Pod čempresima tamnim,
Uz jednu poljsku rijeku,
Kô smoren putnik sam ležo
U rujnom kukurijeku.
Iz modre visoke raži
Grličin čuo se glas;
U zlatu večernjeg sunca
Svaki je rudio klas.

Moj pogled lutao je
Po moru svilena klasja,
Kad tvoja mila mi slika
U punoj radosti zasja.
U tvoje rasute kose,
Uz jedan mirisni dah,
Večernji purpur je padô
Kô crven i sjajan prah.

Uz pratnju leptira snježni'
I tihi šum sa grana,
Ti, draga, išla si meni
Kô sreća pomrlih dana...
Vjetar je mrsio lako
Po tvome njedru vlas,
A za tobom je stizô
Grličin topli glas.

I dok je tonulo sunce
Za dalek greben plavi,
Ja vidjeh u zlatnom klasju
Gdje drugo sunce se javi:
U noći očiju tvojih
Ti si mi nosila dan;
Na susret htjedoh ti poći,
No bijah kô prikovan...

I bi mi kô da me pokri
S beharom široka grana:
Nada mnom ti si bila
Sva topla i nasmijana...
Iz tvoga osmjeha slatka
I žarka kô smiraj sam
Po meni bijele ruže
Kô snježni padoše pram.

Iz vruće visoke raži
Grličin glas je zvao,
U vrhu čempresa starih
Pošljednji plamen je sjao.
Od sreće ja bijah umro,
A ti, u ljepoti svoj,
Nada mnom sama si stala,
Kô divni spomenik moj...

No kada se iz sna probudih,
Studena zora je bila...
O moja studena okna
Gavran je lomio krila...
I jad i mračna tuga,
U ljutom čemeru svom,
Kô rastopljeno gvožđe
Po srcu padaše mom...

Santic