Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 08:45:28
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: The Emirats Group  (Pročitano 10324 puta)
16. Dec 2010, 20:17:47
Ucesnik diskusija


Zodijak
Pol
Poruke 177
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
Rec je o avio kompaniji koja regrutuje mlade ljude iz celog sveta.
Sediste im je u emiratima dubai.
Zanima me da li neko zna nesto vise o ovoj kompaniji ili zna nekog ko je postao njen clan?
http://www.emiratesgroupcareers.com/english/

Probao bih da se ovde zaposlim ali nemam nikog da me usmeri.
Pa trazim pomoc.  Smile

Nadam se da nisam pogresio forum...
IP sačuvana
social share
Edit by Anea: Linkovi i bilo kakvi drugi reklamni elementi nisu dozvoljeni u potpisima korisnika!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Udaljen sa foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 44343
Zastava
OS
Windows 7
Browser
Opera 9.80
имам познаника који три године ради тамо као стјуард и живи у дубаиу...ако мислиш да конкуришеш за стјуарда лик ми је причао да треба бар два страна језика да знаш перфектно,енглески се подразумева,да си пријатне спољашности(е сад,шта то значи...немам појма Smile )...итд...
IP sačuvana
social share
"Бицикл је за људе који не могу да приуште ауто."
                                               Џереми Кларксон

 Smile
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Zodijak
Pol
Poruke 177
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
E pa to mi treba brate.Ne trebaju 2 jezika.Dovoljno je engleski da se zna i to ne perfektno.
Da li bi mogao jos neke informacije da mi das?
IP sačuvana
social share
Edit by Anea: Linkovi i bilo kakvi drugi reklamni elementi nisu dozvoljeni u potpisima korisnika!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Superstar foruma


Sačuvaj me Bože od onih kojima treba da verujem

Zodijak Virgo
Pol Žena
Poruke 51791
Zastava Srbija
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.6.2
mob
Nokia 
mislim da će ti dnevnik Ane Modli o kursu za stjuarte u Emiratima biti jako interesantan. Stvarno vredi pročitati. Takođe verujem da bi ako imaš neka dodatna pitanja mogao da se obratiš Zoranu Modliju

http://www.modli.rs/flying/stw/ana/prolog.html

Flying Ana Modlijana: biti stjuardesa u Emiratima

 

MOJIH PRVIH STO I KUSUR DANA

 

Nije dnevnik Ane Frank, ali jeste Anin e-mail dnevnik, kroz koji možete da pratite profesionalno odrastanje naše stjuardese u jednoj od najboljih kompanija sveta. Neko bi rekao i ovako: PRIRUČNIK ZA STJARDESE U IZGNANSTVU! Zvuči uzbudljivije, mada ne i ubedljivije.

 

 

Ime: Ana Modli
Profesija: stjuardesa
Kompanija: "Emirates Airline", Dubai
Trenutna email adresa: modlijana@hotmail.com

 

Zašto baš stjuardesa: zato što je, na razmeđu 1997. i 1998. godine, u Školskom centru kompanije "Prince Air", sa još sedam koleginica uspešno završila obuku i stekla zvanje domaćice vazduhoplova na avionima poslovne avijacije. Čak je, posle toga, nešto malo i letela - na mlaznom avionu "Cessna Citation II". Tih nekoliko letova nikada nije zaboravila. Jeste da je avion bio mali, jeste da je u njega moglo da uđe svega sedam putnika - ali je, evidentno, spoznala suštinu svoje profesije i kroz prozore malog mlaznjaka ugledala svoje prve aerodrome: Beograd, Podgoricu, Tivat, Atinu i Larnaku.

To je bilo presudno.

Sve ostalo je u priči koja sledi. Neki od vas su, možda, lepršavije delove ove storije već upoznali kroz emisiju "Zakon akcije i reakcije" Beograda 202, zatim u "Informatoru" Jugoslovenskog udruženja kabinsko-letačkog osoblja, a posebno na ljubičastom sajtu Violete Ivković u okviru "Ananastog sveta". Veći i neobjavljeni deo je ovde!
   Kvantni skok kroz vremensko plavetnilo - sad i nekad: levo je nasmejAna na ljubazno ustupljenom sedištu u kokpitu JAT-ovog B727 tokom prve etape puta za Dubai, a desno - skoro isto to, ali 17 godina ranije, na aerodromu Lisičji Jarak i u društvu sa bratom Josipom. Ne lete samo avioni. Leti i vreme.    


PROLOG

 

Tog leta 2000. godine, Udruženje stjuardesa i stjuarda Jugoslavije poslalo je putem Interneta ponude za zapošljavanje svojih članova na adrese više vazduhoplovnih kompanija i vazduhoplovnih brokera širom sveta: Qatar Airways, Euro-Pacific Aviation Ltd, Emirates Airline, Global Flight Crew Recruitment, International Job Air Appointments, Line Up Aviation Personnel... Prvi odgovor na ponudu YU Udruženja stigao je od avio-kompanije Emirates Airline, sa vrlo konkretnim uslovima za prijem novih stjuardesa i predloženim terminima za audiciju, koja bi trebalo da se održi u Beogradu.

Udruženje je je pripremilo sve što je potrebno da se konkurs uspešno izvede i organizovalo dolazak i doček predstavnika Emirates Airline-a u beogradskom hotelu "Intercontinental". Bila je to ekipa od dvoje iskusnih kompanijskih instruktora koji su, novembra 2000, izveli trodnevno testiranje šezdesetak prijavljenih kandidata. Od 58 intervjuisanih, kojima se pridružila i jedna mlada koleginica iz Rumunije, u uži izbor ušlo je deset stjuardesa. S prvim danima nove, 2001. godine, iz Emirata je stiglo obaveštenje da je u kompaniju primljeno samo četvoro kandidata. Među njima i Ana.

Drugog marta 2001. otputovala je, letom preko Pariza, za Dubai, "zlatni grad" Srednjeg istoka, u kojem je sedište kompanije Emirates Airline. Od tog trenutka Ana počinje da vodi svoj, uslovno rečeno, dnevnik. U praksi, to je zbir email-ova gotovo svakodnevno pisanih porodici u Beogradu, koji, hronološki poređani, daju živopisnu sliku njenog profesionalnog odrastanja u jednoj od najboljih vazduhoplovnih kompanija sveta...

Sigurno je jedno: njeno iskustvo biće dragoceno svima koji nameravaju da naskoče na prvi stepenik metalnih lestvica priljubljenih uz trup ptica koje iz milošte zovemo avionima. Eto prilike da se upoznaju sa Aninih prvih 100 i kusur dana u belom svetu. Tačnije, sa prvih nekoliko (ključnih) meseci u kompaniji "Emirates Airline" - i to od prvog dana školovanja u ovoj velikoj kompaniji, pa do rutinskih letova nagrađenih naklonošću putnika i narastanjem profesionalnog samopouzdanja...

 

Flying Ana Modlijana: prvih 100 i kusur dana!

 

 

ŠKOLOVANJE

 

Dubai u prostoru i vremenu: zumi iz pet kadrova na Dubai viđen iz satelita, tog marta 2001. godine, oko 17 časova, na samom smiraju dana.

Koliki je račun za telefon? 10. mart
Danas sam imala prvi dan u školskom centru i bilo je više nego zabavno. Posebno zato što podseća na ono što si ti radio u Prince Air-u. Svi insistiraju na zabavi, odnosno, da se uči, ali da se ništa ne shvata preterano dramatično i ozbiljno, već smo "svi jedna velika srećna porodica". Imaju taj psihološki pristup, gde baš insistiraju na tome da se svi druže, vesele, brinu jedni o drugima - što i nije loše, ali ni i ostvarljivo u jednoj kompaniji ove veličine. No, bitno je to da su ljudi vrlo pozitivni i uvek na raspolaganju, niko se ne mršti na glupa pitanja. U tome mnogo podseća na tvoj pristup. Zato mi je bilo baš milo em drago kada videh da su oni nešto slično onome kako bi, na primer, naša (nedajbože!) nepostojeća privatna kompanija izgledala, he?

Elem, prvo smo imali nekoliko sati predavanja o osnovama aeronautike i stvarno su dali samo najjednostavnije stvari - atmosfera, kako avion leti... A onda - simulator. Samo su nas odveli da se izbliza upoznamo sa avionom iznutra. Imaju dva simulatora, jedan je fiksni i svi elementi u galley-u i kabini funkcionišu. Drugi je UUUUUUUUUUU! Sva motorika kopira pravi avion do u detalje, neverovatno. Kao u zabavnom parku. Jedan instruktor sedne u kabinicu i samo tipka po fazama leta. Push-back, takiranje, take-off, gear-up, normalan let, gear-down, sletanje. Svaki pokret se oseti. Vrlo su me obradovali takvom opremom. Postoji čak i bazen odmah do simulatora, spreman za čas kada budemo uvežbavali ditching. Voda je hladna k'o led, da bi što više podsećala na more.

A sada, odoh u krevet, jer se sutra budim ranije da bih učila. Imamo test svakog dana, a tu je dosta informacija: radili smo Airbus 300 i 310, pa bi trebalo da naučimo od čega se to njihove kabine sastoje.

Juče mi je bilo baš zabavno kada smo se čuli telefonom! Zaspala sam sa osmehom na licu. Stvarno.

Re: Koliki je račun za telefon? 11. mart
Ponekad ćes, možda, biti i umorna, ponekad neraspoložena, ljudi smo, normalno je da bioritam oscilira. Ali će te uvek vratiti u normalu pomisao da to radiš koliko iz zadovoljstva, toliko i iz plemenitih pobuda da pomogneš drugima - u, nedajbože, teškim trenucima. U tome i jeste poenta tvoje sadašnje profesije. Sada i na delu možeš da se uveriš koliko je ona vašna u savremenom avio-saobraćaju. Vas, možda, u kompaniji ima par hiljada; ali u avionu, vas je samo nekoliko. Tada je to tvoje carstvo, na svakom novom letu.

A ja već pisah, no na pogrešnu adresu! 11. mart
Danas smo imali prvu pravu vežbu u simulatoru i ja sam bila u prvoj grupi prve vežbe prvog dana simulatora. Prvo, prva, prvi. Simulirali su nam rapid decompression, pa je nas četvoro glumilo osoblje, a ostali putnike. Fantastično! Prvo se čuje rad motora u normalnom letu, mi k'o bajagi služimo piće i klopu, onda najedanput: BAAANGG! Pšššššš, magla svuda, magla oko nas, hladnoća, sve se drma, trese i poskakuje, ja hvatam prvu raspoloživu masku s kiseonikom, sedam na stolicu, vidim da su kolica ostala otkočena, skačem i pritiskam kočnicu, bacam se ponovo na sedište, vezujem pojas, a sve vreme, naravno, sa maskom prislonjenom uz lice! Slično postupaju i ostalih troje, devojka-putnik do mene se guši jer nema masku, a ja ne mogu da joj pomognem. Onda kapetan daje obaveštenje da smo došli na visinu ispod 8.000 stopa. Ustajemo sa sedišta, proveravamo da li su svi iz posade živi i zdravi, proveravamo toalete, pomažemo putnicima, dajemo im kiseonik iz boce, a onda podnosimo izveštaj kapetanu.

Znam da sam malo preterala, ali ovo je bilo dobro i za mene: da rezimiram šta treba učiniti u sličnoj situaciji. Učim sa VAMA. Eh, onda je jedan od instruktora (3 instruktora na nas 10) ustao i pohvalio nas kao najbržu i najefikasniju ekipu u prvom pokušaju. Do sada. He!

Zgrada Training centra kompanije "Emirates", sagrađena u obliku aviona!

URA! 11. mart
Ovde se dosta izgubio onaj odnos predavač-đak, na kome insistiraju mnogi kod kuće po školama: da mora postojati doza "strahopoštovanja". Samim tim, nemam više nikakvu nervozu ili paniku kada treba nešto da kažem, uradim ili pitam. Samo do razumnih granica.

Danas smo imali prvu vežbu u simulatoru, ali o tome sam već pisala Josipu, pa možete s njim o tome da proćaskate. Inače, imali smo i prvi test, koji sam, eto, mogla i malo bolje da uradim. Iz aeronautike sam dobila 100%, a iz poznavanja kabine i enterijera A300 i A310 - 92%. To mi je baš krivo, dva pogrešna pitanja od 20. Posebno zato što sam na jedno od ta dva i znala tačan odgovor, ali došlo je do trenutka nepažnje i zaokružila sam netačan. Radilo se o toaletima na ova dva tipa koji imaju opremu za hendikepirane putnike, kao i o interfonima s kojih može da se dozove čitavo osoblje u kabini. Ja se dvoumila i zaokruzila "sa svih", a trebalo je "kod kapetana i persera". Na to pitanje je većina dala pogrešan odgovor, što znači da je došlo do neke omaške u njihovom predavanju. Ali eto, ovi testovi su za sada benigni, jer ne ulaze u dosije, vec služe da mi i predavači vidimo koliko nam je znanje i na čemu bi trebalo malo više da se poradi. Ipak, moram se potruditi malo više, jer ne bih volela tu 92-ojku ponovo da vidim!

