništva – to je bio cilj kojemu je uvijek stremio.'

Citirao je Weishaupta koji je napisao: 'Da, prinčevi i nacije će nestati s lica Zemlje; da, doći će vrijeme kad čovjek neće poznavati nikakav zakon osim velike knjige prirode: ova revolucija bit će djelo tajnih društava i to je jedna od naših velikih tajni.'

KNJIGA SETHA PEYSONA

1802. je autor Seth Payson objavio knjigu 'Dokazi o Iluminatima' koja je treća od tri knjige koje su objavljene u vrijeme kad su se Iluminati organizirali i počeli sticati moć i utjecaj u modernom društvu.

Payson je bio Amerikanac, služio je u senatu države New Hampshire od 1802-1805. Dio njegove političke kampanje bila je alarmirajuća poruka iz njegove knjige. Zaključke je vukao iz Baruellove i Robisonove knjige, koje citira, a navodi i izvorne tekstove Illuminata otkrivene 1786. S obzirom na to da su neki kritičari pokušali diskreditirati Robisonov rad, Payson svoju knjigu počinje brojnim tekstovima i pismima iz uglednih europskih publikacija, te kritikama drugih znanstvenika koji su hvalili Robisonov karakter i njegovu knjigu.

O Adamu Weishauptu je napisao: 'Njegova plan je proračunat, ne toliko za ujedinjavanje osoba sličnih sklonosti iz nekog društva, već za zavođenje onih koji imaju suprotne sklonosti, da pomoću najlukavijih i najodvratnijih procesa postupno briše iz njihova uma svaki moralni ili religijski osjećaj. Iz te perspektive potrebno je da čovječanstvo obrati pažnju na taj plan zavođenja jer on razvija tajnu, podmuklu politiku u kojoj su njihovi sljedbenici, zahvaljujujući nevjerici, vođeni planovima tih grupa koje kriju svoje prave namjere sve dok um ljudi ne bude uvučen u labirint pogreški ili upleten u omče iz kojih nema povratka.' Dosta dobar opis masovne manipulacije umom, koja se i danas koristi u daleko razrađenijim oblicima.

U to vrijeme bez radija i televizije, Payson je uvidio kako su Iluminati kontrolirali tok informacija: 'Glavna sredstva, o kojima su ovisili za kvarenje javnog mnijenja, bila su čitalačka društva ili čitalački klubovi: njih su organizirali u svakom gradu. To su bile modifikacije Weishauptovih minervijanskih škola; postale su vrlo brojne; posao tajnika i iniciranih prodavača knjiga bio je da ih opskrbljuju knjigama uglavnom antikršćanskog karatera.'

Payson je također objasnio kako su članovi Iluminata indoktrinirani korupcijom te su smatrali da je prihvatljivo koristiti bilo koja neophodna sredstva da se unaprijedi njihov red: 'Stavlja ga se u situaciju gdje čuje prepredeno prihvatljivo, ali pogrešno zaključivanje koje se koristi da se dokaže da su patriotizam i osobna privrženost slaboumne predrasude: da su bračne veze i roditeljski autoritet oduzimanje prirodnih prava čovjeka; da osjetila zadovoljstva odgovaraju zakonima prirode i da je prikladno, za dobru svrhu, koristiti ta sredstva koja inače zli ljudi koriste za zle svrhe.'

Sve te tri knjige dokazuju da su Iluminati postojali i da su imali motive i planove, ali pokazuju samo vrh ledenog brijega, jer su Iluminati, bar u svojem modernom obliku, bili tek na početku. Narednih će se desetljeća (bez nekog posebnog imena) razvijati sve više, biti sve utjecajniji, a mnoge detalje njihova ih planova već vidimo kao prihvaćene dijelove suvremenog društva i načina razmišljanja.

