U strahu od nepoznatog :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Vrijeme u kojem živimo prepuno je izazova i promjena koje zadiru u sva područja života. Tehnička i znanstvena dostignuća iz dana u dan ruše granice svijeta koji smo poznavali, premošćujući udaljenosti među najudaljenijim civilizacijama naše planete, štoviše, sve dostupnijim nam čineći i one druge. Ustaljeni obrasci i navike življenja iz dana u dan bivaju dovedeni u pitanje. I to plaši. Budi strah od promjene pri kojoj nužno umire manji ili veći dio staroga, poznatog nam svijeta, kako bi ustupio mjesto nekom novom, nepoznatom.

Unutar poznatoga, ma koliko bili nezadovoljni njime, osjećamo se sigurnima i zaštićenima; na njegove kušnje smo navikli i one nas više ne mogu bitno povrijediti. Novo pak u sebi krije izazove i opasnosti o kojima još i ne slutimo; tu možemo biti povrijeđeni na neki dosad nepoznati način, s kojim se možda nećemo znati nositi.

S druge strane, teški trenuci i krize sastavni su dio života. Svaku promjenu životne situacije ili statusa, pa i kada je riječ o onima koje spadaju u prirodan životni tijek poput prelaska iz djetinjstva u pubertet, završetka škole, zaposlenja, vjenčanja, rođenja djeteta itd. prati cijeli niz emocija. Satkani od suprotnosti, koliko god nešto intenzivno željeli, istovremeno duboko u sebi mi se tomu opiremo, premda toga uglavnom nismo svjesni; štoviše, što snažnije nešto želimo, tim snažniji je i nesvjesni otpor prema promjeni koju to sa sobom nosi. Stoga i događaji koje doživljavamo kao pozitivne nose sa sobom priličnu dozu stresa te dok npr. smrt bračnog druga, kao jedna od najvećih životnih trauma, nosi 100 stresnih bodova, ženidba ih nosi 50 (vlastita ozljeda ili bolest 53), trudnoća, rođenje djeteta i prvo zaposlenje po 40 itd. Drugim riječima, stresove i krize ne možemo izbjeći, možemo samo naučiti bolje se nositi s njima. Emotivno i duhovno zrele osobe lakše će prepoznati i naizgled beznačajne krize te na vrijeme reagirati na njih.

Mnogi ljudi se boje da će ih život prevariti i da iz nekog razloga neće uspjeti ostvariti ciljeve koje su si postavili, no znatno je teže kad neočekivano dobijemo nešto što nismo željeli, npr. doživimo nesreću, razbolimo se mi ili netko nama blizak, smanje nam plaću ili dobijemo otkaz, prevari nas netko kome smo vjerovali itd. Na neplanirane neugodne situacije nikada nismo dovoljno spremni, pred njima se uvijek osjećamo preplašeno i nedoraslo poput malog djeteta. S druge strane, upravo kroz takve situacije najviše učimo i mijenjamo se.

Trenuci neizvjesnosti, tjeskobe i straha suočavaju nas s dubokim egzistencijalnim pitanjima poput onih tko smo, otkuda dolazimo, kamo idemo, zašto se to događa baš nama i baš sada, koja je svrha svega toga… Pokušavajući naći odgovore, mijenjamo se i budimo za dublje dimenzije života i vlastita postojanja.

Strah, tj. očekivanje neke nesreće, veće je zlo od onoga što očekujemo i čega se bojimo.

(Iginio Tarchetti)

Mnogi ljudi potiskuju svoje najdublje čežnje, jednako kao i najdublje sumnje i pitanja ne bi li održali prividan osjećaj sigurnosti i kontrole nad svojim životom. Zatvaraju se i na razne načine isključuju iz života, gotovo u potpunosti nesvjesni rata koji se vodi u njima samima. Bave se raznim aktivnostima, mnogo rade, angažiraju se u važnim projektima zajednice i sl. ne bi li sačuvali osjećaj da je sve u redu i da se neće dogoditi ništa što bi ih izbacilo iz prividno mirne luke njihove svakodnevice. Predodžbe o tome što bi trebali biti oni, drugi, život i sl. uzimaju kao same po sebi razumljive i ne pitajući se koliko su im doista bliske, odnosno čije vrijednosti i svjetonazori stoje u njihovoj pozadini. Većina ljudi želi postići više i živjeti bolje no generacije prije njih a istovremeno – poneseni imperativima vremena u kojem živimo te poruka koje dolaze sa svih strana glorificirajući mnoštvo površnih vrijednosti poput novca, zabave, vječne mladosti i sreće – nisu spremni odricati se bilo čega a još manje nositi se s gubicima i nesavršenostima u sebi i u svijetu oko sebe.

Međutim, očekivanja i zahtjevi drugih te naša vlastita nerijetko se razlikuju od sustava vrijednosti koje svako ljudsko biće nosi duboko u sebi, i to dvoje nije lako pomiriti. Uz činjenicu da se većina stvari ne događa kako smo zamislili, taj unutarnji konflikt s vremenom dovodi do manjih i većih kriza.

Krize nisu ugodne jer dovode u pitanje mnogo toga na što smo navikli i sa sobom nose cijeli niz teških emocija poput tuge, straha, ljutnje… Usto, one bude pitanja za koja nam se čini da odgovori ne postoje, pitanja kojih se bojimo i postaviti si jer ne znamo kamo će nas odvesti i što će tražiti od nas, a strah od nepoznatoga jedan je od najvećih strahova koji postoje. Lakše je ustrajati u poznatome pa i kad ono za nas više nije dobro, čak i kada se pokaže da je neka odluka koju smo svojedobno donijeli pogrešna. U sustavu većine ljudi pogriješiti znači biti loš, nesavršen; stoga radije ustrajemo u pogrešci (npr. krivom odabiru studija, frustrirajućem poslu na kojemu nas drži samo zarada dok su naše mogućnosti, znanje i kreativne snage posve neiskorištene, lošoj emotivnoj vezi koja nas iscrpljuje i unesrećuje itd.) nego da nešto mijenjamo.

Mula Nasrudin, junak mnogih perzijskih priča, na tržnici je ugledao prekrasne crvene plodove koje nikada prije nije vidio te fasciniran njima kupio čitavu košaru. Zagrizavši u prvi shvatio je da je pogriješio – ono što mu je izgledalo kao divno egzotično voće bila je zapravo ljuta paprika. Međutim, umjesto da prizna pogrešku i košaru s paprikama baci, zamijeni za nešto ili dade nekome kome će koristiti, on je nastavio jesti usprkos tome što ga je sa svakim novim zalogajom želudac bolio sve više – kao da će time vratiti novac koji je potrošio za ono što nije želio jer je u nekom trenutku nešto krivo procijenio.

I mnogi od nas pred istinom zatvaraju oči sve dok ona ne počne govoriti tako glasno da više ne mogu bježati. Mnogi ljudi za ono što ih muči okrivljuju svoju druge i pokušavaju mijenjati ih ili pak bježe u razne aktivnosti i preokupacije, ali koliko god se branili, poricali ili odugovlačili, mi ne možemo pobjeći od istine kao što ne možemo pobjeći ni od sebe samih, od svoga života i od svoje sudbine. U uzaludnoj bitci sa stvarnošću iscrpljujemo se tjelesno, emotivno, mentalno i duhovno a upravo to dovodi do kriza i slomova u raznim područjima života.

Izvor