ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Mlada Hrvatska, 1909.

SUMNJA

U mojem srcu vatra sveta gori
i biće cijelo svojim plamom grije
i jača ga da u mukama žije,
u borbi svakoj smjelo da se bori.

Al strašna mene, mračna mora mori,
jer u meni se grozna neman krije,
da srce moje para, da mi pije
svu krv i snagu što mi život tvori.

A to je sumnja. Svaku nadu, što je
ko nebo vedra duša moja snuje,
taj oblak mrači, te mi život truje:

Ah, nesretan je, nesretan je, tko je
u duše primi kut da plamen gasi
što zanos daje i što život krasi.

Mlada Hrvatska, 1909.

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Mlada Hrvatska, 1909.

PETAR ZORANIĆ

A. G. Matošu

Hrvatina bašćinca, krune slavne,
jezika i versa harvatskoga, glas
blažen i slovući biti će, i čas'
Harvata do njega pisni starodavne.

Dokole planine i doline prem ravne,
naše župne bašte baštinit će slas'
jabuka u krilu dekle Vile, i stas
živući bude harvatskih. Zač davne

netlačene staze sada put su naš
proz gizdav perivoj. Pastira Marula
začinjavca, druže, poju svirale

milipojke tebi, i gremo k tebi baš
naresit cvićem mirisnih te jarula,
ča lipe su ga ruke deklic birale.

Savremenik, 1910,

OGLEDALO

Hladno poput leda visi na duvaru
usred nijema dvorca smrti i praznine.
Kroz mrak gole sobe trenutačno sine
uvijek budno, slično noćnome čuvaru.

Ne odvraća više sjajnu sliku staru
raskošna gospodstva, mrtva usred tmine.
Svemu tomu bilo suđeno da mine
i da pođe na sud bogu gospodaru.

Preda nj ne dolaze više tašte žene,
da se dive sebi, cvijeću nježne puti
i blijesku života što plane u zjeni.

Sve je prošlo kako slabo cvijeće vene:
sad ogledaju se samo prazni kuti,
gdje sa stravom groba pomiču se sjeni.

Ko nestalan odraz predjela u moru,
kroz ogledalo se lica ljudi skližu.
Tanani profili sve se redom nižu,
najljepši što ikad ugledaše zoru.

Idu, prođu s kobi kobnom svakom stvoru,
nestaju u tami iz koje se dižu
drugi koji u dnu postajanja gmižu,
očekivajući svoju bijelu horu.

Dokle žive, bistro zrcalo ih gleda;
kada prođu, od njih nema niti pjene,
niti uspomene u oku od leda.

Bježe u kraj laži o raju i paklu,
te je život samo, za ljude i žene,
kratak refleks svjetla u bešćutnom staklu.

Bosanska vila, 1912.

KAMPANIL

Mramor kampanila, što je stijena Grada,
podignuvši bijelu vitkost svoje slave
do nebesa — kao čist i svečan Ave —
čuva stare mire plaštem blaga hlada.

On je sam u vrijeme kuge, rata i glada
odvjetnikom puka, kulom vjere prave;
kad se molitvama zvonke bronze jave,
uslišat će Gospod vapaj vjerna stada.

U srcu ga nose domaći, i samo
slutnja dragog ritma mjesnog kampanila
podobna je čudom odzdravit bonika.

Ljubav rodnog grada širi svuda kamo
dopire na tihim lepetima krila
gabrijelski pozdrav pobožna zvonika.

Srpski književni glasnik, 1912.

ŠTO ŠAPĆE VODOSKOK

I

Uveče kad po basenu
ne voze više ljuske djeca,
vodoskok svoju pjesmu snenu
ponovo s bolnim šumom jeca.

Iz starog parka rijetki ljudi
odlaze tiho: neće noću
čovjek da budnom nogom budi
san kipa, sjenu i samoću.

A tada romon vodoskoka
u oblaku od bijela praha
ispuni suzom oba oka
šetača koji nema daha.

I sanjar čuvši u tišini
turobne riječi bolnog mlaza
krije ih duši u dubini:
jer to je Tajna što mu kaza.

II

A jutrom drag i draga slute
magleni odraz svoj u vodi,
pa premda njine usne šute,
oči im kažu da im godi.

Vodoskok voli polutame
kada se ljubav parkom šeće
i kad u dvoje vidi same
dragane, i u kiti cvijeće.

Ljubavni par ga dugo sluša.
Znači: i za njih riječ imade
zamamnu koja srca kuša
i budi za dan nove nade.

Da li razumije srce sneno
riječ perle što se mlazom skliže?
Meni se čini. Jer se — eno —
odjednom dragi stisli bliže.

Hrvatska mlada lirika, 1914

DOBRINA ZVONA

Zvuk poznatih zvona cio grad razume
i svak shvata čežnju, što bi reći htjela,
pa kad tanko jekne bronza nevesela,
zamrače se starci i sve dobre kume.

Duše mrtvih koje preklinju i kume
muzičkim vjetrićem ljube živa čela:
smrt ljepota prošlih žali varoš cijela
i ta žalost časa ulazi i u me.

Ulijeće u srce na krilima zvuka
i donosi pjesme i varave duge
što sjahu u oku umrloga puka.

Dobra zvona nose olakšanje tuge
i sa uspomenom tuđih bilih muka
sjećaju me: sine, misli i na druge.

Bosanska vila, 1912.

SFINGA

Tko zna otkada je što tu ona čuči:
nepomično nijema od zore do zore,
gleda na sve muke što ih čovjek muči,
s okom od granita i bešćutne kore.

Nad njom sveto zvono, čisto srebro, zvuči
i ispunja Hristom te paganske dvore;
ali zar da sluša što svijet danas buči,
tko je čuo druge glasove gdje hore?

Preko Našeg Mora došla je sa Nila
s pričom o Ramsesu, što bi car kad ona
gledaše bogatstvo istočnih kadifa.

Zato mračno ćuti ispod kampanila
kojim vlada skromna hrišćanska Madona,
neodgonenuta tajna hijeroglifa

Bosanska vila, 1912.