POČETAK DVADESETOG STOLJEĆA    

1924. je žena imenom Nesta Webster objavila knjigu 'Tajna društva i subverzivni pokreti' u kojoj je raspravljala o Iluminatima i o tome kako su tajna društva kroz povijest koristila svoje skrivene mreže za organiziranje revolucija i monopoliziranje moći u društvu. Pisala je da su tajna društva bila korištena da se bave ezoteričnim znanjem kao i da su bila korištena za političke svrhe, a kao primjere navodi francusku i rusku revoluciju. O ezoteričnim i mističnim aspiracijama tajnih društava Webster objašnjava: 'Dok su religijski vođe poput Bude ili Muhameda tražila božansko znanje kako bi ga napravili dijelom svijeta, Inicirani su vjerovali ta svete misterije ne bi trebale biti otkrivene svjetovnom puku već da trebaju ostati ekskluzivno u njihovom posjedu. Pa iako do želje za inicijacijom može doći iz najviše težnji za ispunjenjem, bilo ono stvarno ili imaginarno, ta želja je često dovela do spiritualne arogancije i gnjusne tiranije.'

Po pitanju Iluminata, Webster raspravlja je li Adam Weishaupt stvorio organizaciju prema svom nahođenju ili je radio u ime drugih te traga za izvorom njegove inspiracije. Rani pisci i istraživači povezuju Adama Weishaupta s trgovcem iz Jutlanda imenom Kolmer koji je studirao okultizam u Egiptu i kasnije došao u Njemačku. Neki vjeruju da je Kolmer susreo Weishaupta i inicirao ga u tajne doktrine. Drugi istraživači, piše Webster, vjeruju da je Weishaupta ovlastila obitelj Rotschild da bi organizirao i modernizirao ciljeve misterijskih škola.

Ona piše: 'Moguće da Weishaput, iako bez sumnje čovjek velikih organizacijskih kapaciteta i obdaren izvanrednom domišljatošću, u stvarnosti nije bio samostalni autor Iluminizma, već član grupe koja je, prepoznavši njegove talente i vrijednost njegove neumorne aktivnosti, stavila usmjeravanje u njegove ruke.'

Webster je također navela izvorne zapise Iluminata za svakoga tko sumnja u autentičnost citata Adama Weishapupta i drugih izvornih članova Iluminata.

Ti izvori su:

1.Einige Originalschriften des Illuminatenordens (Minhen 1787)

2.Nachtrag von weitern Originalschriften, etc (Minhen 1787)

3.Die neuesten Arbeiten des Spartacus und Philo in dem Illuminaten-Orden (Minhen, 1794)

Dalje kaže: 'Svi se oni sastoje od korepondencije i dokumenata Reda koje je zaplijenila bavarska vlada u kućama članova, Zwacka i Bassusa, i objavila po naredbi izbornog kneza. Autentičnost tih dokumenata nikad nisu zanijekali čak ni samim Iluminati; Weishaupt, u svojoj objavljenoj obrani, pokušao je samo odbaciti najviše inkriminirajuće odlomke. Objavljivači su, štoviše, na početku prvog sveska oprezno ustvrdili: 'Oni koji mogu imati ikakve sumnje u vezi s autentičnošću ove zbirke mogu se javiti ovdje u tajne arhive, gdje, na zahtjev, mogu dobiti na uvid izvorne dokumente.'

OKULTNA TEOKRAZIJA

1933. je objavljena knjiga 'Okultna teokrazija', s preko 700 stranica informacija o tajnim društvima, njihovim povijestima i njihovim planovima za svjetskom dominacijom. Knjigu je napisala žena imenom Edith Starr Miller, a objavljena je ubrzo nakon njene smrti. 'Teokrazija' znači spajanje nekoliko božanstava i bogova u jednog, što je definirano na početku knjige i označava vladu koju vode svećenici koji tvde da imaju neko božansko pravo na to. Baš kao što neki suvremeni istraživači Iluminate smatraju religijskom grupom koja vjeruje da ima božansko pravo da vlada Zemljom.

