JA I TI - SNAGA SUSRETA
 

Čovjek je društveno biće; u suštini on i postoji tek u odnosu s drugim ljudskim bićima. Od samoga rođenja pripadamo određenoj grupi i te smo pripadnosti svjesni znatno prije no vlastite individualnosti. I kasnije tijekom života ulazimo u razne vrste odnosa s ljudima oko nas. U svakom se od njih ponašamo različito, u svakom od njih živimo neke druge dijelove sebe.

Odnosi su jedan od najvažnijih aspekata života; kroz njih učimo, mijenjamo se, sazrijevamo i rastemo u psihološkom i duhovnom smislu riječi. Međutim, duboki ljudski odnosi nisu nimalo lagani; oni zahtijevaju puno hrabrosti, preispitivanja, mudrosti i spremnosti na rizik, što zna biti itekako bolno. S druge pak strane, život lišen dubokih, istinskih odnosa lišen je i mirisa i boja; život zatvoren u uske okvire vlastite osobnosti na neki način predstavlja anesteziju duše.
Ja i/ili drugi

Obrasci prošlosti odjekuju u sadašnjosti, a čuju se i u budućnosti.

(Dhyani Ywahoo)

Prema psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, svako malo dijete ima potrebu za ogledanjem u drugom ljudskom biću (u prvom redu - majci ili osobi koja je zamjenjuje) kako bi potvrdilo vlastito, potrebu za idealiziranjem i zaštitom od strane onoga koga idealizira te potrebu za blizančevanjem, tj. bivanjem „kao drugi“. Samo osobe koje su bar donekle zadovoljile i prevladale te potrebe mogu ići dalje, susrećući sebe i druge otvoreno i spremno za rizik susreta te mijenjanja i rasta kroza nj. Ukoliko pak nisu, iz očajničke potrebe za prihvaćanjem, potvrdom i priznanjem od strane važnih osoba, na mnogo ćemo načina kompromitirati sebe ne bismo li dobili bilo kakvu pozitivnu reakciju okoline. Živjet ćemo oskudno, ne usuđujući se ni pred sobom ni pred drugima pokazati svoje pravo lice u strahu da ćemo biti krivo shvaćeni. Manipulirajući sobom i drugima, sklapajući nesvjesno razne vrste „kupoprodajnih ugovora“, ne bismo li održali iluziju kontrole nad životom i odnosima s drugim ljudima, posebice onima koji su nam važni.

No, život i odnose s ljudima nemoguće je kontrolirati; svaki pokušaj u tom smislu završava neuspjehom. Pored toga, lišava nas onoga što je najvažnije – sudjelovanja u tajni života sa svim onim što život sa sobom nosi.
Uključujući i tajnu susreta s drugim ljudskim bićem.

Da bismo shvatili sebe, moramo biti shvaćeni od Drugog a da bismo bili shvaćeni od Drugog, moramo shvatiti drugog.

(Heinz Kohut)

Svatko je od nas rastrzan između dvije međusobno oprečne potrebe: potrebe za sobom i samoćom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome: nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju između polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u nečemu što je veće od nas, tj. onome međuljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. Štoviše, većina ljudi koji krenu na psihoterapiju potaknuta je na to upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim vanjskim, koji dijele s drugim ljudima.

U naše je vrijeme to pitanje postalo osobito važno budući da suvremeni način života u prvom redu propagira vrijednosti mjerljive vanjskim sjajem, postignućima i povećanjem materijalnih dobara. No, uspjeh i financijska moć ne dovode nužno i do osjećaja ispunjenosti i sreće. Naprotiv, često je taj omjer obrnuto proporcionalan budući da kvaliteta ispunjenosti i sreće nije povezana s količinom onoga što imamo već s unutarnjim zadovoljstvom, a to je teško ostvariti ukoliko ne ljubimo i nismo ljubljeni u najdubljem smislu riječi. Drugim riječima, sreća je u velikoj mjeri povezana s kvalitetom odnosa, osobito odnosa s bliskim ljudima.

Može li to drugačije?

Jedini istinski život je susret.
(Martin Buber)

Nažalost, malo je istinskih susreta među ljudima: skriveni iza naučenih maski i zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, često su ljudi suštinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi su susreti površni, nedoživljeni, promašeni, konfliktni... Indijanci kažu da ne možete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinkama. Uđemo li makar na trenutak „u kožu“ drugoga ljudskog bića, lakše se možemo uživjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu, njegove strahove i nade. Na isti se način i taj drugi može uživjeti u našu priču, što dovodi do međusobnog razumijevanja, empatije i otvorenosti za iskrenu komunikaciju.

U svojoj knjizi "Ja i ti" hasidsko-židovski filozof Martin Buber među prvima je pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga među ljudima. Taj dijalog se može dogoditi tek kada drugoga prestanemo promatrati kao „ono“, odnosno kao objekt koji zadovoljava ili ne zadovoljava neku našu potrebu, i pristupimo mu kao osobi koja poput nas posjeduje svoj svijet, svoje vrijednosti i ograničenja.

Dijalog je uzajamno iskustvo, iskustvo susreta pri kojem u prvom planu nisu naše znanje, iskustvo i ideje o tome što onaj drugi jest ili mi mislimo da bi mogao i trebao biti, već volja da ga se čuje, i to ne samo ono što govori već i ono što je u pozadini izgovorenoga. Dijalog je više od kontakta, izmjene informacija; on ide znatno dalje i odvija se negdje „između“, u onoj nevidljivoj dimenziji gdje se ta bića susreću i međusobno komuniciraju – stoga je iscjeljujući i za jedno i za drugo. Da bismo mogli biti u dijalogu s nekim, trebamo biti u odnosu s njim, poštujući jedinstvenost i cjelovitost druge osobe, kao i svoje vlastite.

Dijalog potiče razvoj obje osobe. On ujednačuje dušu i osobu čini cjelovitom. Tijekom dijaloga, prethodno odvojeni „ja“ i „ti“ stvaraju „mi“; u toj novoj stvarnosti susrećemo se bez maski, kao istinska bića sa svojim autentičnim potrebama. I kroz to rastemo.