Nastava o emergency procedurama: demonstracija opreme za vanredne situacije. Primetićete da je naša instruktrka u drugom stanju. Ali, to joj nije smetalo da se na simulatoru spušta niz tobogan!

Danas su nam, znači, predavali Emergency Situations. Jedan deo, i to još uvek samo za A300 i A310. Dobili smo i mali crveni priručnik, dizajniran kao Jeppesen, ali za kabinsko osoblje. U njemu je sve ono što život znači. Naša Biblija. Stvarno im je odlično organizovana papirologija.

Prvi dan jače nostalgije. 12. mart
Ponovo smo imali test, ali ovog puta iz dekompresije. Uglavnom smo svi dobro uradili. Nisu nam dali pojedinačne procente. Tema nastave bila je vatra, pa smo većinu dana proveli u simulatoru gaseći razne veštačke požare. Na raznim lokacijama u putničkoj kabini instalirali su svetla koja se, kada dođe do požara, upale i budu praćena dimom i, ponekad, pojačanom temperaturom. To je bilo vrlo interesantno. Ja sam gasila neki požar ispod sedišta. Onda je jedan dečko iz moje grupe počeo da glumi da se guši, pa sam morala da mu pružim prvu pomoć s bocom kiseonika. Kasnije su nas instruktori upozorili da više ne bude samoinicijativnih komplikacija situacije, jer se onda drugi tim ne koncentriše dovoljno na proceduru zadatog slučaja. Konkretno, u mom slucaju, primedba je bila što nisam uspela da kažem da je vatra ugašena, već sam se bacila na drugi posao. No, ipak su me pohvalili zbog hitrog reagovanja u obe situacije.

Posle toga su nam pokazivali kako da sami demonstriramo Safety Procedures ako tehnika zakaže i
onemogući puštanje videa. To ćemo ponavljati skoro svaki dan. Biće sve zabavnije.

08slide01.jpg (6945 bytes)

09slide02.jpg (4092 bytes) 10slide03.jpg (3351 bytes)

Moje prvo pravo spuštanje niz tobogan: nije bilo slavno, ali je bilo nezaboravno!

Ju, ko je to opet? 13. mart
Danas je stvarno bilo mnogo zabavno. Radili smo nepredviđene i predviđene emergency situacije, evakuaciju, a imali smo i pravo spuštanje niz tobogan. I to dva puta! Oba puta sam ja bila član posade, tako da sam se spuštala među poslednjima. Moj prvi kontakt sa slajdom nije bio baš herojski. Nakon što smo sve putnike izbacili napolje, dosao je red na mene da naskočim... E, tu se meni oduzmu noge. Samo sam bacila pogled niz slajd, vratila se nazad da naskočim - i zaledila se. Onda mi je instruktor rekao da sednem, što sam i učinila, i samo se spustim s rukama ispred sebe. I nije bolelo! Tu su bile još dve grupe đaka i svi su prisustvovali mojoj neodlučnosti, pa je bilo veselo i s te strane. Moje cimerke su imale fotoaparat, pa su i ovekovečile taj blentavi događaj. Videcemo da li će fotke uspeti... Drugi skok je bio već mnogo bolji. Ne baš preterano samouveren, ali odlučniji. A tek sutra! Imaćemo ditching (prinudno sletanje na vodu), pa ću vas o svemu obavestiti.

Kao što vidite, jeste čitav dan ispunjen, ali je uvek zabavno. Vežbe u simulatoru nazivaju Diznilendom. Kada legnem u krevet, istog časa se komiram, jer dosta energije odlazi na nastavu, praktičan deo obuke, učenje i testove. Tim redom.

Vasa ćerka kaskaderka

Buch! (sa ch) 14. mart 21:31
DITCHING. Uraaaaaa. Mnogo je bilo zabavno. Prvo smo svi imali simulacije što otkaza motora, što bombe u avionu itd, a za kraj su nam ostavili bazen. Kod mene je situacija bila otkaz motora, pa smo pripremali kabinu, pokazivali brace position, upotrebu pojaseva... Bilo je dobro, što su i instruktori potvrdili. Što se vode tiče, prvo smo svi čučali na slajdu, dok su nas oni upoznavali sa opremom koja se tu nalazi i kako je koristiti, pa smo onda svi skočili u vodu sa pojasevima za spasavanje, što je izuzetno neudobno. Vežbali smo kako da održimo temperaturu tela u grupi i pojedinačno. Pa se onda opet pentrali na slajd. Bilo je dosta veselo. Ja, kako sam skočila u vodu, tako mi je pojas odmah iskočio s glave, pa sam morala ponovo da se obezbeđujem!

Airbus-ov simulator za uvežbavanje emergency postupaka. U prvom planu je silueta moje koleginice Maybel.
   

Bazen ispod simulatora sa (vrlo!) hladnom vodom, koju sam osetila na svojoj koži. Na stepenicama je Elen.
   

Moja, 360. grupa, u kompletnom sastavu. S početkom praktične obuke dobili smo i ove zgodne bele kombinezone.

A da, danas smo imali i jedan test o neplaniranim sitacijama u slučaju opasnosti, a ja jedina imala 100%. He, he. Nije u pitanju bila neka mudrost, ali je koristilo to što uvek mislim da na tim testovima neko hoće jeftino da nas zezne ili, bolje reći, zeli da iskomplikuje stvari, pa to onda sama uradim, ponekad bez preke potrebe, zbog čega izgubim poen. Ali danas se pokazalo kao dobar potez. Tako, bravo ja. A imali smo i kratak razgovor sa jednim instruktorom, svako pojedinačno. Mene je prvo pitao šta mislim o protekloj nedelji. Ja izrazih moje poprilično oduševljenje simulatorom. Onda - šta mislim, kako ja postupam? Tu rekoh da bi bilo bolje da pokažem malo više inicijative i prevaziđem stidljivost. On odgovori - dobro, znači, sada znaš na čemu treba više da poradiš. Ali, po njima (dakle, instruktorima, a to su Engleskinja Julie i Libanac Tarak), misle da sam se dobro pokazala tokom ove prve nedelje i da je sve u redu. Tako da mi preostaje moje lično usavršavanje.

Prvi instant-foto iz automata: ja sa novim prijateljicama i koleginicama Devrim (levo) i Maybel (desno). Prva je iz Turske, a druga sa Filipina.

Sutra imamo test, rezime svega što smo do sada radili. A to znači: nove informacije sutra, u približno isto vreme. Nadam se. Nikako da nađem vremena i odem do njihovog PTT-a i raspitam se za Internet. Mnogo bih vremena uštedela kada bih mogla direktno od kuće da vam pišem. Moraću to što pre da sredim.

Odoh. Videh. Poslah. Kva kva kvAna!

Šmrc, šmrc, još uvek ništa od 100%... 15. mart 18:04
...Već 95. A zašto? Zato što nisam dobro upamtila terminologiju koja se koristi u priručniku i koju bi trebalo da znamo - iako nam je jedan od instruktora još na početku kursa rekao da nije bitno da to sada znamo. Igrom slučaja, danas je na ispitu bio drugi perser koji zahteva to znanje. Rekao mi je da je jako dobro, samo moram da naučim prave izraze, a ne da se snalazim po sopstvenom nahođenju. Eto, sada ću da provedem vikend u učenju pravih termina. A mislila sam se da ću da lenčarim. Mada, ovo je baš zabavno, pa i ne spada u naporno učenje.

Danas nam je zvanično počela druga nedelja školovanja. Bili smo na simulatoru tri sata, ali su nam samo pokazivali kako rade emergency signali i osvetljenja, što u kokpitu, što kod persera; i kako se otvaraju vrata. Što pre da počnem s vežbama izgleda lako, ali morala sam dobro da zapnem da bi ih otvorila! Danas nam je dan bio kraći, s obzirom da je vikend, sutra je ceo dan slobodan, pa ću najverovatnije na plažu. A u subotu (zamaram li vas ovim rasporedom?) verovatno ćemo čitav dan provesti u školskom centru, jer se nekako desilo da zaostajemo s gradivom u odnosu na druge grupe. Ništa kritično, ali dovoljno da nas forsiraju više nego što bi trebalo.

Dubai iz ptičje perspektive: ova ptica zove se B777 i ima Rols-Rojsove motore...

Ala je lep ovaj svet. 16. mart 15:11
Ovde je muzika na nivou nemačkih turista. Uvek iste pesme, kako na radij, tako i po klubovima. Što se ovdašnjeg radio-programa tiče, nije baš reprezentativan. Imaju par stanica na engleskom jeziku, a'la City, Pingvin ili Naxi. Nema neke preterane priče ili bar raznovrsnijih muzičkih stilova. Lokalni radio i ne slušam, jer sve previše podseća na Grand Production. Trenutni favorit mi je Radio 2: juče su pustili Otisa Reddinga, što me je izuzetno obradovalo! Stojim, tako, juče ujutru na balkonu 18. sprata i gledam grad uz "Sitting in the morning sun..." Inače, čitav Dubai liči na neko veliko turističko odmaralište. Nema, ili još uvek nisam videla, ništa što bi bilo toliko interesantno. Osim arhitekture. I čitavog okruženja, doduše. Ma, stvarno čudno, ne znam ni da li mi se sviđa ili ne. Valjda moram malo bolje da upoznam ovu okolinu. A to je već problem, jer su kola neophodna. Ništa nije moguće pešice istraživati - osim tržnog centra, a i oni su slični.

Puno lenjih pozdrava, Trutana

Kompanijski Airbus 300-600: danas na aerodromu, a sutra - na mom ispitnom testu.

Re: Sitting on the Gipsy Hill. 17. mart 20:02
Svaki dan je apsolutno drugačiji u odnosu na prethodni, bio bolji ili ne, ali uvek zanimljiv. Danas smo, na primer, čitavo popodne proveli slušajuci predavanje o Security Procedures, a onda - AERODROM. E, to je već i promena geografskog položaja, a ne samo teme. Išli smo da se lično upoznamo s enterijerom u pravoj ptici. Ja mislila - "desetka" veliki avion, kad ono! Airbus 300-600. Ogroman. Veliki turbo fenski motori, unutra mesta kol'ko hoćeš... Još uvek ne mogu da razlikujem avione iz njihove flote. Svi mi liče jedni na druge, osim A330, koji ima zavijena krilca na krajevima krila. Winglets, tako li se kaže? Imamo ispit u ponedeljak o A300 i A310.

Hvala na pozitivnim vibracijama za test! 18. mart 20:25
Trebalo bi da sam već u sobi i učim, ali htela sam malo da se prošetam, jer sam čitav dan u zatvorenom prostoru. Nije ni ovo neki proplanak, ali barem u dolasku i odlasku osetim malo vetra, a ne er-kondišn. Biće to veliki test, nema šta. Detalji sutra.

Boenig 777, ponos moje sadašnje kompanije. A doneo mi je i sreću na probnom testu.

Špijuni su među nama. 20. mart 20:25
'Ajde odmah da kažem - dobila sam 100 posto na ovom probnom testu za B777, pa mi je to značajno ulepšalo dan. Onaj najvažniji imaćemo u subotu, ali eto, i ovo je dobra motivacija. To mi je drugih 100% za sada, a valjda ce ih biti još. Nažalost, imali smo poslednju vežbu u simulatoru... Malo sam se rasentimentalisala zbog toga, jer uvek je bilo tako zabavno, iako ponekad nismo imali pojma šta da radimo u određenoj situaciji. Odradili smo i poslednje spuštanje slajdom. Izvela sam ga vrlo nonšalantno. Čak sam se i elegantno dočekala na noge kad sam sletela, a ne - pljas! - licem na jastuk!

Danas smo radili sisteme u B777, a sutra ćemo kasno prepodne i deo popodneva provesti na aerodromu da se upoznamo s enterijerom. Trebalo bi da idem i na dodatnu vakcinaciju sutra, ali ne znam da li ću imati vremena. U četvrtak će ponovo da nam VADE KRV, bukvalno, jer treba za radnu vizu ponoviti HIV test. Trebalo bi da od iduće nedelje krenemo na "Prvu pomoć", a niko nas ne ohrabruje što se tog predmeta tiče. Kažu da je jako teško. Ali, ja ću ponovo pročitati odgovarajući odlomak iz knjige "Profesija stjuardesa" i biti u toku s predavanjima..! He, he, he, moje tajno oružje.