Ova knjiga nije bila toliko utjecajna kao one prije navedene, ali je vrlo informativna, a sadrži i poglavlja posvećena mormonizmu, jezuitima i asasinima, templarima kao i dugi popis okultnih društava i filozofija, objašnjenja ezoteričnih okultnih filozofija te raspravlja o slobodnom zidarstvu tvrdeći da se u njegovoj jezgri krije doktrina luciferijanstva.

Edith Miller, predstavljajući impresivnu količinu znanja o povijestima i međupovezanosti okultnih društava koje će se kasnije razviti u Iluminate, objašnjava: 'Kako se organizacija Iluminata razvijala, tako su se razvijale i njihove ambicije, koje su završile urotom da potkopaju slobodno zidarstvo prema svom cilju svjetske dominacije pod svaku cijenu i svim dostupnim sredstvima (...) Religijski, ona je bila antikršćanska. Njeni članovi su bili obavezani na slijepu poslušnost svojim pretpostavljenima, a to je osigurano strogim sustavom tajnih ispovijedi i mjesečnim izvještajima koje se provjeravalo  međusobnim špijuniranjem. Svaka osoba je, radi prikrivanja vlastitog identiteta,  imala pseudonim umjesto vlastitog imena.'

Miller je navela priroritete Iluminata:

1. Uništenje kršćanstva i svih monarhističkih vlada

2. uništenje nacija u korist univerzalnog internacionalizma

3. Obeshrabrivanje patriotskih i lojalističkih napora koje će se obilježiti kao plitkoumne predrasude, nespojive s načelima dobronamjernosti za sve ljude i zovom za 'univerzalnim bratstvom'

4. ukidanje obiteljskih i bračnih veza pomoću sistematskog iskrivljavanja

5. Potiskivanje prava na nasljeđe i vlasništvo.

Miller također prepričava priču o tome kako su navodno izvorni dokumenti Iluminata otkriveni. Priča se zbiva 10. srpnja 1785. kad je čovjeka imenom Jacob Lang pogodila i ubila munja (neki kažu - dok je jahao konja, drugi dok je šetao s Adamom Weishauptom), a kad su njegovi ostaci pregledani, u njegovoj odjeći otkriveni su ušiveni dokumenti koji su predani bavarskoj vladi. Moguće je da je ova priča legenda, jer postoje jasni i provjerljivi povijesni izvori o tome kako su otkriveni izvorni dokumenti Iluminata. Edith Miller smatrana je podržavateljem fašizma zbog svojih veza s nekim britanskim fašistima, ali - kao što je i David Icke jednom dobro primijetio - mada se ne slaže sa svjetonazorom i mnogim pogledima 'desničarskih', 'konzervativnih' ili 'kršćanskih' istraživača urote, mnogi vrijedni podaci stižu baš iz njihova rada (etikete i svjedoče o tome da se oni na neki način ipak nalaze izvan toka suvremenog jednoumlja zvanog 'politička korektnost' koju promoviraju isprogramirani 'robotski ljevičari', kako ih Icke naziva) pa podatke ne treba zanemariti zbog neslaganja su uvjerenjima onih koji su ih predstavili.

...I KONAČNO?

Plan Iluminata, u zadnjih je 15-20 godina, u cjelini ili nekim segmentima, razotkriven u popriličnoj mjeri (doduše, osobama koje sliku svijeta stiču iz dnevnih novina ili televizijskih 'vijesti one su i danas poprilično dobro skrivene). Dostupne su brojne knjige i još brojniji filmovi i web-siteovi na internetu. Ta ekspanzija informacija je počela sredinom 1990-tih, a u prvom desetljeću 21. stoljeća mnogi su pojmovi i informacije iz tzv.  'teorije urote' mnogim ljudima postali čak opća mjesta za interpretaciju svijeta, nešto o čemu se priča na kavi. No, čitavih 1980-tih i 1970-tih (da se zadržimo samo u suvremenom informacijskom dobu) ti 'Iluminati' su djelovali skriveni od oka.

