Izvan kontrole


Gotovo svatko od nas je barem jednom u životu osjetio kako je to biti ispunjen i ponesen nekom idejom, željom, vizijom. Zanos, snažan unutarnji pokret koji vuče naprijed, mada se isprva doživljava ugodnim, uglavnom u život unosi nemir. Zanos donosi gubitak kontrole koji rezultira euforijom i lakoćom, ali isto tako i nestabilnošću i ovisnošću o onom što je takav snažan unutarnji pokret potaklo.

Čovjek u zanosu ne uspijeva biti ovdje i sada, već je neprestano tamo i tada; na nekom mjestu i u nekoj točki u budućnosti. U prvom planu je projicirana slika ispunjene želje, ideje, nakane, a «ja» kao da leti za tom slikom ne bi li je jednom, nekako popunio i bio s njom jedno. Zbog toga, kada je zanos izrazito snažan, a ne nailazi na adekvatnu realizaciju, čovjek se može osjećati kao da je dio njega otet, kao da sam sebi fali. Na neki način, on je samog sebe (nesvjesno ili polusvjesno) i poslao tamo negdje, u lov za ciljem, slikom ili idejom koja nikako da nađe ispunjenje, već stalno izmiče.

Također, rijetki su oni koji nikada u životu nisu osjetili suprotnost zanosu - besciljnu, nepokretnu stagnaciju. Zanos je vjetrovit, ne prepoznaje granice, ulazi bez kucanja, dok je stagnacija sa svih strana obranjena, nepokretna, izolirana. Pri stagnaciji, nema ideje o budućnosti, o izlazu, a ovdje i sada nije interesantno, jer nema nekog naročitog okusa i mirisa, tjeskobno je, otežalo i zatvoreno.

Zanos i stagnaciju možemo shvatiti kao dva pola jednog te istog sustava. Upravo kao što se u središtu ruže vjetrova nalazi tišina, a u sredini uragana oko oluje (miran dio promjera od 8 do 25 km), tako je i stagnacija latentni sadržaj zanosa.

Harmonične verzije zanosa i stagnacije su entuzijazam i mir. Entuzijazam izrasta iz mirnoće, a mir se stvara kao posljedica entuzijazma. No, prije nego se ruža vjetrova unutarnjeg svijeta ustabili, često se događaju kojekakvi uzleti, izleti i zaleti koji rezultiraju time da se bude previše ili premalo “u kontroli”.

Oni koji su previše u kontroli bježe od vjetrovitog zanosa, jer im je dominantna asocijacija kaos koji za sobom ostavlja. Zbog toga se kod nekih javlja strah da će i najmanje popuštanje kontrole dovesti do općeg rasula. S druge strane, oni koji su skloni zanosu, koji nemaju uzde u rukama i koji se lako prepuštaju vjetrovitim zanosima često imaju osjećaj da su suviše izloženi tuđim utjecajima.

Da bi zanos i stagnacija evoluirali u entuzijazam i mir potrebna je prisnija komunikacija između srca i razuma. Zanesenjaci će uvijek rado reći da slušaju srce, a kontrolori da slušaju razum. Ali – moramo li ih odjeljivati? Možda je rješenje upravo u razumnom srcu i srčanom razumu.

Poticaj

sjajno stvarno sjajno napisano. . . . ali kako se boriti protiv toga,srce ili mozak. . . hmm. . . . . mislim da te dve stvari ne idu zajedno