Sa Devrim (levo) na proslavi njenog rođendana

Dobro jutro radni narode! 23. mart 13:32
Samo da vam kažem da ne brinete ako ne pišem dan ili, nedajbože, dva - ovde je radna nedelja vrlo aktivna, pa se uželim lenčarenja po kući: muzika, klopa i knjiga. Možda koji film kod moje koleginice i najbolje prijateljice, Devrim. Ako bi se, eto, opet nedajbože, nešto meni desilo, bili biste hitro obavešteni, jer su nam jedno 20 puta ljudi iz raznih sektora skupljali informacije o bližnjima. Tako svi znaju ko ste i gde ste. Čak imam i neki oblik testamenta. Hajde da se izvinim zbog ovoga, pošto pretpostavljam da to ne smatrate preterano zabavnim. Sve ostalo znate. Sutra počinje treća nedelja sa ispitom, a onda Prva pomoć, naredna 3-4 dana. Imaću malo više vremena, jer ćemo ići pre podne. Da li je to dobro ili ne - videćemo.


Re: Sedamstotinasedamdesetsedam! 24. mart 20:13

Ovo su moje cimerke Kate i Jane. Zajedno delimo trosobni apartman na 18. spratu jedne od kompanijskih zgrada za stanovanje.

I opet sam treća-sreća, ali ovaj put sa 93.5%. Što i nije tako loše, jer su ostali dobili po osamdeset i nešto. Hajde de. Malo sam lakše prihvatila procentualnu vrednost ovog puta. Stvarno su bili dvosmisleni s pitanjima, a neka koja su postavili nismo ni jednom pomenuli; no zato nam, valjda, služi logično razmišljanje.

Počeli su časovi prve pomoći. Za sada je sve jasno i glasno. I to vrlo. Tokom čitavog školovanja non stop traže od nas da se deremo, vičemo komande - i to ozbiljno, baš žele da glumimo prave situacije. Vežbali smo CPR na lutkama koje ovde imaju i mogu vam reći da sam bila dobra što se jačine tiče. No moram malo da ubrzam, postoji neki aparatčić koji prikače na lutku, pa on daje sve rezultate. Vrlo je zanimljivo. A da, oprostili smo se s Juliom, našom instruktorkom za Emergency Procedures. Stvarno mi je čudno što je svaki kurs, tačnije, poznanstvo s predavačima, u principu kratko, a svi ipak osetimo neku nostalgiju. Valjda zato što smo dosta upućeni na te ljude, a i oni imaju jako razvijen smisao za međuljudske odnose i znaju kako da zainteresuju čoveka. Uglavnom, lako prirastu za srce. Sutra verovatno neću pisati, jer bi trebalo da imamo ispit is First Aid-a u utorak. Onda, čujemo se za dva dana!

Je vous amme! (učim francuski, svaki dan jednu-dve reči, nije ni malo lako) Vaša, Anna du Dubai

Ovako izgleda u dnevnom boravku našeg apartmana. Tu kombinujemo nacionalne kuhinje: ja srpsku, Kate poljsku, a Jane englesku... mada nas najčešće krasi tetrapak-style.

Kmee, kmee. 26. mart 14:44
Upravo smo gledali video kasetu s čitavim porođajem. I jao! Mama, svaka čast. Neverovatno kakve promene telo može da istrpi. Dobro su opremljeni ovi u Emiratima, stvarno se trude da sve eventualne sitacije predstave što je realnije moguće. Nažalost, vrlo im je opširno gradivo za ovih 5 nedelja nastave. Kurs je intenzivan i stvarno se tokom radnih dana treba posvetiti samo tome i ničemu više - ako čovek želi da temeljno obradi sve teme. Čak nam se i instruktorka prve pomoći požalila da je tražila dodatne dane za ovaj kurs, ali niko ne daje odobrenje, samo dodaju novu opremu, pravila... Ništa od dodatnog vremena.

Bas sada sam u liftu popričala s nekom devojkom koja radi ovde 7 meseci. Pre nedelju dana imali su smrtni slučaj u avionu. Prirodna smrt, covek od 85 godina na dugolinijskom letu. U poslednje vreme imaju više takvih slučajeva, jer se letovi samo produžavaju, a samim tim i stresni uticaji na organizam. Koje još statističke podatke znam? Pa eto, imali su čak 15 porođaja u avionu od kada je kompanija počela da radi. I razne druge, što prijatne, što neprijatne događaje. Bogami, sada mi se JAT mnogo više sviđa, bar što se sličnih situacija tiče. Idem! Dali su nam čitav spisak lekova u First Aid i Emergency kit-u, pa moram da ih malo razgledam. Ko mi je kriv kad nisam hipohondar.

Hej hej heeeej! 3. april 21:21
Danas smo imali priliku da vidimo kako izgleda servis iz ugla putnika. Jedna druga grupa, u kojoj su i moje cimerke Kejt i Džejn, imala je poslednju proveru u simulatoru (za posluženje, ne onaj uzbudljivi za Emergency!), a mi i još neki ljudi i deca, dakle, statisti sa strane, izigravali smo putnike. Bilo je vrlo realno, deca posebno. A mi smo svi dobili neki zadatak iliti ulogu - ja sam, na primer, naručila vegeterijanski obrok, pa su morali prvu da me posluže. Neko, opet, ne zna engleski već samo arapski - pa kako se snaći... Uh, stvarno me malo hvata nervoza kada pomislim da za nedelju dana i ja treba isto to da uradim. Ovi su svi bili jako prirodni, dobro, u prvih 15-tak minuta se videlo da su nesigurni, ali kasnije - zum! sve je teklo k'o po loju, ulju i drugim klizavim materijama. Brrr. Mrznem na 36 stepeni.
   

Dok se kolege iz druge grupe na simulatoru muče oko posluženja, mi izigravamo putnike. Ma, ne izigravamo samo putnike, nego i klovnove!
   

Tanka linija između zivota i bankrota. 5. april 11:37
Imali smo malu procenu, razgovor s instruktorkom. Rekli su mi da samo budem aktivnija u otvorenim diskusijama. Znate mene, sedim, slušam, ali ipak sam i govorila! Ne znam šta ocekuju - dobro, sada znam - ali, hajde de. Bicu onda glasnija i jasnija.


Airbus 310, koji neće još dugo biti u floti Emirata. Suviše je mali i, za njihove standarde, suviše star. Gle!

Panika! panika! panika! panika! 10. april 0:26
Sutra nam je poslednji dan pred, što bi rekli, maturu. Imamo pisemni test u 14.00 koji traje oko sat vremena, joj. A onda priprema za "let" koji počinje oko 17.00, i to Dubai (DXB) - London Heathrow (LHR). Trajace oko 2-3 sata, jer radimo čitavo posluženje. Jeza. Ma zabavno je, u stvari, jedino što ima puno detalja o kojima čovek mora da vodi računa. Ali, opet, računam ja (ključna reč ove nedelje je računanje, kao što vidite), uz više prakse dolazi i više sigurnosti i stvari se odrađuju automatski. Kako mudro od mene... Trebalo mi je 23 godine da se uverim u nešto o čemu ljudi pričaju od pamtiveka. A danas? Ovoga dana, aprila devetog, imali smo simulaciju leta za Teheran. Cilj je bio samo da nam ukažu na greške koje pravimo i pomognu zbog sutrašnjeg leta, koji ćemo raditi bez ičije pomoći. Sutra ću biti u grupi koja leti na Airbusu 310, dok je drugi deo grupe na Boeingu 777.

E, još nešto je novo! Saznala sam koji su mi prvi letovi. Hoćete da čujete?

17. april: Dubai-Islamabad (Pakistan)-Dubai. Traje oko 4 sata i to u 22.00. Ovde su uglavnom sve noćni letovi, zbog vrućine i asfalta na pisti. 19. april: za Teheran. Ju, poznate li destinacije! Let od oko sat i po do dva. Znači kraći i ubrzani. 20. april: Rijad (Saudijska Arabija)... Uuuu, ženomrsci. I to je nešto kraće. Onda imam 5 dana slobodno. A 26-30. april? Hej, 4 dana! Dubai-Singapur-Melburn-Dubai. Joooo. Eto mene u Australiji. Nisam dobila ni jednu od destinacija koje sam priželjkivala, a'la Italija, Indija, Afrika, ali sve je ipak podjednako uzbudljivo. Od Londona isto tako ništa. Ali, po zakonu verovatnoće, trebalo bi i to da imam uskoro, jer imaju tri leta dnevno za Englesku.
   Graduate... 11. april
Kompanija "Emirates" upriličila je svečanost na kojoj su nam dodeljena svedočanstva o uspešno završenom školovanju. Na svečanosti su bili svi naši instruktori i većina kompanijskih direktora. Pet i po nedelja potrošili su na našu, 360. grupu po redu. Bilo je dirljivo, zato što je ovo bio naš poslednji susret sa instruktorima. Bili smo i veoma uzbuđeni, jer od ovog trenutka postajemo ravnopravni članovi velikog tima koji, verovali ili ne, broji oko 2500 stjuardesa i stjuarda. Ponosna sam što će u mojoj dozvoli biti upisani svi tipovi aviona koji lete u "Emirates" floti: Airbus 300/310/330 i Boeing 777!    

Pustinja za dezert: pshiiiijuu, pshijuuuuuu... 12. april 21:44
Fijukao je vetar pustinjom dok se naš karavan polako bližio kampu... Ej, ja bila u pustinji, pa sad vi vidite! Stvarno je bilo dobro, kada dođete, obavezno vas vodim tamo! Naime, završetak nastave proslavili smo tako što smo sebe, kao grupu, častili izletom u pustinju. Ide se nekim džipom u koji stane 5-7 ljudi plus vozač - i onda pravac pustos. A tamo! Dine. Tras, bang, joj. Samo smo skakutali k'o ludi. Nažalost, imaju ograničenje brzine, a i karavan je bio jako veliki, tako da nije bilo preterano brzo i opasno truckavo. Ali bilo je nekoliko trenutaka kada smo išli po dinama pod uglom od 45 stepeni u krivini. E to je strašno, imala sam osećaj kao da ćemo da se prevrnemo. Neka kola su se i zaglavljivala kada je pesak visok, a nisu imali dovoljno brzine da ga pređu, pa ih je naš vozač spasavao. A on je stvarno bio zabavan. Držao nam je čitavo predavanje o kamilama, kako su to pametna i fascinanta bića, šest zivotinja u jednoj.

Jurišali smo beduinskom zemljom u našim belo-crvenim vozilima, nekoliko puta usput zastajkivali, čas zbog kamila, čas zbog zalaska sunca, a jednom i da mi vozač ubere pustinjski cvet. Heh. Šta mogu, kad mi privuklo pažnju, svuda pesak pesak, ništa, ništa, kad najednom - žbun. Izgleda kao onaj singing bush u "Tri amigosa". Dovoljno da me zainteresuje.

Posle toga smo otišli u neki kamp gde je organizovana večerinka, i to kakva! Stvarno sam navučena na ovu arapsku kuhinju, nigde da nabavim kuvar na engleskom, sve je s desna na levo, a to ne verujem da ću uskoro naučiti. Prvo malo zakuskice s arapskim hlebom (kao slana hlebasta palačinka, ali iz nekoliko vrlo tankih slojeva), neke nazovi pancerote njihove. Onda piće, pa večera - i to dobar izbor. Opasno začinjena turšija, pirinač, meso - sve, osim svinjetine. Al hamdulila (hvala bogu)!
   
   

Ovde su Hindusi uglavnom vegetarijanci, pa na letovima ima dosta VG obroka. Šta još? Da, bila je i njihova plesna grupa, tj. tuce muškaraca sa sabljama koji su poskakivali i uzvikivali okolo naokolo, pa i jedna trbušna plesačica, inače Ruskinja, ali nisam baš puno pažnje posvetila njima, budući da smo se zabavljali oko shishe, tj. nargile. Ima da donesem jednu kući, pa kad svi zadimimo... Stvar je u tome što lepo ubace neke ukuse u duvan, pa bude više kao da pušiš neku voćnu bombonu. Mi smo probali jabuku s medom, ima i jagoda, anisa, a noviji izbor je i kapućino. Mnogi ljudi su išli da im se iscrtaju one privremene tetovaže s kanom, ali meni ružno izgleda kad krene da se skida. Neki su jahali kamile, ja ne, jer bejah u ljubičastoj gaza haljini, svi su mi rekli da se uklapam u ambijent. I onda smo se, sada već pre sat vremena, vratili kući. Uzbudljiv dan, nema šta.

Juče uveče sam s društvom bila opet u onom klubu "Planetarijum", gostovao im je jedan DJ iz Engleske, i bilo je bolje nego obično, jer je najzad došao neko s raznovrsnijom muzikom. Ali, naravno, opet nisam uspela da pobegnem od Shaggyja i "Wasn't me". Ovde svi non-stop pevuše tu pesmicu. Bla. Čak su bila i neka trojica koji su đuskali i pevali r'n'b, mnogo su mi bili smešni, ali ovde su svi izgleda zainteresovani za takvu vrstu muzike. Nema baš mnogo šarolikosti. Što se mene tiče, ja samo arapske narodnjake, Hatha Habibi... Salam alekum... I tako dalje.

Vaše peščano zrnašce

Tačka na "A": Airbus 330, poslednji u seriji uspešno popunjenih testova!