 Stoga nevelika  knjiga koju je 1972. objavio autor Gary Allen, pod naslovom 'Nemojte to slučajno zvati urotom' ('Non Dare Call it Conspiracy'), predstavlja rijetki pionirski rad u kojem su prvi put dana neka viđenja suvremenih manipulacija poput onih vezanih uz Federalne rezerve i druge institucije vlasti. Doista, Iluminati su puno posla obavili od vremena onih upozoravajućih knjiga s kraja 18. stoljeća. U dvjesto godina napravili su nevjerojatni napredak i ostvarili velik dio svojih ciljeva.

Predgovor Allenovoj knjizi napisao je američki kongresmen John G. Schmitz. Prva naklada bila je 350 000 primjeraka i ubrzo se rasprodala, pa ju je slijedila slijedeća od 1 250 000 koja se također rasprodala i konačno je u travnju 1972. otisnuta treća od 4 milijuna primjeraka.

Gary Allen za opisivanje organizacije koju je razotkrivao nije koristio izraz Iluminati već 'Insideri'. Iluminate spominje u knjizi, ali je smatrao da izraz 'insideri' preciznije opisuje grupu bez da joj se daje formalno ime. Primarno se usredotočuje na elitne bankarske kartele i obitelji koje su u potaji financirale komunizam i specijalizirale se u uvlačenje vlada u dugove prema njima. Napisao je da je 'utemeljitelj ovog tipa tajnog društva bio Adam Weishaupt, čudovište koje je 1. svibnja 1776. utemeljilo red Iluminata u svrhu urote da bi se kontrolirao svijet. Uloga Weishauptovih Iluminata u takvim užasima kao što je francuska Vladavina terora je neupitna, a tehnike Iluminata su odavno prepoznate i kao model komunističke metodologije. Weishaupt je također koristio strukturu jezuita kao model i ponovno napisao njihov kodeks u masonskim terminima.'

Uz to što je razotkrio velike korporacije i privatne organizacije poput Federalnih rezervi, Allen je također uočio opasnost bacanja krivice za cijelu urotu samo na jednu grupu pa je upozorio ljude da će neki ljudi 'uzeti male djeliće legitimnih dokaza i proširiti ih u zaključak koji će podržavati njihove određene predrasude tj. da je urota je potpuno 'židovska', 'katolička', 'masonska'. Ti ljudi ne pomažu razotkrivanju urote, već nažalost igraju u korist onih koji žele da javnost vjeruje da su urotnici neki čudaci'.

Allen je pisao i o medijima: 'Zato jer establišment kontrolira medije, svatko tko razotkriva Insidere bit će izložen stalnoj bujicu uvreda iz novina, magazina, televizije i radija. Na taj način osobi se prijeti gubitkom 'društvenog ugleda' ako se usudi to načeti temu da postoji organizacija iza svih problema koji trenutno muče Ameriku'.

Allen detaljno objašnjava kako su međunarodni bakari iz new Yorka i Londona financirali Hitlera i komunizam i kako Vijeće za vanjske odnose i Federalne rezerve u tajnosti manevriraju kako bi zavladale vladom i ekonomijom. Allen je čak diskutirao o grupi Bilderberg, za koju tada skoro nitko nije niti čuo, i znao je da je organizacija stvorena 1954. i da se svake godine sastaje na elitnim mjestima kako bi raspravljala o planovima za Novi svjetski poredak. Danas mnogi znaju za Bilderberge, a poneka vijest o njima čak se zna probiti i do novina, ali 1970-tih, kad je Allen pisao svoju knjigu, to je uglavnom bilo nepoznato područje.

Sve navedena djela nažalost također predstavljaju ogledalo uspješnog implementiranja iluminatskih ideja u moderni svijet u proteklih dvjesto godina. Možda u vrijeme njihova tiskanja još nije bilo kritične mase koja bi nešto mogla promijeniti, ali su one ipak poput virusa istine kružile sustavom i čekale svoje vrijeme.

preuzeto sa: http://nexus-svjetlost.com/kolumne/kresimir-misak/item/1147-kresimir-misak-pioniri-istrazivanja-urote

Па ти узми Шипку у руке па разбијај заточеност. 

Ima li prevod na srpski?