Završen i Airbus 330! 16. april 17:02

Pa, konačno je čitav ciklus zaokružen. Uradila sam 97% tačno, jedno pitanje sam zeznula, inače je sve ostalo bilo dobro. Dobili smo i letačku DGCA licencu i upisane tipove aviona A300/310, Boeing 777 i A330. Jooo, skoro k'o u Prince Airu! Sada cu da dremnem jer nisam bogzna kako spavala sinoc. Sutra me čeka let za Islamabad u 22.00, s tim da prevoz dolazi dva i po sata ranije. Morala bih pre toga ponovo da pređem gradivo, jer, ipak - nismo tu samo zbog kafe i čaja, zar ne?

 
« Poslednja izmena: 17. Dec 2010, 00:05:27 od simijon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Superstar foruma


Sačuvaj me Bože od onih kojima treba da verujem

Zodijak Virgo
Pol Žena
Poruke 51791
Zastava Srbija
OS
Windows Vista
Browser
Mozilla Firefox 3.6.2
mob
Nokia 
Zbog dužine teksta biće dupli post, izvinjavam se unapred

Flying Ana Modlijana: prvih 100 i kusur dana!





PRVI LETOVI


"Emirates" imaju kompanijske novine - full color, dosta slika i niz informacija iz života i rada kompanije. Pošto je protok ljudi kroz "Emirates Airline" vrlo intenzivan, u svakom broju novina, zamislite, odštampaju imena i zvanja svih novodošlih službenika (pilota, kabinsko-letačkog osoblja, komercijalista itd.) i požele im dobrodošlicu! Tako su objavili i info o promociji naše, 360. grupe stjuarda i stjuardesa, sve sa slikom u punoj ratnoj spremi!

To mi je pomoglo da prikupim još koji atom samopouzdanja, u očekivanju svog prvog leta. I da ohladim glavu - u bazenu, koji se nalazi u visokom prizemlju zgrade u kojoj stanujem.
   


Gle, gle! 18. april 7:53
Bilo je odlično! Dobro, hajde da baš ne preterujem, ali za prvi let stvarno su svi uslovi bili jako povoljni. Kao prvo, dobro vreme za izlaženje iz kuće - 19.40, joj uzbuđenja. Stvarno me je bila uhvatila neka neizvesnost pre nego što sam napustila zgradu, ali već u busu sam upoznala neku devojku koja je išla na isti let i malo sam krenula da se opuštam uz razgovor. Pa je onda došao i Gregory, dečko s kojim sam išla na nastavu sve ovo vreme (i sutra letimo zajedno, tako da mi je samim tim već lakše). Zatim, pravo u briefing office, gde se cela ekipa sakupila. Neki nisu došli, pa su morali da pozovu dežurne.

Mogao bi da bude kadar i iz briefing office-a, ali nije. Ovako opušteni pred prvi let da budemo - nema šanse! Snimak je nastao ranije, u Training Collegu.

Perser, tj. Cabin Service Director, kako ih odskora ovde zovu, bio je jedan mlađi Libanac kome je ovo bio jedan od prvih letova na ovoj poziciji, tako da nije bio previše oštar i zahtevan. Odmah nas je predstavio svima i rekao da nam pomognu koliko mogu. A ostatak posade je stvarno bio odličan, svi su bili jako ljubazni i vrlo strpljivi sa nama. Tu smo saznali informacije o nama samima, o letu, naše pozicije. Usledio je kraći razgovor o bezbednosti, gde smo mi samo slušali, jer smo na prva tri leta samo kao posmatrači, ali od sada ću se truditi i da učestvujem, jer nije baš tako opasno kao što sam mislila. Briefing je trajao 20-tak minuta, a onda juriš do aviona, gde smo pripremali kabinu za polazak.

Onda su putnici krenuli da se ukrcavaju. Leteli smo s A330 koji prima 251, a bilo ih je samo 99! Savršeno za prvi put, zar ne? Bilo je više nego dovoljno vremena da se sve uradi natenane i s razumevanjem. Delila sam tople peškirčiće tokom taksiranja, a posle ih skupljala. Kasnije sam pomagala drugima oko klope i pića. Malo sam bila zbunjena u galley-ju, jer to nismo radili u školstvu, nije bilo vremena. Sledeći put ću već znati gde šta stoji i kako se šta radi.

Let je trajao 2 sata i 35 minuta i stvarno je bilo prijatno. Gregory i ja smo sedeli u kokpitu za vreme poletanja i sletanja, jer je posada bila potpuna, i bilo je fantastično. Mada piloti nisu nešto bili raspoloženi da ćaskaju sa nama. To mi je bilo čudno, jer u JAT-u svi uvek razgovaraju s posetiocima. Ali 'ajde. Kapetan je posebno bio uobražen, dok je F/O pokazivao više znakova humanosti. Blizu Islamabada smo prisustvovali divnom nevremenu s leve strane, sevanje munja i, iako su trajali par sekundi, mogla sam čak i da vidim čitav nakovanj kumulonimbusa. Bilo je vrlo upečatljivo.

Airbus A330 poleće u praskozorje (nije moj shot, naravno!)

U povratku, avion je bio dupke pun, no, na svu sreću, služili smo doručak, pa je sve bilo mnogo lakše. Neverovatno je kako dobro isprogramiran timski rad olakšava stvari. Ja sam, naravno, zapinjala i pravila glupe greškice, ali mi je ipak jedna devojka rekla da sam bila vrlo dobra, čak bolja nego neki koji su tu godinu dana. Lele, što mi je to podiglo nos! Inače, ta devojka je bila član posade na letu kojim sam dolazila u Dubai, zajedno s Gregoryjem. Posle smo u briefingu videli i SFS, koja je bila na istom tom letu iz Pariza! Neverovatno da se sve to desilo u jednom danu. Slikali smo se i polaroidom koji je u avionu i služi za decu, a ne za posadu, ali 'ajde. Naš SFS je bio jedan malo ozbiljniji dasa, dosta posvećen Emergency-ju - i to je dobro. Prošetao nas je kroz kabinu i pokazao opremu itd. Ovde smo dobili neke papire koje oni popunjavaju, pa je za mene napisao da je bilo dobro leteti sa mnom, da sam od pomoći kako članovima posade, tako i putnicima. Keep up the good work. Verovatno je to standardni komentar, ali hej, nosi moje ime, pa je samim tim personalizovan.

Sada sam baš umorna. Bila sam odsutna oko 11 sati, noge me bole, kuku-kuku, leva ruka mi blokira jer sam u njoj nosila taj poslužavnik s peškirima za osveženje i verovatno sam previše ukočila ruku, pa sada podrhtava. Putnici su dosta razmaženi (prema iskustvima koje su mi drugi preneli), no ovde su nekim čudom bili relativno dobri. Lepo im kažu, kada kupe kartu, koliko prtljaga mogu da unesu u kabinu, a ljudi opet donose torbetine, kesetine... pa nema mesta za sve. Kada sam pomenula nekom čoveku da nema mesta u hatrack-u za njegove torbe, on mi je odbrusio: "Nije tvoj problem!"

U pravom životu, stvari su mnogo drugačije od onoga sto su nas učili u školstvu, ali trudicu se da radim stvari tako, a ne kako je zgodnije, jer mnogo bolje izgleda kada je po pravilu službe. Mada nije bitno. Važno je da su svi dobro razpoloženi i da sve dobro funkcioniše. Toliko za sada. Baš sam se raskucala o sitnicama.



Emirates Airbus 310-300

Dan za srpski. 19. april 21:56
Bogami, danas sam se raspričala po naški. F/O na A310 kojim smo danas leteli bio je Slobodan Stanić, iz Zagreba inače, radio je za Aviogenex, a od ranih 90-tih šeta po svetu od avio-kompanije do avio-kompanije. Ova letačka posada bila je mnogo bolja od prethodne, ali zato mi je kabinsko osoblje malo umrtvilo dan. Bre, stvarno, neki ljudi rade skoro godinu dana, a ponašaju se skroz čudno. Imali smo kratak let i, samim tim, ubrzanu uslugu, a oni bleje u gejliju, puše pljuge, klopaju natenane. Onda putnici sve meni lepo saspu u lice, jer sam, pored još jedne devojke koja je nekoliko nedelja starija od mene u ovom poslu, jedina bila u kabini da vidim šta se dešava. Tako sam danas špartala k'o luda gore dole, izvinjavala se ljudima i morala mnoge da tretiram s ekstra pažnjom zbog nekih glupih grešaka. A sve je moglo da bude mnogo lakše da ovi znaju šta je timski rad, kao prošla ekipa. Putnici su stvarno bili nešto nadrdani na povratku, tako da su automatski stvorili neku čudnu atmosferu svuda. No, na kraju sam dobila nekoliko komplimenata od putnika, posebno od jednog profesora iz Pakistana koji je rekao da sam very good flight attendant. On mi je nonstop tražio neka alkoholna pića, a to u avionu, je li, treba kontrolisati, što sam ja i uradila, davala mu vodu, sokiće i ćaskala s njim. Mislim da me je testirao. Onda je neki Indijac pohvalio perserku i mene, ali nisam razumela baš najbolje povodom čega. Najverovatnije zbog keza.



Godzilla..! Joj!

Štrikaci! 21. april 11:11
Ja juče završila svoj poslednji let za obuku, a sledeći mi je pravi pravcati: 26. aprila za Singapur i Melburn. Ovaj let za danas mi je otkazan, nisu odobrili zamenu, zato što još uvek nemam svu potrebnu dokumentaciju. Sada sam ispalila tog dečka, ali nije moja krivica, na kraju krajeva. Inače, istina je da sam sve opuštenija kako duže letim. Juče mi je bilo malo frka u odlasku, jer je bio Boeing 777, a nisam još letela njime. No, u povratku sve je teklo savršeno. Znate li koliko ljudi stane u economy? 304! I bili smo puni. A postoji i 777-300, koji popularno zovu GODZILLA... 434! JOJ!



Jedna od inspirativnijih razglednica Dubaija


Dobro jutro! 25. april 8:13
Kako ste spavali? Ja odlično. Malo duže nego što sam htela, ali već sam se bacila na kućne aktivnosti, da se malo izmorim, pa da mogu da legnem predveče, da dremnem par sati i onda na let. Baš su me oko 10 zvali iz kancelarije naseg nadleznog, kažu da sam od nas 14 u grupi ja na 4. mestu! Pre mene su Nikola, devojka iz Australije koja je letela za Kvantas par godina i najstarija je među nama (oko 28), onda Devrim, moja drugarica koja je takođe letela u Turskoj skoro godinu dana, i Maybell, koja je radila za aerodromsku agenciju handling sa pax... To mi je kao izgovor da se utešim što nisam među prvih dvoje ili barem treća, jer mi je bilo krivo kada sam čula svoju poziciju po seniornosti. Sve tri su imale neko radno iskustvo što se tiče ovog posla, bla bla bla. Ali nije opravdanje. No, bolje tu nego pri kraju, jel' tako? Ova lista služi kao pokazatelj ko ima veće pravo za brzi napredak, da bira letove koje želi... Sve su oni lepo isprogramirali. I stalno će se te naše ocene nadograđivati, jer uvek postoji neko ko sve pomno prati i beleži u naš dosije.

Flying Ana Modlijana: prvih 100 i kusur dana!





ISKUSTVA I UTISCI



Emirates A330 na sletanju

Pravi praznik rada, bogami. 1. maj 22:51
BOMBAJ. Em sam radila em sam praznila - bokale, flaše, čaše i ostalo. Ovaj let za Bombaj bio je baš ubrzan i nije mi se mnogo svideo. Ljudi uglavnom mrze ovaj i let za Karači (koji ja imam tri puta u toku maja), žale se da ljudi ne mirišu baš prijatno (jer su ipak iz Indije, gde se klopaju razni jaki začini), mnogo su zahtevni itd. Ali meni nije bilo toliko loše, jedino što nema vremena da se let odradi na pravi način, jer ste s vremenom stvarno u cajtnotu. Traje oko 2 i po sata, a usluga je relativno obimna i onda sve mora da ide brzinom koja ne dozvoljava pravi način ophođenja sa putnicima. Pozivi stalno zvone, a uopšte nema vremena da se na njih i odgovori. Tako je bilo i nekoliko nezadovoljnih ljudi koji su gunđali, jedna žena je čak tražila i da razgovara sa nekim seniorom zbog toga. Ali Emirati su sami krivi što ne usklade uslugu sa vremenom trajanja leta. Trude se da ubace što više u tako malo prostora. No, i to može da se reši kada je SFS, koji je zadužen za galley, dobro organizovan. To, očigledno, nije bio slučaj danas, pa je sve išlo s brda s dola. Ali, stvarno, nije tako gadno kao što zvuči i kao što većina ljudi ovde govori.
         
Singapur: sa vodičem    Singapur: sa koleginicom    Singapur: sa slonovima    Singapur: bez mene

SINGAPUR I MELBURN. Ja sam i dalje pod utiskom onog leta za Singapur i Melburn. Toliko je bilo dobro i zabavno i svašta sam naučila, radila sa divnim ljudima. Baš mi nedostaju, sada jer smo stvarno dobro funkcionisali zajedno. Čak su mi i neki putnici bili izuzetno dragi, jer je bilo dovoljno vremena da se sa njima popriča i pomalo zbliži. Tih 4-5 dana ličili su na neki izlet, mini odmor. Baš sam bila srećna što nisam u Dubaiju: tek tamo sam shvatila da ovo mesto stvarno nema nešto naročito da ponudi. Singapur je predivan grad - iako nov, ima dušu, za razliku od Dubaija. Najzad sam videla parkove, oluju, kišu, mogla da se šetkam kuda god hoću, a da mi ne bude dosadno. Čak i mozak bolje radi na tim mestima, ima toliko inspiracije svuda, uvek se nešto dešava, ljudi su izuzetno fini i ljubazni. Nemam mnogo vremena za opuštene obilaske, ali barem sam danas čitav dan provela u zoo vrtu i parila oči i duh divnim zelenilom i šašavim životinjicama.

Emiratski Airbus A330 na aerodromu u Melburnu

I Melburn je stvarno lep grad. Baš mi je žao što nisam uspela da ga vidim u toku dana, već samo noću. Ali arhitektura je predivna, ponovo parkovi na svakom ćošku, čisto je, dosta rade na tome da propagiraju umetnost, što urbanu, što enterijera... A da, nisam vam rekla, u Singapuru je zabranjena prodaja žvaka! Šok za moj sistem. Ne žele da se grad prlja, visoke su kazne za bacanje otpadaka na ulicu, pa su zabranili moj najdraži hobi, jer vrlo lako - hop! - iskoči iz usta pravo na pločnik.





Bogami! 5. maj 23:13
KARAČI. Ja se vratila iz Karacija i baš je bilo dosta jurcanja gore-dole. Sada sam već uigranija, iako i dalje malo-malo, pa pitam: "A gde je ovo, kako ono?". Mislim da to možda malo iritira druge ljude, no svi uvek izgledaju spremni da pomognu i do sada se niko, još uvek, nije brecnuo na mene. Sutra imam slobodan dan, pa ću verovatno malo da se šetkam po Dubaiju ili da se vidim sa društvom s kursa.



Islamabad iz satelita, a ne iz našeg Airbus-a: grad duboko zašao u predvorje noći.

Re: Alo, razmrdana! 16. maj 22:31
ISLAMABAD. Što ti je život čudan, prošli let svi me ishvališe i to mi valjda udarilo u glavu, pa sam danas malo zakazivala. Sve sam radila obratno, što se usluge tiče. Umesto napred, ja isla unazad i tako to. Ali posada je bila jako dobra danas, pola ljudi sam već znala od ranije, tako da je bila domaćinska atmosfera i svi smo se lepo zabavljali. Bila je i Slađana, devojka iz BGD-a koja leti još od decembra, ali je ovde već tri godine. Pa još i dečko i devojka iz Bugarske, koji su iz moje zgrade, tako da smo svi pričali na srpskom, s bugarsko-makedonskim primesama! Stvarno je bio veselo veče. Sad sam najzad shvatila da mnogo bolje funkcionišem na dužim nego na kraćim destinacijama. Daj mi bar 3 sata - i sve ću da uradim kako valja. Ma, računam da ću za još koju nedelju uspeti da se organizujem dovoljno dobro i za polučasovni let. Samo mi treba još malo prakse da dostignem i tu kratkometražnu efikasnost. A stvar je i u tome što putnici ne gledaju da li je let kraći ili duži, već što žele to i traže i, vrlo često, na ovim brzim i bližim destinacijama, budu nezadovoljni. Emirates su krenuli sada malo da "sakate" ponudu (npr. nude samo jednu vrsta klope, a ne dve, alkoholna pića samo na zahtev itd.), što je jako dobro. Ali opet, svi putnici znaju čime se raspolaže i ne ustručavaju se da to i traže. Što se bezbednosti tiče, tu je situacija već bolja, naročito ako imate bar jednog člana posade više od minimuma. Onda možemo bolje da posmatramo šta se dešava u avionu, da odgovaramo na pozive, redovnije proveravamo toalete...

Pre svakog leta imamo oko sat vremena da uradimo Safety and Security Check za svoje određeno područje, što je nekih 15-20 redova, bilo s leve, bilo s desne strane. I proveravamo opremu, naravno. I tu, do sada, nije bilo nikakvih problema. Onda stavljamo slušalice na sedišta, i ćebiće ako je duži let. Pomažemo ljudima oko boardinga. Tako izgleda ta početna procedura. To mi je zanimljivo. Ono što najmanje volim je kada moramo da čistimo kabinu, sklanjamo poslužavnike itd. Stvarno je rintanje, sto Slađana kaže, ali opet ništa nije tako strašno i naporno ako je čovek dobro raspoložen. Što je sa mnom, gle, gle, uglavnom slučaj! Ma sad znam zašto sam danas bila malčice zbunjena: opet me hvata ta nostalgija...



Emiratski A330 na frankfurtskom aerodromu



Ne baš u Frankfurtu, ali ni daleko od njega: pogled na najzeleniji deo Wiesbadena.

Guten Tag MiT! 23. maj 12:03
SANA. Na letu za Sanu (Jemen), kapetan je bio Milan Kosanović. Pita za tebe i puno te pozdravlja. Tu mi je bilo krivo sto nisam imala novi broj "YALPA News" uz sebe, ali verovatno ćemo se uskoro videti na nekom okupljanju krajem nedelje... On je bio najzanimljiviji pilot do sada, inače. Nasmejan, duhovit, često svraća u kabinu da vidi šta se s nama dešava. Ovaj turnaround je stvarno bio čudan. Ne što se samog posla tiče (jer nismo bili full load, a i putnici su bili dremljivi), već zato što na aerodromu ostajemo 3 i po sata! A šta smo radili? Svako uzeo ćebence i čitav red od 4 sedišta, a onda knjavanje. Uh, što mi je prijalo! Nisam uspela da spavam pre leta, pa mi je ovo kratko, ali efikasno punjenje baterija, dobro došlo.

FRANKFURT. No, vratimo se malo više u prošlost... Ispostavilo se da let za Frankfurt znači smeštaj u Wiesbadenu, što je verovatno i bolja opcija, jer je manji grad, a ionako nismo imali vremena za neko duže šetanje i ispitivanje. Let je bio jako prijatan, s tim da Nemci piju k'o ludi, ali stvarno je velika razlika između evropskih i azijskih destinacija. Organizovaniji su, mirniji, poslušniji što se bezbednosti tiče. Uglavnom, kada smo došli u hotel, odmorili smo se par sati i onda je nekoliko nas, zajedno sa pilotima, izašlo na vrlo obiman ručak. Bre, nisam jela svinjetinu skoro 3 meseca, k'o bi rekao da će mi nedostajati! Cordon blue, što mu dođe šnicla sa šunkom i kačkavaljem, onda krompirići s lukom, salatica... Mmmm, mnogo mi je prijalo. Samo, kada čovek jede kinesku ili azijsku klopu u istim količinama, retko kad može da se desi da dođe do onog što komšinica Seka ima običaj da kaže: "Puna sam!" Ali opet, ovo je bliže našoj kuhinji, pa sam tako imala mali izlet u naše krajeve. I atmosfera je bila baš kao bilo gde na našem evropskom kontinentu - ulični svirači, ljudi što piju i duvane po ulici... Ključna reč je, znači, ulica. Jer upravo to nedostaje Dubaiju, posebno u ovim letnjim mesecima, kada se svi začaure u klimatizovane prostorije.

Stvarno je čudno što me ovo mesto podseća na kuću... Jer, kao što vidite, uopšte ne liči na Bgd, ali - čim vidim ljude kako sede po baštama mnogobrojnih kafića, Cigane što mole na ulici, čak i jedan crveni "spaček" koji je maločas prozujao - sve je tako poznato i mnogo mi nedostaje. Ha, uspela sam da dozovem u sećanje ono malo nemačkog što mi je ostalo u glavi, tako da sam se osećala još opuštenije. Ovaj posao je odličan! Malo-malo, pa neki izlet u drugačiju stvarnost.



Raport o Londonu. 30. maj 0:07
LONDON. Jooooooo... Jaaaaaooo... Uuuuuuuu... Nešto slično napisah i na razglednici, ali stvarno - idi begaj. Taj grad je mentalno rastrojen. U pozitivnom smislu. Nije ni čudo što su Josip i Iva ostali toliko dugo onomad. Sviđa mi se, sviđa mi se, sviđa! Jel' sam rekla da mi se sviđa? Ono čega se ja sećam kad sam bila tamo pre tačno 10 godina (opa, zar već?) jeste da je bio tih, skoro napušten, nekako zatvoreno dostojanstven u svom sivilu i mokrim pločnicima. Ali sada! Verovatno najvažniji faktor jeste da je bio lep i sunčan dan. A kako sam čula, tada se svi pomame.

Kapetan Nebojša Vukojčić u sred Londona, sve sa trešnjama

Da, kapetan je bio Nebojša Vukojčić, ni manje ni više. S njim sam i išla da se šetam okolo naokolo, niko drugi nije hteo da baza po gradu. Svi čuvaju te džeparce jer su jako dobri, 50-60 funti, a ne kao neki, je li, koji sve spiskaju. Ovaj put nisam na hranu, jer je Neša častio picom u italijanskom restoranu pored pozorišta na Pikadiliju, gde je citavo osoblje Made In Italia, odakle sam i marnula jednu slatku pepeljaricu uz njegovu podrsku. Ali sam zato kupila dve dobre knjige i neke CD-e. A da, i trešnje! Lepe, velike, sočne, slatke trešnje. Mmmm... Nebojsa te puno puno pozdravlja, stvarno je zabavan čovek. Nisam davno imala tako zabavan dan kao juče sa njim. On ima oko 40-tak godina, radi za Emirates već 12 leta, a pošto je neko vreme živeo u Londonu, imala sam savršenog vodiča.

Prvi plan je bio da odemo u muzej, čemu sam se ja jako radovala. Ali onda je došlo do promene istog, jer je dan bio suviše lep da se provede u zatvorenom. Što je bilo još bolje rešenje! Hotel je, inače, odmah do aerodroma, pa smo morali prvo busom do metroa, a onda pravo na Covent Garden. I tu ti ja stadoh i pomislih ono što i pre rekoh - joooj! Gužva, gomila ljudi šeta, trčkara, sedi i pije, muzika sa svih strana, žamor, vika, halabuka. ŠARENILO. Zgrade, jao te zgrade u Londonu. Mora da postoji neka knjiga samo o njima. Tako su čudne, kao da su sve ustremljene na ulicu, žitelje grada i one koji su tu na neko duže vreme. Gutaju grad. Uglavnom, prvo što smo uradili poneti svom tom trkom i frkom jeste da smo - seli. I popili pivo na miru. I to češko, bogami. Plzensky Pils. I posmatrali svet. Sve, stvarno sve i svako može da se vidi. Jedino što povezuje ljude jesu zvoncare. Svi ih nose. (Da, nisam kupila ništa od garderobe i accessories, cak ni u Body Shop nisam ušla, da li mi verujes!)

Ulični zabavljači na Covent Gardenu

Onda smo ustali i krenuli u istraživanje. Napravili tek dvadesetak koraka, kad ono trg kod St. John ili Paul katedrale, gde su neki ulični zabavljači imali šou. Neki sredovečni ispijeni bezdlaki Englez, sa suvim ustima i nenormalnom energijom, u nekom prljavom crnom odelu i beloj majici sa tregerima, animirao je publiku time što odvoji troje njih i onda im daje neke zadatke. Kao u kakvom amaterskom pozorištu, kada moraš da ponavljaš određene pokrete i vriske. Bilo je jako zabavno! Onda zađosmo u neki sokak gde je svirao gudački sekstet, 4 violine, čelo i kontrabas. I oni su imali neki svoj duhoviti nastup, ali praćen klasičnom muzikom. I njima smo tapšali i dali koju funtu. Svi ti traže kintu u tom Londonu. Jeste da je stvarno zanimljivo i uveseljava ljude, al' što se grabe za lovu, pa to ti je. Kao da svi žive od tih dobrotvornih donacija.

Onda smo se spustili do Trafalgar skvera. Kad je puk'o pogled! Bum. Čitav trg okupiran. Klinci se brčkaju u fontani, roleri obučeni u neke uske outfite pravo iz 80-tih, i to na onim starim rolšulama, dva sa dva točka. Turisti škljocaju ili, što je češće, snimaju i digitalno beleže sve te trenutke sa odmora. Okolo nas ambasade, golubovi, dabl-dekeri i krekeri. A vetar pirka li pirka. Onda Piccadilly - svetleće reklame, rege-bend na ćošku, pozorišta, bioskopi. Ah, kultura. Stvarno bih volela jednom da odem u London na malo duže vreme, da bar vidim taj narodni muzej i mnoge druge, i odgledam koju predstavu, i ostanem tri sata u Virgin MegaStoru.

I uzmem još neku pepeljaricu.


   29. maj

MANČESTER. Hej! Zaboravila sam da pošaljem ovu razglednicu kad sam bila u Mančesteru, a bila sam tamo prošle nedelje - pa hajde da to uradim sada iz Londona. Ura! Volim vas.



Maja i ja na avionskim stepenicama u Entebeu

Jao za London, a za Afriku URA! 3. jun 14:06
NAJROBI I ENTEBE. Džambo! Najzad, najzad, najzad! Celog života sam želela da odem i vidim Afriku i eto, NAJZAD se to i ostvarilo! Nije da sam nešto posebno radila tamo, ali bilo mi je dovoljno da vidim tu zemlju. Da li je stvarno onakva kako je prikazuju na malim, velikim i platnenim ekranima? Jeste! To je ono zbog čega mi ovaj mali izlet toliko znači. Nisam uspela da istražim ništa više osim samog hotela (koji je odličan) i 200 metara oko njega. Ali sam zato iz busa na putu od i do aerodroma pohvatala male isečke lokalne atmosfere, iako nisam bila aktivni učesnik.

Skoro sam zaplakala kada smo izašli iz aerodromske zgrade. Priroda je - kao na filmu. Raštrkano drveće, zelenilo svuda, stara kola i autobusi, mršavi crnci i punačke žene. Ovde je sada zima, pa je vreme prijatno (hvala, izvol'te!), kao proleće u Beogradu. Nažalost, ostajemo samo jedan dan, pa nema puno vremena za istraživanje. A isto tako, ljudi kažu da je opasno šetati sam zbog silnih lopova koji vrebaju po ulicama. Nema veze, bar sam videla ovaj minijaturni deo "moje Afrike"!

Let je bio iz tri lega, prvo Najrobi, onda Entebe za 45 minuta, pa ponovo u Najrobi. I baš je bilo iscrpljujuće. Ali su ljudi zato bili drugačiji od svih do sada. Nisu kao ovi istočni narodi, koji su mahom usredsređeni samo na svoje potrebe i misle da su najvažniji u avionu, a nisu ni kao Evropljani da piju, piju i piju, jer je besplatno. Afrikanci, bar ovi iz Kenije, vrlo su druželjubivi i nasmejani, ali opet postoji nešto što mi ne dozvoljava da im verujem previše. Izgledaju prepredeni. Možda nije istina, ne mogu da kažem, jer nisam provela dovoljno vremena tamo. Možda zato što se svi bave trgovinom, pa imaju urođen taj cenkaroški duh za zaradu. Stvarno, nekoliko ljudi me je pitalo da donesem mobilne telefone, satove itd. sledeći put kada dođem. Od prodavaca na buvljaku do hotelskog osoblja. Svi su muvare. Šta bi bilo da sam malo više zašla u tu civilizaciju, ne smem ni da pomislim. Kad su nasmejani, izgledaju tako iskreni i pristupačni, kao da im je čitav život šora i šega. No, kad se uozbilje - vrag je oterao šalu. Zaista čudno kakve transformacije na licima može čovek da primeti.

Zalazak sunca u Najrobiju: pogled sa zadnjih servisnih vrata našeg aviona

A banane! Savršenstvo prirode. Manje su i dućkastije od ovih naših, ali su toliko ukusne da mi je bilo krivo što nisam uzela koje kilo za kuću. Probala sam i jednu drugu sortu, ružičaste banane koje su slađe od običnih. I neku voćku koja izgleda kao krupniji lešnik, a ima ukus kao kakav sočni i vodenasti orah. A tek čokolada! Ima potpuno drugačiji ukus od svih do sada. Manje šećera, više neke arome koju stvarno ne mogu da opišem. Raj na zemlji ta Kenija. Priroda je očaravajuća (kakva smešna reč, ali je istina). Propustila sam sunce na zahodu prve večeri, jer sam se preračunala u vremenu i bila sam tužna, jer je nebo neverovatno. Sve što se vidi jeste nebo, zato što je čitava zemlja ravna, samo ponegde štrči koje drvo ili viša zgrada. Kuće su uglavnom dvospratne. Ali zato sam pre poletanja uspela da vidim taj čuveni zalazak. Vrata aviona su bila otvorena, jer je ketering još bio u toku. Stajala sam tamo i divila se oblacima i crvenilu, dok su ljudi oko mene gurali metalna kolica i kese sa đubretom. Vrlo romantično, zar ne?

Moja stara baza: Dubai

DUBAI. Sad sam ponovo na ovom bučnom Šejk Zajedu, gde je vlažnost nepodnošljiva. Jedva može da se diše bez erkondišna. A u Africi zima. Tri dana sam slobodna i bez posla. Stvarno ne znam zašto mi je letenje tako slabo. Tričavih 82 sata, dok drugi imaju po 90, a neki i više. Ja orna i spremna za rad, a oni mene tako slabo planiraju. Čudna mi čuda. A da, letela sam s jednom našom devojkom, Marijom, koja je pre radila za Royal Jordan Airlines. Mirna neka devojka. Kaže da su oni imali layovere po 2-3 dana, a još neke devojke koje sam upoznala iz Gulf Air-a, isto tako ostaju u ovim udaljenijim destinacijama po nekoliko noći. Ispade da jedino Emirati vole da ućare koju kintu za hotele, daju nam taman onoliko sati za neophodni odmor da dremnemo i zato imamo tako malo vremena za neka dalja ispitivanja svih tih gradova u kojima noćimo. Ma nema veze, bar malo da ždraknem od svega, pa ćemo posle natenane da odlučimo gde ćemo da provodimo odmore, jel' tako?




77SriLanka.jpg (30145 bytes)

Tropikana. 9. jun 20:15
ŠRI LANKA. Ćao, mama i TATA! (tako se, inače - dakle, tata - ovde zovu svi kamioni i autobusi). Ovo mesto na razglednici nalazi se negde na sredini ostrva, a žućkasti krov je Temple of Tooth - hram gde se čuva Budin zub (gornji levi očnjak), i to ispod sedam zlatnih zvona. Šri Lanka je upravo onakva kako je prikazuju u turističkim emisijama i brošurama: bujno zelenilo, raspoloženi domoroci, ali i stvarno haotičan saobraćaj! A takođe je i mesto gde živi - KO? Artur C. Klark! Nismo uspeli da se vidimo ovom prilikom, ali - možda sledeći put..? Ko zna...

Vaša tropikAna!
   

   
   

   
Ni manje teksta, ni više slika - eto, tako sam doživela Šri Lanku. A takva i jeste: da ćutiš i da se diviš. Ono što smo stigli da obiđemo, a obilazili smo mahom hramove, obišli smo nas troje - moja koleginica, kopilot na našem letu i ja. Čak i kad se slika mojom idiot-kamerom, ne može a da ne ispadne dobro. Na glavnoj gradskoj ulici upoznala sam neverovatno milu devojčicu koja se zove, zamislite, Anuška! Raznežila me je. Šetnju smo završili u društvu dva bodljikava praseta.





Emiratski Boeing 777 na aerodromu u Bangkoku

Eto mene u Hongkongu. 15. jun 12:45
HONGKONG. Eto mene u Hongkongu. Ali samo na aerodromu, jer se za par sati vraćamo u Bangkok, a u međuvremenu se odmaramo u jednom lounge-u gde, kao što zaključujete, postoji i besplatan internet. URA! Baš sam odgledala i epizodu Simpsona, i to je bila o Mardžinom strahu od letenja. Tragedija kada je kao mala saznala da joj otac nije pilot već - stjuard. Oh ne! A juče sam u hotelskoj sobi gledala Deutche Welle, gde je bila emisija o školovanju za kabinsko osoblje u Lufthansi. Tako su se ovih dana složile sve profesionalno povezane emisije.

BANGKOK. Juče smo nas troje išli malo da istražujemo Bangkok. Obišli smo jedan hram, videli statuu Bude koji leži, a dugačka je 48(!) metara i prekrivena zlatom. Prava turistička atrakcija. Pa neke kaluđere, uopšte se nisu nasmejali, za razliku od onih na Šri Lanki. Bila je i jedna tužna scena - neki mali ker je bio zaglavljen između kamenja i metalne ploče i tu mu ja pomognem da izađe, a on može da koristi samo prednje šape. Zadnje je samo vukao za sobom... Neverovatno koliko su Tajlanđani pristupačan narod. Par ljudi nam je prišlo, čim su primetili da pokušavamo da se orijentišemo, i ne samo da su nam rekli kako da dođemo do određenih mesta, već su nam i preporučili šta bi bilo lepo videti. A nisu tražili ništa za uzvrat. Stvarno čudno.

Malo, tj. malo više sam umorna danas, pa nemam baš posebnu inspiraciju što se pisanja tiče. Ma nije samo umor. Juče smo svi izašli na jednu divnu večeru i sve je bilo jako zanimljivo, ali kasnije su ovi naši piloti krenuli sa nekim insinuacijama, ne na moju adresu, već na adresu jedne druge devojke, iz Bugarske. To mi se nimalo nije svidelo, pa danas nisam baš u najveselijem raspoloženju. Odakle im pravo da postupaju s tako malo poštovanja?

Hongkong preko krila (ali ne mog aviona!)

HONGKONG. A da, još i ovo: aerodrom u Hongkongu je OGROMAN. Uz to ima prilaz direktno sa vode, a okružen je zelenim brdašcima. Neverovatno koliko lepo izgleda! Nebo u ovim krajevima sveta je uvek puno oblaka, ne mrkih, vec lepih, penastih kumulusa, malo cirusa. Vrlo je aktivno i uvek izgleda drugačije. Sad mi je krivo što nisam uzela fotoaparat iz torbe, a zatvorili su gejt...

Naknadna impresija iz Bangkoka: sad sam u "Holiday Inn"-u u sobi, odmaram se i slušam Mobija. Imala sam dobar štrapacung po gradu. Šta kažete na panoramu sa razglednice? Ne samo da je nebo samo po sebi uzbudljivo, nego su i ulice pune akcije. Ovaj grad ne zna za mir i tisinu... osim, možda, na malo duhovnijim mestima, kao što su hramovi i tereni za golf. Posebno ovo drugo dovodi do nirvane i mogućeg razgovora sa Budom. Ali jeste interesantno i iznenađenja su na svakom koraku! Apsolutno je nemoguće ispitati ih za samo dva dana, ali sam uspela da osetim miris i ukus lokalne kuhinje. Ljuto!



Tri dana jahanja... 27. jun 21:38
JOHANESBURG. Ko bi rekao, ali eto mene ponovo u Africi. Moram priznati da sam razvila blagu opsednutost ovim kontinentom. Iako nisam uspela ni da zavirim u srž ovdašnjeg života, opet osećam blagi elektricitet zbog same činjenice da koračam po ovom tlu. Sada sedim pored hotelskog bazena na otvorenom i posmatram nebo kako gori. Zalazak sunca. Neverovatno, nema ni nagoveštaja, akamoli tračka nekog oblaka ili ma kakvog drugog kondenzovanog oblika. Nebo je apsolutno čisto. Osim jedne jedrilice, koja je ovog časa prozujala. Da aerodrom i autoput nisu tako blizu, čovek bi pomislio - Pavle sam na svetu! Sad je već zahladnelo. Čak sam navukla i kapuljaču da bih se kako-tako ušuškala. Žao mi da odem u sobu, mada je i ona sama po sebi interesantno iskustvo.

O Johanesburgu mogu reć jedno - hotel je FANTASTIČAN. Uredili su ga da izgleda kao kakva italijanska vila iz 19. veka. Jeste apsolutno veštačka sredina, ali je posao tako dobro urađen da čovek stvarno ima osećaj da je negde u Toskani ili slično. Svetlo braon i oker boje, unutrašnjost puna ručnih radova, drvene zelene klupice, uljani portreti i pejzaži, detalji od kovanog gvožđa, cveće svuda. Okupano svetlošću. Čak imaju i bazen u kojem se brčkaju neke poveće zlatne i srebrne ribice. Ovaj se nadovezuje na bazen u kome bi se brčkali mali i veliki ljudi - da je samo bilo nešto toplije. Temperatura je bila oko 20 stepeni, jer, eto, zima je, pa se "mraz" nahvatao na površini vode! Vreme je zaista bilo predivno. Savršeno proleće za naše prilike. Svež vazduh, sunce greje, ali kad dođe veče, onda je kao u Vevčanima - kući po duks, pa ponovo napolje.

Nisam išla do centra grada, jer niko nije bio zainteresovan, ali smo zato, naravno, obišli jedan tržni centar. A i to je bilo iskustvo samo po sebi. Šetamo se Ines i ja (Tunižanka, zajedno smo bile na kursu) tako po tržnjaku u potrazi za kakvim hranljivim materijama i naiđemo na jednu dobro opremljenu radnju. Kad ono! Baš tu ispred mene, u velikom okruglom plehu, stoji dobro poznata klopa s prikačenom nalepnicom na kojoj piše "bourek". Ni manje ni više. Burek! I to tri vrste - sir, meso, spanać s fetom. Krenem da poskakujem od sreće i objašnjavam mojoj drugarici kako mi to stalno jedemo i kako se nisam omastila puna 4 meseca, kad devojka za kasom priupita: "Odakle si ti?". Jedno slatko makedonsko devojče, koja se pre pola godine preselilo u ove krajeve sa mužem i detetom. Nismo imale vremena za dužu priču jer smo morale da žurimo da nam ne ode taksi.

Zima u Južnoj Africi

Vidite, problem sa Johanesburgom je veliki kriminal. Molderov moto "ne veruj nikom" ovde se zaista isplati. Zato smo morale da ugovorimo taksi još u hotelu, jer je bilo koji drugi vid transporta hazardan. I, tako sam se vratila u sobu i pošteno naspavala. Dugačak let, bogami. Osam sati, a nije da sam se odmarala usput.

Narednog dana smo otišle u jedan park za ptice, odmah do hotela. Tu smo špartale nekoliko sati, odgledale mali šou s pernatim stvorenjcima. E, to me je stvarno obradovalo! Davno nisam videla ljude koji sa toliko ljubavi rade svoj posao. U blizini je i veliki kompleks zvani Montecasino. Spolja izgleda kao tvrđava, a u unutra je pravi mali grad. Italijanski. Stvarno moram nekog da pitam zašto su Južnoafrikanci toliko opsednuti Italijom. Znam da ima dosta Danaca, Portugalaca, ali zašto baš Italija? Uglavnom, to mesto je jedno od onih s veštačkom atmosferom. Sve je zatvoren prostor, ali su ofarbali tavanicu kao plavo nebo, sa sve oblačićima rasutim naokolo, a drugi deo, onaj sa kazinom, u nocnom je raspoloženju, sa sve zvezdicama rasutim naokolo. "Ulice" su pune radnji, kafića, restorana, čak su tu i bioskop i malo pozorište. Izgubila sam nešto lokalnih renda na Jednorukom Džeku. Smešno, dok nisam znala kako se uopšte rukuje tom mašinom stalno sam dobijala, a onda, kada sam konacno prokljuvila čemu služi onih nekoliko dugmića, ode mast u propast!



Odavde počinju svi moji letovi: dok čekam crew transport za aerodrom, s leđa me gleda zgrada u kojoj stanujem, tzv. Blue Building.

Walk like an Egyptian. 29. jun 21:34
KAIRO. Kako sam samo bila uzbuđena što ću leteti za Kairo! Zato sam i tražila da mi daju ovaj let. A onda su krenule priče... Najgori let. Kratak. Putnici zahtevni, jer tačno znaju šta se sve nudi. Velike porodice. Gomila nevaspitane dečurlije, koju ni sopstveni roditelji ne mogu da kontrolišu. A odrasli samo piju, puše i Badžu ruše. Ma neću da slušam govorkanja, ionako su svi razmaženi i preteruju. Dođem na brifing, kad ono ponovo. Svi problemi o kojima se raspravlja pre leta su upravo ovi, gore navedeni. Jao. Ali hajde. Možda nije baš tako loše. Zašto bi bilo?

Krene boarding - i, eto nevolje. Pola ljudi se ponaša kao da su jedini u avionu, pa lepo i natenane razmatraju koji im hatrack više odgovara, neki bez orijentacije špartaju svuda. Šlag na tortu: čovek sa sedmočlanom porodicom, sedišta im raštrkana okolo-naokolo, a on izričito tražio da ih bukiraju sve u jednom redu, pa krenuo na mene da se breca kako je platio toliko i toliko hiljada dirhama za karte, to vi zovete Emirates, kako je moguće... Čudnim slučajem, ja baš bila dobro raspoložena i krenula iskreno da saosećam sa čovekom. Jesam divna osoba, pa to ti je. Ma nije to, i pre su mi se dešavale slične situacije i obično mi je reakcija bila da se blago uspaničim i uz nečiju pomoć krenem da istu razrešavam. Ovaj put sam baš krenula da se poistovećujem sa njim i s razumevanjem pratim sve što mi govori, polako i smireno, bez ikakvog osećaja krivice. He. A on i dalje ljut k'o dekina paprika s čašom rakije. Uglavnom, obećala sam da ću da im nađem zajednička mesta posle takeoff-a. On frkne još jednom i sedne. Posle uzletanja uspem da iskombinujem nešto, ali on kaže - dobro je i ovako. Nema problema. I sve vreme leta je bio izuzetno ljubazan sa mnom. Stvarno čudno šta ti je čovek.

Kratak audio zapis
Mali mp3 prilog koji je, slušajući Anino gostovanje u emisiji "ZAIR 202", zabeležio Čeda Bradić. Odabrao je odlomak priče upravo o ovom letu za Kairo, i to baš trenutak lakog zbunjivana!

A čitav let mi je bio divan! Jeste da niko od nas nije predahnuo na više od dva minuta, ali baš je bilo zabavno. Bar se radi nešto. S dečicom smo se svi igrali, saznala sam i imena nekoliko njih, pa smo bili kao drugari. Jedan mali mi je sve vreme pomagao, donosio i odnosio stvari i dobio dva špila karata na kraju leta. Egipćani su stvarno lep narod. Nekako su svi malo krupniji, imaju predivne oči i osmeh, tamne kože i kovrdžave kose. Stvarno sam bila zadovoljna. A i drugi iz posade kažu da let jeste bio drugačiji nego obično. Šta da vam kazem, puka sreća da je prošlo ovako. Zato su me noge bolele kada sam došla kući, jedva sam čekala da legnem.









Trgić u Stratfordu

Ovde Edi, vaš lični kompjuter. 4. jul 0:29
BIRMINGEM. Bila sam u Birmingemu! Tačnije, Stratford na Avonu, rodno mesto Šekspirovo. Gradić je predivan! Izgleda kao da je sagrađen specijalno za snimanje kakvog filma, a ne za stvaran život. A još sa Šekspirom kao zaštitnikom grada... ih! Naravno, reka protiče kroz centar, a na njoj se brčkaju labudovi i blesave patke, ljudi veslaju okolo naokolo, malo malo pa neki mostić, skulpture, biste, slatke radnjice i apsolutno nešarmantni Englezi. Stvarno mi nisu jasni. Sunce sija, ptičice pevaju, turisti svi cvrkutavi, a domoroci - beee. Samo prosipaju ustaljene ultra-ljubazne fraze, ali ništa od kakvog malčice prisnijeg i zainteresovanijeg pristupa nama, autsajderima. No, nije ni bitno! Važno da sam se nadisala svežeg vazduha, posebno jutarnja šetnja do obližnje crkve, gde je nama svima poznati romanopisac, je li, sahranjen. Služba je bila u toku, pa nisam baš iz blizine imala priliku da osetim hladnoću mermera, ali i onih desetak metara udaljenosti je bilo dovoljno. Čitavim gradom odiše Šekspirovo prisustvo: delom u bronzi i kamenu, a delom u nekoliko pozorišta u kojima se igraju predstave a'la Hamlet i druge. O suvenirima neću ni da pričam, verovatno pretpostavljate kako divno može da se zaradi na raznoraznim, što interesantnim, što potpuno nepotrebnim stvarčicama.

Bogami, tri puta sam s Emirates bila u Engleskoj i svaki put LEPO VREME. Stvarno mi nije jasno otkuda čitava buka oko toga. Ma eto, potrefilo se. Sreća moja, jer inače bi bilo mnogo depresivno. Englezi nisu bas najšarmantniji narod (ili se bar dobro skrivaju od nas, entuzijastičkih turista). Mislim da je pre to u pitanju. Ali svaka im čast na pejzažu! Stvarno. Sve izgleda (mislim da sam to već pomenula na razglednici, ali..) kao da stiže iz kakve bajke. I to one fine, božićne. Savršeni vrtovi, kuće kao da su iz nekog drugog doba, ali opet NOVE. Ma, sve izgleda kao da je staro bar 100 godina, ali opet NOVO. Nije mi jasno kako uspevaju da budu tako dosledni u urednosti i održavanju svoje okoline.

   

   

Airbus 330 u kratkom finalu za pistu aerodroma u Birmingemu
   

Ja u dugom finalu za crkvu u kojoj je sahranjen Šekspir
   

Airbus 330 taksira za poletanje sa aerodroma u Birmingemu

Ali, najvažnija vest jeste da sam uspela da nađem cak DVE knjige Daglasa Adamsa! U stvari, jednu - "Dirk Gently's detective agency", a druga je u saradnji s Terry Jonesom - "Starship Titanic". Sigurno sve može da se nađe i na Net-u, ali meni je svejedno izuzetno drago da ih sada imam uz sebe.

Uh. Vreme za dremku. Toliko sam se šetala juče i danas. Mišići su mi u rastrojenom stanju, ne znaju da li treba da atrofiraju, jer u Dubaiju je apsolutno nemoguće učiniti veći napor od podizanja šoljice za čaj (osim ako nije čaj s mlekom ili, nedajbože, limunom; ta tri grama su presudna!), a kad god odem na layover, samo trčkaram. Jako nezgodna situacija, složićete se.



Vaša Ane broji dane. 19. jul 18:13

Naša posada dok ispred hotela čeka da stigne prevoz


Eto i mene kako čekam, da ne ispadne da samo drugi čekaju na mene...

MANILA. Ja se, eto, i dalje nisam naspavala. Prvo samo tri sata dremke nakon povratka od kuće, sedela sam malo s Kejt i njenim dečkom, koji je bio u poseti. A onda Manila! I to kakva, punih devet sati leta, avion dupke pun i sve tako nekako, puno. Na svu sreću, posada je bila odlična. Niko se nije izdvajao, svi smo radili zajedno. A putnici... Najbolji do sada. Filipinci uglavnom, svi govore engleski, tako da, što se komunikacije tiče, nije uopšte bilo problema. A što su dobri kao ljudi... Uopšte se ne uzbuđuju ako npr. majka sedi odvojeno od dece, ako nema klope koju su hteli... Toliko su mirni i, da kažem, poslušni, da je naprosto iznenađujuće. A i ne piju alkohol, izuzetno su ljubazni i dobro raspoloženi, uvek se osmehuju, ne uzbuđuju se previše oko gluposti i vrlo su strpljivi. I perser i SFS su nam bili Filipinci, odlični ljudi, rade svoj posao zaista profesionalno - a pozitivna energija šore i šege neprestano struji oko njih.

A eto, ja se pokazala manje profesionalno ovog puta. Prvo sam na briefing zakasnila desetak minuta jer sam se uspavala, pa sam morala da idem taksijem. A onda, kada smo izlazili iz hotela, opet sam sišla s pet minuta zakašnjenja, jer sam se, je li, uspavala. Ovo mi se prvi put desilo i stvarno sam se grozno osećala. Jedva sam mogla Stiva (persera) da pogledam u oči, a i njemu i Meri En (SFS) sam se ponaosob izvinila. Stvarno sam se glupo osećala, baš mi je bilo neprijatno. Ali posle je sve bilo savršeno u redu, jedino eto, da nisu bili tako dobri ljudi tada na letu, mozda bi mi čak otišlo i u dosije. Ali zato je jedna druga stvar uspela da dospe na to mesto. Sećate se leta za Bangkok? E pa, ovde postoji mogućnost da se, ako se nešto vredno pomena desi na letu, napiše tzv. Voyage Report (VR) i preda nadležnima. Tako je baš na ovom letu naš perser Hesham pohvalio čitavu posadu: kako su svi bili vredni, istakao je timski rad i to što su putnici bili izuzetno zadovoljni čitavim letom. Tako sada svima u dosijeu stoji da smo bili baš onakvi kakvi i treba da smo. Lepo, zar ne?

Da, u Manili nisam bogzna šta radila. Bila sam, a i dalje sam jako umorna, pa mi se energija nije nešto prelivala. Uveče smo išli na klopu i piće, a sutradan skoro čitav dan proveli u tržnom centru. Strašno. Jedino je bilo dobro što smo Elen (s kojom sam isla i u trening koledž) i ja špartale oko hotela i malo ispitivale ulice. Ali nije bilo mnogo toga za turiste, jer je hotel u delu grada gde su sve same banke i neka ozbiljna preduzeća. Naišle smo nekako na jedan muzej, ali, gle zle sreće, sve stalne postavke bile su uklonjene, jer nešto renoviraju. Tako smo videle samo nekih desetak slika lokalnih savremenih umetnika i kafić. I to je to.



Pa'i sad! 20. jul 23:57
RIJAD. Danas sam imala odličan let za Rijad! Mislila sam da će biti malo teže, let je jako kratak, pa mi je sve mirisalo na to da će biti puno jurcanja, raznih problema itd. A nije! Opet sam letela sa Elen, a svi ostali iz posade su bili fantastični, što je retkost na ovim kraćim linijama (samo sat i 25 minuta do tamo, a isto tako i nazad). Jedna devojka je bila Australijanka (roditelji su joj iz Hrvatske), pa ona skoro svake godine ide tamo na odmor - i oduševljena je! Govori i srpski, a kaže da bi volela da poseti Beograd jer joj je sestra bila tamo pre nekoliko godina i rekla da se sjajno provela. A ja kažem, samo napred! Putnici su bili uglavnom bezopasni, kao što reče Daglas Adams. Puno dečice s kojom smo se svi lepo zabavljali. Stvarno zadovoljna i srećna došla sam kući.



A što se Malte tiče... 30. jul
MALTA. Najedanput se sve vrti oko Malte: Džejn će za par dana da ide tamo, ali samo na dva dana - ne tri kao ja (kašljuc, kašljuc). I naš drug Ali isto tako željno iščekuje odlazak na Maltu, idućeg meseca. Stvarno su mi svi zavideli, jer se relativno teško dobija ta smena. A bilo je fantastično. Pravi godišnji odmor u malom.

Strme ulice Valete

Naš hotel je u St. Juliens i predivan je. Tačno na obali, sa bazenima koji se kaskadno spuštaju do kamenite plaže. Pošto sam se intenzivno šetala po priobalju, mogu da kažem da je Malta pravo morsko mesto, sa italijanskim šarmom i evropskim kvalitetom (bože, kao da pišem vodič..) Malteški jezik je skoro kao arapski, ali opet, sa italijanskim naglaskom. Neverovatno koliko to promeni čitav utisak konverzacije. Turista je bilo svuda, čak i na mestima gde čovek ne bi ni pomislio da ih ima. To su mahom tinejdžeri iz Engleske, Nemačke, čak i nešto Rusa i Norvežana. Malta se smatra em jeftinijom, em sigurnijom destinacijom od mnogih drugih, pa roditelji sa poverenjem šalju svoju mlađariju na letovanje. A mlađarija... Raspuštena vojska, normalno. Preko dana, svi su, naravno, na plaži i bave se što vodenim sportovima, što intenzivnim sunčanjem. Čim veče dođe i užarena zvezda zađe, svi pomahnitalo istrčavaju na ulice i raštrkavaju se u svim pravcima - pabovi, restorani, klubovi, noćna kupanja i žurke na jahtama. Toliko što se društvenog života tiče.

Istorijski gledano, Malta me je baš iznenadila. Nisam ni slutila da jedno tako malo ostrvo može da ima toliko toga iz prošlosti. Ali, čim obratite paznju na geografski položaj - znate da nije ni čudo. Od Etruraca, preko Grka, Rimljana, Arapa i ko zna koga još, svi su ostavili neki trag. I svuda se primećuje ta višekulturna duša prošlosti. Krivo mi je što nisam otisla do Mdine, praistorijskog nalazišta u sredini ostrva, ali nadam se da ću imati prilike ponovo da idem tamo po nekom manje vrućem vremenu. Jednog dana. Sada sam samo bila do Valette. To je glavni grad. Imala sam nameru da vidim dve Karavađove slike koje imaju u muzeju, ali sam, po starom dobrom običaju, zakasnila. Već je bilo zatvoreno. Eh, moram malo brže da hodam, to je definitivno.

Valeta je predivna. Stari grad, sa uskim strmim ulicama koje se survavaju ka moru. Zgrade od četiri i pet spratova, veš na balkonima, kao kakav prizor sa Sicilije ili iz Napulja. Zato mi se toliko sviđa. Čitava atmosfera podseća na Italiju. A čula sam da i zimi nije loše, jer su tada mnogi festivali i slavlja u toku, pa svako mesto ima svog sveca i svuda su fešte. Mozda ponovo od naših planera zatražim Maltu negde u januaru, pa ću da proverim tu informaciju i lično...



Opet je neko, a ne ja, ovekovečio kompanijski B777, ovog puta na londonskom aerodromu Heatrow.

London, drugi put. 7. avgust 7:08
LONDON. Što se Londona tiče, stvarno si u pravu. Osećala sam se kao da nisam na stranom mestu. I jeste sve izgledalo poznato i manje napadno, što je čudno, s obzirom na kratko vreme koje sam provela tamo na prethodnom letu - a bogme i sada. Doduše, ovo je bio let 003, što ce reći da se stiže predveče i odlazi sutradan u isto vreme, čime se dobija čitavo prepodne i rano popodne za špartanje po gradu. A bilo mi je baš prijatno! Prvo, što sam letela sa četvoro ljudi koje sam znala od ranije; svi su relativno novi, tako da nije bilo gunđanja, zabušavanja i slično. Onda, Devrim je letela na letu 001, pa je već bila u hotelu kada smo mi stigli. Čitavo veče smo provele zajedno - išle do nekog paba na piće, pa u Mek na sladiš (sve je to u blizini hotela, koji je kod aerodroma), a onda se ispostavilo da su na letu 005 (Emirates imaju 4 leta dnevno za London!) i dve Poljakinje, od kojih je jedna Orange (iliti Pomorandža), redovni gost naše kuće, jer je bila u istoj grupi sa Kejt i Džejn i maltene je četvrta cimerka. Tako sam imala odlično društvo za slobodno vreme! Koliko čujem, danas Majka Kraljica slavi 101. rođendan. Kao dalmatinac, nema šta...

Ono sto je obeležilo ovaj let bila su deca. Bilo ih je dosta, u oba smera, a neki će mi ostati "u dugom sećanju", tako da se izrazim. Prvo jedan petogodišnji dečak, mali Indus, koji je išao sa roditeljima na odmor u London: to je prvo dete koje mi je nacrtalo nešto i poklonilo crtež (avion, velika riba i predivan delfin), a još je i napisao: "Anna, will you be my friend?" i dao svoju email adresu. Sad imam novog drugara. I dva mala brata, koji su odredili da budu piloti kad porastu (mlađi vođen primerom starijeg). Sve vreme su gledali kroz prozor i vikali: "It's amazing! Vidi kako oblak ima senku (pošto smo leteli negde iznad Crnog Mora), vidi vodu, izgleda kao zaleđena!"

Gde ću, ako ne ponovo na Trafalgar Skver - i to u zvoncarama!

A onda, u povratku, blesava engleska dečica, brat i sestra od 8 i 6, koji nisu oka sklopili tokom celog leta! Nije mi jasno odakle im tolika energija. Čim su ušli u avion, bili su toliko ushićeni, željni da vide kokpit, tako da sam ih povela tamo, sve sa njihovom mamom. Non stop su zapitkivali: "Jesu li ovo vozači? A gde im je volan?" Kad su ugledali instrumente, ja im objasnila čemu neki od njih služe, a oni: "A jel' znaju koliko je sati?" Slikala sam ih polaroidom i ta fotka je bila fantastična. Tako mi je krivo što nemam jednu za sebe, stavila sam im kape pilota, a oni krenuli da se kikoću k'o ludi - baš to se vidi, a u pozadini kopilot. Odlična je fotka, stvarno. Onda smo i devojčicu slikali u našoj uniformi. Rekla mi je: "Znaš šta hoću da budem kad porastem?" "Šta ćeš biti kad porastes?" "Hoću da budem kao ti!" E, to mi se prvi put desilo u životu! Posle me je tokom celog let pratila, gde god ja tu i ona, na kraju su ovi drugi iz posade krenuli malo da se i nerviraju, a neki su častili mamu šampanjcem, vinom, čokoladama i ostalim stvarima za razmazivanje putnika.

Dakle, bilo mi je zabavno. Ali opet sam umorna... Znam, to je zato što čitavim putem do i od Londona čovek jedva nađe vremena da sedne, akamoli da se malo duže odmori. Možda je tako i bolje, vreme brže prođe. Ipak let traje ukupno 14 sati i još malo pride Boeingom 777.

Sutra letim za Damam, stvarno nije fer, trebalo bi da nam daju čitav dan odmora nakon ovakvog leta. Uopšte nije dovoljno vremena da se čovek oporavi. Al' ajde. Izrabljujte nas, kad ste takvi. Ma, bolje da dremnem, nego da gunđam.



Već se oštrim i za treći Bangkok! 19. avgust 22:17
BANGKOK. Stvarno volim kad sam u Bangkoku, osećam se skoro kao kod kuće. Evo me već drugi put tamo. Opušteno se šetkam ulicama, jedem lokalnu klopu u socijalnim restorančićima, vozim se javnim prevozom - metro koji savršeno funkcioniše, a i najbrži je i najzdraviji vid transporta, jer je na visini. Za to vreme, ulice su potpuno zakrčene, smog se uvlači u sve moguće pore, bore i ostale anomalije kože i lica, a da ne pričamo o potpunom nepostojanju saobraćajnih pravila. Vozićem je najbolje. I jeftinije.

I dalje sam opčinjena nebom u ovim krajevima! Čitav dan sam se šetala po Bangkoku s pogledom nagore. Pravo čudo da se nisam sudarila ni sa jednim prolaznikom, jer u ovom gradu je opasna gužva. Non stop. A tek to što se osećam kao kakav omanji džin (postoji li to?). Tajlanđani su uglavnom oniži, a u 99 odsto slučajeva tanki i krhke građe, tako da ličim sebi na izvitopereni balon među čačkalicama.

Pošto sam bila zaista umorna, prvi dan sam bukvalno prespavala u hotelu. Strašno, zar ne? Prvi put da mi se desi nešto tako, valjda zato što znam da ću ponovo doći, pa se nisam preterano uzbuđivala. Ali zato sam drugog dana išla prvo malo u kupovinu (majičice i suvenirčići), a onda se šetala u potrazi za kućom Džima Tomsona, tipa koji je, osim što je bio arhitekta i tvorac "Thai Silk" kompanije, bio i tajni agent u drugom svetskom ratu. Uuuuuu. Jedan od najpoznatijih stranaca u Tajlandu. I ne zna se kako je umro, jednostavno je nestao sa lica zemlje. Uuuuu. Špijunaža. Njegova kuća je poznata po autentičnom tajlanđanskom stilu. I dok sam uspela da je pronađem, već su je zatvorili, pošto radi kao muzej. Ponovo ću morati da odem drugi put. Ali: dok sam je tražila, nabasala sam na fantastičan deo grada, na jedan mali rečni kanal oko koga su poslagane divne drvene kućice sa gomilom cveća. Prava žanr-scena. Klinci koji se igraju okolo naokolo, kolica sa voćem i klopom, ljudi ćaskaju u prolazima... Par puta me je isprskao i brzi rečni čamac sa nasmejanim putnicima, dok sam koračala uskom stazom po ivici kanala. Najzad sam videla nešto od autentičnosti, iako su me svi odmah provalili, pogodivši da tražim Tomsonovu kuću i uputili me kako da dođem do nje. Eh, večiti turista.



Odo' opet! 21. avgust 19:57
REPRIZA! Ovo je fantastično: vratila se iz Bangkoka, a onda opet u Bangkok! Kao da sam ušla u Tackwood Cinemaplex - vraćam se u istu salu da ponovo pogledam omiljeni film. Odoh na let!


Zoran je takođe na svom sajtu ponudio i mnoge druge zanimljive sadržaje i slobodan daunloud knjige profesija stjuardesa u PDF formatu. Sve u svemu mislim da ćeš tu naći baš mnogo korisnih informacija

« Poslednja izmena: 17. Dec 2010, 00:11:49 od simijon »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supervizor foruma
Legenda foruma


Violence solves everything

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 33826
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
LG Nexus 5
Poslao sam aplikaciju za sebe i bulmu.

Ovo uopste nije lose.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Zodijak Taurus
Pol Muškarac
Poruke 31625
Zastava Beograd
OS
Windows 7
Browser
Opera 10.63
mob
Nokia 6120
Pa ti si lud. Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 15472
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
ovaj dnevnik je skroz truo , nikako da dodje do onog dela kad su ih prodali u roblje i primoravali da pruzaju sexualne usluge bogatim sheicima ...  Smile Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


Zodijak
Pol
Poruke 177
OS
Windows 7
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
@simijon!!Hvala za ovako opsiran post.
@crowz za sta si se prijavio?  Smile
IP sačuvana
social share
Edit by Anea: Linkovi i bilo kakvi drugi reklamni elementi nisu dozvoljeni u potpisima korisnika!
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Supervizor foruma
Legenda foruma


Violence solves everything

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 33826
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.13
mob
LG Nexus 5
@crowz za sta si se prijavio?  Smile

Za ovo:

Manager I. T. / Business It Relationship Manager

Mada ja to vise zbog mog druga Bulmasofta, a mene ako prime, prime, ako ne prime, nema veze, to je bila moja duznost.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 08:45:28
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.109 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.